DUODENALNA CITOPROTEKCIJA

Adaptivna citoprotekcija predstavlja pojačanu rezistenciju gastroduodenalne sluznice na primjenu jakog iritansa, nakon pretretmana slabim iritansom. U ovom eksperimentalnom ispitivanju adaptivne citoprotekcije, kao i njihove međuovisnosti, korišten je model cisteaminskih duodenalnih ulkusa i model etanolskih želučanih lezija u štakora. Kao slabi iritans u izazivanju duodenalne adaptivne citoprotekcije korišten je cisteamin u dozi od 40 mg s.c./kg štakora, dok je u svrhu izazivanja želučane adaptivne citoprotekcije kao slabi iritans upotrebljavan 25%-tni etilni alkohol u dozi od 1 ml intragastrički po štakoru. U svrhu izazivanja duodenalnih lezija primjenjivan je cisteamin u ulcerogenoj dozi od 400mg/kg tjelesne težine štakora, dok je u svrhu izazivanja želučanih lezija primjenjivan 96%-tni etilni alkohol u dozi od 1 ml intragastrično po štakoru. Jaki iritans primjenjen je 1h, 2h, 6h, 24h, 168h, 240h, 336h nakon primjene blagog iritansa. Trajanje adaptivne želučane i duodenalne citoprotekcije, kao I njihove međuovisnosti, bilo je evaluirano kroz dva tjedna. Utvrđeno je da duodenalna adaptivna citoprotekcija nastaje dva sata nakon primjene slabog duodenalnog iritansa (cisteamin 40 mg/kg s.c.) I da se održava kroz dva tjedna. Želučana adaptivna citoprotekcija javlja se jedan sat nakon intragastrične primjene slabog želučanog iritansa (25% etilni alkohol 1 ml intragastrički) i također se održava kroz dva tjedna. Također je utvrđeno da nakon primjene duodenalnog slabog iritansa (cisteamin 40 mg/kg s.c.), želučana adaptivna citoprotekcija nastaje nakon jednog sata i traje dva tjedna. Isto tako nakon primjene slabog želučanog iritansa (25% etilni alkohol), duodenalna adaptivna citoprotekcija nastaje nakon 1h i traje dva tjedna. Utvrđena je signifikantna korelacija između želučane I duodenalne adaptivne citoprotekcije, što sugerira da se radi o dva vrlo slična mehanizma ili se pak radi o uniformnom citoprotektivnom fenomenu koji zajednički obuhvaća gastroduodenalnu sluznicu.