Search

Članak donosi transdisciplinarni pristup crkvenim vratnicama kao umjetničkom djelu za liturgiju. Vratnice se najprije dovodi u odnos prema njihovoj univerzalnoj antropološko-kulturnoj osnovi, a potom se razlažu teološki slojevi tradicije koji su definirali to mjesto – simbol crkve i njima u znatnoj mjeri obogatili kršćansku kulturu. Osim toga u članku je riječ o specifičnim arhitektonskim i umjetničkim procesima simbolizacije povezanim s oblikovanjem svetoga praga koji se raščlanjuju u trostrukoj perspektivi: tijelo, prijelaz, prisutnost. U tom pogledu vratnice artikuliraju specifično simboličko-obredno djelovanje i percepciju koja inicira čovjeka u susretu sa svetim. Potom se analiziraju vratnice hvarske katedrale suvremenoga hrvatskoga kipara Kuzme Kovačića, u kojima se plodno objedinjuju vjera i kultura, suvremenost i tradicija, svetost i ljepota., The article brings a transdisciplinary approach to church doors as works of art for the liturgy. Doors are first brought into relation according to their universal anthropological-cultural basis, and then there is a breakdown of the theological layers of tradition which defined that place – the symbol of the church and thus significantly enriched the Christian culture. In addition, the article deals with specific architectural and artistic processes of symbolization associated with the formation of the sacred threshold, which are broken down in a triple perspective: body, transition, presence. In this regard, the doors articulate a specific symbolic-ritual action and perception that initiates man in the encounter with the sacred. Then, there is an analysis of the doors of the Hvar Cathedral by a contemporary Croatian sculptor Kuzma Kovačić, in which religion and culture, modernity and tradition, sacred and beauty are fruitfully united.

Knjiga obrađuje muzikološki i teološki opus petorice suvremenih skladatelja, predstavnika novog vala umjetničkog stvaralaštva prožetog kršćanskom duhovnošću i liturgijom. Uz uvodni dio (Prolegomena), knjiga je podijeljena u pet tematskih cjelina: Exaudi orationem meam. Molitva u glazbi Arve Pärta ; Destinacije ljepote Jamesa MacMillana ; Prozori vječnosti Oliviera Messiaena ; Ranjeni glas hvale Henryka Góreckoga, Sonorne ikone Johna Tavenera. Uz svako poglavlje nalaze se umjetničke fotografije skladatelja. Novi val glazbenog stvaralaštva sakralne tematike – o kojima je u esejima dr. Žižića riječ – ostavilo je dubok trag u suvremenoj kulturi razbuđujući umjetničku imaginaciju i stvarajući nove oblike religioznoga osjećanja. Osjenjena iskustvom svetoga suvremena sakralna glazba u različitim segmentima može se prispodobiti biblijskim ljestvama Jakovljevim. Skladatelji su svoju glazbu oblikovali i tumačili kao molitvenu gestu (A. Pärt) anđeosko žuborenje (J. Tavener), kao „anđeoski pohod“ ili milosni naviještaj (J. MacMillan), kao molitveno uzdignuće „ranjenoga glasa hvale“ (H. Górecki) ili pak kao anđeoski nagovještaj „kraja vremena“ (O. Messiaen). Njihova se glazbena djela uspostavljaju poput velebnih stuba ljepote, mjesto uzdignuća do svetoga kao i njegova silaska, iskazujući osebujnu sakralnu vertikalu obasjanu eshatološkim obzorjima. Petorica skladatelja svojim su djelima uspostavili suvremene estetske kanone u kojima se utjelovljuju nova duhovna traganja za postojanom poetikom otajstvenoga. Pokazali su da ljepota ponovno pronalazi put do svetoga: glazba provire i dovršava se u bogoslužnoj molitvi.

»Živimo u doba glazbene nade. Vrijeme i prostor, narativna i simultana složena zvukovnost dodiruju se s ljudskim i kozmičkim. U tijeku je skladanje jedne boga- tije dijagonale – koja nanovo silazi.«1 Tako engleska teologinja Catherine Pickstock ocjenjuje »anomaliju suvremene glazbe«, začudno bliske religioznomu senzibilitetu. Glazbena kompozicija, izvedba i refleksija škotskoga skladatelja i dirigenta Jamesa MacMillana (rođ. 1959.) zacijelo se upisuje u suvremeni trend koji se nadovezuje na bogato naslijeđe Oliviera Messaiena.2 Naime, njegovo »katoličanstvo« ostavilo je dubokoga traga u glazbenom religioznom modernizmu koji je pronašao nove puteve svojega ozbiljenja u najnovijim djelima religiozne i liturgijske tematike. U suvreme- nim glazbenim traganjima razvidan je povratak na liturgijske obrasce, na takorekuć likvidne zasade nedogmatske »anonimne religioznosti« kojima se vjerski kult zamje- njuje glazbenom stvaralačkom sakralnošću, kultom glazbenoga genija. U glazbenom svijetu došlo je do buđenja želje za nekim mističnim zaboravljenim svetkovinama. No, povratak religioznomu u širem, a liturgijskomu u užem smislu, u suvremenoj glazbi sa sobom nosi stanovitu ambivalentnost koja svoju nadu pokušava pronaći u blije- dim obrisima tradicije, u slavospjevu pradavnih vremena, a zapravo ostaje zapletena u samodostatnu postmodernost. Nije to slučaj glazbe Jamesa MacMillana koji je, za razliku od drugih britanskih skladatelja (poput Vaughana, Howellsa, Brittena i dr.) koji su bili tako blizu religijskim temama, a ipak distancirani od formalnih crkvenih vjerovanja, svoju stvaralačku emociju duboko utkao u kršćansko bogoslužno slavlje te otvorio neke nove poglede na jezik vjere u svojoj doksološkoj visini.

„Što se danas zbiva sa svećeništvom? Na prvi pogled, kao da nismo sigurni što je zbilja svećeništva, a što njezin simulakrum. Tako u nas slika svećeništva gotovo svakodnevno leluja od ružičastih boja, uz pretpostavku kako je svećeništvo samorazumljiva kategorija i status u našem crkvenom i društvenom životu, pa sve do crnih nijansi, koje začuđuju i rađaju pitanja zajedničkog nazivnika kako je moguće biti takav svećenik?“ „Moguće je živjeti svećeništvo s više radosti i ljepote i s manje boli i tragedija – to mi se čini kao temeljno polazište, ali i temeljna poruka ovoga djela, koje valja imati na umu prije početka njegova čitanja.“ „Ako vrijedi ona Chestertonova »da je evanđelje zagonetka, a Crkva odgovor«, neka mi bude dopušteno ustvrditi da je svećeništvo zagonetka, a ovi Zapisi o svećeništvu odgovor. I to sasvim britak i zanosan, provokativan i razborit odgovor.“ iz predgovora doc. dr. sc. Borisa Vulića

Studija obrađuje filozofske, kulturološke, antropološke i estetske vidove kršćanske obrednosti.

Na tragu izjave Drugoga vatikanskog koncila o homiliji kao sastavnom dijelu liturgije (usp. Sacrosanctum concilium, br. 52) u članku se obrađuje pitanje homiletskog propovijedanja. Riječ je o tome da se utvrdi liturgijsko mjesto i narav homilije kako bi u konačnici sâmo propovijedanje bilo oblikovano slavljem. Pripremati i slaviti homiliju kao liturgijski čin nužno uključuje pitanje kako se iz liturgije može doseći život. U širem kulturnom okviru postmoderniteta homiletsko propovijedanje i liturgijsko slavljenje nisu po sebi razumljivi. Suvremeni čovjek stoji pred homiletskom riječju i liturgijskim slavljem nerijetko ne razumijevajući tu vrstu govora jer ga ne proživljava. Iskustvo se, stoga, čini polazištem nove integracije homilije u liturgiju i liturgije u život. Na tom će tragu ovaj članak tematizirati stanje i perspektive homiletskog propovijedanja s obzirom na njegovu liturgijsku narav i antropološku artikuliranost u okviru kulturnog ozračja naše suvremenosti. Uzevši u obzir da propovijedanje nije tek prenošenje sadržaja vjere, već čin vjere u krilu sakramentalnog slavlja, ovaj će članak na tragu Pavlove ideje o uzajamnosti vjere i besjede (usp. 2 Kor 4,13) pokušati pružiti naznake za mistagoško propovijedanje: govoriti u slikama, homilija kao liturgijski čin, homilija kao proces preobrazbe, homilija kao čin vjere., Following the statement of the Second Vatican Council on homily as a constituent part of liturgy (see Sacrosanctum concilium, no. 52), the article analyses the issue of homiletic preaching. The aim is to determine the liturgical place and nature of homily so that preaching might be formed by celebration. To prepare and celebrate homily as a liturgical act necessarily involves the question of how to reach life through liturgy. In the wider cultural frame of postmodernity, homiletic preaching and liturgical celebration are not by themselves understandable. When facing homiletic preaching and liturgical celebration, the contemporary human being often does not understand that kind of discourse, because he/she does not experience it. Experience should, therefore, be the starting point of the new integration of homily into liturgy and liturgy into life. In that sense, the article thematises the state and perspectives of homiletic preaching in terms of its liturgical nature and anthropological articulacy within the frame of cultural environment of our contemporaneity. By taking into consideration that preaching is not simply transmission of contents of faith, but an act of faith in the bosom of a sacramental celebration, this article will attempt to offer notes for mistagogical preaching by following Paul’s idea of mutuality of faith and word (2 Cor 4:13): to speak in images, homily as a liturgical act, homily as a process of transformation, homily as an act of faith.

Arvo Pärt (1935), compositeur es-tonien − un des noms les plus importants du paysage culturel actuel − a acquis une notoriété considérable parmi les compositeurs de musique classique contemporaine. Ses oeuvres font une impression par-ticulière du fait de leur lien étroit avec la musique sacrée de la tradition li-turgique. L'univers artistique de Pärt, enraciné dans l'écho de chants grégo- riens et de monodies archaïques ortho-doxes, exalte un style liturgique, voire mystique. Toutefois, Pärt ne se coupe jamais du présent et de ses complexi-tés dissonantes ; il est un compositeur contemporain à tous égards, et en même temps un compositeur de l'Orient et de l'Occident, de leur riche tradition litur-gique et spirituelle. Les caractéristiques esthétiques de sa musique, si univer- selle, classique et contemporaine, sobre et éloquente, simple et en même temps complexe, naissent de l' expérience spi-rituelle qui s'y dénoue à travers des sen-tiers multiples pour parvenir à la substance de l' oeuvre. Le thème de la prière dans la musique liturgique n' est pas nouveau. Cependant, dans la musique de Pärt cette implication réciproque se réalise d' une manière nou-velle. Il reflète sous un nouveau jour une modulation circulaire par laquelle la mu-sique devient un geste de prière, rejoint la profondeur du sacré, mais en même temps la prière conduit la musique vers un horizon spirituel qui se trouve au-de-là du seuil du visible et de l' audible. Ain-si, la musique de Pärt ouvre un champ de créativité artistique où les déclinaisons et les stimulations réciproques entre prière et musique créent des significations et des orientations nouvelles. Cette contribution met en lumière la nature esthétique de la prière dans la musique de Pärt et propose quelques considéra-tions sur le profil d' une oeuvre qui inter-roge significativement le sens originaire de la prière rituelle et ses nombreuses résonances anthropologiques.

Glazba estonskoga skladatelja Arve Pärta (1935.), jednog od najznačajnih imena u današnjoj kulturnoj javnosti, stekla je istaknutu pozornost među suvremenim skladateljima. Pärtova djela ostavljaju poseban dojam zbog uske sveze sa svetom glazbom liturgijske predaje. Umjetnički univerzum Arve Pärta, ukorijenjen u odjeku gregorijanskih napjeva i drevnih pravoslavnih monodija, preobražava se u slavljenički, štoviše, mistični stil. No, Pärt se ne udaljava od sadašnjosti i njezine disonantne zapletenosti ; on je u svakom pogledu suvremeni skladatelj. No, Pärt je također skladatelj Istoka i Zapada, njihove bogate liturgijske i duhovne baštine. Estetski ključ njegove glazbe, tako univerzalne, klasične i suvremene, suzdržane i rječite, jednostavne i u isti mah složene, rađa se iz duhovnoga iskustva koje vijuga preko različitih putova te se približava jezgri djela: moliteljskomu logosu. Tema molitve u liturgijskoj glazbi nije nova. No, u Pärtovoj glazbi ta se među-sobna implikacija realizira na nov način. Ona baca novo svjetlo na kružnu modulaciju u kojoj glazba postaje molitvena gesta, zahvaća dubine svetoga, ali u isto vrijeme molitva nosi glazbu na obzorje duhovnoga, onkraj granica čujnoga i vidljivoga. U Pärtovoj se glazbi tako rastvara prostor umjetničke kreacije unutar kojega sprega i međusobna stimulacija molitve i glazbe tvore nova značenja i nova usmjerenja. Ovaj članak želi osvijetliti estetsku narav molitve u Pärtovoj glazbi, izlažući razmišljanja o profilu njegova djela te preispituje izvorni smisao obredne molitve i njezine raznovrsne antropološke odjeke.

U sadržaju ovoga prikaza pokušat će se iznijeti osnovne teme, nadahnuća i perspektive Pisma umjetnicima pape Ivana Pavla II. povodom dvadesete obljetnice nastanka ovoga dokumenta. U članku se razmatraju teološke i kulturološke perspektive kojima Ivan Pavao II. otvara prostor obnovljenomu razumijevanju uloge umjetnosti za kršćanstvo, ali i dubljemu razumijevanju kršćanstva za umjetnost kako u njezinoj prošlosti tako i u sadašnjosti. Pismo se analizira kroz tri odsječka: posebni poziv umjetnika, povijest odnosa umjetnosti i liturgije i uzajamna upućenost Crkve i umjetnika. Posebno se ističu dijaloški, povijesno-hermeneutski i filozofski elementi kojima Ivan Pavao II. razlaže stvaralačku ulogu umjetnosti u crkvenoj kulturi. Na tragu nauka Drugoga vatikanskog sabora i Pisma umjetnicima – zaključak odgovara na pitanje kako Crkva gleda na suvremenu umjetnost te naznačuje elemente nove paradigme koja gradi dijaloški i suradnički odnos Crkve sa svijetom umjetnika.

Ovaj ogled ima nakanu pružiti neke elemente interpretacije simbolike križa na primjerima prve kršćanske umjetnosti. Riječ je o pokušaju da se simbol križa iščita iz teološke perspektive, uzevši u obzir raznovrsnost njegovih kulturnih izričaja u ranom kršćanstvu. Prvi dio – u znaku pitanja o križu kao estetskom paradoksu – ispituje različitu tipologiju križeva, odnosno, najranije formacije i funkcije simbola križa u vjeri i običajima prvih kršćana. U daljnjem govoru, razvija se ideja vizije križa kroz dva segmenta: križ kao pobjedni znamen i slavni križ. Pritom dolazi na vidjelo da je ranokršćanska vizualna kultura izrasta iz simbolizma križa i njegovih soterioloških interpretacija. Na temelju analize različitih primjera križa u ranokršćanskoj simbolici i umjetnosti, otvara se posljednji dio ovoga rada – ljepota križa – koji ima za cilj ukazati na vlastitosti kršćanske liturgijske estetike.

Značenje hrane predstavlja izazov teologiji. U kršćanstvu hrana zauzima tako važno mjesto da bilo koja teološka tema pronalazi u njoj nezaobilazan odraz. Biblijska je predaja možda najbogatije vrelo alimentarnih metafora. Jedan od prvih trenutaka u kojem se čovjek obraća Bogu sadrži upravo motiv hrane (usp. Post 1, 29 ; 2, 16), a jedna od po-sljednjih biblijskih slika odražava eshatološku gozbu (usp. Otk 19, 9). 2 Hrana je antropološko okrilje u kojem se očituje božanski događaj. Jesti plod sa stabla, jesti pashalno janje, čudesno umnožene kruhove postaje ključ razumijevanja povijesti odnosa između Boga i čovjeka. Teološko mišljenje, dok stavlja naglasak na duhovnu dimenziju iskustva zajedništva s Bogom u svezi zajedništva vjere, pokazuje da se to isku-1 Nije slučajno da se teologija bavi kategorijom hrane. Tijekom 20. stoljeća kulturna elaboracija ovoga pojma, koji dolazi od humanističkih znanosti, pružila je teološkoj spoznaji vrijedne poticaje. Te su znanosti otkrile izvor-ne antropološke dimenzije te osvijetlile performativne, etološke i lingvističke uvjete ljudskoga iskustva hrane. Upravo zahvaljujući tim istraživanja, opće kategorije ušle su u krug teološkoga mišljenja. Međutim, iako sučeljavanje s humanističkim znanostima može biti korisno, preostaje rizik da se liturgijsko pitanje svede na raščlambu antropoloških procesa i da se ne uvaži specifični kristološki karakter liturgije. Problem se nalazi u hermeneutici kršćanskoga bogoslužja koja polazi od prekonstruiranoga i općega poimanja koje ne us-pijeva povezati antropološki univerzum s teološkom biti slavlja. Kršćanska istina hrane prepoznaje se u svjetlu objave i čina vjere. Hrana je antropološka figura, kadra primiti istinu Božju i istinu čovjekovu.

Autor u knjizi temeljito obrađuje složena pitanja suodnosa umjetnosti, teologije i liturgije u ranokršćanskom razdoblju. Promatra ih s gledišta crkveno-povijesnog, povijesno- umjetničkog i općeg teološkog, napose liturgijskog, ikonografskog i mistagoškog vida. „Slava križa“ je izvorni znanstveni rad koji na sveobuhvatan način želi prikazati glavne teme i modele ranokršćanskog umjetničkog izražaja na temelju metodologije kulturne analize u odnosu prema dogmi i nauku crkvenih otaca te liturgiji. Promatrajući i analizirajući velika djela ranokršćanske umjetnosti, koristeći se teološkim vrelima i relevantnim teološkim i kulturološkim interpretacijama, Ivica Žižić je napisao originalnu knjigu od iznimne važnosti za znanstveno područje proučavanja simboličkog govora ranokršćanske liturgijske umjetnosti i njezina kulturološkog značaja, osobito za hrvatsko govorno područje, gdje do sad nije postojao ovako temeljiti i sveobuhvatni pregled. Knjiga je obogaćena sa stotinjak slika najznačajnijih ranokršćanskih umjetničkih djela, mjesta i simbola.

Članak se bavi usporednim iščitavanjem kategorije vremena u različitim filozofskim i teološkim konceptima: židovskom (Rosenazweig), evangeličkom (Bonhoeffer) i katoličkom (Casel). Riječ je o vremenu koje se rađa u molitvenom, odnosno, liturgijskom činu, a koje živi iz svojega utemeljiteljskoga događaja te ujedno proživljava svoju eshatološku puninu. Povezanost molitve i vremena u obrednom događanju stvara specifičnu temporalnost koju su navedeni autori na jedinstven način promišljali, te unatoč različitosti tradicija i pristupa, osvijetlili ritam liturgijske molitve isprepleten s povijesnim, kozmičkim i antropološkim dinamizmima.

This essay examines Martin Heidegger’s philosophical reading of Raphael’s painting Sistine Madonna. Three explanatory lines of Heidegger’s thought are discussed: the Sistine Madonna in the historical transformation of art, a phenomenological analysis of the image, and finally a reading of the painting in light of the close connection between image and Eucharist. Each of these lines contributes towards a hermeneutical appreciation of the image that foregrounds the profound theological dimension of Heidegger’s philosophical approach to Raphael’s painting.

Ivica Žižić offers in this article an anthropological approach to corporeality. We live in a society where body has got great prominence. In this society, body appears as a source of symbols and a channel of liturgical rituality. Moreover, the Son of God appeared in a human body.

Studija pruža znanstveno utemeljeno tumačenje kulturnog fenomena kršćanskog svetog dana – nedjelje. Nakana je obuhvatno istražiti kako se formira i doživljava religijski svijet nedjeljnog blagdanskog slavlja. Istraživanje će interpretirat i dokumentirati religijske izvore, povijesnu predaju, suvremene društvene uvjete, nosive koncepte, ritualni život i blagdanska iskustva prvog kršćanskog blagdana. Pristup temi se formira progresivno kroz religijsko i kulturnopovijesni, društveni i naposlijetku kulturnoantropološki okvir. Cilj je ovoga kvalitativnog istraživanja stjecanje uvida u kulturološke dimenzije nedjelje na temelju proučavanja ritualnih izvedbi, naracija, običaja i iskustava sudionika, pripadnika jedne katoličke zajednice na području grada Splita. U radu su inkorporirane spoznaje stečene drugim komplementarnim diskursima u ovom predmetu (filozofija, teologija, sociologija). Metodološki koncept je sadržan u „istraživanju iznutra“ primjenjujući postupke otvorenog intervjuiranja i sudjelovanja sa promatranjem. Epistemološka polazišta ovog rada bliska su poziciji etnografski smještene teorije. Primjenom odgovarajućih pristupa, istraživanje je pokazalo društvenu relevantnost nedjeljne blagdanske kulture u katoličkoj vjerskoj predaji i sadašnjosti, kao i u sklopu historijskih previranja i suvremenih društvenih krajolika. Rezultati istraživanja pokazali su da se nedjelja profilira kroz tri kontekstualne cjeline – sveto, ritualni proces i blagdansko stanje – koje pružaju uvid u različite spektre blagdanskog etosa. U zaključku, religijski svijet nedjelje se ocrtava kao transformativni proces uspostavljen putem ritualnog prijelaza u „svetu drugost“ kojim se oživotvoruje blagdansko stanje i djelotvorno uspostavljaju integrirani simboli o svetom sebstvu.

Članak obrađuje filozofiju službe talijanskog filozofa i teoretičara kulture Giorgija Agambena polazeći od njegova djela Opus Dei – Arheologija službe iz 2012. godine u kojem autor rekonstruira složene procese koji su doveli do poimanja službe (officium) i službenika. Agamben pronalazi korijene službe u liturgiji i liturgijskoj praksi, odnosno, u klasičnoj teološkoj misli o sakramentalnoj djelotvornosti. Rasvjetljujući mehanizme ontološke preobrazbe koji se nalaze u liturgijskim uzorcima službe, Agamben posvećuje svoje razmišljanje dvjema kategorijama – opus operantis i opus operatum – zastupajući tezu o tome da je sakramentalna ontologija djelatnosti zamijenila supstancijalističku ontologiju bitka te tako stvorila moderni ustroj službe, koji će svoju konačnu potvrdu dobiti u filozofiji Immanuela Kanta. U završnom dijelu članka, autor se kritički osvrće na Agambenove teze upozoravajući na njihove pozitivne izazove ali i rizike.

Doktorski rad pod naslovom „Nedjelja u katoličkoj religioznosti – antropološko istraživanje blagdanskog etosa“ pruža znanstveno utemeljeno tumačenje kulturnog fenomena kršćanskog svetog dana – nedjelje. Nakana je obuhvatno istražiti kako se formira i doživljava religijski svijet nedjeljnog blagdanskog slavlja. Istraživanje će interpretirat i dokumentirati religijske izvore, povijesnu predaju, suvremene društvene uvjete, nosive koncepte, ritualni život i blagdanska iskustva prvog kršćanskog blagdana. Pristup temi se formira progresivno kroz religijsko i kulturnopovijesni, društveni i naposlijetku kulturnoantropološki okvir. Cilj je ovoga kvalitativnog istraživanja stjecanje uvida u kulturološke dimenzije nedjelje na temelju proučavanja ritualnih izvedbi, naracija, običaja i iskustava sudionika, pripadnika jedne katoličke zajednice na području grada Splita. U radu su inkorporirane spoznaje stečene drugim komplementarnim diskursima u ovom predmetu (filozofija, teologija, sociologija). Metodološki koncept je sadržan u „istraživanju iznutra“ primjenjujući postupke otvorenog intervjuiranja i sudjelovanja sa promatranjem. Epistemološka polazišta ovog rada bliska su poziciji etnografski smještene teorije. Primjenom odgovarajućih pristupa, istraživanje je pokazalo društvenu relevantnost nedjeljne blagdanske kulture u katoličkoj vjerskoj predaji i sadašnjosti, kao i u sklopu historijskih previranja i suvremenih društvenih krajolika. Rezultati istraživanja pokazali su da se nedjelja profilira kroz tri kontekstualne cjeline – sveto, ritualni proces i blagdansko stanje – koje pružaju uvid u različite spektre blagdanskog etosa. U zaključku, religijski svijet nedjelje se ocrtava kao transformativni proces uspostavljen putem ritualnog prijelaza u „svetu drugost“ kojim se oživotvoruje blagdansko stanje i djelotvorno uspostavljaju integrirani simboli o svetom sebstvu.

Članak tematizira simbol križa u ranokršćanskoj umjetnosti i liturgiji s posebnim osvrtom na križeve u starokršćanskoj Saloni. Polazeći od činjenice da je u kulturnoj povijesti kršćanstva križ teološko mjesto i polazište vjerovanja, tumačenja i umjetničkoga izražavanja, autor pozicionira povijesno-teološku hermeneutiku u spektar kulturne, simboličke i teološke slojevitosti ovoga znamena kršćanske vjere. Prvi dio članka - Od znamena do svjedočanstva -bavi se simboličkim oblicima Kristova križa u najranijem razdoblju. Riječ je o problematici prikazivanja križa te o prvim prikazima: oblicima križa, kristološkim monogramima, akronimima i složenicama. Na tom tragu autor razmatra pitanje simboličkoga govora ranokršćanskih simbola križa. U drugom dijelu članka obrađuje se performativni vid sakramentalne geste križa budući da se ritualni obrazac nalaže kao ključni element u tumačenju kršćanske simbolike i umjetnosti. Treći dio članaka govori o arheološkim nalazima u kasnoantičkoj Saloni i o nekim vidovima njihova tumačenja. Autor se oslanja na dosadašnje rezultate istraživanja, integrirajući neke povijesno-teološke vidove koji mogu bolje fokusirati simbolizam križa u kulturnim i ritualnim formacijama ranoga kršćanstva na našim stranama., L'articolo tematizza il simbolo della croce nell'arte e nella liturgia paleocristiana con riferimento particolare alle croci a Salona paleocristiana. Partendo dal fatto che la croce nella storia culturale del cristianesimo sia il luogo teologico e il punto di partenza della credenza, dell'interpretazione e dell'espressione artistica, l'autore posiziona l'ermeneutica storico-teologica nello spettro di stratificazione culturale, simbolica e teologica di questo segno della fede cristiana. La prima parte dell'articolo porta il titolo – Dal segno alla testimonianza – si occupa dell forme simboliche della croce di Cristo nel periodo più antico. Si tratta della problematica della rappresentazione della croce e delle prime raffigurazioni: le forme della croce, i monogrammi cristologici, l'acronimo e le composizioni. Su questa linea l'autore riflette sulla questione del linguaggio simbolico dei simboli di croce paleocristiani. Nella seconda parte dell'articolo viene elaborato l'aspetto performativo del gesto sacramentale di croce, poiché si propone il paradigma rituale in quanto l'elemento cruciale nell'interpretazione della simbolica e dell'arte cristiana. La terza parte dell'articolo tratta le scoperte archeologiche a Salona tardoantica nonché su alcuni aspetti della loro interpretazione. L'autore poggia la sua interpretazione sui resultati delle ricerche compiute finora integrando alcuni aspetti storico-teologici che possono meglio focalizzare il simbolismo della croce nelle formazioni culturali e rituali del cristianesimo nascente sulle nostre parti.

Ova zbirka sabranih tekstova zahvaljuje svoje postojanje slijedu misli proizašlih iz iščitavanja, osluškivanja i tumačenja ideja koje prate i promiču liturgijsku obnovu Crkve. Središnja poveznica knjige jest mišljenje liturgije u iskustvu vjere. Bogatstvo inteligencije vjere, uronjene u liturgijsko slavlje Crkve, polazište je ovih teoloških tumačenja otvorenih kulturalnim, estetskim, antropološkim i fenomenološkim gledištima na kršćansku simboliku i obrednost

Članak tematizira žalovanje u redu obrednoga slavlja. Raščlanjujući kroz tri uzajamno povezana segmenta odabranu temu, na temelju antropološko- kulturnog i religijskog pristupa, autor uvodi u teološko razmatranje žalovanja u okviru liturgijskoga slavlja sprovoda. Riječ je o širem sagledavanju kulturnih preobrazbi koji u kontekstu suvremene kulture upućuju brojne otvorene izazove tradicionalnoj simboličko- religijskoj elaboraciji žalovanja. Drugi dio ovoga rada – ‘Obredno oplakivanje prijelaza: rituali žalovanja’ – bavi se teorijskom rekonstrukcijom simboličkog ustroja sprovodnih obrednosti te kraćom analizom vlastitosti rituala žalovanja. U trećem dijelu, autor pokušava na temelju prethodno formiranih spoznaja orisati kontekstualnu teologiju žalovanja i obrednog slavljenja u redu slavlja Pashalnog Otajstva. Radi se o iščitavanju iskustava kršćanskog žalovanja i nadanja u svjetlu obrednih simbola te o pokušaju da se s teološkopastoralnog gledišta naznače barem osnovni motivi sprovodne liturgije kao geste utjehe i nade u vjeri. Vodeći se hermeneutičkim načelom liturgije “per ritus et praeces” (SC, 48) (‘kroz obrede i molitve’), autor obrazlaže teološke, pastoralne i obredne vidove Reda sprovoda, s posebnim osvrtom na ‘geste i simbole’ kao i na neke teološke vidove istaknute u euhološkim tekstovima. U zaključnim razmišljanjima autor ukazuje na ulogu simbola i gesta u procesu žalovanja obrazlažući kako je liturgijsko slavlje izravan odgovor kršćanske zajednice na stanje pogođenosti i žalosti. Liturgija biva simbol vjere, jer je mjesto preobrazbe iskustva žalovanja u pashalnu vjeru. Kao ‘otajstveni pathos’ liturgija postaje životni prostor utjehe u vjeri te znak eshatološke upravljenosti Kristove Crkve.

U ovom se radu pokušava pružiti presjek liturgijskopastoralnih i liturgijsko teoloških tema u pedestodgodišnjem izlaženju ‘Službe Božje’. Časopis ‘Služba Božja’, naime, jedini je teološki časopis koji u svojem podnaslovu i u svojem tematskom određenju ima za cilj promišljanje liturgije i liturgijske obnove u pastoralnome kontekstu. Kroz transverzalni pregled autor pokušava iščitati temeljne odrednice i glavne teološkoliturgijske teme ‘Službe Božje’. Prema mišljenju autora, riječ je o četiri susljedne faze u kojima se dade prepoznati kontinuitet i različitost, nagnuća i prekidi, u svakom slučaju živ dinamizam ‘Službe Božje’ kao mjesta teološkoga i pastoralnoga promišljanja liturgije kod nas. Prvu fazu autor smatra programskom jer je u njoj nastala ‘Služba Božja’ kao ‘liturgijska revija’. U drugom razdoblju, obilježenim koncilskom i neposredno postkoncilskom obnovom ‘Služba Božja’ također biti mjesto zauzetoga promišljanja liturgije i liturgijske obnove kod nas. U svojem daljnjem razvoju ‘Služba Božja’ će više naginjati teološko- pastoralnih temama, te će se faktički preobraziti u teološki časopis. I na koncu, najnovije razdoblje ‘Službe Božje’ obilježeno je ‘traganjem za liturgijskim temama’ što ujedno otvara prostora promišljanju liturgijskoga identiteta ovoga časopisa u budućnosti.

Članak obrađuje pitanje odnosa između teologije i estetike u perspektivi obrednoga. Autor obrađuje taj odnos kroz nekoliko segmenata: estetika i obredna figura vjere pred novovjekovnom racionalnošću ; istina i vjera osjeta ; objava i osjeti u redu obrednog svetkovanja kristološkoga Događaja ; estetska artikulacija kršćanske obrednosti. U perspektivi teološke hermeneutike kršćanske obrednosti u radu su primjenjene spoznaje iz estetike i antropologije

U doba kasnoga novovjekovlja napretkom i povećanjem novih obreda i religioznih formi došlo je do nadilaženja vjekovne koegzistencije i razgraničenja između svjetnovnih i religioznih obreda, između svetoga i profanoga. Prisutnost obrednog i simboličkog u sferi javnog i privatnog kontinuirano se povećava, a njihov utjecaj osnažuje u okviru zaborava temelja i zazora od meta-naracija. Ovaj je fenomen (di)fuzije i fragmentacije osnažio navlastito relativiziranje sustava vjerovanja sekularizacijom mnogih simboličkih elemenata tradicija te ujedno prodire u kolektivni imaginarij zapadnog društva. Predmet našega razmatranja su nove obrednosti pod vidom njihova relativizirajućega upliva nasuprot kršćanskoj obrednosti. Ovaj prilog, ispitujući dominante novih obrednosti, želi pružiti uvid u nosive dinamike novijih religioznih tragasnja. Interes za temu proizlazi iz postmoderne individualizacije i pluralizacije religijskog vjerovanja i osjećanja, koje se vidno odražavaju na crkveni pastoral. U potrazi za valjanim kriterijima i autentičnim uvjetima na čijim će temeljima zasnivati kritički odnos spram novih obrednosti i njihovih utjecaja na kršćansku praksu, Crkva je, naime, pozvana obratiti pozornost na vlastitu simboličko-sakramentalnu fizionomiju te revitalizirati autentično religiozno iskustvo putem obnovljenoga shvaćanja i iskustva sakramentalnoga identiteta kršćanske vjere.

Tema je ovoga rada tumačenje inicijacije u svjetlu fenomenološke antropologije i fundamentalne teologije obreda. Polazeći od činjenice da sve tradicije svetoga poznaju ritualnu inicijaciju kao integralni dio posredovanja vjerničkog identiteta, autor sugerira iščitavanje kategorije kršćanske inicijacije u svjetlu obredne genealogije vjerničkog subjekta i simboličkih procesa uvođenja u zajednicu vjere. Pritom, kao polazišnu točku, odabire suvremenu problematiku identiteta i antropološku krizu inicijacije iz kojih proizlaze određene tematske dimenzije ovog pitanja. Drugi je dio ovoga rada posvećen poredbenoj analizi inicijacijskog i identitetskog procesa. Radi se o pokušaju sustavnog skiciranja antropološke fenomenologije inicijacije u svjetlu simboličkih dinamika identiteta koji u velikoj mjeri omogućuju ispravno pozicioniranje fundamentalno-teološke hermeneutike kršćanske inicijacije. Naime, raščlamba identitetskih i obrednih obrazaca ima za cilj uočiti procesualni simbolički ustroj inicijacije razlažući njezinu početnu i trajnu ulogu u čovjekovu sebeozbiljenju. U sklopu takva promišljanja koje se nastoji konstituirati kao refleksija raznolikih induktivnih pristupa, s time što se nastoji ocrtati cjelina, zaključni hermeneutički trenutak bit će pozvan odgovoriti na pitanje simboličko-obrednoga identiteta kršćanske inicijacije. U toj perspektivi autor predlaže četiri inkluzivne dijalektike koje pružaju polazište jednom mogućem nacrtu teologije inicijacije posredovane fenomenološkom antropologijom. Riječ je o otajstveno- inicijacijskom i obredno-identitetskom uporištu kršćanske inicijacije u čijem se okrilju isprepliću procesualna dinamika vjere i obredna dimenzija vjerovanja.

Jedan od ključnih problema suvremenog 'liturgijskog pitanja' predstavlja činjenica 'pluralizacije' rimskog obreda s posljedicom faktične fragmentacije crkvenog jedinstva na sakramentalnom temelju i pokušaja njegove integracije na drugim osnovama. Taj fenomen bilježi porast proporcionalan sve većem osnaženju crkvenih pokreta. U potrazi za valjanim kriterijima i autentičnim uvjetima na čijim će temeljima zasnivati kritički odnos spram 'obrednog pluralizma', izlaganje ispituje mogućnosti korekcije i integracije 'potrage za zajedništvom' kod crkvenih pokreta. Na toj se okosnici raščlanjuje fizionomija 'liturgijske zajednice' kod crkvenih pokreta naspram normativnih teološko-liturgijskih načela. Ozbiljenje Crkve kao sakramenta jedinstva (usp. SC 26) u svojem liturgijskom izvorištu zahtijeva obnovljeno vrjednovanje sakramentalnog i zato obrednog temelja crkvenog posredovanja u čijem su duhu crkveni pokreti pozvani oživjeti 'agapsku', 'proročku' i 'evangelizacijsku' dimenziju župske liturgijske zajednice.

U ovome je radu riječ o fenomenološko-teološkom promišljanju sakramentalne forme na obzoru Objave i uredu vjerničkog iskustva. Kao nit vodilja duž izlaganja pojavljuje se definicija sakramenta u redu simbola. Sakrament kao 'simbol svete stvari i vidljiva forma nevidljive milosti' - upućuje na mišljenje (onto)fenomenalnosti sakramenta kao i na razmatranje njegove ukorijenjenosti u Objavi. U prvom dijelu, autor obrađuje poimanje 'sakramentalne objave' na osnovi priloga 'teologije otajstva' i njezinih evolucija u suvremenoj misli te upozorava na fenomenološko nagnuće tih teorijskih pokušaja. Drugi dio priloga otvara zadanu tematiku prema 'fenomenološkom bistrenju' simboličke evidencije 'sakramentalne objave'. Budući da obrazlaganje sakramentalne objave zahtijeva korjenitije uočavanje onih fenomenoloških vidova koji izranjaju iz simboličke evidencije 'vidljive forme', u drugom dijelu ovoga priloga autor eksplicira izvornu fenomenalnost sakramenta i njegovu artikulaciju u redu iskustva. 'Što' sakramenta i njegov 'objektivni' smisao, budući da prožimaju ljudsko iskustvo i u njemu se 'pojavljuju', očitujući i ozbiljujući spasenjsku nakanu, upućuje na promišljanje fenomenalnosti sakramentalnog posredovanja spram 'motrenja u vjeri' (fides oculata). Tom 'posljednjem' mjestu sakramentalnoga očitovanja, autor posvećuje zaključne retke predlažući sliku pouskrsnog iskustva susreta s Kristom u Emausu: (epi)fenomenalnost nevidljivoga u simboličkom ponazočenju 'lomljenja kruha' objavljuje događaj. U vremenu Crkve ono doseže 'motrenje u vjeri' i u njemu ispunjava svoju intenciju da ustanovi spasenjski odnos, te u istomo da 'otkrije' dioništva vjernika u Pashalnom Otajstvu.

Predmet razmatranja ovog članka je međuodnos liturgijske glazbene baštine i aktualne liturgijske prakse s posebnim osvrtom na problematiku vrjednovanja domaće glazbene baštine u odnosu prema novim oblicima liturgijsko-glazbenog izraza. Ovim se prilogom želi ukazati na važnost njegovanja i potrebu promicanja glazbene baštine izvan i u sklopu liturgijskog slavlja, njihovo integrativno vrjednovanje i učinkovito posredovanje u glazbenoj kulturi Crkve, te razbistriti prikladnu kriteriologiju odabira djela u aktualnoj liturgijskoj praksi. Prvi dio članaka uvodi u zadanu tematiku, eksplicirajući neke vidove suvremenih izazova pred kojima se nalazi glazbena kultura Crkve. Pritom se autor ukratko osvrće na saborski nauk o glazbi za liturgiju i izvodi neka načela, koja izvorno obilježavaju liturgijsku glazbu. Drugi dio članka, u kraćem povijesnom presjeku, upozorava na bogate i slojevite oblike domaće glazbene baštine splitske prvostolnice. Glazbena baština i liturgija u vremenu komunikacije umjetnosti, predmet je razmatranja trećeg dijela priloga. U njemu se obrađuje problematika suvremene percepcije liturgijske glazbe, te nnjezina neotuđiva teologalna i komunikativna vlastitost na obzoru postmoderne komunikacije umjetnosti. Završni, četvrti dio, obrađuje neke normativne kriterije s obzirom na prisutnost djela iz glazbene baštine u suvremenoj liturgijskoj praksi i izvan nje.

The composition "Te Deum sollenne" of the bandmaster from Split, Benedetto Pellizzari, represents a work of unique content. In this composition the author has brought together different techniques and forms. By style, the composition breathes with the baroque monumentality and sound, but with the occasional appearance of elements of a new, "galant" style. In distinction from his previous works in which Pellizzari firmly fixed the boundaries of solistical and choir sections, in this composition he sets individuals in a direct dialogue with the choir, realizing the dynamic effect of the piano (individual) - forte (choir) contrast. By the measure of its deepness and strength, Te Deum acts like cantata, even though the composer didn't imagine it like that, Pellizzari' s Te Deum is extremely interesting by its historical position - magnificent celebration of St. Du jam's Day in 1770. He reveals only a section of the rich Croatian musical history. In it we see a very high interpreting level of music-making in our Cathedral. Considering today's demands and modalities of church music, the composition Te Deum is not suitable for performing during the mass. It belongs to a so-called spiritual music, "musical heritage of an overall church", "treasure of the priceless value" (SC 112) that should be performed, preserved and studied.

Ovaj rad govori o Svetkovini Svete Marije Bogorodice, koji se slavi na samom početku građanske Nove godine. Sama svetkovina vuče temelje još iz 6. stoljeća i upravo je ona najstarija Marijina svetkovina Rimskog obreda. Temelj joj je dogma koja je donesena na Efeškom saboru, o „Mariji Bogorodici“ (Theotokos). Kroz povijest sama se svetkovina izgubila, utjecajem drugih obreda, no II. Vatikanski sabor, reformom liturgijskog kalendara, vraća ju na njen povijesni datum – 1. siječnja. Iako je svetkovina bogata obilatim simboličkim govorom, danas je na neki način „zanemarena“ zbog modernizacije i sekularizacije današnjeg društva i fokusa na početku građanske Nove godine. This graduate thesis talks about the Solemnity of Mary, Mother of God, which is celebrated at the beginning of the civil New Year. The celebration itself dates back to the 6th century and is the oldest celebration of the Roman Rite of Mary. It is based on the dogma that was adopted at the Council of Ephesus, about "Mary the Mother of God" (Theotokos). Throughout history, the celebration itself has been lost, under the influence of other rites, but II. The Vatican Council, by reforming the liturgical calendar, returns it to its historic date - January 1. Although the celebratiom is rich in abundant symbolic speech, today it is in some way "neglected" due to the modernization and secularization of today's society and the focus at the beginning of the civil New Year.

Ovaj rad pokušava kroz razmatranje himana toga dana barem djelomično približiti otajstvo koje Crkva na Veliku subotu slavi. Osobita pažnja usmjerena je na otajstva križa, smrti i silaska u podzemlje u himnima stožernih časova. Prvo poglavlje ovoga rada bavi se himnom kao literarnim oblikom. Drugo poglavlje posvećeno je Velikoj suboti koja je smještena u središte liturgijske godine – sveto Vazmeno trodnevlje. Središnje otajstvo Velike subote kojim se bave teolozi, počevši od crkvenih otaca do suvremenih teologa, jest Kristov silazak nad pakao. Liturgijsko se osmišljanje Velike subote kreće upravo oko ovog otajstva pa taj dan Crkva zajedno s Kristom počiva i u šutnji i razmatranju iščekuje Uskrsnuće. Treće poglavlje ovog rada razmatra način na koji su ova otajstva prikazana u himnima Jutarnje i Večernje Velike subote. Liturgija časova u čitanjima, himnima, psalmima i molitvama toga dana živi Kristovu odsutnost, ali s nadom u Uskrsnuće koje će se proslaviti već navečer istoga dana.

Ovaj diplomski rad podijeljen je na tri poglavlja. U prvom poglavlju opisuje se obredno-teološka pozadina Vazmenog hvalospjeva. U drugom poglavlju rada uspoređuje se odnos službe svjetla sa euharistijskom službom na temelju paralelizama sa Četvrtom euharistijskom molitvom (poznatom i kao Bazilijeva anafora) kako bi se razmotrila teza da je u Vazmenom hvalospjevu sadržana i euharistijska dimenzija očitovana u nekim literarnim izričajima. Treće poglavlje čini sintezu sveukupne misli i bitno je usmjereno na razumijevanje plodova uskrsnuća. U okviru teologije krštenja pokušat će se protumačiti predslovlje Vazmenog hvalospjeva koje se smatra njegovim teološkim središtem. Posebno će se obratiti pažnja na obrednu susljednost Svetog Vazmenog trodnevlja kako bi se što jasnije prikazalo da Vazmeni hvalospjev u velikoj mjeri baštini duhovnost minulih dana i određuje buduća liturgijska događanja.

Ovaj rad donosi pogled na ikonu Presvetog Trojstva Andreja Rubljova, genija ikonoslikarstva, čije djelo oduzima dah promatraču i uvodi ga u dubine Božjeg otajstva kojeg je i sam promišljao i posvetio mu svoj život. Na samom početku ovog rada prikazat će se nepoznati život monaha i ikonopisca Andreja Rubljova. Prikazujući njegov životopis, pokušat će se što više približiti slika o tome što je utjecalo na njegov umjetnički izričaj. Drugi dio rada posebno će se baviti problematikom i razvojem svetih slika, odnosno ikona. Počevši od prvih stoljeća kršćanstva, preko problematike ikonoklazma sve do uspostave njenog štovanja. Ono što je bitno za naglasiti jest da ikona, odnosno slika, nije lik nego ona samo omogućuje odnos sa likom kojeg predstavlja, kao što Rubljovljeva ikona uvodi u misterij Božje ljubavi i zajedništva. U posljednjem dijelu rada, opisat će se ikona „Svete Trojice“ Andreja Rubljova. Također će se razložiti njezina teološka utemeljenost i kompozicija. Posebno će se objasniti geometrijske forme ikone, te raspored osoba Oca, Sina i Duha Svetoga, koji je bitan za razumijevanje same ikone.