Search

Članak je prošireno te izvorima i literaturom opremljeno predavanje pod naslovom »Je li papa Franjo katolik?«, održano 21. travnja 2021. godine na društvenim mrežama Hrvatskoga nadzemlja, službenog projekta Ureda za mlade Splitsko-makarske nadbiskupije. Autor u članku pokazuje i dokazuje da pitanje »Je li papa Frano katolik?« boluje od medijskog senzacionalizma, s jedne strane, i neutemeljenog i pretjeranog žara za obranom crkvenoga nauka i discipline od, ipak, etički opravdanoga, teološki neupitnoga i ekleziološki prihvatljivoga drukčijeg katoličkog stila i mentaliteta pape Franje, s druge strane. U tom smislu autor u članku predstavlja neke povijesne primjere, upućuje na crkvene učiteljske izvore, posebno na nauk Drugoga vatikanskog koncila, iznosi kritičke teološke analize i nudi prikladne teološke argumente pomoću kojih se razabiru prava narav i motivi zabrinutosti crkvenih kritičara pape Franje. Volja za »osvajanjem prostora Crkve« i čuvanjem statusa quo, ustrajavanje na plitkom uvjerenju »da se tako uvijek radilo«, okamenjeni mentalitet koji odbija poziv na obraćenje i misijsku preobrazbu crkvenih struktura i pastoralnog djelovanja otkrivaju se kao glavne zapreke u prihvaćanju drukčijeg stila, novih gestâ i nekih izjava pape Franje koji ga nedvosmisleno potvrđuju zrelim plodom koncilske obnove Crkve i istinskim darom Duha Svetoga Crkvi koja »u vlastitom krilu obuhvaća grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove« (Lumen gentium, 8)., The article was expanded and equipped with sources and literature, a lecture entitled »is Pope Francis a Catholic«, held on April 21, 2021 on social networks of the Croatian Aboveground, the official project of the Youth Office of the Split-Makarska Archdiocese. In the article, the author shows and proves that the question »is Pope Francis a Catholic« on the one hand suffers from media sensationalism and on the other suffers from the unfounded and excessive zeal for the defence of ecclesiastical doctrine and discipline from, however, the ethically justified, theologically unquestionable and ecclesiologically acceptable different Catholic style and mentality of Pope Francis. In this sense, the author presents some historical examples, refers to church teaching sources, especially the teachings of the Second Vatican Council, presents critical theological analyzes and appropriate theological arguments to understand the true nature and motives of the concerns of church critics of Pope Francis. The will to »conquer the space of the Church« and preserve the status quo, the insistence on the shallow conviction »that so has always been done«, the petrified mentality that rejects the call to conversion and missionary transformation of church structures and pastoral action are revealed as major obstacles to embracing a different style, new gestures and some unexpected – critical – statements of Pope Francis which unequivocally confirm him as a ripe fruit of the conciliar renewal of the Church and a true gift of the Holy Spirit to the Church for the 21st century. In this sense the statement of the Second Vatican Council should be borne in mind: »While Christ, holy, innocent and undefiled (Heb. 7:26), knew nothing of sin (2 Cor. 5:21), but came to expiate only the sins of the people (Cf. Heb. 2:17), the Church, embracing in its bosom sinners, at the same time holy and always in need of being purified, always follows the way of penance and renewal« (Lumen gentium, 8).

Ovaj rad pod naslovom Kriza kršćanstva u suvremenom svijetu. Trenutna situacija i mogući odgovori za cilj ima prikazati situaciju u kojoj se danas nalazi kršćanstvo. Detektirati ćemo četiri krize koje danas potresaju Crkvu. Prvo poglavlje naslovljeno je Kriza vjere. Dva su glavna problema koja u Crkvi, a i u svijetu možemo osjetiti: sve jači ateizam i agnosticizam, te gubitak odnosa između Boga i čovjeka. U suvremenom svijetu je, također, kršćaninu teško pojmiti smisao križa. Vjernik sve manje na križ gleda kao na blagoslov, a sve više kao na nešto što bi se pod svaku cijenu trebalo izbjeći. Kriza tišine naslov je drugog poglavlja. Mentalitet današnjeg čovjeka je užurban, bez stajanja, u trajnoj buci. U takvom mentalitetu teško je naći vremena za tišinu, šutnju, za Boga i za samoga sebe. Ukazat ćemo stoga na neke mogućnosti kako izići iz te užurbanosti svijeta i vratiti se k Bogu. Treće poglavlje nosi naslov Kriza svećeništva. Kroz tri točke ovog poglavlja (molitva, liturgija i celibat) nastojati ćemo prikazati temeljne probleme svećeničkoga života i neke mogućnosti kako izaći iz te krize. Posljednje poglavlje je Kriza Crkve. Ona se očituje u krizi odnosa s Bogom i krizi učiteljstva. Prikazati ćemo, u ovom poglavlju, uz načine izlaska iz krize, i Crkvu kakva bi trebala biti u 21. stoljeću. This thesis The Criss of Christianity in the modern world. Currently situation and possible solutions has for its purpose to show situation in which the Curch is today. We will detect four crysis in Curch today. First chapter is The Crisis of faith. The two biggest problems in Curch, also in a word, are growing atheism and agnosticism, just like losing relationship between God and men. Also, christians today very harldy can concieve the meaning of the Cross. Christian believer is looking at Cross less as a blessing, and more as a something that must be avoided. The Crisis of the silence is the name of second chapter. Today man is always in a hurry, without stopping. In that kind of mentality it is hard to find time for a God, and himself. The last part of this chapter brings us some of the possibilities how to went out of that mentality of the world and go back to God. The third chapter is The Crisis of the priesthood. In three minor chapters in this chapter (praying, liturgy and celibacy) we will try to analyse some fundamental problems in the life of a priests. Also, we will give some possibilities how to get out of it. The Crisis of Church is the name of a last chapter. This crisis is mostly recognized like a crisis of being with God and also crisis of teaching in Church. In this chapter, also we will give some advices to going out of it, and how will Church be in modern era.

Die Hauptidee dieser Diplomarbeit ist das Thema der Natur in Nikolaus Lenaus „Die Albigenser“. Diese Idee wurde von dem menschlichen Umgang mit der Natur inspiriert, der oft komplizierter ist, als er auf den ersten Blick scheint. Am Anfang wird Nikolaus Lenaus Leben und Werk, wie auch die Epoche in der er lebte beschrieben. Danach folgt die Beschreibung der Geschichte der Albigenser, nach welcher die Interpretation des Werkes „Die Albigenser“ in Bezug auf das Thema folgt. Diese Ausarbeitung wird mithilfe wissenschaftlicher Literatur bereichert und es wird ein allgemeines Bild zum Thema vorgezeigt. Daraufhin werden Verbindungen zum eigentlich Werk erzeugt, womit die gestellten Fragen beantwortet werden. Das Ziel dieser Arbeit ist, durch entsprechende Literatur einen tieferen Einblick in dieses Thema gewinnen bzw. die Beziehung zwischen Mensch und Natur auf einer neuen Ebene erkennen zu können. Diese Arbeit sollte mit ihrem Inhalt die Fragen über die Natur als selbständigen Begriff, als einen mit dem Menschen und der Kirche bzw. dem Glauben verbundenen Begriff und als einen der Unnatürlichkeit entgegengesetztem Begriff beantworten. Außerdem sollten damit auch die Fragen der Entstehung dieses Werks und der Absichten Lenaus gefunden werden. Diese Diplomarbeit hatte die Absicht mehr über die Natur auf verschiedenen Ebenen aufzudecken und durch passende Argumente hat die Arbeit dies auch geschafft. Ideja vodilja ovog diplomskog rada je obrada teme prirode u „Albigenžani“ Nikolausa Lenaua. Ideja je inspirirana čovjekovim odnosom prema prirodi koji je često kompliciraniji no očekivano. U početku se prikazuje lik i djelo Nikolausa Lenaua, kao i epoha u kojoj je autor živio. Nakon toga slijedi opis povijesti Albigenžana te interpretacija djela „Albigenžani“ u odnosu na temu. Ta razrada obogaćena je pomoću znanstvene literature te je ostvarena opća slika same teme. Također se stvaraju poveznice sa izvornim djelom čime se odgovara na prije postavljena pitanja. Cilj ovog rada jest pomoću odgovarajuće literature dobiti dublji uvid u dotičnu temu tj. prepoznati odnos između čovjeka i prirode na jednoj višoj razini. Ovaj rad bi svojim sadržajem trebao odgovoriti na pitanja o prirodi kao samostalnom pojmu, kao pojmu povezanom sa čovjekom, crkvom tj. vjerom te kao pojmu suprotnom pojmu neprirodnosti. Osim toga bi trebali biti pronađeni odgovori na pitanja o nastanku djela „Albigenžani“ i namjerama koje je Lenau imao. Ovaj diplomski rad imao je namjeru saznati više o prirodi na različitim razinama, što je i uspjelo prikladnim argumentima. The main idea of this scientific work is the treatment of the theme about the nature in Nikolaus Lenaus “The Albigensians”. The idea was inspired by the human treatment of the nature, which can sometimes be more complicated than expected. In the beginning is a description of the life and work of Nikolaus Lenau, after that follows the description of the period in which he lived. Afterwards comes the description of the history of the Albigensians, and then comes the interpretation of the work “The Albigensians” with the relation to the theme. This elaboration is enriched with the appropriate scientific literature and is showing a general picture of the theme. Relations with the work are shown accordingly, which cause the answering of the established questions. The aim of this work is to win a deeper insight in to the theme with the appropriate literature, or rather to get a better perspective on the relationship between humans and the nature. This work gives with her content the answers to the questions about the nature as an independent concept, as a concept that is connected with humans and the church or the faith and as a concept that is opposite to the unnatural. Questions about the creation of the work “The Albigensians” and the intentions of Lenau should be answered additionally. This scientific work had the intention to show more about the nature in different levels, and the work managed to do so through suitable arguments.

Knjiga je drugo prošireno izdanje, prethodnog iz 2018., a donosi kratke stručne tekstove o liku BD Marije i njezinoj ulozi u životu Krista, Crkve i vjernika kršćana.

U radu se reflektira o vjeri kao eminentno osobnoj, ali ujedno i kao relacijskoj stvarnosti, pa prema tome i o važnosti zajednice Crkve za kršćansku vjeru. Pokazuje se kako vjera doprinosi izgradnji zajedništva.

Ovaj rad donosi djelovanje Josipa Juraja Strossmayera kroz politiku, kulturu i vjeru. Kao politički predstavnik sudjeluje u važnom Velikom Saboru 1861. kao pripadnik Narodne stranke. Zalaže se za prava hrvatskih zemalja te ih vidi kao ujedinjene. Osim toga, želi da hrvatski narod ima jednaka prava kao što ih imaju Austrijanci te Madžari. Politiku počinje polako napuštati poslije revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe 1873. Nezadovoljan tom nagodbom, ali i političarima zastupljenih na toj nagodbi, osjeća prazninu koja ga dovodi do odstupanja s političke scene. Utjecaj Strossmayera u kulturi predstavlja jednu stepenicu više. On kao pokrovitelj i mecena djeluje u hrvatskim zemljama kroz drugu polovinu 19. stoljeća. Naziva ga se ocem suvremenog školstva i kulture, a kao najbolji primjer kulturnog rada izdvaja se Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, današnji HAZU. Izabran je za pokrovitelja te institucije, čije je djelovanje danas nastavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Naziva ga se i graditeljem, a na njegov poticaj gradi se katedrala Svetog Petra u Đakovu. Katedrala impozantne veličine i izgleda koja predstavlja grad Đakovo. U crkvenom pogledu, Strossmayer ostavlja duboki trag na I. Vatikanskom koncilu. Kao jedan od protivnika papine nepogrešivosti (protiv Pia IX.) , sa svojih pet govora, ostat će upisan u anale crkvene povijesti. Dobio je mnoge pohvalne nazive kao što je najbolji govornik I. Vatikanskog koncila. Predlagao je zbliženost i utjecaj biskupa te svećenika na katolički puk. Stoga ga možemo nazvati čovjekom ispred svoga vremena, jer je to jedna od odluka II. Vatikanskog koncila. The topic of this work is Josip Juraj Strossmayer and his influence in politics, culture and religion. As a political representative, he participated in the important Grand Parliament in 1861, as a member of the People's Party. He demands for the rights of Croatian countries and sees them as united. Strossmayer also wants the Croatian people to have the same rights as the Austrians and Hungarians. After the revision of the Croatian-Hungarian settlement in 1873, he slowly begins to leave politics. Unhappy with that settlement, but also with the politicians represented in that settlement, he feels the emptiness that leads him to deviations from the political scene. The influence of Strossmayer in culture represents one higher level. As a benefactor in Croatian countries, he works through the second half of the 19 century. It is called the father of contemporary education and culture, and the best example of cultural work is the Yugoslav Academy of Sciences and Arts, today's HAZU. He was elected as the sponsor of this institution, whose work has now been continued by the Croatian Academy of Sciences and Arts. Also, he is referred as the builder, so he decided to build Saint Peter's cathedral. The cathedral with its height and appearance represents the city of Đakovo. In religious subjects, Strossmayer had big influence on I Vatican Council. As one of the opponents of Pope's infallibility (against Pio IX), with his five speeches, he will remain in the annales of church history. He has received much praise, such as the best speaker of the I Vatican Council. He suggested the influence of bishops and priests on the Catholic people. Therefore, we can call him as a man who is ahead of his time, because it was one of the decisions II Vatican Council.

Rad se temelji na mišljenjima studenata teologije Sveučilišta u Zadru o Crkvi na Internetu. Dovodi se u pitanje to smatraju li studenti da se uopće Crkva kao tradicionalna institucija treba uključivati na Internet i mijenja li to tradicionalni doživljaj religije kod ljudi. U radu se dotiču pitanja koja su vezana za produbljenje vjere putem Interneta te pitanja vezana za promoviranje Crkve na Internetu radi prikupljanja većeg broja članova. Rezultati istraživanja ukazuju na to da studenti teologije općenito imaju pozitivan stav prema uključivanju Crkve na Internet i njenoj promociji u virtualnom svijetu, no također postaje i jasno vidljivo kako sugovornici/ice smatraju da Crkva i dalje ima svoje čvrste temelje u onom tradicionalnom obliku te vide njeno uključivanje na Internet samo kao pomoć već postojećim vjernicima za lakše prakticiranje vlastite vjere. The paper is based on the opinions of the students of theology on the University of Zadar on the Church on the Internet. The paper questions whether students believe that the Church as traditional institution should be included on the Internet and if that changes the traditional experience of religion among the people. This paper touches the issues that are related to the deepening of the faith over the Internet and issues related to the promotion of the Church on the net to retrieve a larger number of members. The results of the research suggest that the students of theology in general, have a positive attitude towards the inclusion of the Church on the Internet and its promotion in the virtual world, but also becomes and clearly visible how interviewees believe that the Church still has its a solid foundation in the traditional form. They see her inclusion on the Internet just like the help of already existing faithful to make it easier for you to practice your own faith.

U članku se razrađuje teza da dijalog čini, premda ne jedinu, ali bitnu dimenziju kršćanske vjere i način njezina ostvarenja. Dijalog obuhvaća sve njezine subjekte i njihove međuodnose: Boga čovjeka – Crkvu – svijet. Autorica tezu razvija na pozadini poimanja dijaloga kao namjerno uspostavljene komunikacije među ravnopravnim sugovornicima, u kojoj biva međusobno uvažavana različitost drugoga i koja smjera uspostavljanju jedne zajedničke stvarnosti ili konsenzusa. U drugom dijelu rada pokazuje se da dijalog ima svoje temelje u samome Bogu, koji se na dijaloški način objavljuje čovjeku u svrhu njegova spasenja. O toj raznolikoj božansko‑ljudskoj komunikaciji, koja u oba smjera doseže svoj eshatološki i egzemplarni vrhunac u Isusu Kristu, pripovijeda povijest spasenja te ona postaje uzor za svaki drugi dijalog koji se iz vjere ima voditi s ljudima kroz povijest. U trećem dijelu produbljuje se eklezijalna dimenzija božansko‑ljudskog dijaloga, jer je Crkva u povijesnospasenjskoj dinamici poslana nastavljati dijalog s Bogom i u Božje ime dijalog s ljudima ad intra i ad extra. U zadnjem dijelu problematizira se odnos Crkve kao nastaviteljice dijaloga vjere prema (samo)kritičnosti i pluralnosti kao suvremenim vrijednostima, ali često i zaprekama za ostvarenje dijaloga. To su izazovi kojima Crkva ne može izmaknuti i koji njoj samoj mogu poslužiti kao kriteriji obnavljanja i rasta da bi mogla ostati autentična svjedokinja Božjega dijaloga s ljudima u vremenu., The article deals with the thesis that dialogue is an essential, although not the only, dimension of Christian faith and a way of its realisation. Dialogue incorporates all its subjects and their interrelations: God – human being – Church – world. The author develops the thesis against the background of the understanding of dialogue as an intentionally established communication among equal interlocutors in which differences are mutually respected and that aims at establishing one common reality or consensus. The second part of the article demonstrates that dialogue has its foundation in God himself, who has revealed himself to the human being dialogically so that the human being could be saved. Within this manifold divine‑human communication, which reaches, in both directions, its eschatological and exemplar pinnacle in Jesus Christ, the whole history of salvation narrates and it becomes the paradigmatic example of every other dialogue that is led out of faith with people throughout history. The third part deepens the ecclesiological dimension of the Divine‑human dialogue, because in the historical‑soteriological dynamics the Church has been sent to continue the dialogue with God and in God´s name with people ad intra and ad extra. In the last part the relationship of the Church as the one that continues the dialogue of faith towards (self)‑critique and plurality as contemporary values (but also often barriers for realisation of dialogue) is being discussed. These are the challenges that the Church cannot avoid and that ought to be perceived as criteria of its own renewal and growth, so that the Church might remain authentic witness of God´s dialogue with human beings in time.

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u uzajamnom su uzročno-posljedičnom odnosu. Bez vjere kršćanska ženidba gubi svoj smisao i značenje, a s druge strane kršćanska ženidba pokazuje svu životnost i dinamiku vjere, njezin istinski i pravi smisao i značenje, konačnu svrhu i cilj. Iz takve životne povezanosti razumljivo je da se kriza vjere odražava na krizu kršćanske ženidbe, odnosno da se u krizi smisla kršćanske ženidbe ogleda kriza vjere. Kako vjera tako i kršćanska ženidba, koja se na vjeri temelji i njome hrani, odvijaju se u životnim odnosima i neizbježnim promjenama, nisu statične nego dinamične i rastuće veličine te ih na svoj način prati stalna kriza na koju je potrebno odgovoriti stalnim obraćenjem i obnovom, uz trajnu težnju k sve dubljoj i cjelovitoj vjeri (usp. Kol 2,2). Stoga buđenje vjere i odgoj za zrelu vjeru i danas predstavlja najvažniji element cjelokupne priprave za kršćansku ženidbu. O vjeri je potrebno govoriti u vidu dara i susreta, povjerenja i suradnje, o braku kao životnom prostoru vjere prožete odgovornom, snažnom i nježnom ljubavlju. U ženidbenom pastoralu važno mjesto treba imati dugotrajno, ustrajno i domišljato odgajanje za crkvenost jer bez stvarnog i pravog doživljavanja Crkve, bez razumijevanja njezine prave naravi i njezina poslanja u svijetu teško se može zamisliti pravi i stvaran smisao kršćanske ženidbe. Što se zapravo misli pod vjenčanjem u crkvi? Misli li se tu tek na materijalni, sakralni crkveni prostor ili na živu i duhovnu zajednicu vjere? Na Crkvu, Kristovo otajstveno tijelo?! Odgovor je na to pitanje ključan, kao što je bitno da postoji Crkva s obiteljskim licem u kojoj će se mladi supružnici moći s lakoćom udomiti te iznutra izgrađivati svoju obitelj kao kućnu Crkvu., The faith and the meaning of the Christian marriage are in a mutual relationship of cause and effect. Without faith, the Christian marriage loses its meaning and sense, while the Christian marriage shows the vitality and the dynamics of faith, its true and genuine sense and meaning, final goal and purpose. The crisis of faith in this vital relationship is reflected in the crisis of the Christian marriage, i.e. the crisis of the meaning of the Christian marriage reflects the crisis of faith. The faith and the Christian marriage, which is founded and nurtured by faith, take place in relationships and unavoidable changes of life, they are not static, but dynamic and growing, always facing a crisis that needs a constant answer of conversion and renewal, with a permanent aspiration for a more profound and wholesome faith (Col 2,2). Therefore, the awakening of faith and the education of a mature faith is the most important part of the preparation for a Christian marriage. Faith must be exposed as a gift and encounter, confidence and collaboration. The marriage is the vital space of the faith, permeated by the responsible, strong and tender love. In the pastoral care of the marriage, an important place should be given to the lifelong, persistent and creative education for the Church life, for without the true and genuine acceptance of the Church, without understanding of its true nature and its mission, the true and genuine meaning of the Christian marriage cannot be understood. What do we mean by “wedding in the church”? Do we consider only the material, sacral space of the church, or the living and spiritual community of faith? The Church, the mystical body of Christ? The answer to this question is crucial. Just as it is important that there is a Church with a family semblance, where the young spouses can easily find a home, and build their family from within as a house Church.

Članak nastoji predstaviti poimanje teologije koje je prisutno u objavljenim tekstovima prof. dr. Josipa Turčinovića (1933. – 1989.). On sam to pitanje nije izravno obrađivao, ali je poimanje teologije kao razumijevanja vjere posvuda u njega prisutno, a koji put i uzgred natuknuto. Rekonstrukcija toga modo exercito danog poimanja polazi od njegovih tekstova, koji su uglavnom kerigmatične naravi, te obrađuje najprije Turčinovićevo poimanje vjere u trojedinoga Boga kao temelja teologije. Potom su prikazane, u tekstovima razlučive, glavne dimenzije pojma teologije: ona se konfigurira kao razumijevanje vjere i govor o Bogu te kao reflektirani oblik samorazumijevanja Crkve i kao javnosti okrenuto lice vjere. U svemu je prisutna nota kritike kao vjeri i teologiji neophodno potrebnog razlučivanja datostî u Crkvi i društvu te nota prakse ili obistinjavanja vjere u životu vjernika i njegove zajednice. U završnom dijelu su istaknute neke konzekvencije koje se dadu izvesti iz Turčinovićeva poimanja teologije, a tiču se osobe teologa i njegova rada, istraživanja naše teološke baštine te neophodne polidijalogičnosti teologije u suvremenim kulturnim i društvenim uvjetima., The article tries to present the understanding of theology in the published texts of prof. dr. Josip Turčinović (1933 – 1989). He did not engage with this issue directly, but the idea of theology as understanding of faith is quite present in his thought and sometimes even pointed out. The reconstruction of this modo exercito given understanding begins with his texts, which are mostly of kerygmatic nature, and deals firstly with Turčinović´s understanding of faith in Triune God as the basis of theology. After that the article presents the main dimensions of the concept of theology that can be detected in his texts: there, theology is seen as an understanding of faith, a discourseon God, as a reflected form of self-understanding of the Church, and as the face of faith that is turned towards the public. In all of this there is a touch of critique understood as, for faith and theology, a needed discernment of facts in the Church and society, and a touch of praxis or realisation of faith in life of a believer and his/her community. The final part points out some consequences of Turčinović´s understanding of faith. These concern the theologian as a person and his/her work, research on our theological heritage, and necessary poly-dialogical character of theology in contemporary cultural and social conditions.

Članak promišlja zabilješke Sørena Kierkegaarda o kršćanstvu, koje se nalaze u njegovim Dnevnicima. U prvom dijelu predstavlja se Kierkegaardovo shvaćanje kršćanstva koje nazivamo egzistencijalnim. Egzistencijalno shvaćeno kršćanstvo za danskoga mislioca podrazumijeva golemu kritiku modernoga duha, kao i kršćanstva koje se poistovjetilo s tim istim modernim duhom. Egzistencijalno kršćanstvo predstavlja dvostruku, «radikalnu kuru» za modernoga čovjeka i modernoga kršćanina: poslušnost i jednostavnost. Drugi dio osvrće se na Kierkegaardovu kritiku protestantizma, a u trećem pak dijelu promišlja se o nekim odrednicama misaone forme S. Kierkegaarda, koju smo nazvali živom mišlju. Pritom se posebno promišlja o ulozi Regine Olsen, ali i općenito ženskoga u Kierkegaardovoj, kao i svakoj drugoj teološkoj misli., The article reflects on Søren Kierkegaard's notes on Christianity that are found in his Diaries. In the first part, we are presented with Kierkegaard's understanding of Christianity which we call existential. The existentially understood Christianity for the Danish thinker implies a strong criticism of the modern spirit, as well as of Christianity that has identified with that modern spirit. Existential Christianity represents a double, "radical cure" for a modern man and a modern Christian: obedience and simplicity. The second part reflects on Kierkegaard's critique of Protestantism, and the third part discusses some determinants of S. Kierkegaard's thought form, which we have called a living thought. Particular attention is paid to the role of Regina Olsen, and the role of the feminine in general in Kierkegaard's, as well as any other theological thought.

U knjizi se iznose i tumače temeljni sadržaji kršćanskog "Vjerovanja", izloženo i tumačeno u Katekizmu Katoličke Crkve. Sve teme nastoje se ne samo protumačiti nego, koliko je moguće, i aktualizirati, posebice s nekim pitanjima koja „muče” i koja se nameću današnjem čovjeku/vjerniku: Trojedini Bog, čovjek, vjera u Boga, svijet, ljudski život i njegov smisao, smrt i vječni život.

Članak se bavi teološkim promišljanjem pojma parezija. Prvi dio oslanja se na analize francuskoga filozofa Michela Foucaulta o pareziji. Nakana nam je teološki dijalog s poimanjem parezije u grčkoj filozofiji koje donosi francuski filozof u svojim posljednjim predavanjima 1983./1984. godine na Collège de France u Parizu. Ne namjeravamo se baviti Foucaultovom filozofijom općenito, nego njegovim razumijevanjem parezije, koje je od velike koristi i za teološko poimanje parezije. Baveći se tom problematikom, nadamo se također postići sljedeće: potaknuti na teološku recepciju Foucaultove kasnije misli, a tomu pripada njegovo bavljenje parezijom, jer ona gotovo da uopće ne postoji; to isto vrijedi i za hrvatsku filozofiju, koja se inače bavi Foucaultovom filozofijom, jer njegova predavanja o pareziji još uvijek nisu bila predmet istraživanja. U prvomu se dijelu također kritički osvrćemo na Foucaultova promišljanja, napose na njegove zamjedbe u svezi razgraničenja i razlikovanja grčkoga i kršćanskoga poimanja parezije. Drugi dio članka pruža sustavno-teološko poimanje parezije. Ukazuje se na sličnosti i razlike između filozofskoga i kršćanskoga pristupa i ostvarenja parezije. Naposljetku se sažimaju neki važni vidovi kršćanske parezije i njezine važnosti za današnje življenje vjere., This article presents a theological engagement with the concept parrhesia in the work of the French philosopher Michel Foucault. In particular, it examines the account of parrhesia in Greek philosophy that Foucault presents in his last lectures at the Collège de France (1983/1984). Our main focus, then, is not on Foucalt’s philosophy in general, but on his insights into the Greek philosophical understanding of parrhesia insofar as they are relevant to its theological construal. In pursuing this goal, we hope to help fill a double lacuna: Catholic theology has yet to receive Foucault’s late thought, including his analysis of parrhesia, while Croatian philosophy, though it has dealt with Foucault’s philosophy, has not yet investigated his lectures on parrhesia. The first part of the article presents Foucault’s account of parrhesia, but also critiques it, especially his remarks about the difference between the philosophical and the Christian understanding of the term. The second part then offers a systematic theological reflection on parrhesia. It indicates the singularity of Christian parrhesia with respect to its philosophical counterpart. It also highlights some important aspects of Christian parrhesia and underscores its importance for Christian testimony today.

U ovom izlaganju autor pokušava aktualizirati tekstove Br 14,11; 20,12 u kontekstu slavlja Godine vjere koju je 11. listopada 2012. otvorio papa Benedikt XVI. Promatrajući navedene tekstove u njihovu biblijskom kontekstu, može se uloga Mojsija i njegova brata Arona, kao pastira koji vode narod kroz pustinju, usporediti s ulogom Crkve u svijetu. Pri tome se pak ovdje posebno ističe činjenica da, kao što Mojsije i Aron nisu uveli narod u obećanu zemlju, nego je to učinio Jošua, tako ni Crkva sa svojim pastirima ne dovršava sama svoje poslanje vođenja ljudi u zajedništvo s Bogom, nego to čini Isus Krist koji jedini daje život u punini. No, time poslanje Crkve u svijetu ne treba gledati kao nešto ograničeno ili zatvoreno, nego kao uvijek otvorena vrata vjere., In this brief account the author attempts to make an actualization of the biblical texts Num 14:11; 20:12 in the context of the Year of Faith, launched on October 11, 2012 by Pope Benedict XVI. By observing these texts in their biblical context it is possible to make a parallel between, on the one side, the role of Moses and his brother Aaron in the desert, and, on the other, the role of the Church in the world. Specifically, just as Moses and Aaron did not complete their mission of leading the people into the Promised Land, so the Church alone does not complete its mission of bringing the people into communion with God. It was not Moses and Aaron who brought the people into the Promised Land, but Joshua: in the same way, the one who finally brings the people into communion with God is not the Church or her pastors, but Jesus Christ, who alone brings abundant life. However, the mission of the Church is not to be considered as something limited and closed because of this. On the contrary, the mission of the Church is to keep the door of faith always open

Doktorski rad sustavno prikazuje i vrednuje personalno-relacijsku misao teologije Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. u njezinim različitim aspektima i teološkim područjima. Disertacija je podijeljena na četiri poglavlja. Prvo poglavlje pruža pregled biblijskoga i povijesnoga razvoja teološkoga poimanja osobe, čime se tema disertacije smješta u širi povijesno-teološki kontekst i pokazuju se izvori u kojima sâm Joseph Ratzinger nalazi nadahnuće za svoju misao. U sljedećim se poglavljima sustavno prikazuje personalno-relacijska paradigma Ratzingerove teologije artikulirana u različitim teološkim područjima. Drugo poglavlje propituje teološko- trinitarno polje, koje je izvor Ratzingerove personalno-relacijske misli. Obrađuje starozavjetne teme Božjega imena i saveza koje su ključne za relacijsku sliku Boga te ističe Trojstvo kao vrhunac vjere u osobnoga Boga koji je u odnosu. Treće poglavlje obrađuje Ratzingerovu „relacijsku kristologiju“, čija je srž istovjetnost Isusa Krista i Sina, odnosno druge božanske osobe koja središte svoje osobe i egzistencije ima u jedinstvenoj i trajnoj komunikaciji s Ocem. Iz jedinstva s Ocem Ratzinger tumači i identitet Kristove osobe i njegova djela te Krista shvaća „egzemplarnim čovjekom“ i polazištem za teološko shvaćanje čovjeka. Četvrto poglavlje artikulira Ratzingerovu antropološku razradu njegove personalno-relacijske misaone sheme. Polazište je Božji čin stvaranja, u kojem je utemeljena čovjekova sposobnost za odnos s Bogom i s drugima te pokazuje čin vjere kao čovjekov odgovor na Božji započeti dijalog u stvaranju i objavi, pobliže predstavlja eklezijalnu dimenziju zajedništva u kojoj čovjek participira po vjeri te se konačno u svjetlu „dijaloške besmrtnosti“ obrađuje Ratzingerova interpretacija eshatoloških tema. U disertaciji se koristi povijesno-teološka metoda, metoda analize i sinteze te kritičko-evaluativna metoda. Osim izvornosti teme, koja na hrvatskom jeziku kao takva nije obrađena, disertacija doprinosi sustavnijem i obuhvatnijem razumijevanju teološke misli Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. koja pod obrađenim personalno-relacijskim vidom pokazuje svoj vlastiti profil i cjelovitost. Izvornim prijevodima disertacija daje uvid u Ratzingerova djela koja nisu prevedena na hrvatski jezik. Također donosi sustavan pregled povijesno- teološkoga razvoja poimanja osobe, koji u takvom opsegu na hrvatskom jeziku do sada nije izrađen.

Autor u ovomu radu nastoji pobliže pojasniti teološko značenje čitanja ili prepoznavanja i tumačenja znakova vremenâ. U svojim promišljanjima polazi od kratke analize početnoga naloga koji je u novije vrijeme formulirao papa blaženi Ivan XXIII. u osvit Drugoga vatikanskog koncila, a koji stoji u neraskidivoj povezanosti s temeljnim Isusovim evanđeoskim nalogom. Zbog toga teološko značenje čitanja znakova vremenâ nema nikakve veze s jednostranim veličanjem društvenoga napretka i njegovim suvremenim znanstveno-tehničkim postignućima, nego proizlazi iz otkrivanja zaboravljene eshatološke dimenzije vjere, a koja čuva napetost vlastitu Božjemu kraljevstvu između „već da“ prvog Kristova dolaska i „još ne“ njegova povratka. U ovomu „pretposljednjem“ vremenu ili vremenu Crkve teološko značenje čitanja znakova vremenâ u središte stavlja neuklonjivu evanđeosku budnost kao preduvjet vjernosti osobi i poruci Isusa Krista. Dakle, nema ni govora o naivnom oduševljenju društvenim napretkom i njegovim postignućima, nego jedino o ozbiljnom uzimanju zahtjeva vjere i svjedočenja u povijesti. Da bi jasnije i snažnije došla do izražaja važnost teološkoga čitanja znakova vremenâ, autor u nastavku svojih promišljanja ukratko rasvjetljuje smisao Isusova shvaćanja vremena, a koje je vjerno ukupnomu biblijskom shvaćanju vremena kao eminentno kvalitativne kategorije koja otkriva Božje zahvate u povijesti. U nastavku autor ističe bitnu dimenziju kršćanske vjere u dolazak Božjega kraljevstva koja oslobađa od jednostrane navezanosti na dominantno zapadnjačko kvantitativno poimanje vremena kao praznoga prostora ispunjena događajima. Temeljni zahtjev što ga nameće vjera u dolazak Kraljevstva kršćanska je budnost u svijetu kao preduvjetu za prepoznavanje i tumačenje znakova vremenâ, tj. znakova Božje blizine i zauzetosti. Autor u zaključnim promišljanjima nastoji osnažiti prethodne teološke argumente u prilog neodgodivoj zadaći Crkve i njezine teologije da prepoznaju i tumače znakove vremenâ u svjetlu evanđelja, a što je jedan od važnih naloga Drugoga vatikanskog koncila., The author strives to explain in detail the theological significance of reading or recognizing and interpreting the signs of the times. He begins his reflections with a brief analysis of the initial decree recently formulated by the Blessed Pope John XXIII in the wake of the Second Vatican Council, which stands inseparable from Jesus’ fundamental evangelical decree. For this reason, the theological significance of reading the signs of the times has nothing to do with one-sided glorification of social progress and its modern scientific and technical achievements, but stems from discovering the forgotten eschatological dimension of faith, which keeps the tension to God’s own Kingdom between the “already yes” of the First Coming of Christ and the “not yet” of His Second Coming. In this “penultimate” time or the time of the Church, the theological significance of reading the signs of the times puts into focus a steadfast evangelical vigilance as a prerequisite for staying true to the person and the message of Jesus Christ. Therefore, there is no question about the naive enthusiasm for social progress and its achievements, but only about taking seriously the demands of faith and testimony in history. To emphasize the importance of theological reading of signs of the times the author continues his reflections by shedding some light on the meaning of Jesus' conception of time, which is true to the overall biblical concept of time as an eminently qualitative category that reveals God's interventions in history. The author continues by pointing out the important dimension of Christian faith in the coming of the Kingdom of God which sets free from the unilateral attachment to the dominant western quantitative notion of time as an empty space filled with events. The fundamental requirement imposed by faith in the coming of the Kingdom is the Christian vigilance in the world as a precondition for recognizing and interpreting the signs of the times, that is, the signs of God's nearness and commitment. In the concluding deliberations, the author seeks to reinforce the prior theological arguments for the unpostponable mission of the Church and its theology to recognize and interpret the signs of the times in the light of the Gospel, which is one of the important decrees of the Second Vatican Council.

Proučavanje okružnica, propovijedi i prigodnih nagovora bl. Alojzija Stepinca omogućuje nam uvid u njegovu pastirsku skrb za kršćanski odgoj povjerenih mu vjernika i način da ih učvrsti u istinama vjere. Na temelju njegove baštine možemo s pravom zaključiti kako je snažan bio njegov katehetski impuls i uvjeriti se u njegova nastojanja da Crkva ima dovoljan broj kvalitetnih kateheta i vjeroučitelja. U tu svrhu sastavio je Katehetske propovijedi čiji je novozavjetni dio obrađen u ovome članku. U prvom dijelu članka predočene su nadbiskupove smjernice vjeroučiteljima i roditeljima za vjerski odgoj djece u obitelji i u školi, njegova skrb za vjeronaučne priručnike, a potom u drugom dijelu članka ukratko su prikazani sadržaj i poruka novozavjetnih tema u Katehetskim propovijedima. U njima je on progovorio o Bogu Ocu koji u punini vremena šalje svoga Sina da otkupi grješno čovječanstvo, o Kristu Otkupitelju čovjeka, njegovu utjelovljenju, pripravi za javno djelovanje, o njegovu navještaju evanđeoskog zakona ljubavi i o pozivu čovjeku na obraćenje. Dramu Kristove muke, smrti i uskrsnuća koja je dovela do plodova otkupljenja nadbiskup tumači jednostavnim i svakom vjerniku razumljivim govorom. Nakon kateheza o Kristu i njegovu otkupiteljskom djelu govori o Bogu Duhu Svetome koji daje spoznati plodove otkupljenja, štoviše, on ih oživljuje u slavljenju sakramenata. Potom, u svjetlu Kristova uskrsnuća, tumači njegovu vlast nad prirodom, životom i smrću. Nije propustio progovoriti o Crkvi koju je Krist ustanovio s nakanom da uprisutnjuje djelo spasenja i njenu vidljivu strukturu povezanu milošću i službama koje omogućuju ljudima prispjeti k slavi neba. Naposljetku, potanko je obradio pripremu slavljenja pojedinih sakramenata i potrebu iskazivanja zahvalnosti Bogu za njih te potrebu vjere u uskrsnuće tijela i vječni život. U načinu prenošenja kršćanskoga nauka nadbiskup je u ljudima budio kršćansku nadu i vedrinu koja proizlazi iz njegova jedinstva s Bogom i njegovom Crkvom, osobito u vremenu progona. Shvaćajući pogubnost komunističke ideologije koja je htjela iskorijeniti vjeru, prikazujući je kao »opijum naroda«, pojačano je poticao roditelje na obvezu kršćanskog odgoja djece, osobito u školi, a svećenike upozoravao da ni zbog kakvih razloga ne posustanu u naviještanju i prenošenju vjerskih istina., The study of the encyclical letters, sermons and occasional speeches of the blessed Alojzije Stepinac permits an insider’s view into his pastoral care for the Christian education as well into his way of affirming the faithful in faith. His catechetical impulse was really strong, as well as his efforts in providing a sufficient number of catechists and teachers of religion. Therefore, he compiled the Catechetical sermons, whose New Testament section is presented in this article. In the first part of the article, we present the archbishops directives for the catechists and parents, regarding the religious education in school and in the family. We evidence also his care for the provision of adequate reference books. The second part of the article deals with the content and the message of the New Testament themes in his Catechetical sermons. He developed the themes of God the Father who in the fullness of time sends his Son to redeem the sinful humanity; Christ the Redeemer of man, incarnation, preparation for the public activity, annunciation of the Gospel’s law of love and invitation to conversion. The drama of the passion, death and resurrection of Christ that opened the way for the fruits of redemption, is explained in plain words, intelligible for every faithful. Accordingly, he develops the theme of God the Holy Spirit, who bestows the comprehension of the fruits of the redemption, and revives them in the celebration of the sacraments. In the light of the Resurrection, he interprets His dominion over nature, life and death. Stepinac did not fail to mention the Church, as founded by Christ for the enactment of the salvation, its visible structure bound by grace and ministries that allow the approach to the Heavenly glory. Finally, he explains in detail the preparation for the celebration of particular sacraments, and the need of thankfulness as well as the importance of belief in the resurrection of the body and the eternal life. He spread the Christian doctrine, and awakened Christian hope and joy, inspired by his unity with God and his Church, particularly in times of persecution. He understood the danger of the communist ideology, since it aimed to uproot the faith, presenting it as the ‘opium for the people’, therefore, he stressed the need for a Christian education in the family, especially in the school, and warned the priests not to desist in the annunciation and spread of faith.

Depresija, kao jedna od najrasprostranjenijih psihičkih bolesti današnjice, postaje sve značajniji društveno-medicinski izazov. U odnosu na crkvenu pastoralnu praksu depresija i druga psihička oboljenja također postaju sve zahtjevnijim problemom. Crkva u okviru svoga pastorala bolesnika duhovno skrbi i za oboljele od depresije kao i za druge psihički oboljele osobe. Skrb Crkve primarno je duhovno-vjerske naravi. Crkveno karitativno služenje pomaže također i na društveno-kulturalnom planu i to ponajviše kroz pastoralno-savjetodavno djelovanje u smislu doprinosa što skladnijem uklapanju psihički oboljelih osoba u crkvenu i društvenu zajednicu. U ovome se predavanju, uz korištenje metode teološko-pastoralnog raspoznavanja, izlažu bitni elementi pastorala osoba oboljelih od depresije, izazovi i mogućnosti pastoralnog pristupa danas, kao i određene perspektive na čijem se ostvarivanju treba više poraditi.

U radu se prikazuje razvoj Katoličke crkve kao institucije čije strukture su se tijekom povijesti evoluirale i manifestirale u različitim oblicima.

U članku se promišlja o tome kako školski vjeronauk može doprinijeti prenošenju vjerskog nauka i izgradnji vjerničkog stava.

Depresija, kao jedna od najrasprostranjenijih psihičkih bolesti današnjice, postaje sve značajniji društveno-medicinski izazov. U odnosu na crkvenu pastoralnu praksu, depresija i druga psihička oboljenja također postaju sve zahtjevnijim problemom. Crkva u okviru svoga pastorala bolesnika duhovno skrbi i za oboljele od depresije kao i za druge psihički oboljele osobe. Skrb Crkve primarno je duhovno-vjerske naravi. Crkveno karitativno služenje pomaže također i na društveno-kulturalnom planu, i to ponajviše pastoralno-savjetodavnim djelovanjem u smislu doprinosa što skladnijem uklapanju psihički oboljelih osoba u crkvenu i društvenu zajednicu. U ovome se radu, uz korištenje metode teološko-pastoralnog raspoznavanja, izlažu bitni elementi pastorala osoba oboljelih od depresije, izazovi i mogućnosti pastoralnog pristupa danas, kao i određene perspektive na čijem se ostvarivanju treba više poraditi., The depression, one of today’s the most frequent psychical illnesses is becoming a considerable socio-medical challenge. In relationship to the ecclesial pastoral practice, depression and other psychical illnesses are growing into a demanding problem. The Church cares for those afflicted by the depression and other psychical infirmities in the domain of the pastoral care for the sick. The care of the Church is primarily of a spiritual and religious nature. The caritative service of the Church helps as well on the socio-cultural level, foremost through the pastoral counselling , contributing to the harmonious involvement of psychically challenged persons in the social and ecclesial community. Following the method of pastoral theological pondering, this lecture presents important elements of the pastoral care of persons afflicted by the depression, the challenges and possibilities of a contemporary pastoral care approach, as well as some perspectives which need to be carried out.

Nova evangelizacija ima istu zadaću kao i cjelokupni dosadašnje evangelizacijsko djelovanje Crkve kroz povijest: omogućiti ljudima da vjeruju u Isusa Krista. Iako se čini da je ova zadaća stara, ona u svakom novom povijesnom trenutku predstavlja izazov, prvenstveno za samu Crkvu koja si mora pojasniti što znači vjerovati? Autor u ovom članku polazi od teze kako vjerovati traži iskustvo učenja. Premda je ovaj pojam često opterećen epistemološkim značenjem, on se u kršćanskom kontekstu otkriva kao proces životnog nasljedovanja, proces sve dubljeg uranjanja u odnos s Isusom Kristom usred života onoga koji vjeruje. No, da bi se uopće moglo učiti vjerovati danas potrebno je vidjeti kako je vjerovanje jedna od temeljnih antropoloških odrednica. O tim antropološkim koordinatama autor govori u prvom poglavlju ukazujući na činjenicu da unatoč poteškoćama s vjerovanjem, čovjek jest biće koje vjeruje. Nakon toga u drugom poglavlju ukazuje na posebnost kršćanskog vjerovanja u Isusa Krista te na prijepore i izazove s kojim se tako oblikovana vjera susreće. U trećem poglavlju govori se o posebnosti teologalne vjere i izazovima koji teologalno oblikovanoj vjeri dolaze, posebice u susretu s novom religioznošću kao jednim od temeljnih izazova za novu evangelizaciju. U zaključku autor ističe nekoliko važnih obilježja vjere koja je ishodište i cilj nove evangelizacije: darovanost, sloboda, osobnost, zajedništvo., The new evangelisation has the same task as did the entire evangelisational actions of the Church throughout history: to enable people to believe in Jesus Christ. Even though this task seems be ancient in every new historical moment, it represents a challenge primarily to the Church itself who needs to explain what it means to believe? The author of this article starts from the hypothesis that to believe requires the experience of learning. Even though this problem is often burdened with epistemological significance in a Christian context it is revealed as a process of life heritage, a process of deep immersion into a relationship with Jesus Christ in the midst of the life of he who believes. However, in order to be able to learn to believe at all today we need to see how believing is one of the fundamental anthropological determinants. The author refers to these anthropological coordinates in the first chapter, pointing to the fact that despite the difficulties with certain beliefs, man is a being who believes. The author then in the second chapter points out the specifity of Christian faith in Jesus Christ and the disputes and challenges that faith encounters. In the third chapter the author speaks about the specifity of theologal faith and the challenges that theologal shaping of faith comes especially in the encounter with new religiousness as one of the fundamental challenges to new evangelisation. In conclusion the author points out some significant features of faith as the source and goal of new evangelisation: giveness, freedom, personality, togetherness.

Pastoralno djelovanje je u službi prenošenja vjere, u službi predaje (tradicije). Predaja je njegova ključna sastavnica. Elementi predaje u vremenu i u kulturi moraju biti oživotvoreni upravo kroz pastoral Crkve. Današnje pastoralno djelovanje, pozvano služiti autentičnoj tradiciji vjere, često se nalazi između dviju suprotnih krajnosti koje ne pridonose autentičnom služenju u vjeri. Riječ je, s jedne strane, o 'tradicionalizmu, ' a s druge strane o njegovoj suprotnosti – 'progresivizmu'. Značenje ovih dvaju pojmova uključuje više sastavnica koje očituju brojne negativne pojave koje narušavaju autentično pastoralno djelovanje. Tradicionalizam predstavlja nekritičko utvrđivanje promjenjivih oblika djelovanja koji u novim okolnostima pridonose stagnaciji pastorala, dok progresivizam u pastoralu pogoduje improvizacijama i nedozvoljenim prilagođavanjima koja često ugrožavaju i same temelje pastoralnog poslanja. U ovome radu, na teološki prosudbeno-kritički način, proučavaju se poveznice tradicije i pastorala, kao i opasnosti tradicionalizma i progresivizma u njihovim glavnim izražajnim formama. Na taj način izdvajaju se i ključni teološko-pastoralni elementi koji trebaju pridonijeti nadvladavanju tradicionalističkih tendencija u pastoralu i u isto vrijeme širenju autentične predaje vjere.

Pitanje vjerskog identiteta od prvotnog je značenja za teološko, a posebno teološko-praktično istraživanje. Budući je ovaj vid teološkog istraživanja u bitnome usmjeren na vjerničko djelovanje, nemoguće ga je zamisliti bez jasnog pozicioniranja u odnosu na identitet vjernika jer mu on predstavlja prvotno uporište. U ovom radu proučava se, uz korištenje metode teološko-pastoralnog raspoznavanja (karakteristične za pastoralnu ili praktičnu teologiju), pitanje odnosa vjerskog identiteta i vjerničkog djelovanja, kao i njegovo ispravno i puno shvaćanje. U isto se vrijeme upozorava i na određene probleme s obzirom na isti odnos, koji u aktualnim modelima vjerničkog angažmana predstavljaju posebne izazove na vjerskom, ali i na društveno-kulturalnom planu., The question of the religious identity is of primary importance for theological, and especially for theological-practical research. Since this aspect of theological research is essentially directed towards the action of believers, it is impossible to imagine it without a clear positioning in respect to the believer’s identity because this identity represents its primary basis. In this article, using the method of theological-pastoral discernment (characteristic for pastoral or practical theology), the question of the relation between the identity and action of believers is being studied, together with its correct and complete understanding. At the same time, alert is being raised on certain problems that concern this relation, problems which in the current models of believer’s action present special challenges on religious, but also on socio-cultural level.

Pastoralno djelovanje u službi je prenošenja vjere, u službi predaje (tradicije). Predaja je njegova ključna sastavnica. Elementi predaje u vremenu i u kulturi moraju biti oživotvoreni upravo pastoralom Crkve. Današnje pastoralno djelovanje, pozvano služiti autentičnoj tradiciji vjere, često se nalazi između dviju suprotnih krajnosti koje ne pridonose autentičnom služenju u vjeri. Riječ je, s jedne strane, o 'tradicionalizmu,' a s druge strane o njegovoj suprotnosti – 'progresivizmu'. Značenje ovih dvaju pojmova uključuje više sastavnica koje očituju brojne negativne pojave što narušavaju autentično pastoralno djelovanje. Tradicionalizam predstavlja nekritičko utvrđivanje promjenjivih oblika djelovanja koji u novim okolnostima pridonose stagnaciji pastorala, dok progresivizam u pastoralu pogoduje improvizacijama i nedopuštenim prilagođavanjima koja često ugrožavaju i same temelje pastoralnog poslanja. U ovome se radu, na teološki prosudbeno-kritički način, proučavaju poveznice tradicije i pastorala, kao i opasnosti tradicionalizma i progresivizma u njihovim glavnim izražajnim formama. Na taj način izdvajaju se i ključni teološko-pastoralni elementi koji trebaju pridonijeti nadvladavanju tradicionalističkih tendencija u pastoralu i u isto vrijeme širenju autentične predaje vjere., Pastoral ministry is in the service of the transmission of faith, in the service of the tradition. The tradition is its key component. The elements of tradition in time and culture have to be revived through the pastoral ministry of the Church. This mission, i.e. the service to the authentic tradition of the faith, sets today’s pastoral ministry between two extremes which do not contribute to the authentic service: traditionalism and progressivism. The meaning of these two words encompasses aspects revealing numerous negative instances that disturb the authentic ministry. Traditionalism represents a non-critical affirmation and consolidation of the changeable forms of ministry, that following a change of circumstances contribute to the stagnation of pastoral ministry. Progressivism on the other hand, soothes the improvisations and illicit adjustments often endangering the foundations of the pastoral ministry. In this article, through a theological-critical evaluation, the links of tradition and pastoral ministry are evaluated, as well as the dangers of the main forms of traditionalism and progressivism. The key theological and pastoral elements are sorted out in order to encourage the surpassing of the traditionalistic tendencies in the pastoral ministry and simultaneously contribute to the authentic transmission of faith.

Za natuknice se najprije navodi etimologija, zatim jezgrovito i jasno opisano značenje, na njega se nadovezuju jezični kostrukti i frazeologizmi te autentični primjeri iz religijskih tekstova radi ilustracije karakterističnih sintaktičkih okolina i kolokacija.

Nova evangelizacija ima istu zadaću kao i cjelokupni dosadašnje evangelizacijsko djelovanje Crkve kroz povijest: omogućiti ljudima da vjeruju u Isusa Krista. Iako se čini da je ova zadaća stara, ona u svakom novom povijesnom trenutku predstavlja izazov, prvenstveno za samu Crkvu koja si mora pojasniti što znači vjerovati? Autor u ovom članku polazi od teze kako vjerovati traži iskustvo učenja. Premda je ovaj pojam često opterećen epistemološkim značenjem, on se u kršćanskom kontekstu otkriva kao proces životnog nasljedovanja, proces sve dubljeg uranjanja u odnos s Isusom Kristom usred života onoga koji vjeruje. No, da bi se uopće moglo učiti vjerovati danas potrebno je vidjeti kako je vjerovanje jedna od temeljnih antropoloških odrednica. O tim antropološkim koordinatama autor govori u prvom poglavlju ukazujući na činjenicu da unatoč poteškoćama s vjerovanjem, čovjek jest biće koje vjeruje. Nakon toga u drugom poglavlju ukazuje na posebnost kršćanskog vjerovanja u Isusa Krista te na prijepore i izazove s kojim se tako oblikovana vjera susreće. U trećem poglavlju govori se o posebnosti teologalne vjere i izazovima koji teologalno oblikovanoj vjeri dolaze, posebice u susretu s novom religioznošću kao jednim od temeljnih izazova za novu evangelizaciju. U zaključku autor ističe nekoliko važnih obilježja vjere koja je ishodište i cilj nove evangelizacije: darovanost, sloboda, osobnost, zajedništvo.

Nužnost prezentacija teologije u kontekstu njezina vremena - ne samo u smislu "hvatanja koraka" s vremenom, nego i u smislu kritike aktualnog vremena jer vjera je također "kontrakultura".

Pavlova lamentacija u Rim 9,1-5 sadrži osam pozitivnih vrijednosti koje Izrael posjeduje trajno: on je Božji narod Izrael zato što je njihovo posinstvo, slava, savezi (diathēkai), zakonodavstvo, bogoštovlje, obećanja, patrijarsi, Krist po obiteljskoj i nacionalnoj pripadnosti. Unatoč tužnoj činjenici da u vrijeme pisanja Poslanice Rimljanima većina Židova odbija povjerovati u Isusa Nazarećanina kao Mesiju, Apostol u Rim 11,26-29 najavljuje da će se cijeli Izrael spasiti tako što će Bog oprostiti grijehe svome narodu i obnoviti nikada prekinuti savez s njima. Ova dva odlomka autor egzegetski istražuje u kontekstu cijele Poslanice Rimljanima te posebno »traktata o Židovima« u poglavljima 9 - 11. U trećem dijelu iznosi pregled novijih crkvenih dokumenata Drugoga vatikanskog sabora (LG 15; NAE 4) i poslijesaborskih dokumenata učiteljstva od 1974. do 2001. godine u kojima se potreba dijaloga s današnjim Židovima izvodi iz Rim 9-11., Paul's lamentation in Rom 9:1-5 contains eight positive qualities durably present in the Jewish people as a religious and ethnic community: they are God's chosen people Israel because theirs are the adoption, the glory, the covenants (diathēkai), the giving of the law (nomothesia), the worship, the promises, the patriarchs and the Messiah as member of a family and ethnic community. Despite the fact that in the time when Paul was writing his Letter to the Romans the majority of the Jews refused to believe in Jesus as the Messiah, the Apostle points out in 11:25-29 that all of Israel will be saved because God will forgive the sins of his people and restore his covenant with Israel which in fact was never abandoned from his side. The author explores exegetically these two pericopes within the context of the entire Letter to the Romans, especially within the Traktat über die Juden of Rom 9 – 11 (expression of D. Zeller and Fr. Mussner). In his third part the author depicts the teaching of the Second Vatican Council (LG15; NAE 4) on dialogue of Christians with Jews, as people living now, based on Rom 9-11. He quotes documents and guidelines of the Catholic Magisterium from 1974 to 2001 on Christian-Jewish dialogue.

Knjiga sadrži rukovet teoloških ogleda u kojima se u prvom redu promišlja o različitim duhovnim situacijama, iskustvima i izazovima, o gubitku smisla za vječnost, o duhovnoj zagušenosti riječima, o društvenoj bešćutnosti. Analizira se i kritički osvrće na nutarnji život Crkve, na obnašanje vlasti u Crkvi, na pojavu karijerizma, na proračunatu revnost, ravnodušnost. Ističu se također i razlozi kršćanske radosti, govori o crkvenoj budnosti i raspjevanosti. Na kraju knjige riječ je o odnosu teologije i poezije.

Ovaj rad predstavlja prikaz korelacije elemenata političke zajednice – države i kršćanske zajednice – crkve prema osobi božanskog i ljudskog karaktera - Isusu Kristu. Isus Krist kao utjelovljeni Bog u ljudskoj osobi u modernom svijetu, početkom 21. stoljeća, koristi se dvojako. S jedne strane, postavlja ga se kao objekt koji ima svrhu identifikacije, bilo da se radi o nacionalnom ili religijskom elementu. S druge strane, kršćani koji manifestiraju svoju vjeru kroz djela ostvaruju identifikaciju s Kristom koji predstavlja subjekt u međusobnim odnosima. Pred crkvom je veliki zadatak svakodnevno poticati, podržavati i nastojati kod vjernika ostvarivati takav odnos s Kristom kao aktualnim i aktivnim subjektom, koji nije opterećen pojedinačnim ili grupnim interesima. Kršćanska crkva treba izgrađivati kod vjernika odnos prema politici i političkom djelovanju, ali treba biti autonomna u djelovanju.

Ovaj članak donosi analizu govora o svećeničkom pozivu u programima i udžbenicima za katolički vjeronauk u osnovnoj i srednjoj školi. Nastavne cjeline i jedinice vrednuje kako s teološkopastoralnog, tako i s pedagoško-psihološkog aspekta. Polazišna točka ove analize su dokumenti crkvenog učiteljstva i Papine poruke upućene prigodom Svjetskog dana zvanja. U prvom dijelu progovara o pojmu kateheze uopće, želeći ukazati kako je i školski vjeronauk uvijek bio i treba ostati poučavanje u vjeri, osluškivanje odjeka riječi Onoga koji progovara. U drugom dijelu autor istražuje kakav i koliko snažan odjek na učenika ostavljaju sadržaji i metode kojima se navedena tema obrađuje. Analizira i ulogu vjeroučitelja. Promatra je kao dio poslanja Crkve; uočava potrebu korelacije i ukorijenjenosti školskog vjeronauka u odnosu na Onoga koji zove, s Objavom te iskustvom Crkve u kojoj se nastavlja povijest spasenja. U pregledu izravne ili neizravne kateheze zvanja autor primjećuje nedostatnost aktualizacije vjeronaučnih tekstova u smislu izravnog upita učenicima na koji način oni odgovaraju na Božji zov kao i pitanja uzroka krize zvanja u današnjem svijetu. Na kraju zaključuje kako je za mozaički i integralni pristup u obradi ove teme izuzetno osjetljiva uloga onoga koji poučava, kako uz pomoć udžbenika, tako i vlastitim svjedočenjem vjere., This article is the analysis of talking about the vocation of priesthood in the curricula and textbooks for religious teaching in primary and secondary schools. The teaching units and lessons are evaluated as from theological-pastoral aspect so too from pedagogical-psychological aspect. The starting point of this analysis is the documents of Church teaching and Pope’s messages sent on the occasion of the World’s Day of Vocations. The first part is about the idea of catechesis in general, trying to point out that school religious-teaching has always been and has to remain the teaching in faith, listening to the reverberation of the words of the One who makes Himself heard. In the second part the author investigates what kind and how strong the impact is that the contents and methods by which the topic is treated exert on the pupils. He also analyses the role of the catechist. He sees it as a part of mission of the Church; he recognizes the need of correlation and rootedness of school religious teaching in relation to the One who is calling, to the Revelation and to the experience of the Church in which the history of salvation is continuing. When reviewing the direct or indirect catechesis of vocation the author notices the insufficiency of actualisation of religious teaching texts in terms of a direct question to the pupils in which way they respond to God’s calling and which is the reason of crisis of vocations in today’s world. In the end he concludes that a mosaic and integral approach to the treatment of this topic is exceptionally delicate for the one who teaches, as assisted by a textbook so too by his/her own evidence of faith.

U radu se predstavlja Balthasarovo poimanje Nietzscheove filozofije. Hans Urs von Balthasar u djelu „Apokalipsa njemačke duše“, koje je prerađeno, produbljeno i opširno nadopunjeno izdanje njegova doktorskog rada „Povijest eshatološkoga problema u modernoj njemačkoj književnosti“, zadnji dio posvećuje bitki, „dvoboju“ Sørena Kierkegaarda i Friedricha Nietzschea. Mogli bismo reći da s filozofsko-teološkom misli Sørena Kierkegaarda Balthasar kritički promišlja filozofiju Friedricha Nietzschea. Balthasarovu prikazu toga dvoboja posvećeno je prvo poglavlje ovoga članka. U drugomu dijelu ukazuje se na one elemente Niezscheove filozofije koji bi, prema Balthasaru, trebali nadahnjivati samu teologiju. Riječ je ponajprije o važnosti tragičnosti za čovjekovu egzistenciju, kršćansku vjeru i Crkvu. Kršćanska vjera je za Balthasara radikalizacija i kritičko dovršenje svake tragičnosti, pa tako i Nietzscheove filozofije. Naposljetku, u zaključnom osvrtu ističe se, preko Balthasarove analize, kako bi se današnja teologija trebala ponovno početi intenzivno baviti Nietzscheom, štoviše, ući u intenzivan proces učenja od njegove filozofije: protiv Nietzschea može se biti samo ako se misli zajedno s njim, ako se uči od njega. Tada taj teološki „protiv“ neće biti više „protiv“, nego mišljenje „većega“, mišljenje „onkraj“ samoga Nietzschea (bez njegova pokrštavanja)., This article presents Balthasar's reflections on Nietzsche's philosopy. Hans Urs von Balthasar in his work «The Apocalypse of the German Soul», which is a rewritten, more profound and richly supplemented issue of his doctoral thesis titled «A History of the Eschatological Problem in Modern German Literature», the last section is devoted to the battle or «duel» between Søren Kierkegaard and Friedrich Nietzsche. One could say that it is through Søren Kierkegaard's philosophical-theological thought that Blathasar reflects critically on Friedrich Nietzsche's philosophy. The first section of this article is devoted to illustrating this duel. In the second section the author points out the elements in Nietzsche's philosophy which, according to Balthasar, should be inspiring even to theology. This has to do primarily with the importance of the tragicalness of man's existence, the Christian faith and the Church. In Balthasar's opinion, the Christian faith is a radicalization and completion of all tragicalness, and so too Nietzsche's philosophy. Finally his concluding comment stresses, through the prism of Balthasar's analysis, how contemporary theology should begin to deal thoroughly with Nietzsche, moreover to enter into an intensive process of learning from his philosophy: one can be opposed to Nietzsche only if one thinks as he thinks, only if one has learned from him. Then this theological «contra» will no longer be a «contra» but rather a reflection on «something greater», a reflection «beyond» Nietzsche himself (without his christianization).

Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.)je živio u vremenu dok je vjera bila neizostavan dio društvenog identiteta, a Crkva važan čimbenik na socijalnom i političkom polju. Zaseban vjerski zakon bio je jedno od najstarijih municipalnih prava i simbol hrvatske neovisnosti o Ugarskoj. Položaj biskupa, a kasnije i župana, kao i njegova karizmatske ličnost, činile su Strossmayera jednom od najvažnijih osoba hrvatskog političkog života, čije je djelovanje uvelike inspirirano pripadnošću Katoličkoj crkvi.

Vrijeme u kojem je služba velikoga župana virovitičkog bila povjerena biskupu Josipu Jurju Strossmayeru mora se promatrati u širem vremenskom i prostornom kontekstu. Tek je u pojedinim stvarima gledište moguće suziti na značajnije vlastitosti zadanog područja i zadanog vremenskog okvira. Radi se, naime, o političkim i društvenim okolnostima hrvatskih zemalja u Habsburškoj Monarhiji polovicom 19. stoljeća. U trenutku ponovne uspostave ustavnoga poretka u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji 1860. godine, a pod utjecajem dotadašnjeg austrijskog apsolutizma i mađarskog hegemonizma, posebna se pažnja hrvatske političke javnosti usmjerila na županije i njihovu povijesnu i aktualnu ulogu. U tome je smislu i Strossmayer kao veliki župan virovitički, na tragu nastojanja i ostalih hrvatskih političara i intelektualaca toga vremena, svoju političku ulogu vidio ne samo u području administracije i gospodarstva nego jednako važno i u domeni kulture, prosvjete i vjere. Ta se tendencija u hrvatskim zemljama toga vremena očitovala u političkoj borbi za hrvatski jezik kao simbol hrvatskog identiteta te u podizanju najvažnijih nacionalnih ustanova i utemeljenju daljnjega smjera hrvatskog kulturnog, prosvjetnog, gospodarskog i vjerskog razvitka „in capite et in membris“. Povratak Monarhije na ustavno uređenje, nadležnosti Samostalnog dvorskog dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju u Beču te zaključci Hrvatskog sabora od 15. travnja 1861., donose novosti koje su se odrazile u prosvjeti i kulturi na nacionalnom planu, a onda i na području same Virovitičke županije. Taj prostor u vjerskom, ali i u kulturno-prosvjetnom smislu dominantno oblikuje Katolička crkva kao najveća i najutjecajnija vjerska zajednica. Međutim, na istom prostoru djeluju također Srpska pravoslavna crkva, Evangelička crkva augsburške vjeroispovijesti, Evangelička crkva helvetske vjeroispovijesti te židovska vjerska zajednica. Panoramska obrada zadane teme u širem hrvatskom kontekstu predstavlja kulturno-prosvjetne i vjerske prilike u Virovitičkoj županiji u vrijeme velikoga župana J. J. Strossmayera u njihovoj sadržajnoj i kontekstualnoj slojevitosti., The time in which the service of the great district prefect of Virovitica was entrusted to the bishop Josip Juraj Strossmayer has to be considered in a wider temporal and spatial context. Only just in particular matters a viewpoint can be narrowed to more important distinctiveness of the given field and given time frame. The general point is presented by political and social circumstances of the Croatian countries in the Hapsburg monarchy in the middle of the 19th century. In the time of restoring a constitutional order in the kingdoms of Croatia and Slavonia in 1860, and under influence of the then Austrian absolutism and Hungarian hegemony, a special attention of the Croatian political public was directed to counties and their political and current role. In this sense Strossmayer too, as the great district prefect of Virovitica, following the efforts of other Croatian politicians and intellectuals of the time, saw his political role not only in the administrative and economical field but equally important in the domain of culture, education and religion. That tendency in the Croatian countries of the time showed itself in a political struggle for the Croatian language as a symbol of Croatian identity and in founding of the most important national institutions as well as in establishing a future direction of the Croatian cultural, educational, economical and religious progress ‘’in capite et in membris’’. Restoring a constitutional order in the monarchy, jurisdiction of Regency Council for Croatia and Slavonia in Vienna and conclusions of the Croatian Diet from 15 April 1861, brought novelties which reflected in education and culture on a national scale and then in the county of Virovitica itself. The Catholic Church as the largest and the most influential religious community dominantly shaped that space in a religious but also in a cultural-educational sense. However, in the same area the Serbian Orthodox Church, the Evangelical Churches of Augsburg and the Helvetian denomination and also the Jewish religious community were all active. Broadly surveying the given theme in a wider Croatian context, it represents the cultural-educational and religious conditions in the county of Virovitica in the time of the great district prefect J. J. Strossmayer in their substantial and contextual multilevel-conformity

Polazište ovog doprinosa čine doktrinarna i pastoralna načela Pastoralne konstitucije “Gaudium et spes” o Crkvi u suvremenom svijetu Drugoga vatikanskog koncila (7. prosinca 1965.) u pogledu teološkog utvrđivanja strukturnoga i sadržajnoga značenja pojma kulture i na tim zadanostima utemeljenog traženja prikladnih uvjeta i realnih mogućnosti promicanja kulturnog napretka u suvremenom svijetu u svjetlu Evanđelja. U doprinosu je dakle riječ o svojevrsnom teologijskom vrednovanju postojeće artikulacije kulture u “Gaudium et spes”. No, da bi takvo vrednovanje dosegnulo određenu razinu obuhvatnosti i kontekstualnosti, autor u prvom dijelu doprinosa obrađuje pojam kulture u svjetlu povijesnih, antropoloških, socioloških, etnoloških i religijskih začetaka, razvoja i utjecaja kulture i kulturnog napretka. Ta je obrada poduzeta na temelju analize postavki u nekim važnim teološkim istraživanjima posljednjih desetljeća u svijetu. Na tim se osnovama postupno gradi jedan povijesno-kritički uvod, u smislu prethodnoga sustavnoga teologijskog vrednovanja ideje kulture i kulturnog napretka, a za potrebe kasnije obuhvatnije analize koncilskog poimanja i vrednovanja kulture te njegovog izričitog naloga za promicanjem kulturnog napretka u suvremenom svijetu. Po sudu autora u kontekstu specijalističkih teoloških rasprava o kulturi stoji glavno kršćansko pitanje o nastojanjima Crkve glede definiranja novih i autentičnih kriterija za evangelizaciju, kao izvornu i prvotnu zadaću Crkve, suvremenoga svijeta dinamičkih i evolutivnih procesa, tj. svijeta koji počiva na rezultatima velikih povijesnih, društvenih i znanstvenih metamorfoza koje su na općedruštvenom planu već nametnule nove vrijednosne paradigme. Nenadmašiva novost Radosne vijesti jednostavno se mora susresti s neupitnim povijesnim, društvenim i znanstvenim novostima, tj. s očitim društvenim, kulturnim i civilizacijskim promjenama koje je Crkva do prije Koncila nevoljko priznavala ili čak prešutno odbacivala ili, pak, izričito osuđivala, a koje su snažno utjecale ili neprestano utječu na oblikovanje svijesti i mentaliteta ljudi, uključujući dakako i kršćane, s novim pogledima na svijet, čovjeka, povijest, znanost, tehniku, prirodu, društvo, politiku, religiju pa onda neminovno i na samu vjeru. Zbog toga je takozvana moderna kultura, zajedno s neumoljivim zahtjevom za promicanjem integralnoga kulturnog napretka, postala prvorazredni i urgentni izazov za Crkvu općenito, što u skladu s njezinim teološkim određenjem u prvom redu znači za njezino evangelizacijsko poslanje u suvremenom svijetu, dotično društvu. Ta se spoznaja u drugom dijelu doprinosa temeljito i kritički propituje i vrednuje upravo u svjetlu koncilskog nauka o kulturi u “Gaudium et spes”. Nema nikakve sumnje da se inkulturacija evanđelja u modernu kulturu ili, još šire, u nove civilizacijske stečevine čovječanstva mora odvijati logikom same evanđeoske vjere, a ne logikom prevladanih i zastarjelih teoloških i pastoralnih modela koji više otežavaju nego što olakšavaju susret evanđelja i kršćanske vjere s modernom kulturom, tj. s njezinim pozitivnim i hvalevrijednim stečevinama dostojnima evanđelja i vjere. U tu svrhu, a na pozadini prethodnih analiza kulture iz etimologijske perspektive, zatim iz njezinih bitnih obilježja kao i iz nekih problemskih vidova pokušaja definiranja kulture, autor iznosi jedno teologijsko vrednovanje kulture u koncilskom duhu i smislu, nastojeći naznačiti neke žarišne točke oko kojih ne bi smjelo biti parničenja pri utvrđivanju kriterija za novo – postkoncilsko i obnovljeno – evangelizacijsko poslanje Crkve u suvremenom svijetu., The starting point of this contribution are the doctrinally and pastoral principles of the Pastoral Constitution “Gaudium et Spes” about the Church in contemporary world of II. Vatican Council (7th December, 1965) with regard to theological determination of structural and content-related meaning of culture and searching for the appropriate conditions and real possibilities in contemporary world in the light of the Gospel. Actually, the contribution is about a specific theological evaluation of the existing evaluation of culture in “Gaudium et Spes”. But, if such evaluation should reach a certain level of coverage and contextuality, the author, in the first part of this contribution, treats the idea of culture in the light of historical, anthropological, sociological, ethnological and religious origins, of the development and influence of culture and cultural progress. The treatment has been done on the basis of the analysis of theses in some important theological investigations in recent decades in the world. On these bases a historical-critical introduction has been gradually built up, in terms of previous systematic theological evaluation of the idea of culture and cultural progress, and for the needs of the subsequent more comprehensive analysis of the Council’s understanding and evaluation of culture and the Council’s explicit order to promote cultural progress in contemporary world. In the author’s opinion, in the context of specialized theological disputes on culture, there stands the main Christian issue on the efforts of the Church to define new and authentic criteria of evangelisation, as an original and primary task of the Church of contemporary world, the world of dynamic and evaluative processes, i.e. the world that rests on the results of great historical, social and scientific metamorphoses that have already imposed new value paradigms on a general social level. The unsurpassed novelty of Good News simply must encounter the unquestionable historical, social and scientific news, i.e. the obvious social, cultural and civilization changes that the Church reluctantly admitted before the Council or even tacitly renounced or explicitly condemned. But, anyway, these changes strongly influenced or have been still influencing on the formation of human conscience and mentality, including the Christians, of course, with new views on the world, man, history, science, technique, nature, society, politics, religion, and then inevitably, on the faith itself. That’s the reason why the so called modern culture, together with relentless demand for the promotion of an integral cultural progress, has become the primary and urgent challenge for the Church in general, and that primarily means, in accordance with its theological attribute, a challenge for its mission of evangelisation in contemporary world, in the particular society. That cognition is thoroughly and critically analysed in the second part of the contribution. It is evaluated in the light of the Council’s doctrine on culture in “Gaudium et Spes”. There is no doubt that the inculturalization of Gospel into modern culture, or even more broadly, into new civilization achievements of mankind, has to develop by the logic of evangelic faith itself, and not by the logic of the obsolete and outdated theological and pastoral models that more often destruct than relieve the encounter of Gospel and Christian faith with modern culture, i.e. with its positive and praiseworthy achievements worthy of Gospel and faith. For this purpose, on the basis of previous analyses of culture from the etymological perspective, then also from its essential features as well as from some problem aspects of trying to define culture, the author presents a theological evaluation of culture in the spirit and sense of the Council, trying to point out some focal points that should not be the matter of dispute when determining the criteria for the new post-Council and restored evangelic mission of the Church in contemporary world.

Polazište ovog doprinosa čine doktrinarna i pastoralna načela Pastoralne konstitucije “Gaudium et spes” o Crkvi u suvremenom svijetu Drugoga vatikanskog koncila (7. prosinca 1965.) u pogledu teološkog utvrđivanja strukturnoga i sadržajnoga značenja pojma kulture i na tim zadanostima utemeljenog traženja prikladnih uvjeta i realnih mogućnosti promicanja kulturnog napretka u suvremenom svijetu u svjetlu Evanđelja. U doprinosu je dakle riječ o svojevrsnom teologijskom vrednovanju postojeće artikulacije kulture u “Gaudium et spes”. No, da bi takvo vrednovanje dosegnulo određenu razinu obuhvatnosti i kontekstualnosti, autor u prvom dijelu doprinosa obrađuje pojam kulture u svjetlu povijesnih, antropoloških, socioloških, etnoloških i religijskih začetaka, razvoja i utjecaja kulture i kulturnog napretka. Ta je obrada poduzeta na temelju analize postavki u nekim važnim teološkim istraživanjima posljednjih desetljeća u svijetu. Na tim se osnovama postupno gradi jedan povijesno-kritički uvod, u smislu prethodnoga sustavnoga teologijskog vrednovanja ideje kulture i kulturnog napretka, a za potrebe kasnije obuhvatnije analize koncilskog poimanja i vrednovanja kulture te njegovog izričitog naloga za promicanjem kulturnog napretka u suvremenom svijetu. Po sudu autora u kontekstu specijalističkih teoloških rasprava o kulturi stoji glavno kršćansko pitanje o nastojanjima Crkve glede definiranja novih i autentičnih kriterija za evangelizaciju, kao izvornu i prvotnu zadaću Crkve, suvremenoga svijeta dinamičkih i evolutivnih procesa, tj. svijeta koji počiva na rezultatima velikih povijesnih, društvenih i znanstvenih metamorfoza koje su na općedruštvenom planu već nametnule nove vrijednosne paradigme. Nenadmašiva novost Radosne vijesti jednostavno se mora susresti s neupitnim povijesnim, društvenim i znanstvenim novostima, tj. s očitim društvenim, kulturnim i civilizacijskim promjenama koje je Crkva do prije Koncila nevoljko priznavala ili čak prešutno odbacivala ili, pak, izričito osuđivala, a koje su snažno utjecale ili neprestano utječu na oblikovanje svijesti i mentaliteta ljudi, uključujući dakako i kršćane, s novim pogledima na svijet, čovjeka, povijest, znanost, tehniku, prirodu, društvo, politiku, religiju pa onda neminovno i na samu vjeru. Zbog toga je takozvana moderna kultura, zajedno s neumoljivim zahtjevom za promicanjem integralnoga kulturnog napretka, postala prvorazredni i urgentni izazov za Crkvu općenito, što u skladu s njezinim teološkim određenjem u prvom redu znači za njezino evangelizacijsko poslanje u suvremenom svijetu, dotično društvu. Ta se spoznaja u drugom dijelu doprinosa temeljito i kritički propituje i vrednuje upravo u svjetlu koncilskog nauka o kulturi u “Gaudium et spes”. Nema nikakve sumnje da se inkulturacija evanđelja u modernu kulturu ili, još šire, u nove civilizacijske stečevine čovječanstva mora odvijati logikom same evanđeoske vjere, a ne logikom prevladanih i zastarjelih teoloških i pastoralnih modela koji više otežavaju nego što olakšavaju susret evanđelja i kršćanske vjere s modernom kulturom, tj. s njezinim pozitivnim i hvalevrijednim stečevinama dostojnima evanđelja i vjere. U tu svrhu, a na pozadini prethodnih analiza kulture iz etimologijske perspektive, zatim iz njezinih bitnih obilježja kao i iz nekih problemskih vidova pokušaja definiranja kulture, autor iznosi jedno teologijsko vrednovanje kulture u koncilskom duhu i smislu, nastojeći naznačiti neke žarišne točke oko kojih ne bi smjelo biti parničenja pri utvrđivanju kriterija za novo – postkoncilsko i obnovljeno – evangelizacijsko poslanje Crkve u suvremenom svijetu., The starting point of this contribution are the doctrinally and pastoral principles of the Pastoral Constitution “Gaudium et Spes” about the Church in contemporary world of II. Vatican Council (7th December, 1965) with regard to theological determination of structural and content-related meaning of culture and searching for the appropriate conditions and real possibilities in contemporary world in the light of the Gospel. Actually, the contribution is about a specific theological evaluation of the existing evaluation of culture in “Gaudium et Spes”. But, if such evaluation should reach a certain level of coverage and contextuality, the author, in the first part of this contribution, treats the idea of culture in the light of historical, anthropological, sociological, ethnological and religious origins, of the development and influence of culture and cultural progress. The treatment has been done on the basis of the analysis of theses in some important theological investigations in recent decades in the world. On these bases a historical-critical introduction has been gradually built up, in terms of previous systematic theological evaluation of the idea of culture and cultural progress, and for the needs of the subsequent more comprehensive analysis of the Council’s understanding and evaluation of culture and the Council’s explicit order to promote cultural progress in contemporary world. In the author’s opinion, in the context of specialized theological disputes on culture, there stands the main Christian issue on the efforts of the Church to define new and authentic criteria of evangelisation, as an original and primary task of the Church of contemporary world, the world of dynamic and evaluative processes, i.e. the world that rests on the results of great historical, social and scientific metamorphoses that have already imposed new value paradigms on a general social level. The unsurpassed novelty of Good News simply must encounter the unquestionable historical, social and scientific news, i.e. the obvious social, cultural and civilization changes that the Church reluctantly admitted before the Council or even tacitly renounced or explicitly condemned. But, anyway, these changes strongly influenced or have been still influencing on the formation of human conscience and mentality, including the Christians, of course, with new views on the world, man, history, science, technique, nature, society, politics, religion, and then inevitably, on the faith itself. That’s the reason why the so called modern culture, together with relentless demand for the promotion of an integral cultural progress, has become the primary and urgent challenge for the Church in general, and that primarily means, in accordance with its theological attribute, a challenge for its mission of evangelisation in contemporary world, in the particular society. That cognition is thoroughly and critically analysed in the second part of the contribution. It is evaluated in the light of the Council’s doctrine on culture in “Gaudium et Spes”. There is no doubt that the inculturalization of Gospel into modern culture, or even more broadly, into new civilization achievements of mankind, has to develop by the logic of evangelic faith itself, and not by the logic of the obsolete and outdated theological and pastoral models that more often destruct than relieve the encounter of Gospel and Christian faith with modern culture, i.e. with its positive and praiseworthy achievements worthy of Gospel and faith. For this purpose, on the basis of previous analyses of culture from the etymological perspective, then also from its essential features as well as from some problem aspects of trying to define culture, the author presents a theological evaluation of culture in the spirit and sense of the Council, trying to point out some focal points that should not be the matter of dispute when determining the criteria for the new post-Council and restored evangelic mission of the Church in contemporary world.

Isus nije bio ni revolucionar ni politički anarhist; pokazuje to i njegova izjava: "Podajte caru carevo a Bogu Božje" (Mt 22,21), kojom je jasno razdijelio religiozno i političko područje. Premda jasno odvojena i autonomna, ta se dva područja međusobno ne isključuju, naprotiv, potrebna je suradnja jer iste osobe kao vjernici pripadaju Crkvi, a kao građani državi. Kršćani su uvjereni da Crkva i država imaju svoje korijene u Bogu i da moraju ostvarivati zamisao koju je Bog stvoritelj namijenio državi i Bog spasitelj Crkvi. Najranije razdoblje kršćanske povijesti važno je za sva područja kršćanskog života pa tako i za odnos prema državi i politici. Upravo tu treba tražiti korijene pozitivnih, ali i negativnih rješenja koja će odrediti tijek kasnijih odnosa, sve do naših dana. Od početka su kršćani nastojali izgraditi pozitivan stav prema državi, premda se ona neprijateljski odnosila prema kršćanstvu. U vrijeme progona, do vladavine cara Konstantina početkom IV. stoljeća, kršćani su redovito molili za državne poglavare i nastojali biti lojalni građani, premda su često doživljavali teške nepravde i okrutne progone. Ono što kršćani nikako nisu prihvaćali bilo je uplitanje države u vjersko područje, osobito nametanje poganstva i obožavanje cara. Ranokršćanski su intelektualci, posebice apologetski pisci drugog stoljeća, u svojim spisima i teoretski razradili kršćanski stav o državi i političkoj vlasti. Dolaskom Konstantina na vlast i izdavanjem Milanskog edikta o toleranciji (313.), uvjeti života za kršćane bitno su poboljšani, no odnos vlasti, ovaj puta kršćanske, prema Crkvi i vjeri nisu se bitno promijenili. Dobre i loše posljedice pretjerane povezanosti vjere i politike brzo su uočili ranokršćanski pisci i na njih su jasno upozorili.

U radu se tematizira pojam kršćanske zajednice i njezino konkretno ostvarenje u uvjetima slobode. Posve je sigurno da je ova tema bila jedna od središnjih misli Vjekoslava Bajsića, što se može iščitavati u njegovim tekstovima. Rad je nastojao pokazati svu zamršenost i kompleksnost kršćanskog zajedništva i kako ono usred konkretnog ostavrenja ima svoje dinamike, koje nije uvijek lako prepoznati i ispravno ih interpretirati. Zasigurno je Bajsić nastojao u svim svojim tekstovima pokazati smislenost kršćanskog zajedništva koje se ponajprije gradi iz slobode i vjere.

Autor propituje nastanak moderne države u Latinskoj Europi, njezino širenje u druge dijelove svijeta, njenu krizu i perspektive za budućnost. U Europi je ključno mjesto za razvoj države imao spor između Crkve i države. Rimska je crkva posredovala politički važnu antičku baštinu, osobito onu Rimskog Carstva. U ovu baštinu ulaze teritorijalno načelo, ideja službe u svrhu dobrobiti građana, vladavina zakona a ne ljudi, i na posljetku ideja discipline ili poslušnosti koja je dragovoljna. Ovamo pripada i koncepcija potpune vlasti koju vlasnik ima u raspolaganju vlasništvom. Moderna je država nastala kao ratnička država, ali se brzo otkrilo da joj je potrebna i emocionalna mobilizacija. U mnogim slučajevima vjerski identitet postaje predstupanj nacionalnog identiteta. Na ovaj je način moderna država bila sustav vjere. Prosvjetiteljstvo je pridonijelo rastu države, ali i njezinom padu jer onaj tko zna kako država funkcionira, prestaje u nju vjerovati. Autor zaključno tvrdi da će država i dalje postojati, ali će biti decentralistička i pluralna., The author looks into the emergence of the modern state in the Latin Europe, its spread into the other parts of the world, its crisis and its future prospects. In Europe, the conflict between the Church and the state was central for the evolution of the state. The Latin Church inherited the politically significant legacy of the Antiquity, especially of the Roman Empire. This legacy includes the territorial principle, the idea of the service in the interest of the public good, the rule of law and not the individuals and finally, the idea of discipline or voluntary obedience. Also included is the concept of total control of owners over their property. The modern state emerged as a warrior state; however, it soon became clear that it needed the emotional mobilization. In many cases the religious identity represented a pre-phase of the national identity. This meant that the modern state was a system of faith. The Enlightenment fostered the growth of the state, but also contributed to its downfall since those who know how the state functions, cease to have faith in it. The author concludes that the state is to remain, but in a decentralized and pluralist form.

Knjiga analizira Apostolsku ispovijest vjere.

Knjiga govori o poslanju katoličkog biskupa Emmanuela Milinga koje on, vođen vjerom, razaznaje i prakticira prihvaćajući i citirajući živu Božju riječ kako je izrečena u Evanđelju. Sredstva ozdravljenja pronalazi u nutrini čovjekova bića gdje, ne osporavajući domete suvremene medicine, razotkriva pravu bit bolesti kao neku vrstu demonskih nasrtaja na čovjeka, pri čemu je ključ ozdravljenja i jedini lijek za sklad duha, duše i tijela osobna vjera u Isusa Krista.

Riječ je o knjizi koja je nastala kao rezultat doktorske rada naslovljenog "Konfesionalni identitet i identifikacija u uvjetima društvene krize". Istraživanje utjecaja svjetovnih procesa na odnos vjernika rimokatolika prema konfesionalnoj pripadnosti središnja je tema ove knjige. Autor je oblikovao dva koncepta konfesionalnosti: tradicionalna i aktualna konfesionalnost. Dok je prvi koncept obilježen sekularnim, drugi je obilježen sakralnim karakteristikama. Vjernici koji se više priklanjaju konceptu tradicionalne konfesionalnosti imaju konfesionalni identitet, a oni koji su bliži aktualnoj konfesionalnosti imaju konfesionalnu identifikaciju. Koji je od koncepata konfesionalnosti prisutniji među vjernicima i što je tomu uzrok, autor je provjerio empirijski. Istraživanje (anketa), provedeno na 566 vjernika u šest župa (tri seoske i tri gradske) istočne Slavonije, je pokazalo da svjetovni procesi i događaji (društvena kriza i rat, političke promjene, ruralni/urbani sociokulturni okvir) znatno utiču na zastupljenost indikatora tradicionalne i/ili aktualne konfesionalnosti. Tomu u prilog idu i podaci dobiveni kroz usmjereni intervju vođen sa šest župnika istraživanih župa, te podaci uzeti iz župnih statistika i popisa stanovništva od 1991. i 1953. godine. Istraživanje je potvrdilo da je konfesionalna pripadnost, premda primarno religijska činjenica, vrlo podložna svjetovnoj upotrebljivosti. No, time se ne negiraju njena sakralno-religijska obilježja. To je naglašeno kroz odnos inkluzivnosti među oblikovanim konceptima, a što je kod vjernika potvrđeno kao istovremena nazočnost konfesionalnog identiteta i konfesionalne identifikacije.