Search

Osteoporoza je bolest karakterizirana gubitkom koštane gustoće i propadanjem mikroarhitekture kostiju, što rezultira povećanim rizikom za prijelom. Danas se u terapiji koriste brojne skupine lijekova: antiresorptivni lijekovi, estrogen, selektivni modulatori estrogenskih receptora, bisfosfonati, paratireoidni hormon, stroncijev ranelat. Zbog nekih neželjenih učinaka kao prirodna alternativa nameću se fitoestrogeni. Istraživanje je provedeno na štakorima u kojih je djelovanjem retinoične kiseline izazvana osteoporoza. Cilj istraživanja bio je utvrditi učinkovitost flavonoida kvercetina, naringenina, krizina, ikarina i proantocijanidina u liječenju osteoporoze kao i postojanje razlike u antiosteoporotičnoj aktivnosti između korištenih flavonoida i bisfosfonata alendronata, za kojega je već utvrđen pozitivni učinak. Analizirani su promjena mase pokusnih životinja, masa, duljina i promjer bedrene kosti, sadržaj kalcija i fosfora te biokemijske i hematološke varijable. Procjenjivan je učinak praćenih flavonoida u liječenju i prevenciji osteoporoze. Od analiziranih flavonoida dobre terapijske mogućnosti pokazali su krizin, kvercetin i ikarin dok su u prevenciji potencijalno učinkoviti krizin i kvercetin. U usporedbi sa alendronatom, flavonoidi su prema nekim kriterijima pokazali bolji učinak.

Pretpostavljajući da akutni ezofagitis i pankreatitis mogu uzrokovati jedno drugo, usredotoĉili smo se na insuficijenciju sfinktera kao njihov zajedniĉki uzrok. Istraţili smo postojanje zajedniĉke terapije, antiulkusni lijek pentadekapeptid BPC-157, koji djeluje kod lijeĉenja ezofagitisa, zatajenja donjeg ezofagealnog i piloriĉnog sfinktera i akutne upale pankreasa. U štakora, izazivanjem akutnog pankreatitisa, podvezivanjem ţuĉnih vodova, 24 h nakon operacije takoĊer dolazi do razvoja ezofagitisa i zatajenja sfinktera, te smanjenja tlaka unutar donjeg jednjaĉkog i piloriĉnog sfinktera. Samo podvezivanje ţuĉnih vodova trenutno dovodi do pada tlaka u oba sfinktera. Izazivanje zatajenja jednjaĉkog sfinktera, umetanjem cjevĉice u donji ezofagealni i piloriĉni sfinkter moţe dovesti do razvoja akutne upale gušteraĉe. Ova stanja (ezofagitis, zatajenje sfinktera i akutni pankreatitis) pogoršavaju jedno drugo, što se vidi u štakora u kojih je izvršeno umetanje cjevĉica u sfinktere i podvezivanje ţuĉnih vodova. BPC-157 (intraperitonealno ili u vodi za pijenje), u dozama 10 μg/kg i 10 ng/kg, ima suprotno djelovanje.

Uvod: Temporomandibularni poremećaj (TMP) je muskoloskeletalni poremećaj koji obuhvaća niz kliničkih stanja karakteriziranih promjenama žvačne muskulature, temporomandibularnih zglobova (TMZ) i pridruženih struktura. Najčešći prisutan simptom je bol lokalizirana u žvačnim mišićima. Etiologija mišićne boli nije u potpunosti razjašnjena. Cilj istraživanja bio je ispitati utjecaj kroničnog stresa, okluzijske interferencije te njihovog zajedničkog djelovanja na bol maseteričnog mišića. Također, cilj je bio utvrditi utjecaj ispitivanih čimbenika na sistemsku i lokalnu razinu interleukina-6 (IL-6) te utvrditi moguću povezanost razine IL-6 s mišićnom boli. Cilj je bio utvrditi doprinos kroničnog stresa, okluzijske interferencije, razine IL-6 u tkivu i plazmi na bol maseteričnog mišića te utvrditi doprinos kroničnog stresa i okluzijske interferencije na razinu IL-6 u plazmi i tkivu maseteričnog mišića. Materijali i metode: U eksperimentalnom radu korišteno je 50 muških Wistar štakora. Životinje su podijeljene u pet skupina od 10 štakora. Skupine sačinjavaju: skupina izložena kroničnom stresu; skupina izložena okluzijskoj interferenciji; skupina izložena kroničnom stresu i okluzijskoj interferenciji; kontrolna skupina slobodna od kroničnog stresa i okluzijske interferencije i apsolutna kontrola koju formiraju životinje slobodne od bilo kakve procedure ili dobivanja ikakve tvari. Životinje su bile podvrgnute eksperimentu 56 dana. Zadnjeg eksperimentalnog dana životinjama se procjenjivala mišićna bol nakon čega su žrtvovane, te su sakupljeni uzorci krvi i masetera, iz kojih su enzimskim imunotestom određivane vrijednosti IL-6. Rezultati: Životinje izložene zajedničkom učinku okluzijske interferencije i kroničnog stresa pokazuju statistički značajno veću reakciju na bolni podražaj u usporedbi s kontrolnom skupinom (p=0,023). Također, utvrđena je značajno viša razina IL-6 maseteričnog mišića u skupini izloženoj zajedničkom učinku okluzijske interferencije i kroničnog stresa u usporedbi s kontrolnom skupinom (p=0,012). Utvrđena je pozitivna korelacija između razine IL-6 maseteričnog mišića i boli (r = 0,62; p

Uvod: Frenička dugoročna facilitacija (pLTF) predstavlja dugotrajno povećanje respiracijskoga motornog odgovora nakon epizoda akutne intermitentne hipoksije (AIH), ali ne i nakon akutne trajne hipoksije sličnog kumulativnog trajanja. Smatra se oblikom respiracijske plastičnosti ovisne o serotoninu (5-HT). pLTF je dokazan u štakora anesteziranih uretanom. Dosad nije istraživan utjecaj propofolske monoanestezije na pojavu pLTF u modelu AIH u anesteziranog štakora. Hipoteza je da će propofol oslabiti pLTF u odnosu na uretan. U drugom dijelu rada ispitalo se moguće mehanizme djelovanja propofola na pLTF usporedbom učinaka intravenske primjene agonista 5-HT1A receptora 8-OH DPAT-a. Metode: Četrnaest odraslih, muških, vagotomiranih, paraliziranih i mehanički ventiliranih Sprague-Dawley štakora (7 u svakoj skupini) bilo je izloženo hipoksijskim epizodama (FiO2 = 9%) po obrascu 5x3 minute (TH1-TH5), međusobno odvojenih s 3 minute hiperoksije (FiO2=50%). Životinje su bile pod uretanskom (1, 2 g/kg intraperitonejski, skupina U) ili propofolskom anestezijom (intravenski bolus 11, 9 mg/kg + infuzija 78 mg/kg/h, skupina P). Vršna aktivnost freničkoga živca (PNA), frekvencija izbijanja (f), te parametri ritma disanja (Ti, Te, Ttot) analizirani su i uspoređeni s kontrolnim bazalnim vrijednostima i to tijekom prve hipoksijske epizode (TH1), kao i 15 (T15), 30 (T30) i 60 (T60) minuta iza završetka posljednje hipoksijske epizode. U drugom dijelu eksperimenta (n=10) promjena freničkoga neurograma nakon injiciranja lijeka uspoređivana je s kontrolnim vrijednostima prije davanja 8-OHDPAT. Rezultati: Izokapnija se uspješno održavala tijekom čitavog protokola. U skupini P, PNA se nije značajno promijenila ni u jednoj vremenskoj točki nakon završetka zadnje hipoksijske epizode, tj. pLTF je bio ugašen. Postojalo je značajno povećanje PNA u skupini U u točki T60, a u usporedbi s kontrolom (59, 4 ± 6, 6%, P

Želučani antiulkusni pentadekapeptid BPC 157, koji je u kliničkim istraživanjima za upalnu bolest crijeva (PL14736, Pliva) uspješno pomaže cijeljenju intestinalnih anastomoza i fistula u štakora. Stoga smo tijekom 4 tjedna promatrali progresivni gubitak tjelesne mase i ostale tjelesne promjene koje su nastupile u štakora s induciranim sindromom kratkog crijeva (nakon opsežne resekcije tankog crijeva od 4. ilealne arterije kranijalno od ileocekalne valvule do 5 cm ispod pilorusa). BPC 157 (/kg) (10µg, 10 ng) je davan peroralno u vodi za piće (12ml/štakoru/dan) ili intraperitonealno (jedan put na dan, prvi put 30 min nakon operacije, zadnji 24 sata prije žrtvovanja). Unutar prvog postoperativnog tjedna, u vidljivo iscrpljenih kontrolnih životinja, unatoč povećanju visine crijevnih resica za 2x, dubine crijevnih kripti za 2x i debljine mišićnog sloja tankog crijeva za 4x, te povečanju promjera i jejunuma i ileuma dolazi do progresivnog stalnog gubitka tjelesne mase. Suprotno, u BPC 157 tretiranih životinja (peroralno i parenteralno) uočen je, od najranijeg postoperativnog vremena, značajan dodatni porast visine crijevnih resica, dubine crijevnih kripti, debljine oba mišićna sloja tankog crijava te stalan porast tjelesne mase (s vremenom dosiže vrijednosti zdravih, neoperiranih životinja). Osim toga u BPC 157 liječenih životinja nisu uočene promjen promjera jejunuma i ileuma te njihovog međusobnog odnosa, te je uočena povećana čvrstoća anastomoze. Stoga možemo zaključiti da bi pentadekapeptid BPC 157 mogao biti uspješno riješenje liječenja sindroma kratkog crijeva.

To investigate the acute effects of doramectin on basal and histamine-stimulated gastric secretion in anaesthetised rats, twenty adult female Sprague-Dawley rats were anaesthetised and their stomachs were cannulated and perfused with saline. Basal gastric acid secretion was collected from all rats. Doramectin (300 μg.kg-1, n = 5 and 600 μg.kg-1, n = 5) was then administered to ten rats intramuscularly, followed an hour later by histamine (100 μg.kg-1) subcutaneously. In another 10 rats the histamine was administered an hour before the doramectin. There was no significant change in gastric acid secretion compared to when doramectin alone was administered. Histamine, produced a significant increase (P, Dvadeset odraslih Sprague-Dawley štakorica bilo je podvrgnuto anesteziji radi istraživanja akutnih učinaka doramektina na bazalno i histaminom potaknuto želučano lučenje. U njihove želuce bile su postavljene kanile te su bili isprani fiziološkom otopinom. Bazalno izlučena želučana kiselina bila je skupljana od svih štakorica. Nakon toga štakoricama je u mišićje bio primijenjen doramektin (300 μg.kg-1, n = 5 i 600 μg.kg-1, n = 5), a sat kasnije potkožno i histamin (100 μg.kg-1). Drugoj skupini od 10 štakorica histamin je bio primijenjen jedan sat prije doramektina. Nije ustanovljena značajna promjena u lučenju želučane kiseline nakon davanja samog doramektina u odnosu na bazalno lučenje. Histamin je potaknuo značajno povećanje (P

Relativan red potentnosti hlapljivih anestetika na hipoksijski ventilacijski odgovor proučavan je na ljudima i to uglavnom u subanestezijskim dozama, a podatci dobiveni na životinjskom modelu su razmjerno rijetki, pogotovo oni s pravim anestezijskim dozama hlapljivih anestetika. U našem istraživanju proučavali smo utjecaj 1, 4 ; 1, 6 ; 1, 8 i 2, 0 MAC halotana, izoflurana i sevoflurana na freničku aktivnost u euoksiji (baseline) i tijekom akutne normokapnijske hipoksije (FiO2= 0, 09) na odraslim mužjacima štakora soja Sprague-Dawley. Pri halotanskoj anesteziji sve proučavane životinje (9/9) bile su apnejične u euoksiji, kao i pri hipoksijskom podražaju pri sve četiri razine anestezije. Pod utjecajem izoflurana od 1, 4 MAC, 5 od 14 životinja imalo je prisutnu aktivnost freničkoga živca čak i pri euoksiji i pokazalo HVR (povećanje od 302% od osnovne vrijednosti). Međutim, svi štakori su postali apnejični i izgubili HVR pri višim dozama. Pod sevofluranskom anestezijom, frenička aktivnost je zadržana u nekih životinja pri svim dubinama anestezije, kao i HVR (čak i pri najvišoj rabljenoj vrijednosti od 2, 0 MAC). Slično prethodno uočenom na ljudima, red potentnosti hlapljivih anestetika određen na temelju depresije HVR u štakora bio je halotan > izofluran > sevofluran (P=0, 01 za razliku među anesteticima). Pri oporavku od hipoksijskog podražaja uočena je razlika između izoflurana i sevoflurana. Ubrzo nakon povratka na euoksijsku ventilaciju (FiO2=0, 3) došlo je do kratkotrajnog povećanja PNA, što nije zabilježeno pri sevofluranskoj anesteziji. U našem istraživanju uočili smo produženje vremena potrebnog za fiziološki odgovor na akutni hipoksijski podražaj pri izofluranskoj i sevofluranskoj anesteziji.

paracetamol, jetrena encefalopatija, konvulzije, pentadekapaptid BPC 157, štakori

Mould Stachybotrys chartarum (Ehrenb.) Hughes is known to pose a health risk in indoor environments. Most of its strains can produce several intra- and extracellular trichothecene mycotoxins. Complex secondary metabolites of stachybotrys isolates from mouldy dwellings/public buildings in Slovakia were intratracheally instilled in Wistar male rats (4 μg in 0.2 mL of 0.2 % dimethylsulphoxide; diacetoxyscirpenol as the positive control). After three days, haematological parameters were measured in peripheral blood and infl ammatory response biomarkers in bronchoalveolar lavage fl uid (BALF), and the results were statistically analysed. Exometabolites proved to suppress red blood cell (RBC), decreasing the total RBC count, haemoglobin, and haematocrit. The exposed rats showed signifi cantly higher total BALF cell count, indicating infl ammation, lower alveolar macrophage counts, and increased granulocyte count related to the BALF cells. Due to haematotoxic and infl ammation-inducing properties, metabolites of S. chartarum can cause damage to the airways and haematological disorders in occupants of mouldy buildings., Plijesan Stachybotrys chartarum (Ehrenb.) Hughes poznata je kao rizični mikroorganizam u zatvorenim prostorijama. Većina njezinih sojeva može proizvesti nekoliko unutarstaničnih i izvanstaničnih trikotecenskih mikotoksina. Muškim Wistar štakorima instilirani su intratrahealno kompleksni sekundarni metaboliti stahibotrisa izolirani iz stambenih i javnih zgrada u Slovačkoj zahvaćenima plijesni (4 μg na 0,2 mL 0,2 %-tnog dimetilsulfoksida; dok se diacetoksiscirpenol rabio kao pozitivna kontrola). Tri dana kasnije izmjereni su hematološki parametri u perifernoj krvi te biopokazatelji upalnoga odgovora u bronhoalveolarnome ispirku te su rezultati obrađeni statistički. Pokazalo se da egzometaboliti suprimiraju eritrocite, smanjujući njihov ukupni broj, hemoglobin i hematokrit. Izloženi štakori imali su značajno veći broj stanica u bronhoalveolarnome ispirku, što upućuje na upalu, dok im je broj alveolarnih makrofaga bio manji, a broj granulocita povezanih sa stanicama u ispirku veći. Zbog svojih hematotoksičnih i upalnih svojstava S. chartarum može dovesti do oštećenja dišnih putova i poremećaja u krvotvornome sustavu osoba koje žive i/ili rade u zgradama zahvaćenima tom plijesni.

This study was undertaken to screen fractions of extracts of Spigelia anthelmia to fi nd out its anthelmintic activity against experimental Nippostrongylus braziliensis infection in rats. 1000 g of the ethanolic crude extract of Spigelia anthelmia yielded 199 g (19.9%) while fractionation with chloroform, water and ethylacetate yielded 120 g (60%), 64 (32%) and 9 g (4.5%) respectively. In the anthelmintic trial in rats, the aqueous and ethylacetate fractions gave a highly signifi cant (P0.05) deparasitization when compared with the control. However, comparing the fractions with each other, chloroform and ethylacetate fractions gave a non signifi cant (P>0.05) deparasitization while the aqueous fraction gave a highly signifi cant (P, Istraživana je protuhelmintička aktivnost pojedinih frakcija iscrpaka biljke Spigelia anthelmia na pokusnu invaziju oblićem Nippostrongylus brasiliensis u štakora. Iz 1000 g etanolnoga sirova iscrpka dobiveno je 199 g (19,9%) suhe tvari, dok je frakcioniranjem kloroformom dobiveno 120 g (60%), vodom 64 g (32%) i etilacetatom 9 g (4,5%). Vodene i etilacetatne frakcije imale su visoku aktivnost (P>0,001) dok kloroformna frakcija nije imala značajan učinak (P0,05), dok je vodena frakcija imala značajan protuhelmintički učinak (P

Hyperglycaemia has been observed with exposure to organophosphate insecticides. This study was designed to compare the effects of calcium channel blockers, alpha-adrenergic, beta-adrenergic, and muscarinic receptor blockers, and of free radical scavengers on insulin secretion from diazinon-treated islets of Langerhans isolated from the pancreas of rats using standard collagenase digestion, separation by centrifugation, and hand-picking technique. The islets were then cultured in an incubator at 37 °C and 5 % CO2. In each experimental set 1 mL of 8 mmol L-1 glucose plus 125 µg mL-1 or 625 µg mL-1 of diazinon were added, except for the control group, which received 8 mmol L-1 glucose alone. The cultures were then treated with one of the following: 30 µmol L-1 atropine, 100 µmol L-1 ACh + 10 µmol L-1 neostigmine, 0.1 µmol L-1 propranolol, 2 µmol L-1 nifedipine, 50 µmol L-1 phenoxybenzamine, or 10 µmol L-1 alphatocopherol. In all experiments, diazinon significantly reduced glucose-stimulated insulin secretion at both doses, showing no dose dependency, as the average inhibition for the lower dose was 62.20 % and for the higher dose 64.38 %. Acetylcholine and alpha-tocopherol restored, whereas atropine potentiated diazinoninduced hyposecretion of insulin. Alpha-, beta- and calcium channel blockers did not change diazinoninduced effects. These findings suggest that diazinon affects insulin secretion mainly by disturbing the balance between free radicals and antioxidants in the islets of Langerhans and by inducing toxic stress., U osoba izloženih organofosfatnim insekticidima zamijećen je nastanak hiperglikemije. Svrha je ovo istraživanja bila usporediti djelovanje blokatora kalcijevih kanala, alfa i beta-adrenergičkih i muskarinskih receptora te inhibicije slobodnih radikala na lučenje inzulina iz Langerhansovih otočića izoliranih iz štakora tretiranih diazinonom. Otočići su izolirani iz gušterače štakora s pomoću standardnog postupka digestije kolagenazom, odvajanja centrifugiranjem i metodom ručnog probira (engl. hand-picking) te su kultivirani u inkubatoru pri 37 °C i 5 % CO2. Pokusne su kulture inkubirane s 1 mL glukoze u koncentraciji od 8 mmol L-1 te diazinonom u dozi od 125 μg mL-1, odnosno 625 μg mL-1. U kontrolu je dodana samo glukoza u koncentraciji od 8 mmol L-1. Nakon toga je u kulture dodan jedan od sljedećih agenasa: 30 µmol L-1 atropin, 100 µmol L-1 ACh + 10 µmol L-1 neostigmin, 0,1 µmol L-1 propranolol, 2 µmol L-1 nifedipin, 50 µmol L-1 fenoksibenzamin, odnosno 10 µmol L-1 alfa-tokoferol. U svim je pokusima diazinon značajno smanjio lučenje inzulina, s time da je doza od 125 μg mL-1 dovela do 62,2 %-tne inhibicije, a doza od 625 μg mL-1 do 64,38 %-tne inhibicije lučenja inzulina, što upućuje na djelovanje neovisno o dozi. Acetilkolin i alfa-tokoferol su ponovno potaknuli lučenje inzulina, za razliku od atropina koji ga je dodatno smanjio. Primjena blokatora alfa i beta-adrenergičkih receptora te blokatora kalcijevih kanala nije utjecala na djelovanje diazinona. Autori zaključuju da diazinon utječe na lučenje inzulina ponajviše narušavanjem ravnoteže između slobodnih radikala i antioksidansa u Langerhansovim otočićima te dovodi do toksičnoga stresa.

U ovom istraživanju ispitivan je učinak tosilcitozina (H4), sulfonilnog derivata pirimidinske baze citozin, na hematološke vrijednosti u Wistar štakora. Uspoređivane su hematološke vrijednosti ispitivanih životinja s pozitivnom i negativnom kontrolom. Kao pozitivna kontrola poslužio je pirimidinski derivat 5-FU koji se već desetljećima koristi kao citostatik. Od hematoloških vrijednosti pratila se vrijednost broja eritrocita, leukocita, trombocita, vrijednost hematokrita, hemoglobina, volumen eritrocita (MCV), prosječan sadržaj hemoglobina u eritrocitu (MCH), prosječna koncentracija sadržaja hemoglobina u eritrocitu (MCHC). Dobiveni rezultati pokazuju da tosilcitozin, ovisno o dozi, i vremenu djelovanja, dovodi, u odnosu na negativnu kontrolu, do promjene broja leukocita i MCV vrijednosti (P ≤ 0, 05). Međutim, u odnosu na 5-FU, pokazalo se da ima manji toksični učinak i da su promjene krvne slike manje izražene nego nakon davanja 5-FU.

U ovom istraživanju željelo se ispitati antagonizam pentadekapeptida BPC 157 na opće anestetsko djelovanje diazepama, propofola, tiopentala, ketamina, fentanila, droperidola i talamonala u štakora. Pentadekapeptid BPC 157 je prvo apliciran sam u dozi 10 μg/kg i. p. Pentadekapeptid BPC 157 (10 pg, ili 10 ng ili 10 μg/kg t.t.) ili jednak volumen fiziološke otopine davani su 5 minuta prije različitih anestetika (/kg t.t.): diazepama (10, 0 ; 15, 0 ; 20, 0 mg), propofola (40, 0 ; 75, 0 ; 100, 0 mg ), tiopentala (20, 0 ; 30, 0 ; 40, 0 mg), ketamina (50, 0 ; 75, 0 ; 100, 0 mg), fentanila (200, 0 ; 300, 0 ; 400, 0 µg), dehidrobenzperidola (6, 0 ; 8, 0 mg), talamonala (kombinacije fentanila i dehidrobenzperidola) (0, 1 + 5, 0 mg ; 0, 15 + 7, 5 mg). Sve tvari ili fiziološka otopina davani su u akutnoj primjeni, u volumenu 5 mL/kg aplicirani intraperitonealno (i. p.). U pokusima se koristilo 6 ženki Wistar štakora težine 200-250 g po skupini, ukupno 912 štakora. Štakori su ispitivani individualno u kavezu i slobodnom polju. Svi štakori su korišteni samo jedanput u pokusu. Opća anestetska / anesteticima slična potencija lijekova ispitivana je koristeći gubitak refleksa uspravljanja kao indeks anestezije. Prosječna ocjena anestezije ili anesteziji sličnog učinka (POA) računala se iz prosjeka ocjena bilježenih svakih 5 minuta nakon injekcije anestetika do oporavka refleksa uspravljanja u svih životinja u skupini do najviše 2 sata. Vrijeme potrebno za povratak normalnog refleksa uspravljanja smatrano je vremenom oporavka (min). Broj štakora koji su izgubili refleks uspravljanja od ukupnog broja koji su dobili specifični tretman korišten je za izračunavanje postotka gubitka refleksa uspravljanja. ED50 gubitka refleksa uspravljanja, interval povjerenja 95%-ne pouzdanosti i pouzdanost razlika u ED50 vrijednostima među grupama određivani su po metodi Litchfield-a i Wilcoxon-a. Učinak anestetika na pokretljivost i somatosenzornu orijentaciju procjenjivan u 10 min intervalima, na zasebnim grupama štakora, prema reakciji na standardiziranu kompresiju repa. Odgovori su procjenjivani korištenjem jednostavnog bodovnog sustava Jelovca i sur., (1998). Motorni i lokomotorni odgovori ocijenjivani su u 10 min intervalima u kavezu i otvorenom polju korištenjem jednostavnog bodovnog sustava Ellinwood-a i Balster-a (1974). Vrijeme katalepsije određivalo se nakon i. p. primjene fentanila, dehidrobenzperidola i talamonala. Stanje katalepsije štakora procjenjivano je postavljanjem štakora u položaj uzdizanja postavljanjem prednjih šapa na ljestvicu. Ukoliko su štakori zadržavali kataleptički položaj duže od 20 sekundi, to je ocjenjivano katalepsijom. Vrijeme za koje su štakori održavali to imobilno stanje bilježilo se kumulativno do 120 min. Aplikacijom BPC 157 10 μg/kg i. p. samog nisu izazvane nikakve promjene. Primjenom BPC 157 i. p. antagonizirano je sedativno/hipnotsko djelovanje diazepama. ED50 za diazepam značajno je povećana sa 15, 1 (13, 7-16, 5) na 17, 3 (15, 8-18, 9) mg/kg u prisustvu pentadekapeptida BPC 157 (p

The effects of five suspected poisonous plants of the spurge family (Euphorbiaceae) i.e. Alchornea cordifolia Schum and Thorn, Cnidoscolus acontifolius Mill, Phyllanthus amarus Schum and Thorn, Phyllanthus muelleriarus Exell and Securinega virosa Baill, which are commonly found in Nigerian pasture were evaluated in albino rats using crude aqueous extracts for 14 days. All the extracts were administered orally. Changes in haematological and biochemical parameters were used as indices of toxicosis. The extracts of the plants caused a significant reduction (P, Učinci sirovih vodenih iscrpaka pripravljeni od pet vrsta biljaka porodice mlječika (Euphorbiaceae) sumnjivih da su otrovne: Alchornea cordifolia Schum i Torn, Cnidoscolus acontifolius Mill, Phyllanthus amarus Schum i Torn, Phyllanthus muellerianus Exell i Securinega virosa Baill, koje se često nalaze na nigerijskim pašnjacima, istraženi su na albino štakorima u tijeku 14 dana. Svi iscrpci davani su oralno. Promjene u hematološkim i biokemijskim pokazateljima uzete su kao znakovi otrovanja. Davanje iscrpaka prouzročilo je značajno smanjenje (P

U ovom istraživanju su korištene tri različite metode za određivanje klorida u biološkim uzorcima štakora oba spola. To su bile: titrimetrijska, spektroskopska i potenciometrijska metoda. Uspoređivana je njihova preciznosti i reproducibilnost tijekom određivanja koncentracije klorid-iona u pojedinim uzorcima seruma i urina. Pokazalo se da je potenciometrijska metoda najpreciznija i da pokazuje najmanja odstupanjima, te se ona upotrebljavala pri daljnjim znanstvenim istraživanjima.

A good knowledge of the basic mechanisms of acute toxicity of organophosphorus compounds has lead to the development of specific antidotes able to counteract their acute toxic effects. Unfortunately, there are still some highly toxic organophosphorus compounds, called nerve agents, that are resistant to standard antidotal treatment. Relatively unsatisfactory antidotal treatment of acute poisonings with some nerve agents has prompted studies of pretreatment possibilities that would increase the resistance of organisms exposed to nerve agents. Current protection against nerve agent poisoning is pyridostigmine, but its prophylactic efficacy is rather limited. To increase the effectiveness of pharmacological pretreatment of soman or tabun poisoning, a prophylactic mixture called PANPAL and consisting of pyridostigmine and two anticholinergic drugs – benactyzine and trihexyphenidyle was developed, produced and introduced into the Czech Army to protect soldiers against nerve agent exposure. This review describes the evaluation of the potency of PANPAL to counteract acute soman or tabun poisoning and to increase the therapeutic and neuroprotective efficacy of current post-exposure antidotal treatment in comparison with pyridostigmine given alone as pretreatment., Uvid u osnovne mehanizme akutnog otrovanja organofosfornim spojevima omogućio je razvoj specifičnih protuotrova koji su u stanju poništiti akutno toksično djelovanje otrova. Nažalost još postoje veoma toksični organofosforni spojevi poznati kao živčani otrovi, a koji su otporni na liječenje standardnim protuotrovima. Relativno slabi rezultati dosadašnjeg liječenja akutnog otrovanja živčanim otrovima potaknuli su istraživanje mogućnosti profilakse koja bi povećala otpornost izloženih organizama. Dosada se u te svrhe rabio piridostigmin, ali je njegovo profilaktičko djelovanje prilično ograničeno. Kako bi se povećala djelotvornost profilakse protiv trovanja somanom odnosno tabunom, u oružanim snagama Češke Republike razvijena je kombinirana profilaksa pod nazivom PANPAL, a koja obuhvaća piridostigmin i dva antikolinergika, benaktizin i triheksifenidil. Svrha joj je bolje zaštititi vojnike kod izlaganja živčanim otrovima. Ovaj pregledni rad opisuje testiranje djelotvornosti PANPAL-a protiv akutnog otrovanja somanom odnosno tabunom te poboljšanje terapijskoga i neuroprotektivnog djelovanja kod akutnog otrovanja tabunom odnosno somanom u odnosu na isključivu primjenu piridostigmina kao uobičajene profilakse kod trovanja živčanim agensima.

Mikotoksini fumonizin B1 (FB1) i okratoksin A (OTA) koji su često prisutni u prehrambenim proizvodima dobivenim preradom žitarica, spojevi su poznatog hepatotoksičnog, nefrotoksičnog i karcinogenog djelovanja. Smatra se da je jedan od mehanizama njihove toksičnosti indukcija oksidativnog stresa – stanja prekomjernog stvaranja reaktivnih kisikovih spojeva (ROS). Obzirom da je oksidativni stres uključen u etiologiju čitavog niza različitih bolesti kod ljudi (neurodegenerativnih i kardiovaskularnih bolesti, zloćudnih tumora, dijabetesa melitusa, različitih traumatskih oštećenja itd.) cilj ovog istraživanja je bio odrediti učinak FB1 i OTA na katalitičku aktivnost antioksidacijskih enzima katalaze (CAT) i superoksid dismutaze (SOD) u jetri i bubrezima (kao ciljnim organima njihove toksičnosti) te na taj način utvrditi da li konzumacija hrane kontaminirane sa FB1 i OTA može dovesti do razvoja bolesti tih organa kod čovjeka. Istraživanje je provedeno na odraslim mužjacima štakora soja Wistar koji su podijeljeni na 12 skupina od po 6 životinja: kontrolne skupine, skupine oralno tretirane različitim dozama FB1 (200.0 ng/kg tjelesne težine/dan ; 0.05 mg/kg/dan i 0.5 mg/kg/dan tijekom pet dana), skupine oralno tretirane različitim dozama OTA (5.0 ng/kg tjelesne težine/dan ; 0.05 mg/kg/dan i 0.5 mg/kg/dan tijekom 15 dana) i skupine oralno tretirane različitim kombinacijama doza FB1 + OTA (5.0 ng OTA/kg tjelesne težine/dan tijekom 15 dana + 200.0 ng FB1/kg tjelesne težine/dan/posljednjih pet dana tretmana ; 5.0 ng OTA/kg/dan/tijekom 15 dana + 0.05 mg FB1/kg/dan/posljednjih pet dana tretmana i 0.05 mg OTA/kg/dan/tijekom 15 dana + 0.05 mg FB1/kg/dan/posljednjih pet dana tretmana). Po završetku tretmana životinja, katalitičke aktivnosti CAT i SOD mjerene su spektrofotometrijski u homogenatima njihove jetre i bubrega. Tretman životinja različitim dozama FB1 nije imao značajan učinak na katalitičku aktivnost CAT i SOD ni u jetri ni u bubrezima. U jetri i bubrezima skupina tretiranih najvišom dozom OTA katalitička aktivnost CAT i SOD bila je statistički značajno snižena u odnosu na kontrolne skupine dok dvije niže doze OTA nisu imale značajan učinak na aktivnost tih enzima. U jetri, različite kombinacije doza FB1 + OTA nisu utjecale na aktivnost ni CAT ni SOD dok je u bubrezima uočen sinergistički učinak tih mikotoksina praćen statistički značajnim smanjenjem katalitičke aktivnosti CAT u odnosu na kontrole. Prema rezultatima dobivenim u ovom istraživanju, koncentracije FB1 i OTA koje su obično prisutne u prehrambenim proizvodima na bazi žitarica, pojedinačno nemaju značajan inhibicijski učinak na katalitičku aktivnost antioksidacijskih enzima u jetri i bubrezima. Međutim, obzirom da se ta dva mikotoksina u hrani često pojavljuju zajedno postoji mogućnost njihovog sinergističkog djelovanja na aktivnost CAT u bubrezima.

Protection experiments were conducted using different doses of equine serum butyrylcholinesterase (Eq BuChE) as pretreatment in rats. Cholinesterase activities were determined in blood [whole blood, red blood cells (RBC) acetylcholinesterase (AChE), and plasma BuChE] before and after sarin inhalation exposure in untreated rats and those pretreated with Eq BuChE. Brain AChE activity was also determined in the frontal cortex, basal ganglia and pontomedullar areas following exposure. Dose-dependent increases in plasma BuChE activity and no changes in the RBC and brain AChE activities were demonstrated following i.p. injection of different amounts of Eq BuChE. Decreases in plasma BuChE activity and RBC and brain AChE activities were observed in control rats following sarin inhalation exposure. In rats pretreated with Eq BuChE this inhibition was lower than in control animals. These results demonstrate protective effects of Eq BuChE pretreatment in rats intoxicated with sublethal concentrations of sarin by inhalation., U ovome su radu na štakorima istražene mogućnosti profilakse butirilikolinesterazom iz konjskog seruma (Eq BuChE) u različitim dozama. Aktivnost kolinesteraza izmjerena je u krvi (punoj krvi, eritrocitima i plazmi) prije i nakon inhalacije sarina u štakora koji su prethodno primili Eq BuChE. Također je nakon izlaganja sarinu mjerena aktivnost acetilkolinesteraze u tkivu uzetom iz čeonog režnja mozga štakora, bazalnih ganglija i pontomedularnog područja. Nakon primjene različitih doza Eq BuChE utvrđen je porast aktivnosti butirilkolinesteraze u plazmi koji je odgovarao dozi, ali nije bilo promjena u aktivnosti acetilkolinesteraze u eritrocitima i moždanom tkivu. U kontrolnih je štakora zamijećen pad aktivnosti butirilkolinesteraze u plazmi te acetilkolinesteraze u eritrocitima i moždanom tkivu nakon njihova izlaganja sarinu inhalacijskim putem. U štakora koji su primili profilaksu Eq BuChE ova je inhibicija bila slabija. Rezultati istraživanja potvrđuju zaštitna svojstva konjske butirilkolinesteraze kao profilakse pri otrovanju štakora subletalnim dozama sarina.

Prikazana je infestacija i suzbijanje štakora u gradu Rijeci, s posebnim naglaskom na kritična područja

Organophosphates are usually found in the environment with other pesticides and with pollutants of industrial origin can cause combined exposure involving unknown interactions between the agents. In this study, female Wistar rats were given 1/25 LD50 of dimethoate by gavage, combined with the same LD50 fractions of propoxur and cypermethrin or with arsenic (6.66 mg kg-1). The doses were given from day 5 to 15 of pregnancy, or that plus for the 4 weeks of lactation, or that plus 8 weeks for the male offspring after weaning. Control rats received distilled water. Electrophysiological recording was done when the male offspring reached 12 weeks of age. Spontaneous activity and evoked potentials from the somatosensory, visual and auditory cortex; and conduction velocity and absolute and relative refractory periods of the tail nerve were measured. The general trend was a shift of the spontaneous cortical activity to higher frequencies and increase in the evoked potential latency. The results showed that combined exposure to several environmental toxicants could be more harmful than the effects of each substance alone, indicating the importance of combination toxicology in modelling human effects. Furthermore, these results emphasize the importance of avoiding toxic exposures in pregnant and nursing women., Organofosfati su u okolišu obično prisutni zajedno s drugim pesticidima i mogu uzrokovati uz onečišćivače industrijskog podrijetla, kombiniranu izloženost koja uzrokuje interakcije među spojevima. U radu su ženke štakora soja Wistar tretirane oralnom intubacijom s 1/25 LD50 dimetoata kombiniranog s 1/25 LD50 propoksura i cipermetrina ili s arsenom (6,66 mg kg-1). Tretmani su bili: od 5. do 15. dana trudnoće; ili od 5. do 15. dana trudnoće i 4 tjedna za vrijeme laktacije; ili od 5. do 15. dana trudnoće, 4 tjedna za vrijeme laktacije i 8 tjedana potomcima mužjacima nakon polijeganja. Kontrolna skupina štakora tretirana je samo destiliranom vodom. Na potomcima mužjacima je nakon 12 tjedana provedeno elektrofiziološko snimanje. Mjerena su spontana i podražajno izazvana aktivnost iz somatosenzorskih, vizualnih i auditivnih kortikalnih područja, brzina provođenja i apsolutni i relativni periodi otpora repnog živca. Opće promjene bile su pomak u spontanoj kortikalnoj aktivnosti na više frekvencije te povećanje latentnog perioda kod podražajno izazvanog potencijala. Rezultati su pokazali da izlaganje kombinacijama toksikanata iz okoliša može biti štetnije od učinaka svakog od toksikanata zasebno, upućujući na važnost ispitivanja učinaka kombinacija različitih toksikanata na ljudsko zdravlje. Rezultati osobito upućuju na važnost izbjegavanja izlaganja trudnica i dojilja toksikantima.

Heavy metals, due to their numerous applications in industrial processes, agrochemicals and household articles, have caused a widespread pollution and can be found in different foods. One of their target organs is the central nervous system. The toxic effects of heavy metals can be modified by lifestyleoriginated factors such as consumption of alcohol. The aim of this study was to investigate the changes in spontaneous cortical activity (ECoG), cortical sensory evoked potentials (EPs) and peripheral nerve action potentials, recorded in rats pre-treated with alcohol and acutely treated with lead, mercury and manganese by intraperitoneal injection. In the ECoG, Hg2+ caused a massive shift to lower frequencies while the effect of Mn2+ and Pb2+ was slight, and alcohol pre-treatment altered the effect of the metals minimally. The amplitude of EPs increased upon the application of heavy metals, and the peak latency lengthened. The effect of Hg2+ was the strongest and that of Pb2+ the weakest, and these effects were potentiated by alcohol. Exposure to heavy metals, together with alcohol consumption, can aggravate the known neurotoxic effects., Teški metali, zbog velike primjene u industrijskim procesima, kao agrokemikalije i u predmetima za domaćinstvo, mogu uzrokovati vrlo opsežno onečišćenje i mogu se naći u raznim uzorcima hrane. Jedan od ciljnih organa za metale je središnji živčani sustav. Toksični efekti teških metala mogu biti izmijenjeni utjecajem čimbenika povezanih s načinom života, kao što je konzumiranje alkoholnih pića. Svrha je ovog rada istražiti promjene spontane kortikalne aktivnosti (ECoG), potencijale izazvane osjetljivošću korteksa (EP) i potencijale aktivnosti perifernih živaca. Ispitivanja su provedena na štakorima koji su prethodno tretirani alkoholom i zatim intraperitonealno teškim metalima kao što su olovo, živa i mangan. Živa izaziva smanjenje ECoG, dok mangan i olovo slabije djeluju, a prethodni tretman alkoholom minimalno mijenja učinak. Amplituda EP povećana je pod djelovanjem metala. Utjecaj žive je najjači, a olova najslabiji, ali oba su efekta pojačana alkoholom. Konzumiranje alkohola može pogoršati poznate neurotoksične efekte pri izlaganju teškim metalima.

α -MSH (alfa-melanotropin) i 1-24ACTH (tetrakozaktid) su peptidi s dokazanim protuupalnim djelovanjem na više modela in vitro, in vivo i u humanim studijama. U ovom je radu na modelu etanolom izazvanog gastritisa u štakora ispitana učinkovitost progresivnih doza α -MSH (0.0625 -2 mg/kg) i 1-24ACTH (0.1125 -3, 6 mg/kg), blokada učinka α -MSH i 1-24ACTH primjenom njihovih komplementarnih 3'→ 5' antagonista te učinak tetrakozaktida (1-24ACTH) pri blokadi njegove regije 1-13 pomoću komplementarnog (antisens) peptida α -MSH koji obuhvaća samo 1-13ACTH. Ispitivane tvari primijenjene su i.p. sat vremena prije izazivanja gastritisa. Životinje su žrtvovane jedan sat nakon intragastričke aplikacije 1 ml 70% etanola. Hemoragijske lezije želuca izmjerene su makroskopski (određivanje površina lezija – kvantitativna analiza) i mikroskopski (određivanje jačina lezija – kvalitativna analiza). U životinja tretiranih s α -MSH u rasponu doza od 0.125 – 2.0 mg/kg oštećena površina bila je znatno manja od površine izmjerene u kontrolnih životinja (p

The aim of this study was to investigate the effects of a combination of well-known neurotoxic heavy metals, lead and mercury, with ethanol. For 12 weeks, young adult male Wistar rats were given plain tap water or water containing 5 % (v/v) ethanol to drink, and were treated with two doses of lead acetate or mercuric chloride by gavage. Accordingly, there was a water-drinking and an alcohol-drinking control group. After the treatment period, spontaneous and stimulus-evoked activity from the somatosensory, visual and auditory cortical areas was recorded. The frequency spectrum of the spontaneous activity, as well as latency and duration of the evoked potential were analysed. A shift in frequency was observed in the electrocorticogram, and lengthened latency and duration times in the evoked potentials. Alcohol seemed to influence the effect of the metals. Combined exposure to heavy metals and regular alcohol consumption may result in more severe central and/or peripheral neurotoxic outcomes., Cilj rada bio je istražiti učinke kombinacije poznatih neurotoksičnih teških metala, olova i žive, u kombinaciji s etanolom. Mužjacima štakora soja Wistar (starim 12 tjedana) tijekom 12 tjedana bila je dostupna obična voda ili voda koja je sadržavala 5 % (v/v) etanola te su tretirani oralnom intubacijom s dvije doze olovova acetata ili živina klorida. Kontrolne skupine štakora tretirane su ili samo vodom ili pak vodom s alkoholom. Tijekom tretmana spontana i podražajno izazvana aktivnost iz somatosenzorskih, vizualnih i auditivnih kortikalnih područja bila je snimana. Raspon frekvencija spontane aktivnosti, kao i latentni period te trajanje izazvanih potencijala su analizirani. Na elektrokortikogramu primijećen je pomak frekvencije, a kod izazvanih potencijala produženi latentni period i trajanje. Čini se da alkohol utječe na učinak metala. Kombinacija izloženosti teškim metalima i redovite konzumacije alkohola može rezultirati težim središnjim i/ili perifernim neurotoksičnim učinkom.

Živa je toksični element koji se nakon ulaska u organizam apsorbira i odlaže u najvećoj mjeri u bubrezima. Cilj ovog rada bio je procijeniti doza-učinak žive mjerenjem genotoksičnih učinaka tretmana štakora različitim koncentracijama živinog klorida. Skupina od 32 ženke štakora starosti 7 tjedana podijeljena je u četiri grupe od po 8 životinja. Tri grupe primale s u kroz pet dana oralno živin klorid u koncentracijama od 0.068, 0.136 i 0.272 mg/kg tjelesne težine. Četvrta grupa služila je kao kontrola. Životinje su žrtvovane tri dana nakon zadnje doze živinog klorida. Uzorci krvi analizirani su komet testom i mikronukleus testom uz supravitalno bojenje akridin oranžom. Opterećenje živom mjereno je u jetri i bubrezima atomskom apsorpcijskom spektrometrijom. Rezultat pokazuju značajan porast koncentracije žive u bubrezima nakon dvije više doze živinog klorida, dok je koncentracija u jetri značajno povišena samo nakon tretmana najvišom dozom živinog klorida. Rezultati komet testa i učestalost mikronukleusa značajno su povišeni pri svim koncentracijama živinog klorida. Učestalost mikronukleusa u linearnoj je ovisnosti s dozom živinog klorida. Iz dobivenih rezultata može se zaključiti da su primijenjene koncentracije živinog klorida rezultirale mjerljivim genotoksičnim učinkom.

Cilj: istražiti ulogu BPC 157 u cijeljenju epitelnih defekata rožnice u štakora Metode: 92 albino Wistar štakora težine 200 g , podjeljeno je u 4 grupe A, B, C, D svaka od po 23 životinje. Nakon intraperitonealne i topičke anestezije, kirurškom lancetom su učinjena kružna oštećenja epitela na desnom oku pod kirurškim mikroskopom tako de je ostavljen 1 mm intaktnog epitelnog prstena uz limbus. Defekti su bojani standardnim fluoresceinom i fotografirani. Odmah nakon što su učinjene erozije obojane i slikane, životinjama se dane kapljice kako slijedi: grupa A (kontrolna grupa ) &#8211 ; ; ; 0.9% NaCl ( 2 kapi ), grupa B - BPC 157 2pg/ ml u 0.9% NaCl-u ( 2 kapi ), grupa C &#8211 ; ; ; BPC 157 2 ng/ml u 0.9% NaCl ( 2 kape ), grupa D &#8211 ; ; ; BPC 157 2 mg/ml u 0.9% NaCl ( 2 kapi ). Kapi su davane u periodu od 24 sata u 0 sati, 8 sati, 16 sati, 24 sata. Lezije su bojane i fotografirane svakih 8 sati : u 0 h ( indukcija defekta ), 8 h, 16 h, 24 h i 32 sata nakon indukcije defekta prije tretmana. Slike su analizirane koristeći VAMS , program za analiziranje. Veličina epitelnog defekta u svakom pojedinom vermenu ( 8, 16, 24, 32 h) prikazana je kao postotak epitelnog defekta u vremenu Oh (100% je početna veličina defekta) za svaku životinju u svakoj grupi. Podaci su potom uspoređeni između grupa kako bi se utvrdilo postoji li razlika u cijeljenju. Rezultati: Veliki epitelni defekti su izazvani u svakog štakora prije početka terapije. Čak i pri najranijem vremenu ocjenjivanja, 8 sati nakon što se učinjeni defekti, došlo je do smanjivanja erozije u svim grupama. U usporedbi s kontrolnom grupom lezije su postale signifikatno manje u grupama C i D. I u kasnijim vremenima procjene 16, 24, i 32 sata nakon izazivanja erozije, defekti su bili signifikatno manji u štakora tretiranih s BPC 157 u nanogramskoj i mikrogramskoj koncentraciji ( grupe C i D). Zaključek: BPC 157 se pokazao učinkovit u ubrzavanju cijeljenja epitelnih defekata štakoriskih rožnica. Rezultati su ovisni o dozi primjenjenog lijeka.

Izloženost radiofrekventnom mikrovalnom zračenju (RF/MW, engl. radiofrequency microwaves) na radnom mjestu i u svakodnevnom životu pobuđuje zabrinutost pučanstva i interes znanstvenika. Rezultati istraživanja atermalnih i netermalnih učinaka subtermogenih razina RF/MW zračenja za sada su oprečni. Stoga je provedeno istraživanje utjecaja zračenja na krvotvorno tkivo štakora. Korištena je frekvencija zračenja od 2, 45 GHz u CW modu (engl. continuous wave) i intenziteta od 5 do 10 mW/cm2. Pokus je trajao 30 dana, a životinje su zračene po 2 sata dnevno 7 dana u tjednu. Ozračena i kontrolna skupina životinja podijeljene su u četiri podskupine po 10 životinja. Životinje su žrtvovane 2., 8., 15. i 30. dana ispitivanja. U koštanoj je srži utvrđen prolazan pad ukupnog broja anuklearnih stanica, proeritroblasta i bazofilnih eritroblasta, stanica mitotičkog odjeljka granulocitopoeze, monocita i plazma-stanica te trajni i kontinuirani pad ukupnog broja limfoblasta i promonocita. Zastupljenost mikronuklearnih stanica koštane srži kao pokazatelja oštećenja makromolekularnih struktura, prolazno se povećala, a ukupni je broj megakariocita također porastao. U perifernoj krvi nađen je prolazan porast ukupnog broja eritrocita te koncentracije hemoglobina i vrijednosti hematokrita. RF/MW zračenje je u primijenjenom režimu ozračenja pokazalo složen učinak na krvotvorno tkivo štakora koji se može pripisati izravnim i neizravnim mehanizmima djelovanja.

Male Wistar rats were expsed for two hours a day, seven days a week for a month to 2450 MHz radiofrequency microwave (RF/MW) radiation at power density of 5-15 mW/cm2. Sham-exposed rats were used as controls. Experimental animals were euthanized on the final irradiation day of each treated subgroup. Peripheral blood smears were examined for potential genotoxicity by the presence of micronuclei in polychromatic erythrocytes (PCEs). The results for the time-course of PCEs indicated significant differences (p

Međudjelovanje imunološkog sustava i metabolizma željeza je kompleksno; patološke promjene u jednom odrazit će se i na drugi sustav. Jektofer je netoksični kompleks iona željeza (Fe3+) sa sorbitolom i citratom. U ovom istraživanju ispitano je kako Jectofer utječe na aktivnost čimbenika transkripcije Nf-kB u stanicama slezene štakora. Ekspresija podjedinica p65 i p50 bila je značajno povišena 6 i 24 sata nakon obrade Jectoferom, a aktivnost p50 bila je značajno povišena 6 i 48 sati nakon obrade Jectoferom. Nije utvrđena ekspresija RelB. Ekspresija IkB-a bila je značajno snižena 6 i 48 sati nakon obrade Jektoferom. Dokazane promjene u ekspresiji i/ili aktivnost podjedinica Nf-kB i I kB-a upučuju na činjenicu da Jectofer djeluje kao aktivator čimbenika transkripcije Nf-kB u slezeni zdravih štakora.

Neionizirajuće zračenje je dio elektromagnetskog spektra koji u primarnoj interakciji s tkivima ne ionizira atome i molekule. Intenzivan razvoj i sveobuhvatna primjena novih tehnologija uzrokovali su porast opće i profesionalne izloženosti izvorima neionizirajućeg zračenja. Posebno su važna radiofrekventna zračenja raspona frekvencije od 300 Hz do 300 GHz kojemu pripada i područje mikrovalnog zračenja. Izvori radiofrekventnog mikrovalnog zračenja (RF/MW) su radari, RTV mreža, telekomunikacijski uređaji, pojedini uređaji u domaćinstvu i dijagnostičko-terapijski uređaji u medicini. Podaci istraživanja upućuju da biološki učinci RF/MW zračenja mogu biti neznatni, čak povoljni, ali i dovesti do štetnih posljedica različitog stupnja uočenima na gotovo svim vitalnim organskim sustavima. Bazična istraživanja na pokusnim životinjama uključuju proučavanja mehanizama termalnih, netermalnih i atermalnih učinaka pri akutnoj i kroničnoj izloženosti. Termalni su učinci RF/MW zračenja visokog intenziteta uglavnom poznati, no još je uvijek otvoreno pitanje mehanizma interakcije zračenja niskog intenziteta i biološkog sustava. Za razliku od in vitro istraživanja putem kojih se proučavaju osnovni mehanizmi djelovanja RF/MW zračenja na staničnom i molekularnom nivou, cjelovit je uvid u bioučinkovitost zračenja omogućen istraživanjima na animalnom modelu pod kontroliranim laboratorijskim uvjetima. Potencijalni se učinci tog zračenja mogu uvjetno podjeliti na: mutageni i karcinogeni potencijal, učinak na CNS, hematopoetski sustav, imunološki sustav, kardiovaskularni sustav, endokrinološki i metabolički, učinak na strukture oka i unutarnjeg uha, teratološki, kao i učinak na rast, razvoj i reprodukciju. Zbog nedostatka ujednačenih kriterija, rezultati in vivo istraživanja često su oprečni i neponovljivi, a njihova ekstrapolacija zahtijeva dodatni napor kako bi se utvrdili relevantni učinci na ljudski organizam. Istraživanjima u Jedinici za dozimetriju zračenja i radiobiologiju-IMI utvrđuju se biomarkeri učinka RF/MW zračenja niskog intenziteta u štakora. Prate se kvalitativni i kvantitativni odgovori stanica koštane srži, periferne cirkulacije i slobodne populacije stanica pluća u subakutnoj izloženosti zračenju frekvencije 2450 MHz i raspona gustoće snage od 5-15 mW/cm2. Prema utvrđenom protokolu životinje se po grupama zrače tijekom 30 dana, a žrtvuju nakon ukupno 2x2, 7x2, 15x2 i 30x2 sati izloženosti. Preliminarni rezultati upućuju na smanjen apsolutni broj leukocita i izmijenjenu zastupljenost pojedinih staničnih subpopulacija bijele krvne loze u perifernoj krvi te na izmijenjenu aktivnost i pad ukupnog broja alvelarnih makrofaga u funkciji vremena i akumulirane doze. U daljnjoj fazi istraživanja posebnu pažnju posvetit će se potencijalnom učinku zračenja na diferencijaciju, sazrijevanje i proliferaciju stanica koštane srži. Uz prikupljene podatke dobit će se uvid u postojanje eventualnih biomarkera učinka RF/MW zračenja na kinetiku razvojnih faza krvnih stanica u odnosu na dozu i vrijeme.

U radu su prikazani učinci amlodipina, losartana i pentadekapeptida BPC 157 u eksperimentalnim modelima kongestivnog zatajivanja srca izazvanog kroničnom primjenom doksorubicina u štakora i miša. Metoda: Kardiomiopatija je izazvana intraperitonealnom primjenom doksorubicina u ukupnoj dozi od 15 mg/kg TT (podijeljeno u 6 doza) tijekom 14 dana u muških Wistar štakora i NMRI miševa. Razvojem kongestivnog zatajivanja srca, a mjesec dana od primjene zadnje doze, započet je tretman životinja amlodipinom (0, 07mg/kgTT), losartanom (0, 7mg/kgTT) i pentadekapeptidom BPC 157 (u dvije doze: 10 ng/kg i 10 mg/kgTT) dnevno, tijekom 14 dana. Dobiveni su slijedeći rezultati: u kontrolnoj skupini neliječenih životinja došlo je do pada krvnog tlaka, porasta frekvencije disanja i srca, kao i do pogoršanja cijanoze i dispneje. Opseg trbuha im se također značajno povećao. Promatrajući kliničke parametre u tretiranih životinja uočen je pozitivan učinak amlodipina kao i primjene pentadekapeptida BPC 157 u obje doze na frekvenciju srca koja se vratila na normalne vrijednosti, a isto tako i frekvencija disanja. Boja sluznica je postala svjetlija, krvni tlak je ostao održan u skupinama koje su primale pentadekapeptid BPC 157, a svim tretiranim životinjama smanjio se opseg trbuha. Primjenom amlodipina koncentracija big endotelina-1 značajno se smanjila u odnosu na početne vrijednosti, a isto tako značajno je bila niža u odnosu prema neliječenoj kontrolnoj skupini životinja U štakora i miševa tretiranih s amlodipinom došlo je do smanjenja vrijednosti AST i ALT, dok se vrijednost LDH nije značajno promijenila u štakora, a u miševa se značajno smanjila. Vrijednost enzima CK se smanjila, ali se udio miokardne frakcije nije mijenjao. Takvi su rezultati i u pokusu s miševima. Primjenom losartana koncentracija big endotelina-1 porasla je u odnosu prema početnim vrijednostima, ali je ostala značajno niža u odnosu prema neliječenoj kontroli i u štakora i u miševa. U skupini štakora tretiranih s losartanom u primijenjenoj dozi vrijednosti serumskih enzima nisu se značajnije mijenjale, dok su u miševa zabilježene statistički značajno niže vrijednosti serumskih enzima. U štakora tretiranih s pentadekapeptidom BPC 157 u nanogramskoj dozi koncentracija big endotelina-1 značajno se snizila u odnosu prema početnim vrijednostima, a takodjer je i značajno niža u usporedbi s vrijednostima u neliječenoj kontrolnoj skupini. U miševa je došlo do zaustavljanja rasta koncentracije big endotelina-1. Nisu zabilježene značajnije promjene u vrijednostima određivanih serumskih enzima u odnosu prema početnim vrijednostima niti u štakora, niti u miševa. U štakora i u miševa tretiranih s pentadekapeptidom BPC 157 u mikrogramskoj dozi koncentracija big endotelina-1 takodjer se značajno snizila u odnosu prema početnim vrijednostima, a takodjer je bila i značajno niža u usporedbi s vrijednostima u neliječenoj kontrolnoj skupini. Došlo je do značajnog smanjenja serumskih vrijednosti svih enzima i u štakora i u miševa. Dobiveni rezultati u skladu su i s histološkim nalazom na srcu, plućima, jetri i bubrezima. Iz dobivenih razultata zaključujemo da su amlodipin i losartan pokazali, u većoj ili manjoj mjeri, očekivane učinke u liječenju kongestivnog zatajivanja srca, a učinci su posebice bili zamjetni promjenom koncentracije big endotelina-1 u plazmi. Pentadekapetid BPC 157 je također pokazao izrazito povoljan učinak, ne samo na koncentraciju big endotelina-1, već i na druge promatrane parametre. Učinci su bili izraženiji primjenom mikrogramske doze.

Jasni oštećujući citotoksični efekt s izazivanjem nekroze od nedavno je poznat kod primjene cisteamina kod gastrektomiranih štakora, što znači da nije ovisan o gastričnoj sekreciji. Osim lezija koje može izazvati na dvanaestniku i želucu cisteamin izaziva i lezije u drugim djelovima probavnog trakta, kad se adekvatno primjeni. Teoretski, cisteamin primijenjen intrarektalno trebao bi izazvati teške lezije kolona, a te jasne lezije kolona mogu biti liječene s uobičajenim lijekovima za ulkusnu bolest, a duodenalne lezije izazvane cisteaminom mogu biti znatno umanjene lijekovima kojima standardno liječimo upalnu bolest debelog crijeva ; kao sulfasalazin i metilprednizolon. Radi toga su u ovoj studiji najprije pokazani ulcerogeni efekti intrarektalne primjene cisteamina (u dozi od 200 i 400 mg/kg tjelesne težine) kod štakora. Ulcerogeni efekt cisteamina se znatno razlikuje od onog kod HCl-a, jer kad se razrijedi u istoj kiselosti od pH 3.8, HCl izaziva samo nespecifični iritativni efekt i manje lezije koje znatno brže zacijeljuju. Dobar efekt pentadekapeptida BPC 157 (10 :g ili 10 ng po kg tjelesne težine), uz ranije dokazane druge efekte, sada vidljivo povoljan i kod cisteaminskih lezija kolona (promatrano nakon 30 minuta, 60 minuta, 180 minuta, 24 sata, 48 sati i 72 sata nakon primjene cisteamina). Zajedno s njim imali su protektivni učinak i standardni antiulkusni lijekovi kod gastroduodenalnih lezija (/kg): ranitidin (10 mg), cimetidin 50 mg, omeprazol 10 mg, zajedno sa standardnim lijekovima za upalne bolesti kolona (/kg) kao sulfasalazin 50 mg i metilprednizolon 1 mg (također dokazano na 30 minuta nakon primjene 200 mg/kg cisteamina). U ovim pokusima sva su sredstva za liječenje dana istovremeno s cisteaminom, upotrebljavajući tri različita načina primjene ; intraperitonealni, intragastrični ili intrarektalni. Ispitivan je i efekt lijekova na klasične cisteaminske lezije duodenuma (lijekovi su primijenjivani intraperitonealno 1 sat prije subkutane primjene cisteamina u dozi od 400 mg/kg). Osim što pokazuje da je cisteamin, radi svojeg direktnog citotoksičkog efekta, koji nije ovisan o HCl-u, novi vrlo povoljni model za ispitivanje lezija kolona, ova studija još jednom pokazuje jasne povoljne efekte BPC-a 157 u svakoj dozi, uz povoljne efekte antiulkusnih agensa kao cimetidina, ranitidina, omerprazola, atropina i metilprednizolona u cisteaminskim lezijama i kolona i duodenuma. Sulfasalazin je bio neefikasan kod cisteaminskih lezija dvanaestnika, dok je kod cisteaminskih lezija kolona bio efikasan samo kod intrarektalne primjene. Za cisteaminski ulcerogeni i nekrotizirajući efekt osnovno je djelovanje na oštećenje endotela, mastocita i oštećenje ganglija. Studija potvrđuje efikasnost pentadekapeptida BPC 157 i drugih antiulkusnih lijekova na različite lezije, a afirmira cisteamin kao upotrebljivi agens za induciranje lezija u različitim djelovima probavnog trakta. U drugom dijelu ovog istraživanja pokazani su ulcerogeni efekti primjene cisteamina (400 mg/kg tjelesne težine, intrarektalno) na sluznicu kolona kod miševa (NMRI-Hannover, ženke, 20 g tjelesne težine). Površina lezija mjerena je, nakon cisteaminske klizme (0, 1 ml na jednog miša, 2 cm od anusa), prema istom komjutorskom programu kao i kod štakora, na 30 minuta, 60 minuta, 180 minuta, 24 sata i 48 sati nakon davanja klizme. Lijekovi su davani istovremeno s cisteaminskom klizmom: pentadekapeptid BPC 157 (10 ng/kg tjelesne težine, intraperitonealno ili intrarektalno), ranitidin (10 mg/kg), omerprazol (10 mg/kg), atropin (10 mg/kg), metilprednizolon (1 mg/kg) i sulfasalazin (50 mg/kg intragastrično). Pentadekapeptid BPC 157, atropin, ranitidin i omerprazol pokazali su značajnu efikasnost u svim vremenskim intervalima. Metilprednizolon bio je efikasan nakon 30 minuta te ponovo 24 i 48 sati nakon cisteamina. Sulfasalazin je pokazao efikasnost samo u najkasnijem periodu, dakle 48 sati nakon cisteaminske klizme. Makroskopski izgled, ali i mikroskopski nalaz, potpuno su isti kao i kod štakora. Ulcerativne lezije mikroskopski pokazuju znakove nekrotične upale s infiltracijom neutrofilima i kasniju tešku limfocitnu infiltraciju uz atrofiju žlijezda. Prema makroskopskim mjerenjima, lezije su slabije izražene kod miševa koji su primali pentadekapeptid BPC 157 ili druge antiulkusne lijekove. Rezultati pokazuju da su i miševi prikladna vrsta životinja za ispitivanje cisteaminskih lezija kolona. Dakle, osim modela na štakorima, studije na miševima tako|er mogu doprinijeti boljem vrednovanju efikasnosti pentadekapeptida BPC 157 i drugih antiulcerogenih agensa na nedavno opisane cisteaminske lezije kolona.

Opisan je učinak pentadekapeptida BPC-157 u modelu kroničnog alkoholnog oštećenja (pretretman-10 dana primaju ispitivanu tvar, a potom kroz tri mjeseca alkohol ili etanol, kotretman-istovremeno kroz tri mjeseca primaju ispitivanu tvar i piju alkohol ili etanol, posttretman-2 mjeseca piju alkohol ili etanol, a zadnjih mjesec dana uz alkohol ili etanol dobivaju i ispitivanu tvar) organa u štakora. Koristiti će se komercijalni alkohol (alkohol), koncentracije 38-43% i etilni alkohol (etanol) koncentracije 96%. Dvije različite koncentracije alkohola uzete su jer je 96% etilni alkohol poznat kao sredstvo izazivanja oštećenja probavnog sustava, dok je komercijalni alkohol opisan u izazivanju oštećenja bubrega. Doza alkohola je 1, 5-2 ml/100 g težine primjenjen u vodi za piće i to 50 ml/450 ml vode za komercijalni alkohol i 100 ml etanola/400 ml vode za piće. Učinak BPC-157 (10ug/kg, 10ng/kg) i.g./i.p. i propranolola bio je ostvaren u svim skupinama, i na alkoholu i na etanolu ; njihovom primjenom dobivena oštećenja (jetre (manja steatoza, bez upale, manja veličina hepatocita do 51.9% prema kontroli i ranitidinu, i jezgara hepatocita do 65% manje nego u kontroli i ranitidinu), bubrega (manja veličina glomerula do 26% prema kontroli i ranitidinu, manji broj mezangijskih intraglomerularnih stanica do 59% manji prema kontroli i ranitidinu), želuca (manja oštećenja), slezene (brojniji folikuli), gušterače (bez upale), pluća (tanka septa)) u pretretmanu, kotretmanu i posttretmanu smanjene su ili uklonjene što nije vidljivo i za skupine kontrole, a djelomice je vidljivo kod skupina na ranitidinu (steatoza i upala jetre, oštećenje želuca, slezene, gušterače, pluća). Kontrolne skupine i skupine na ranitidinu imale su teže jetre (preko 30% teže) i do 450% višu vrijednost portalnog tlaka nego skupine tretirane BPC-157 (ug i ng, i.g. i i.p.) i one tretirane propranololom, a bile su u posttretmanu i kotretmanu na alkoholu. Vrijednosti portalnog tlaka bile su u korelaciji s postotkom hepatomegalije, portalnim tlakom i veličinom hepatocita. Vezivnih promjena u jetri i gušterači nije nađeno niti u jednoj od skupina. Steatoza je nađena u svim ispitivanim skupinama. Skupine tretirane BPC-157 (ľg i ng, i.g. i i.p.), kao i one tretirane propranololom imale su veće glomerule i manji broj intraglomerularnih (mezangijskih) stanica nego skupine kontrole (i.g. i i.p.) i ranitidina (u posttretmanu, kotretmanu i pretretmanu). Promjena u srcu i nadbubrežnoj žlijezdi, u smislu degenerativnih promjena, nije zamijećeno niti u jedne od ispitivanih skupina u posttretmanu, kotretmanu i pretretmanu. Statistički značajnih razlika između alkoholnih i etanolskih skupina nije bilo. Opisani zaštitni učinak možemo objasniti posebnom mrežom povratnih aktivnosti posebnog peptidergičkog obrambenog sustava, koji može neutralizirati i hiperfunkciju i inhibiciju.

U radu je ispitana primjena pentadekapeptida BPC 157 i standardnih antiulkusnih lijekova kod želučanih lezija i u terapiji aspiracijskih lezija pluća, kao agensa s direktnim salutarnim citoprotektivnim učinkom. Prilikom toga je korišten već ranije etablirani eksperimentalni model etanolskih lezija želuca potenciranih prethodnom aspiracijskom lezijom pluća izazvanom intratrahealnom instilacijom HCl-a. HCl primijenjena intratrahealno u štakora (mužjaci, Albino soja Wistar (0. 15 ml/100 g t.t., vrijeme 0) jest poglavito permisivni ulcerogeni čimbenik, te ne inducira želučane lezije sama, nego samo potencira lezije izazvane drugim ulcerogenima (primjerice, etanolom, 1 ml/štakor i.g., vrijeme +24h). Opisane promjene na plućima koje nastaju u štakora nakon intratrahealne primjene HCl-a izgledaju jednako reproducibilne kao i promjene koje izaziva etanol na želucu, te se dakle jednako mogu koristiti kao eksperimentalni standard. Pentadekapeptid BPC 157 (10 pg, 10 ng, 10 ľg/kg i.p.) i standardni antiulkusni agensi (omeprazol (10 mg/kg i.p.), ranitidin (10 mg/kg i.p.) i atropin (10 mg/kg i.p.) primijenjeni su u različito vrijeme: prije i.t. primjene HCl-a (-1h), istovremeno s i.t. primjenom HCl-a (0h), te poslije i.t. primjene HCl-a (+18, +24h). Oni značajno smanjuju etanolske lezije na želucu (utvrdene 1 sat po primjeni etanola, odnosno 25 sati po i.t.-primjeni HCl-a (+25), potencirane prethodnom intratrahealnom instilacijom HCl-a. HCl primijenjen intratrahealno izaziva teške aspiracijske lezije na plućima. Pentadekapeptid BPC 157 i standardni antiulkusni agensi (omeprazol, ranitidin, atropin), primijenjeni po gore opisanom protokolu, smanjuju lezije na plućima izazvane intratrahealnom primjenom HCl-a. Smanjivanje lezija na želucu i smanjivanje lezija na plućima, kod primjena ispitivanih agensa pentadekapeptida BPC 157 i standardnih antiulkusnih lijekova nije uvijek podudarno. Postoji zasebno korisno djelovanje na pluća i zasebno korisno djelovanje na želudac. Opisani učinci pentadekapeptida BPC 157 i antiulkusnih agensa na modelu etanolskih lezija na želucu i aspiracijskih lezija na plućima izazvanih intratrahealnom instilacijom HCl-a predstavljaju osnovu za ekstenziju želučane citoprotekcije na citoprotekciju pluća i dosad nedovoljno ispitanu vezu želudac/pluća, te ukazuju na moguću primjenu antiulkusnih agensa i u terapiji aspiracijskih lezija na plućima.

Na dvama animalnim modelima arterijske hipertenzije (fruktozom odnosno adriamicinom inducirane hipertenzije) ispitivali smo blagotvorni učinak novog peptida BPC 157, molekularne težine 1419 Daltona, Gly-Glu-Pro-Pro-Pro-Gly-Lys-Pro-Ala-Asp-Asp-Ala-Gly-Leu-Val, na hipertenzivne promjene na očnom dnu štakora. Nakon fundoskopskog pregleda promjene su objektivizirane fotografiranjem binokularnom fundus kamerom i ocjenjivane skalom od 0-3.Peptid BPC 157, istraživan do*sad na raznim animalnim modelima u našem i drugim neovisnim laboratorijima, pokazao je konzistentan*organoprotektivni učinak na gotovo svim organskim sustavima. Kod modela fruktozom inducirane hipertenzije, štakori hranjeni fruktozom koji su liječeni intragastrički mikrogramskom dozom BPC-a jedini su imali statistički značajno manje promjene na fundusu nakon šest mjeseci od početka hranjenja fruktozom (p

Pokusna intoksikacija spolno zrelih štakorica pasmine Spraque dawley subtoksičnim dozama atrazina (s-triazinski pesticid) i zearalenona (fuzarijski mikotoksin) te njihovom kombinacijom nije izazvala vidljive kliničke promjene. Poremetnje su zapažene u spolnom ciklusu. Produženje faze diestrusa za 24 sata kod večeg broja životinja izazvala je doza od 13, 9 mg atrazina po životinji dnevno uzimana tijekom 5 dana. Doza od 2, 5 mg zearalenona po životinji dnevno izazvala je trajni estrus kod 60% tretiranih životinja. Pretraživanjem steroidnih hormona zapažene su značajne promjene. Ista doza atrazina nakon samo 4 dana uzimanja signifikantno (P

U ovoj doktorskoj disertaciji je ispitivan učinak eksperimentalno uzrokovanih konvulzija, modelom sustavne primjene kainske kiseline (engl., kainic acid - KA) i primjenom elektrokonvulzivnog šoka (engl., electroconvulsive shock - ECS) na aktivnost Na+-K+-ATPaze u hipokampusu i korteksu štakora. Također, praćena je indukcija ranih gena (engl., immediate early genes - IEG) (c-Jun, JNK i p38), u hipokampusu štakora, kao i histološke promjene CA1 područja hipokampusa. Izvršeno je određivanje razine biokemijskih pokazatelja u serumu, kao pratećih promjena navedenih konvulzivnih modela. Spomenuta analiza je obuhvaćala mjerenje glukoze, katalitičke aktivnosti transaminaza (aspartat aminotransferaza AST i alanin aminotransferaza - ALT) i alkalne fosfataze, kreatinina, koncentracije natrija, kalija i kalcija, te određivanje ukupnih proteina. Ispitan je učinak lamotrigina (LTG), novog antikonvulzivnog lijeka, na sve ranije navedene segmente istraživanja, a u testu pasivnog izbjegavanja kazne, na ECS-om uzrokovanu retrogradnu amneziju. Pokazano je da konvulzije produženog trajanja, izazvane KA, uzrokuju značajnu inhibiciju aktivnosti Na+-K+-ATPaze. Inhibicija enzima predstavlja jedan od bitnih čimbenika koji doprinosi oštećenju živčanih stanica u području hipokampusa. Histološkom analizom je potvrđen izraziti poremećaj gustoće, strukture i integriteta CA1 regije hipokampusa. U životinja pretretiranih s LTG-om, također dolazi do inhibicije aktivnosti Na+-K+-ATPaze, no ona je bila statistički značajno manja nego u životinja u kojih lijek nije bio primjenjen. Histološkom analizom je potvrđeno djelomično zaštitno djelovanje LTG-a, odnosno smanjenje oštećenja živčanih stanica CA1 regije hipokampusa. Kratkotrajne i snažne konvulzije izazvane primjenom ECS-a uzrokovale su stimulaciju aktivnosti Na+-K+-ATPaze, te pretpostavljamo da je razlog za povećanu aktivaciju enzima bilo održanje ionskih gradijenata. Stoga histološkom analizom nisu zabilježene značajnije morfološke promjene u području hipokampusa. U ECS modelu aktivnost enzima je uz prethodan pretretman s LTG-om, ostala na razini kontrolnih vrijednosti. Indukcija c-jun/JNK se iskazala već u ranoj fazi konvulzivne aktivnosti (nakon dva sata), te ostaje izražena i nakon pet dana, u oba primjenjena konvulzivna modela. LTG je suprimirao indukciju c-jun/JNK u ranoj fazi. Analizom biokemijskih pokazatelja dobili smo smanjenje koncentracije glukoze i porast koncentracije kalija u serumu eksperimentalnih životinja (KA i ECS model). Značajan porast aktivnosti alkalne fosfataze je zabilježen u ECS modelu. Učinak LTG-a se iskazao u vidu održanja navedenih biokemijskih pokazatelja na razini kontrolnih vrijednosti. Pokazano je da primjena ECS-a izaziva retrogradnu amneziju, te smanjuje sposobnost pasivnog izbjegavanja kazne. U istom testu LTG je iskazao antiamnestički učinak. Temeljem provedenih istraživanja pokazano je da postoji korelacija između pojedinih ispitivanih parametara. LTG je u našim istraživanjima iskazao povoljan, neuroprotektivan učinak, a što otvara mogućnost buduće evaluacije i primjene u terapiji niza neuroloških poremećaja.

Trihineloza je parazitarna bolest nematodima iz roda Trichinella. Najznačajnija karakteristika razvoja ovog parazita je obligatan prijenos putem konzumiranja mesa, a slobodno živući stadij u prirodi ne postoji. Ubikvitaran je parazit i utvrđen je kod mnogih sisavaca (više od 100 vrsta) i čovjek. U ruralnom i urbanom razvojnom ciklusu glavni rezervoari su svinje i štakori, a u silvatičkom brojni šumski mesojedi i svežderi. Praćenjem epizootiološke situacije trihineloze od 1995. godine utvrđeno je da je područje istočne Hrvatske endemično područje ove opasne parazitarne zoonoze. U cilju zaštite zdravlja ljudi Ministarstvopoljoprivrede i šumarstva donijelo je Naredbu o obaveznom trihineloskopskom pregledu mesa zaklanih svinja za potrebe vlastitog domaćinstva na području županija Vukovarsko - srijemske, Osiječko - baranjske, Brodsko - posavske i Virovitičko- podravske (NN 121/1997). U okviru mjera za suzbijanje trihineloze propisane su i mjere obavezne deratizacije u životinjskim nastambama, dvorištima i objektima za klanje životinja, preradu i proizvodnju te skladištenje namirnica animalnog podrijetla. Tu još spada i sanitacija okoliša (čišćenje i dezinfekcija) putem kafilerija, zakopaanjem ili spaljivanjem.

Adaptivna citoprotekcija predstavlja pojačanu rezistenciju gastroduodenalne sluznice na primjenu jakog iritansa, nakon pretretmana slabim iritansom. U ovom eksperimentalnom ispitivanju adaptivne citoprotekcije, kao i njihove međuovisnosti, korišten je model cisteaminskih duodenalnih ulkusa i model etanolskih želučanih lezija u štakora. Kao slabi iritans u izazivanju duodenalne adaptivne citoprotekcije korišten je cisteamin u dozi od 40 mg s.c./kg štakora, dok je u svrhu izazivanja želučane adaptivne citoprotekcije kao slabi iritans upotrebljavan 25%-tni etilni alkohol u dozi od 1 ml intragastrički po štakoru. U svrhu izazivanja duodenalnih lezija primjenjivan je cisteamin u ulcerogenoj dozi od 400mg/kg tjelesne težine štakora, dok je u svrhu izazivanja želučanih lezija primjenjivan 96%-tni etilni alkohol u dozi od 1 ml intragastrično po štakoru. Jaki iritans primjenjen je 1h, 2h, 6h, 24h, 168h, 240h, 336h nakon primjene blagog iritansa. Trajanje adaptivne želučane i duodenalne citoprotekcije, kao I njihove međuovisnosti, bilo je evaluirano kroz dva tjedna. Utvrđeno je da duodenalna adaptivna citoprotekcija nastaje dva sata nakon primjene slabog duodenalnog iritansa (cisteamin 40 mg/kg s.c.) I da se održava kroz dva tjedna. Želučana adaptivna citoprotekcija javlja se jedan sat nakon intragastrične primjene slabog želučanog iritansa (25% etilni alkohol 1 ml intragastrički) i također se održava kroz dva tjedna. Također je utvrđeno da nakon primjene duodenalnog slabog iritansa (cisteamin 40 mg/kg s.c.), želučana adaptivna citoprotekcija nastaje nakon jednog sata i traje dva tjedna. Isto tako nakon primjene slabog želučanog iritansa (25% etilni alkohol), duodenalna adaptivna citoprotekcija nastaje nakon 1h i traje dva tjedna. Utvrđena je signifikantna korelacija između želučane I duodenalne adaptivne citoprotekcije, što sugerira da se radi o dva vrlo slična mehanizma ili se pak radi o uniformnom citoprotektivnom fenomenu koji zajednički obuhvaća gastroduodenalnu sluznicu.

Ispitali smo učinak gastroprotektivnih tvari ranitidina (125 mg/kg/dan) i sukralfata (725 mg/ kg/ dan), zatim kolestiramina (2.5 mg/kg/dan), pepida BPC 157 (125 ľg i 125 ng/kg/dan), vodene otopine HCl (2.78 mmol/l/dan) u modelu lužnatog refluksnog ezofagitisa štakora. Korištene su ženke Wistar štakora težine 200-250 gr. Ukupno je operirano 168 životinja, a perioperativna smrtnost je bila 18 %. Medikacija je primjenjivana u vodi za piće u prije navedenim koncentracijama, 24 h nakon kirurškog postupka i isto se primjenjivala neposredno do trenutka žrtvovanja životinja. Životinje su žrtvovane 7., 14. i 28. poslijeoperacijskog dana. Statistička analiza makroskopskih promjena vršena je u usporedbom (za svakog štakora) postotaka uzdužnog presjeka sluznice jednjaka koji zauzimaju: ulkus, hiperplazija i normalna sluznica. Mikroskopska analiza je još obuhvaćala i područja sluznice zauzeta regeneracijom. U obradi podataka korišten je program SFORM, tvrtke VAMS iz Zagreba. Težina oštećenja (ulkusa) se povećavala s vremenom izloženosti noksi, tako da su najveća oštećenja sluznice jednjaka nađene u životinja žrtvovanih 28. poslijeoperacijski dan. U ranom razdoblju( do 7 poslijeoperacijskog dana ), uočeno je zaštitno djelovanje u odnosu na kontrolu za sve tretirane agense. Zaštitno djelovanje 14. i 28. poslijeoperacijskog dana nalazimo samo u skupinama tretiranim mikrogamskom i nanogramskom dozom BPC 157. Dobiveni rezultati ukazuju na mogućnost primjene organoprotektivnih peptida u terapiji, inače na medikamentoznu terapiju rezistentnog lužnatog tipa ezofagitisa.

U ovoj doktorskoj disertaciji proučavani su (1 )utjecaj pokusno uzrokovanih konvulzija na razinu slobodnih masnih kiselina (FFA) i aktivnost superoksid dismutaze (SOD), glutation peroksidaze (GPX), glutamat dehidrogenaze (GLDH), aspartat-aminotransferaze (AST), alanin-aminotransferaze (ALT), gamaglutamiltransferaze (GGT), alkalne fosfataze (ALP), laktat dehidrogenaze (LDH) i kreatin kinaze (CK) mozga te (2) utjecaj blokatora kanala kalcija na biokemijske pokazatelje oštećenja moždanih stanica u štakora s konvulzijama. U radu su korišteni različiti pokusni modeli konvulzija. Elektrokonvulzivan šok (ECS) davan je jednokratno, opetovano svakodnevno i opetovano intermitentno. Pentilentetrazol (PTZ) je ubrizgavan jednokratno i opetovano da bi se izazvao kindling. Epileptički status izazvan je davanjem litija i pilokarpina. Životinje su dekapitirane tri minute i dva sata poslije jednokratnog davanja ECS, pet minuta poslije jednokratnog ubrizgavanja PTZ, dva sata poslije pojave konvulzija u modelu epileptičkog statusa, 24 sata poslije posljednjeg šoka u modelima opetovanog davanja ECS i 24 sata poslije posljednjeg ubrizgavanja PTZ u modelu kindlinga. Dio štakora prije ECS, ubrizgavanja PTZ ili u trenutku pojave konvulzija u modelu epileptičkog statusa nije dobio nikakvu tvar, a životinjama kontrolne skupine ubrizgano je otapalo. Štakorima ostalih pokusnih skupina dane su testirane doze nimodipina (1, 3 ili 10 mg/kg), nikardipina (1, 3 ili 10 mg/kg), ifenprodila (1, 3 ili 10 mg/kg) i MK-801 (0, 3 mg/kg). Izvađeni mozgovi svih dekapitiranih životinja su zamrznuti u tekućem dušiku (za određivanje razine FFA) ili su razdvajana pojedina moždana područja i zamrzavana na -20°C (za određivanje enzimatskih aktivnosti). Razina FFA utvrđivana je metodom plinske kromatografije. Aktivnosti pojedinih enzima u homogenatu tkiva određivane su spektrofotometrijski. Dobiveni rezultati pokazuju da konvulzije uzrokovane jednokratnim davanjem ECS uzrokuju porast razine FFA i aktivnosti AST, ALT, ALP, LDH i CK te smanjenje aktivnosti SOD, GPX i GLDH mozga štakora. Konvulzije uzrokovane opetovanim svakodnevnim davanjem ECS uzrokuju porast aktivnosti AST, ALT, GGT, ALP, LDH i CK te smanjenje aktivnosti SOD i GPX. Konvulzije uzrokovane opetovanim intermitentnim davanjem ECS uzrokuju porast aktivnosti AST, ALP, LDH i CK te smanjenje aktivnosti SOD i GPX. Konvulzije uzrokovane davanjem PTZ uzrokuju porast razine FFA mozga štakora. Kindling izazvan opetovanim davanjem subkonvulzivnih doza PTZ uzrokuje porast aktivnosti AST, ALP i LDH te smanjenje aktivnosti SOD, GPX i CK. Epileptički status uzrokovan davanjem litija i pilokarpina uzrokuje porast razine FFA i aktivnosti AST, ALP i LDH te smanjenje aktivnosti GPX u mozgu štakora. Najopsežnije promjene biokemijskih pokazatelja oštećenja moždanih stanica zamjećene su u modelu opetovanog svakodnevnog davanja ECS. Etanol u danoj dozi uzrokuje porast razine FFA mozga štakora koji su primili jedan ECS, spriječava smanjenje aktivnosti GPX u kori velikog mozga štakora podvrgnutih opetovanom svakodnevnom davanju ECS te pojačava smanjenje aktivnosti GPX u kori velikog mozga štakora s epileptičkim statusom. Nimodipin u testiranim dozama spriječava porast razine FFA mozga štakora s epileptičkim statusom, a nije učinovit u spriječavanju porasta razine FFA u mozgu štakora podvrgnutih jednom ECS i smanjenja aktivnosti GPX u svim ispitivanim modelima. Nikardipin u testiranim dozama spriječava porast razine FFA mozga štakora podvrgnutih jednom ECS, a nije učinovit u spriječavanju porasta razine FFA mozga štakora s epileptičkim statusom i smanjenja aktivnosti GPX u ispitivanim modelima. Ifenprodil u testiranim dozama spriječava porast FFA u mozgu štakora podvrgnutih jednom ECS i štakora s epileptičkim statusom, a nije učinkovit u spriječavanju smanjenja aktivnosti GPX u svim ispitivanim modelima. MK-801 u testiranoj dozi spriječava porast razine FFA mozga štakora podvrgnutih jednom ECS, a nije učinkovit u spriječavanju porasta razine FFA mozga štakora s epileptičkim statusom i u spriječavanju smanjenja aktivnosti GPX u svim ispitivanim modelima. Dobiveni rezultati doprinose razumijevanju mehanizama oštećenja moždanih stanica, slijeda biokemijskih zbivanja tijekom i nakon pokusno uzrokovanih konvulzija te boljem liječenju epilepsije.

The toxic effect of methomyl was studied in rats after a single or repeated oral administration. Rats treated with a single dose of methomyl (3, 5, or 7 mg/kg) showed significant increase (P, Istraživani su učinci karbamatnog insekticida metomila u štakora. Nakon jednokratne peroralne doze od 3, 5 ili 7 mg/kg nađeno je značajno povećanje sveukupne aktivnosti laktat dehidrogenaze (LDH) nakon prvog dana tretmana. Najveća je aktivnost utvrđena trećeg dana nakon tretmana metomilom u dozi od 7 mg/kg. Enzimska aktivnost postepeno se smanjivala i sedmoga se dana normalizirala. Posebno je zapaženo povećanje aktivnosti izoenzima LDH-3 i LDH-4. U posebnim je pokusima utvrđeno značajno smanjenje težine slezene i vijabilnosti splenocita u štakora tretiranih sa 6 mg/kg i 8 mg/kg metomila i to nakon prvog i nakon trećeg dana tretmana. Toksični učinci na slezenu mogli su se spriječiti pretretiranjem sa 60 mg/kg N-acetilcisteina. Prema rezultatima ovih pokusa čini se da bi toksični učinak metomila na slezenu mogao biti izravan učinak metomila na stanice slezene a ne putem kolinergičnog mehanizma. Važnost ovakvog citotoksičnog učinka i mehanizme citotoksičnosti i njihove povezanosti s reaktivnim oksidativnim procesima pri staničnom oštećenju valja još istraživati.

da

Novi pentadekapeptid BPC 157, izoliran iz želučanoga soka, je u više eksperimentalnih istraživanja dokazao izraženu citoprotektivnu aktivnost. U cilju daljnjih istraživanja citoprotektivnih djelovanja, učinili smo eksperimentalni napredak u smislu stvaranja aklorhidričnog miljea, učinili smo totalnu gastrektomiju 24 sata prije ulcerogenoga postupka. U uvjetima nedostatka želuca, ispitivana je citoprotektivna aktivnost BPC-a, kao i agresivno djelovanje cisteamina (400 mg/kg s.c., te žrtvovanje 24 sata poslije), za koji se ranije smatralo da ovisi o povećanju lučenja želučane kiseline. Učinak BPC-a 157 je kompariran sa drugim referalnim agensima za koje se od prije zna da djeluju citoprotektivno: cimetidin (5O mg/kg), ranitidin (10 mg/kg), omeprazol (10 mg/kg), bromokriptin (10 mg/kg), te atropin (10 mg/kg), jedan sat prije aplikacije cisteamina. Kod kontrolnih skupina štakora sa intaktnim želucem svi su agensi pokazivali snažno protektivno djelovanje u smislu prevencije nastanka ulkusa duodenuma. Interesantno, apliciranjem svih navedenih supstanci kod gastrektomiranih štakora prije davanja cisteamina, uspjelo se signifikantno prevenirati razvoj, inače izraženih duodenalnih lezija primjećenih u kontrolnoj, gastrektomirano/cisteaminskoj skupini štakora. U skupini samo operiranih životinja bez tretmana nismo primjetili razvoj ulceroznih lezija duodenuma, čime se isključila mogućnost utjecaja nespecifičnog stresa na njihov razvoj. Može se dakle pod ovakvim eksperimentalnim okolnostima govoriti o citoprotektivnom djelovanju, kako BPC-a, tako i svih ostalih ispitivanih supstanci, obzirom da za svoje djelovanje očito ne zahtjevaju intaktnost želučanih mehanizama. U drugome smo eksperimentu mikroskopski analizirali cijeljenje ezofagoduodenalne anastomoze nakon 1., 7., te 15-oga dana po operativnom zahvatu. BPC je davan svakodnevno intraperitonealno u jednokratnoj dozi od 10 mg/kg, počev od 24 sata po operaciji, a zadnju dozu 24 sata prije žrtvovanja. U odnosu na kontrolnu skupinu, primjetili smo signifikantno raniju i intenzivniju pojavu upalnih stanica na mjestu anastomoze do prvoga postoperativnog tjedna. Međutim, histološka analiza svih prije navedenih ispitivanih parametara cijeljenja, nije pokazala razliku među skupinama životinja od 15-og postopereativnog dana. Konačno, imunohistokemijska ispitivanja nisu uspjela dokazati preraspodjelu aktivnosti na BPC antitjela u organima gornjeg probavnog trakta izmedju gastrektomiranih, te štakora sa intaktnim želucem.

Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi posljedice adolescentne trudnoće na tijek trudnoće, porod i laktaciju, fizički i neurološki razvoj, te na neke vidove ponašanja potomaka. U istraživanju su upotrebljeni štakori soja Fischer. Dvanaest legla adolescentne skupine (A) dobiveno je parenjem ženki starih 50-55 dana i mužjaka iste dobi, dok je dvanaest kontrolnih legla (K) dobiveno parenjem ženki starih 90-95 dana s mužjacima iste dobi. Rezultati ukazuju na otežano začeće adolescentnih ženki. Prirast u težini u prva dva tjedna trudnoće bio je veći u adolescentnih nego u kontrolnih ženki. Međutim, u trećem tjednu trudnoće sposobnost organizma mladih majki slabi, te je prirast njihove težine bio gotovo polovičan u odnosu na kontrole, jer su one održavale svoj vlastiti rast i rast ploda. Adolescentne majke polegle su manji broj mladunčadi koja je imala veću tjelesnu težinu od kontrolne skupine. Legla su se smanjivala tijekom laktacije radi ugibanja njihove mladunčadi. Također je primijećeno zaostajanje u porastu tjelesne težine. Razlika se u mužjaka zadržala do odrasle dobi. Zaostajanje u ranom neurološkom razvoju ispoljilo se u odgođenom sazrijevanju refleksa hvatanja, uspravljanja, orjentacije i negativne geotaksije, te vidnog aparata. Međutim, testiranjem ponašanja neposredno nakon odbijanja od majki i u odrasloj dobi, potomci adolescentnih majki postigli su bolje rezultate od kontrola pri ispitivanju fizičke izdržljivosti i motorne koordinacije (na obrtajnom kotaču), manji stupanj emotivnosti (u otvorenom polju i kutiji za ispitivanje spontane aktivnosti), lošije učenje pasivnim uvjetovanjem (u kutiji za izbjegavanje strujnog udara pasivno), odnosno bolje učenje aktivnim uvjetovanjem (u kutiji za izbjegavanje strujnog udara aktivno). Ovdje ponovno dolazi do izražaja veća pokretljivost i lokomotorna sposobnost potomaka A skupine koja doprinosi boljem učenju i pamćenju. Smanjena mogućnost oplodnje adolescentne ženke i manji broj potomaka u leglu može se tumačiti manjim brojem oocita sposobnim za oplodnju, manjim brojem uspješnih implantacija ili odumiranjem ploda. Adolescentna trudnoća je u prvom redu stres za majku. Kortikosteron čije se izlučivanje u stresu pojača prelazi krvo-placentalnu barijeru, ali se na mladunčad može odraziti i kasnije neonatalnim stresom. Adolescentne ženke za vrijeme trudnoće ne stvore potrebne rezerve hrane koje bi im pomogle u periodu laktacije. Nedovoljna ishrana kod njihove mladunčadi izaziva stres pothranjenosti. Moguće je da je u leglima adolescentnih majki zbog toga poremećen odnos majka - mladi. Svi ovi parametri vjerojatno su utjecali na neurobiološki razvoj potomaka adolescentnih majki, ali se nisu negativno odrazili na ponašanje u odrasloj dobi.

U ovom radu sam istraživala utjecaj pentadekapeptida BPC 157 na različite morfološke značajke i tenziometrijske vrijednosti tijekom cijeljenja reznih rana u štakora. Uz standardno hematoxilin- eozin bojanje, korištene su i histokemijske i imunohistokemijske metode za prikaz fibrinogena, fibrinonektina, retikulina i kolagena kao morfoloških značajki. Radi istraživanja promjena u ranim i kasnim fazama cijeljenja, rane su analizirane nakon 2., 3., 5., 7., i 14 dana. Tenziometrijom sam se koristila za određivanje sile koja nastaje kao rezultat otpora rane njenom rastezanju, a za analizu podataka najvažnija je bila ona sila koja nastaje u momentu njenog pucanja. Životinje su žrtvovane 2., 4., 7., 10. i 14 dana. U usporedbi sa kontrolom životinje intraperitonealno tretirane s BPC 157 (10 ľg/kg) su pokazale manje edema, više retikulina i kolagena u svim fazama. Fibrinogen i fibrinonektin su bili bolje izraženi u kontrolnim grupama nakon 14 dana, a kod tretiranih životinja nakon 3 dana. Tenziometrijske vrijednosti su bile znacajno veće kod tretiranih životinja nakon 2., 7. i 14 dana. Ovi podaci upučuju na to da BPC 157 ubrzava izraženost različitih morfoloških značajki u cijeljenju reznih rana i blagotvorno utječu na čvrstocu rana.

U ovoj disertaciji opisani su rezultati istraživanja djelovanja novog pentadekapeptida BPC-157 na eksperimentalne modele kardiotoksičnosti. Pokusi su izvedeni na albino štakorima soja Wistar i zamorčićima soja Hartley. Kardiotoksičnost smo izazivali primjenom otopine barijevog klorida (10mg/kg t.t.), dezipramina (10 mg/kg), digitalisa (ukupna doza 6.5 mg/kg) i izoprenalina (15 mg/kg) kroz vensku kanilu na jugularnoj poziciji. Višekratnom (3mg/kg subkutano, jednom tjedno 13 tjedana) i jednokratnom (7 mg/kg intravenski) primjenom doksorubicina izazivali smo kardiomiopatiju. Kardiotoksičnost smo izazvali i imobilizacijskim stresom, kao nefarmakološko oštećenje miokarda. Ispitivani pentadekapeptid primjenjen je ovisno o modelu: 1. barijev klorid- a) pretretman(jedan sat prije): BPC-157 50mg/kg 10mg/kg i 10 ng/kg intraperitonelano, b) posttretman(nakon 60 sekundi): BPC-157 10mg/kg i 10 ng/kg intravenski ; 2.dezipramin: BPC-157 50mg/kg i 50 ng/kg intraperitonealno sat vremena prije, 3. digitalis: BPC-157 50mg/kg i 50 ng/kg intravenski svakih 15 minuta, 4. izoprenalin: BPC-157 50mg/kg i 50 ng/kg intravenski 15 minuta prije, 5. imobilizacijski stres: BPC-157 10mg/kg i 10 ng/kg intraperitonealno sat vremena prije i neposredno prije vezivanja, te u 24-tom i 48- satu imobilizacije. 6. a) doksorubicin kronična toksičnost: BPC-157 10mg/kg i 10 ng/kg intraperitonealno istovremeno sa doksorubicinom, b) doksorubicin akutna toksičnost: BPC-157 10mg/kg i 10 ng/kg intraperitonealno sat vremena prije doksorubicina. U modelima aritmija, anesteziranoj životinji elektrokardiogram je bilježen kontinuirano brzinom 1 mm/s, a svakih 15 s ili kod poremećja ritma učinjeni su duži odsječci zapisa brzinom 25mm/s, 5o mm/s ili 100 mm/s. U ostalim modelima elektrokardiogram je bilježen jednokratno ili višektratno, na dužim odsječcima brzinom 5o mm/s, pri čemu je životinja kratkotrajno anestezirana, . Doksorubicinska kardiotoksičnost evaulirana je makroskopskom i mikroskopskom analizom srca i ostalih organa, te biokemijskim pretragama. Sličan postupak primjenjen je i kod imobilizacijskog stresa Rezultati našeg istraživanja pokazuju antiaritmički učinak ispitivanog pentadekapeptida u modelu izaziavnja aritmija barijevim kloridom. U pretretmanu ispitivani pentadekapeptid odgađa i prevenira pojavu aritmija, i skraćuje i prevenira nastajanje ishemije. U postretmanu dovodi do brže konverzije u sinus ritam i prevenira ponovno javljanje aritmija. U potpunosti prevenira naglo usporavanje frekvencije i smetnje provođenja izazvane dezipraminom (PQ prolongaciju i širenje QRS-kompleksa), kao i pojavu ventrikulske tahikardije u sklopu proaritmičkog učinka dezipramina i teže oblike atrioventrikulskog bloka. Učinak je zavisan o dozi. Ispitivani pentadekapeptid BPC-157 ima selektivan učinak na kardiotoksičnost izazvanu digitalisom. Pozitivan učinak pokazuje kod naglih usporavanja frekvencije i poremećaja ritma (ventrikulske ekstrasistolije, ventrikulsku tahikardiju i atrioventrikulski blok) koje prevenira ili umanjuje, dok nema značajnog djelovanja na usporavanje provođenja izazvanog toksičnom dozom digitalisa. Učinak je jače zražen kod primjene mikrogramske doze pentadekapeptida. Nismo registrirali sigurno pozitivno djelovanje na tahikardiju uzrokovanu izoprenalinom. Með utim, ispitivani pentadekapeptid BPC-157 pokazao je jasno preveniranje ishemije i razvoj infarkta miokarda. Učinak je izraženiji u mikrogramskoj dozi. Isto tako ishemija (utvrđena elektrokardiografski) kao i histološka oštećenja miokarda izazvana imobilizacijskim stresom, jasno se preveniraju jednokratnom intraperitonealnom primjenom pentadekapeptida BPC-157 u pretretmanu. Ishemija se gubi i primjenom pentadekapeptida u postretmanu kod već izraženih elektrokardiografskih promjena nakon 24 sata mobilizacije štakora. Primjena mikorgramske doze pentadekapeptida izaziva povećanje napetosti-potencijal QRS kompleksa, naročito u pretretmanu. Ispitivani pentadekapeptid BPC-157 značajno je umanjio i patomorfološki nalaz antraciklinske kardiomoipatije (teško oštećenje miocita i stijenki krvnih žila i vakuolizaciju) nakon jednokratne i još više nakon višekratne primjene doksorubicina. Aktivnost enzima LDH značajno je niža, iako su apsolutne vrijednosti vrlo visoke.

U ovom radu ispituje se učinak djelotvornog sintetskog dijela prirodnog peptida BPC-a, tj. pentadekapeptida nazvanog BPC 157, zatim dopaminskih agonista bromokriptina i amantadina te antagonista H2 receptora cimetidina i famotidina na indometacinom izazvane lezije u želucu, tankom i debelom crijevu muških albino štakora soja Wistar, težine između 200 i 250 g. U pokusu je upotrebljeno 180 štakora podijeljenih u 18 skupina. lndometacin je primijenjen potkožno u dozi od 30 mg/kg tjelesne mase u svim skupinama životinja. Fiziološka otopina odnosno pojedine ispitivane tvari u dozama: bromokriptin 5 mg/kg, amantadin 20 mg/kg, cimetidin 50 mg/kg, famotidin 10 mgikg, BPC 157 10ľg/kg primijenjeni su u pojedinim skupinama jedan sat prije primjene indometacina (pretretman), u pojedinim istovremeno s indometacinorn (kotretman), a u preostalim jedan sat nakon indometacina (posttretman). Životinje su žrtvovane 24 sata poslije primjene indometacina. Učinak na indometacinske lezije u probavnom sustavu utvrdio se na osnovu zbroja najdužih promjera svih lezija mjerenih u mm. Podaci su obrađeni Kolmogorov-Smirnovim, Kruskal-Wallis testom te Wilcoxonovim testom zbroja poredaka u dva uzorka. Vrijednosti P manje od 0, 05 smatrale su se statistički značajnima. Dobiveni rezultati dokazuju da BPC 157 posjeduje značajni protektivni/antiulkusni učinak kao i dopaminski agonisti i antagonisti H2 receptora. Učinak BPC-a 157 i amantadina na Iezije želuca čini se značajno boljim od učinaka ostalih ispitivanih lijekova primijenjenih u pretretmanu, dok su u kotretmanu i posttretmanu čini se najbolji učinak - najmanji medijan i interkvartilni raspon od 50% vrijednosti rezultata. pokazali dopaminski agonisti i antagonisti H2 receptora. U kotretmanu i posttretmanu na lezijama tankog crijeva čini se da su značajnan učinak u odnosu na BPC 157 pokazali svi lijekovi, kao i na lezijama debelog crijeva, uključujući pretretman. BPC 157 ima značajan učinak primijenjen na lezije tankog crijeva u pretretmanu i kotretmanu u odnosu na posttretman. Amantadin ne pokazuje značajnu razliku u protektivnom učinku na lezije probavnog sustava u pre-, ko- i posttretmanu. Bromokriptin ima značajno bolji učinak na lezije želuca i tankog crijeva u ko- i posttretmanu, a antagonisti H2 receptora na želučane lezije u ko- i posttretmanu.

Protuupalni učinak kortikosteroida, kao i njihov učinak na prevenciju cikatrizacije nakon kaustičkih i termičkih ozljeda gornjeg aerodigestivnog trakta je već odavno poznat, tako da je njihova primjena u klinici uobičajena, premda je njihov učinak dvojben. Protuupalni učinak pentadekapeptida BPC 157 je dokazan na više eksperimentalnih modela, ali na modelu opekline nosne sluznice štakora još nije ispitan. Te se ovim istraživanjem trebao dati prilog o racionalnoj terapiji pri termičkim i kaustičnim ozljedama gornjih dišnih puteva. Autor je na modificiranom eksperimentalnom modelu opekline nosne sluznice u štakora analizirao protuupalni učinak u ranoj fazi upale, kortikosteroida odnosno Dexamethasona u dvije doze i to 1 mg/kg i 5 mg/kg intraperitonealno dnevno i pentadekapeptida BPC 157 u dvje doze i to 10 ng/kg i 10 pg/kg intraperitonealno dnevno u odnosu na kontrolnu skupinu. Protuupalni učinak je analiziran mjerenjem: antiedematoznog učinka, stupnja stanične infiltracije polimorfonukleara, mononukleara i fibroblasta te promjenama acidobaznog statusa u arterijskoj krvi životinja mjereći: pH, parcijalni tlak kisika O2 i parcijalni tlak ugljičnog dioksida CO2 šest dana nakon opekline. Istraživanje je provedeno na štakorima kojima su nakon izazivanja opekline termokauterom svakodnevno aplicirani Dexamethason, BPC 157 ili fiziološka otopina u navedenim dozama. Životinje su bile podijeljene u pet skupina po 36 životinja, ovisno o aplikaciji: Dexametahson 1 mg/kg, Dexamethason 5 mg/kg, BPC 157 10 ng/kg, BPC 157 10 ľg/kg i kontrolna skupina. Žrtvovanje se provodilo na po 6 životinja iz svake skupine i to nakon: 3, 6, 12, 24, 48 i 144 sata nakon izazivanja opekline. Posljednjoj grupi životinja koja se žrtvuje šesti dan (144 sati) nakon kauterizacije uzima se osim preparata za histologiju i arterijska krv za acidobazni status. Nakon fiksacije se uzimaju preparati septuma koji se uklapaju, režu i bojaju hemalaun eozinom za histološku analizu. Mjerenje debljine edema sluznice i brojanje upalnih stanica je rađeno na analizatoru slike sa histoloških preparata, a acidobazna analiza je učinjena na kliničkom laboratorijskom aparatu. Obradom dobivenih podataka prikazan je značajan antiedematozni efekt i Dexamethasona i pentadekapeptida BPC 157 u akutnoj opeklini nosne sluznice štakora, u odnosu na kontrolnu skupinu, koji je proporcionalan primjenjenoj dozi. Primjena Dexamethasona i pentadekapeptida BPC 157 značajno mijenjaju upalni odgovor opekline nosne sluznice štakora tako da se značajno smanjuje broj polimorfonukleara u upalnom području, broj mononuklera pokazuje oscilacije dok se broj fibroblasta značajnije ne mijenja. Obostrana kauterizacija nosne sluzuice štakora izaziva promjene acidobaznog statusa nakon šest dana u smislu: acidoze, hipoksemije i hiperkapnije, značajno smanjenje hiperkapnije vidljivo je samo kod skupine životinja koje su tretirane pentadekapeptidom BPC 157 u dozi od 10 ľg/kg.Iz svega prikazanog vidljiv je izraziti protuupalni učinak pentadekapeptida BPC 157 na prikazanom modelu koji je usporediv sa učinkom Dexamethasona u visokim dozama, što mu otvara mogućnosti istraživanja u smislu primjene, kao mogućeg novog lijeka. Te, je i postavljen originalno modificirani model kauterizacije nosne sluzluce u štakora za mjerenje protuupalnog učinka i opstrukcije nosa, koji se pokazao veoma pogodan za tu primjenu.

U ovoj studiji ispitivali smo učinak gastroprotektivnih tvari: cimetidina, ranitidina, famotidina, sukralfata, te novootkvenog peptida BPC-157 na širinu novostvorenog granulacijskog tkiva, te broj novostvorenih krvožilnih prostora u pokusnom modelu. Pokus se zasnivao na kirurškom umetanju sintetskih spužvica poznatih dimenzija, natopljenih poznatom koncentracijom ispitivanih tvari u potkožno tkivo u području leđa štakora. Spužvice su izvađene trećeg, odnosno sedmog dana, nakon žrtvovanja životinja, te pripremljene za histološku i imunohistokemijsku pretragu. Korištenjem programa SFORM, tvrtke VAMS, Zagreb izmjerena je širina novostvorenog granulacijskog tkiva radijalno oko cijele spužvice, te je izračunata srednja vrijednost za svaku spužvicu, odnosno za svaku životinju iz pojedine grupe. Grupe su uspoređivane s kontrolnom skupinom, te međusobno. Uz pomoć istog programa prebrojeni su novostvoreni krvožilni prostori vidljivi na jednom vidnom polju po preparatu po životinji, te je također izračunata srednja vrijednost. I kod ovog parametra uspoređivane su skupine u odnosu na kontrolu, te međusobno. U fiziološkom odgovoru organizma na prisutnost stranog tijela, ograđivanjem slojem granulacijskog tkiva, nismo primjetili razliku u životinja žrtvovanih trećeg i sedmog dana. U životinja tretiranih ispitivanim supstancijama, jedino je u grupama tretiranim sukralfatom i BPC uočena širina novostvorenog granulacijskog tkiva veća nego u kontrolnim skupinama. Kod sukralfata taj je učinak bio i o dozi ovisan. Broj novostvorenih krvožilnih prostora bio je značajno veći sedmog nego trećeg dana. Također u životinja tretiranih svim ispitivanim supstancijama otkrili smo veći broj krvnih žila nego u kontrolnoj skupini. Jedino u životinja tretiranih BPC-em zapažen je učinak ovisan o dozi. Dobiveni rezultati nove su vrijedne informacije o nekim još nedovoljno istraženim učincima blokatora H2 - receptora i sukralfata koji se u velikoj mjeri podudaraju s radovima iz tog područja u svijetu. Utvrđena je također sličnost ovih klinički potvrđenih gastroprotektivnih tvari i novootkrivenog peptida koji je i do sada prikazao širok spektar organoprotektivnih djelovanja.