Search

Pićanskom se biskupu Petru Antunu Gausu u dosadašnjoj historiografiji pridavalo malo pozornosti. Razlog tomu je zacijelo skromna sačuvanost dokumenata za razdoblje njegova biskupovanja. Njegova oporuka i kodicil jedini su sačuvani Gausovi opsežniji osobni dokumenti. Rođen je 1646. u riječkoj plemićkoj obitelji kao najstariji sin. Najizglednije je da se školovao kod isusovaca u rodnome gradu, da bi potom nastavio studije do akademskoga stupnja doktora teologije. Bio je župnik u Bolzanu, a potom od 1679. župnik u Rijeci. Tu će iste godine postati kanonik, natpop te od 1683. arhiđakon i vanjski vikar pulskoga biskupa za Riječki arhiđakonat. Za pićanskoga biskupa izabran je 1691., a od pape je potvrđen 9. ožujka 1693. godine. Redovito je izvještavao Svetu Stolicu o stanju na području Pićanske biskupije. Pridržavao se propisa i u pogledu obavljanja dužnosti pastoralnih vizitacija. U biskupskom poslanju podjeljivanja svetih redova djelovao je ukupno 114 puta. Prihodi same biskupije, koja je brojila od oko 4000 do oko 6000 duša tijekom njegova upravljanja, bili su toliko mali da je s njima mogao preživjeti svega nekoliko mjeseci. Zbog svoje će bolesti 1713. dobiti koadjutora u osobi Jurja Franje Ksaverskog Marottija. U privatnom je životu bio posebno blizak sa svojim bratom Ivanom Karlom, što se očitovalo kroz biskupovo pokriće troškova bratova liječenja i njegovih brojnih dugova. Školovao je i dva njegova sina, jednoga do stupnja doktora znanosti u Padovi. Naročito je bio vezan za nećaka Ksavera Gausa kojem je izvjesno omogućio prestižno školovanje, a i oporučno mu je ostavio zamjetan imetak. Kao glavnu nasljednicu, a zapravo osobu zaduženu da podijeli u nabožne svrhe svu preostalu imovinu, odredio je svoju sestru Viktoriju Tudorović. Osobito je bio povezan s Rijekom, gradom svojega rođenja, u kojem su bile smještene sve njegove nekretnine. Biskup Gaus je bio osoba izrazite pobožnosti i empatije. Naime, oporučno je naručio nekoliko tisuća misa za spas vlastite duše, duša nekih drugih osoba te novac za pomoć siromasima. Umro je u Pićnu 22. travnja 1716., a sahranjen je ispred glavnoga oltara pićanske katedrale u biskupskoj grobnici, u kojoj je njegov leš pronađen 1811. navodno u neraspadnutom stanju., Fino ad oggi, il vescovo pedenese Pietro Antonio Gaus non ha goduto di grande attenzione da parte della ricerca storiografica. Il motivo ne deve essere l’esigua conservazione della documentazione datata al periodo del suo vescovado. Il suo testamento e il codicillo sono gli unici documenti personali più consistenti del lascito di Gaus che sono stati conservati. Nato nel 1646 in una famiglia nobile fiumana come figlio maggiore, è probabile che sia stato educato dai gesuiti nella sua città natale per proseguire poi con gli studi fino a raggiungere il titolo di dottore di teologia. Fu parroco a Bolzano e poi dal 1679 a Fiume. Lo stesso anno divenne canonico, arciprete e dal 1683 arcidiacono e vicario foraneo del vescovo polese per l’Arcidiaconato di Fiume. È stato eletto vescovo nel 1691 e confermato dal papa il 9 marzo 1693. Ha tenuto regolarmente informata la Santa Sede sulla situazione vigente nei territori della Diocesi di Pedena. Si è attenuto ai regolamenti anche sotto l’aspetto dell’adempimento agli obblighi delle visite pastorali. Da vescovo ha partecipato complessivamente 114 volte al conferimento dell’ordine sacro. Gli introiti della diocesi che sotto la sua gestione contava da circa 4000 a circa 6000 anime, erano talmente scarni che gli potevano permettere di viverci per alcuni mesi appena. A causa della sua malattia, nel 1713 gli fu attribuito un vescovo coadiutore nella persona di Giorgio Francesco Saverio Marotti. Nella vita privata fu particolarmente legato al fratello Giovanni Carlo verso cui provava un forte affetto che risultava evidente dalla sua disposizione a coprire tutte le spese delle cure di cui il fratello necessitava come anche dei suoi numerosi debiti. Ha anche provveduto alle spese dell’educazione dei due figli del fratello, portandone uno fino al titolo di dottore di ricerca a Padova. Era particolarmente legato anche al nipote Saverio Gaus a cui ha garantito un’educazione di prestigio, assicurandogli inoltre un notevole lascito testamentario. Quale sua erede principale designò la sorella Vittoria Tudorović, nominandola responsabile per la distribuzione dell’eredità restante destinata a scopi religiosi. Un legame particolare lo univa a Fiume, la sua città natale in cui erano collocati tutti gli immobili di sua proprietà. Il vescovo Gaus è stato una persona particolarmente devota ed empatica. Infatti, nel testamento chiede che vengano servite alcune migliaia di messe per la salvezza della sua e delle anime di altre persone mentre una parte del denaro era stata messa a disposizione per l’assistenza ai poveri. Morì a Pedena il 22 aprile 1716 e venne sepolto nella tomba vescovile davanti all’altare principale della cattedrale di Pedena. Nel 1811 venne qui ritrovata la sua salma in quello che fu, a quanto pare, un ottimo stato di conservazione., So far in historiography, little attention has been given to the Bishop of Pićan, Peter Anton Gaus. The reason for this is certainly the modest preservation of documents for the period of his episcopate. His will and codicil are the only more copious surviving documents left by Gaus. He was born in 1646 in a noble family in Rijeka as the eldest son. He was most likely educated by the Jesuits in his hometown, and then continued his studies to the academic degree of Doctor of Theology. He was pastor in Bolzano, and then from 1679 pastor in Rijeka. That same year he became canon, archpriest and, from 1683, archdeacon and associate vicar of the bishop of Pula for the archdeaconry of Rijeka. He was elected bishop of Pićan in 1691, and confirmed by the Pope on 9 March 1693. He regularly reported to the Holy See on the situation in the area of the Diocese of Pićan. He also complied with the regulations regarding the performance of pastoral visits. He acted a total of 114 times in the episcopal mission of giving the Holy orders. The income of the diocese itself, which numbered from about 4,000 to about 6,000 souls during his reign, was so small that he could survive on them for only a few months. Due to his illness, in 1713 he received a coadjutor in the person of Giorgio Francesco Saverio Marotti. In his private life he was particularly close to his brother Giovanni Carlo, which manifested itself through the bishopʼs coverage of the costs of his brotherʼs treatment and his numerous debts. He also educated his two sons, one to the degree of Doctor of Science in Padua. He was especially attached to his nephew Saverio Gaus, to whom he certainly provided a prestigious education, and left him a notable fortune in his will. He appointed his sister Vittoria Tudorović as the main heiress, and in fact the person in charge of dividing all the remaining property for religious purposes. He was especially attached to Rijeka, the city of his birth, in which all his estates were located. Bishop Gaus was a person of outstanding piety and empathy. Namely, he bequeathed several thousand masses to be served to save his own soul, the souls of some other people, and money to help the poor. He died in Pićan on 22 April 1716, and was buried in front of the main altar of the Pićan Cathedral in the bishopʼs tomb, where his body was found in 1811, allegedly in an undecomposed state.

Ovaj rad se bavi osobom Djevice Marije, Majke Božje. Prvi dio rada donosi pregled proglašenja četiriju marijanskih dogma donesenih kroz crkvenu povijest, uz objašnjavanje okolnosti njihova nastanka. Uz proglašenje dogma, spominje se i neprekinuta važnost koju su Blaženoj Djevici davali crkveni oci od najranijih dana crkvene povijesti. Sve to s ciljem da se ukaže kako je Marija oduvijek imala važnu ulogu u životu Crkve, od njezinih najranijih dana. Drugi dio rada donosi određene razloge za čašćenje Djevice Marije, te kako Marija i danas ostaje bitna poveznica ljudi, posebice mladih, sa Spasiteljem. Uz to se spominje i Marijina uloga u Crkvi danas, te važnost pridavanja iste pozornosti Djevici u današnje vrijeme kako je to i nekad bilo. This paper deals with the person of Mary, Mother of God. The first part of the paper introduces four Marian dogma as they were proclaimed through the Church's history, alongside the explanation of circumstances of their proclamation. Along with the dogma, the continuous importance which was given to the Blessed Virgin by the holy fathers from the earlies days of Church's history, is also mentioned. The aim of this paper was to point to the fact that Mary has always had an important role in the life of the Church, ever since its beginnings. The second part of the paper brings forth some specific reasons as to why Mary should be honored, as well as why Mary is still an important link of the people, especially young ones, with the Savior. Mary's role in the Church today is also mentioned, as well as the importance of giving her the same attention as she had before.

Rad je prvi u nizu tekstova unutar planirane serije Religija, kult i moralnost u Saloni. Početnim uvodom opisani su teorijski i metodološki temelji te uloga filozofije i historiografije u istraživanju činjenica o vjerovanjima i vrijednostima. Istraživanje počinje prikupljanjem podataka iz literarnih izvora. Dotični podaci donose informacije o antičkoj misli glede odnosa čovjeka i nadnaravnih entiteta te o poimanju pobožnosti kao vrijednosti u literarnoj tradiciji antičkoga Mediterana. Zatim slijedi opis ispravnoga i neispravnoga djelovanja prema božanstvima u helenskoj i latinskoj tradiciji. Proučavaju se religijska vjerovanja o tome što je ispravno štovanje i primjeren stav prema božanstvima. Nakon pregleda literarne tradicije, prikupljeni podatci postavljeni su u relaciju s evidencijom iz posebnoga empirijskog slučaja – Salone, gdje na temelju natpisa s Jupiterova žrtvenika možemo pretpostaviti postojanje javno dostupnoga religijskog pravila glede nahođenja u svijetu., This article is the first part of the Religion, cult and morality in Salona series. The aim of the series is to investigate what moral beliefs and values were present in religious and cult communities of the ancient Mediterranean, during the period from the beginning of the Roman Principate (1st century) until the development of the cult of martyrs and Christianity in Salona (4-5th century). This goal is fulfilled by implementing the theoretical and methodological principles of both philosophy and historiography. The philosophical side of the inquiry helps us understand what the moral beliefs and values are in the first place. Asking questions about the components of morality naturally leads to the discipline of metaethics. The metaethical arguments and theories are the key which helps us understand what we are searching for (when we are searching for moral values and beliefs). The metaethical theory which is employed in this series is plan-expressivism, which is developed by A. Gibbard. The theory shows that in order to investigate the moral beliefs and values of ancient religious communities, we need to research the religious beliefs that contain the norms about human’s actions in the world. The historiographical side of the inquiry helps us reach the material and literary evidence about the religious and cult communities; religious beliefs, cult objects and practices. The historiographical investigation brings forth the data which is fundamental for our embodiment of the facts about the phenomena which was developed in the past. By implementing the various disciplines (archaeology, epigraphy, classical studies, and so on), it is possible to collect the knowledge regarding the state of affairs, and beliefs and values in the past. In this way, historiographical research provides the theoretical system made of facts about the state of affairs and the facts about beliefs and values in the antiquity. In order to investigate the moral beliefs and values from the antiquity, we need to research the literary evidence from then-contemporary authors and various inscriptions which provide the information about the religious beliefs that contain certain norms about the human’s behavior. Now that we know what exactly we need to search for in order to investigate the morality of ancient cults and religions, we can start with the second part of inquiry – the description of the phenomena. The inquiry itself begins with collecting data from literary evidence. The data brings forth both the information about the ancient thought regarding the relation between humans and supernatural entities, and about the conception of piety as a value in literal tradition of ancient Mediterranean. What follows is the description of right and wrong actions towards supernatural entities in Hellenic and Latin tradition. This part of article studies the religious beliefs regarding the proper respect and appropriate attitude towards the godly beings. Hellenic and Latin literary tradition use different terms to describe the right actions and duties of a human who relates to some kind of supernatural entity. While defining the human’s relation to godly beings, the Athenian philosophers and their followers claim that the entities need to be properly respected (εὐσέβεια). Further, they claim that the actions towards the supernatural entities must be done in accordance to usual dealings and rules (όσιτης). This topic is also mentioned by Cicero, who claims that a human needs to approach the godly beings with the sense of duty (pietas). He also claims there are additional rules which must be followed, like the one that a person must clean (castus) when approaching the gods, that humans must show gratitude (gratia) and offer gifts. But that is by no means the end of it. A person must be cautious with her actions in the world, especially in respect to the objects and entities which are under supernatural protection (example: family or a ritual space). When a human fulfills all demands and approaches the supernatural entities with the proper respect and appropriate attitude, then the person adequately bestows the entities with honors (γέρας), which grants the good relations with the gods, which in turn brings various mercies to the worshiper. During the Roman Mediterranean, a person could pray for various benefits like health, wellbeing, justice, success and so on. The Roman society also observed the signs which could show is their relationship with the supernatural beings disturbed. They would do various cult actions to observe the changes in the supernatural sphere, which verified is there a peace with the gods (pax deum) or the wrath of the gods (ira deum). The supernatural beings were not always merciful, but could bring trouble and pain. If someone made a bad relation with the gods, or made a sacrifice without any respect; if they talked badly about the gods or said the wrong words, they could have brought misfortune and disaster to individuals and the community as a whole. Hellenic authors thought those actions as wrong, while the wrongdoing individual was thought of as hated by the gods. On the other hand, Cicero once claimed that the supernatural entities send disasters to show the Romans that their deeds were foul. To act rightly towards the supernatural sphere, the Latin tradition thought that humans need to offer the appropriate gifts for the gods, while approaching them with the sense of duty (pietas). The person must be clean (castus) and with clean (pura) and uncorrupted mind and voice. If something goes missing, the wrath of gods (ira deum) takes place. The things which certainly brought ira deum were considered nefas and scelus. These terms were used to denote acts and objects which were threatening to the relation between the human and the supernatural entity. These actions and objects could make a person unclean and would result in some kind of ransgression against the gods. The cleanness of the body could be polluted with blood. The worst crime against the supernatural and natural sphere was the murder of the parent. The gods could also be offended by sexual transgression during the cult ceremonies and incest. On the other hand, the relation towards gods could be threatened if a person makes a wrong sacrifice. That is why Roman society encouraged various norms regarding the cult objects, ritual space and the person’s behavior during the acts. The peace of gods could be disturbed by inadequate actions, or with a bad speech. That is why the worshipers had to follow the rule of silence (favete linguis) and speak only good words (dicamus bona verba). Worshipers had to bear in mind that they should not pollute the ritual space by any means, and that they offer clean gifts to the supernatural patrons. This information can be set in relation to the findings in the specific empirical situation – city of Salona. There stood an altar dedicated to Jupiter (137 AD). The inscription from the altar states that the space round it is marked and set under the divine protection. The written evidence from the ancient authors claims that people had to take care of their actions and act properly in the area which is marked by the sacred borders. The ritual space had to be adequately marked and taken care of so that it does not get polluted. To ensure that the cult actions in close vicinity of the the altar are being done correctly, the inscription calls upon the laws which were written on the altar of Diana on the Aventine. In historiography, the laws are known as lex area Diane in Aventino. Outside of the Salona, they are mentioned on the inscriptions in Narbo and Ariminium (2nd century AD). Even though the content of the laws is unknown, we can assume they were set up to secure the proper conduct towards the sanctuary and the cult objects. According to the written tradition, a person had to take care regarding the ritual formulas because it was believed that the improper sacrifice could summon the wrath of gods (ira deum). The inscription also brings the information regarding the worship. It states that the sacrifice is valid even in the case if someone makes an offering without exposing (or presenting) the additional parts of the victim (magmentum). As it was believed that wrongly committed sacrifice could lead to the wrath of gods, a worshiper who read this line could be sure that she is not doing anything wrong that could hurt her relationship with the supernatural beings. While doing so, a worshiper could follow the instruction from the altar and act in accordance to it. In that case, the belief «that worship could be properly done even if someone does not expose the magmentum» functions as a norm which influences reasoning and behavior of the person who dwells in cult actions. In that respect, it is presumed that a written norm regarding the human actions in the world stood in Salona (137 AD), which could be followed during actions, and would ensure that a person acts in accordance to what is right, and avoids what is wrong; that the sacrifice is valid even though a person does not expose (or present) magmentum.

U 17. stoljeću nastao je impozantan broj tekstova o srednjovjekovnim kipovima, Bogorodicama s Djetetom i raspelima, mahom iz pera lokalnih crkvenih velikodostojnika. U središtu tih narativa bila su čudotvorna ozdravljenja i spasenja ostvarena božanskom intervencijom putem svetih predmeta. U pravilu, narativi izostavljaju podatak o autoru i naručitelju djela, sugerirajući da je riječ o predmetu „koji nije stvorila ljudska ruka” (acheropoietae), odnosno koji je doplovio morem, doletio zrakom i slično. Zabilježeni su, međutim, slučajevi u kojima su čudotvorni narativ i kultna vrijednost predmeta počivali upravo na autoru koji je, primivši „božansku” inspiraciju, izradio djelo koje posjeduje čudotvorne moći. Primjerice, u 17. stoljeću raspelo iz druge polovice 14. stoljeća iz Kotora i otprilike stoljeće mlađe iz Pordenonea „atribuirana” su Michelangelu Buonarrotiju. U izlaganju će se raspravljati što navedeni primjeri – nespojivi s nekima od temeljnih metoda povijesti umjetnosti, stilskom analizom i atribucionizmom – govore o shvaćanju kultova svetih predmeta i njihovu autorstvu u 17. stoljeću. Pokušat će se odgovoriti na dva pitanja: (a) zašto su dva gotička raspela bila pripisana divin Michelangelu te (b) kako je rastući „kult umjetnika” u 17. stoljeću proširio inače vrlo suženi raspon narativa o čudotvornim predmetima ranonovovjekovnog kršćanstva?

Na središnjem oltaru crkve Rođenja Blažene Djevice Marije u Loparu na otoku Rabu nalazi se drveni rezbareni i polikromirani reljef s prikazom majke i djeteta, koji se na osnovi svojih likovnostilskih karakteristika ubraja među rijetke drvene romaničke skulpture ranog 14. stoljeća sačuvane na istočnoj obali Jadrana. U ovom se radu rezbareni reljef Majke s Djetetom, ikonografski u dosadašnjoj literaturi definiran kao prikaz sv. Ane s malom Gospom, interpretira u kontekstu hagioloških istraživanja marijanskih pobožnosti srednjega i ranoga novog vijeka u Rapskoj biskupiji. Pritom se nastoji utvrditi historijat i varijante titulara zavjetne crkve u Loparu, ali i istoimenih kapela drugdje na otoku. Na temelju arhivskih izvora u radu se nastoji rekonstruirati specifičan razvoj te oblici marijanskih pobožnosti u Rapskoj biskupiji kao i njihova povezanost s ostalim ritualnim praksama rapske zajednice, u prvom redu s Gospinim procesijama i memorabilijama., On the central altar in the Church of the Nativity of the Blessed Virgin Mary in Lopar, on the island of Rab, there is a woodcarving and polychromatic relief representing a mother and child. Based on its artistic and stylistic characteristics, this relief is considered a rare example of wooden sculpture from the beginning of the fourteenth century. Although this relief depicts the Virgin Mary with a child, which can be corroborated by the attribute of an apple in the left hand of the child, accompanied by the blessing of the right hand, the previous iconographic interpretation was heavily influenced by context. Namely, during the nineteenth century in Lopar, the feast of the Nativity of Mary (September 8) was closely associated with the worship of Our Lady's votive icon, and many believers gave many votive gifts - especially scarves and models of ships. Such a situation certainly contributed to the preservation of this work of art, as it was regularly revalued, preserved and preserved, but at the same time the icon is attributed to the depiction of St Anne with the Little Lady. Nevertheless, the research of the icon and the context of its origin, as well as its iconography, led us to the need for further research of the Lopar church and its name, compared to the development of public Marian devotion in the Diocese of Rab during the Middle Ages and early modern times. The investigation showed that the new cult of Our Lady of Lopar strongly influenced and caused a change in the original name of the medieval Franciscan Church of St Mary Magdalene. Moreover, this change affected collective piety and the formation of a new ritual towards a new cult. Furthermore, based on archival sources, the authors tried to reconstruct the specific development and forms of Marian devotion in the Diocese of Rab: processions with the ritual transfer of the icon of Our Lady of Lopar or the Miraculous Lady, local narratives of the events that preceded the worship of miraculous icons, as well as other ritual customs within the Rab community.

Kao što je Duh prisutan u Marijinu životu od samog početka otajstva spasenja, tako Marija ostaje trajno prisutna u duhovskom otajstvu Crkve, kao njezina zagovornica, pralik i uzor. Zaručena s Duhom Svetim, ona je neraskidivo vezana uz Isusa kao Majka Gospodinova, te vjerno pokazuje arhetip otkupljenog čovjeka. Stoga zaslužuje istaknuto mjesto u Crkvi i životu vjernika, ali uvijek vodeći računa o granicama zdravog i pravovjernog nauka Crkve, koji naglašava da slava i poklonstveno štovanje prvenstveno pripada Trojedinom Bogu, Stvoritelju, Otkupitelju i Posvetitelju, a tek potom onima koji su njegovi. Upravo zato valja Majku Gospodinovu smjestiti na mjesto koje joj s pravom pripada u povijesti spasenja, a s kojega ona može biti nenadmašiv uzor Crkvi i svima koji joj se utječu.

Središnja problematska tema rada usmjerena je na istraživanje i raščlambu oporučnih legata hrvatskih iseljenika nastanjenih (trajno ili privremeno) u Mlecima namijenjenih mletačkim crkvenim ustanovama koje su njegovale štovanje pobožnosti Gospe od Ružarija (Gospe od Krunice). Rad se zasniva na gradivu iz Državnog arhiva u Mlecima (fond bilježničkih oporuka), a raspon istraživanja je od četrdesetih godina 16. stoljeća do u 18. stoljeće. U uvodu se iznose opći podaci o Lepantskoj bitci (1571.) kao izravnoj poveznici sa širenjem štovanja Gospe od Ružarija diljem kršćanskoga zapada te naglašava uloga dominikanaca, kao i pojedinih papa, u navedenom procesu. Središnji dio teksta upravljen je na raščlambu legata koji se izravno odnose na štovanje pobožnosti Gospe od Ružarija od strane iseljenih Hrvata. Isprva se razmatra vremenski okvir bilježenja Gospe od Ružarija u njihovim oporukama te iznose opći podaci o njihovom podrijetlu, zanimanjima i gospodarskim mogućnostima. Potom se, raščlanjujući oporuke koje sadrže za ovo istraživanje relevantne podatke, ukazuje na odabir ovdje istraživane skupine Hrvata u gradu na lagunama u vezi odabira mjesta pokopa u grobnicima bratovštine Gospe od Ružarija, služenje misa zadušnica i konkretno darivanje oltara posvećenih rečenoj pobožnosti. Završni dio rada usmjeren je na legate iseljenih Hrvata koji se odnose na štovanje Gospe od Ružarija u njihovim matičnim krajevima (Brač, Cres).

Ovaj rad podijeljen je u tri poglavlja. U prvom ćemo iznijeti osnovne podatke o Sokratu, upoznati se s njegovim životom i političkim, društvenim okolnostima u kojima je živio prije suđenja 399. godine. U drugom poglavlju obradit ćemo tijek samog suđenja i upoznat se s osobama koje su optužile Sokrata. Vidjet ćemo da se veoma lako mogao osloboditi optužbi da je to htio. U trećem poglavlju reći ćemo nešto o Sokratovoj religioznosti i njegovom poimanju Boga te ćemo dati kratku usporedbu njega i Isusa, da bismo još više dočarali Sokratovu posebnost i izvornost. Također ćemo u kratkim crtama obrazložiti njegov, odnosno Platonov nauk o duši te izložiti dokaze o njezinoj besmrtnosti, kojima on pokušava uvjeriti svoje učenike i čitatelje u život duše i nakon smrti.

Rad govori o pobožnosti Euharistijskog klanjanja. Teološki i povijesni razlozi, kao npr. obrana od krivovjerja, utjecali su na začetke i razvoj ove pobožnosti koja je ostala jedna od popularnijih pobožnosti u kršćanstvu sve do naših dana.

Izvješće s 13. nacionalnog mariološko-marijanskog kongresa, održanog u Travniku, 10. - 13. svibnja 2018.

Liturgijska godina počinje s došašćem što je i logično, jer u Crkvi, zapravo, sve započinje Kristovim dolaskom.

Govoreći o paraboli, prvo na što pomislimo je Novi zavjet, odnosno Isusove prispodobe. No parabola kao termin je korišten još u staroj Grčkoj, točnije kod Aristotela. Parabola je definirana kao retorički termin i korištena u retorici grčkih filozofa i političara. Retorika i njeno izučavanje je bila jedna od najvažnijih i najcjenjenijih disciplina u to doba, a parabola je bila dio retorike Parabola u Bibliji je definirana kao književna vrsta i zbog toga trebamo vidjeti gdje je podrijetlo parabole kao književne vrste. Podrijetlo parabole možemo naći u židovstvu, točnije u židovskoj vjerskoj tradiciji. Uspoređujući upotrebu i značenje pojma parabole koju je imala u Grčkoj i u židovstvu vidimo jednu jasnu razliku, razliku u značenju tog pojma. Dok je u Grčkoj pojam parabole korišten samo za retoriku, u židovstvu je taj pojam imao puno šire značenje prvenstveno obogaćena jezičnim derivacijama. Tema našeg diplomskog rada je prispodoba o farizeju i cariniku, točnije pobožnost koja se opisuje u ovoj prispodobi. U prvim poglavljima donosimo sve aspekte koji su vezani uz Isusovu poruku koja je temelj ove prispodobe uspoređujući dva lika, farizeja i carinika. Donosimo karakteristike farizejeve i carinikove pobožnosti i vjerskog osjećaja kroz prizmu pravednosti, poniznosti, milosti ljudske i Božje te napose karakteristike Isusove poruke nove antropologije. U ostalim poglavljima donosimo egzegezu samog teksta prispodobe iz Lukinog evanđelja analizirajući tekst koji smo podijelili na više dijelova. Razdvojili smo i opisali temeljnu teološku poruku iskazanu prenesenim, alegorijskim smislom. Speaking of parables, first of all, we think of the New Testament, or Jesus' Parables. But the parable as a term was used in ancient Greece, more precisely at Aristotle. The parable is defined as a rhetorical term and used in the rhetoric of Greek philosophers and politicians. Rhetoric and her study was one of the most important and most respected disciplines at that time, and the parable was part of the rhetoric. The Parable in the Bible is defined as a literary species and for this reason we need to see where the origin of the parables is literary. The origins of the parable can be found in Judaism, more precisely in the Jewish religious tradition. Comparing the use and meaning of the concept of parable in Greece and Judaism, we see a clear distinction, a difference in the meaning of this notion. While in Greece the term parable was used only for rhetoric, in Judaism this term had a much wider meaning, primarilye nriched by linguistic derivations. The subject of our graduate work is the parable of the Pharisee and the Tax collector more precisely the devotion described in this parable. In the first chapters, we bring all the aspects related to Jesus' message that is the basis of this parable, comparing two figures, Pharisee and Tax collector. We bring the characteristics of the Pharisee sand Tax collector of piety and religious feeling through the prism of justice, humility, the grace of man and God, and the characteristics of Jesus' new anthropology. In other chapters, we bring the exegesis of the text of the parable of the Lukes Gospel by analyzing the text that we have divided into several parts. We divided and described the fundamental theological message expressed in the transcribed, allegorical sense.

Diplomsko delo obravnava simbolizem v religiozni poeziji Johna Donna in Georga Herberta. V prvem delu bom predstavila definicije in obrazložitve različnih avtorjev o značilnosti metafizične poezije, v nadaljevanju pa se bom osredotočila na politično in religiozno situacijo ere, ter opisala nastanek Anglikanske Cerkve ter verska preganjanja iz danega zgodovinskega obdobja. V nadaljevanju sem raziskala delo Johna Donna, in učinek, ki ga je imela verska nestabilnost na njegovo življenje in poezijo. John Donne je bil sprva katolik, zato je imel zaradi vere težave, a je kasneje postal anglikanec in celo prevzel cerkven položaj. John Donne je že v mladosti napisal mnogo ljubezenskih in erotičnih pesmi, ki so temeljile na njegovi ljubezni do žene Anne. Po ženini smrti so romantične in erotične motive v pesmih zamenjali motivi ljubezni do Kristusa. V nadaljevanju diplomsko delo obravnava religiozno, biblično simboliko Donnovih pesmi. Njegove pesmi The Canonization in Holy Sonnets V, VII, IX, X, XI, XVII ter XVIII so tudi analizirane. V petem poglavju se osredotočim na življenje Georga Herberta, anglikanskega duhovnika, ki je bil globoko vdan bogu in svojim župljanom. Njegovo poezija ni ljubezenska, njegove pesmi so posvečene bogu, s čimer je učil župljane kako častiti boga. V zaključku bom prikazala, kako je religiozna in politična nestabilnost obdobja vplivala na poezijo teh dveh avtorjev, ter kako nam njuna dela pomagajo pri predstavi in razumevanju časa, v katerem sta živela. This diploma thesis deals with symbolism in John Donne and George Herbert’s religious poetry. In the first part of the thesis I present some of the authors’ definitions and explanations of the characteristics of metaphysical poetry. Later I focus on the political and religious situation of the period, and describe the formation of the Church of England and religious persecutions of the period. I further investigate the life of John Donne and the effect that religious instability of his period had on his poetry. Donne was a Catholic and he had many problems because of his religious beliefs, but later he became a part of the Church of England and he took an ecclesiastic position. As a young man Donne wrote a series of love and erotic poems, which were the result of his love for his wife Anne. After Anne’s death he in his poems turned the romantic and sexual feelings into love for Christ. Further the thesis discusses religious and biblical symbolism in Donne’s poems and analyses his poems “The Canonization” and “Holy Sonnets” V, VII, IX, X, XI, XVII and XVIII. In the fifth chapter I focus on the works of George Herbert. He was also an Anglican priest, and he was totally devoted to God and his parishioners. He did not write love poetry he devoted his poems to God. With his poems he also taught the parishioners how to worship God. In the conclusion I will show how the religious and political instability of the time affected the poetry of these two authors, and how their work helps us to reimagine and understand the times they lived in.

V diplomski nalogi predstavljam križev pot Šmarje pri Jelšah. Predstavljam in razlagam vplive za izgradnjo križevega pota, upodobljene ikonografske motive posameznih postaj in njihove medsebojne povezave. Hkrati ugotavljam ohranjenost v časovnem obdobju stotih let. V raziskovalnem delu diplomske naloge iščem podobnosti in razlike med izbranimi križevimi potmi v Sloveniji, ki imajo podobno zasnovo. Opredeljujem jih kronološko, geografsko, ugotavljam tipografijo kapelic in motive posameznih postaj. V diplomskem delu ugotavljam, da je križev pot Šmarje pri Jelšah edinstven spomenik. The diploma thesis focuses on the presentation of the Way of the Cross Šmarje pri Jelšah. It describes and analyzes the impacts on the construction of the Way of the Cross, depicted iconographic motifs of individual stations and their mutual connections. At the same time the thesis deals with the preservation of the objects over a period of hundred years. The research in the thesis identifies similarities and differences between selected paths of the Slovenian Ways of Cross which share common design. They are defined chronologically, geographically, and with notion to the typography of the chapels and motifs of the individual station. The thesis notes that the Way of the Cross Šmarje pri Jelšah is a monument with its unique characteristics.

U članku se raspravlja o doprinosu žena pri formiranju lika kasnoantičkog i srednjevjekovnog Jeruzalema – kršćanskog svetog grada – zahvaljujući ulozi žena kao utemeljiteljica samostana, crkava i socijalnih ustanova u Svetoj Zemlji. Povijest Jeruzalema se u kršćanskom kontekstu temelji na sakralizaciji mjesta i objekata, povezanih s pričama iz Novog zavjeta. Srednjovjekovna su hodočašća u Svetu Zemlju vezana uz koncept o pridržavanju puta Krista i »imitatio Christi«. Sakralna geografija formira se u ovoj regiji pod utjecajem sakralnih tekstova uz djelatnost pobožnih žena, počevši sa svetom Jelenom – majkom cara Konstantina. Najviše pažnje posvećeno je ulozi i slici Jeruzalema u srednjovjekovnim slavenskim hagiografskim tekstovima o ženskim hodočašćima (život ruske princeze i redovnice Evfrosinije) i opisima sakralnog područja grada u rukopisima, naručenim za južnoslavenske vladarice, vjerojatno za ženske samostane u kontekstu formiranja modela ženske svetosti i ženskog pobožnog ponašanja., This article discusses the role of Jerusalem in medieval texts concerning the activity of female saints and pilgrims to the Holy Land. It is argued that during the period of Late Antiquity it was predominantly noble women who contributed to the shaping of the historical and symbolical sacral space of the Holy Land. Examining medieval vitae and pilgrimage descriptions it is possible to understand the importance of the Holy Land for gendered piety, and to discover the differences in Western and Byzantine pilgrimage traditions and religious and legal practices. The main focus is on selected texts of the East Slavic and the eastern portion of the South Slavic traditions which describe the sacral space of Jerusalem within the discourse of depicting female religiosity based on images from the New Testament: the Old Russian Vita of St. Eufrosinija of Polotsk, as well as the South Slavic miscellanies the Bdinski sbornik (Bulgarian) and the Gorički zbornik (Serbian).

Ovaj je rad nastavak autoričinog istraživanja o pobožnosti obrtničkog sloja u kasnosrednjovjekovnom Splitu. U prilogu se razmatraju oporučni legati pro remedio anime zabilježeni u sačuvanim testamentima splitskih obrtnika s polovice 15. st. Bili su to ponajprije legati namijenjeni Crkvi, a odnosili su se, uglavnom, na održavanje misa zadušnica te na izvršavanje hodočašća u ime testatora. Osim toga, testatori su svoju su pobožnost također iskazivali i oporučivanjem vrijednih legata raznim ispovjednicima, dušebriznicima i crkvenim ocima čije su molitve trebale osigurati što lakši prelazak duše pokojnika u zagrobni život. Naposljetku, ovaj rad analizira i oporučne zapise o kršćanskim pogrebima kao važnim iskazima pobožnosti obrtničkog sloja u splitskom kasnosrednjovjekovlju.

Ovaj je rad nastavak autoričina istraživanja o pobožnosti obrtničkog sloja u kasnosrednjovjekovnom Splitu. U prilogu se razmatraju oporučni legati pro remedio anime zabilježeni u sačuvanim testamentima splitskih obrtnika s polovice 15. st. Bili su to ponajprije legati namijenjeni Crkvi, a odnosili su se, uglavnom, na održavanje misa zadušnica te na izvršavanje hodočašća u ime testatora. Osim toga, testatori su svoju pobožnost također iskazivali i oporučivanjem vrijednih legata raznim ispovjednicima, dušebrižnicima i crkvenim ocima čije su molitve trebale osigurati što lakši prelazak duše pokojnika u zagrobni život. Naposljetku, ovaj rad analizira i oporučne zapise o kršćanskim pogrebima kao važnim iskazima pobožnosti obrtničkog sloja u splitskom kasnosrednjovjekovlju., This article is continuation of previous research on devotion of craftsmen from late medieval Split. Author has analyzed 38 last wills and one codicil dating from the period between 1436 and 1467. On the basis of quantitative and qualitative approaches she has investigated various forms of craftsmen devotion that can be found in their last wills. To be more precise, their bequests mostly consisted of celebration of mass for the soul of the deceased and their antecessors, but one can find also specific prayers that had to be said by a priest at the moment when testator’s soul steps in the afterlife. Besides, one of the most popular expressions of devotion was pilgrimage, but not many people could perform such an expensive and dangerous act of piety during their lives. Therefore, testamentary legacies of craftsmen from Split often included money that had to be spent on pilgrimage to save the soul of testator. At the end, author analyzes testamentary legacies related to Christian funerals, since this was also an important aspect of late medieval devotion.

Prvi dokument Drugoga vatikanskog koncila, Konstitucija o svetoj liturgiji, Sacrosanctum concilium, postavlja temeljne principe obnove liturgije. Iako temi pučke pobožnosti posvećuje izričito samo jedan broj (SC 13), cijeli će tijek Koncila biti poticaj da vrlo brzo nakon samoga Koncila započne premišljanje o aktualnim temama u Crkvi koje je potrebno razjasniti te o njima i dati jasne smjernice. Jedna je od tih tema i pučka pobožnost, ili samo pobožnost koja ima različite izričaje koji su kroz povijest nerijetko bili čak i praznovjerni. Osvrnut ćemo se stoga na razdoblje 1970.– 80. ; kronološko desetljeće praktično nakon Koncila, u kojemu se pojavljuju prva razmišljanja o tematici pučke pobožnosti u svjetlu perspektiva što ju je propisao cjelokupni Koncil, a ne samo Konstitucija o liturgiji. Kao jedan od manje ili više izravnih plodova razvoja misli o pučkoj pobožnosti, a time i plod Koncila, jest Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji (2002.) čije su temeljne postavke uzete u obzir u osvrtu na razmišljanja o tematici pučke pobožnosti iz 70-ih godina prošloga stoljeća.

Prvi dokument Drugoga vatikanskog koncila, Konstitucija o svetoj liturgiji, Sacrosanctum concilium, postavlja temeljne principe obnove liturgije. Iako temi pučke pobožnosti posvećuje izričito samo jedan broj (SC 13), cijeli će tijek Koncila biti poticaj da vrlo brzo nakon samoga Koncila započne premišljanje o aktualnim temama u Crkvi koje je potrebno razjasniti te o njima i dati jasne smjernice. Jedna je od tih tema i pučka pobožnost, ili samo pobožnost koja ima različite izričaje koji su kroz povijest nerijetko bili čak i praznovjerni. Osvrnut ćemo se stoga na razdoblje 1970.– 80.; kronološko desetljeće praktično nakon Koncila, u kojemu se pojavljuju prva razmišljanja o tematici pučke pobožnosti u svjetlu perspektiva što ju je propisao cjelokupni Koncil, a ne samo Konstitucija o liturgiji. Kao jedan od manje ili više izravnih plodova razvoja misli o pučkoj pobožnosti, a time i plod Koncila, jest Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji (2002.) čije su temeljne postavke uzete u obzir u osvrtu na razmišljanja o tematici pučke pobožnosti iz 70-ih godina prošloga stoljeća., The first document of the Second Vatican Council, Constitution on the Sacred Liturgy Sacrosanctum Concilium, sets out the basic principles of renewal of the liturgy. Although only one number (SC 13) is dedicated to the subject of popular piety, the entire course of the Council will be an incentive to start thinking, very soon after the Council, about the current issues in the Church that need to be explained and given a clear set of guidelines. One of these issues is popular devotions or just devotions that have different expressions and throughout history were often even superstitious. We will look at the period between 1970 and 1780; chronologically the decade after the Council, in which the first thoughts on the subject of popular piety appear in the light of the perspectives prescribed by the entire Council, not only by the Constitution on the Sacred Liturgy. One of the more or less immediate fruits of the developing thoughts on popular piety, and by this of the Council, is Directory on Popular Piety and the Liturgy (2002) the basic tenets of which were taken into account in the reference to the issue of popular piety of the 70’ of the last century.

Justin život filozofa temelji u životu prema Logosu čije je sjeme prisutno u svim ljudima. Iz dijaloškog druženja proizlazi korist, a glavni predmet filozofije su duša i Bog. Što bi sve imao sadržavati filozofski put k Bogu i briga za dušu, kako se vrline pravdenosti i pobožnosti odnose prema dvostrukom određenju filozofije kao znanosti i mudrosti, Justin je spoznao u razgovoru sa Starcem, o čemu sada razgovara s Trifunom.

Prikaz knjige o različitim aspektima religijskog života stanovnika u dalmatinskim gradovima (Zadar, Dubrovnik, Kotor i Trogir) u razdoblju između 13. i početka 15. stoljeća. Na osnovu analize nekoliko tisuća oporuka autor donosi saznanja o ostavštini različitih društvenih grupa u navedenim gradovima kao i različitim vrstama legata

U ovom radu dat je prikaz štovanja Gospe Sinjske, nastanak Svetišta, iskazivanje pobožnosti prema Sinjskoj Gospi u životu vjernoga puka, Dalmacije, Bosne, Hercegovine i cijelog hrvatskog puka u domovini i inozemstvu. Također, želi se naglasiti kako su vjernici u bjegu pred turcima, zajedno s franjevcima bježali iz Rame te sa sobom nosili sliku Čudotvorne Gospe. Gospinu sliku na poseban način štovalo se u Rami i bila je jako obljubljena u tom katoličkom puku. Prilikom bjega pred turcima, vjernici su kratko vrijeme Gospinu sliku skrivali u Dugopolju, Klisu i Splitu. Slika je 1691. godine kradomice prenesena u Sinj, u kojem se od tada zauvijek nastanjuje. Sinjska Gospa je zaštitnica grada Sinja kao i cijele sinjske okolice, pa i puno šire. U čast Gospe Sinjske izgrađene su mnoge kapele i kapelice po cijeloj Hrvatskoj pa čak i u SAD-u i Indiji.

Tradicionalna pobožnost prema Djevici Mariji prisutna je u Crkvi od samih početaka. Bosansko-hercegovački kraj obiluje takvom vrstom pobožnosti, posebice u 17. i 18. st. Pobožnosti i molitve iz tog vremena (koje su se zadržale i do danas) središnja su tema ovoga zanimljivog istraživanja.

Molitva je nezamjenjivi, dio vjerničkoga života. Gotovo sve svjetske religije osim molitve govorom poznaju i molitvu šutnjom. U ovom je radu riječ upravo o tome načinu čovjekova stupanja u odnos s apsolutnom tajnom, odnosno Bogom. Najprije se definira što je molitva šutnjom, zatim se razmatraju stavovi dvojice istaknutih katoličkih mislitelja o ovoj vrsti molitve. Riječ je o Karlu Rahneru i Berhnardu Welteu. Ovi su teolozi suglasni kako kršćanska vjera molitvu šutnjom shvaća kao molitvu u kojoj Duh Božji u nama pred Bogom zagovara nas. Također se slažu da se Boga, bez obzira što je on iznad svake kategorije i što uvijek ostaje neizreciva i neshvatljiva tajna, može oslovljavati s „ti“. Drugim riječima, Bog ima sve atribute osobe, dakako u analognome smislu. U molitvi šutnjom čovjek otkriva temelj vlastite osobnosti. Sjedinjujući se naime s Bogom, sjedinjuje se i sa samim sobom te sa svim ljudima ne gubeći pritom svoju jedinstvenost., Prayer is an irreplaceable part of religious life. Almost all world religions are familiar with not only spoken prayer but also with silent prayer. This paper deals with that way of human establishing relations with absolute secret or God. It firstly defines what a silent prayer is, then analyzes attitudes of two prominent Catholic philosophers about that kind of prayer, Karl Rahner and Berhnard Welte. These theologians agree that Christian religion perceives silent prayer as a prayer in which the Holy Spirit intervenes for us in front of God. They also agree that God can always be addressed with “you”, regardless of the fact that he is above every category and that he always stays unutterable and incomprehensible secret. In other words, God has all attributes of a person, in analogue sense of course. In silent prayer a human discovers foundation of their own personality. Uniting with God, they unite with themselves and with all people, not losing their uniqueness.

Pobožnst u filozofskom smislu

U radu autorica razlaže procvat kulta Blažene Djevice Marije u razvijenome i kasnome srednjem vijeku na istočnoj jadranskoj obali, kao i njegov razvoj i širenje kroz različite aspekte pobožnosti. Kao jedan od vidova pobožnosti prema Bogorodici razmatraju se sve učestalija hodočašća u različita Marijina svetišta na jadranskoj obali. Od razdoblja gotike osjeća se sve snažniji utjecaj marijanske ikonografije na sakralnim i votivnim slikama u crkvama i samostanima, ali i u privatnim kapelama bogatog patricijata. Od tog razdoblja kult štovanja Djevice Marije preobražava je u univerzalnu zagovornicu čitava puka protiv raznih nedaća kao što su glad, rat, bolesti i sl. Posljedica procvata marijanskoga kulta bila je i sve jača pisana produkcija narativnih i poetskih djela. U tome smislu proučava se i nastanak i zapis marijanskih molitava i ukorjenjivanje molitvene prakse (Juraj Šižgorić, Marko Marulić, Frane Božičević Natalis) kao i proslave različitih blagdana vezanih uz Marijino ime. Razmatranjem nastanka marijanskih bratovština u istočnojadranskim komunama, pokušat će se ukazati na društvenu i profesionalnu strukturiranost vjernika s obzirom na specifičnu marijansku pobožnost., Author discusses the phenomenon of the Virgin Mary cult revival along the eastern Adriatic cost during the High and Late Middle Ages, with the special emphasis to the various aspects of devotion. Some aspects of this devotion of the Holy Virgin included pilgrimages to various Marian sanctuaries along the Adriatic coast, especially to Trsat, Loreto, Recanati, and Caleno. During the thirteenth century these shrines became numerous, and this phenomenon was closely connected with the strengthening of the Marian cult within theology, as well as, regarding the canon law, and in the everyday laic piety. Moreover, this is quite evident in the contemporary sacral art. Namely, from the time of the Gothic period one can trace stronger influence of the Marian iconography in the sacral and votive paintings in churches and monasteries, as well as, in the private chapels of rich nobility. Hereafter the cult of the Holy Virgin transformed her into universal advocate of all the people against various grievances, such as famine, war, sickness etc. On the other hand, this cult strengthening is also visible in the production of narrative literature and poetry. By the same token, author investigates emergence and recordings of the Marian prayers, as well as, rooting of the prayer practices in the works of Juraj Šižgorić, Marko Marulić and Frane Božićević Natalis. Furthermore, author has researched the festivities connected with the name of Virgin Mary that can be found in the communal records, legal documents, and in the medieval statutes of towns and fraternities. These festivities were quite significant in daily life since the cult of the heavenly protector could consolidate entire community, especially in the times of war or other gravities. Intensity of this spiritual and religious tendency of late medieval man towards Holy Mary, as the first and the most powerful Christian advocate in the eyes of the Lord, can be traced also through the votive gifts to the Marian shrines. These gifts were kind of covenant for corporal or spiritual healing, and salvation of parents or other family members. Similarly, author has investigated emergence of the Marian fraternities along the eastern Adriatic coast, and tried to reveal social and professional structure of their members, especially regarding the specific characteristics of the Marian piety.

U izlaganju se razmatraju mogućnosti istraživanja srednjovjekovne i ranomoderne svakodnevnice i pobožnosti korištenjem kvantitativne metodologije. Latinski i glagoljski izvori iz tog razdoblja, osobito oni serijskog tipa, odlična su izvorna građa za proučavanje ovih aspekata hrvatske prošlosti.

U ovome članku obrađuju se termini koji se koriste u procesijama i ostalim pobožnostima koje se održavaju u Velikom tjednu, a posebno na Veliki petak, u gradu Hvaru. To su dakle riječi, bilo iz općeg leksika, bilo liturgijski termini, izneseni upravo u onom obliku u kojem se koriste u hvarskom govoru.

Blaženi Ivan Merz (1896-1928) ostavio nam je dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Osim pisanih dokumenata, bl. Ivan nam je ostavio i primjer svoga svetačkog života prožetog dubokom molitvom. Sve to predstavlja dragocjeni izvor za proučavanje djelovanja Božje milosti u njegovoj duši kojoj se spremno odazivao i s kojom je velikodušno surađivao. Molitveni život bl. Ivana Merza nije se do sada dovoljno sustavno istražio i prikazao. Ovaj članak želi stoga biti daljnji doprinos tome istraživanju. U prikazu molitvenog života bl. Ivana Merza razlikujemo nekoliko momenata: njegovo svjedočanstvo o vlastitoj molitvi, potom ono što govori o molitvi općenito, savjetujući je drugima, i zatim ono što su o njegovoj molitvi zapazili i rekli drugi. Molitveni život bl. Ivana Merza bio je usko povezan s liturgijom, koja mu je davala osnovni ton. „Živjeti Isusov život s Crkvom“, tako je definirao njegovu duhovnost p. Josip Vrbanek, njegov duhovnik. Pod tim podrazumijeva u prvom redu duboku uronjenost bl. Ivana u liturgijsku molitvu. Osim liturgijske molitve, koja je svoj vrhunac imala u dnevnom sudjelovanju u sv. misi i primanju euharistije, bl. Ivan je obavljao i druge oblike molitve, a to su: adoracija i meditacija, božanski časoslov, pobožnost Presvetom Srcu Isusovu i Blaženoj Djevici Mariji, kojoj je svakodnevno molio krunicu. Njegov molitveni život toliko je bogat i poučan da je Papa Ivan Pavao II na dan njegove beatifikacije mogao reći i ove riječi: „On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima!“, Blessed Ivan Merz (1896-1928) has left us an invaluable spiritual legacy which has become a source of inspiration for future generations. Aside from his writings Blessed Ivan has left us with the example of his saintly life which was permeated with deep prayer. All this represents an invaluable source from which one may study the workings of God's grace in his soul, the grace to which he readily responded and with which he generoulsy cooperated. Thus far, the prayer life of Ivan Merz has not been sufficiently systematically explored and presented. This article therefore wishes to offer a further contribution toward such research. As we look at Blessed Ivan Merz's prayer life, we notice several things, namely his own testimony thereof, his speech about prayer in general when instructing others, and finally the manner in which others perceived his prayer life. Blessed Ivan Merz's prayer life was closely connected to the liturgy which gave his prayer its fundamental tone. Fr. Josip Vrbanek, his spiritual director, defined Blessed Ivan's spiritual life as „living the life of Christ with the Church.“ By this is meant that Blessed Ivan was, first and foremost, deeply immersed in liturgical prayer. Aside from liturgical prayer, the pinnacle of which was his daily participation in Holy Mass and reception of the Holy Eucharist, Blessed Ivan took part in other forms of prayer such as adoration, meditation, the divine office, devotions to the Sacred Heart of Jesus and the Immaculate Heart of Mary and the daily Rosary. His prayer life was so rich and instructive that on the day of his beatification, Pope John Paul II was able to say the following: „From this day forward he will be a model to young people, an example to believers and lay people!“

Članak tematizira ulogu mistike u genezi reformacijskog pokreta. Postavlja se pitanje o odnosu tzv. ranog Luthera prema mistici, osobito pak prema mistici srca, tj. mistici patnje, kao i pokretu devotio moderna kao bitnima za genezu Luthera kao reformatora. Pritom se ukazuje na osobitu važnost kasnosrednjovjekovnog mistika Taulera i to kako za Lutherovu duhovnu tako i za njegovu teološku genezu. Članak zatim tematizira Lutherovo postepeno distanciranje od mistike te ga dijelom povezuje i nastoji objasniti Lutherovim sukobom s tzv. "zanesenjacima". Na koncu rada nastoji se odgovoriti na pitanje je Ii Lutherovo distanciranje od mistike bilo primjereno duhu reformacije koju je započeo, odnosno je li mistika strana reformaciji/protestantizmu kao takvom ili pak pripada njegovoj izvornoj biti.

Veliki broj hrvatskih svećenika-propovjednika, književnika i pjesnika posttridentskog razdoblja dalo je golemi doprinos duhovnoj obnovi hrvatskog naroda. Većina njih ostala je do danas nepoznata kako široj javnosti, tako i znanstvenim krugovima. Jedan od takvih je i fra Ludovik Radić. Uz profesorski i propovjednički rad on je objavio i knjižicu pod naslovom Rukolisti duhovni. Radi se o jednoj vrsti molitvenika koji, osim molitava, ima i drugih sadržaja: razne vjerske upute, promišljanja i poticaje na iskazivanje pobožnosti prema Bogu, raspetom i uskrslom Isusu Kristu, Djevici Mariji i svecima, te tradicionalne marijanske pjesme/molitve, ali i pjesme koje je ispjevao sam pobožni fratar. U ovom članku pozornost je posebice usmjerena na Radićevo promišljanje o mariološko-marijanskim temama. U tim promišljanjima, kao i u Radićevim pjesmama koje posvećuje blaženoj Djevici Mariji, susrećemo, s jedne strane, mnoštvo pohvala Bogorodici, kojima veliča njezinu osobu, vjeru, otvorenost Bogu, poniznost, skrb za ljude… , a s druge strane susrećemo i mnoštvo nagovora i poticaja upućenih vjernicima na pobožnost i na privrženost blaženoj Djevici Mariji, na prakticiranje i njegovanje te pobožnosti.

"Liist navka karstjanskoga" Šitovićevo je manje poznato djelo, vjersko poučnog karaktera posvećeno biskupu od Osora, Nikoli Dražiću. Pisano u katekizamskome stilu, u prvome dijelu donosi molitve, Apostolski Credo, Dekalog, popis sakramenata i krjeposti, darova Duha Svetoga, djela milosrđa i popis grijeha. Nastavlja s popisom posljednjih stvari i otajstava svete krunice i blaženstvima, dok prvi dio djela završava s navođenjem obaveznih spomendana i zapovjedanih postova. Drugi dio djela započinje s kratkim pitanjima i odgovorima. Slijede Dila karstajnska koja autor razlaže u dila od poklona, vire, ufanja i ljubavi, te dodaje i dila skrušenja i prikazanja završavajući litanijama Blažene Djevice Marije i molitvama zaključujući djelo sa stihovima pjesme "Stala plačuć".

Liist nauka karstjanskoga Šitovićevo je manje poznato djelo, vjersko- poučnog karaktera. Pisano u katekizamskome stilu, u prvome dijelu donosi molitve, Apostolski Credo, Dekalog, popis sakramenata i krjeposti, darova Duha Svetoga te djela milosrđa i popis grijeha. Nastavlja s popisom posljednjih stvari, otajstava svete krunice i blaženstvima, te prvi dio završava s navođenjem obaveznih spomendana i zapovjedanih postova. Drugi dio djela započinje s kratkim vjersko-poučnim pitanjima i odgovorima. Slijede Dila karstajnska koja autor razlaže u dila od poklona, vire, ufanja i ljubavi, te dodaje i dila skrušenja i prikazanja, završavajući litanijama blažene Djevice Marije i molitvama. Djelo zaključuje stihovima Stala plačuć.

U izlaganju se ukazuje na osnovne vrste vrela koje istraživačima mogu koristiti u istraživanju kasnosrednjovjekovne pobožnosti u kasnosrednjovjekovnim dalmatinskim komunama, a prije svega na bilježničke spise (oporuke i drugi privatno-pravni dokumenti), narativne izvore (kronike, životopise svetaca), statute gradova i bratovština te vizualna vrela. Također se razmatra neke društveni, vojni, gospodarski i crkveni probleme koji su u većoj mjeri utjecali na promjene u kasnosrednjovjekovnoj pobožnosti u odnosu na ranija razdoblja. Kao posljedica izmijenjenih povijesnih okolnosti u dalmatinskim komunama je sve izraženija nova pobožnost karakterizirana snažnim uplivom tzv. socijalnog kršćanstva, izraženim kroz sve veću popularnost mendikantskih redova (prije svega franjevaca, dominikanaca i klarisa), mendikantskih svetaca, solidarnost i milosrđe prema osobama i skupinama na rubovima društva. Uz to, neke okolnosti kao npr. pojava kužnih epidemija i osmanske prijetnje tijekom 14. i 15. st. pobožnosti stanovništva dalmatinskih komuna daju još jednu, novu dimenziju pobožnosti, izraženu u jačanju kultova anti-peste svetaca i patrona lokalnih komuna te marijanskog kulta. Konačno, pobožnost ovog razdoblja karakterizira sve snažnija mobilnost stanovništva uzrokovana porastom popularnosti hodočašća pri čemu žene po prvi puta u povijesti postaju ravnopravni sudionici u pobožnošću ponukanoj osobnoj i društvenoj pokretljivosti.

U radu autorica razlaže procvat kulta Blažene Djevice Marije u razvijenom i kasnom srednjem vijeku na istočnojadranskoj obali i njegov razvoj i širenje kroz različite aspekte pobožnosti. Kao jedan od vidova pobožnosti prema Bogorodici, razmatraju se sve učestalija hodočašća u različita Marijina svetišta na jadranskoj obali, napose ona u Loreto, Trsat, Recanati, Calena i dr. Ona postaju brojnija naročito od XIII. stoljeća, što je povezano uz učvršćenje Marijina kulta kako na razini teologije i crkvenih kanona tako i na razini popularne pobožnosti. To je, pored ostaloga, vidljivo i u sakralnoj umjetnosti. Od razdoblja gotike osjeća se sve snažniji utjecaj marijanske ikonografije na sakralnim i votivnim slikama u crkvama i samostanima. Od toga razdoblja kult štovanja Djevice Marije preobražava ju u vrhovnu zagovornicu čitavoga puka protiv raznih nedaća kao što su glad, rat, bolesti i dr. Posljedica procvata marijanskoga kulta bila je i sve jača pisana produkcija narativnih i poetskih djela. U tome smislu, proučit će se i nastanak i zapis marijanskih molitava i ukorjenjivanje molitvene prakse (Juraj Šižgorić, Marko Marulić) kao i proslave različitih blagdana vezanih uz Marijino ime (spominju se posebice u statutima komuna i bratovština), koje su u pučkoj pobožnosti imale veliku snagu okupljanja komune oko nebeske zaštitnice, posebno u vrijeme ratova i pošasti. Kroz fenomen votivnih darova ostavljanih u marijanskim svetištima kao zavjet za tjelesno ili duševno ozdravljenje te spas duše roditelja ili drugih članova obitelji, pokušat će se nazrijeti koliko je snažna bila duhovno-religiozna okrenutost kasnosrednjovjekovnoga čovjeka prema Mariji kao prvoj i najjačoj zagovornici kršćana pred Bogom. Kroz razmatranje nastanka marijanskih bratovština u istočnojadranskim komunama, pokušati će se ukazati na društvenu i profesionalnu strukturiranost vjernika s obzirom na specifičnu marijansku pobožnost.

Autori u radu prikazuju poznato marijansko svetište u Ilači (istočna Hrvatska). Događaj Marijina ukazanja u Ilači, prema ondašnjim svjedocima, zbio se sedam godina nakon lurdskoga, zbog čega se zna reći da je svetište Gospe Ilačke na Vodici za Hrvatsku ono što je Lurd za Francusku. Osim povijesnog aspekta, autori nastoje iznijeti i vrednovati teološku, odnosno mariološko-marijansku važnost svetišta, posebice u širim vjerničkim slojevima. Na kraju svog priloga autori iznose neke planove i prijedloge, čije bi ostvarenje pripomoglo da svetište Gospe Ilačke još više i bolje zaživi kako na duhovnom, tako i na kulturalnom području.

Zadržavajući se na razini pobožnosti zajednice kao cjeline, u radu se propituje kako je štovanje svetaca zaštitnika uraslo u njezin život. Rad se temelji na istraživanju krivoputske pobožnosti. Kroz oblike štovanja svetaca zaštitnika razmatraju se raznovrsne uloge i značenja koja im u pobožnosti zajednica pridaje. Razmatraju se i mogući razlozi dodjeljivanja pojedinih uloga odabranim svecima. Na temelju sadržaja pojedinih postupaka i njihova značenja za one koji ih izvode ocrtavaju se značajke pobožnosti u promatranoj zajednici, a posredno i značajke pučke pobožnosti uopće., Belief in patron saints belongs to the field of non-institutional religious concepts and practices, i.e. to popular religiosity. From the believers’ standpoint these practices are not opposed to the official religious system (in the researched area the official religion is Catholicism). This paper was based on the research conducted in the villages and hamlets in the region of Krivi Put near the town of Senj in 2004. I was interested in the ways in which patron saints were present in people’s lives, in their possible roles and importance the community was ascribing to them. The emphasis was placed on specific occasions during which we encountered these beliefs and on the practices through which they were expressed. All the familiar examples of religious practices linked to the belief in patron saints were covered in this research (for example, various vows, pilgrimages, processions, etc.), but taking into account the context of calendar customs proved to be a useful research strategy. It provided us with the insight into different non-institutional practices and the accompanying beliefs taking place on the Saints’ Days. The focus of this article is on dulia, but the correct interpretation of the worship of saints is sometimes impossible without taking into account the findings on the worship of the Mother of God (hyperdulia). The same can be said for the people of Krivi Put. Our Lady of Snow is the most popular patron saint in the region of Krivi Put. She is the titular of the local church, her Day is the central social event of the year, she is perceived as the powerful patron in times of need and therefore she seems to be an important element in self-identification of the people of Krivi Put and, in the same time, the most popular saint in personal religiosity. Regarding her patron role and the ‘place of dwelling’, she is sometimes supplemented in personal religiosity by Our lady of Krasno whose church is situated in the immediate vicinity (the village of Krasno is a popular Croatian pilgrimage site). Even though the set framework of dulia can create the impression that other patron saints are less present in popular religiosity, the context of calendar customs provides us with a different image. In the village of Krivi Put those saints were commonly ascribed the role of ensuring economic betterment, either directly or through different practices or prohibitions which had to be observed on their Day. Changes in the way of life are reflected in the ways of saints’ worship, however, according to my field data, this does not have to result in abandonment of particular patron saints, but, rather, in modification of their patron roles. The Saints’ Days are in this region commonly linked to events in nature and these, in turn, are connected to agricultural year. These days are celebrated independently and without restrictions from the Church: free usage of the branches blessed in church or holy water in folk blessings; divinations and predictions of future events; prohibitions of everyday activities, all connected with the images of Christian saints who are believed to have influence on events in nature and our earthly needs. Finding solutions to our earthly problems, according to my data, is the basic purpose of the relationship with the sacred and an important characteristic of the religiosity in the researched region. Beliefs and procedures which are part of the popular religiosity in the village of Krivi Put can be divided into two groups. In the first group we can recognize the traces of pre-Christian beliefs linked to events in nature which have a Christian coating. The second group has Christian background, but, in their materialization, people have re-interpreted them according to their own needs. However, the knowledge of the origin of these beliefs and the related procedures does not have to be a prerequisite for discovering their current meaning – whatever type of beliefs we are talking abut, the people perceive them as purely Christian, regardless of their non-Christian elements.

Zadržavajući se na razini pobožnosti zajednice kao cjeline, u radu se propituje kako je štovanje svetaca zaštitnika uraslo u njezin život. Rad se temelji na istraživanju krivoputske pobožnosti. Kroz oblike štovanja svetaca zaštitnika razmatraju se raznovrsne uloge i značenja koja im u pobožnosti zajednica pridaje. Razmatraju se i mogući razlozi dodjeljivanja pojedinih uloga odabranim svecima. Na temelju sadržaja pojedinih postupaka i njihova značenja za one koji ih izvode ocrtavaju se značajke pobožnosti u promatranoj zajednici, a posredno i značajke pučke pobožnosti uopće.

This paper is based on the findings from the research of Croatian folk piety, specifically on the example of the belief in Patron Saints. Folk piety has generally been, and especially in Croatian ethnology, neglected as a research topic. Even though the conceptual ethnographic research and sources from the second half of the 19th and the first half of the 20th century have contained some research of Patron Saints, the data presented were mostly factual and lacked cultural context in which they belonged, or they could be found indirectly, through some other research topics. The material was quantitatively acceptable, but qualitatively inadequate. However, in spite of all the outlined drawbacks, this material, together with the research methodology and concepts through which it was collected, provided us with valuable guidelines for new researches and for the development of analytical categories, which synthesize and explicitly discuss the experiences and processes of contemporary religiousness.

U članku autor prepičava odredbe buzetskog statuta iz 1435. godine glede pravila za sastavljanje oporuke, da bi potom koristeći objavljenu notarsku knjigu Martina Sotolića Liber imbreviaturarum Pinquenti 1492-1518. i to tamo zapisane oporuke, istražio u čemu se sastojala i kolika je bila onodobna vezanost Buzećana i Buzećanki za Crkvu.

Autor raspravlja o oporuci Antuna Vrančića i analizira koji su elementi u njoj srednjovjekovni, a koji rezultat nove "tridentske" pobožnosti.

Oporuke dalmatinskog gradskog stanovništva relativno su slabo istražene u hrvatskoj historiografiji, posebice obzirom na problematiku pobožnosti i društvene strukture komunalnog stanovništva. Izvršena je kvantitativna analiza oporuka iz Zadra, Trogira, Dubrovnika i Kotora, komuna za koje osvjedočeno postoji velik broj neobjavljenih i objavljenih oporuka. Rad je usredotočen na dva osnovna čimbenika koja su bitno utjecala na kreiranje pobožnosti (odnosno naše percipiranje komunalne pobožnosti) i koji znatno olakšavaju proučavanju društvene strukture dalmatinskih komuna. Prvi je čimbenik “ demokratizacija” u pisanju oporuka. Radi se o procesu proširenja prakse bilježenja oporuka među pripadnicima svih društvenih slojeva (a ne, kao do druge pol. 13. st. samo među gradskom elitom), a taj je proces uočljiv i u ostalim mediteranskim komunalnim društvima u gotovo istom razdoblju. Drugi čimbenik nazivamo tzv. “ socijalno kršćanstvo” što je naziv za proces koji se događa od sredine 13. st., a označava društvene i religiozne promjene uvjetovane populacijskim porastom urbanog stanovništva, razvitkom komunikacija i ekonomije, pojavom mendikantskih redova, procvatom marijanskih kultova, pojavu kužnih epidemija i drugo.

Saborski dokument, dekret ‘Orientalium Ecclesiarum’ br.5. ističe veliku važnost povijesti, predaja i crkvenih ustanova koje su nastale na Istoku, i koje su davale poseban pečat prvotnoj Crkvi i Crkvi Kristovoj prvog tisućljeća. Jedan od tih bitnih vidova života jedne, jedinstvene Crkve jest monaštvo. Sam papa Ivan Pavao II., u apostolskom pismu ‘Orientale lumen’ (od 2.05.1995.) naglašava da monaštvo na Istoku nije neko izvanredno stanje pojedine kategorije, staleža i skupine vjernika, nego je ono kao “odnosna točka svih krštenih, u mjeri darova koje Gospodin nudi svakome i pojavljuje se kao simbolična sinteza kršćanstva”(br.9.). Upravo iz te perspektive – sinteze cjelokupnog kršćanstva, može se vidjeti i važnost monaštva, redovništva i udruga posvećenog života za Crkvu, posebice za ekumenizam i ekumensko gibanje danas. Na putu do željenog jedinstva potrebno je naglašavati, produbljivati i istraživati ono što nam je svima zajedničko, što je zajednička baština. Monaštvo je jedan vid te zajedničke baštine. Drugi vatikanski sabor naglašava da će se razjedinjeni kršćani sve više međusobno približavati, što svaka zajednica i Crkva, bude obnovom i trajnim obraćenjem sve bliža Kristu. I monaštvo, kao istinski put nasljedovanja Krista, te potpunog predanja Bogu, jest istinski znak i uzor zajedništva, te, kao takvo, može biti poticaj i snažno usmjerenje u radu oko jedinstva Kristove Crkve. Monaštvo i redovništvo, te udruge posvećenog života danas, mogu djelotvornije očitovati to prvotno jedinstvo, te pospješiti hod cjelokupne zajednice Kristovih vjernika na mukotrpnom putu do jedinstva Kristovih učenika, za koje je On sam molio nebeskog Oca, u predvečerje svoje muke: “… da svi budu jedno, da svijet uzvjeruje da si me ti poslao!”(Iv 17,21.)., Monastic life and monastic movements have their evangelical foundation and inspiration. It is an ascetic movement inside the original Church that emerges, grows and develops at the beginning, middle and the end of the 4’th century, and particularly of the 5’th century. It develops in different parts of Christian world, of which the most important are Egypt, Palestine, Syria and Cappadocia in the East, and Italy and Gaul in the West. Generally, it grows into two basic directions: the eremite, or anachoretic, i.e. the one that emphasizes and demands a more solitary, desertlife, or more indipendent way of life, where individuals or small groups of people follow a model, an example of famous teachers and founders of particular ways of life, spending their lives in prayer, ascetism, selfsacrifice, meditation and study of Holy Scripture. The other direction is the coenobitic, i.e. life in community, shared life, in a well organized group of monks, friars, where they practice ascetism, prayer, work, study and an overall action, following the rule, principles and regulations, making growing efforts to improve them. They live together in a harmoniously regulated environment, in a «lavra», monastery, abbey, or a group of monasteries and settlements («skits»). The fathers and founders of monasticism in the East were: St. Anthony (around +356), St. Pachomius (+345-346), St. Maccarius(+390), St. Basilius the Great(+379), Aevagrius Pontic (+399), and many others,while in the West ascetism and communal life were practiced by St Augustine himself (+430), by St. John Cassian (around +430), by St Jerome (who founded the monasteries of the Western Christians in Betlehem, in Palestine,(+430), St Martin of Tour (who founded a monastery in Marmoutier in 372 (+397), and also Rufinus, while particularly important was St Benedictus from Nursia (543), the founder of the Order and the author of the Benedictine Rule. Of course, there are many others who contributed to the development of monasticism and evangelical way of life. Owing to various Rules and regulations, the documents and writings of the « fathers» of monasticism and ascetic life, as well as to the biographies of some saints and founders that were spreading around and, in that way, becoming a mutual heritage of Christianity and all of the local Churches, there was an interrelation and mutual permeation between the eastern and western monasticism and ascetism. In this way, spirituality and liturgical life deepened and various forms of life, activities, as well as the testimonies of particular Churches developed. Therefore, every deeper and reciprocal study of the common heritage, especially of that ascetic and monastic heritage, every returning to the »origins«, contributes and can contribute to ecumenism itself as well as to the ecumenical movement, which has become »the sign of the times« and which is an inescapable demand on contemporary Christianity. And all is directed, i.e. should be directed toward the common labour on establishing the unity of one unique Christ’s Church, and to realize and put into practice, as soon and as evident as possible, the prayer of Christ before the passion: «May they all be one, Father, may they be one in us, as you are in me and I am in you, so that the world may believe it was you who sent me!« (John 21,17). And that more active inclusion of monks, friars, monastic associations and Orders, whether they be from East or West, can contribute a lot to getting to know each other; it can bring closer and appropriate the mutual original heritage of the original Church, which unites and obliges us. Because, the aspects of monastic life, which tend to contemplation, prayer, and caring for liturgy, as well as to work, evangelisation and commitment to the Church missionary activities, show a vast wealth and spiritual heritage in diversity. Exploring and cherishing of these specific aspects contribute to both ecumenical rapprochement and work on the unity and togetherness of all Christian Churches.

The author discusses the legacies pro anima and ad pias causas in late medieval Dalmatian cities in their social, political, and economic context.

Uz razne tekstove koji govore o sv. Antunu, o molitvi i pobožnosti koju kršćani njeguju prema ovome Svecu, u monografiji se donosi i niz fotografija koje bilježe različite trenutke prigodom dolaska relikvija (Iz Padove) sv. Antuna u Hrvatsku.

Autor daje metodološke smjernice za upotrebu oporuka kao izvora za proučavanje srednjovjekovne pobožnosti i društvene povijesti.