Vjera koja stavlja u krizu i krize kao prilike produbljenja vjere nekada i danas

Autor u ovom članku obrađuje problem kriza vjere nekada i danas te uzroka i mogućih rješenja tih kriza koje je kršćanstvo ponudilo u svom povijesnom hodu. Nakon što je protumačio da se pod krizama vjere podrazumijevaju poremećaji u životu pojedinca ili zajednice, istaknuo je da postoje unutarnji i vanjski uzroci kriza vjere. Potom se je osvrnuo na nekoliko najtipičnijih situacija koje su uzrokovale krize vjere tijekom povijesti Crkve. Krivovjerja su bila najveće ugroze vjere iznutra, a progoni vjernika i Crkve u prvim stoljećima predstavljali su izvanjske napade na vjeru globalnih razmjera, a napose progoni od polovice 3. stoljeća. Kao ilustraciju iznio je osvrt sv. Ciprijana, koji je istaknuo da krize vjere u Crkvi mogu nastati uslijed napada izvana, ali je još gore ako nastanu uslijed nejedinstva i raskola koji zahvaćaju Crkvu iznutra. No, osim krivovjerja i raskola, vjeru je iznutra rastakao i grijeh i grešan život mnogih vjernika, što je dovodilo u krizu druge vjernike na koje je grijeh djelovao sablažnjivo. Autor je mišljenja da se krize vjere događaju uvijek iznutra, odnosno kada duša napušta Boga kao svoj temelj, pa i onda kada im impuls dolazi izvana. S druge pak strane, istaknuo je da Sveto pismo često stavlja pred oči vjeru koja dovodi do krize, ali krize shvaćene kao izbor, razlučivanje, izabiranje i odluka. Takvim se krizama služio Isus u svome djelovanju i navještaju, a vidljive su i u mnogim događajima Starog zavjeta. No Isusu tim krizama nije želio dovesti do nevjere ili bezboštva, već naprotiv, izgraditi vjernike za autentičnu, osobnu i čvrstu vjeru. Autor je mišljenja da bi to trebao biti put nadilaska i krize vjere našeg vremena, koja se ne može nadići samo obnovom ili promjenom struktura nego obnovom izravnog i živog zajedništva sa živim Bogom.