Search

U opisu ruralnog društva i kulture nerijetko se o ruralnim područjima govori kao posebnim mjestima življenja, a jedna od ključnih odrednica tih područja jest snažan osjećaj pripadnosti stanovnika svome kraju te identifikacija stanovnika s fizičkim i simboličkim prostorom. Kako bismo to istražili u hrvatskim ruralnim područjima korišten je istraživački pristup sekvencijalnog dizajna jednakog statusa (QUAL → QUAN). Analizom 53 dubinska polustrukturirana intervjua provedenih 2022. godine sa stanovnicima hrvatskih ruralnih područja, razvijen je mjerni instrument ruralne identifikacije. Nakon toga je metodom ankete provedeno kvantitativno istraživanje na nacionalno reprezentativnom uzorku hrvatskih ruralnih stanovnika (N=831). Ispitanici najsnažniji osjećaj pripadnosti iskazuju prema trenutnom mjestu stanovanja, zatim prema Hrvatskoj u cijelosti i vlastitoj regiji, a najslabiji prema vlastitom susjedstvu. Razvijeni mjerni instrument ruralne identifikacije pouzdano mjeri jedan predmet mjerenja (Cronbach α=0, 901), a općenito gledano ispitanici iskazuju izrazito visoku razinu ruralne identifikacije (stand. M=4, 00 ; SD=0, 69). Identifikacija s ruralnom zajednicom se ponajviše očituje u važnosti budućnosti njihove zajednice te prijateljstvima i poznanstvima sa sumještanima. Ovakvi rezultati korespondiraju s kvalitativnim nalazima u kojima se ističe važnost dobrih međuljudskih odnosa te povezanost s okolišem kojeg karakterizira čista i netaknuta priroda, kao i osjećaj slobode i mira koji im taj prostor pruža. Nadalje, aktivnom participacijom u društvenom životu sugovornici brinu o poboljšanju kvalitete života ruralne zajednice, što im zauzvrat dodatno ojačava osjećaj pripadnosti istoj. U ovom istraživanju uočena je važnost identifikacije te povezanosti ruralnih stanovnika s mjestima u kojima žive, a koja značajno doprinosi zadovoljstvu životom u hrvatskim ruralnim područjima. Istraživanje je provedeno u sklopu znanstveno-istraživačkog projekta HRZZ-a „SECRURAL“ (UIP-2019-04-5257).

U istraživanjima rodne nejednakosti u privatnoj sferi uvriježene su teme fizičkog i emocionalnog rada, a izostajao je nevidljiv iako pervazivan aspekt mentalnog rada. On se sastoji od upravljačke odgovornosti predviđanja potreba, identificiranja opcija za njihovo ispunjavanje, donošenja odluka i praćenja njihova izvršavanja za sve ukućane, obavljaju ga pretežito žene i uglavnom šteti njihovoj ukupnoj dobrobiti, posebice u slučaju zaposlenih majki, a može i remetiti odnose unutar kućanstava, naročito kada su oba partnera zaposlena. Kontekst pandemije bolesti Covid-19 posebno je istaknuo problematiku mentalnog rada i opterećenosti žena. CIlj je ovog izlaganja predstaviti dio rezultata prvog istraživanja o orođenosti raznih oblika mentalnog rada u Hrvatskoj. Kvantitativni su podaci prikupljeni krajem 2022. godine metodom ankete na reprezentativnom uzorku 1000 osoba koje žive sa svojim intimnim partnerima. Rezultati ukazuju na izraženu rodnu nejednakost u obavljanju mentalnog rada u kućanstvu, pri čemu veliku većinu mentalnih poslova obavljaju žene, dok je utvrđen i mali broj „muških“, ali i određeni broj ravnopravno podijeljenih aktivnosti mentalnog rada. Zanimljivi su i nalazi koji ukazuju na rodne razlike u percepciji egalitarnosti, pri čemu muškarci češće nego žene procjenjuju da je mentalni rad ravnopravnije podijeljen. Doprinos istraživanja očekuje se sociologiji roda, rada i obitelji, kao i promišljanjima nevidljivih neplaćenih aspekata socijalne reprodukcije koji počivaju na iznuđenom ili podrazumijevanom vremenu i posvećenosti uglavnom žena. Na temelju istraživanja također se u širem smislu želi postići bolje razumijevanje nejednake distribucije društvene moći na osnovu roda, kao jedne od dimenzija društvenog identiteta s obzirom na koju se doživljava iskustvo podređenosti, i zagovarati odmak od esencijalno orođenog promatranja opozicije privatne i javne sfere.

Iz aspekta kulturne politike i istraživanja u kulturi nedostaje poznavanje i razumijevanje načina rada kulturnih centara kao ustanova u kulturi višeslojne prirode te njihove uvezanosti i međupovezanosti s kontekstom unutar kojeg djeluju. To obuhvaća pristupe u upravljanju, programiranju, financiranju, potom mreže suradnje i sudjelovanje zajednice u planiranju razvoja kulturnih centara te odnose s osnivačima. Istraživanje koje će se predstaviti bavi se analizom paradigmi ustroja, načinima upravljanja, programiranja i financiranja kulturnih centara čime se ocrtava njihova institucionalna logika i krutost (engl. institutional stickiness). Metodologija istraživanja temelji se na kompozitnoj studiji slučaja s tri jedinice smještene u disparatnim kontekstualnim datostima manjih i većih sredina koje nose teret postindustrijskog i posttranzicijskog nasljeđa. Svrha istraživanja bila je steći sustavne uvide u procese upravljanja, načine rada i djelovanja kulturnih centara s naglaskom na njihov odnos sa zajednicom unutar koje djeluju. Primarni cilj istraživanja bio je proučiti okvir javne politike (primarno kulturne politike) za kulturne centre u Hrvatskoj te ispitati obrasce u procesima upravljanja, programiranja i planiranja, odnosno razvoja. Izlaganje će predstaviti najvažnije rezultate istraživanja koji ukazuju na strukturne okolnosti i mogućnosti razvoja kulturnih centara, razine njihove samostalnosti i kapaciteta u donošenju odluka vezanih za programsku orijentaciju, financiranje, konceptualna određenja i uvjete rada. Prema rezultatima istraživanja, pravni status i utjecaj osnivača u razvojnoj dinamici i smjerovima kulturnih centara je odlučujući u odnosu na određenost kontekstom kao distinktivnom kvalitetom kulturnih centara. Nesrazmjer strukturnih ograničenja i razvojnih mogućnosti implicira institucionalnu krutost i inerciju kao i neadekvatnost kulturne politike u specifičnom normativnom okviru koji se odnosi na rad i djelovanje kulturnih centara.

U okviru međunarodnog H2020 projekta ‘Kulturna baština i identiteti europske budućnosti’ (2018.-2022.) provedena su brojna istraživanja u deset zemalja koja su se bavila mladima, njihovom kulturalnom pismenošću, vrijednostima, identitetima, interkulturalnim dijalogom te kulturnim ‘nasljeđem u nastajanju’. Ovo izlaganje temelji se na podatcima prikupljenim etnografskim studijama četiri neformalne grupe mladih ; u Coventriju (Youth Club), Zagrebu (skvot) te Hamburgu (antifa boksački klub i hip-hop grupa). Cilj je utvrditi kako se ove grupe nose s društvenim nejednakostima u svojoj sredini. Meta-etnografska analiza podataka su gerira da ove grupe svojim (sub)kulturnim aktivnostima nude prostor za participaciju mladih s društvene margine, a njihova kulturna raznolikost i inkluzivnost imaju ključan utjecaj u oblikovanju njihovih identiteta. Ove grupe su nastale i djeluju zbog nezadovoljstva njihovih članova dominantnim društvenim vrijednostima i institucionalnim praksama koje dovode do učvršćivanja društvenih nejednakosti i kulturne isključenosti. Takve spoznaje i vrijednosti prožimaju njihove prakse koje možemo opisati i kao ‘nasljeđe u nastajanju’. Bez obzira na razlike društvenog, ekonomskog i kulturnog konteksta u kojem djeluju, postoje temeljne sličnosti vezane uz vrijednosti i želju za društvenom promjenom u smjeru otvorenog i inkluzivnog društva koje poštuje pravo na različitost. Te vrijednosti i prakse im pomažu u razumijevanju vlastitog društvenog položaja, svakodnevnih problema s kojima se suočavaju, a također predstavljaju poticaj za stvaranje grupnog identiteta i daljnjeg djelovanja. Mladi iz ove četiri studije slučaja hvataju se u koštac sa širim (ne)razumijevanjem kulturnog naslijeđa. Stoga se etno-nacionalna i rasna percepcija i interpretacija kulture i pripadnosti smatra problematičnom i/ili izazovnom od strane mladih iz četiri studije slučaja obuhvaćene ovim istraživanjem.

Zadovoljstvo stanovanjem jedan je od aspekata kvalitete života koji se mjeri kroz zadovoljstvo vlastitim stanom, zgradom te naseljem (susjedstvom/zajednicom/neposrednom okolinom), a u fizičkim, društvenim, ekonomskim, ekološkim i drugim aspektima. Anketno istraživanje o kvaliteti života u naseljima socijalističkog (1945.-1990.) i postsocijalističkog tipa (nakon 1990.) provedeno je tijekom 2022. godine na razini bilateralnog HRZZ projekta između Hrvatske i Slovenije (N=2.236). Istraživanje je provedeno na razini četiri hrvatska grada, Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka (N=1.536), te dva slovenska grada, Ljubljane i Maribora (N=700), u tzv. starim i novim naseljima. U izlaganju će se usporediti subjektivne procjene društvenih aspekata kvalitete stanovanja iz perspektive stanara stambenih naselja. Društveni aspekti kao što su razina međususjedskih odnosa u naselju i povezanost s naseljem imali su najvišu prosječnu ocjenu, dok su povezanost stanovnika u naselju i dijeljenje zajedničkih vrijednosti o životu u naselju na nižoj ili sličnoj razini u ovim tipovima naselja i dvjema državama. Stanari ovim aspektima pripisuju niže ocjene u odnosu na njihovo opće zadovoljstvo naseljem i opremljenost naselja (primarnu ili sekundarnu). U izlaganju se također konkretnije analiziraju hrvatska naselja koja su se u društvenim aspektima života u naselju pozitivno ili negativno istaknula. Dodatno se na temelju kvalitativne analize fokus grupa sa stanarima odabranih stambenih naselja i otvorenih odgovora iz anketnog upitnika u izlaganju iznose neki od problematičnijih aspekata društvenih odnosa i suživota u naselju, kao što je problem zajedničkog održavanja i upravljanja višestambenim zgradama, problem odvajanja i odvoza otpada te blizina stanovanja pripadnika manjina (Roma) naseljima.

Države Europske unije suočavaju se s različitim izazovima povezanim s atraktivnošću nastavničke profesije među kojima se neki odnose na manjak kvalificiranih nastavnika za određene predmete, manjak nastavnika u određenim geografskim područjima i napuštanje nastavničke profesije. Riječ je o izazovima koji se često povezuju s percepcijom društvenog ugleda nastavničke profesije, visinom plaće i mogućnostima na tržištu rada. Prema podacima istraživanja Instituta za društvena istraživanja iz 2022. godine 70% učitelja i nastavnika u Hrvatskoj nije zadovoljno plaćom koju dobivaju za svoj posao, dok Eurydice podaci o plaćama nastavnika ukazuju da nastavnici u Hrvatskoj imaju jedno od najnižih povećanja plaće kroz godine radnog staža. Cilj ovog rada je ispitati ulogu socio-ekonomskih razloga u namjeri napuštanja nastavničke profesije kod srednjoškolskih nastavnika u Hrvatskoj. Analiza se temelji na kvalitativnom istraživanju provedenom u Hrvatskoj od veljače do rujna 2022. godine, pri čemu je korištena kombinirana metoda narativnog i polu-strukturiranog intervjua kako bi se ispitali razlozi za napuštanje, namjeru napuštanja i ostanak u nastavničkoj profesiji. Intervjui su provedeni s tri grupe srednjoškolskih nastavnika (N=22), odnosno onima koji žele nastaviti raditi kao nastavnici, onima koji razmatraju napuštanje nastavničke profesije i onima koji su je napustili. Socijalno-ekološki model koji ukazuje na višerazinske razloge u namjeri napuštanja profesije korišten je prilikom kvalitativne analize sadržaja. Rezultati upućuju na različite potisne i privlačne razloge za namjeru napuštanja nastavničke profesije na individualnoj, interpersonalnoj i institucionalnoj razini te na razini obrazovnog sustava. Među relevantnim razlozima se kod nekih nastavnika pokazuju i razlozi povezani s visinom plaće koje oni dovode u vezu s pitanjima meritokratskih kriterija u određivanju plaća, sigurnosti posla i vrednovanjem nastavničke profesije od strane društva.

Teorija socijalnog kapitala predstavlja jednu od najutjecajnijih suvremenih teorija u društvenim znanostima uopće, a manjak socijalnog kapitala individue smatra se i relevantnim oblikom društvene isključenosti. U ovoj prezentaciji se izlažu nalazi mješovitometodskog istraživanja odrednica socijalnog kapitala zadarskog stanovništva, s osobitim obzirom na odnos amoralnog familizma i socijalnog kapitala. Amoralni familizam je u Putnamovoj teoriji socijalnog kapitala poiman kao proces koji erodira socijalni kapital, a takav odnos među dvama konceptima potvrđen je i nizom kvantitativnih istraživanja. Kvalitativna faza istraživanja (n=9) imala je za cilj pronaći koncepte koji mogu imati važnu ulogu u objašnjenju razlika u razinama socijalnog kapitala te razviti hipoteze koje su testirane u narednom, kvantitativnom dijelu studije. Prema kvalitativnoj fazi istraživanja očekivani su negativni efekti familizma na dva od četiriju indikatora socijalnog kapitala koje se razmatra u ovom izlaganju – uopćeno povjerenje i dobrovoljno doniranje novca, dok je očekivano kako taj etos nema bitan učinak na članstvo u građanskim udruženjima i izlaznost na izbore. Nalazi kvantitativne analize provedene na podacima prikupljenima kvotnim uzorkom (n=348) ukazuju na to da amoralni familizam ima negativan učinak samo na doniranje novca, dok se u kontekstu ostalih indikatora socijalnog kapitala može smatrati irelevantnim. Takve nalaze potrebno je razumjeti imajući u vidu specifičnosti društveno-političkog okvira unutar kojega familistički etos egzistira, i u kojem familizam može imati erodirajuće, no usporedno s njima i poticajne učinke na iste procese koji sadržajno tvore socijalni kapital.

Brdsko-planinska područja i otočna područja dominantno su ruralni predjeli specifičnih razvojnih izazova kojima je u legislativi RH pridan poseban status. Rad tematizira iskustva ruralnog stanovništva vezano uz različite razvojne aspekte u ruralnim naseljima područja Crnog Luga u Gorskom Kotaru te na Dugom otoku i susjednim sjevernodalmatinskim otocima. Rad se oslanja na analizu sekundarnih podataka koje ilustriraju (dominantno negativne) demografske trendove i određene socioekonomske performanse te se u kvalitativnoj komponenti predstavljaju nalazi istraživanja baziranog na metodi dubinskog polu-strukturiranog intervjua (N=20) provedenog na apostrofiranim područjima od siječnja do lipnja 2022. Uzorak je uključivao 11 sugovornika i 9 sugovornica diferentnih sociodemografskih atributa. Po 10 intervjua provedeno je u obje regije što daje uvid u iskustva sugovornika i specifičnosti dvaju različitih ruralnih područja. Za obradu empirijske građe korištena je tematska analiza uz fokus na socioekonomske i infrastrukturne elemente te razvojne potencijale tih ruralnih područja. Unatoč raznolikim geografskim determinantama ustanovilo se da se sugovornici u dvama područjima suočavaju s istovjetnim (razvojnim) izazovima: manjak gospodarskih aktivnosti i nemogućnost pronalaženja zaposlenja što se ističe kao jedan od glavnih razloga masovnog iseljavanja. Dodatno se ukazuje na problematiku slabog korištenja turističkih i poljoprivrednih potencijala. Iako ruralni prostori u razmatranim područjima Gorske Hrvatske i na otocima raspolažu velikim razvojnim potencijalima, njihovoj realizaciji, zaključuje se, valja prethoditi sistematsko osmišljavanje i provedba zaokruženih razvojnih planova ruralnih prostora na mikro ravni koja u temelju treba osigurati preduvjete za vibrantnu gospodarsku aktivnost te demografsku revitalizaciju. Rad je nastao u sklopu HRZZ znanstveno- istraživačkog projekta „SECRURAL“ (UIP-2019-04- 5257).

Suvremena istraživanja u polju kulture u Hrvatskoj pokazuju da se značajnije promjene najviše događaju na nezavisnoj kulturnoj i umjetničkoj sceni. Iako uvriježen, sami koncepti „nezavisne kulturne scene“ ili „nezavisne kulture“ slabo su definirani, a problemi oko definicije vezani su za neuhvatljivu strukturu te scene što se tiče umjetničkog područja djelovanja, geografskog područja, veličine organizacije i načina strukturiranja organizacija. Ovo istraživanje ima za cilj dati obrise navedenim konceptima analizom mreže organizacija u nezavisnoj kulturi Clubture, koja je krovni savez udruga u nezavisnoj kulturi u Hrvatskoj. Analiza se bazira na vremenskom razdoblju od 2001. do 2016. godine, odnosno, od 2012. do 2022. godine. Korišteni podatci su iz dva odvojena izvora za stvaranje jedne dinamičke vremenske društvene mreže i jedne bipartitne društvene mreže: 1) podatci o ocjenjivanju unutar mreže Clubture između 2001. i 2016. godine i 2) podatci o mrežnim projektima prijavljenih na program financiranja umrežavanja Zaklade Kultura Nova. Iz podataka proizlazi da umrežavanje kao model definira nezavisnu scenu, odnosno, poseban način suradnje među organizacijama. Vidljive su i dinamike suradnji i stvaranja zajednica unutar mreže kroz vrijeme, na taj se način mogu bolje shvatiti mehanizmi djelovanja scene, tendencije institucionalnog izomorfizma, te dodatno pojasniti neuhvatljivi koncept „nezavisne kulturne scene.“

Tema rodne (ne)ravnopravnosti zauzima važno mjesto u međunarodnim pa tako i hrvatskim sociološkim istraživanjima, ali još je uvijek vidljiv nedostatak empirijskih nalaza o položaju muškaraca i žena specifično u ruralnim područjima. Oslanjajući se na istraživački pristup kvalitativno vođenog sekvencijalnog mješovitog dizajna (QUAL → quan), u ovome radu analizirano je 50 dubinskih polu-strukturiranih intervjua provedenih 2022. godine s hrvatskim ruralnim stanovnicima, nakon čega je provedeno anketno istraživanje na nacionalno reprezentativnom uzorku stanovnika ruralnih područja Republike Hrvatske (N= 843). Većina sugovornika kvalitativne dionice istraživanja načelno iskazuje kako su muškarci i žene u njihovim zajednicama ravnopravni. No, unatoč porastu svijesti o rodnoj (ne)ravnopravnosti, i dalje je prisutna tradicionalna rodna podjela uloga u privatnoj sferi života. Dodatni aspekti neravnopravnosti ističu se u javno-profesionalnoj sferi kroz slabiju mogućnost zaposlenja žena, smanjenu mogućnost participacije žena u dostupnim sadržajima, kao i nedostatku osnovne zdravstvene zaštite žena. U kvantitativnoj dionici istraživanja ispitanici iskazuju snažnije suvremene seksističke stavove koji se odnose na rodnu neravnopravnost u javno-profesionalnoj sferi (stand. M=3, 33 ; SD=0, 85), u odnosu na tradicionalne seksističke stavove koji se odnose na privatnu sferu (stand. M=2, 87 ; SD=0, 93). Pri tome, muškarci su skloniji iskazivanju i tradicionalnih i suvremenih seksističkih stavova od žena, dok su iskazivanju tradicionalnih seksističkih stavova također skloniji i ispitanici starije dobne skupine (65+) te nižeg obrazovanja. U ovom istraživanju uočen je porast osviještenosti teme rodne (ne)ravnopravnosti u hrvatskim ruralnim područjima, s napomenom da se ona još uvijek primarno očituje u stavovima žena i to većinski u privatnoj sferi života. Istraživanje je provedeno u sklopu znanstveno-istraživačkog projekta HRZZ-a „SECRURAL“ (UIP-2019-04-5257).

Od početka pandemije COVID-19 povezanost pridržavanja epidemioloških mjera s informacijama razmjenjivanim kroz osobne mreže postala je očitom. Nasuprot obilju istraživanja informacijskih aspekata COVID-19, malo je dokaza o efektima pojedinih obilježja osobnih mreža. Koristeći podatke iz slučajnog nacionalnog uzorka odraslih u Hrvatskoj (N=765) prikupljene u drugom valu istraživanja SOCRES (ožujak-travanj 2021.), ispitujemo odnos obilježja osobnih mreža, uključujući veličinu, sociodemografski sastav mreže i efekt sličnosti prema rizičnom ponašanju, s trima zavisnim varijablama: procjenom općeg rizika od COVID-19, pridržavanjem epidemioloških mjera i namjerom izbjegavanja cijepljenja. Predlažemo “pandemijske diskusijske mreže” kao osobne mreže sačinjene od sugovornica s kojima ispitanice razmjenjuju informacije ili raspravljaju o pandemiji. Dok veličina diskusijskih mreža nije bila povezana s promatranim zavisnim varijablama, obrazovna heterogenost mreža doprinijela je pridržavanju mjera, te je dobna heterogenost mreža doprinijela sklonosti cijepljenju. Ove su povezanosti potvrđene neovisno od ponašajne sličnosti prema rizičnom ponašanju (nepridržavanju mjera), koja je također ustanovljena. Naredno istraživačko pitanje odnosi se na utjecaj cijepljenja sugovornika u pandemijskoj diskusijskoj mreži na cijepljenje osobe (socijalni pritisak), koristeći ponovljena mjerenja istih ispitanika u studenome 2021. (N=700). Anketna pitanja o prvom cijepljenju osobe u mjesečnim intervalima od prosinca 2020. do prosinca 2021. i o cijepljenju njenih sugovornika, uz djelomično imputiranje odgovarajućih mjesečnih podataka za sugovornike, omogućili su analize povijesti događaja (event history) koje podržavaju zaključak o relativno snažnom utjecaju cijepljenja sugovornika na kasnije cijepljenje osobe. Naposljetku, analizom dijada ispitujemo i ulogu ponašajne sličnosti u pogledu cijepljenja u promjeni samih pandemijskih diskusijskih mrežai između dva vala istraživanja, pri čemu nalazimo da su se, u odnosu na parove sugovornika koji su oboje cijepljeni, u dijadama s nesukladnim statusom cijepljenja razgovori češće prekidali i rjeđe intenzivirali, dok su parovi necijepljenih sugovornika češće intenzivirali, ali i češće prekidali razgovore.

Religioznost se u literaturi navodi kao jedan od zaštitnih elemenata u rizičnom seksualnom ponašanju mladih, premda su nalazi prijašnjih istraživanja ambivalentni. Na primjer, prijašnje studije sugeriraju pozitivnu, no skromnu povezanost između religioznosti i kasnijeg ulaska u seksualne odnose kao i manjeg broja seksualnih partnera, dok povezanost između religioznosti i upotrebe kondoma pri seksualnom odnosu u većini istraživanja nije pronađena. Budući da su prijašnje studije ograničene korištenjem jednočestičnih mjera religioznosti i pretpostavkom linearne povezanosti između religioznosti i rizičnih seksualnih ponašanja, u ovom se radu koristi multidimenzionalna mjera religioznosti te se istražuje je li povezanost između religioznosti i rizičnih seksualnih ponašanja potencijalno nelinearna. Presječna studija stavova, znanja i seksualnih ponašanja provedena je 2021. godine koristeći internetski panel mladih u Hrvatskoj. Probabilistički uzorak (N=1, 210 ; Mdob=21.74, 48.0% žena) ugrubo reprezentira populaciju u dobi između 18 i 25 godina. Analiza latentnih profila provedena je koristeći šest indikatora religioznosti. Zadržana solucija s trima profilima religioznosti razlikovala je niže, umjereno i više religiozne sudionike istraživanja. Rezultati multivarijatnih analiza pokazali su uglavnom nelinearnu povezanost između religioznosti i indikatora rizičnog seksualnog ponašanja mladih (odgoda vaginalnog seksualnog odnosa bila je povezana s visokom religioznošću, religioznost i dob pri seksualnoj inicijaciji bili su linearno povezani, a manji broj seksualnih partnera bio je povezan s umjerenom, no ne i visokom religioznošću). Kao i u prijašnjim istraživanjima, nije pronađena statistički značajna povezanost između religioznosti i korištenja kondoma. Zaključno, premda je nakon seksualne inicijacije njen doprinos bio skroman, vjerojatna zaštitna uloga religioznosti u rizičnom seksualnom ponašanju jest relevantna za mlade koji su više religiozni.

Svojim zagovaračkim i neposrednim terenskim radom, nerijetko usmjerenim na problematiku nejednakosti u hrvatskom društvu, organizacije civilnog društva (OCD) unaprjeđuju otpornost i pojedinaca i zajednica (Bosi i sur., 2017 ; Johanson i Vinthagen, 2019). No, u tom su procesu sami OCD-i izloženi rizicima održavanja vlastite otpornosti, posebice u vremenima kriza kao što je to bila pandemija COVID-19. Sposobnost nošenja s tim rizicima u međuovisnosti je s neposrednim poljem djelovanja OCD-a, financijskom stabilnošću, organizacijskom razvijenošću te individualnom posvećenošću radu članova/ica i zaposlenika/ica OCD-a. Kompleksnost te međuovisnosti u radu analiziramo korištenjem koncepta organizacijske otpornosti definirane u kontekstu civilnog sektora kao „sposobnosti društvenih organizacija da pruže relevantnu pomoć svojim korisnicima“ (Orru i sur., 2021, 563). Kako bi utvrdile elemente organizacijske otpornosti OCD-a u Hrvatskoj, provele smo polu-strukturirane intervjue s predstavnicima/predstavnicama OCD-a u područjima obrazovanja i mladih, ženskih prava, zaštite okoliša te umjetnosti i kulture. Analiza intervjua ukazuje na tri ključne teme: „normalnost“ krize, uspostavljene prakse otpornosti te novonastale prakse otpornosti. Osjećaj stalne krize koji OCD-i imaju, određen je širom političkom i ekonomskom dinamikom, koja između ostaloga utišava i njihovu zagovaračku ulogu, no OCD-i pokazuju zavidnu razinu organizacijske otpornosti, a koja je vidljiva kroz uspostavljene prakse otpornosti. One podrazumijevaju iskustvo s krizama, financijsku domišljatost i prilagodljivost, dobre odnose unutar i izvan organizacije, te brigu o vlastitom poslu. Novonastale prakse otpornosti koje su proizašle iz pandemije COVID-19 (i za neke OCD-e nakon dva potresa) uključuju kreativno korištenje tehnologije, stvaranje novih oblika sindikalnog i drugog umrežavanja, ali i komercijalizaciju usluga. U radu reflektiramo na pojam „organizacijska otpornost“ s posebnim osvrtom na problematiku prekarnosti naspram sigurnog rada kao instance „podvojenog društva“. Za razliku od dominantne konceptualizacije pojma „organizacijska otpornost“ kao pozitivne odlike, naše istraživanje ukazuje i na njegovu „mračnu“ stranu: pružanje relevantne pomoći korisnicima često je moguće temeljem samoeksploatacije prekarnih radnika u civilnom sektoru.

U kontekstu u kojem se u kulturi sve više naglašavaju ideje društvenog uključivanja i korisničkog iskustva, prakse koje su nekada činile osnovnu misiju i središnja područja djelovanja kulturnih centara, poput cjeloživotnog obrazovanja, difuzije kulture, širenja, uključivanja i inicijacije publike, sada postaju sastavni dio rada šireg kulturnog sektora, dok je naslijeđena infrastruktura kulturnih centara nakon tranzicije ostala „nevidljivom“ i zanemarenom. U ovom će se izlaganju stoga adresirati pitanje uloge kulturnih centara u razvoju lokalnih zajednica u ovakvim novim i izmijenjenim okolnostima te funkcije kulturnih centara u gradu Zagrebu kao nacionalnom i urbanom središtu, pa tako i središtu kulturnog života. U Zagrebu pored brojnih javnih kulturnih ustanova i niza drugih kulturnih organizacija u neprofitnom i profitnom sektoru djeluje i 16 centara za kulturu. Njihovo smještanje u različite dijelove grada utjecalo je na razvoj njihove uloge, kulturnu ponudu i sadržaje, ali i njihove metode integracije građana i lokalne zajednice u svakodnevni rad i program. U izlaganju se koriste rezultati kvalitativnog istraživanja, intervjua s ravnateljima zagrebačkih kulturnih centara (N=9) te kvantitativnog anketnog istraživanja na slučajnom uzorku građana Zagreba (N=1000) o percepciji i posjećenosti kulturnih centara i drugih kulturnih ustanova u Zagrebu. Rezultati pokazuju da je dvojaka – društvena i kulturna – funkcija kulturnih centara prepoznata od strane dijela građana, no mnogi građani nemaju naviku odlaska u kulturne centre. Iz perspektive ravnatelja kao najveće prepreke u funkcioniranju identificirali smo zastarjelu infrastrukturu te nedorečenu ulogu koju kulturni centri zauzimaju u kontekstu kulturne politike.

Nastavno na izlaganje o rodnim nejednakostima u obavljanju mentalnog rada u kućanstvu, u ovom se izlaganju fokusiramo na utvrđivanje sociodemografskih i sociokulturnih prediktora za njegovo obavljanje. Različita su moguća teorijska objašnjenja uzroka rodne neravnopravnosti u podjeli kućanskih poslova, od kojih se u ovom izlaganju istovremeno oslanjamo na dvije teorijske perspektive. Perspektiva resursa i moći tvrdi da žene imaju manje resursa i manje moći unutar obitelji od muškaraca, što dovodi do njihovog lakšeg prihvaćanja nejednake podjele kućanskih poslova, dok model ideologije rodnih uloga tvrdi da su uvjerenja i stavovi o rodnim ulogama odgovorni za podjelu kućanskih poslova. Sukladno tome, pretpostavka je da se razina uključenosti u obavljanje mentalnog rada u kućanstvu može objasniti individualnim obilježjima i strukturalnim nejednakostima između partnera, ali i obilježjima rodne (ne)ravnopravnosti tijekom procesa primarne socijalizacije putem kojeg se usvajaju rodne uloge. Na anketnim podacima iz 2022. godine na reprezentativnom uzorku osoba koje žive s partnerima, izlažemo testirane modele koji uključuju novu skalu generičkih pokazatelja obavljanja mentalnog rada u kućanstvu kao zavisnu varijablu, uz kontrolu spola i zajedničke skrbi za dijete s partnerom. Kao potencijalni prediktori za testiranje perspektive resursa i moći uključene su razina primanja i obrazovanja sudionika i partnera, dok su za testiranje modela ideologije rodnih uloga uključeni stupanj religioznosti sudionika i partnera te pokazatelji tradicionalnog odgoja i egalitarnosti roditelja u podjeli kućanskih poslova. Preliminarni rezultati donekle idu u korist prihvaćanju modela ideologije rodnih uloga kao onog koji nešto bolje objašnjava mentalni rad u kućanstvu, iako je spol i dalje daleko najjači prediktor za količinu obavljanja mentalnog rada u kućanstvu.

Analize koje se prezentiraju u ovom priopćenju temelje se na kvantitativnim i kvalitativnim podacima prikupljenim i obrađenim u okviru projekta „Relacijski rodni identiteti u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive“ (GENMOD, HRZZ-IP-2016-6-6010) (2017.-2021.) U izlaganju se prezentira nekoliko primjera u kojima kvalitativna analiza spaja (kvantitativno dobivene) tipove s teorijom i doprinosi objašnjenju nelinearnosti modernizacijskog procesa koji se odvija u posttranzicijskoj Hrvatskoj. Teorijski okvir analize čine novije teorije modernizacije (Beck, Giddens, Bauman, Touraine, Eisenstadt, Inglehart-Welzel, Chang), koje kritički elaboriraju ranije pretpostavljanu linearnost i evolucijski karakter modernizacijskog procesa, a čije su postavke primjenjive i na postsocijalistički transformirana društva poput hrvatskog. Polazište rasprave su stavovi o rodnoj ravnopravnosti, koji se smatraju važnim pokazateljem opće moderniziranosti i demokratiziranosti nekog društva. U kontekstu rasprava o nelinearnosti i kontradiktornosti modernizacijskog procesa, važno je pokušati odgovoriti na sljedeća pitanja: (1) kako zahvatiti modernizacijske promjene u trenutku dok se odvijaju, te (2) kako na temelju standardiziranih pitanja zahvatiti specifičnosti pojedinog istraživanog društva? U ovom se priopćenju pokušava odgovoriti na navedena pitanja mješovito-metodskim pristupom. Stavovi o rodnoj ravnopravnosti, prikupljeni anketom na nacionalno reprezentativnom uzorku (N=1200), podvrgnuti su faktorskoj i klasterskoj analizi (na poduzorcima muškaraca i žena). Analiza je provedena na skali patrijarhata, tradicionalizma, radne egalitarnosti, obrazovne i profesionalne emancipacije, te na stavovima o neovisnosti žena. Dobivena su tri tipa muškaraca i žena: neodlučni, egalitarni i podvojeni. U skladu sa sekvencijalnim nacrtom istraživanja, proveden je zatim njegov kvalitativni dio, unutar kojega su podaci prikupljani kroz 92 polustrukturirana intervjua s mikroetnografskom dimenzijom (s muškarcima, ženama i parovima u svim hrvatskim regijama). Dio sugovornika/ca sudjelovao je u anketnom ispitivanju provedenom u prethodnoj fazi istraživanja, a oni/e koji/e to nisu učinili nakon intervjuiranja su ispunjavali skraćeni upitnik koji je uključivao stavove o rodnoj ravnopravnosti. Na ovaj način prikupljeni kvantitativni i kvalitativni podaci poslužili su kao kontekst jedni drugima, odnosno omogućili su da eksplanatorni karakter drugog dijela istraživanja u sekvencijalnom nacrtu postane transformacijski: u krajnjem ishodu, rezultati obrada kvantitativnih podataka vide se u svjetlu relevantnih kvalitativnih podataka i obratno. Takav relacijski (a ne supstancijalistički) pristup redukciji kompleksnosti kakvu predstavljaju tipovi omogućio je zahvaćanje specifičnosti aktualnog „modusa modernosti“ (Touraine) hrvatskog društva, u smislu da cjelinu u koju su analizirani stavovi ugrađeni (embedded) dovode u vezu s pojedinačnim narativima i djelovanjima. Na taj način moguće je bolje razumjeti „kontradiktornost“, odnosno neočekivanu „regresivnost“ ili pak „emancipiranost“ pojedinih stavova unutar dobivenih tipova, primjerice pojedine esencijalističke stavove na koje se nailazi kod pripadnica/ka egalitarnog tipa.

Širenje pandemije bolesti COVID-19 bitno je utjecalo na različite aspekte društvenog života. Pridržavanje epidemioloških mjera, uključujući fizičko distanciranje, ograničenje javnih i privatnih okupljanja te mjere samoizolacije, dovelo je do promjena uobičajenih obrazaca održavanja društvenih kontakata, osobito onih izvan užeg društvenog kruga. Istodobno pandemija je ukazala na važnost bliskih društvenih odnosa kao izvora emocionalne potpore u kriznim vremenima. Kao što pokazuju prethodna istraživanja, veća razina otpornosti pojedinaca u kriznim situacijama može se povezati sa strukturnim aspektima društvenih mreža, odnosno njihovom veličinom, kvalitetom veza i dostupnošću društvenih resursa. Pored navedenih strukturnih dimenzija prethodna istraživanja također pokazuju da se otpornost u krizama može povezati s raširenošću interpersonalnog povjerenja i povjerenja u institucije te razinom solidarnosti i recipročnosti u društvu. Osim kao izvor društvene potpore, društveni kontakti u vrijeme pandemije važni su i zbog širenja informacija i prenošenja stavova o pandemiji i propisanim epidemiološkim mjerama. Nepridržavanje mjera stoga se može povezati s izloženošću različitim informacijama unutar personalne mreže koje mogu imati veći utjecaj od službenih izvora informacija o pandemiji. Kako bi se ispitali različiti aspekti društvene otpornosti tijekom pandemije, provedeno je anketno istraživanje u sklopu projekta “Otpornost hrvatskog društva uslijed COVID-19 pandemije (SOCRES)”. U ovom radu istražujemo nekoliko aspekata. Prvo, u radu nastojimo utvrditi temeljne obrasce društvenosti i izvore društvene potpore u vrijeme pandemije. Drugo, u radu istražujemo sociodemografske i socioekonomske odrednice različitih obrazaca društvenosti (npr. spol, dob, obrazovanje, radni status, veličina naselja). Treće, u radu ispitujemo povezanost različitih aspekata personalnih mreža s ponašanjem i stavovima u kontekstu pandemije te s indikatorima osobne dobrobiti.

Međunarodna istraživanja pokazuju da je socioekonomski položaj studenata/ica najvažniji pojedinačni faktor koji utječe na rano napuštanje studija (Quinn, 2013). Prema dostupnim podacima, pandemija bolesti COVID-19 dodatno pojačava vezu između socioekonomskog faktora i obrazovnih ishoda na svim obrazovnim razinama (Montacute, 2020). Moguća posljedica ovakvoga razvoja razmjerno je povećanje važnosti društvenog porijekla za rizik odustajanja od studija kod budućih generacija studenata/ica. Osim povećanja financijskog troška za studente/ice i društvenu zajednicu, ovakav bi razvoj bio suprotan recentnim europskim (Erevansko priopćenje, 2015) i nacionalnim (Nacionalni plan, 2019) inicijativama za jačanjem socijalne dimenzije u visokom obrazovanju. Opisani razvoj dodatno se usložnjava u hrvatskom visokoškolskom kontekstu u kojem je rano napuštanje studija i dalje podistraženo područje istraživanja (Mihaljević Kosor, 2010). S obzirom na navedeno, cilj rada je ispitati povezanost individualnih, socioekonomskih i sociokulturnih karakteristika studenata/ica s trima indikatorima koji mogu ukazivati na rizik odustajanja od studija: procjenom vjerojatnosti završavanja studija, razmišljanjem o napuštanju studija te zadovoljstvom studijem. Veze između navedenih varijabli analiziraju se u okviru Beanovog modela ranog napuštanja studija (1980) te Bourdieuove teorije kulturne i društvene reprodukcije (1984). U radu se analiziraju podaci prikupljeni anketnim upitnikom na kvotnom uzorku studenata/ica druge i treće godine Sveučilišta u Zagrebu (N = 1533) tijekom akademske godine 2016./2017. Rezultati logističkih i linearnih regresijskih analiza pokazali su da su sva tri analizirana indikatora koji mogu ukazivati na rizik odustajanja od studija povezani s jednim ili više prediktorskih sklopova: individualnim, socioekonomskim i sociokulturnim. Nalazi rada razmatraju se u kontekstu formuliranja mjera za podršku studentima/icama izloženim većem riziku odustajanja od studija kako bi uspješno nastavili i završili studij.

Politika reproduktivnih prava i zdravlja u Hrvatskoj posljednjih godina i desetljeća postala je sve više regresivna. Dolazi do uskraćivanja reproduktivne samodeterminacije žena i parova, diskriminacije te derogiranja nekih njihovih već stečenih reproduktivnih prava. Osobito se to očituje na primjerima mogućnosti pristupa i ostvarivanja prava na pristup pobačaju na zahtjev, prema postojećem zakonu. Istraživanja stavova javnog mnijenja o reproduktivnim pravima i pobačaju, pak, ne pokazuju takvu regresiju i promjenu koja bi tu reproduktivnu praksu mogla opravdati, što nam pokazuju i rezultati već nekih objavljenih istraživanja stavova o pobačaju, između ostalog. Tako neka istraživanja o reproduktivnim pravima u Hrvatskoj rađena na reprezentativnim uzorcima od sredine 1990-ih godina naovamo u pravilu potvrđuju većinski zastupljeno reproduktivno pravo izbora populacije Hrvatske, bez obzira na različite instrumente kojima su ispitivani stavovi o pobačaju. Premda se u nekim prethodnim istraživanjima potvrdila konzistentnost preferiranja majčinstva kao važne vrijednosti za ženu (Galić, 2004, Galić 2010), sva istraživanja stavova o pobačaju u RH ne dovode u pitanje i značajno većinsko podupiranje ženskog prava izbora u pogledu vlastite trudnoće te prava žena i parova na medicinski potpomognutu oplodnju, bez obzira na njihov bračni status. Za potrebe ovoga rada iznosimo dio rezultata istraživanja provedenog krajem 2020. godine u okviru projekta “Podržane ili pokorene - prediktori stavova stanovnika RH o seksualnom nasilju i kršenju seksualnih i reproduktivnih prava žena“ uspoređujući ove rezultate s nalazima prethodnih istraživanja, osobito, stavovima iz 2011. godine o reproduktivnim pravima te navodeći još neke pokazatelje. Postavlja se pitanje zašto su ti stavovi javnosti u neskladu s odlukama reproduktivne politike RH te koji su mogući sociološki argumenti za to?

Ruralna područja posljednja su dva desetljeća uvelike zanemarena istraživačka tema u domaćoj sociologiji, posebno u usporedbi s tzv. zlatnim dobom ruralne sociologije prošlog stoljeća. U isto vrijeme, s globalnom socijalno-ekološkom krizom, a i drugim krizama kao što je globalna pandemija bolesti COVID-19, koje ne zaobilaze ni Hrvatsku, te s obzirom na lokalne probleme poput nedavnih razornih potresa, evidentno je da su ruralna područja iznimno važna u bilo kakvim promišljanjima o razvoju i razvojnim perspektivama hrvatskog društva. S jedne strane, radi se o ranjivim prostorima koje ovakve krize pogađaju s mnogo težim posljedicama, no istovremeno je riječ o sredinama koje posjeduju specifične kapacitete otpornosti (engl. resilience) i prilagodbe koje je nužno istražiti kako bi ih se moglo iskoristiti i raditi na njihovu jačanju. To je već prepoznato u Europi, pa ruralna područja zauzimaju ključno mjesto u međunarodnim razvojnim strategijama. Stoga je nužno ponovno probuditi sustavnija znanstvena bavljenja ruralnim područjima u Hrvatskoj koja su prošla niz dramatičnih promjena kroz posljednje tri, a danas možemo govoriti i o četvrtoj modernizaciji. Pritisci globalizacije, zajedno s realnošću ekološke krize, egzogeni su čimbenici koji nisu zaobišli ni hrvatska sela. Postsocijalističko nasljedovanje, ratna razaranja, tranzicija u demokratski liberalni sustav te pristup Europskoj uniji samo su neki od endogenih izazova perspektivama ruralnog razvoja. U ovom ćemo izlaganju predstaviti recentni istraživački pristup koji ruralna područja definira kao dinamične socijalno-ekološke sustave (RSES) s inherentnim kapacitetima prilagodbe i otpornosti. Ruralni prostor u tom se smislu shvaća kao socijalni prostor neraskidivo povezan s prirodnom okolinom, a ključne sastavnice ruralnog razvoja njegove su tijesno isprepletene i međuovisne ekonomske, socijalne i ekološke dimenzije. Istodobno se ne smiju zanemariti lokalni, nacionalni i međunarodni akteri (npr. dionici lokalne i nacionalne uprave, Europske unije te različitih politika ruralnog razvoja) koji vrše izvanjske pritiske na RSES-ove. Prikazat ćemo preliminarne podatke znanstvenog projekta HRZZ-a „Socijalno-ekološki izazovi ruralnog razvoja: objektivni i subjektivni pokazatelji otpornosti hrvatskih ruralnih socijalno-ekoloških sustava“ (UIP-2019-04-5257) u kojem ukazujemo na važnost uključivanja objektivnih pokazate- lja otpornosti (ekonomska, ekološka i socijalna dimenzija), no i često zanemarenu subjektivnu dimenziju (socijalni, ljudski i kulturni kapital). Cilj je izraditi model izračuna indeksa otpornosti hrvatskih ruralnih područja na temelju objektivnih i subjektivnih pokazatelja. U izlaganju ćemo se osvrnuti na određene izazove konceptualizacije ruralnih područja kao socijalno-ekoloških sustava (RSES-ova) te ukazati na metodološke izazove koji se pojavljuju prilikom izrade indika- tora razvoja i prikupljanja statističkih podataka. Konačno, osvrnut ćemo se na važnost sustav- nog pristupa koji ruralna područja i stanovništvo razumijeva kao aktivne sudionike aktualnih društvenih kretanja te koji bi služio kao poticaj za izradu kvalitetnijih i učinkovitijih strategija ruralnog razvoja prilagođenih hrvatskim okolnostima.

Pandemije različitih bolesti, kako tijekom povijesti tako i u novije vrijeme, nisu samo zdravstvena prijetnja nego imaju učinak na funkcioniranje svih segmenata društva unutar granica nacionalnih država, ali i preko njih, utječući stoga i na mogućnosti različitih vrsta prostorne pokretljivosti stanovništva i migracija. U radu se problematizira pitanje pandemija i migracija iz povijesne perspektive, te suvremene, u kontekstu aktualne pandemije izazvane virusom SARS-CoV-2. Pritom se kombiniraju povijesni uvidi u različite upravljačke i političke sustave u Europi i Hrvatskoj koji su tražili odgovarajuće mjere za sprečavanje širenja zaraznih bolesti sa stanjem u borbi protiv pandemije bolesti COVID-19. Glavni je cilj rada raspraviti osnovne načine upravljanja i kontrole bolesti u odnosu na migracije u različitim društvenopovijesnim kontekstima. Pritom se identificiraju i uspoređuju povijesni obrasci i suvremene mjere sustava preventivne kontrole, uzimajući u obzir širi društveni kontekst i specifični položaj migranata. Ograničenja prekograničnih kretanja i putovanja te uvođenje karantenskih mjera uzrokovanih širenjem bolesti COVID-19 odrazili su se na funkcioniranje brojnih sektora u gospodarski razvijenim zemljama oslonjenih na migrantski rad, ali i na globalizirani svijet općenito. Stoga je naglasak u radu stavljen na učinke pandemije bolesti COVID-19 na međunarodne radne migracije, ali i na prisilne migracije budući da su pojedine kategorije migranata posebno izložene zarazi. Uz navedeno analizira se i učinak mehanizama upravljanja pandemijom na razvoj stavova javnosti prema imigrantima te se pokušava dati odgovor na pitanja: hoće li slabija propusnost i zatvaranje državnih granica te gospodarska kriza izazvana pojavom pandemije bolesti COVID- 19 jačati ksenofobiju, diskriminaciju i nacionalizam te kakve posljedice na ljudska prava migranata (pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na obrazovanje, pravo na informacije i dr.) mogu imati mjere suzbijanja pandemije.

Pandemija bolesti COVID-19 izazvala je globalnu javnozdravstvenu, ekonomsku i socijalnu krizu koja utječe na sve aspekte ljudskog djelovanja i zahtijeva provedbu sustavnih društveno-ekonomskih promjena. Međutim, istodobno se suočavamo s dugoročnim ekološkim krizama poput gubitka bioraznolikosti i klimatskih promjena, koje svojom kompleksnošću daleko premašuju trenutnu epidemiološku krizu. Važno je naglasiti da su to međusobno ovisne, isprepletene krize i da bismo ih riješili, moramo uzeti u obzir njihove međusobne veze i interakcije. Ograničenja individualnog ponašanja za vrijeme provedbe blažih i strožih epidemioloških mjera donekle su utjecale na stanje u okolišu, međutim, dugoročni negativni trendovi okolišnih pokazatelja nastavili su rasti. Istraživanje koje smo proveli pokušava odgovoriti na sljedeća pitanja: Koja su pro-okolišna ponašanja najraširenija među studentima u Hrvatskoj te koje su socio- demografske i svjetonazorske determinante različitih tipova pro-okolišnog ponašanja u posljednjih godinu dana (u vremenu pandemije)? Kako se mijenjalo ponašanje prema okolišu i potrošačko ponašanje studenata za vrijeme pandemije? U teorijskom se dijelu oslanjamo na model kroz koji dominantna svjetonazorska komponenta i zabrinutost za okoliš oblikuju pro- okolišno ponašanje. Svjetonazorska komponenta konceptulizirana je trima dominantnim pristupima: antropocentrizmom, biocentrizmom i tehnooptimizmom. Teorijski model proširujemo faktorom zabrinutosti za okoliš i socio- demografskim obilježjima kao prediktorskim varijablama različitih tipova prookolišnog ponašanja za vrijeme pandemije. Istraživanje je provedeno krajem 2020. i početkom 2021. godine na prigodnom uzorku od 1245 studenata određenih sastavnica triju Sveučilišta u Hrvatskoj (Osijek, Split i Zagreb), u okviru projekta 43-923-1042 financiranog od strane Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rezultati pokazuju grupiranje prookolišnog ponašanja u 8 komponenti konceptualiziranih po kriterijima neoliberalnog ponašanja prema okolišu (King, 2015), a ne prema uobičajena četiri tipa prookolišnog ponašanja kako ih je opisao Stern (2000). Među studentima dominantno prevladava biocentričan svjetonazor te niska zastupljenost antropocentrizma i tehnooptimizma, visoka zabrinutost za okoliš (posebice u segmentima gomilanja otpada i klimatskih promjena), dok su najzastupljeniji oblici pro-okolišnog ponašanja oni koji zahtijevaju najmanju osobnu žrtvu i najmanjeg su utjecaja na okoliš, poput štednje te recikliranja i konzumerizma niskog utjecaja na okoliš. Promjena ponašanja za vrijeme pandemije najuočljivija je u segmentima nametnutih ograničenja kroz epidemiološke mjere, poput prestanka putovanja, dok se u manjoj mjeri mijenja u individualnim potrošačkim navikama i recikliranju, pri čemu je povećana potrošnja u kućanstvu, kupovina „zdravih“ namirnica, oprez prilikom odlaska u kupovinu i samo-snabdijevanje hranom, dok se smanjuje kupnja neesencijalnih potrepština i „nezdravih“ namirnica. Preliminarni rezultati istraživanja mogu navesti na zaključak kako promjene u individualnom ponašanju i životnim stilovima te parcijalne restrikcije istih u kontekstu epidemioloških ograničenja za vrijeme pandemije djelomično dovode do promjena u ponašanju, posebno ondje gdje ih sustav ograničava, ali kako istovremeno ne dovode do značajnije promjene načina na koji se studenti odnose prema okolišu

Kao što navodi Weiss (2010), odnos države i tržišta predmet je brojnih teorijskih prijepora i empirijskih istraživanja. Za neoliberalnu paradigmu jaka država i „velika vlada“ predstavljaju problem. Prema ovoj poziciji, država bi se zbog svoje nekompetentnosti i korupcije trebala suz- držati od svake intervencije koja se upliće u slobodno djelovanje tržišta (Saunders, 2010). Autori poput Schmidta (2007) zaključuju da su države-nacije oslabljene i kao rezultat procesa europe- izacije i internacionalizacije. S druge strane, za neke je, prema Weiss (2010), država rješenje. Takva pozitivna konstrukcija države istaknuta je i za vrijeme pandemije. Moisio (2020) primjeri- ce ističe kako je u Finskoj postignut politički konsenzus oko važnosti uloge države u izbavljanju nacije iz krize. U ovom radu, a polazeći od shvaćanja države kao sociokulturnog fenomena koji je konstruiran u promišljanjima i djelovanjima pojedinaca (Mitchell, 1991), prikazani su rezul- tati istraživanja o ulozi hrvatske države prije i tijekom pandemije bolesti COVID-19 kako je vide mikro i mali poduzetnici. Kakvu je po njima ulogu imala država prije pandemije, kakvu tijekom te što bi po njima trebala biti uloga države u kriznim situacijama i izvan njih kada govorimo o mikro i malim poduzetnicima? Intervjui s poduzetnicima provedeni su od veljače do travnja 2021. godine u okviru projekta Otpornost hrvatskog društva uslijed COVID-19 pandemije koji financira Hrvatska zaklada za znanost. Do prijave rada intervjuirano je 9 osoba, između ostaloga vlasnici restorana, dućana s voćem i povrćem, slastičarne i teretane, a s ciljem identificiranja različitih diskursa o ulozi države. Protokol za intervjue sastojao se od četiri glavna dijela: poteškoće s kojima se poduzetnici susreću u svom radu uslijed pandemije, što im pomaže, a što odmaže u nošenju s tim poteškoćama, njihovo mišljenje o ulozi države prema poduzetnicima te kako vide budućnost svog poduzeća i svog sektora općenito. Suprotno neoliberalnoj poziciji naši preliminarni uvidi upućuju da je važnost državne intervencije za naše sugovornike i sugovorni- ce neupitna izvan i tijekom krizne situacije. Posuđujući od Lakoffa (1996) metaforu države kao roditelja, u intervjuima možemo uočiti diskurs države kao „strogog oca“, a koji se manifestira u ulozi (apsurdnog) inspektora i nesenzibilnosti na individualne potrebe, kao i „brižne majke“ koja želi zaštiti privatni sektor i odgovara na njegove potrebe. Dok prvi diskurs dominira izvan pan- demijske krize, drugi dominira tijekom. Utoliko je povratak na „normalno“ za naše sugovornike nezadovoljavajuće rješenje. Rad je doprinos raspravama o odnosu između države i privatnog sektora u pandemijskom i postpandemijskom svijetu.

Održivost i otpornost kao koncepti otvoreni su za višestruku, ponekad kontradiktornu interpretaciju, koja često društvenim znanostima nameće istraživački okvir tehničkih ili prirodnih znanosti. Supstancijalna bliskost koncepata i spomenuta otvorenost zahtijevaju pojačan napor kako bi se različiti pristupi njihovom istraživanju sagledali, usporedili i međusobno povezali u koherentnu cjelinu znanstvenih spoznaja. Najvažnija razlika koju bismo mogli odrediti jest ta da koncept otpornosti stavlja veći naglasak na uznemirujuće događaje, prilagodbu i oporavak. Održivost se usredotočuje na ‘temeljne uzroke’ (budućih) poremećaja naglašavajući ublažavanje klime i ideju socijalne sigurnosti. Koncept održivosti se etablirao kao dio društvenih znanosti i danas je ekološka dimenzija samo jedan od četiri stupa održivosti te čini temelj onog što danas nazivamo održivim razvojem. I pojam otpornosti koji je pozicioniran u širi kontekst socio-ekološkog sistema zbog čega je koncept otpornosti smješten u globalni diskurs. Međutim, treba imati na umu da kada govorimo o otpornosti socio-ekološkog sistema ne govorimo samo o apstraktnom sistemu na koji utječu nepredvidive i neočekivane ekološke nedaće, već govorimo i o dugoročnim izazovima koje se događaju iznutra, odnosno proizlaze iz same zajednice koju pak moramo razumijevati u globalnom, ali i nacionalnom, regionalnom i lokalnom kontekstu. Uzimajući u obzir navedeno, u diskurs otpornosti neminovno je uključiti društvenu, kulturnu i prostornu otpornost kao stupove koji zajedno omogućavaju održivost otpornosti. Primarna svrha analize i evaluacije navedenih koncepata u ovome izlaganju jest pokušaj postavljanje integrativnog teorijskog okvira za istraživanje urbanih i ruralnih prostora i lokalnih zajednica iz sociološke perspektive. Razumijevanje socijalne i kulturne otpornosti usko je vezano uz koncept zajednice kao aktera u tom dinamičnom procesu. U kontekstu socijalne otpornosti kao alata za unapređenje (ruralnog i urbanog) prostora koncept zajednice gotovo je od presudne važnosti za razumijevanje suvremenih socio-prostornih odnosa. Ovaj rad nastao je u sklopu Uspostavnog istraživačkog projekta SECRURAL (UIP-2019-04- 5257) financiranog od strane Hrvatske zaklade za znanost.

Pandemija uzrokovana virusom SARS-CoV-2 snažno je utjecala na kulturni i kreativni sektor, a posebno na kulturnu potrošnju. Zatvaranje prostora u kojima se kulturni sadržaji najčešće konzumiraju, kao i otkazivanje brojnih kulturnih događaja, onemogućilo je održavanje uobičajenih obrazaca konzumiranja kulturnih sadržaja. Kako bi se istražili različiti aspekti kulturne potrošnje u uvjetima ograničene dostupnosti javnih kulturnih sadržaja, osmišljen je online anketni upitnik. Prikupljanje podataka odvijalo se od 20. travnja do 9. svibnja 2020. godine, u razdoblju u kojem su zbog primjene epidemioloških mjera bili zatvoreni brojni kulturni prostori. Upitnik je postavljen na platformu Questionpro.com te je distribuiran preko društvenih mreža. Upitnik je ukupno ispunilo 350 ispitanika. Dobni raspon ispitanika kretao se od 18 do 73 godine, dok rodna struktura pokazuje veću zastupljenost žena što je očekivano s obzirom na već utvrđene rodne razlike u kulturnoj potrošnji. Provedbom faktorskih analiza utvrđeno je nekoliko specifičnih faktora vezanih uz obrasce kulturne potrošnje te uz korištenje interneta i digitalne tehnologije. Rezultati pokazuju da je postavljanjem kulturnih sadržaja u virtualni prostor moguće samo djelomično nadomjestiti potrebe za različitim oblicima sudjelovanja u kulturi. Nadalje, rezultati bivarijatnih i multivarijatnih analiza pokazuju povezanost pojedinih obrazaca potrošnje i ukusa s kulturnim kapitalom ispitanika te sa sociodemografskim i socioekonomskim varijablama (spol, dob, mjesto stanovanja, radni status). Indikativne su i razlike među ispitanicima koji su aktivni u nekom polju kulturno-umjetničkog djelovanja i onih koji su ponajprije pasivni potrošači kulture. Dobiveni rezultati potvrđuju spoznaje prethodnih istraživanja o stukturnim razlikama u kulturnoj potrošnji, ali i otvaraju nova pitanja o nejednakosti pristupa digitaliziranim kulturnim sadržajima u razdoblju pandemije. Premda digitalizacija kulture može omogućiti pristup sadržajima neovisno o dostupnosti kulturne infrastrukture u lokalnoj sredini, nejednakost pristupa uslijed razlika u digitalnom kapitalu i tehnološkoj opremljenosti može dodatno istaknuti već postojeće nejednakosti.

U vrijeme pandemije koronavirusa važnost javnog prostora, njegove dostupnosti svim dobnim i društvenim grupama te mogućnost njegova korištenja za različite aktivnosti (druženje, sport i rekreacija i dr.) i u različitim vremenskim obrascima posebno je došla do izražaja. Negativne reakcije na okupljanje mladih ispred zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta ili na Jarunu s druge strane ukazuju na etiketiranje mladih kao devijantne društvene grupe te na nedostatak sadržaja i prostora koje bi mladi mogli koristiti na adekvatan način i bez izazivanja negativnih reakcija. Na primjeru zagrebačke skate supkulture u izlaganju se ukazuje na važne odrednice urbanih javnih prostora: inkluzivnost i multifunkcionalnost. U javnim prostorima događaju se procesi supkulturalizacije, pa su tako za aktere skate supkulture, osim korištenja institucionaliziranih skate parkova, uobičajeni urbani rituali, zapravo reinterpretacija urbanih elemenata i dijelova arhitekture te aproprijacija javnih prostora, čime dolazi do stvaranja identitetskih mjesta skatera. Međutim, urbani odnosi moći i top- down pristup urbanom planiranju (pre)često dovode do stvaranja homogenih i ekskluzivnih javnih prostora pri čemu supkulture možemo promatrati kao primjer „izbacivanja“ određenih društvenih grupa iz javnog prostora. Pripadnici skate supkulture često se u javnom diskursu tretiraju kao devijantne skupine, međutim u europskim i svjetskim gradovima sve se više razvija koncept „skate urbanizam“ u kojemu se, umjesto isključivanja, kombinacijom bottom-up i top- down pristupa tijekom urbane transformacije dovodi do inkluzije i nove vrijednosti. U istraživanju su korištene kvalitativne metode: promatranje javnih prostora „Mimare“ i „Džamije“, analiza prostornih podataka (Geoportal) i analiza sadržaja (fotografije, portali, dokumentarni film) te su provedeni intervjui sa zagrebačkim skaterima radi razumijevanja „skejterskog“ iskustva (17 intervjua). Osim toga, intervjuirana su 4 stručnjaka iz područja sociologije supkultura, urbane sociologije i urbanizma da bi se dobio uvid u sociološko-urbanističku perspektivu. Zaključak istraživanja je da Grad Zagreb i šira javnost nisu blagonakloni prema supkulturnoj zajednici skatera, međutim „Mimara“ predstavlja iznimku jer su skateri prihvaćeni kao sastavni korisnici toga javnog prostora, dok je na „Džamiji“ „skejtanje“ zabranjeno nakon zadnje transformacije trga. Zbog nedostatka odobrenih skate parkova nastaju DIY ili „divlji“ skate parkovi na „ničijim“ prostorima koji omogućuju kontinuitet skate supkulture, vježbanje i druženje. Grad bi podržavanjem takvih aktivnosti i osiguravanjem prostora skaterima doveo do prekida s etiketom devijantnosti te omogućio raznovrsnost aktivnosti i korisnika javnog prostora što može doprinijeti atraktivnosti i inkluzivnosti grada Zagreba.

Računalne metode, odnosno poluautomatizirane i automatizirane procedure za analizu velikih količina podataka, u posljednjem su desetljeću našle široku primjenu u društvenim i humanističkim znanostima. Pojedini autori ističu da su se promijenile standardne procedure znanstvenog istraživanja u području digitalne sociologije (npr. Lupton, 2014 ; Marres, 2017 ; Orton-Johnson, Prior, 2014). Drugi ističu da nekritička primjena i zaključivanje isključivo na temelju podataka vodi širim epistemološkim problemima (Boyd i Crawford, 2012), što se reflektira u donošenju zaključaka bez jasnih teorijskih polazišta (Coveney, Dougherty, Highfield, 2016 ; Boyd, 2018). Novija istraživanja pronašla su plodnu poveznicu između teorijskih elemenata političke ekonomije komunikacije (PEK) i računalnih metoda (npr. Bilić, Furman i Yildirim, 2018 ; Furman, Saka, Yildirim, Elbeyi, 2019 ; Birkinbine i Gomez, 2020). PEK nudi široku teorijsku konceptualizaciju uloge medija u društvu (npr. Garnham, 1990 ; Golding i Murdock, 1997 ; McChesney, 2014 ; Mosco, 2009 ; Winseck, 2016). Povezuje različite oblike i strukture medijskog vlasništva s ishodima i rezultatima medijske proizvodnje. U ovom istraživanju odabran je 21 web-portal u RH na temelju dosega u publikama, regionalne usmjerenosti i tipa vlasništva (javni, privatni, neprofitni). U empirijskom se dijelu primjenjuju semantičke analize teksta na svim člancima u vezi s koronavirusom koji su objavljeni na navedenim portalima u 2020. godini (N = 190969). Koriste se računalne metode obrade prirodnog jezika (NLP), analize korespondencije i tematskog modeliranja tehnikom LDA. Navedene metode u prvom koraku omogućuju analizu najvidljivijih koncepata u cjelokupnom korpusu te njihovu povezanost s različitim medijima. Eksplorativna analiza također omogućuje formuliranje hipoteza koje će se ispitati u sljedećim istraživačkim fazama na cjelokupnom korpusu.

Globalizacijski pritisci, nepovoljna nekonkurentna pozicija na slobodnom tržištu, potrebe za modernizacijom i tehnološkim napretkom s jedne strane te očuvanjem vlastitog identiteta i prilagodbom modernizacijskih procesa vlastitom tempu i sadržaju razvoja s druge strane, zajedno s dugogodišnjim zanemarivanjem u razvojnim politikama, ključni su u analizama transformacije koje u suvremenosti proživljavaju ruralna područja, uključujući i one u Hrvatskoj. Osim negativnih posljedica kao što su senilizacija ruralnog stanovništva, deagrarizacija i deruralizacija, postoje ipak i pozitivne posljedice takvih procesa kao što je punopravno članstvo Republike Hrvatske unutar Europske unije čiji poljoprivredni fondovi omogućuju ulaganje u modernizaciju te povećanje učinkovitosti i kvalitete poljoprivredne proizvodnje, kao i mogućnost širenja aktivnosti i poslovanja. U razvojnim strategijama ruralna područja se i sve više prepoznaju kao važna mjesta za očuvanje prirodnih bogatstava koja sa suvremenom socijalno- ekološkom krizom postaju sve ugroženija, kao i zdraviji život brzinom i sadržajem drugačiji od onog u urbaniziranim područjima. Pandemija bolesti COVID-19 ukazala je na važnost lokalne poljoprivredne proizvodnje za opskrbu zdravom hranom po principu „od farme do stola“, čime je osviještena i uloga ruralnih područja i poljoprivredne proizvodnje za nacionalnu sigurnost. Relevantnost ove teme višestruka je, što ističe i Štambuk (2002.: 364): „Ondje gdje selo nije razvijeno, ne može se govoriti o razvijenosti.“ Ili, kako tvrdi Župančić (2002.: 36): „Iako značaj poljoprivrede opada s općim razvojem (…), njezin značaj za ruralni prostor ipak ne opada razmjerno tome. To posebno vrijedi za krizne prilike u društvu (…)“. U izlaganju ćemo prikazati teorijski okvir istraživanja, odnosno koncepte kao što su kvaliteta života i zadovoljstvo životom te za istraživanje relevantne definicije obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva i mladih poljoprivrednika. Nakon toga kratko ćemo prikazati dosadašnja relevantna istraživanja i doprinose unutar ruralne sociologije. Glavni dio izlaganja predstavlja rezultate kvalitativnog empirijskog istraživanja provedenog od sredine lipnja 2020. do sredine srpnja 2020. godine metodom polustrukturiranog dubinskog intervjua s deset mladih poljoprivrednika/ca koji žive i rade na području Bjelovarsko-bilogorske i Požeško-slavonske županije. Istraživanje je provedeno u svrhu izrade diplomskog rada i potencijalne publikacije u znanstvenom časopisu. Rezultati rada ukazuju na prednosti, nedostatke i prepreke s kojima se mladi poljoprivrednici suočavaju kako u smislu života na selu, tako i u smislu poljoprivredne djelatnosti, što je inicijalno i bio cilj istraživanja. Također, ukazuju i na značaj mreže naselja, ali isto tako i na moguća rješenja poteškoća s kojima se mladi poljoprivrednici/e i stanovnici sela suočavaju, što upućuje i na osnivanje poljoprivrednih zadruga, kreiranje novih zakonskih regulativa o raspolaganju državnim poljoprivrednim zemljištem te, posljedično, i na rekreiranje Strategije ruralnog razvoja RH, Strategije razvoja poljoprivrede i ribarstva RH te Nacionalne strategije poljoprivrede i ruralnog razvoja koje će u svoje središte doista postaviti ruralno stanovništvo i mlade poljoprivrednike.

Obnova Zagreba fokusirana je na središte i najstariji dio grada koji je nastradao u potresu u ožujku 2020. godine, a ne na sveobuhvatnu revitalizaciju koja je gradu nužna. Osnovna teza od koje se polazi u izlaganju jest ta da je prostor izvan užeg središta Zagreba izložen vrlo intenzivnim procesima transformacije (stambene i poslovne izgradnje, preizgrađenosti i gubitka zelenih površina i dr.) koje ne prati odgovarajuća društvena, prometna i zelena infrastruktura nužna za kvalitetu života i održivi urbani razvoj. Obnovu Zagreba jest prilika za novo sagledavanje i formiranje razvojne strategije temeljene na principima pravednosti, inovativnosti i održivosti te neiskorištenim arhitektonskim i prostornim vrijednostima. Problemi zagađenja (zraka, buke i dr.) i otpada ili nedostatak javnih zelenih površina dugogodišnji su problemi koji narušavaju kvalitetu života u Zagrebu. Potres i pandemija koronavirusa, dodatno su ih naglasili, baš kao i neusklađenost razvoja grada Zagreba s principima održivog razvoja i brige za javno dobro. Prema principima New Leipzig Charter europski gradovi trebaju se razvijati istodobno kao funkcionalne cjeline i kao mreže susjedstava (kvartova) ili gradskih četvrti, koje odlikuje dobro oblikovana infrastruktura, zdravi okoliš i otpornost, sve s ciljem osiguravanja visoke kvalitete života. Prostornom analizom javno- društvenih sadržaja u Zagrebu uočava se neujednačenosti između središta i šireg centra grada („periferije centra“) te Novog Zagreba. Prostornom analizom brownfield područja i odabranih primjera arhitektonske baštine (Zagrebačkog Velesajma i Zagrepčanke tj. bivše klaonice u Heinzelovoj ulici) ukazuje se na moguća rješenja nedostatka javnih i društvenih sadržaja. Privođenje svrsi primarno u skladu s javnim interesom, uz reevaluaciju industrijske i modernističke baštine, zagrebačke brownfielde pretvara u potencijal za unaprjeđenje urbane kvalitete. Prostorna analiza rađena je na javno dostupnim podacima grada Zagreba (Geoportal), a osim toga provedeno je kvalitativno istraživanje stavova stručnjaka. Ukupno je provedeno dvadeset intervjua u razdoblju od studenog do travnja 2021. godine, pri čemu je analizirana tema participacije stručnih i civilnih aktera, način donošenja odluka te razvojni potencijal brownfield područja za grad Zagreb. Rezultati pokazuju kako se u proces donošenja odluka samo formalno uključuju stručni i civilni akteri, bez stvarne moći odlučivanja. Stručnjaci u velikoj mjeri ističu nedostatak javnih i društvenih sadržaja i zelenila te nužnost shvaćanja revitalizacijskog potencijala arhitektonske baštine. Njezinom prikladnom prenamjenom zadovoljile bi se potrebe gradskih četvrti, ali i grada u cjelini, pri čemu bi se obnova grada približila principima održivog razvoja.

U situaciji oskudnih medicinskih resursa, kao što je slučaj cjepiva protiv COVID-19 bolesti, javno zdravstvo fokusira se na razvoj alokacijskih strategija koje će biti učinkovite u smanjivanju intenziteta širenja zaraze, ali i pravedne u distribuciji (Yi i Marathe, 2015). COVAX program, koji obuhvaća 189 država i čiji je cilj bio ubrzati razvoj i proizvodnju cjepiva protiv COVID-19 bolesti te osigurati pravednu distribuciju svim zemljama svijeta, pokazuje kako pravednost u distribuciji cjepiva nailazi na niz prepreka čime se dodatno produbljuje pitanje nedostatne globalne solidarnosti. Pokazatelji procijepljenosti ukazuju da pristup cjepivu nije jednak za sve zemlje te da siromašne zemlje značajno zaostaju u pokušaju da procijepe svoje stanovništvo, što znači i veću smrtnost te njihov dalji ekonomski pad i zaostajanje. S druge strane, zemlje s visokim prihodima, koje broje oko 13% svjetske populacije, naručile su više od polovice planiranih cjepiva, 53% (Rutschman, 2021) te se procjenjuje kako će u nekim od zemalja s niskim prihodima procijepljenost biti postignuta tek nakon 2023. godine (Cioffi i Cioffi, 2021). Osim toga, počeci organiziranog cijepljenja u mnogim državama dijelom su negativno odjeknuli u javnosti kroz medijsko ukazivanje na sporadične nejednakosti unutar samih zemalja, odnosno postojanje manjih privilegiranih skupina („cijepljenje preko reda“). Pitanje pravedne i transparentne distribucije cjepiva među državama, kao i unutar država, bitan je element otpornosti društava na pandemiju bolesti COVID-19 jer je nepravedna distribucija generator sukoba i podjela u i među društvima, čime se dodatno produbljuje društveno nepovjerenje te se otežava adekvatna borba s pandemijom. Stoga je cilj ovoga rada istražiti javnu percepciju pravednosti i transparentnosti kada je u pitanju distribucija i organizacija cijepljenja kao element koji doprinosi otpornosti zdravstvenog sustava, ali i društva u cjelini. Istraživanje je provedeno u sklopu HRZZ projekta „Otpornost hrvatskog društva uslijed COVID-19 pandemije – SOCRES“ tijekom veljače, ožujka i dijela travnja 2021. godine na panel uzorku opće populacije (N = 700, punoljetni stanovnici RH). U radu će se istražiti sociodemografske (spol, dob, obrazovanje) i socioekonomske (klasni položaj, radni status) odrednice, kao i druge determinante (povjerenje u institucije koje upravljaju pandemijom, namjera cijepljenja protiv COVID-19 bolesti) javne percepcije pravednosti raspodjele cjepiva

Knjiga sažetaka s VIII. Nacionalnog kongresa Hrvatskog sociološkog društva pod naslovom "Hrvatsko društvo i COVID-19 pandemija: kriza kao prilika?", koji se održao 20. – 21. svibnja 2021. u online formatu.

Inicijalni val pandemije bolesti COVID-19 u nemaloj je mjeri utjecao na obrasce rada velikog broja zaposlenih, što smo temeljem ankete provedene krajem ljeta 2020. dokumentirali u svom prethodnom radu (Matković i Lucić, 2021). Predmet naše pozornosti u ovom je izlaganju perzistentnost ovih promjena u kontekstu dolaska „epidemijskog normalnog“ uz jesenski val pandemije koji su karakterizirale manje striktne mjere gospodarskog zatvaranja, ali bitno veća incidencija bolesti. Temeljem longitudinalnih podataka SOCRES panel istraživanja u radu ćemo temeljeno na retrospektivnim iskazima 387 sudionika koji su bili zaposleni u obje točke mjerenja analizirati koliko su disrupcije u svijetu rada (u vidu radnog opterećenja, prekida rada, radno-obiteljskog sraza te pada prihoda) ostale perzistentne u raznim vremenskim razdobljima unutar prve godine od izbijanja pandemije. S obzirom na to da je izostala masovna pojava nezaposlenosti, posebnu pozornost posvetit ćemo percepciji (ne)sigurnosti, perzistentnosti i poželjnosti rada od kuće koji je izašao u prvi plan tijekom prvog vala pandemije te mogu li se identificirati specifična iskustva skupina zaposlenih koji su „dobitnici“ i gubitnici“ takvog „novog radnog normalnog“. U trenutku pisanja sažetka ishodi analiza kao ni zaključci nisu poznati jer je tekući val panela zaključen tek 10. travnja 2021

Pojavom globalne pandemije bolesti COVID‐19 i uvođenjem mjera za sprječavanje njezinog širenja, došlo je do dramatične promjene života i rada cjelokupne ljudske populacije u iznimno kratkom vremenu. Zatvaranje granica, zabrane i ograničenja kretanja, pad gospodarskih aktivnosti, gubitak radnih mjesta, strah od bolesti i smrti, od budućnosti, od goreg sutra ukazuju kako je na pomolu mogući društveni i gospodarski kolaps usprkos mjerama državne pomoći. Kako spriječiti urušavanje društvenih vrijednosti i na koji način predvidjeti potencijalne pravce razvoja post-covid društva, posebice u Hrvatskoj, pitanja su kojima se bavi ovaj rad. Stoga su provedene analize tekstova koji opisuju načine i brzine oporavka država nakon gospodarske krize 2008. godine i pokazatelja indeksa društvenog napretka za članice Europske unije uspoređenih s ekonomskim i ne-ekonomskim čimbenicima Myrdalove teorije cirkularne kumulativne uzročnosti za Republiku Hrvatsku. Značaj kumulativne teorije očituje se, između ostaloga, u interpretaciji i prilično preciznoj dijagnozi uzroka nerazvijenosti država ili regija te sposobnosti predviđanja njihovog budućeg razvoja. Tendencija primarnog uzroka promjena, bilo da je pozitivna ili negativna, definira smjer kumulativnih promjena u društvu, prema Myrdalu. Proces može biti izazvan vanjskim ili unutarnjim čimbenikom ako je volumen promjene dovoljno velik ili dovoljno dugo traje. Negativna promjena destabilizira gospodarstvo koje bez intervencije države za očuvanje radnih mjesta i poticanje ugroženog poslovnog sektora pokreće teško zaustavljiv cirkularan kumulativni proces. Posljedice su gospodarska stagnacija, a potom i zaostajanje u razvoju. Hobbesov prikaz sukcesija društvenih kategorija primjenjiv je na društvene erozije te manifestiran pojavom straha i nepovjerenja rezultira društvenim sukobom, koji može dovesti do uzdizanja novih totalitarnih režima – nekog novog Levijatana. Nasuprot tomu, transformativno svojstvo krize koja utječe na gospodarstvo, politike, ljudsko mišljenje i ponašanje, uz promjenu paradigme društvene svijesti kao dijela ne-ekonomskih čimbenika kumulativne teorije te primjenom odgovarajućeg modela razvoja regija može biti iskorišteno za izgradnju gospodarske i društvene otpornosti u Hrvatskoj u post-covid razdoblju na održiv način.

Istraživanja rodne asimetrije u podjeli kućanskih poslova rijetko su se provodila iz perspektive rodnih strategija, pogotovo onih koje bi obuhvatile strategije i muškaraca i žena. U Hrvatskoj su pak bilo kakva istraživanja zasnovana na konceptu strategija dosad bila vrlo rijetka, a podjela kućanskog rada počela se empirijski istraživati (uglavnom kvantitativno) tek u razdoblju postsocijalističke tranzicije. U dosad objavljenoj literaturi o temama povezanim s podjelom rada u kućanstvu naglasak je bio ponajprije na položaju žena u obitelji ili partnerskom odnosu, a gotovo su posve izostala kvalitativna istraživanja koja bi uključivala intervjuiranje muškaraca. Konačno, rodne nejednakosti u podjeli kućanskih poslova u Hrvatskoj nisu dosad eksplicite povezivane s klasnom strukturom društvenih nejednakosti. Analize koje se prezentiraju u ovom priopćenju zasnovane su na burdijeovskoj relacijskoj sociologiji i mješovito-metodskom pristupu, a temelje se na kvantitativnim i kvalitativnim podacima prikupljenim i obrađenim u okviru projekta „Relacijski rodni identiteti u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive“ (GENMOD, HRZZ-IP-2016-6-6010) (2017.-2021.). Kvalitativni podaci prikupljeni su pomoću 92 polustrukturirana intervjua s mikroetnografskom dimenzijom (s muškarcima, ženama i parovima) provedena u svim hrvatskim regijama. Kvalitativni dio istraživanja uzorkovan je formalnom i teorijskom logikom tako da se postigne sociodemografska heterogenost. Kvantitativni podaci prikupljeni su nacionalno reprezentativnim anketnim istraživanjem (N = 1200). Kvalitativnim podacima povezanim s podjelom kućanskih poslova pristupljeno je iz analitičkog okvira temeljenog na Bourdieuovoj konceptualizaciji strategija, pojmu „rodne strategije“ koji je uvela Hochschild te Pahlovoj konceptualizaciji ukupnog rada kućanstva. Primijenjena je kvalitativna analiza u više koraka (multi-step), koja je uključivala procese kategorizacije i povezivanja. Strategije podjele kućanskih poslova analizirale su se na dvije razine: (1) razini individualnih rodnih (muških i ženskih) strategija te na (2) razini strategija kućanstava u podjeli kućanskih poslova (uz primjenu kriterija „rodne ravnoteže“). Na temelju ovih analiza dobivena su četiri tipa kućanstava (s obzirom na strategije podjele kućanskih poslova: neupitno tradicionalna, pretežno tradicionalna, početno egalitarna i proaktivno egalitarna. U obradi kvantitativnih podataka primijenjeni su elementi višedimenzionalnog modela klasne analize hibridnih društava, koji su razvili Cvetičanin, Tomić-Koludrović, Petrić, Zdravković i Leguina (2021). Na temelju tih analiza konstruiran je društveni prostor nejednakosti u Hrvatskoj. Mješovito- metodski postupak projiciranja tipova strategija podjele kućanskih poslova (dobivenih kvalitativnim analizama) u područja društvenog prostora (dobivena kvantitativnim analizama) pospješio je razumijevanje klasne dimenzije tih strategija.

Pandemija bolesti COVID-19 odrazila se i na intimni život i seksualnost pojedinaca i parova. Zbog rizika zaraze virusom SARS-CoV-2, ali i zbog ograničenih prilika za ostvarivanjem intimnog kontakta, prvenstveno među pojedincima koji nisu u vezi i među parovima koji žive odvojeno javlja se povećani interes za raznim oblicama seksualne interakcije posredovane tehnologijom, među kojima je i seksting. Dosadašnja međunarodna istraživanja na tu temu u pravilu su provođena na prigodnim uzorcima te su bila usmjerena na eksploraciju stanja u prvim, razmjerno radikalnim, fazama primjene mjera izolacije. U ovome se istraživanju polazi se od pretpostavke da seksting mladima može poslužiti kao svojevrsna zamjena za stvarni intimni kontakt tijekom razdoblja obilježenog ograničenjima zbog pandemije, budući da mladi rjeđe žive s intimnim partnerima, imaju izraženiju želju za seksualnim istraživanjem te češće ostvaruju kratkotrajne odnose. Prvi je cilj ove studije analiza povezanosti samoprocijenjene promjene u potrebi za seksualnim odnosima i učestalosti konsenzualnog sekstinga tijekom razdoblja pandemije kod mladih koji su u vezi ili braku, ali ne žive zajedno te kod onih koji nisu u vezi. Drugi je cilj analiza povezanosti učestalosti konsenzualnog sekstinga i broja seksualnih partnera od početka pandemije. Istraživanja je provedeno početkom veljače 2021. godine na slučajnom uzorku mladih u dobi od 18 do 25 godina (n = 607), selektiranih iz velikoga nacionalnog internetskog panela. Formulacije svih ključnih indikatora u upitniku uključuju procjenu za razdoblje od početka pandemije ili usporedbu s razdobljem prije pandemije. Kontrolirajući sociodemografske, psihosocijalne i seksualne karakteristike sudionika, utvrđena je pozitivna povezanost između samoprocijenjene veće potrebe za seksualnim odnosima i učestalosti sekstinga, ali samo kod sudionika koji nisu u vezi ili braku. U daljnjoj analizi na istom poduzroku sudionika utvrđena je pozitivna povezanost između učestalosti sekstinga i broja seksualnih partnera od početka pandemije. Zaključno se razmatraju implikacije nalaza i ograničenja studije te nude se preporuke za daljnja istraživanja sekstinga među mladima.

Premda u razdoblju od početka epidemije bolesti COVID-19 mladi imaju znatno smanjene mogućnosti održati postojeće i stvoriti nove socijalne kontakte, rizik od zaraze koronavirusom nije ih posve spriječio u stupanju u spolne odnose kao jedno od rizičnijih ponašanja za prijenos koronavirusa. Cilj je ove studije istražiti povezanost između zabrinutosti zarazom koronavirusom sebe i drugih i odgovornog ponašanja u svakodnevici (definiranog prema javnozdravstvenim preporukama, npr. pranje ruku, nošenje maske) i u spolnom ponašanju (npr. izbjegavanje ljubljenja, izbjegavanje diranja nosa). Istraživanje je provedeno početkom veljače 2021. godine na slučajnom uzorku mladih u dobi od 18 do 25 godina (N = 607) selektiranih iz velikoga nacionalnog internetskog panela. Iz ukupnog uzorka u ovu studiju uključeno je 269 sudionika (55, 4 % žene ; Mdob = 21, 9 godina) koji: nisu u vezi ili ako jesu, ne žive s partnerom/icom ; u razdoblju od početka epidemije bili su seksualno aktivni ; nisu preboljeli bolest COVID-19, a ako su u vezi, njihov/a partner/ica nije prebolio/ljela bolest COVID-19. Na bivarijatnoj razini zabrinutost vlastitom i zarazom bliskih osoba koronavirusom bila je povezana s oba ishoda. Status veze također je bio povezan s oba ishoda, tako da su se oni ispitanici koji jesu u vezi odgovornije ponašali u svakodnevici, no manje odgovorno u spolnom ponašanju. Kontrolirajući sociodemografske karakteristike sudionika, zabrinutost vlastitom zarazom koronavirusom bila je povezana s oba ishoda, dok je zabrinutost zarazom drugih koronavirusom bila povezana samo s odgovornim ponašanjem u svakodnevici. Pozitivna povezanost utvrđena je i između statusa veze i odgovornog spolnog ponašanja: odgovornije su se ponašali oni ispitanici koji nisu u vezi. Imajući na umu da mladi u ovom istraživanju koji jesu u vezi ne žive sa svojim/om partnerom/icom, ovi nalazi sugeriraju da u odgovornom spolnom ponašanju mladih ulogu ima i sâm odnos.

Prosvjedi protiv pobačaja ispred bolnica (engl. anti-abortion clinic activism), unutar korizmene kampanje inicijative “40 dana za život”, provode se u Republici Hrvatskoj od 2014. godine. Prema informacijama na službenim mrežnim stranicama inicijative, od prvog pojavljivanja u Zagrebu ispred KBC Sestre milosrdnice, prosvjedne su se aktivnosti proširile na više od 30 hrvatskih gradova u 2021. godini. Prosvjedne aktivnosti anti-choice inicijative u Hrvatskoj nisu izolirani slučaj, već su dio međunarodne kampanje, pri čemu se na području Europe, uz Hrvatsku, po broju obuhvaćenih geografskih lokacija kampanjom još ističe i Ujedinjeno Kraljevstvo. U Hrvatskoj se navedena vrsta prosvjeda događa unutar aktivnosti antirodnog pokreta koji za cilj ima mobilizaciju protiv reproduktivnih prava i prava žene na odabir, prava LGBT osoba, spolnog odgoja, rodnih studija te mobilizaciju u obranu demokracije i vjerskih sloboda (Kuhar i Patnernotte, 2017). Prosvjedi protiv pobačaja ispred bolnica dio su procesa deprivatizacije religije, gdje Katolička crkva kroz djelovanje na razini civilnog društva ulazi u javni prostor (Casanova, 1996). S ciljem uvida u prosvjedne aktivnosti inicijative “40 dana za život” za vrijeme korizmene kampanje, provedeno je preliminarno istraživanje prosvjednih aktivnosti prilikom kojeg je korišten etnografski pristup, posebno metoda promatranja bez sudjelovanja. Terensko istraživanje provedeno je na dvije geografske lokacije ispred javnih bolnica (odabranih prema popisu “lokacija bdijenja” inicijative) tijekom ožujka 2021. godine u ukupno 16 vremenskih točaka. Istraživanje je provedeno kako bi se prikazalo na koje se načine izvode prosvjedne aktivnosti protiv pobačaja ispred bolnica s posebnim fokusom na religijske prakse i simbole u javnom prostoru, a što uključuje individualne i grupne molitvene aktivnosti, prisutnost religijskih obilježja kao što su križevi i krunice te ulogu pripadnika redovničkih zajednica u prosvjednim aktivnostima. Također, u fokusu istraživanja su vrste poruka koje prosvjednici šalju, načini na koje ih šalju te identifikacija primatelja njihovih poruka. U konačnici, istraživanjem se mapiraju i karakteristike interakcije prisutnih osoba tijekom prosvjednih aktivnosti, odnosno međusobna interakcija sudionika unutar grupe prosvjednika te interakcija prosvjednika s drugim akterima u javnom prostoru pri čemu je u potonjem naglasak i na vrstama drugih aktera. Zaključno, analizom se ukazuje na nova kretanja i ulogu Katoličke crkve u hrvatskom društvu, kao i na empirijske uvide u najmanje istražene aktere antirodnih pokreta - anti-choice aktivizam.

Hrvatska ima velike potencijale za organsku proizvodnju voća i povrća koji još uvijek nisu dovoljno iskorišteni. Premda organska poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj posljednjih godina stalno raste te se u 2019. godini odvijala na površinama od preko 108 000 ha, udio površina pod organskom proizvodnjom, koji iznosi 7.2%, još je uvijek niži od prosjeka EU od 8.5%. Posebno zabrinjava smanjenje površina za organsku proizvodnju povrća s 422 ha u 2018. godini na svega 245 ha u 2019. godini, koje se odrazilo i na pad proizvodnje s 2 150 t u 2018. na oko 1 500 t 2019. godine. Pri Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u jesen 2020. godine pokrenut je projekt „Socioekonomski čimbenici mikro i malog poduzetništva u ekološkoj proizvodnji hrane“. U sklopu projekta provedeno je 29 polustrukturiranih intervjua s mikropoduzetnicima u ekološkoj proizvodnji povrća i voća u RH. Intervjuirano je 26 predstavnika obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, 2 predstavnika društava s ograničenom odgovornošću te jedan predstavnik obrta koji se bave organskom proizvodnjom voća i povrća. Uzorkom su obuhvaćeni mikropoduzetnici iz svih 20 hrvatskih županija i Grada Zagreba. Protokol intervjua sadržavao je pitanja o raznim aspektima mikropoduzetništva: od motivacije za ulazak u organsku poljoprivredu, preko vrsta i uvjeta proizvodnje, marketinga i distribucije, do utjecaja na zajednicu, podrške s lokalne, regionalne i nacionalne razine, suradnje unutar i između sektora, te planova, prilika i prepreka u razvoju. Intervjui su zvučno snimljeni i transkribirani. Tematska analiza transkripata provedena je pomoću računalnog programa za analizu kvalitativnih podataka MAXQDA 12. Za provedbu istraživanja pribavljena je dopusnica Povjerenstva za prosudbu etičnosti istraživanja Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U ovom radu izvješćujemo o temi povezanoj s posebnostima organske proizvodnje voća i povrća u doba pandemije bolesti COVID-19. Uspoređujemo potražnju za organski proizvedenim voćem i povrćem u različitim valovima epidemije, odnosno u različitim protuepidemijskim režimima u Hrvatskoj, od prošlogodišnjeg proljetnog lockdowna, preko ublažavanja mjera tijekom ljetnih mjeseci, do daljnjih faza eskalacije pandemijske krize. Sudionici su eksplicirali probleme s kojima su se susretali uslijed raznih ograničenja tijekom pandemije. Dijelom je riječ o poteškoćama s plasmanom i distribucijom uslijed zatvaranja ili ograničavanja nekih važnih kanala distrubucije eko-proizvoda, a dijelom o poteškoćama koje proizlaze iz kupovne (ne)moći pojedinih kategorija potrošača, ili pak iz promjena u mobilnosti stanovništva. Za dio proizvođača problemi su toliko ozbiljni da čak prijete njihovom opstanku na tržištu, no dio proizvođača uspješno se prilagodio novim okolnostima. S obzirom na razlike među ekoproizvođačima u pogledu uspješnosti prilagodbe novim okolnostima, donosimo zaključke o tome koje su skupine proizvođača otpornije na krizu. Iskustvo rasta potražnje u doba strogog lockdowna pokazuje da smanjenje uvoza preko velikih trgovačkih lanaca ima blagotvorne učinke na domaću organsku proizvodnju voća i povrća.

Istraživanje je provedeno pomoću online ankete u svibnju 2020. godine s ciljem da ispita odnos publike prema online kazalištu u vrijeme zatvaranja i online predstava.

Pandemija uzrokovana SARS-CoV-2 virusom značajno je opteretila zdravstvene sustave diljem svijeta, u fokus stavila pitanje važnosti dostatno javno financiranog sustava zdravstva kao i problematiku globalnih i lokalnih nejednakosti u vidu rizika od oboljenja i mortaliteta. Prema brojnim autorima, SARS-CoV-2 virus nije „društveno neutralan“ virus jer ne pogađa jednako ljude u društvu, već dodatno naglašava postojeće društvene odrednice zdravlja uključujući one vezane uz socioekonomski status i etničnost (Bibby, Everest i Abbs, 2020. ; Bambra i sur., 2020.). Polazeći od pretpostavki da pandemija bolesti COVID-19 učvršćuje postojeće nejednakosti u pristupu zdravstvenim uslugama (opterećenost javnog sektora zdravstva preusmjerava pacijente u privatni sektor) te da su oni slabijeg zdravstvenog stanja rizičnija skupina kod oboljenja od SARS-CoV-2 virusa, u ovom radu bavimo se pristupom zdravstvenim uslugama i zdravstvenom stanju kao klasnim pitanjima. Rad ima dva cilja. S jedne strane utvrditi u kojoj mjeri klasni položaj objašnjava određene zdravstvene ishode, uz kontrolu sociodemografskih varijabli poput spola, dobi i mjesta stanovanja, a s druge koja je operacionalizacija klase (temeljena na zanimanjima ili kapitalima) bolji prediktor tih razlika. Rad se temelji na podacima dobivenima anketnim istraživanjima provedenim na nacionalnim reprezentativnim uzorcima stanovnika Hrvatske u okviru projekta "Društvena stratifikacija u Hrvatskoj: strukturni i subjektivni aspekti" te "Otpornost hrvatskog društva uslijed COVID-19 pandemije" (projekte koje je sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost). Zdravstveni ishodi u radu promatraju se kroz nekoliko aspekata uključujući pristup zdravstvenim uslugama, povjerenje u zdravstveni sustav te samoprocjenu o vlastitom zdravstvenom stanju. U operacionalizaciji klase u radu su korištena dva pristupa: jedan inspiriran burdijeovskim pristupom klasi koji se temelji na kapitalima (ekonomski, društveni, kulturni) i pristup koji se temelji na zanimanjima, a koji polazi od europske klasifikacije zanimanja (ESeG, European Socio-Economic Groups). Zaključak radu čini pregled mogućih objašnjenja nalaza o vezi između zdravstvenog stanja i društvenih nejednakosti uključujući materijalna, kulturna/bihevioralna, psihosocijalna ili pak ona koja proizlaze iz političke ekonomije (Bartley, 2004).

U suvremenim se društvima bogatstvo dominantno pojavljuje u obliku robe i javnog bogatstva te u njihovim različitim kombinacijama. Premda je suvremena društva teško zamisliti bez javnih investicija i sustava poput zdravstva, socijalne skrbi, školstva, znanosti, infrastrukture, transporta, kulture i sporta, društvenim disciplinama nedostaje metodologija kojom bi se pojmio karakter i logika proizvodnje javnog bogatstva. Reflektirajući dominantni robni oblik, ekonomske teorije sve produktivne aktivnosti poimaju kroz kategorije i analize razvijane za robnotržišnu proizvodnju. Posljedično, javni sektor vide kao potrošnju i iznimku opravdanu samo u slučaju tržišnih neuspjeha (engl. market failures) ne prepoznajući njegove specifičnosti. Cilj je prezentacije pokazati relevantnost sociološke metode tzv. društveno-ekonomskih oblika za razumijevanje različitih načina proizvodnje, njihovih specifičnosti i međuodnosa. Istraživanje društvenih oblika nalazimo kod socioloških klasika kao što su Simmel i Durkheim. Međutim, takav pristup osobito je izražen u suvremenim interpretacijama Marxovog rada (npr. Nova čitanja Marxa, Otvoreni marksizam, itd.). Za razliku od svjetonazorskog marksizma (Heinrich, Elbe), u kojem su dominirala ortodoksna čitanja pretpostavljena političkim i ekonomskorazvojnim potrebama lijevih partija i radničkih pokreta, suvremena čitanja zasnivaju se na prepoznavanju metodološke uloge oblika i njihovog formiranja. Fokus se stavlja na nedovršenost i fragmentarnost Marxovog rada, odustaje se od traženja istinske interpretacije, a poseban se naglasak stavlja na ulogu novca i znanstvenu metodu. Primjenjujući ovakve interpretacije na funkcioniranje digitalnih monopolnih platformi (Google, Facebook) razvijamo koncept javnog bogatstva. On nam pomaže da razumijemo ulogu javno financirane znanosti i tehnologije kao ključnih faktora u složenom razvoju komercijalnih platformi. Pritom se fokusiramo na ulogu novca za stvaranje i kolanje vrijednosti te na formiranje svih faktora proizvodnje digitalnih platformi. Zaključno ukazujemo da se ovakvim pristupom mogu analizirati specifičnosti ne samo digitalnih platformi već i različitih planskih investicija i proizvodnji čiji su rezultati dostupni besplatno u trenutku korištenja.

Karantene, policijski satovi, raspadi lanaca dostave, političke bitke među zemljama oko zatvaranja granica, nabave medicinske opreme i cjepiva tijekom pandemije bolesti COVID-19 rasplamsale su i rasprave o deglobalizaciji te pitanju vjerojatnosti i posljedica trajnijeg zatvaranja nacionalnih društava. Pandemija je treći veliki šok u ovom stoljeću, nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. i velike recesije 2008., koji bi prema postojećim mišljenjima mogao rezultirati pobjedom nativizma, populizma, izolacionizma i drastičnim smanjenjem ekonomske i političke suradnje preko granica nacija-država. Većina akademskih i popularnih članaka, posebno ekonomskih, identificira i analizira globalizaciju i deglobalizaciju kao proces s međusobno isključivim ishodima ili kao izmjenjujuće faze prostornog širenja ekonomskih aktivnosti u vrijeme globalizacije te njihove kontrakcije u vrijeme deglobalizacije. Međutim, heuristički najplodonosnije diskusije o prostornoj rekonfiguraciji koje uključuju široke socijetalne procese preko nacionalnih granica ne koncentriraju se primarno na ekonomske aktivnosti, trgovinu, mobilnost ljudi i kapitala te slabljenje nacije-države, već razvijaju višerazinsku perspektivu promatranja različitih procesa transcendiranja granica u koje su uključeni svi relevantni društveni i politički agenti. Jedina tipologija koja uključuje kombinaciju apsolutističkog i relativističkog pristupa prostoru te obrađuje i geografske i društvene prostore tipologija je njemačkog sociologa Ludgera Priesa, koji je ponudio idealnotipski okvir za analiziranje promjena geografskog dosega suvremenih društvenih procesa. U izlaganju ćemo koristiti taj okvir kako bismo identificirali faktore koji utječu na rekonfiguraciju društvenog prostora tijekom i nakon pandemije bolesti COVID-19. Temeljni cilj izlaganja je identificirati inhibirajuće i facilitirajuće faktore koji utječu na ekspanziju ili kontrakciju različitih sociogeografskih konstelacija i objasniti pravce rekonfiguracije društvenih i geografskih prostora tijekom i nakon pandemije. Izlaganje će obuhvatiti procese internacionalizacije, supranacionalizacije, renacionalizacije, globalizacije, glokalizacije i transnacionalizacije koji rezultiraju različitim konfiguracijama društvenih i geografskih prostora.

U priopćenju se iznosi prikaz klasne strukture hrvatskog društva nakon postsocijalističke tranzicije, dobiven primjenom metodologije temeljene na iskustvima bourdieovske analize te pristupa diferencijalne povezanosti Cambridge Stratification Group. U razradu primijenjene metodologije pošlo se od prethodno pribavljene spoznaje da u post-tranzicijskom hrvatskom društvu klasne razlike nisu internalizirane na način usporediv s onim u društvima s dužom tradicijom i manje idiosinkratičkim obilježjima klasnih odnosa, te da prethodno korišteni teorijski okviri i metodologije u ovom slučaju nisu prikladni za analizu. Istraživanju se pristupilo polazeći od Cvetičaninova pojma „egzistencijalne klase“ kao mjere ukupne društvene nejednakosti, temeljene ne samo na ukupnom obujmu ekonomskog, društvenog, kulturnog i političkog kapitala te njihove kompozicije, nego i rodnog i dobnog profila kućanstva te mjesta boravka. Ovakvom je tumačenju klase pridodana potreba utvrđivanja kontakata i društvenih granica među grupama, te postojanja sličnosti i razlika u životnim stilovima, kako bi se ovjerilo bliže li se dobiveni statistički konstrukti („klase na papiru“, „objektivne klase“) pojmu društvene klase prepoznatljive u stvarnom društvenom prostoru. Empirijska građa na kojoj su obavljene analize prikupljena je anketnim ispitivanjima na nacionalno reprezentativnom uzorku, provedenima 2015. (SNFS SCOPES 152626) te 2018. godine (GENMOD, HRZZ-IP-2016-06-6010). Podaci su podvrgnuti analizi višestrukih podudarnosti, hijerarhijskoj klasterskoj analizi i multidimenzionalnom skaliranju. Analizom su utvrđena područja društvenog prostora pod dominacijom različitih (stabiliziranih) kombinacija kapitala, te da se pojavljuju na isti način iz empirijske građe prikupljene 2015. i 2018. godine. Utvrđeno je također da među društvenim klasama postoje granice određene međusobnim druženjem i vjenčavanjem, a na simboličkoj razini razlikama u stilovima života. U analiziranim uzorcima utvrđeno je postojanje četiriju egzistencijalnih i dviju društvenih klasa: dvije „niže“ egzistencijalne klase mogu se vidjeti kao urbana i ruralna frakcija društvene klase siromašne kapitalima, a dvije „srednje“ egzistencijalne klase kao društvena i kulturna frakcija društvene klase srednje bogate kapitalima.

Socijalna kohezija determinira kvalitetu života u lokalnoj zajednici i društvu u cijelosti, te ujedno ukazuje na karakter odnosa ključnih društvenih aktera i njihovu opredijeljenost za opće dobro. Skupine mladih, posebice supkulturalne, koje se percipira kao društveno neprihvatljive izložene su marginaliziranosti i latentnom konfliktu s lokalnom zajednicom ili društvom u cijelosti. U sklopu Horizon 2020 projekta PROMISE ('Promoting youth involvement and social engagement') proveli smo istraživanje o oblicima društvenog aktivizma mladih vezanih uz djelovanje NK Varteks i ultras skupine White Stones u Varaždinu. U razdoblju od listopada 2016 do siječnja 2018 proveli smo etnografsko istraživanje, pri čemu smo imali 53 dnevnička zapisa (uključujući 21 domaću i gostujuću utakmicu NK Varteksa) i 25 dubinska intervjua pripadnika White Stones. Projekt 'PROMISE' istražuje mlade u Europi koji su u konfliktnom odnosu sa društvom u kojem žive, često stigmatizirani, sa posebnim fokusom na proces u kojem dio mladih kroz konflikt stvara određenu društvenu inovaciju. Na temelju podataka prikupljenih navedenim istraživanjem, autori će govoriti o sličnostima i razlikama aktivizma mladih vezanih uz djelovanje NK Varteks, uspoređujući ga sa srodnim oblicima aktivizma mladih širom Europe, također ispitanih etnografskim istraživanjem mladih u razdoblju od 2016 do 2018 u: Slovačkoj ( migranti-povratnici), Italiji (kulturni centar u najsiromašnijem predgrađu Napulja), Finskoj (alternativni kulturni centar u Helsinkiju), Španjolskoj (alternativni oblici stanovanja) i Estoniji (mladi iz Seto regije). Za razliku od raznovrsnih elemenata posredovanja aktivizma mladih u pet drugih zemalja, u Hrvatskoj je presudnu ulogu u oblikovanju novog društvenog aktera odigrao nogomet, zapravo osnivanje tzv. 'AMF' nogometnog kluba od strane samih navijača, što kod nas predstavlja prvi takav primjer. Cilj ovog izlaganja jest usporedba ključnih nalaza iz etnografskog istraživanja 'AMF' nogometnog kluba i ultras supkulture, koji se odnose na društveni konflikt i društvenu koheziju, s oblicima aktivizma mladih na odabranim lokacijama u Europi.

Unatoč dugoj tradiciji u sociološkoj znanosti te brojnim preispitivanjima koja je doživio u njezinoj novijoj povijesti, u području kulturne politike pojam „društvene kohezije“ nema široko prihvaćeno i „dionicima“ jasno značenje, kakvo bi u tom području trebalo očekivati. Ovo je osobito primjetno u onom dijelu javnih politika koje pristupaju kulturi kao pretežno „ekonomskoj temi“, kojima je središnji trop tzv. „kreativna ekonomija“ i koje su od sredine 1990-ih do danas postale „globalnom ortodoksijom“ (Schlesinger, 2016). Potreba „izoštravanja leća“ pod kojima se promatraju postavke koje se tiču „kulture, povezanosti i društvene kohezije“ (Baeker, 2002) konstatirana je već na početku pohoda „kreativnih industrija“ i „kreativne ekonomije“, no do današnjih dana izostaje u dokumentima koji se tiču kulturnih politika. To vrijedi i za dokumente Europske unije, uključujući i onaj ciljano posvećen „proučavanju ekonomije kulture u Europi“ (KEA 2006). U priopćenju se pokazuje da je postavka o „društvenoj koheziji“ koju bi trebale stvoriti kulturne djelatnosti usmjerene prvenstveno na dohodovnost neutemeljena u realnostima i potrebama hrvatskog društva. Takav se zaključak utemeljuje u teorijskom razmatranju o implikacijama pojmova „društvene kohezije“ i različitih oblika „kreativne ekonomije“, Reckwitzovom (2017) objašnjenju dobitnika i gubitnika postindustrijske tranzicije, proturječnoj upotrebi pojma „kultura“ u kulturnim politikama, te empirijskoj građi o kulturnoj potrošnji u Hrvatskoj i klasnoj strukturi hrvatskog društva, prikupljenoj anketnim ispitivanjima na nacionalno reprezentativnom uzorku, provedenima 2015. (SNFS SCOPES 152626) te 2018. godine (GENMOD, HRZZ-IP-2016-06-6010). Zaključak je da se - umjesto povećavanja „društvene kohezije“ očekivanog u političkoj retorici – daljnjom gradnjom kulturnih politika na ciljevima zaostalim iz Lisabonske agende (2000), može samo povećati društvena polarizacija. S obzirom na realnosti hrvatskog društva, postavke Nove europske agende za kulturu (2018), koje prepoznaju i naglašavaju njezinu društvenu vrijednost, bile bi primjerenije željenoj svrsi.

Prema nacionalnom izvješću o stanju zadružnog poduzetništva za 2016. g. Hrvatskog centra za zadružno poduzetništvo, godišnji prihod zadruga (1, 6 mlrd. kn) čini tek 0, 5 % bruto domaćeg proizvoda Republike Hrvatske. Od ukupno 1218 zadruga u Hrvatskoj, tek 15% (180 zadruga) uprihodi čak 92% spomenutog iznosa, što znači da preko 1000 zadruga nisu značajni tržišni akteri. S obzirom na bitnu ulogu zadružnog poduzetništva u hrvatskoj socioekonomskoj tradiciji još od kraja 19. i početka 20. st., pri Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta poduzeli smo kvalitativno istraživanje u projektu Čimbenici uspješnosti i modeli suradnje zadruga u Hrvatskoj od rujna 2017. do sredine 2018. g., uz potporu Sveučilišta u Zagrebu. Provedeno je 49 polustrukturiranih intervjua s voditeljima ili članovima 45 zadruga iz svih povijesnih regija Hrvatske, pri čemu su obuhvaćene zadruge gotovo svih djelatnosti kojima se zadruge u nas bave. Na osnovu tematske analize intervjua te analize dostupnih izvora, identificirali smo neke od glavnih prepreka uspješnom zadružnom poduzetništvu u Hrvatskoj. U skladu s distinkcijom između organizacijskih teorija koje su usredotočene na unutarnje resurse i sposobnosti organizacije (resource-based view) i onih koje su usredotočene na institucionalno okružje u kojemu organizacija djeluje (resource- dependency view), identificirane prepreke mogu se podijeliti na unutarnje i vanjske. U ovom izlaganju u prvom redu problematiziramo prepreke uvjetovane intrinzičnim čimbenicima unutar zadruga i među zadrugama. Nalazi istraživanja otkrivaju koji odsječci proizvodnog lanca, od preduvjeta za proizvodnju do plasmana gotovih proizvoda, predstavljaju najslabije karike. Prikazujemo razvojne strategije uspješnijih zadruga i modalitete dobre suradnje zadruga međusobno i s drugim tržišnim akterima. U analizi uzimamo u obzir tzv. „dvojnu narav“ zadruga, tj. činjenicu da zadruga istodobno predstavlja poduzetnički pothvat, ali i zajednicu svojih članova. U skladu s pretpostavkom da uspješnost zadruga u znatnoj mjeri ovisi o sposobnosti uravnoteživanja ekonomskih i društvenih ciljeva, i to na više organizacijskih razina, iznosimo neke prijedloge osnaživanja hrvatskoga zadružnog poduzetništva.

Društveno poduzetništvo i ekonomija u sve većem broju zemalja svijeta postaju prepoznatljivi i prihvaćeni kao ekonomsko-poslovni model kojemu glavni cilj nije gomilanje profita nego ispunjavanje socijalne odnosno društvene misije. U Aktu o jedinstvenom tržištu II (EC, 2012), Europska komisija izdvojila je društveno poduzetništvo kao jadan od stupova novog razvoja Europe, povezujući ga sa socijalnom kohezijom i rastom povjerenja potrošaća. Društveno poduzetništvo je široki koncept koji obuhvaća raznolike ekonomske modele kao i raznolike organizacije društvenog poduzetništva i ekonomije. Zajedničko svim ovim modelima i organizacijama je, pored ostvarivanja društvenog utjecaja, reinvestiranja dobiti u projekte od javnog značaja te uključivanja marginaliziranih skupina, i participativno demokratsko upravljanje koje u središte stavlja radnika te na taj način mijenja ekonomiju ne samo za konzumente već i za one koji ju su- kreiraju. Iskustvo rada u društvenom poduzeću, motivacije za rad i vrijednosti koje dijele radnici su stoga u fokusu ovdje predstavljenog istraživanja. Kvalitativnim istraživanjem obuhvatili smo devet socijalnih zadruga kako bismo interpretirali iskustva rada u društvenom poduzetništvu iz perspektive samih radnika. Značenje društvenog poduzetništva konstruira se kroz osobne definicije, motivaciju za rad u društvenom poduzeću te kroz prethodno ili naknadno internalizirane vrijednosti. Osim što je direktno povezana sa motivacijom i vrijednostima zaposlenika, suradnja sa zajednicom te unutar I između poduzeća vitalni je segment društvenog podzetništva, posebice u kontekstu odnosa sa lokalnom zajednicom i korisnicima. Posljednja kategorija koju smo analizom izdvojili odnosi se na način na koji sugovornici opisuju radne uvjete, (ne)zadovoljstvo na random mjestu, kvalitetu života te osjećaj ispunjenosti. Iz rezultata istraživanja može se zaključiti kako sugovornici/radnici u društvenim poduzećima daju prednost intrinzičnim motivacijama i intrinzičnim vrijednostima vezanim uz radno mjesto, pozitivno opisuju uvjete rada u društvenom poduzetništvu, te dijele percepciju porasta kvalitete života od kada rade u društvenom poduzeću.

Posljednjih pet godina hrvatsko društvo suočilo se s povećanim i masovnijim brojem dolazaka raseljenih prisilnih migranata, dok se već unazad petnaest godina kontinuirano omogućava prihvat i odobrenje izbjegličke zaštite za tu populaciju. Posljedično, to može voditi ne samo njihovom priželjkivanom uključivanju u društvo, nego ponekad i ka umanjivanju solidarnosti prema izbjeglicama pomoću koje bi trebalo graditi povjerenje, suživot i interkulturne odnose koje donosi jezična, etnička, vjerska i kulturna raznolikost u zajednicama u koje se trebaju integrirati. Putnam (2000) čak tvrdi da etnička i kulturna različitost koju donosi imigracija, ako se u smislu javnih politika i mjera pravilno ne odnosi prema njoj, može sniziti socijalni kapital, povjerenje i socijalnu koheziju unutar lokalnih zajednica i susjedstva, a povećati etnocentrizam, predrasude, etničke i klasne podjele. Opsežno nacionalno istraživanje o preduvjetima integracije izbjeglica (azilanata i osoba pod supsidijarnom zaštitom) provedeno je unutar uzorka od 30 lokalnih zajednica u Hrvatskoj. Metodom polustrukturiranog intervjua i fokusnih grupa obuhvaćeno je preko dvjesto aktera u sustavu integracije i 26 izbjeglica iz različitih zemalja porijekla. Primjenom metode tematske analize sadržaja rezultati su grupirani u četiri tematska područja, te upućuju na brojne izazove s kojima se lokalne zajednice susreću u procesu integracije izbjeglica te u radu na socijalnoj koheziji među domicilnim i novouseljenim sugrađanima. U izlaganju se usmjeravamo na prikaz i analizu kapaciteta i potreba lokalnih zajednica, te potreba i perspektiva samih izbjeglica. Kvaliteta izbjegličke zaštite na nacionalnoj razini upućuje na relativnu nepripremljenost lokalnih zajednica za osmišljavanje, donošenje i provođenje integracijskih mjera za osobe pod međunarodnom zaštitom. Stoga, nerijetko proces integracije izbjeglica u lokalnim zajednicama prihvata karakteriziraju nedostaci unutar institucionalnog sustava koji rezultiraju otežanom participacijom ili socijalnim, ekonomskim i političkim isključivanjem izbjeglica iz širih društvenih procesa. Ipak, pojedinačni primjeri dobre prakse mogu voditi daljnjem razvijanju modela za osnaživanje socijalne kohezije u lokalnim zajednicama, kao i pozitivnim pomacima u lokalnim primjenama nacionalne integracijske politike.

U priopćenju se predočavaju rezultati kvalitativnog dijela višefaznog sekvencijalnog istraživanja sa mješovitim metodama koje za cilj ima istražiti odrednice akumulacije socijalnog kapitala zadarskog stanovništva. Socijalni kapital razmatra se iz perspektive Roberta Putnama koja koncept shvaća kao višedimenzionalan, sastavljen od različitih oblika društvenih mreža, povjerenja i građanskog angažmana.Svrha kvalitativne faze, provedene kao adaptivno-teorijska analiza (Layder) podataka dobivenih dubinskim polu-strukturiranim intervjuima, bila je priprema anketnog upitnika te razrada i adaptacija teorijskih modela koji se u narednoj istraživačkoj fazi statistički analiziraju na podacima prikupljenim više-etapnim kvotnim uzorkom od 348 stanovnika/ca grada Zadra.U kontekstu prve dimenzije socijalnog kapitala rezultati kvalitativne studije pokazuju kako se društvene mreže formiraju temeljem identitetskih kriterija s osobitim obzirom na dob, razine osobnog bogatstva, razine obrazovanja, nacionalnost/etnicitet, religijske afilijacije, političko-ideološka opredjeljenja te mjesto stanovanja unutar grada kao i obiteljsko porijeklo primarno obzirom na povijesne lokalno- migracijske značajke. Povjerenje je uglavnom rezervirano za užu obitelj što se u postojećim istraživanjima pripisuje rasprostranjenosti etosa amoralnog familizma. Izgradnju uopćenog povjerenja priječe i druge značajke amoralno familističkih društava poput percipirane korupcije i neučinkovitosti pravnih i političkih institucija te egalitarni stavovi, napose rasprostranjene ideje ograničenog dobra i averzije prema nejednakosti. Nepovoljnim po izgradnju uopćenog povjerenja smatra se i veća izloženost medijski posredovanoj slici stvarnosti koja prioritizira kriminal i korupciju. Amoralni familizam u kontekstu aktivističke dimenzije socijalnog kapitala pokazuje ambivalentnu ulogu pri čemu je moguće uočiti djelovanje suprotnih mehanizama. S jedne strane usmjerenost isključivo ka boljitku vlastite obitelji rezultira izostankom moralne odgovornosti i aktivnosti usmjerenih ka široj zajednici. Također, značajke amoralno familističkih društva poput izraženih redistribucijskih preferencija te politička alijenacija u vidu osjećaja političke bespomoćnosti rezultiraju izostankom uključivanja u formalni vid građanskog angažmana. No nasuprot tomu građanske udruge dijelom su percipirane kao mehanizmi korisni za ostvarivanje materijalnih pogodnosti te kao takve i same privlače individualistički i familistički orijentirane osobe.

U radu se analiziraju institucijske karakteristike odabranih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iz perspektive studenata i institucijskih aktera. Teorijsko polazište rada čini koncept institucijskog habitusa, koji uključuje posredovanje utjecaja društvenog položaja, statusne grupe i individualnih značajki kroz karakteristike institucije na ponašanje pojedinca (McDonough, 1997). U sferi obrazovanja, institucijski habitus uključuje organizacijske prakse koje utječu na osjećaj prihvaćenosti kod studenata (Thomas, 2010). Glavne karakteristike institucijskog habitusa u obrazovnom kontekstu (Doolan, Košutić, Barada, 2015 ; Baranović, 2015) su: organizacijske karakteristike institucije (npr. dostupnost informacija o uvjetima i pravilima studiranja, dostupnost literature, kvaliteta nastave, raspored nastavnih sati), njene ekspresivne karakteristike (npr. dostupnost profesora za dobivanje informacija, dostupnost informacija o sveučilišnoj mobilnosti, podrška profesora pri izvršavanju studentskih obveza i dr.) te kurikulum (npr. sadržaji kolegija, ponuđeni izborni predmeti). Rad se temelji na podacima prikupljenim anketnim upitnikom 2017. godine, na uzorku studenata druge i treće godine studija Zagrebačkog sveučilišta (12 fakulteta, N=1533) te polustrukturiranim intervjuima provedenim 2018. godine s prodekanima (N=11) sa šest fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Cilj rada je ispitati institucijske karakteristike odabranih fakulteta kroz analizu zadovoljstva elementima studija i percipiranog ugleda fakulteta iz perspektive studenata i prodekana fakulteta kao predstavnika upravljačkih struktura. Polazi se od hipoteze kako su institucije s višim percipiranim ugledom responzivnije prema potrebama vlastitih studenata. Iako se pretpostavlja da neće biti odstupanja u percepciji ugleda i prestiža institucije između studenata i prodekana istog fakulteta, očekuju se razlike između viđenja studenata i prodekana različitih fakulteta. Te se razlike mogu promatrati kao indikatori horizontalnih razlika u visokom obrazovanju te se razmatra doprinose li, i kako, institucijske karakteristike fakulteta ublažavanju socijalnih nejednakosti i socijalnoj koheziji ili ih produbljuju. Rezultati rada mogu biti korisni za javne obrazovne politike budući da upućuju na moguće sličnosti i razlike u iskustvima i viđenju struktura i procesa u visokom obrazovanju iz perspektive studenata i relevantnih institucijskih aktera.