Rodna ravnopravnost u modernizacijskom kontekstu: mješovito-metodski pristup

Analize koje se prezentiraju u ovom priopćenju temelje se na kvantitativnim i kvalitativnim podacima prikupljenim i obrađenim u okviru projekta „Relacijski rodni identiteti u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive“ (GENMOD, HRZZ-IP-2016-6-6010) (2017.-2021.) U izlaganju se prezentira nekoliko primjera u kojima kvalitativna analiza spaja (kvantitativno dobivene) tipove s teorijom i doprinosi objašnjenju nelinearnosti modernizacijskog procesa koji se odvija u posttranzicijskoj Hrvatskoj. Teorijski okvir analize čine novije teorije modernizacije (Beck, Giddens, Bauman, Touraine, Eisenstadt, Inglehart-Welzel, Chang), koje kritički elaboriraju ranije pretpostavljanu linearnost i evolucijski karakter modernizacijskog procesa, a čije su postavke primjenjive i na postsocijalistički transformirana društva poput hrvatskog. Polazište rasprave su stavovi o rodnoj ravnopravnosti, koji se smatraju važnim pokazateljem opće moderniziranosti i demokratiziranosti nekog društva. U kontekstu rasprava o nelinearnosti i kontradiktornosti modernizacijskog procesa, važno je pokušati odgovoriti na sljedeća pitanja: (1) kako zahvatiti modernizacijske promjene u trenutku dok se odvijaju, te (2) kako na temelju standardiziranih pitanja zahvatiti specifičnosti pojedinog istraživanog društva? U ovom se priopćenju pokušava odgovoriti na navedena pitanja mješovito-metodskim pristupom. Stavovi o rodnoj ravnopravnosti, prikupljeni anketom na nacionalno reprezentativnom uzorku (N=1200), podvrgnuti su faktorskoj i klasterskoj analizi (na poduzorcima muškaraca i žena). Analiza je provedena na skali patrijarhata, tradicionalizma, radne egalitarnosti, obrazovne i profesionalne emancipacije, te na stavovima o neovisnosti žena. Dobivena su tri tipa muškaraca i žena: neodlučni, egalitarni i podvojeni. U skladu sa sekvencijalnim nacrtom istraživanja, proveden je zatim njegov kvalitativni dio, unutar kojega su podaci prikupljani kroz 92 polustrukturirana intervjua s mikroetnografskom dimenzijom (s muškarcima, ženama i parovima u svim hrvatskim regijama). Dio sugovornika/ca sudjelovao je u anketnom ispitivanju provedenom u prethodnoj fazi istraživanja, a oni/e koji/e to nisu učinili nakon intervjuiranja su ispunjavali skraćeni upitnik koji je uključivao stavove o rodnoj ravnopravnosti. Na ovaj način prikupljeni kvantitativni i kvalitativni podaci poslužili su kao kontekst jedni drugima, odnosno omogućili su da eksplanatorni karakter drugog dijela istraživanja u sekvencijalnom nacrtu postane transformacijski: u krajnjem ishodu, rezultati obrada kvantitativnih podataka vide se u svjetlu relevantnih kvalitativnih podataka i obratno. Takav relacijski (a ne supstancijalistički) pristup redukciji kompleksnosti kakvu predstavljaju tipovi omogućio je zahvaćanje specifičnosti aktualnog „modusa modernosti“ (Touraine) hrvatskog društva, u smislu da cjelinu u koju su analizirani stavovi ugrađeni (embedded) dovode u vezu s pojedinačnim narativima i djelovanjima. Na taj način moguće je bolje razumjeti „kontradiktornost“, odnosno neočekivanu „regresivnost“ ili pak „emancipiranost“ pojedinih stavova unutar dobivenih tipova, primjerice pojedine esencijalističke stavove na koje se nailazi kod pripadnica/ka egalitarnog tipa.