Search

Mental health problems are in great increase in the post pandemic period, and that is especially evident for children and adolescents. Listening to the voices of adolescents regarding mental health problems can provide new insights on the barriers to identifying and supporting mental health needs and contribute to the development of more effective strategies. Research presented in this paper is part of the project What is happening (to me)? Young people views of mental health difficulties. The following aims were sought: To explore adolescents’ views about support to youth mental health and to identify their ideas about strategies to promote mental health. Total of 56 high school students participated in 9 focus group discussions (71.4% females) in 6 high schools of the City of Zagreb. Mean age of participants was 17.2 (SD=0, 644) and their perception of their own mental health was rather high. Regarding formal support, adolescents expressed the need that mental health professionals should be authentic, informal, emphatic and approachable, they should see young people they work with as individuals and don’t presume in advance their reactions and experiences. Professionals shouldn’t diminish adolescents' problems, and that values also for the parents as their source of informal support. Adolescents are not prone to ask for help due to fear of being stigmatised or misunderstood and because of diminishing their own mental health difficulties. The need for educational and communication strategies to raise awareness of mental health problems among adolescents was identified. Results show that co-creation with adolescents may be an effective way to inform the development of strategies to promote mental health.

Ciljevi istraživanja bili su usporediti pojavnost samoozljeđivanja i suicidalnih misli na uzorku srednjoškolaca Grada Zagreba 2016. i 2021. godine te istražiti prediktore samoozljeđivanja i suicidalnih misli kod srednjoškolaca. U istraživanju su sudjelovali učenici 1. razreda zagrebačkih srednjih škola, pri čemu je 2016. godine sudjelovalo 269, a 2021. godine 353 učenika. U oba uzorka najzastupljeniji su bili učenici koji pohađaju gimnazije, prosječne dobi 15 godina, s podjednako djevojaka i mladića. Ukupno gledajući, rezultati ukazuju na dvostruko veću pojavnost samoozljeđivanja kod zagrebačkih srednjoškolaca u usporedbi 2016. (17, 0 %) i 2021. godine (29, 1 %). Kod suicidalnih misli nisu nađene značajne razlike, iako je udio sudionika koji su iskazali da su barem jednom razmišljali o suicidu bio visok (2016. 27, 7 %, a 2021. 24, 8 %). Međutim, djevojke iskazuju otprilike dvostruko više samoozljeđivanja (2021. 38, 2 %) i suicidalnih misli (34, 2 %) od mladića (2021. 19, 9 % samoozljeđivanja i 15, 8 % suicidalnih misli). Mladi koji procjenjuju da njihove obitelji imaju manje novaca od drugih iskazuju najviše samoozljeđivanja i suicidalnih misli. Rezultati hijerarhijskih regresijskih analiza ukazuju da odabrani skupovi prediktora objašnjavaju izrazito visoke postotke varijance i samoozljeđivanja (43, 6 %) i suicidalnih misli (41, 9 %). Značajni čimbenici za obje vrste autoagresivnih pokazatelja su manje izražavanja topline od roditelja i više odbijanja te nekonstruktivni načini suočavanja sa stresom, kao i lošije samopoimanje u određenom aspektu.

Ciljevi istraživanja bili su usporediti pojavnost samoozljeđivanja i suicidalnih misli na uzorku srednjoškolaca Grada Zagreba 2016. i 2021. godine te istražiti prediktore samoozljeđivanja i suicidalnih misli kod srednjoškolaca. U istraživanju su sudjelovali učenici 1. razreda zagrebačkih srednjih škola, pri čemu je 2016. godine sudjelovalo 269, a 2021. godine 353 učenika. U oba uzorka najzastupljeniji su bili učenici koji pohađaju gimnazije, prosječne dobi 15 godina, s podjednako djevojaka i mladića. Ukupno gledajući, rezultati ukazuju na dvostruko veću pojavnost samoozljeđivanja kod zagrebačkih srednjoškolaca u usporedbi 2016. (17,0 %) i 2021. godine (29,1 %). Kod suicidalnih misli nisu nađene značajne razlike, iako je udio sudionika koji su iskazali da su barem jednom razmišljali o suicidu bio visok (2016. 27,7 %, a 2021. 24,8 %). Međutim, djevojke iskazuju otprilike dvostruko više samoozljeđivanja (2021. 38,2 %) i suicidalnih misli (34,2 %) od mladića (2021. 19,9 % samoozljeđivanja i 15,8 % suicidalnih misli). Mladi koji procjenjuju da njihove obitelji imaju manje novaca od drugih iskazuju najviše samoozljeđivanja i suicidalnih misli. Rezultati hijerarhijskih regresijskih analiza ukazuju da odabrani skupovi prediktora objašnjavaju izrazito visoke postotke varijance i samoozljeđivanja (43,6 %) i suicidalnih misli (41,9 %). Značajni čimbenici za obje vrste autoagresivnih pokazatelja su manje izražavanja topline od roditelja i više odbijanja te nekonstruktivni načini suočavanja sa stresom, kao i lošije samopoimanje u određenom aspektu., The objectives of the study were to compare the occurrence of self-injury and suicidal ideations on a sample of highschool students in the City of Zagreb in 2016 and 2021, and to examine the predictors of self-injury and suicidal ideations among high-school students. The participants of the study were 1st grade students from high schools in Zagreb, with 269 students participating in 2016, and 353 in 2021. The most represented group in both samples were the students attending gymnasium, aged 15 on average, with a roughly equal share of boys and girls. The results point to a twofold increase in the occurrence of self-injury among Zagreb high-school students when comparing 2016 (17.0%) and 2021 (29.1%). No significant differences were found in suicidal ideations, although the proportion of participants who reported thinking about committing suicide on at least one occasion was high (27.7% in 2016 and 24.8% in 2021). Adolescent girls reported roughly two times more self-injury (38.2% in 2021) and suicidal ideations (34.2%) than adolescent boys (19.9% self-injury and 15.8% suicidal ideations in 2021). Most self-injuries and suicidal thoughts were reported by young people who estimated that their families had less money than others. The results of hierarchical regression analyses showed that selected sets of predictors accounted for markedly high variance percentages of both self-injuries (43.6%) and suicidal ideations (41.9%). Significant factors for both types of self-aggressive behaviours include lower expression of parental warmth and more parental rejection, as well as non-constructive ways of coping with stress and more negative selfconcept in a certain aspect.

Cilj je rada dobiti uvid u kvalitetu života mladih s otoka Prvića, ispitanu preko subjektivne dobrobiti mladih i resursa zajednice. U istraživanju je sudjelovalo devet mladih osoba s otoka Prvića, a podatci su prikupljeni putem polustrukturiranih intervjua, u razdoblju od svibnja do kolovoza 2020. Rezultati su pokazali da mladi imaju dobre odnose s obitelji, partnerom/icom i prijateljima. Uglavnom su zadovoljni stvarima koje posjeduju i financijskom situacijom. Zadovoljni su svojim trenutnim radnim okruženjem, no većina iskazuje želju za promjenom radnog statusa. Kao najveću poteškoću ističu život s roditeljima i nemogućnost osamostaljenja. Uglavnom smatraju da imaju dovoljnu količinu izbora u životu, ali smatraju kako bi veći izbor imali da žive na kopnu. Što se tiče resursa zajednice, mladi vide otok kao mjesto koje ima više poteškoća i područja koja treba unaprijediti, nego resursa, no svejedno smatraju da život na otoku ima svoje prednosti. Oni mladi koji su naveli da planiraju otići s otoka, također su rekli da bi ostali ili se vratili tamo živjeti kada bi se počelo više ulagati u otok. Rad se dotiče i subjektivne dobrobiti mladih u razdoblju pojave pandemije COVID-19 i mladi ističu kako je taj događaj imao nekih negativnih posljedica na njihovu dobrobit, ali smatraju da je izoliranost otoka te uključenost u zajednicu i održavanje veza s ostalim otočanima olakšalo suočavanje s novonastalom situacijom. Nalazi istraživanja mogu biti od koristi državnim resorima prilikom kreiranja politika za mlade i otočkih politika, ali i za planiranje određenih intervencija za ublažavanje posljedica pandemije., The aim of this paper is to gain insight into the quality of life of young people from the island of Prvić, examined through the subjective well-being of young people and community resources. Nine young people from the island of Prvić participated in the research, and the data were collected through semi-structured interviews in the period between May and August 2020. The results showed that young people have good relationships with their families, partners and friends. They are generally satisfied with the material things they own and their financial situation. They are satisfied with their current work environment, but most express a desire to change their work status. They highlight living with their parents and the impossibility of becoming independent as the biggest difficulties. They generally think that they have a sufficient amount of choices in life, but also that they would have more choices if they lived on land. In terms of community resources, young people see the island as a place with more difficulties regarding resources and with more areas that need to be improved, but they still consider living on the island to be an advantage. Those young people who indicated that they planned to leave the island also said that they would stay or return to live there if more investments were made in the island. The paper also touches on the subjective well-being of young people during the outbreak of the COVID-19 pandemic, and the young people point out that this event had some negative consequences for their well-being, but at the same time they believe that the island’s isolation, their involvement in the community and maintaining ties with other islanders made it easier to deal with this new situation. These research findings can be useful to government bodies in creating policies for young people and the islands, but also for planning certain actions to mitigate the consequences of the pandemic., Das Ziel dieser Arbeit ist es, die Einsicht in die Lebensqualität der Jugendlichen von der Insel Prvić zu gewinnen, getestet am subjektiven Wohl der Jugendlichen und an Ressourcen der Gemeinschaft. An der Forschung nahmen neun junge Personen von der Insel Prvić teil und die Daten wurden zwischen Mai und August 2020 durch halbstrukturierte Interviews erhoben. Die Ergebnisse zeigten, dass die Jugendlichen ein gutes Verhältnis zu den Eltern, Partner/in und Freunden haben. Meistens sind sie mit ihrem Besitz und der finanziellen Lage zufrieden. Mit ihrer momentanen Berufsumgebung sind sie auch zufrieden, aber die meisten äußern den Wunsch, ihren Arbeitsstatus zu ändern. Als dier größte Schwierigkeit empfinden sie das Leben mit ihren Eltern zusammen und die Unmöglichkeit eines selbsständigen Lebens. Größtenteils finden sie genügend Wahlmöglichkeiten im Leben zu haben, aber sie finden, dass die Auswahl größer wäre, würden sie an Land leben. Was die Ressourcen der Gemeinschaft betrifft, sehen die Jugendlichen die Insel als einen Ort, der mehr Schwierigkeiten und zu fördernde Bereiche hat als Ressourcen, trotzdem finden sie, dass das Leben auf der Insel von Vorteil ist. Diejenigen Jugendlichen, die die Insel zu verlassen planen, sagten, dass sie bleiben oder zurückkehren würden,wenn man mehr in die Insel investieren würde. Die Arbeit berührt auch das subjektive Wohl von Jugendlichen während der Pandemie COVID-19, die Jugendlichen heben hervor, dass ihr Wohl dadurch einigermaßen beeinträchtigt wurde, aber die Isoliertheit der Insel, ihre Zugehörigkeit und Beziehungen zu anderen Insulanern haben ihnen die Konfrontation mit der neuentstandenen Sitauation erleichtert. Die Forschungsergebnisse können den Behörden von Nutzen sein beim Erstellen von Jugend- und Inselpolitik, aber auch beim Planen von bestimmeten Maßnahmen zur Milderung der Folgen der Pandemie.

Integrirani motivacijsko-voljni model suicidalnog ponašanja (O’Connor, 2011 ; O’Connor i Kirtley, 2018) sveobuhvatan je model u sklopu kojeg ulogu jednog od ključnih pokretača suicidalnih ideacija ima konstrukt osjećaja zarobljenosti. Zarobljenost može biti unutarnje ili vanjske prirode, odnosno može se odnositi na vlastite misli i osjećaje ili pak na događaje i iskustva od kojih osoba želi pobjeći. U sklopu ovog modela zarobljenost predstavlja medijator između rizičnih čimbenika, stresora te posljedičnog osjećaja poraza i suicidalnih ideacija, pri čemu će pojedinac koji se u svom životu osjeća zarobljeno biti u povećanom riziku za razmišljanje o suicidu. S obzirom na to da ovaj konstrukt nije pobliže istražen u hrvatskom kontekstu, cilj ovog rada je ispitati ulogu koju osjećaj zarobljenosti ima u predviđanju suicidalnih ideacija kod zagrebačkih srednjoškolaca. U istraživanju je sudjelovalo 353 učenika 1. razreda srednjih škola iz Zagreba, od čega 45, 9 % djevojaka. U sklopu upitnika koji su učenici ispunjavali korišteni su, između ostalog, sljedeći instrumenti: Marshov upitnik samoopisivanja II (SDQ II ; Marsh, 1992), Skraćena verzija upitnika adolescentskog stresa (ASQ-S ; Anniko i sur., 2018), Njemački upitnik suočavanja za djecu i adolescente (SVF-KJ ; Hampel i sur., 2001), Skala zarobljenosti (Gilbert i Allan, 1998) i Inventar preuzimanja rizika i samoranjavanja adolescenata (Vrouva i sur.. 2010). Uloga zarobljenosti kao medijatora između ispitanih prediktora i suicidalnih ideacija ispitana je korištenjem analize traga. Dobiveni rezultati upućuju na značajnu ulogu koju taj konstrukt ima kao posredujuća varijabla te će u radu biti dodatno razmotreni potencijalni moderatori u okviru modela. Također će naglasak biti stavljen na načine suočavanja sa stresom, kao jednu od komponenata modela na kojoj je moguće raditi s mladima, što može biti od velikog značaja za njihovo mentalno zdravlje i subjektivnu dobrobit.

Krizni događaji velikih razmjera, poput pandemije COVID-19 i razarajućih potresa koji su prošle godine zadesili Hrvatsku, neupitno utječu na psihosocijalno funkcioniranje ljudi, a djeca su jedna od rizičnih skupina za razvoj teškoća mentalnog zdravlja. Cilj rada je prikazati koliko su osnovnoškolci pogođeni kriznim događajima i kakva im je trenutna subjektivna dobrobit. U istraživanju je sudjelovalo 705 učenika četvrtih (35, 2%), šestih (35, 6%) i osmih (29, 2%) razreda 10 osnovnih škola iz Zagreba i Zagrebačke županije. Prosječna dob učenika je 11, 8 godina (SD=1, 674 ; 54, 4% djevojaka). Kako je istraživanje provođeno u prosincu 2020. i siječnju 2021., 31% učenika je ispunjavalo upitnik nakon potresa u Sisačko- moslavačkoj županiji. Korišten je sljedeći instrumentarij: Children’s Worlds skala subjektivne dobrobiti za ispitivanje kognitivnog aspekta subjektivne dobrobiti, Children’s Worlds skala pozitivnih i negativnih afekata za ispitivanje raspoloženja, Children’s Worlds skala psihološke subjektivne dobrobiti te niz čestica za ispitivanje različitih stresnih iskustava s potresom i COVID-19 pandemijom. Rezultati su pokazali kako je gotovo 40% učenika izjavilo da je njihova obitelj pretrpjela materijalnu štetu zbog potresa, a 5, 7% ih je moralo iseliti iz doma zbog tih oštećenja. Svi pokazatelji subjektivne dobrobiti su niži kod učenika koji su pretrpjeli štetu. 55% učenika je bilo visoko zabrinuto za vlastitu sigurnost, 75, 4% za njima bliske osobe koje su doživjele potres, a 45, 3% se u trenutku istraživanja prilično bojalo ponovnog potresa. Što se tiče pandemije, preko 70% učenika smatra da puno znaju o koronavirusu, 41% ih često s odraslima priča o tome, a preko 60% se osjeća sigurno i zaštićeno od virusa. Rezultati će biti prezentirani i pod vidom spola i dobne skupine učenika, a bit će raspravljeni s obzirom na razvoj otpornosti kod djece.

Subjektivna dobrobit djece obuhvaća kognitivnu i afektivnu evaluaciju vlastitog života. Krizni događaji poput potresa 2020. godine i pandemije koronavirusa imali su velik utjecaj na promjene u svakodnevnim životima odraslih i djece, što se može odraziti i na njihovu subjektivnu dobrobit. U Hrvatskoj je 2019. godine u sklopu međunarodnog projekta provedeno istraživanje subjektivne dobrobiti djece te je ono ponovljeno u školskoj godini 2020./2021. s učenicima iz istih odjeljenja. U radu će bit prikazani podaci prikupljeni od učenika 4. i 6. razreda 10 osnovnih škola iz Zagreba i Zagrebačke županije. U prvom valu istraživanja sudjelovalo je 611 učenika, a u drugom njih 466. Korišten je instrumentarij iz međunarodnog projekta: Children’s Worlds skala subjektivne dobrobiti za ispitivanje kognitivnog aspekta subjektivne dobrobiti, Children’s Worlds skala pozitivnih i negativnih afekata za ispitivanje ugodnog i neugodnog raspoloženja, Children’s Worlds skala psihološke subjektivne dobrobiti te niz čestica za ispitivanje različitih aspekata i iskustava tijekom COVID-19 pandemije. Rezultati su pokazali kako se preko 60% učenika osjeća zaštićeno od korona virusa, no gotovo 50% ih je prilično zabrinuto da će se njima bliska osoba zaraziti, 24% da će njihova obitelj imati manje novaca, a 40% da će njihov razred ili škola preći na nastavu na daljinu. Kada usporedimo dva vala, u prvom valu su učenici bili češće u ugodnom, a rjeđe u neugodnom raspoloženju te su tada imali bolje odnose u obitelji. Također su bili optimističniji oko stvari koje bi im se mogle dogoditi kasnije u životu i zadovoljniji time koliko se osjećaju sigurno. S druge strane, u velikom broju indikatora subjektivne dobrobiti nije bilo značajnih razlika. Dobiveni rezultati bit će raspravljeni u kontekstu promjena i stabilnosti u subjektivnoj dobrobiti djece uslijed kriznih događaja.

Veliki krizni događaji, kao što su bili prošlogodišnji razorni potresi za vrijeme pandemije, pokazuju kolika je uloga i važnost civilnog društva u suočavanju s kriznim situacijama. Društvo za psihološku pomoć (DPP) od samih početaka djelovanja okuplja stručnjake različitih profila čija su misija i poziv usko vezani uz brigu o dobrobiti i mentalnom zdravlju djece, mladih i odraslih, posebice ranjivih skupina društva. Vremenom je DPP svojim angažmanom postao prepoznat kao važan dionik u organizaciji, osposobljavanju i osnaživanju stručnjaka koji u krizama djeluju „na prvoj crti“ kao i neposrednom pružanju psihosocijalnih intervencija. Cilj okruglog stola je, kroz primjer odgovora DPP-a na posljedice razornog potresa 2020. godine, a koji se odvijao u suradnji s UNICF-om i Hrvatskim crvenim križem, razmotriti ulogu i mogućnosti organizacija civilnog društva u kriznim situacijama velikih razmjera. Razgovarat će se o posebnostima pravovremenog, sustavnog, organiziranog i fleksibilnog uključivanja u intervencije u zajednici, te međuresorne komunikacije i suradnje. Posebno će se razmotriti emocionalno i psihosocijalno funkcioniranje djece tijekom kriznog razdoblja i neki uočeni čimbenici rizika i otpornosti. Pozornost će biti posvećena i pomagačima koji u zajednici brinu i skrbe o drugim ljudima pod vidom važnosti rane psihološke i psihosocijalne podrške stručnjacima pogođenim potresom. Naglasiti će se važnost organizacijske podrške, obuke i supervizije te općenito brige o dobrobiti i mentalnom zdravlju pružatelja pomoći na terenu. Nadalje, raspravit će se neki aspekti individualnih i grupnih te kratkoročnih i dugoročnih intervencija, te kada je vrijeme da se civilno društvo povuče, a sustavi zajednice nastave obavljati svoje zadatke. Sudionici su stručnjaci koji su nakon razornih potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji djelovali na različitim razinama i u različitim ulogama sa zajedničkim ciljem – pružanja psihološke pomoći i podrške osobama pogođenim potresima. Tijekom diskusije će govoriti o svojim iskustvima na terenu, a prikazat će se i neki rezultati kriznih intervencija.

Cilj istraživanja jest utvrditi povezanost između internaliziranih problema adolescenata i čimbenika školskog okruženja. U istraživanju je sudjelovalo 305 učenika iz srednjih škola Krapinsko–zagorske županije i Pule. Rezultati govore da mladići koji imaju više internaliziranih problema imaju i lošiju ocjenu iz matematike, manje povjerenje u prijatelje, lošiju komunikaciju s njima, otuđeniji su od njih te imaju manju privrženost školi. Kod djevojaka su internalizirani problemi pozitivno povezani s otuđenosti od prijatelja, a negativno s ocjenom iz matematike, ukupnim školskim uspjehom, povjerenjem u prijatelje te privrženosti školi. Ukupnom objašnjenju varijance pojedinih internaliziranih problema najviše doprinose dimenzije privrženosti prijateljima i privrženost školi. Rezultati istraživanja mogu služiti kao polazište za edukaciju stručnog osoblja škole te razvoj preventivnih programa usmjerenih promoviranju mentalnog zdravlja adolescenata.

Subjektivna dobrobit odnosi se na široki koncept koji uključuje pojedinčevu kognitivnu i afektivnu evaluaciju vlastitog života, značajnih životnih događaja i okolnosti u kojima pojedinac živi. Dosadašnja istraživanja većinom su bila usmjerena na objektivne pokazatelje dobrobiti djece, no pritom su zanemarena viđenja same djece i kako ona procjenjuju različita područja svog života. Međutim, upravo je potonje izrazito značajno za mentalno zdravlje i psihosocijalno funkcioniranje djece. Subjektivna dobrobit je ujedno socio- kulturno uvjetovan konstrukt koji se različito doživljava pa posljedično i definira u različitim kulturama. Stoga je međunarodna organizacija Children’s Worlds pokrenula i od 2011. godine provodi komparativno istraživanje „Dječji svjetovi − Međunarodno istraživanje dobrobiti djece“ (The International Survey of Children’s Well-Being (ISCWeB), čime sustavno doprinosi istraživanju subjektivne dobrobiti djece i razvoju ovog područja na međunarodnoj razini i u nacionalnim okvirima, s krajnjim ciljem unapređenja života djece. Hrvatska se po prvi put uključila u istraživanje 2018. godine. Naše sudjelovanje u ovom istraživanju odvijalo se kao dio opsežnijeg dvogodišnjeg projekta „Subjektivna dobrobit djece u Hrvatskoj“ koji provodi Studijski centar socijalnog rada, Pravnog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s UNICEF uredom za Hrvatsku. U ovoj publikaciji prikazani su rezultati subjektivne dobrobiti djece prikupljeni na reprezentativnom nacionalnom uzorku učenika drugih, četvrtih i šestih razreda osnovnih škola u Republici Hrvatskoj.

Problems of adolescents’ suicidal behaviour and non-suicidal self-injury behaviour are in the focus of most contemporary prevention programs and social policies aimed at promoting youth mental health. The aim of this study was to explore the interplay of risk and resilience factors in prediction of prolonged adolescents' suicidal ideation and self-injury behaviour. A longitudinal three-wave study (with a one-year interval) was conducted using a two-stage stratified cluster sample of 1st grade pupils from 29 secondary schools in Croatia. Data were collected within the project “Family economic hardship, psychosocial problems and educational outcomes of adolescents in the time of economic crisis”, financed by the Croatian Science Foundation. Initial sample in the first wave included 1 101 pupils, but the analysis presented in this paper included only the data collected from 181 adolescents who had some non- suicidal selfinjury behaviour and/or thoughts about committing suicide in the first grade, and who participated in all three waves of the study. Mean age of these students (71.3% females) in the first wave was 15.22 (SD=0.561). The questionnaire used in this study consisted of two criteria questions regarding non-suicidal self-injury behaviour and thoughts about committing suicide, Resilience scale for adolescents, The stressful life events scale and Parental violence questionnaire. Out of the initial sample of 181 adolescents with autoaggressive behaviour/thoughts, 50.3% also reported nonsuicidal self-injury behaviour and/or thoughts about committing suicide in the third wave. We further studied the differences between those adolescents who stopped behaving autoaggressively and those who showed prolonged autoaggression (according to their data in the third wave). For this purpose, we used the data from the second wave. Discriminant analysis showed that the chosen set of discriminant variables (experienced parental violence, stressful life events and resilience factors) predict prolonged autoaggression with 76% of accuracy (Canonical correlation 0.517, Wilks’ Lambda 0.732). The most important predictors are personal competence, family cohesion, structured style, social competence and experience of parental psychological violence. The significance of these specific predictors will be discussed in the context of practical implications and development of suicide prevention and intervention programs.

Autoagresivna ponašanja kod adolescenata razlikuju se po sadržaju, svrsi i opsegu štete koju si mlada osoba nanosi, a trenutno su drugi najčešći razlog smrti mladih ljudi u Europi. Unutar njih promatramo dva skupa ponašanja koja predstavljaju složene probleme mentalnog zdravlja mladih: suicidalna ponašanja i samoranjavanje. U Hrvatskoj je problem autoagresivnog ponašanja do sada nedovoljno istražen, čime je otežan rad na preventivnim programima i razvoj socijalnih i zdravstvenih politika koje bi prevenirale nastanak i širenje autoagresivnih ponašanja kod mladih. Stoga je cilj ovog rada pokazati postoje li razlike u autoagresivnim ponašanjima, specifično u samoranjavanju i suicidalnim mislima, s obzirom na različita sociodemografska obilježja adolescenata (spol, vrsta srednjoškolskog programa, mjesto prebivališta, obrazovanje, radni i bračni status roditelja te percepcija materijalnih mogućnosti obitelji). Istraživanje je provedeno u sklopu projekta „Ekonomske teškoće obitelji, psihosocijalni problemi i obrazovni ishodi adolescenata u vrijeme ekonomske krize“, financiranog od strane Hrvatske zaklade za znanost. Za potrebe ovog izlaganja korišteni su podaci dobiveni samoprocjenom 1101 učenika prvih razreda srednje škole iz šest županija središnje Hrvatske. Korišten je dvo-etapni neproporcionalno stratificirani klaster uzorak, a sudionici su bili u dobi od 14 do 17 godina (M = 15, 18 ; SD = 0, 511), pri čemu je u uzorku bilo 51% mladića. U ovom radu bit će prikazan dio rezultata istraživanja u kojem su primijenjeni sociodemografski upitnik te Upitnik samoiskaza rizičnog i delinkventnog ponašanja mladih. Rezultati pokazuju kako veće razine autoagresivnog ponašanja iskazuju djevojke, mladi koji žive u gradovima (samo za samoranjavanje), mladi koji ne odrastaju u cjelovitim obiteljima, oni čije su majke zaposlene (samo za samoranjavanje) te mladi koji procjenjuju da njihova obitelj ima ispodprosječne materijalne mogućnosti. Nema razlike u iskazivanju autoagresivnog ponašanja ovisno o vrsti škole koju mladi pohađaju, njihovom prosjeku školskih ocjena te stupnju obrazovanja roditelja. U raspravi rezultata naglasak će se staviti na etičke aspekte istraživanja autoagresivnog ponašanja, kao i implikacija nalaza istraživanja na praktični rad s mladima koji iskazuju autoagresivna ponašanja.

Psihosocijalno funkcioniranje adolescenata opisuju problemi u doživljavanju i ponašanju, koje dijelimo na internalizirane (pretjerano kontrolirana ponašanja, usmjerena na sebe) i eksternalizirane probleme (nedovoljno kontrolirana ponašanja, usmjerena na druge) te druga rizična ponašanja koja nije moguće jednoznačno kategorizirati internalno ili eksternalno. Ciljevi rada su pratiti učestalost problema u psihosocijalnom funkcioniranju adolescenata od prvog do trećeg razreda srednje škole te provjeriti postoje li razlike u internaliziranim i eksternaliziranim problemima s obzirom na različita sociodemografska obilježja adolescenata. Istraživanje je provedeno u sklopu projekta „Ekonomske teškoće obitelji, psihosocijalni problemi i obrazovni ishodi adolescenata u vrijeme ekonomske krize“, financiranog od strane Hrvatske zaklade za znanost. Korišten je dvo-etapni neproporcionalno stratificirani klaster uzorak učenika prvih razreda srednjih škola, a isti učenici su praćeni od prvog do trećeg razreda. Sudionici u početnom uzorku su bili u dobi od 14 do 17 godina (M = 15, 18 ; SD = 0, 51), pri čemu je bilo 51% mladića. Korišteni instrumentarij uključivao je Skalu depresivnosti, anksioznosti i stresa, Upitnik samoiskaza rizičnog i delikventnog ponašanja, Upitnik rizičnog seksualnog ponašanja te Upitnik sociodemografskih podataka i materijalnog statusa obitelji. Rezultati istraživanja pokazuju kako se internalizirani problemi i neki teži oblici eksternaliziranih problema smanjuju od srednje ka kasnoj adolescenciji, dok rizična ponašanja kao što su kockanje, konzumacija psihoaktivnih tvari i rizično seksualno ponašanje rastu. U objašnjavanju problema u psihosocijalnom funkcioniranju naročito su se pokazali značajnima spol adolescenata, vrsta škole te percepcija materijalnog statusa obitelji. U raspravi će biti ponuđene moguće interpretacije dobivenih rezultata te naglašene njihove praktične implikacije. Rad će biti predstavljen u okviru simpozija Razvojni rizici u adolescenciji.

Na okruglom stolu prezentirati će se projekt „Subjektivne dobrobiti djece u Hrvatskoj“ kojeg provodi Studijski centar socijalnog rada, Pravnog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s UNICEF uredom za Hrvatsku i međunarodnom organizacijom Children's world: The International Survey of Children’s Well-Being (ISCWeB). Obzirom da je područje dobrobiti djece u fokusu stručnjaka u svijetu i kod nas, 2016. godine donesen je prvi sveobuhvatan nacionalni dokument Indikatori dobrobiti djece (Ajduković i Šalinović, 2016), koji obuhvaća različite domene i pristupe u ovom području te donosi konkretne preporuke za praćenje i unapređenje aktivnosti na razini države u području dječje dobrobiti. Cilj okruglog stola je informirati i senzibilizirati stručnjake o značaju subjektivne dobrobiti djece za život i odrastanje djeteta, obzirom da je ta tema značajna za sve stručnjake koji su u svom profesionalnom radu usmjereni na djecu i upoznati s procesom uvođenja teme subjektivne dobrobiti djece u curriculumu pomagačkih profesija. Ključno pitanje u području subjektivne dobrobiti djece je kako se osjeća dijete u različitim situacijama i kontekstima. Djetetova percepcija vlastite dobrobiti je jedan od najvažnijih čimbenika u procjeni koliko je okolina djeteta pogodna za razvoj punog potencijala djeteta, tako da je uz objektivne mjere dobrobiti nužno uključiti i subjektivnu percepciju dobrobiti od strane djece. Subjektivni čimbenici dječje dobrobiti odnose na zadovoljstvo djeteta vlastitim odnosom s članovima obitelji i prijateljima, osjećaj sreće, percepciju obiteljske materijalne situacije i njenog učinka na obitelj te ostale domene. Sudionice okruglog stola konceptualizirati će područje subjektivne dobrobiti djece (prof. dr. sc. Ajduković), prikazati će projektne aktivnosti (doc. dr. sc. Rajhvajn Bulat i doc. dr. sc. Vejmelka) te predstaviti iskustvo sudjelovanja suradnika na projektu (doc. dr. sc. Dubovicki, doc. dr. sc. Jukić i izv. prof. dr. sc. Šincek). Također, na okruglom stolu će se prezentirati smjernice za unapređenje subjektivne dobrobiti djece u školskom kontekstu. Zaključno, ovaj okrugli stol doprinosi podizanju svijesti o temi subjektivne dobrobiti djece kod stručnjaka koji su u svom profesionalnom radu usmjereni na djecu.

Subjektivna dobrobit se odnosi na široki koncept koji uključuje pojedinčevu kognitivnu i afektivnu evaluaciju vlastitog života, značajnih životnih događaja i okolnosti u kojima pojedinac živi. Kognitivni dio se odnosi na percepciju općeg zadovoljstva životom, kao i zadovoljstva određenim područjima života, dok se afektivni dio odnosi na iskustvo pozitivnog i negativnog afekta. U izlaganju će biti predstavljeni nacionalno reprezentativni rezultati koji su dio velikog međunarodnog istraživanja subjektivne dobrobiti djece od osam, deset i dvanaest godina (Children’s Worlds, International Survey of Children’s WellBeing). U Hrvatskoj se istraživanje provodi u okviru projekta Subjektivna dobrobit djece u Hrvatskoj, kojeg financira UNICEF Ured za Hrvatsku. Ciljevi ovog izlaganja su prikazati kako djeca u Hrvatskoj procjenjuju pojedine aspekte svog života te kako su s njihovom subjektivnom dobrobiti povezani njihovi odnosi u obitelji, školi, s prijateljima, sa zajednicom te obilježja korištenja slobodnog vremena. U istraživanju je sudjelovalo 1112 djece drugih razreda osnovnih škola, 1240 učenika četvrtih razreda te 1155 učenika šestih razreda. Ovom prigodom biti će prikazani rezultati samo najmlađih učenika, osmogodišnjaka, koji su rijetko sudionici velikih kvantitativnih istraživanja. Koristio se unificirani upitnik, prilagođen za svaku dobnu skupinu, a djeca su pritom procjenjivala sljedeća područja života: Dom i ljudi s kojima živiš, Tvoji prijatelji, Škola, Susjedstvo u kojem živiš, O novcu i stvarima koje imaš, Kuća/stan u kojem živiš, Kako koristiš svoje vrijeme, Tvoje mišljenje o tvom životu općenito, O pravima djece, O životu u Hrvatskoj. Rezultati pokazuju da su, ukupno gledajući, učenici drugih razreda zadovoljni svojim životom, pri čemu su najzadovoljniji odnosima u obitelji. Svi navedeni mikrosustavi su značajno pozitivno povezani sa subjektivnom dobrobiti djece. Što se tiče korištenja slobodnog vremena, zanimljivo je da vrijeme provedeno uz ekran (gledajući TV, igrajući video igrice te koristeći društvene mreže) nije povezano sa subjektivnom dobrobiti djece, no jest kvalitetno provođenje vremena s obitelji i igranje/provođenje vremena na otvorenom. U raspravi će naglasak biti stavljen na praktične implikacije koje proizlaze iz dobivenih rezultata o čimbenicima koji su povezani sa subjektivnom dobrobiti djece.

Behavioural problems include internalizing and externalizing problems in children and adolescents. Internalizing problems are emotional responses that are directed inward, such as anxiety, depression and psychosomatic problems, whereas externalizing problems represent disruptive behaviours that are directed toward the environment, like aggression and disobeying rules. Although studies often differentiate between these two types of problems, they are interrelated and some adolescents show signs of both internalizing and externalizing symptoms, which calls for more attention of research and practice on identifying and providing specific interventions for these different groups of adolescents. The aim of this study was to explore similarities and differences in various aspects of well-being between adolescents who show no severe behavioural problems, only one type of problems or both types of behavioural problems. The study was conducted using a two-stage stratified cluster sample of 1st grade pupils from 29 secondary schools in Croatia. Data were collected within the project “Family economic hardship, psychosocial problems and educational outcomes of adolescents in the time of economic crisis”, financed by the Croatian Science Foundation. The sample included 1 099 pupils. The questionnaire used in this study consisted of instruments examining socio-demographic data, attachment to parents and parental monitoring, experienced violence in the family, peer pressure, school bonding and subjective well- being. Analyses of variance showed that four groups of adolescents differ in a great number of variables. Comparing to adolescents who show no severe problems or only one type of behavioural problems, results showed that adolescents with both types of symptoms experience the highest level of problems in overall functioning ; individual, family, peer and school context. Adolescents with no behaviour problems show the best overall functioning, as expected. Specifics of adolescents who show only internalizing or externalizing problems, as well as those who show multiple problem behaviours, will be discussed in the context of practical implications and development of prevention and intervention programs.

Svrha rada je istražiti zastupljenost eksternaliziranih problema mladih te provjeriti doprinos u njihovom ponašanju različitih osobnih i okolinskih čimbenika. U istraživanju je sudjelovao 1 101 učenik (prosječna dob 15.18 godina) prvih razreda srednjih škola središnje Hrvatske. Korišteni su Upitnik samoiskaza rizičnog i delikventnog ponašanja (Ajduković, Rajhvajn Bulat i Sušac, 2015), NEO petofaktorski inventar inventar ličnosti (Costa i McCrae, 1992), Inventar privrženosti roditeljima i vršnjacima (Armsden i Greenberg, 1987), Upitnik roditeljskog nadgledanja (Silverberg i Small, 1991), Upitnik percipiranog vršnjačkog pritiska te Upitnik odnosa prema školi. Rezultati su pokazali kako su nepoželjna normativna ponašanja učestalija od vršnjačkog nasilja i prekršajnih i lakših delinkventnih djela, pri čemu je najučestalija konzumacija alkohola. U objašnjavanju eksternaliziranih problema srednjoškolaca najveću ulogu imaju ekstraverzija i ugodnost kao varijable koje se odnose na ličnost adolescenta, dok su se od okolinskih varijabli najznačajnijima pokazale varijable roditeljskog nadzora, otuđenosti od majke, vršnjačkog pritiska na rizično i na društveno prihvatljivo ponašanje te odnos prema školi. Konačno, važno je kontinuirano praćenje eksternaliziranih problema mladih kao ponašanja koja su izrazito podložna društvenom utjecaju, te praćenje prediktora koji takvim ponašanjima prethode ili ih objašnjavaju.

Istraživanja su potvrdila povezanost doživljenog nasilja s različitim internaliziranim problemima kod djece i adolescenata, no neki adolescenti koji su žrtve obiteljskog nasilja ne pokazuju znakove ugroženog mentalnog zdravlja. Cilj ovog istraživanja je istražiti obiteljske i psihosocijalne varijable koje razlikuju adolescente koji pokazuju znakove depresivnosti i autoagresivnog ponašanja od onih koji ih ne pokazuju te izvore njihove otpornosti. Podaci su prikupljeni u sklopu istraživačkog projekta Ekonomske teškoće obitelji, psihosocijalni problemi i obrazovni ishodi adolescenata u vrijeme ekonomske krize, kojeg financira Hrvatska zaklada za znanost, na uzorku učenika prvih razreda srednjih škola iz šest županija središnje Hrvatske. Subuzorci korišteni u ovom istraživanju variraju od 120 do 257 učenika ovisno od vrste doživljenog nasilja te su ravnomjerno raspoređeni po spolu. Varijable korištene u ovom radu obuhvaćaju, uz sociodemografske indikatore, subjektivne pokazatelje materijalnog statusa obitelji, privrženost roditeljima i roditeljski nadzor kao izvore otpornosti te mjere depresivnosti i autoagresivnog ponašanja. Rezultati logističkih regresijskih analiza pokazuju da korišteni set prediktora značajno predviđa pojavu depresivnosti i autoagresivnog ponašanja kod adolescenata koji su doživjeli nasilje u obitelji. U raspravi rezultata naglasak će biti upravo na analizi prediktora koji predstavljaju izvore otpornosti kod adolescenata koji doživljavaju nasilje u obitelji, a pri tome ne pokazuju znakove depresivnosti i autoagresivnog ponašanja, kao i na mogućim praktičnim implikacijama rezultata u okviru prevencije internaliziranih problema adolescenata.

Internalizirani problemi definiraju se kao pretjerano kontrolirana ponašanja koja su usmjerena prema sebi, poput depresije, anksioznosti i hipersenzibilnosti, te pokazuju trend rasta, kako u općoj populaciji, tako i u populaciji adolescenata. Stoga se istraživači i praktičari usmjeravaju na konstrukciju i primjenu instrumenata za mjerenje internaliziranih problema koji će omogućiti efikasno pružanje pomoći mladim ljudima te na najbolji mogući način odgovoriti na njihove individualne probleme i potrebe. Jedan od takvih instrumenata je Skala depresivnosti, anksioznosti i stresa (Lovibond i Lovibond, 1995) koja se koristi za procjenu simptoma internaliziranih problema kod djece i mladih s različitim uzorcima adolescenata u Europi i svijetu, no na hrvatskom uzorku još nije provedena validacija ovog instrumenta. Stoga je cilj ovog istraživanja validacija skraćenog oblika skale koji se sastoji od 21 čestice (DASS-21) na uzorku 1099 hrvatskih srednjoškolaca. Istraživanje je provedeno u sklopu projekta „Ekonomske teškoće obitelji, psihosocijalni problemi i obrazovni ishodi adolescenata u vrijeme ekonomske krize“ kojeg financira Hrvatska zaklada za znanost. Korišten je dvo-etapni neproporcionalno stratificirani klaster uzorak u kojem su sudionici bili učenici u dobi od 14 do 17 godina (M = 15, 18 ; SD = 0, 511) te 48, 9% uzorka činile djevojke. Analizirani podaci dobiveni su primjenom Skale depresivnosti, anksioznosti i stresa koja je u svrhu ovog projekta prevedena na hrvatski jezik. U analizi podataka korištena je konfirmatorna faktorska analiza, provjerene su razlike po demografskim obilježjima sudionika te izračunate korelacije s drugim indikatorima mentalnog zdravlja, poput subjektivne dobrobiti adolescenata. Skala je pokazala zadovoljavajuće psihometrijske karakteristike, pri čemu se pouzdanost originalnih subskala kreće od 0, 87 do 0, 89, što je u skladu s rezultatima dobivenim u istraživanju autora skale. Rezultati pokazuju da je skala DASS-21 pouzdana i valjana mjera simptoma depresivnosti, anksioznosti i stresa, kao i da ukupni rezultat na skali ukazuje na prisustvo internaliziranih problema kod adolescenata. Skala predstavlja pouzdanu, brzu i besplatnu mjeru u trijaži i praćenju adolescenata s problemima mentalnog zdravlja, kako za istraživački, tako i za neposredni rad s adolescentima.

U današnje vrijeme ekonomske krize sve se češće istražuje kakav trag materijalne prilike obitelji ostavljaju na mentalno zdravlje svih njenih članova. Ciljevi ovog rada su provjeriti kakva je povezanost materijalnog statusa obitelji s internaliziranim problemima i rizičnim ponašanjima adolescenata. U izlaganju će biti prikazani rezultati drugog vala longitudinalnog istraživanja Ekonomske teškoće obitelji, psihosocijalni problemi i obrazovni ishodi adolescenata u vrijeme ekonomske krize, kojeg financira Hrvatska zaklada za znanost. Rezultati su obrađeni na uzorku od 1057 učenika drugih razreda srednjih škola iz šest županija središnje Hrvatske (51, 8% mladića). Od mjernih instrumenata korišten je niz pokazatelja materijalnog statusa obitelji konstruiranih za potrebe ovog istraživanja, Skala depresivnosti, anksioznosti i stresa DASS 21 (Lovibond i Lovibond, 1995) te Upitnik samoiskaza rizičnog i delikventnog ponašanja SRDP-2015 (Ajduković, Rajhvajn Bulat i Sušac, 2015). Rezultati pokazuju kako su indikatori materijalnog statusa značajno povezani s varijablama mentalnog zdravlja, a za djevojke ispodprosječnog materijalnog statusa je potvrđen veći rizik od pojave internaliziranih problema. Također, niz hijerarhijskih regresijskih analiza je pokazao kako odabrane sociodemografske i materijalne varijable objašnjavaju do 25% varijance različitih pokazatelja mentalnog zdravlja mladih. U raspravi će se staviti naglasak na razlikovanje značaja pojedinih prediktora ovisno o internaliziranom ili eksternaliziranom problemu koji su predviđali.

U radu su prikazani rezultati evaluacije terenske prakse od strane studenata diplomskog studija socijalnog rada Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Terenska praksa odvijala se u trajanju od 120 sati tijekom ljetnog semestra ak. god. 2014./15., a organizirana je u centrima za socijalnu skrb RH. Samom radu u CZSS prethodio je pripremni orijentacijski susret te supervizijska podrška na fakultetu, koja je i kontinuirano pratila terenski rad. Ishodi učenja terenske prakse obuhvaćaju: (1) vođenje i dokumentiranje slučaja, izradu individualnog plana rada s korisnikom, (2) uspostavljanje i održavanje suradnog odnosa s korisnikom, (3) cjelovito sagledavanje i procjenu životne situacije korisnika i njegovih potreba, (4) planiranje i provođenje intervencija usmjerenih na proces promjene i primjerenih specifičnim potrebama korisnika, (5) prepoznavanje, artikuliranje i problematiziranje slučajeva s prakse na grupnoj superviziji, te (6) djelovanje u skladu s profesionalnom etikom i konceptom cjeloživotnog učenja. Cilj istraživanja bio je dobiti uvid u to kako studenti procjenjuju profesionalne dobiti od terenske prakse i kako su one u skladu s navedenim ishodima učenja, kako procjenjuju kapacitete ustanove u kojoj su obavljali praksu te kako procjenjuju uloge nastavnika i vanjskih suradnika uključenih u provođenje terenske prakse. Praktična svrha dobivenih rezultata je doprinijeti kvaliteti terenske prakse na razini diplomskog studija te jasnoći uloga svih uključenih sudionika

Vezanost djece i mladih za školu pokazala se značajnim prediktorom ne samo rizičnog i delinkventnog ponašanja, već i boljih životnih ishoda, poput veće razine samopoštovanja. Kvaliteta odnosa u obitelji također je značajan zaštitni čimbenik koji može dovesti do bolje psihosocijalne prilagodbe te taj odnos može biti djelomično posredovan vezanošću za školu. Stoga je cilj ovog rada bio ispitati doprinos privrženosti roditeljima i vezanosti za školu u objašnjavanju percipirane subjektivne dobrobiti mladih te ispitati potencijalne medijacijske efekte. Istraživanje je provedeno u sklopu projekta „Ekonomske teškoće obitelji, psihosocijalni problemi i obrazovni ishodi adolescenata u vrijeme ekonomske krize“, financiranog od strane Hrvatske zaklade za znanost. Za potrebe ovog izlaganja korišteni su podaci dobiveni samoprocjenom 944 učenika prvih razreda srednje škole iz šest županija središnje Hrvatske. Korišten je dvo-etapni neproporcionalno stratificirani klaster uzorak, a sudionici su bili u dobi od 14 do 17 godina (M = 15, 15 ; SD = 0, 480) te 49, 7% uzorka činile djevojke. Analizirani podaci dobiveni su primjenom Upitnika subjektivne dobrobiti (Rees, Goswami i Bradshaw, 2010), Inventara privrženosti roditeljima i vršnjacima (Armsden i Greenberg, 1987), Upitnika vezanosti za školu i Upitnika obrazovnih očekivanja od strane roditelja, koji su konstruirani za potrebe ovog projekta. U analizi podataka korištena je hijerarhijska regresijska analiza, pri čemu su u prvom bloku uvrštene socio-demografske i školske varijable sudionika, a u sljedećima redom privrženost roditeljima, obrazovna očekivanja od strane roditelja i vezanost za školu. Svi su se blokovi varijabli pokazali značajnima u predikciji subjektivne dobrobiti srednjoškolaca te je ukupno objašnjeno 32, 6% varijance kriterija. Također su ispitani predloženi medijacijski učinci te se pokazalo da je odnos između privrženosti roditeljima i subjektivne dobrobiti mladih djelomično posredovan njihovom vezanošću za školu. Ovakvi nalazi ukazuju na važnost roditeljske uloge u obrazovanju djece, ne samo zbog potencijalnog utjecaja na odnos koji će djeca razviti prema školi i obrazovnim postignućima, već i subjektivne dobrobiti koju mladi doživljavaju.

U današnje vrijeme ekonomske krize sve se češće istražuje kakav trag materijalne prilike obitelji ostavljaju na mentalno zdravlje svih njenih članova. Ciljevi ovog rada su provjeriti kakva je povezanost materijalnog statusa obitelji i internaliziranih problema adolescenata te kakvu ulogu u tom odnosu ima otpornost adolescenata. Istraživanje je provedeno na uzorku od 315 djevojaka i 244 mladića drugih i trećih razreda srednjih škola u Zagrebu, Zadru, Zaprešiću i Ivancu. Dob sudionika se kretala od 15 do 18 godina. Od mjernih instrumenata korišten je niz objektivnih i subjektivnih pokazatelja materijalnog statusa obitelji konstruiranih za potrebe ovog istraživanja, Skala depresivnosti, anksioznosti i stresa (Lovibond i Lovibond, 1995) te Skala otpornosti (Wagnild i Young, 1993), koja mjeri individualnu otpornost kao pozitivnu karakteristiku ličnosti koja jača prilagodbu pojedinca. Rezultati pokazuju kako djevojke imaju značajno više rezultate na svim subskalama internaliziranih problema, a same subskale su u visokoj korelaciji. Internalizirani problemi su značajno povezani s većinom varijabli materijalnog statusa, a veće su povezanosti sa subjektivnim pokazateljima materijalnih prilika obitelji. Rezultati hijerarhijskih regresijskih analiza pokazuju da odabrane sociodemografske, materijalne varijable i otpornost objašnjavaju 25% varijance internaliziranih problema djevojaka te 41% varijance internaliziranih problema mladića. U obje regresijske analize je otpornost značajan negativan prediktor internaliziranih problema, a u raspravi će se naglasak staviti na njenu potencijalnu moderatorsku ulogu u odnosu između materijalnog statusa obitelji i internaliziranih problema te kakve praktične implikacije ovi rezultati imaju u okviru prevencije internaliziranih problema mladih.

Polazeći od porasta broja djece i adolescenta u riziku od siromaštva u Hrvatskoj (cca 30%) i složenih psihosocijalnih posljedica odrastanja u uvjetima financijske nejednakosti, istraživački tim psihologa i socijalnih radnika Studijskog centra socijalnog rada od 2013. godine intenzivno se bavi različitim aspektima učinka siromaštva i ekonomskih teškoća obitelji na psihološku dobrobit adolescenata. U izlaganju će biti prikazane ključne spoznaje dvogodišnjeg istraživanja (2014-2015) perspektive djece o siromaštvu kao (psiho)socijalnom riziku i stigmatizacije siromašne djece, koje se odvija uz financijsku potporu Sveučilišta u Zagrebu. Nalazi će biti stavljeni u kontekst dvaju istraživanja koja smo u istom razdoblju proveli uz potporu Grada zagreba i Zaklade ADRIS. U istraživanju koje je provedeno 2015. godine sudjelovali su učenici drugih razreda srednjih škola (N=562) različitih obrazovnih usmjerenja. U analizi su korišteni rezultati dobiveni na Skali doživljaja stigmatizacije siromašne djece od strane vršnjaka, izrađenoj za potrebe ovog istraživanja. Pokazalo se da siromašni mladi nisu nepovoljno procjenjivani od strane svojih vršnjaka, a kao ključna obilježja siromašne djece u odnosu na djecu iznadprosječnog imovinskog statusa se ističu marljivost, odgovornost, dobrota i spremnost da pomognu. Istovremeno se siromašniju djecu percipira kao više tužne, neshvaćene, nesretne i neprihvaćene. Prema percepciji srednjoškolaca neka ključna obilježja bogate djece su razmaženost, popularnost, društvenost, sigurnost u sebe, ali i sklonost alkoholnim pićima, lijenost, bahatost i sebičnost. Navedeni nalazi će se analizirati u kontekstu prethodnog istraživanja, koje je pokazalo da su internalizirani problemi (IP) značajno prisutniji kod mladih koji percipiraju da je financijski status njihove obitelji ispodprosječan. S druge strane, eksternalizirane probleme (EP) u ponašanju značajno više pokazuju mladi koji procjenjuju da su financijske mogućnosti njihovih obitelji ispod ili iznad prosjeka, što ukazuje na nove spoznaje o odnosu doživljaja financijskih mogućnosti i EP, koji nije linearan. Rezultati će biti analizirani pod vidom kvalitativnog istraživanja koje je također provedeno 2015. godine (6 fokusnih grupa, 38 djece sudionika), koje pokazuje da siromašna djeca osjećaju nejednakost u području obrazovanja (nemogućnost podmirivanja troškovA vezanih uz obrazovanje, uključujući školske izlete, maturalac….), slobodnog vremena (nemogućnost sudjelovanja u izvanškolskim aktivnostima), ranijeg uključivanja u rad radi financijskog podržavanja obitelji, što sve može dovesti do osjećaja stigmatizacije. Izlaganje ima za cilj senzibilizirati (1) psihologe praktičare koji neposredno rade s djecom i mladima na planiranje intervencija koje mogu olakšati nepovoljne razvojne učinke ekonomske situacije obitelji, te (2) psihologe istraživače da u istraživanjima koriste subjektivne i objektivne pokazatelje ekonomskog statusa, te da nadopunjavaju kvantitativni i kvalitativni pristup kako bi se osiguralo produbljeno i vjerodostojno razumijevanje ovog fenomena.

Strana istraživanja pokazuju kako je elektroničko vršnjačko nasilje u porastu te stručnjaci upozoravaju kako bi, zbog specifičnosti ovakvog oblika nasilja među djecom i mladima, njegove posljedice za žrtve mogle biti i teže nego kada se radi o nasilju licem-u-lice. Navedeno ukazuje na potrebu za osmišljavanjem preventivnih programa usmjerenih upravo na ovu pojavu. Zbog toga je u istraživanjima potrebno usmjeriti se na moguće rizične i zaštitne čimbenike, kako bi se mogli osmisliti programi utemeljeni na dokazima. Cilj ovog istraživanja bio je istražiti doprinos ovisnosti o Internetu te odnosa s roditeljima i vršnjacima u objašnjavanju činjenja i doživljavanja elektroničkog vršnjačkog nasilja. U istraživanju je sudjelovalo 189 učenika 2. i 3. razreda srednjih škola iz Zagreba i Siska. Sudionici su bili polaznici gimnazija (50, 8%) i četverogodišnjih strukovnih srednjih škola (49, 2%), pri čemu je u uzorku bilo 73% djevojaka. Za ispitivanje elektroničkog vršnjačkog nasilja korištena je modificirana Skala vršenja i doživljavanja elektroničkog nasilja (Delač Horvatinčić i Kozarić Ciković, 2011). Prilikom obrade podataka korištena je hijerarhijska regresijska analiza, gdje su kao prediktori činjenja i doživljavanja elektroničkog vršnjačkog nasilja korištena sociodemografska obilježja, privrženost roditeljima, privrženost vršnjacima i ovisnost o Internetu. Odabrani prediktori objasnili su preko 20% varijance oba kriterija. Dobiveni rezultati bit će razmatrani u okviru njihove primjenjivosti pri planiranju preventivnih aktivnosti.

Cilj istraživanja bio je ispitati probleme hrvatskih adolescenata u odnosu na različite sociodemografske karakteristike i iskustvo nasilja u obitelji u ranoj i kasnoj adolescenciji. Istraživanje je provedeno na stratificiranom klaster uzorku 1780 učenika (45, 3% mladića) u dvije dobne skupine u fazama rane adolescencije (M = 13, 20 ; SD = 0, 42) i kasne adolescencije (M = 18, 14 ; SD = 0, 38). Uzorak je prikupljen na učenicima sedmih razreda 35 osnovnih škola te na učenicima četvrtih razreda 29 srednjih škola u Hrvatskoj. Mjerni instrumenti korišteni u ovom radu uključuju sociodemografske varijable (spol, dob, veličina mjesta življenja, obiteljska struktura, obrazovni, radni i bračni status roditelja, percepcija financijskog statusa obitelji), Skalu samoprocjene ponašanja mladih (YSR) te revidiranu verziju ISPCAN Child Abuse Screening Tool - Children’s Version (ICAST-C). Rezultati pokazuju da su internalizirani problemi više prisutni kod djevojaka, kod adolescenata koji odrastaju u obiteljima s ekonomskim teškoćama te kod adolescenata čiji biološki roditelji ne žive zajedno. Više eksternaliziranih problema javlja se u kasnoj adolescenciji, kod adolescenata koji žive u velikim gradovima te kod adolescenata čije su obitelji imale ispodprosječan ili iznadprosječan financijski status. Hijerarhijska regresijska analiza je pokazala da varijable tjelesnog zlostavljanja, psihičkog zlostavljanja, tjelesnog kažnjavanja i psihičke agresije objašnjavaju 18% internaliziranih problema te 19% eksternaliziranih problema adolescenata. Navedeni rezultati ukazuju na utjecaj ekonomskih teškoća i doživljenog nasilja na dobrobit adolescenata, a samim time upućuju na važnost pružanja adekvatne podrške sustava socijalne politike i socijalne skrbi obiteljima koje se suočavaju s ekonomskim teškoćama.

Ranije istraživanje provedeno u Hrvatskoj pokazalo je da je više od 25% djece koja pohađaju 7. razred osnovne škole tijekom života u obitelji doživjelo psihičko zlostavljanje, a čak 34% njih doživjelo je neki oblik tjelesnog zlostavljanja (Ajduković, Rimac, Rajter i Sušac, 2012). Kao nastavak tog projekta provedeno je istraživanje s učenicima iz cijele Hrvatske te roditeljima djece koja pohađaju 7. razred osnovne škole. Cilj ovog rada je ispitati doprinos različitih skupova prediktora objašnjenju rizičnosti za zlostavljanje djeteta kod majki. Uzorak sudionica čiji su podaci uključeni u analizu sastojao se od 486 majki prosječne dobi od 41 godine (M=41, 29 ; SD=5, 077), čija djeca u prosjeku imaju 13 godina. Kao kriterijska varijabla korišten je Inventar rizičnosti za zlostavljanje djeteta (Child Abuse Potential Inventory - CAPI ; Milner, 1986), a instrumenti za ispitivanje prediktora uglavnom su konstruirani za potrebe ovog istraživanja. U istraživanju su korišteni sljedeći skupovi prediktorskih varijabli: sociodemografski podaci, iskustvo nasilja u djetinjstvu, odnos s partnerom, iskustvo stresa u svakodnevnom životu te socijalna podrška (Berlin social support scale ; Schwarzer i Schulz, 2000). Hijerarhijska regresijska analiza pokazala je da svi skupovi prediktora značajno doprinose objašnjenju rizičnosti za zlostavljanje djece te da zajedno objašnjavaju 49, 9% varijance navedenog kriterija. Za prediktore koji su se pokazali značajnima izračunate su i njihove povezanosti s pojedinim subskalama CAPI-ja, u svrhu boljeg razumijevanja njihovog doprinosa objašnjavanju ukupnog rezultata u kriterijskoj varijabli. U prezentaciji će biti prikazan doprinos pojedinih prediktora razumijevanju potencijala za zlostavljanje djeteta i njihova povezanost sa subskalama CAPI-ja te će se razmotriti implikacije dobivenih rezultata.

U radu su prikazani rezultati evaluacije terenske prakse od strane studenata diplomskog studija socijalnog rada Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Terenska praksa odvijala se u trajanju od 120 sati tijekom ljetnog semestra ak. god. 2014./15., a organizirana je u centrima za socijalnu skrb RH. Samom radu u CZSS prethodio je pripremni orijentacijski susret te supervizijska podrška na fakultetu, koja je i kontinuirano pratila terenski rad. Ishodi učenja terenske prakse obuhvaćaju: (1) vođenje i dokumentiranje slučaja, izradu individualnog plana rada s korisnikom, (2) uspostavljanje i održavanje suradnog odnosa s korisnikom, (3) cjelovito sagledavanje i procjenu životne situacije korisnika i njegovih potreba, (4) planiranje i provođenje intervencija usmjerenih na proces promjene i primjerenih specifičnim potrebama korisnika, (5) prepoznavanje, artikuliranje i problematiziranje slučajeva s prakse na grupnoj superviziji, te (6) djelovanje u skladu s profesionalnom etikom i konceptom cjeloživotnog učenja. Cilj istraživanja bio je dobiti uvid u to kako studenti procjenjuju profesionalne dobiti od terenske prakse i kako su one u skladu s navedenim ishodima učenja, kako procjenjuju kapacitete ustanove u kojoj su obavljali praksu te kako procjenjuju uloge nastavnika i vanjskih suradnika uključenih u provođenje terenske prakse. Praktična svrha dobivenih rezultata je doprinijeti kvaliteti terenske prakse na razini diplomskog studija te jasnoći uloga svih uključenih sudionika

Dosadašnja istraživanja utvrdila su povezanost između doživljavanja nasilja u obitelji i problema u psihosocijalnom razvoju djece. Cilj ovog rada bio je ispitati doprinos viktimizacije djece u obitelji razvoju njihovih rizičnih ponašanja, točnije normativnih nepoželjnih ponašanja, zlouporabe psihoaktivnih tvari i nasilničkog ponašanja. Nadalje, cilj je bio ispitati potencijalni dodatni doprinos internaliziranih problema te njihovu medijacijsku ulogu u odnosu između viktimizacije u obitelji i rizičnih ponašanja adolescenata. Istraživanje je provedeno na uzorku od 2128 sudionika, učenika sedmog razreda osnovne škole (45.7%) te drugog (16.0%) i četvrtog (38.3%) razreda srednje škole, u dobi od 12 do 21 godine (54.3% djevojaka). Za ispitivanje kriterijskih varijabli korištene su odgovarajuće subskale modificiranog Upitnika samoiskaza rizičnog i delinkventnog ponašanja (SRDP, Ajduković, Ručević i Šincek, 2007). Instrumentarij je također sadržavao pitanja o sociodemografskim podacima, Modificirani upitnik za procjenu incidencije i prevalencije zlostavljanja i zanemarivanja djece (ISPCAN i UNICEF) te Upitnik samoprocjene ponašanja mladih (Achenbach, 1991). Hijerarhijske regresijske analize provedene su sa svakom od kriterijskih varijabli te su korišteni prediktori najbolje objasnili normativna nepoželjna ponašanja. Doživljavanje nasilja u obitelji značajan je prediktor svih rizičnih ponašanja kod adolescenata. Internalizirano ponašanje pokazalo se parcijalnim medijatorom odnosa između doživljavanja određenih oblika nasilja u obitelji i pojedinih rizičnih ponašanja sudionika. U prezentaciji će biti prikazana raširenost rizičnih ponašanja mladih te će naglasak biti na ulozi koju viktimizacija u obitelji i internalizirani problemi mogu imati u razvoju normativnih nepoželjnih ponašanja, zlouporabe psihoaktivnih tvari i nasilničkog ponašanja adolescenata. Dodatno će biti prikazane dobivene interakcije između prediktora te će se razmotriti implikacije dobivenih rezultata.

Dosadašnja istraživanja utvrdila su povezanost između doživljavanja nasilja od strane roditelja i negativnih psiholoških posljedica kod djece, dok nedostaje istraživanja koja razmatraju ulogu vršnjaka u razvoju psiholoških problema kod viktimizirane djece. U ovom istraživanju usporediti će se doprinos viktimizacije u obitelji, sociodemografskih čimbenika te vršnjačkih odnosa za objašnjavanje internaliziranih i eksternaliziranih problema adolescenata. Također, provjeriti će se status vršnjačkih odnosa kao potencijalnog zaštitnog čimbenika u vezi viktimizacije i problema u ponašanju i doživljavanju adolescenata. Rezultati istraživanja su dobiveni na uzorku od 2121 sudionika (54, 3% djevojaka), učenika sedmog razreda osnovne škole (45, 8%) te drugog (16, 1%) i četvrtog (38, 1%) razreda srednje škole. Dob učenika kretala se od 12 do 19 godina (M=15, 56, SD=2, 304). Korišteni instrumentarij uključivao je Upitnik samoprocjene ponašanja mladih (Achenbach, 1991), Modificirani upitnik za procjenu incidencije i prevalencije zlostavljanja i zanemarivanja djece (ISPCAN i UNICEF), te niz pitanja vezanih uz sociodemografske podatke i odnose s vršnjacima, konstruiranih za potrebe ovog istraživanja. Rezultati pokazuju da su viktimizacija u obitelji i vršnjački odnosi značajno povezani s problemima u ponašanju mladih. Navedeni skupovi varijabli objašnjavaju 19% varijance internaliziranih i 17% varijance eksternaliziranih problema, pri čemu su različiti prediktori relevantni za previđanje pojedinog kriterija. Što se tiče vršnjačkih odnosa, pojedine varijable su se pokazale kao značajni moderatori povezanosti između doživljenog psihološkog nasilja od strane roditelja i internaliziranih/eksternaliziranih problema adolescenata. U raspravi rezultata naglasak će se staviti na razmatranje kada su vršnjački odnosi zaštitni, a kada rizični čimbenik za razvoj pojedinih oblika psiholoških problema adolescenata.

Cilj rada je ispitati povezanost religioznosti adolescentica s njihovim seksualnim ponašanjem i doživljavanjem te kakvu ulogu u toj vezi imaju odnos djevojaka s roditeljima te komunikacija s njima. U istraživanju je sudjelovalo 560 učenica prvih i trećih razreda srednjih škola Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Varijable značajne za ovaj rad mjerene su Upitnikom seksualnosti (seksualno ponašanje, namjera upuštanja u spolne odnose u idućih godinu dana te misli i osjećaji prema upuštanju u spolne odnose u tom razdoblju), tvrdnjama koje se odnose na religioznost sudonica, subskalom Odnosa s roditeljima Marshovog upitnika samoopisivanja II, Skalom roditeljskog i vršnjačkog odobravanja seksualnog ponašanja te Upitnikom o komunikaciji adolescenta s roditeljima. Rezultati potvrđuju kako je religioznost djevojaka značajno povezana s njihovim seksualnim ponašanjem i doživljavanjem, pri čemu se najreligioznije djevojke ističu manjim seksualnim iskustvom te manjom motivacijom za upuštanje u spolne odnose u idućih dvanaest mjeseci. Povezanost religioznosti i seksualnosti je veća kod starijih adolescentica. Također, pokazalo se kako su posredne poruke koje im roditelji šalju o seksualnosti značajan medijator u vezi između religioznosti i seksualnosti djevojaka. Kod učenica prvih razreda srednje škole u toj je vezi značajan medijator i odnos s roditeljima, dok je kod učenica trećih razreda to slučaj za odobravanje seksualnog ponašanja adolescentice od strane roditelja.

Kada je riječ o mladima koji su uslijed različitih oblika društveno neprihvatljivog ponašanja korisnici domova za odgoj djece i mladeži, u literaturi se najčešće nailazi usmjerenost na njihove eksternalizirane probleme i rizične čimbenike koji im prethode. U ovom izlaganju naglasak će biti na internaliziranim problemima te je cilj utvrditi koliko se navedena populacija razlikuje od redovne školske populacije u izraženosti depresivnih i anksioznih simptoma. Također, provjeriti će se koliko različiti sociodemografski čimbenici, viktimizacija u obitelji i među vršnjacima, te zaštitni čimbenici (samopoštovanje, religioznost i privrženost roditeljima i prijateljima) objašnjavaju depresivnost učenika u redovnom srednjoškolskom programu i mladih s izraženim problemima u ponašanju koji su u tretmanu. Rezultati istraživanja su dobiveni na uzorku od 578 sudionika iz 6 hrvatskih gradova, pri čemu je 472 sudionika dio redovne školske populacije drugog i trećeg razreda strukovnih srednjih škola i gimnazija. Preostalih 106 sudionika su zbog problema ponašanja korisnici tretmana u domovima za odgoj. Dob sudionika kretala se od 14 do 19 godina (M = 16.68, SD = 0.88). Korišteni su sljedeći instrumenti: Skala samosviđanja/samokompetentnosti (Tafarodi & Swann, 1995), Skala depresivnosti za djecu (Kovacs, 1992), subskala autoagresivnog ponašanja Upitnika samoiskaza rizičnog i delinkventnog ponašanja mladih (Ajduković, Ručević i Šincek, 2007), modificirana verzija Inventara privrženosti roditeljima i vršnjacima (Greenberg, 2009), Modificirani Upitnik za procjenu incidencije i prevalencije zlostavljanja i zanemarivanja djece (ISPCAN i UNICEF), novokonstruirana Skala doživljenog i počinjenog vršnjačkog nasilja, čestice ispitivanja svjedočenja nasilju u obitelji Skale rješavanja sukoba dijete-odrasli (Straus i sur., 1999) te niz pitanja vezanih uz sociodemografske podatke. Rezultati pokazuju da mladi u tretmanu domova za odgoj postižu više rezultate na dimenzijama negativnog raspoloženja, interpersonalnih problema, neučinkovitosti, anhedonije, ukupne depresivnosti te autoagresivnog ponašanja, dok se od školskog uzorka ne razlikuju u izraženosti negativnog samopoštovanja i anksioznosti. Hijerarhijske regresijske analize su pokazale da skupovi sociodemografskih varijabli, varijable viktimizacije te individualni zaštitni čimbenici objašnjavaju 57% varijance depresivnosti srednjoškolskog uzorka te 59% varijance depresivnosti uzorka mladih u tretmanu zbog problema u ponašanju. U raspravi rezultata naglasak će biti na prediktorima koji su se pokazali značajnima u odvojenim regresijskim analizama te na mogućim praktičnim implikacijama dobivenih rezultata.

Peer violence among children and adolescents is a growing problem in both school and out-of- school contexts. According to their experiences with peer violence perpetration and victimization, school children can be categorized into four groups: non- engaged, victims, perpetrators, victims- perpetrators. The aim of this study was to determine whether there exist any differences between those groups in various areas referring to both the child and his/her family and peer environment. The study was conducted with young people aged 11- 17 (N=618 ; 52% boys), who attend higher grades of primary and lower grades of secondary schools in five smaller cities in Croatia. Participants were sorted into groups based on their results on the Questionnaire of peer violence, where both peer violence perpetration and victimization are taken into account. Differences according to their peer violence status were examined in the following variables: socio-demographic data, internalizing and externalizing problems, peer attachment and other indicators of peer relations quality, satisfaction with family relations, and satisfaction with life in general. Results show that 53.9% of school children can be categorized as non-engaged, 17.3% as victims, 12.3% as perpetrators and 16.5% as both victims and perpetrators of peer violence. Analyses of variance showed that these groups differ in a great number of variables, including financial status of the family, various internalizing and externalizing problems, satisfaction with family relations, various aspects of peer relations and attachment and satisfaction with life in general. Results showed that victims- perpetrators are at a highest risk for developing internalizing and externalizing problems, as well as unsatisfactory family relations, while victims show the greatest number of friends-related problems. Perpetrators and non-engaged pupils show the least number of problems in all measured variables, with the exception of perpetrators having high occurrence of externalizing problems. Some significant interactions between gender and classification of pupils in these groups also emerged when it comes to externalizing problems. These results will be discussed in the context of practical implications for the development of prevention programs.

Focus on youth internalizing and externalizing problems was prominent in larger number of studies and in many of them was concluded that these two groups of mental problems are often interconnected in the way that behind adolescents’ externalizing problems there are hidden some internalizing as well. The aim of this paper is to analyse the differences between adolescents who have different combination of internalizing and externalizing problems and to address prevention and intervention strategies according to given results. In research participated total of 618 students (52% males) from higher grades of primary and lower grades of secondary schools situated in five smaller cities in Croatia. Questionnaire consisted of five instruments – Socio-demographic data, Youth Self-Report (measuring internalizing and externalizing problems), Bullying Scale (measuring perpetrated and experienced peer violence), subscale of Peer attachment of Inventory of parent and peer attachment and subscale of Family satisfaction of Quality of Family Interactions Scale. According to results on Youth Self-Report and 30% cut-off points (30th and 70th percentile) separately for subscale of internalizing problems (IP) and subscale of externalizing problems (EP), participants were sorted in 4 groups – (1) without symptoms (n=111), (2) high IP and low EP (n=109), (3) high EP and low IP and (n=100) and (4) combined IP and EP (n=91). 207 participants who have some kind of internalizing or externalizing problems but aren’t in top 30% of those with most expressed IP/EP, were excluded from further analysis. Four groups of adolescents differ largely regarding their socio- demographic data and psychosocial adjustment. The greatest risk factors for IP are female gender, high school (especially gymnasium program) and beyond average family financial status, while for EP risk factors are male gender, younger age and high family income. Psychosocial variables are good in prediction of group membership, with all variables (life satisfaction, family satisfaction, peer satisfaction, peer attachment, perpetrated and experienced bullying) significant in distinction of different groups. Further elaboration of given results and their practical implication shall be discussed.

Self-concept is a often studied concept among children and youth in relationship with social- behavioural problems, as a predictor of future functioning or as a base of intervention planning with youth. The comparison of data is often difficult since different instruments are used for measurement. This paper will summarise the experience of three different researches of self-concept conducted with children and youth (age 11-21) in Croatia with different intensity of social-behavioural problems. Participants in researches were: secondary school youth (F=560, M=432), children in children's homes (F/M=301) and boys and young men in conflict with law (non-institutional measures M=146, institutional measures M=126). The aim of this paper is to analyze the contribution of specific self-concept instruments used in three different researches in explaining social- behavioural problems of children and youth. Social self-concept was measured by using three types of instruments: 1. Marsh's Self- Description Questionnaire (45 items) 2. Offer's Self-Image Questionnaire (28 items) and 3. Coppersmith’s Self-esteem Questionnaire (25 items) Challenges faced in analysing and comparison of data were: different measurement instruments, too long instruments for younger age groups, differences in self-concept depending on their age (some self-concept instruments were for age groups 11 to 18 years or, 13 to 19 years), participants with more intensive social-behavioural problems had more difficulties in understanding and answering questions. All this has an impact on the validity and sensitivity of the results. Therefore better planning and preparing of researches, especially instruments of self- concept in children and youth with social- behavioural problems is necessary in order to get more reliable and valid results. In this presentation contribution of results and practical suggestions for self-concept researches in children and youth will be critically discussed.

U izlaganju će biti predstavljeni rezultati istraživanja kojem je cilj bio utvrditi postoje li razlike između učenika koji su na različite načine uključeni u elektroničko vršnjačko nasilje u njihovim odnosima s vršnjacima te iskazivanju internaliziranih i eksternaliziranih problema u ponašanju. Sudionici istraživanja bili su učenici u dobi između 13 i 17 godina (N=542 ; 52% mladića), koji pohađaju više razrede osnovne (7. i 8. razred) i niže razrede srednje škole (1. i 2. razred) u šest manjih gradova Hrvatske. Korišteni instrumentarij uključivao je Skalu činjenja i doživljavanja elektroničkog nasilja (Delač Horvatinčić i Kozarić Ciković, 2011.), Upitnik vršnjačkog nasilja (Rimac i sur., 2012.), Upitnik samoprocjene ponašanja mladih (Achenbach, 1991), Inventar privrženosti vršnjacima (Armsden & Greenberg, 2009) te niz pitanja vezanih uz odnose s vršnjacima, konstruiranih za potrebe ovog istraživanja. Na temelju učestalosti činjenja i doživljavanja elektroničkog nasilja, sudionici su svrstani u 4 skupine: počinitelji, žrtve, počinitelji-žrtve i neuključeni. Rezultati su pokazali kako se najveći broj učenika može svrstati u skupinu neuključenih, dok je najmanji broj mladih koji čine elektroničko vršnjačko nasilje, ali ga sami ne doživljavaju. Učenici koji su na bilo koji način uključeni u elektroničko vršnjačko nasilje u svim navedenim skupovima varijabli značajno se razlikuju od neuključenih učenika, to jest pokazuju lošiju psihosocijalnu prilagodbu. Usporedbom učenika koji su na različite načine uključeni u elektroničko vršnjačko nasilje (počinitelji, žrtve, počinitelji-žrtve) pokazalo se kako najviše problema u odnosima s vršnjacima te internaliziranih i eksternaliziranih problema imaju učenici koji su istovremeno i počinitelji i žrtve. Također, rezultati su pokazali kako nasilničko ponašanje učenika na Internetu prati slične obrasce ponašanja ne-elektroničkog vršnjačkog nasilja. Dobiveni rezultati bit će razmatrani i u kontekstu socio-demografskih obilježja sudionika te njihovog školskog postignuća.

Internalizirani problemi u adolescenciji često ostaju nezamijećeni i u sjeni eksternaliziranih problema, koji predstavljaju više poteškoća za osobe bliske adolescentu. Međutim, istraživanja su pokazala kako pojava internaliziranih problema u adolescenciji može ostaviti dugoročne posljedice na sveukupno funkcioniranje i mentalno zdravlje pojedinca. Stoga je cilj ovog rada ispitati razlike u internaliziranim problemima adolescenata s obzirom na različite sociodemografske čimbenike te istražiti kako različite obiteljske, školske, vršnjačke i psihosocijalne varijable objašnjavaju internalizirane probleme djece i mladih. Podaci su prikupljeni u sklopu nastavka FP7 projekta BECAN - Epidemiološko istraživanje zlostavljanja i zanemarivanja djece, provedenog 2011. godine na nacionalno reprezentativnom uzorku. Ovdje će biti prikazan dio rezultata drugog vala istraživanja. Rezultati su dobiveni na uzorku od 2121 sudionika (54, 3% djevojaka), učenika sedmog razreda osnovne škole (45, 8%) te drugog (16, 1%) i četvrtog (38, 1%) razreda srednje škole. Dob učenika kretala se od 12 do 19 godina (M=15, 56, SD=2, 304). Korišteni instrumentarij uključivao je Sociodemografska i opća pitanja, Upitnik samoprocjene ponašanja mladih (Achenbach, 1991), Modificirani upitnik za procjenu incidencije i prevalencije zlostavljanja i zanemarivanja djece (ISPCAN i UNICEF), Modificirani Upitnik samoiskaza rizičnog i delinkventnog ponašanja (Ajduković, Ručević i Šincek, 2007), te niz pitanja vezanih uz vršnjačko nasilje i zlostavljanje, odnose s vršnjacima i druge socijalne odnose, konstruiranih za potrebe ovog istraživanja. Rezultati pokazuju kako više internaliziranih problema imaju djevojke, učenici drugih razreda srednjih škola te adolescenti koji materijalni status svoje obitelji procjenjuju lošijim. Također, više simptoma anksioznosti/depresivnosti imaju gimnazijalci (u odnosu na srednjoškolce iz strukovnih škola), kao i djeca roditelja koji nisu u braku te čiji majka i/ili otac imaju viši stupanj obrazovanja. Što se tiče rezultata hijerarhijske regresijske analize, odabrane varijable objašnjavaju preko 40% varijance internaliziranih problema te će se u izlaganju razmatrati doprinos pojedinih prediktora značajnih za razumijevanje internaliziranih problema adolescenata.

Today modern technologies are widely in use. The use of the Internet and other modern technologies offers a variety of benefits to children and youth and at the same time using new technologies for them means potential risk of harm in virtual and real life. Expansion of usage in new technologies has lead to appearance of new forms of violence. Electronic violence is lately in focus of researches but there is an evident lack of research is in specific context as child care institutions. Aim of this qualitative research was to find out how care workers in the two homes for children and youth in Croatia (Children home in Zagreb and in Mali Losinj) describe their previous experience with electronic violence by working with children and young people. Research included two research questions: How do care workers describe their previous experience with electronic violence and what are their recommendations for the prevention of cyber bullying in children homes for children with behavioral disorders. Data were collected with semi-structured interviews with 8 care workers. A research result suggests that electronic violence is present in homes for children with behavioral problems. Other findings informs about most common online activities of children and youth, types of violent behaviors of children and youth as perpetrators and victims of electronic violence and their previous relationships. Within the recommendations for prevention care workers emphasizes their need for professional development and education of children and youth for responsible usage of modern technologies.