Search

I address the problem of how shared empathy and group therapy are a required condition for any successful work with patients in medical and clients in philosophical practice. Moreover, a theory of shared empathy must also account for the arguably more intricate issue of how group members might properly share their own mental domain with its distinctive phenomenology, and their distinctive attitudes toward one another, so that the necessary self-testimonies of clients do not rest on the previous pathological state. Furthermore, I aim to offer some steps towards solving this problem. I will do so by outlining what methodology lies behind the theory of shared empathy, and showing how, based on the results of a case study, it can be understood in such a way that it still accommodates all requirements for what counts as valid coherence of self-testimony and successful client’s healing., Bavim se problem toga kako su dijeljena empatija i grupna terapija obvezni uvjeti za uspješan rad s pacijentima u medicinskoj i klijentima u filozofijskoj praksi. Nadalje, teorija dijeljene empatije mora se baviti i nedvojbeno zamršenijim problemom toga kako članovi grupe mogu ispravno dijeliti svoju mentalnu domenu s njenom posebnom fenomenologijom, te svoja osebujna držanja jednih prema drugima, tako da nužna samosvjedočanstva klijenata ne počivaju na prethodnom patološkom stanju. U nastavku nudim neke korake prema razrješenju toga problema. Učinit ću to ocrtavajući metodologiju koja se nalazi iza teorije dijeljene empatije te pokazujući, na primjeru jedne studije slučaja, kako to može biti razumljeno na taj način da se prilagođava svim preduvjetima za valjanu koherenciju samosvjedočanstva i uspješnog klijentova liječenja., Ich beschäftige mich mit dem Problem, wie geteilte Empathie und Gruppentherapie Pflichtvoraussetzungen für eine erfolggekrönte Arbeit mit Patienten in der medizinischen und Kunden in der philosophischen Praxis sind. Fernerhin muss sich die Theorie der geteilten Empathie ebenso mit einem zweifellos verwickelteren Problem befassen, nämlich wie Gruppenmitglieder die mentale Domäne mit ihrer besonderen Phänomenologie sowie ihre eigenartigen Haltungen zueinander richtig teilen und besitzen können, sodass die notwendigen Selbstzeugnisse der Kunden nicht auf einem vorausgehenden pathologischen Zustand beruhen. Darauffolgend biete ich einige Schritte zur Lösung dieses Problems. Ich tue dies, indem ich die hinter der Theorie der geteilten Empathie liegende Methodologie skizziere und am Beispiel einer Fallstudie darlege, wie sich dies in einer solchen Weise begreifen lässt, dass es sich an alle Vorbedingungen für eine gültige Kohärenz von Selbstzeugnis und gelungener Kundenbehandlung anpasst., Je traite du problème de savoir comment l’empathie partagée et la thérapie de groupe sont des conditions nécessaires pour un travail réussi avec les patients dans la pratique en médecine, et avec les clients dans la pratique philosophique. En outre, la théorie de l’empathie partagée doit indubitablement faire face à un problème plus complexe : comment les membres d’un groupe peuvent partager et posséder de manière juste le champ mental avec sa phénoménologie particulière qui lui est propre, mais également les attitudes particulières des uns envers les autres ? Ainsi, les témoignages nécessaires des clients ne reposent pas sur leur état pathologique antérieur. Dans la suite du travail je propose quelques éléments visant à résoudre ce problème. Pour cela, je décrirai dans les grandes lignes la méthodologie qui se situe en arrière-fond de la théorie de l’empathie partagée en montrant, sur l’exemple d’une étude d’un cas, que cela peut être compris de manière à s’adapter à toutes les préconditions afin d’obtenir une cohérence valide du témoignage et un traitement efficace pour le client.

Svako putovanje je povezano s određenim zdravstvenim rizicima. Savjetovanje putnika uključuje pravovremeni i odgovarajući savjet prije putovanja o očuvanju zdravlja putnika i epidemiološki nadzor i savjetovanje po povratku s putovanja. Savjetovanje prije putovanja ovisi o brojnim čimbenicima poput razlog putovanja, vremena putovanja, vrste smještaja i duljine boravka, planiranim aktivnostima, zdravstvenim stanjem putnika i sl. Mjere zaštite zdravlja uključuju nemedicinske mjere (informiranje, protektivno ponašanje) i medicinske mjere (cijepljenje, kemoprofilaksa, rano liječenje, prva pomoć).Cijepljenja za turistička putovanja mogu biti obavezna cijepljenja u međunarodnom prometu, cijepljenja na zahtjev zemlje u koju se useljava). Zaštita zdravlja od zaraznih bolesti na putovanju uključuje savjetovanje o zaštiti crijevnih zaraza, zaštiti od bolesti nastalih dodirom sa insektima i drugim životinjama te zaštiti od spolno prenosivih bolesti. Prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti radi zaštite od unošenja bolesti u prometu preko granice, obavlja se sanitarno- inspekcijski nadzor nad državljanima Republike Hrvatske i drugim osobama koje koje ulaze u RH ; Zdravstveni nadzor se provodi nad osobama koej u Hrvatsku ulaze iz država u kojima postoji bolest malarija, kolera, bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV2, virusnih hemoragijskih groznica ili drugih bolesti određenim međunarodnim ugovorom kojeg je RH stranka. Zdravstveni pregled obavlja se odmah pri ulasku u RH, a nadzor traje tijekom razdoblja inkubacije određenog za pojedinu bolest ; pregled i nadzor obavlja: ŽZJZ, HZJZ. Važno je naglasiti da ako se osoba razboli unutar nekoliko tjedana/mjeseci nakon povratka s putovanja, liječniku treba napomenuti mjesto putovanja.

Obitelj je prva životna skupina kojoj pripadamo te prirodni socijalni sustav, koji ima svoju strukturu, funkcije, pravila, uloge, načine komuniciranja, načine suočavanja s problemima i njihovim rješavanjem. Obitelj predstavlja temelj socijalizacije. Socijalizacija je dugotrajan i složeni proces u kojem pojedinac u interakciji s društvenom okolinom razvija, oblikuje i uči društveno relevantne oblike doživljavanja i ponašanja: uvjerenja, stavove, vrijednosti, navike i običaje. U glavne čimbenike obiteljskog života ubrajaju se otac, majka, dijete te braća i sestre. Svatko od njih nosi određenu ulogu i pridonosi unaprjeđenju razvoja djeteta s poteškoćama. Oblici položaja djeteta s teškoćama u razvoju u svojoj obitelji usko su povezani sa sposobnošću prilagodbe roditelja novoj i iznenadnoj situaciji. Socijalna podrška obiteljima važna je za psihosocijalni razvoj djeteta i svakodnevno funkcioniranje odrasle osobe. Postoji nekoliko vrsta socijalne podrške: podrška samopoštovanju, informacijska podrška, podrška druženjem i instrumentalna podrška. Različiti oblici formalne i neformalne podrške pružaju zadovoljenje osnovnih životnih potreba i pozitivno utječu na članove obitelji. Uloga formalne podrške temelji se na informiranju i savjetovanju roditelja o mogućim rješenjima i strategijama nošenja sa izazovom. Neformalna podrška motivirana je osobnim motivima pružatelja, a ovisi o vrsti i težini invaliditeta osobe i mogućnostima pružanja i manifestira se kroz emocionalnu, informacijsku, praktičnu, financijsku i drugu podršku. Pomoću formalne i neformalne podrške obitelj može na različite načine pomoći djetetu s poteškoćama u razvoju kako bi ono postalo više samostalno i bilo pripremljeno za život u društvu.

Stručni suradnik pedagog pedagoško savjetovanje svakodnevno provodi s učenicima, što ga stavlja na poziciju jednog od najvažnijih područja njegova rada. Pedagoško savjetovanje je jako izazovan dio posla pedagoga: kako bi što učinkovitije odgovorili na izazove i zahtjeve pedagoškog savjetovanja te unaprijedili kompetencije za njegovo kvalitetno vođenje, pedagozi se moraju kontinuirano stručno usavršavati. Međutim, pedagoško savjetovanje je područje pedagogije koje je nedovoljno istraživano, ali i nedostatno razvijeno kao praksa stručnog suradnika pedagoga, a o procesu savjetodavnog rada pedagoga s učenicima manjka stručnih i znanstvenih radova, posebice na području Republike Hrvatske. Iz navedenih razloga, ovo istraživanje je obuhvatilo upravo tu tematiku, kako bi novim spoznajama doprinijelo pedagogijskoj znanosti i praksi. Shodno tome, cilj ovoga istraživanja bio je ispitati kako pedagozi shvaćaju pedagoško savjetovanje učenika i svoju ulogu savjetnika, koja su njihova iskustva i potrebe u pedagoškom savjetovanju učenika te kako procjenjuju vlastitu kompetentnost za provođenje pedagoškoga savjetovanja i uspješno odgovaranje na izazove koje ono nosi. Proveden je polustrukturirani individualni intervju na uzorku od šest pedagoginja zagrebačkih osnovnih škola. Rezultati istraživanja pokazuju da sve sudionice pedagoško savjetovanje učenika i svoju ulogu savjetnika smatraju jednim od najvažnijih područja svog profesionalnog djelovanja. Isto tako, većinom smatraju da su kompetentne za pedagoško savjetovanje koje u vlastitoj praksi učinkovito i provode. Smatraju kako im studij pedagogije nije dao potrebna znanja i vještine za kvalitetno provođenje pedagoškog savjetovanja, već učinkovitost pripisuju svojoj osobnoj motivaciji za stručnim usavršavanjem u tom području. Osim toga, sudionice pedagoško savjetovanje smatraju jako izazovnim područjem rada prilikom kojeg mnoge njihove potrebe trebaju biti zadovoljene da bi ono moglo biti kvalitetno vođeno, pri čemu ističu potrebu za cjeloživotnim obrazovanjem kao ključnu potrebu koju smatraju ne samo osobnim izazovom, već i odskočnom daskom za uspješno pedagoško savjetovanje. Professional assistant pedagogues conduct pedagogical counseling with students on a daily basis, which makes pedagogical counseling one of the most important areas of their work. This means that pedagogical counseling is very challenging for pedagogues, and in order to respond as efficiently as possible to the challenges and requirements of pedagogical counseling and improve the competencies needed to perform well as a counselor, they must continuously improve their skills. However, pedagogical counseling is an area of pedagogy that has to date not only been insufficiently researched, but also insufficiently developed as a practice of a professional assistant pedagogue, and the process of advisory work of pedagogues with students lacks professional and scientific papers, especially in Croatia. For these reasons, this research covers precisely this topic in order to contribute new knowledge to pedagogical science and practice. Consequently, the aim of this research is to examine how pedagogues understand pedagogical counseling of students and their own role as counselors, what their experiences and needs in pedagogical counseling of students are and how they assess their own competence to conduct pedagogical counseling and successfully respond to the challenges it presents. A semi-structured individual interview was conducted on a sample of six pedagogues from Zagreb primary schools. The results of the research show that all participants consider pedagogical counseling of students and their role as counselors to be one of the most important areas of their work. Likewise, most of them believe that they are competent for pedagogical counseling, which they effectively implement in their work. They believe that the pedagogy program did not give them the necessary knowledge and skills for quality pedagogical counseling, but attribute their performance to their personal motivation for professional development in this area. In addition, the participants consider pedagogical counseling to be a very challenging area of work where many of their needs need to be met in order for it to be conducted well. All participants agree that their key need is lifelong learning, which is not only a personal challenge, but also a stepping stone for successful pedagogical counseling.

Prehrana je potrebna za normalan rad svih stanica u organizmu, za stvaranje energije, imunološki sustav i metabolizam. Savjetovanje u prehrani kod osoba oboljelih od onkoloških bolesti usmjereno je prema smanjenju poteškoća izazvanih samom bolešću i/ili nuspojavama terapije. Savjetovanje o prehrani, antropometrijsku i nutritivnu procjenu i potporu treba započeti prilikom samog postavljanja dijagnoze. Savjetovanje o prehrani treba biti individualno i prilagođeno svakom onkološkom bolesnika ovisno o samoj bolesti i nuspojavama liječenja. Bitnu ulogu u cijelom procesu liječenja ima multidiciplinaran pristup te na adekvatnu prehranu treba gledati kao važan dio potporne terapije. Obzirom da su, uz sve druge članove tima, medicinske sestre/tehničare i prvostupnici sestrinstva u stalnom kontaktu s oboljelom osobom i s obiteljima potrebna je konstantna edukacija o najnovijim spoznajama iz dijetoterapije onkoloških bolesti. Nutrition is necessary for the normal functioning of all cells in the body, for energy production, the immune system and metabolism. Dietary counseling for people with cancer is aimed at reducing the difficulties caused by the disease itself and / or the side effects of therapy. Nutrition counseling, anthropometric and nutritional assessment, and support should begin at the time of diagnosis. Nutrition counseling should be individualized and adapted to each oncology patient depending on the disease itself and the side effects of the treatment. An important role in the whole treatment process is played by a multidisciplinary approach, and adequate nutrition should be seen as an important part of supportive therapy. Since, along with all other team members, nurses / technicians and bachelors of nursing are in constant contact with the patient and families, constant education is needed about the latest knowledge in the diet therapy of oncological diseases.

This paper aims to present the development of the social dimension of higher education and the importance of developing social support through competent and professional counselling for students. The establishment of the European Higher Education Area (EHEA) and the social dimension of higher education dedicated to student support ensued from the acknowledged need to advance higher education in the European Union. Along with different measures of student support (such as financial aid, streamlined administrative requirements for admission, institutional support in housing, transportation, food, and health care), social support services, such as guidance and counselling, equally represent a significant aspect of the social dimension. Dedicated institutional structures provide formal social support such as student counselling centres, which offer individual or group counselling and support students in overcoming the challenges of the academic experience. Finally, the activities concerning the social dimension of higher education focus on vulnerable groups, as well as the role and the importance of further developing counselling support at higher education institutions in Croatia., Cilj je rada prikazati razvoj socijalne dimenzije visokoga obrazovanja te važnost razvoja socijalne podrške kroz stručno i profesionalno savjetovanje namijenjeno studentima. Svijest o potrebi unaprjeđenja visokoga obrazovanja u Europskoj uniji vodila je utemeljenju jedinstvenoga područja europskoga obrazovanja tzv. EHEA (European High Educatian Area) i unutar njega, posebnoga područja koje se bavi podrškom studiranju kroz tzv. socijalnu dimenziju visokoga obrazovanja. Uz različite mjere pomoći studentima u vidu financijskih potpora, jednostavnijih i olakšanih administrativnih pravila upisa, institucijske podrške u vidu stanovanja, prijevoza, hrane i zdravstvene pomoći. Važan dio te socijalne dimenzije odnosi se na usluge pružanja socijalne podrške u smislu usmjeravanja i savjetovanja. Formalna socijalna podrška ostvaruje se preko specijaliziranih institucionalnih usluga kao što su studentska savjetovališta koja nude usluge individualnoga ili grupnoga savjetovanja i pomaganja studentima u prevladavanju izazova na koje nailaze u akademskom životu. Zaključno rad kroz socijalnu dimenziju visokoga obrazovanja stavlja fokus na ranjive skupine te ulogu i važnost daljnjega razvoja savjetovališne podrške na visokim učilištima u Hrvatskoj.

Cilj rada je prikazati podatke o radu Savjetovališta za poteškoće učenja i prilagodbe u Službi za školsku i adolescentnu medicinu u razdoblju 2010.-2015. godine. U promatranom razdoblju u Savjetovalište se javilo 116 klijenata (63,7 % djevojaka) u dobi od 12 do 32 godine. Najčešći razlozi dolaska bili su: školski i akademski neuspjeh, anksiozna stanja, simptomi depresije, nedostatak samopoštovanja. U tretmanu je primjenjivan kognitivno-bihevioralni pristup. Praćenjem ishoda utvrđeno je da 68,1 % klijenata koji su se javili u Savjetovalište završava tretman, 24,1 % prekida savjetovanje bez pojašnjenja, a 7,7 % upućeno je drugom stručnjaku. U prosjeku je po korisniku bilo 6 susreta. Zadovoljstvo i napredak tretmana evaluiran je samoprocjenom samih klijenata mjerenima na ljestvici od 1 do 10 i standardiziranim upitnicima. Prema rezultatima evaluacije, provedeni savjetodavni tretman bio je uspješan u 75,9 % slučajeva. Savjetovalište otvorenih vrata u Službi za školsku i adolescentnu medicinu potrebno je i učinkovito. Ako se teškoća prepozna u ranoj fazi i ako se pravovremeno pruži adekvatan tretman za njeno prevladavanje, dolazi do unaprjeđenja dobrobiti i kvalitete života mladog čovjeka, a ne samo postizanja zacrtanog školskog uspjeha., This paper reports on activities at the Counselling Centre for learning and adjustment difficulties during the period of 2010-2015. During the observation period, 116 clients (63.7% girls) were admitted at the Counselling Centre, aged 12-32 years. The most common reasons for admission were: school and academic failure, anxiety disorders, symptoms of depression and lack of confidence. Patients were treated with cognitive behaviour therapy. The results showed that 68.1% of patients completed their therapy, 24.1 % dropped out of treatment without providing an explanation and 7.7 % of them were referred to other specialists. The average number of sessions per user was 6. Satisfaction and progress were evaluated using a self-report scale from 0 to 10 and by standardized questionnaires; 75.9 % of clients considered treatment successful. This study indicates that open-door advisory centres at the Department for School and Adolescent Medicine are necessary and effective. If the disorders are recognized early and treatment is initiated on time, it could result in not only better school success but also improve the person’s quality of life and well-being.

S obzirom na porast broja znanstvenih dokaza o povezanosti poremećaja sastava crijevne mikroflore i pojavnosti nekih sistemskih oboljenja ili oboljenja pojedinih organskih sustava, probiotici se danas sve više koriste u prevenciji ili liječenju različitih patofizioloških stanja. Savjetovanje pacijenata o racionalnoj primjeni probiotika bitno je otežano zbog niza čimbenika, prvenstveno zbog nedostatka jasnih dokaza o učinkovitosti, smjernica o odabiru vrste i doze preparata te trajanju suplementacije kod pojedinih oboljenja. Dodatan problem stvara sve veći broj preparata na tržištu, nedosljednosti u deklariranju pojedinih probiotičkih sojeva i vrsta te varijabilna kvaliteta suplemenata. Stoga je cilj ovog rada sažeti najnovija saznanja o učinkovitosti primjene probiotika u pojedinim indikacijama kako bi se olakšalo savjetovanje pacijenata u svakodnevnoj ljekarničkoj praksi., A growing body of scientific evidence has linked disorders of the gut microbiota with the occurrence of certain systemic diseases or diseases of particular organ systems. As a result, probiotics are nowadays increasingly used as dietary supplements in the prevention or treatment of various clinical conditions. Adequate patient counselling on the use of probiotics is considerably hampered by several factors, primarily the low level of evidence on efficacy and the lack of clear guidelines on the type and dose of the probiotic, as well as on the duration of supplementation with regard to specific diseases. An additional problem is the increasing number of preparations available on the market, inconsistencies in the declaration of certain probiotic strains and species, and the variable quality of supplements. The aim of this paper is to summarize the latest findings on the efficacy of probiotics in particular indications in order to facilitate patient counselling in day-to-day pharmacy practice.

Dušobrižništvo ili pastoralna psihologija proučava utjecaj psihičkih faktora na vjerski život te predstavlja odnos između pastoralnog djelatnika (svećenik ili laik) i jednog ili više vjernika. Svećenici su se oduvijek zanimali kako psihološka saznanja mogu pomoći u kršćanskoj praksi, iako je psihologija kao samostalna znanstvena disciplina nastala tek u 19. stoljeću. Razvoj psihologije u dušobrižništvu tekao je polako te se odnos psihologije i teologije izmjenjivao od međusobne isključivosti do uspostave dijaloga zahvaljujući mnogim teolozima i psiholozima. Drugi vatikanski sabor donio je znatni zaokret u stavu katoličke Crkve prema psihologiji. Sve je više prisutna svijest u današnje vrijeme da psihologijske spoznaje mogu značajno doprinijeti boljem ispunjavanju dušobrižničke zadaće. Stoga je nezaobilazna zadaća današnjeg dušobrižnika steći osnovne spoznaje o konceptima psihologije, te osobito o temeljima savjetovanja. To je potrebno dušobrižniku kako bi znao saslušati ljude u vjersko moralnim poteškoćama, razumjeti ih i savjetovati. Jedna od najvećih dušobrižničkih mudrosti i umjetnosti jest: znati s ljudima pravilno govoriti. Tu nam kao primjer može biti papa Franjo koji je svojim načinom komuniciranja i jednostavnošću nastupa unio živost u samu Crkvu i uveliko pridonio promjeni percepcije Crkve u javnosti. U pastoralnom djelovanju svećenicima od velike pomoći mogu biti vjernici laici. Podjela Crkve u prošlosti na kler i laici često je pogodovala pasivnosti i neodgovornosti vjernika laika, stoga je zadatak svećenika da se zalažu za promjenu tog mentaliteta. Chaplaincy and pastoral psychology studies the impact of psychological factors on the religious life and the relationship between pastoral workers (priests or laity) and one or more of the faithful. Priests have always been interested in how psychological knowledge can help in Christian practice, although psychology as an independent scientific discipline emerged only in the 19th century.Development of Psychology in Pastoral Care progressed slowly and the relationship of psychology and theology changed between mutual exclusion and establishing of a dialogue thanks to the many theologians and psychologists. The Second Vatican Council brought a significant shift in the attitude of the Catholic Church to psychology. Nowadays, people are increasingly aware that psychological knowledge can contribute significantly to perform pastoral tasks better. Therefore, the unavoidable task of today's pastors is to acquire basic knowledge about the concepts of psychology, and particularly the foundations of counseling. That is neccessary for pastors to be able to listen to people about their religious and moral problems, understand and advise them. One of the biggest wisdoms and arts of pastoral care is: to be able to speak to people properly. As an example we can include Pope Francis who, with his way of communication and ease of performance, brought life into the Church, and greatly contributed to changing the perception of the Church in public eye. In pastoral work faithful laity can be of great help to priests. The division of the Church in the past to clergy and laity often favored passivity and irresponsibility of the faithful laity, therefore the priests strive to change this mentality.

Oštećenje sluha stekne svaka četvrta osoba u dobi iznad 60. godine. Ono otežava komunikaciju i time narušava društveni život, emocionalnu dobrobit, funkcionalni status i mentalno zdravlje. Smanjenje njegova utjecaja na kvalitetu života suvremena intervencija nastoji ostvariti psihosocijalnim pristupom. To podrazumijeva nadogradnju dodjele slušnog pomagala instrukcijskim aktivnostima, komunikacijskim treningom i savjetovanjem koje provode različiti stručnjaci radi osnaživanja novih korisnika slušnih pomagala u prihvaćanju gubitka sluha, maksimalnom iskorištavanju preostalog sluha za uspješnu komunikaciju te sprječavanju socijalne izolacije. Ovaj rad opisuje pretpostavke i sastavnice holističkog, interdisciplinarnog procesa intervencije u području stečenog oštećenja sluha kod starijih osoba. U radu je izneseno do sada spoznato o: složenim posljedicama oštećenja sluha i njihovoj vrlo individualnoj prirodi; ovisnosti uspjeha intervencije o utvrđivanju i zadovoljavanju različitih specifičnih pojedinačnih potreba proizašlih iz gubitka sluha; načinima strukturiranja i evaluacije psihosocijalne intervencije; doprinosu holističkog modela intervencije prevenciji i/ili ublažavanju ukupnog utjecaja gubitka sluha na kvalitetu života., Every fourth person aged over 60 years acquires hearing loss. Due to its interference with interpersonal ­communication, hearing loss undermines social life, emotional well-being, functional status and mental health. Modern intervention seeks to reduce the impact of hearing loss on the quality of life through a psycho-social approach. This implies upgrading the hearing aid fitting process with instructional activities, communication training and counseling carried out by an interdisciplinary team. The team’s task is to empower a new hearing aid user to accept hearing loss, to use the ­residual hearing capabilities for functional communication and to prevent social isolation. This paper describes the assumptions and components of a holistic, interdisciplinary process of intervention in the area of acquired hearing loss in the elderly. The paper presents the complex consequences of hearing loss and their highly individual nature; the way on which intervention outcomes depend on determining and satisfying various specific individual needs resulting from hearing loss; the structure and evaluation process of psychosocial intervention for elderly with hearing loss; contribution of the holistic model of ­intervention to the prevention and/or mitigation of the overall impact of hearing loss on quality of life.

Problem ovog istraživanja su poteškoće i nepripremljenost poduzetnika za integralno upravljanje poduzećem, samim sobom i svojom obitelji u fazi terminalne poslovne krize i stečaja poduzeća. Cilj je istražiti koliko se poduzetnici za to pripremaju kroz poduzetničko obrazovanje, koliko se mogu informirati kroz usluge poduzetničkih potpornih institucija te postoje li specijalizirani konzultanti za restrukturiranje i stečaj malih i srednjih obiteljskih poduzeća u Hrvatskoj. Sekundarno istraživanje obuhvaćalo je najprije zastupljenost teme stečaja i propasti poduzeća u udžbenicima iz poduzetništva na hrvatskom jeziku. Uslijedio je pregled ponude kratkih programa o stečaju na web stranicama poduzetničkih potpornih institucija u Hrvatskoj te usluge specijaliziranih konzultanata. Na kraju je provedeno empirijsko istraživanje putem anketnog ispitivanja 46 malih i srednjih obiteljskih poduzetnika. Pokazalo se da je u udžbenicima, ponudi programa potpornih institucija i konzultantskim uslugama puno više zastupljena tema o pokretanju i rastu, nego o likvidaciji i stečaju poduzeća. Rezultati anketnog ispitivanja potvrdili su slabu informiranost poduzetnika o svemu onome što ih čeka u fazi propasti i stečaja poduzeća – od pravnih pitanja, menadžerskih izazova mogućnosti korištenja predstečaja i restrukturiranja poduzeća pa sve do faze žalovanja. Iz svih dobivenih rezultata može se zaključiti da su poduzetnici slabo informirani, te da u Hrvatskoj ne postoje specijalizirane institucije za pomoć poduzetnicima i njihovim obiteljima u fazi stečaja – od pravnih pitanja do odgovarajuće zdravstvene i psihološke pomoći. Stoga su se iskristalizirale sljedeće preporuke za praksu: a) u formalno i neformalno obrazovanje za poduzetništvo više uključiti krizni menadžment i temu kako se osobno nositi s propasti poduzeća, b) interdisciplinarno educirati konzultante i krizne menadžere specijalizirane za mala i srednja obiteljska poduzeća te omogućiti subvencije za korištenje njihovih usluga, c) izraditi praktične vodiče za poduzetnike tipa „Kad kola krenu nizbrdo“ sa svim potrebnim informacijama za poduzetnike i članove njihovih obitelji, s korisnom literaturom i kontaktima specijaliziranih institucija.

Problem ovog istraživanja su poteškoće i nepripremljenost poduzetnika za integralno upravljanje poduzećem, samim sobom i svojom obitelji u fazi terminalne poslovne krize i stečaja poduzeća. Cilj je istražiti koliko se poduzetnici za to pripremaju kroz poduzetničko obrazovanje, koliko se mogu informirati kroz usluge poduzetničkih potpornih institucija te postoje li specijalizirani konzultanti za restrukturiranje i stečaj malih i srednjih obiteljskih poduzeća u Hrvatskoj. Sekundarno istraživanje obuhvaćalo je najprije zastupljenost teme stečaja i propasti poduzeća u udžbenicima iz poduzetništva na hrvatskom jeziku. Uslijedio je pregled ponude kratkih programa o stečaju na web stranicama poduzetničkih potpornih institucija u Hrvatskoj te usluge specijaliziranih konzultanata. Na kraju je provedeno empirijsko istraživanje putem anketnog ispitivanja 46 malih i srednjih obiteljskih poduzetnika. Pokazalo se da je u udžbenicima, ponudi programa potpornih institucija i konzultantskim uslugama puno više zastupljena tema o pokretanju i rastu, nego o likvidaciji i stečaju poduzeća. Rezultati anketnog ispitivanja potvrdili su slabu informiranost poduzetnika o svemu onome što ih čeka u fazi propasti i stečaja poduzeća – od pravnih pitanja, menadžerskih izazova mogućnosti korištenja predstečaja i restrukturiranja poduzeća pa sve do faze žalovanja. Iz svih dobivenih rezultata može se zaključiti da su poduzetnici slabo informirani, te da u Hrvatskoj ne postoje specijalizirane institucije za pomoć poduzetnicima i njihovim obiteljima u fazi stečaja – od pravnih pitanja do odgovarajuće zdravstvene i psihološke pomoći. Stoga su se iskristalizirale sljedeće preporuke za praksu: a) u formalno i neformalno obrazovanje za poduzetništvo više uključiti krizni menadžment i temu kako se osobno nositi s propasti poduzeća, b) interdisciplinarno educirati konzultante i krizne menadžere specijalizirane za mala i srednja obiteljska poduzeća te omogućiti subvencije za korištenje njihovih usluga, c) izraditi praktične vodiče za poduzetnike tipa „Kad kola krenu nizbrdo“ sa svim potrebnim informacijama za poduzetnike i članove njihovih obitelji, s korisnom literaturom i kontaktima specijaliziranih institucija., This paper focuses on the problems encountered by entrepreneurs who are not well equipped for integral management of their companies, themselves and their families at the time of crisis and bankruptcy. The aim was to investigate to what extent entrepreneurs get prepared through their entrepreneurship education, get informed through the institutions supporting entrepreneurs and whether or not there are consultants specialising in restructuring and bankruptcy of family-owned SMEs in Croatia. Secondary research comprised primarily the extent of coverage of this topic in entrepreneurship textbooks written in Croatian and short programmes offered on web pages of Croatian organisations supporting entrepreneurs. Empirical research was conducted through a survey of 46 entrepreneurs in family-owned SMEs. The results suggest that in textbooks and short programmes much more attention is paid to the topic of setting up a business than closing it down. Survey results confirm the assumption that entrepreneurs are not well informed on what they are to face at the stage of failure and bankruptcy – from legal issues, challenges for managers posed by the pre-bankruptcy and restructuring options to the stage or grief, appropriate medical and psychological assistance. That leads to the conclusion that entrepreneurs are not well informed, and that there are no institutions in Croatia that specialise in assisting entrepreneurs and their families at the bankruptcy stage. So recommendations are: a) formal and informal education for entrepreneurs should include more material on crisis management and how to cope with business failure on a personal level, b) provide interdisciplinary education for consultants and crisis managers specialising in family-owned SMEs and provide subsidies for using their services, c) develop handbooks for entrepreneurs of the „When things start going downhill“ type containing all the necessary information for entrepreneurs and members of their families as well as useful references and contact information about specialised institutions.

Riječ je o predstavljanju knjige koja objedinjavanja spoznaje razvijene kroz različite aktivnosti vezane uz posebnu obvezu uključivanja u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade u sukobu sa zakonom.

Analizira se suradnja javne uprave i organizacija civilnog društva u procesu odlučivanja. Snaženje koncepta regulacijske države mijenja ulogu javne vlasti u procesu odlučivanja. To se posebno očituje kroz širenje broja akera koji sudjeluju u izradi politika i odluka. Europska unija razvija mogućnosti i načine putem kojih razne organizacije civilnog društva imaju priliku dati svoje mišljenje o donošenju određene odluke. Republika Hrvatska pokušava slijediti taj trend definiranjem odredbi o postupcima savjetovanja sa zainteresiranom javnošću i uspostavljanjem mehanizama suradnje s organizacijama civilnog društva i drugim akterima na izradi zakona, drugih propisa i akata. Također se analiziraju formalne mogućnosti i stvarna participacija civilnog društva u postupcima savjetovanja sa zainteresiranom javnošću te odnos s javnom vlasti u izradi odluka. Analiziraju se instrumenti savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u EU-u i Hrvatskoj. Upozorava se na određene probleme u regulaciji i provedbi instrumenta te se predlažu rješenja za poboljšanje., The strengthening of the regulatory state concept in recent decades has changed the role of public authorities in the decision-making process, rendering them just one of the many different participants involved in policy-making and the decision-making process. As regulation became their primary function, public authorities began to emphasise the quality of the decision-making process and the decisions it engenders in order to encourage the establishment of a suitable environment for economic development. Therefore, supranational organisations and many countries are implementing regulatory reforms in an attempt to create better regulation, and in the context of these reforms they are using instruments of civil society participation in decision-making. As a result of various circumstances, creating relations with civil society based on cooperation and partnership is often a relatively slow and gradual process, yet progress is notable. The European Union is constantly evolving opportunities and ways in which various civil society organisations can convey their opinions about the adoption of certain decisions at the EU level. Croatia has also, particularly over the last seven years, tried to follow this trend by defining the legal provisions and procedures of public consultations, and by establishing mechanisms for cooperation with civil society organisations and many other stakeholders in the drafting of laws and other regulations. The paper analyses the role of civil society and the opportunities for public consultations in the European Union and Croatia. The analysis results indicate progress as well as problems. The author suggests improvements with regard to the cooperation between civil society and public administration in public consultations.

Djeca su najosjetljivija populacija pogođena ratom, te uslijed svih posljedica koje rat i izbjeglištvo donose, prijeko im je potreban savjetovališni rad. Savjetovatelji koji provode savjetovališni rad uzimaju u obzir sve kulturološke kontekste i pronalaze individualni pristup u radu s pojedinim djetetom. Karakteristike i kompetencije stručnjaka u radu s djecom ključne su zbog kompleksnosti procesa savjetovališnog rada i težine života u izbjeglištvu. Primjena savjetovališnog rada važna je i za budućnost djeteta budući da intenzivna iskustva izbjeglištva ograničavaju prostor koji djeca imaju za razvijanje budućnosti i otežavaju njihovo zdravo funkcioniranje i razvoj u sadašnjosti. Potreba za stručnjacima zadnjih godina se povećava što je primijećeno i od strane važnih svjetskih aktera koji u sve aktivnosti koje provode nastoje uključiti što veći broj psihosocijalnih intervencija. Savjetovanje kao jedna od metoda u radu s djecom izbjeglicama i njihovim obiteljima jedan je od prvih koraka u procesu sveobuhvatne inkluzije djeteta u društvo i jačanja kapaciteta za život u novoj okolini., Children represent the most vulnerable population affected by war: confronted with the adverse effects of war and refugee experience, they manifest an exceptional need for counselling support. The professionals providing counselling services carefully consider the entire cultural context and pursue an individualised approach in treatment for each child. The personal traits and competences of professionals who work with children bear particular importance in the light of the complexity of the counselling process, as well as the extremity of the refugee experience. The counselling treatment significantly contributes to the future prospects of the child in the face of the challenges of life in exile that limit the opportunities for the children’s future, and equally impair the activities of daily living and healthy development of children in the present. The need for professional service has been continuously increasing in recent years as observed by the leading global stakeholders who now include a growing number of psychosocial interventions in all of their activities. As a treatment method, the counselling of refugee children and their families represents the initial step in the process of the overall social integration of children, as well as in their empowerment for life in a new environment.

Djeca su najosjetljivija populacija pogođena ratom i čine 51% ukupne populacije izbjeglica, te uslijed svih posljedica koje rat i izbjeglištvo donose, prijeko im je potreban savjetovališni rad. Savjetovatelji koji provode savjetovališni rad uzimaju u obzir sve kulturološke kontekste i pronalaze individualni pristup u radu s pojedinim djetetom. Karakteristike i kompetencije stručnjaka u radu s djecom ključne su zbog kompleksnosti procesa savjetovališnog rada i težine života u izbjeglištvu. Primjena savjetovališnog rada važna je i za budućnost djeteta budući da intenzivna iskustva izbjeglištva ograničavaju prostor koji djeca imaju za razvijanje budućnosti kao što i otežavaju njihovo zdravo funkcioniranje i razvoj u sadašnjosti. Potreba za stručnjacima zadnjih godina se povećava što je primijećeno i od strane važnih svjetskih aktera koji u sve aktivnosti koje provode nastoje uključiti što veći broj psihosocijalnih intervencija. Savjetovanje kao jedna od metoda u radu s djecom izbjeglicama i njihovim obiteljima jedan je od prvih koraka u procesu sveobuhvatne inkluzije djeteta u društvo i jačanja kapaciteta za život u novoj okolini.

Dojenačke su kolike od davnina poznate i jedan su od najčešćih razloga posjeta liječniku u ranoj dojenačkoj dobi. Ipak, uzrok njihova pojavljivanja i njihova patogeneza i danas su nepoznanica. Dijagnoza dojenačkih kolika postavlja se podrobnom anamnezom i kliničkim statusom. Posebnu pozornost valja obratiti na znakove i simptome upozorenja koji bi mogli upućivati na neku drugu tešku bolest. Ako anamneza i klinički pregled ne otkriju druge abnormalnosti osim neutješnog plača, daljnji dijagnostički postupci nisu potrebni. Postoji opsežan spektar predloženih terapijskih mjera, ali sve one imaju uglavnom vrlo malenu znanstveno dokazanu terapijsku učinkovitost. Stoga je cilj ovog rada bio pregledno prikazati znanstvene dokaze za različite oblike liječenja te, naposljetku, predložiti terapijski algoritam za dojenačke kolike., Infantile colic have been known for the long time and are one of the most common reasons for pediatrician’s appointment in early infancy. However, their etiology and pathogenesis are yet to be determined. Diagnosis is based on thorough medical history and physical examination. Special attention should be given to red flags or warning signs which could indicate a presence of serious illness. If no other abnormality is present, except inconsolable crying, there is no need for further diagnostic procedures. There is an extensive range of proposed therapeutic measures; however scientific evidence for all of them is scarce. Therefore, the aim of this review article is to present currently available evidence for the management of infantile colic and to provide a possible therapeutic algorithm.

Pušenje duhana ima dokazano štetan učinak na cjelokupno opće i oralno zdravlje. Redovito informiranje pacijenata o štetnostima duhanskog dima i savjetovanje prestanka pušenja može imati veliki utjecaj na smanjenje udjela pušača u zajednici. Stomatolozi kao zdravstveni djelatnici igraju veliku ulogu u promoviranju zdravih životnih navika te koristi nepušačkog načina života, a često su prvi koji imaju priliku zamijetiti patološke promjene u ustima koje nastaju kao posljedica pušenja. Svrha istraživanja bila je procijeniti pušačke navike, razinu znanja i stavove u vezi pušenja i uloge stomatologa u prevenciji pušenja kod studenata 1. i 6. godine Stomatološkog fakulteta te kod hrvatskih stomatologa. U istraživanju je sudjelovalo ukupno 159 ispitanika: 51 student 1. godine i 53 studenata 6. godine Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te 55 stomatologa. Među studentima 6. godine i stomatolozima nađen je veći postotak pušača spram studenata 1. godine, no potonji su počeli pušiti u ranijoj dobi. Očekivano je utvrđena manja razina znanja o ispitivanoj temi među studentima 1. godine u odnosu na studente 6. godine i stomatologe, a stomatolozi su u odnosu na studente pokazali manje zanimanja za aktivnosti savjetovanja pacijenata za prestanak pušenja, kao i manju uvjerenost u uspjeh navedenih akcija. Zbog ovakvih rezultata nužno je među stomatolozima podići svijest o sveobuhvatnim štetnim učincima pušenja, ali i o njihovoj ulozi u prevenciji pušenja duhana. Počevši od kolegija tijekom studija, preko radionica i seminara u sklopu cjeloživotnog obrazovanja, potrebno je omogućiti adekvatnu edukaciju, kao i programe kojima bi se stomatologe uputilo u tehnike pristupa i savjetovanja pacijenata pušača. Tobacco smoking has a proven harmful effect on the overall general and oral health. Regular informing and counseling of dental patients about smoking cessation can have a big impact on reducing smoking rates in the community. Dentists, as healthcare professionals, play an important role in promoting healthy habits and benefits of smoke-free lifestyle, and are often the first to observe the oral lesions that occur because of smoking. The aim of this study was to evaluate smoking habits, level of knowledge and attitudes about tobacco smoking and the role of dentists in smoking cessation among dental students of 1st and 6th year, and Croatian dentists. The study included 159 participants: 51 first-year students and 53 sixth-year students of the School of Dental Medicine, University of Zagreb, and 55 dentists. Higher percentage of smokers was found among sixth-year students and dentists compared to first-year students, but the latter started smoking at an earlier age. As expected, lower level of knowledge was determined among first-year students, compared to the sixth-year students and dentists. However, dentists, in comparison to students, showed less interest in the smoking cessation activities, and are less confident of the success of those actions among patients. Because of these results, it is necessary to raise awareness among clinicians of harmful effects of tobacco smoking, but also of their role in smoking cessation. It is necessary to provide adequate training for dentists about smoking cessation techniques starting from undergraduate and through continuing education.

Autorice u radu daju povijesnu dimenziju „self-help“ literature s kvalitativnom analizom dominantnih knjiga nastalih na američkom prostoru. Na temelju takve analize identificiraju se razvojne etape ovog tipa literature, a njih čine: prva etapa nazvana etapom napora i truda, druga etapa koja je etapa lakih rješenja te treća usmjerena na promjenu (ka boljem) „selfa“. Osim američkog konteksta, dat je i hrvatski kontekst „self-help“ literature za koju je karakteristična prvotna kroatizacija američkih autora, a potom „autentični“ period. Nadalje, u radu se problematizira djelotvornost „self-help“ literature, i s tim u vezi, ova je literatura određena literaturom pedagogije (lažne) nade jer sugerira kako svaki pojedinac može ostvariti sve što želi jer su uvjeti amortizirani. Međutim, ta vjera i nada u pojedinca nije realna jer u knjigama ne postoje socijalne barijere, odnosno, ako i postoje, one nisu smetnja osobama koje pozitivno misle., In this paper the authors provide a historical dimension of self-help literature with the qualitative analysis of the dominant books produced in the U.S. area. Based on this analysis, the developmental stages of this type of literature are identified. The first stage is called stage of effort and hard work, the second stage is the stage of easy solutions, and the third stage is focused on the change (to better) of self. In addition to the American context, the paper also provides the Croatian context of self-help literature, which is characterized by initial Croatization of American authors, followed by “authentic” period. Furthermore, the paper discusses the effectiveness of self help literature, and in this regard, this literature is defined as the literature of pedagogy of (false) hope as it suggests that each individual can achieve whatever s-he wants because the conditions are damped. However, the faith and hope in the individual is not realistic because these books address no social barriers, or, if they do exist in the books, they are not a nuisance to people who think positively.

Autorice u radu daju povijesnu dimenziju self- help literature s kvalitativnom analizom dominantnih knjiga nastalih na američkom prostoru. Na temelju takve analize, identificiran su razvojne etape ovog tipa literature a njih čine prva etapa nazvana etapom napora i truda, druga etapa je etapa lakih rješenja te treća usmjerena na promjenu (ka boljem) selfa. Osim američkog konteksta, dat je i hrvatski kontekst self-help literature za koju je karakteristična prvotna kroatizacija američkih autora, a potom „autentični“ period. Nadalje, u radu se problematizira djelotvornost self-help literature, i s tim u vezi, ova je literatura određena literaturom pedagogije (lažne) nade jer sugerira kako svaki pojedinac može ostvariti sve što želi jer su uvjeti amortizirani. Međutim, ta vjera i nada u pojedinca nije realna jer u knjigama ne postoje socijalne barijere, odnosno, ako i postoje, one nisu smetnja osobama koje pozitivno misle.

U radu se opsisuje savjetovanje "Novi zakonski okvir lokalne samouprave i lokalnih izbora u svjetlu dvadesetgodišnjeg iskustva" održano 29. siječnja 2013.

Prikazano je 9. savjetovanje o kartografiji i geoinformacijama održano u Zadru, 20-22. 11. 2013.

Na Sveučilištu u Zagrebu, Tekstilno-tehnološkom fakultetu je 24. siječnja 2013. održano 6. znanstveno-stručno savjetovanje “Tekstilna znanost i gospodarstvo” – TZG 2013. Moto ovogodišnjeg izdanja Savjetovanja bio je „Sinergija-ključ uspjeha“. Savjetovanje je jedini skup ove vrste u regiji, a osnovna mu je svrha povezivanje znanosti i gospodarskih subjekata unutar tekstilne, odjevne, kožarske i obućarske industrije.

Kako bi se dijete razvijalo u zdravom okruženju, potrebna je kvalitetna suradnja njegove okoline, roditelja, odgajatelja i stručnih suradnika koji vjeruju da je svako društvo jako, sigurno i vrijedno onoliko koliko je jak, siguran i vrijedan njegov najmanji član. U članku se opisuje istraživanje provedeno u Dječjem vrtiću Rijeka vezano uz percepciju odgajatelja o suradnji sa stručnim suradnicima u području savjetovanja roditelja.

Hrvatska pripada skupini zemalja s malim brojem zaraženih HIV-om. U Hrvatskoj se od 1986. godine kontinuirano provode programi za suzbijanje i sprečavanje HIV/AIDS-a. Glavni cilj programa je osigurati i dalje nisku razinu pobola od HIV infekcije i AIDS-a. Dio planiranih aktivnosti u koji je uključen Hrvatski zavod za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu (HZZZSR) i medicina rada usmjeren je na smanjenje prijenosa infekcije u populaciji radnika migranata i članova posade brodova. Planirane aktivnosti su promoviranje dobrovoljnog, anonimnog i besplatnog savjetovanja i testiranja u populaciji radnika migranata, održavanje radionica za savjetnike u medicini rada, provođenje kontinuiranog savjetovanja o smanjenju rizika od HIV-a za osobe koje odlaze u inozemstvo u ordinacijama koje provode epidemiološku djelatnost i u ordinacijama medicine rada. U postojeću mrežu ordinacija medicine rada za prevenciju HIV zaraze nastoji se aktivno uključiti i druge partnere: poslodavce, stručnjake iz zaštite na radu, predstavnike radnika, sindikata i radničkih povjerenika. Stručnjaci zaštite na radu svojim aktivnim uključivanjem mogu postati promicatelji znanja o HIV/AIDS-u. Važno je prenositi svoja znanja na same radnike te njih osposobljavati i uključivati u tzv. vršnjačku edukaciju.

Hrvatska pripada skupini zemalja s malim brojem zaraženih HIV-om. U Hrvatskoj se od 1986. godine kontinuirano provode programi za suzbijanje i sprečavanje HIV/AIDS-a. Glavni cilj programa je osigurati i dalje nisku razinu pobola od HIV infekcije i AIDS-a. Dio planiranih aktivnosti u koji je uključen Hrvatski zavod za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu (HZZZSR) i medicina rada usmjeren je na smanjenje prijenosa infekcije u populaciji radnika migranata i članova posade brodova. Planirane aktivnosti su promoviranje dobrovoljnog, anonimnog i besplatnog savjetovanja i testiranja u populaciji radnika migranata, održavanje radionica za savjetnike u medicini rada, provođenje kontinuiranog savjetovanja o smanjenju rizika od HIV-a za osobe koje odlaze u inozemstvo u ordinacijama koje provode epidemiološku djelatnost i u ordinacijama medicine rada. U postojeću mrežu ordinacija medicine rada za prevenciju HIV zaraze nastoji se aktivno uključiti i druge partnere: poslodavce, stručnjake iz zaštite na radu, predstavnike radnika, sindikata i radničkih povjerenika. Stručnjaci zaštite na radu svojim aktivnim uključivanjem mogu postati promicatelji znanja o HIV/AIDS-u. Važno je prenositi svoja znanja na same radnike te njih osposobljavati i uključivati u tzv. vršnjačku edukaciju., Croatia is in the group of countries with a low incidence of HIV infected persons. Starting in 1986, Croatia has continually conducted programs for the suppression and prevention of HIV/AIDS infection. The chief goal of these programs is to maintain in future a low incidence of HIV infection and AIDS. A segment of the planned activities, conducted by the Croatian Institute for Health Protection and Safety at Work and occupational medicine clinics, is focused on reducing the infection incidence among the migrant workers population and ship crews. Activities include promoting voluntary, anonymous and free counseling, as well as testing of migrant workers, organizing workshops for occupational medicine counselors, and permanent counseling on HIV risk reduction for persons migrating to other countries organized by epidemiology clinics and occupational medicine clinics. Efforts are made to include other partners in the existing HIV prevention network, such as employers, occupational safety experts, workers' representatives and trade unions. Occupational safety experts shall thus be actively involved in disseminating information on HIV/AIDS. It is of paramount importance that information be transmitted to the workers and that the workers are trained to assume of role of peer educators.

Današnja obitelj drugačija je od tradicionalne obitelji, koju su činili bračni par s djecom, kao nukleus, te ostali bliži i dalji rođaci. Promjene kroz koje prolazi društvo nužno utječu i na obitelj. Obitelj prati sve društvene promjene i transformacije, mijenjajući samu sebe, ali i svoju ulogu u društvu. Roditelji ispunjavaju odgojnu i socijalizacijsku funkciju obitelji, a to znači da se moraju prilagoditi različitim zahtjevima i potrebama koje donose suvremena obitelj i roditeljstvo. Kao posljedica sve većih zahtjeva i teškoća, s kojima se suočavaju, javlja se potreba za različitim oblicima pomoći, potpore, savjetovanja i edukacije. Na taj im se način može pomoći da se osjećaju zadovoljno, kompetentno i uspješno u roditeljskoj ulozi. U razvijenim zapadnim zemljama možemo naći mnogo raznih edukativnih i programa potpore namijenjenih roditeljima. Bogato su razrađeni pa svaki roditelj može pronaći program koji će mu pružiti znanja, savjete, potporu ili vještine koji mu nedostaju ili za koje smatra da će mu pomoći da se osjeća kompetentnim u roditeljskoj ulozi. Kod nas je koncept edukacije i potpore roditelja i dalje u razvoju te se očekuje da se pitanje obrazovanja roditelja podigne na razinu javne potrebe i prihvati kao dio različitih državnih strategija usmjerenih prema dobrobiti obitelji i djece. U radu se predstavljaju edukativni i programi potpore namijenjeni roditeljima, zatim vrste programa koji se nude roditeljima, objašnjava se tko stručnjaci koji ih organiziraju i provode, kako se ti programi provode te kakva je situacija u Republici Hrvatskoj., Th e present day image of a family differs from the traditional image that included a married couple and children as the core of the family, and other close and remote relatives. Changes in the society necessarily reflect on the family. Th e family follows all social changes and transformations, changing itself, as well as its own role in the society. Parents perform the educational and socialisation function in the family, which requires them to adapt to various obligations and needs that accompany the contemporary family and parenthood. Due to increasing requirements and diffi culties parents are facing, there has also emerged a need for various forms of support, help, counselling and education of parents. Th is could help parents feel pleased, confident and successful in their parental role. In developed Western countries there are a large number of parent-oriented educational and support programmes to be found. These programmes are so well developed that every parent can find a suitable programme that off ers the knowledge, advice, support or skills they need or that would help them feel competent in their parental role. In this country the concept of parent education and support is still in early stages of development, and the question of parent education is expected to be given wider social relevance and to be accepted as part of various national strategies aimed at family and child welfare. This paper shows available educational and support programmes for parents, types of programmes offered, professionals who organise and run such programmes, the ways in which the programmes are delivered and the situation in the Republic of Croatia in relation to such programmes., Das Bild der heutigen Familie unterscheidet sich vom Bild der traditionellen Familie, die aus dem Ehepaar und deren Kindern als Kern sowie allen näheren und ferneren Blutsverwandten bestand. Veränderungen, denen gesamte Gesellschaft unterworfen ist, schlagen sich notwendigerweise auch in der Familie nieder. Die Familie macht alle gesellschaft lichen Veränderungen und Wandel durch, indem sie sich selbst, aber auch ihre gesellschaft liche Rolle ändert. Die Eltern erfüllen die erzieherische und sozialisierende Funktion der Familie, und das erfordert von ihnen eine Anpassung an verschiedene Forderungen und Bedürfnisse, welche die moderne Familie und Elternschaft nach sich ziehen. Als Folge immer größerer Forderungen und Schwierigkeiten, mit denen sich die Eltern auseinandersetzen müssen, entsteht auch ein Bedarf nach verschiedenen Formen der Hilfe, Unterstützung, Beratung und Ausbildung der Eltern. Auf diese Weise kann den Eltern geholfen werden, sich zufrieden, kompetent und erfolgreich in ihrer Elternrolle zu fühlen. In den entwickelten westlichen Ländern lässt sich eine große Anzahl verschiedener Bildungs-und Unterstützungsprogramme fi nden, die sich an die Eltern wenden. Diese Programme sind dermaßen gefächert, dass alle Eltern ein entsprechendes Programm für sich fi nden können, das ihnen die nötigen Kenntnisse, Ratschläge, Unterstützung oder Fähigkeiten bietet und auf diese Weise hilft , sich in ihrer Elternrolle kompetent zu fühlen. Bei uns in Kroatien ist das Konzept der Unterstützung und Ausbildung von Eltern noch immer in Entwicklung und deshalb wird erwartet, dass die Frage der Elternbildung zu einem öff entlichen Bedürfnis erklärt und als Bestandteil verschiedener staatlicher Strategien zum Wohl der Familie und Kinder akzeptiert wird. In der Arbeit werden Ausbildungs-und Unterstützungsprogramme für die Eltern sowie alle den Eltern angebotenen Programme dargestellt. Ferner wird angegeben, welche Fachleute sie organisieren und durchführen sowie wie sie umgesetzt werden und wie die Lage in Kroatien hinsichtlich dieser Frage aussieht.

Kronične nezarazne bolesti glavni su uzrok morbiditeta i mortaliteta u svijetu. Među najvažnijim čimbenicima rizika za razvoj ovih bolesti je tjelesna neaktivnost. Štoviše, tjelesna neaktivnost je četvrti vodeći čimbenik rizika globalnog mortaliteta. Usprkos ovim spoznajama prevalencija tjelesne neaktivnosti i nedovoljne razine tjelesne aktivnosti u svijetu je visoka. Ni Hrvatska u tome nije iznimka. Promicanje tjelesne aktivnosti, stoga, danas predstavlja jedan od najvažnijih javnozdravstvenih zadataka. Zdravstveni djelatnici primarne zdravstvene zaštite trebali bi igrati važnu ulogu u individualnom savjetovanju pacijenata i propisivanju tjelesne aktivnosti. Njihov potencijal u tom smislu nije dovoljno iskorišten. Jedan od razloga je i nedostatak sustavne edukacije o zdravstveno usmjerenoj tjelesnoj aktivnosti. Multiorganizacijska, danas globalna inicijativa Exercise is medicineTM, pokrenuta 2007. godine, korak je u pravcu usvajanja tjelesne aktivnosti kao standardnog dijela globalne prevencije i liječenja bolesti – tjelesna je aktivnost lijek i sredstvo unaprjeđenja zdravlja. Trebalo bi je tretirati kao jedan od vitalnih znakova o kojima se vodi računa pri svakoj posjeti pacijenta liječniku. Zdravstveni djelatnici stoga trebaju biti educirani za procjenu trenutne razine tjelesne aktivnosti pacijenta, zdravstveni probir i stratifi kaciju rizika za bavljenje tjelesnom aktivnošću, propisivanje tjelesne aktivnosti, prepoznavanje stupnja motivacije i stadija promjene zdravstvenoga ponašanja pacijenta i primjereno savjetovanje., Chronic noncommunicable diseases are the main cause of morbidity and mortality in the world. One of the most important risk factors for developing these diseases is physical inactivity. Moreover, physical inactivity is the fourth leading risk factor for global mortality. Despite these well-known facts, there is a high prevalence of physical inactivity and insuffi cient physical activity in the world. Croatia is no exception to this trend. Promoting physical activity is thus one of the most important worldwide public health tasks. Primary health care providers should play an important role in individual patient counselling and exercise prescription. However, their potential in that context is not fully utilised. One of the reasons for this is the lack of systematic training on health-enhancing physical activity. A multi-organisational, today even global, initiative Exercise is medicineTM, launched in 2007, is a step towards adopting physical activity as a standard part of global disease prevention and treatment – physical activity is both a medicine and a health-promoting behaviour. It should be considered one of the vital signs that should be checked on each patient visit. Health care providers should, therefore, be trained to assess the patient’s current physical activity level, perform preparticipation health screening and risk stratifi cation, prescribe physical activity, and recognize the patient’s motivation level and stage of health behaviour change, providing adequate counselling.

Kronične nezarazne bolesti glavni su uzrok morbiditeta i mortaliteta u svijetu. Među najvažnijim čimbenicima rizika za razvoj ovih bolesti je tjelesna neaktivnost. Štoviše, tjelesna neaktivnost je četvrti vodeći čimbenik rizika globalnog mortaliteta. Usprkos ovim spoznajama prevalencija tjelesne neaktivnosti i nedovoljne razine tjelesne aktivnosti u svijetu je visoka. Ni Hrvatska u tome nije iznimka. Promicanje tjelesne aktivnosti, stoga, danas predstavlja jedan od najvažnijih javnozdravstvenih zadataka. Zdravstveni djelatnici primarne zdravstvene zaštite trebali bi igrati važnu ulogu u individualnom savjetovanju pacijenata i propisivanju tjelesne aktivnosti. Njihov potencijal u tom smislu nije dovoljno iskorišten. Jedan od razloga je i nedostatak sustavne edukacije o zdravstveno usmjerenoj tjelesnoj aktivnosti. Multiorganizacijska, danas globalna inicijativa Exercise is medicineTM, pokrenuta 2007. godine, korak je u pravcu usvajanja tjelesne aktivnosti kao standardnog dijela globalne prevencije i liječenja bolesti – tjelesna je aktivnost lijek i sredstvo unaprjeđenja zdravlja. Trebalo bi je tretirati kao jedan od vitalnih znakova o kojima se vodi računa pri svakoj posjeti pacijenta liječniku. Zdravstveni djelatnici stoga trebaju biti educirani za procjenu trenutne razine tjelesne aktivnosti pacijenta, zdravstveni probir i stratifi kaciju rizika za bavljenje tjelesnom aktivnošću, propisivanje tjelesne aktivnosti, prepoznavanje stupnja motivacije i stadija promjene zdravstvenoga ponašanja pacijenta i primjereno savjetovanje.

Osim praćenja rasta, razvoja i zdravstvenog stanja učenika tijekom školovanja, liječnik školske medicine razmišlja i o njihovu profesionalnom razvoju. Posebnu pozornost zahtijevaju učenici s kroničnim bolestima, kojih je prema istraživanjima 10 % do 15 %. Prije izbora zanimanja potrebno je upoznati roditelje i učenike s ograničenjima koja proizlaze iz prirode bolesti ili stanja. To omogućuje učenicima da razviju interes za zanimanja za koja nemaju kontraindikaciju. Sistematski pregled u osmom razredu osnovne škole procjena je učenikovih psihofi zičkih sposobnosti za nastavak srednjoškolskog obrazovanja. Tijekom pregleda provodi se profesionalno informiranje za sve učenike. Učenici s kroničnim bolestima, teškoćama u razvoju i drugim poremećajima zdravlja upućuju se na profesionalno usmjeravanje. Cilj ovog rada bio je prikaz razloga upućivanja na školsko i profesionalno usmjeravanje učenika osmih razreda, deset osnovnih škola iz Varaždinske županije, u razdoblju od školske godine 1998./99. do 2007./08. Od ukupno 4939 pregledanih učenika, na profesionalno usmjeravanje bilo je upućeno njih 458 (9,3 %). Najčešći razlozi upućivanja bili su bolesti i stanja iz skupine duševnih poremećaja i poremećaja ponašanja, sa zastupljenošću od 41,3 %. Preporuke stručnog tima za profesionalno usmjeravanje za daljnje školovanje nije slijedilo 10,5 % učenika. Za učenike s kroničnim bolestima i drugim poremećajima zdravlja bilo bi potrebno osigurati dovoljan broj upisnih mjesta u srednjim školama te kontinuirano pratiti njihov profesionalni razvoj radi intervencije u slučaju potrebe promjene škole i uvida u ishod obrazovanja. To bi se postiglo koordiniranim radom školskih liječnika, timova za profesionalno usmjeravanje, srednjih škola i županijskih upravnih odjela za prosvjetu, kulturu i šport., By following a child’s growth, development, and health, school medicine specialist can see opportunities for career choice. Special attention is needed for schoolchildren with chronic diseases and developmental difficulties, because of limited occupation choices. Studies report 10 % to 15 % prevalence of chronic diseases among schoolchildren. Parents and children should be informed about child’s limitations before career choice. It would be helpful for the students to develop interests for occupations that are not contraindicated for their condition. Physical examination gives an insight into the psycho-physical abilities of an eighth-grade primary school student for further education. During examination, counselling and vocational guidance is provided for all students with chronic diseases and other health problems. All procedures are oriented to personal abilities and preferences. The aim of this study was to analyse the reasons for vocational guidance in the Varaždin County of Croatia. It included eighth-grade students from ten primary schools from 1998/99 to 2007/08. Of 4939 students, 458 (9.3 %) with chronic diseases and health difficulties were referred to vocational guidance. Of these, 41.3 % were referred due to mental and behavioural disorders. These students were assessed and received a recommendation for at least two occupations. Forty-eight students (10.5 %) did not follow the recommendation. In a coordinated effort, school physicians, vocational guidance experts, and school and local authorities should secure enrollment of students with chronic diseases and health difficulties in secondary schools and follow their development and education to provide them the best available career opportunities.

U savjetovalištu za mlade, od 2005. do 2008. godine, višestrukovnom timskom suradnjom koja uključuje: dva školska liječnika, ginekologa, psihologa i po potrebi ostale zdravstvene i druge stručnjake rješavani su problemi pretežito psihičkog i reproduktivnog zdravlja adolescenata. Srednjoškolci i studenti dolazili su u savjetovalište najčešće upućeni od školskih liječnika nakon preventivnih pregleda, samoinicijativno, po preporuci obiteljskih liječnika, članova stručnih timova škola, domova ili suradnika s fakulteta. Svi postupci su besplatni i bez uputnice. Posjeti Savjetovalištu povećali su se u tom razdoblju na 10 do 15% populacije koju zbrinjavaju dva tima školske medicine. Zbog emocionalnih problema i poteškoća ponašanja koje utječu na učenje i prilagodbu u bihejvioralnokognitivnu terapiju uključeno je godišnje 3-5% adolescenata. Savjetovanjem i ginekološkom obradom obuhvaćeno je 2005. godine 15% djevojaka s tendencijom stalnog rasta. Mladići su obuhvaćeni od 5 do 15%. Posebna pozornost posvećena je radu s parovima, i to edukaciji, savjetovanju, kliničkoj obradi te terapiji i psihoterapiji. Prikazani su bitni pokazatelji demografskog kretanja, spolnog ponašanja te reproduktivnog i mentalnog zdravlja. Rezultati rada upućuju na potrebu otvaranja savjetovališta istog tipa u Zagrebu i Hrvatskoj., The multidisciplinary team of the Youth Counseling Center, consisting of two school physicians, gynecologists, psychologists and other healthcare professionals, was engaged mostly in solving mental and reproductive health problems of adolescents in the period from 2005 to 2008. High school and university students were most often referred to the Counseling Center by their school physicians following preventive examinations or they came to the Centre either at their own initiative or at the recommendation of family doctors or members of expert teams from schools, student residences or universities. All procedures in the Center are free of charge and no referral is required. The Youth Counseling Center, consisting of two school medicine teams with required qualifications and experience, was visited by 10% to 15% of adolescents annually, i.e. about 2000 adolescents. As emotional and behavioral difficulties affect learning and adaptation, 3% to 5% of adolescents were included annually in behavioral cognitive therapy. In 2005, 15% of girls were included in counseling and gynecological treatment. This number exhibited constant growth and reached 60% in 2008. The percentage of boys covered by counseling was from 5% to 15%. Special attention was devoted to working with couples, and especially to counseling, clinical treatment, therapy and psychotherapy. The indicators of demographic trends, sexual behavior and reproductive and mental health are displayed. The work results emphasize the need for opening the same type of counseling centers in Zagreb and throughout Croatia.

Način prehrane uvelike utječe na regulaciju i tijek šećerne bolesti. Piramida zdrave prehrane osoba sa šećernom bolešću tek se neznatno razlikuje od uobičajene prehrambene piramide. Uobičajeno se preporučuje relativno visokougljikohidratna prehrana, s ne više od 30% ukupnog energijskog unosa iz masnoća, s tim da udio zasićenih masnoća ne smije prelaziti 7%, te maksimalno 200 mg kolesterola. Unos bjelančevina u osoba bez oštećenja nije drugačiji od onoga koji se preporučuje zdravim osobama. Alternativa je tzv. mediteranska dijeta: više masnoća, izrazita prevaga mononezasićenih (maslinovo ulje), uz više dijetnih vlakana. Od ostalih elemenata plana prehrane možda najvažnije je savjetovanje o adekvatnom unosu soli (6 g na dan, ili manje uz oštećenu funkciju bubrega). Ne postoji jedinstvena “dijabetička dijeta”. Kontinuiranom edukacijom osobe sa šećernom bolešću moraju steći sposobnost zdravih izbora hrane te usklađivanja prehrane s potrebnom terapijom.

Savjetovanje je u organizaciji Grupacije oplemenjivača bilja Gospodarskog interesnog udruženja za sjemenarstvo „Hrvatsko sjeme“ u suradnji s Hrvatskim agronomskim društvom održano 24. rujna 2008. godine u prostorijama Zavoda za sjemenarstvo i rasadničarstvo u Osijeku. Skup je okupio eminentne osobe iz područja oplemenjivanja, sjemenarstva i marketinga sjemenom.

This article discusses health education and communication in Occupational Health Services (OHS) based on a questionnaire study conducted in Finnish OHS in 2005. The study focused on educational activities carried out by OH professionals and directed at individual employees, work communities and groups, and representatives of client organisations. The questionnaire was sent to 1132 OH professionals - physicians, nurses, physiotherapists and psychologists - working in 130 OHS units, and representing different OHS providers in Finland. 635 respondents (162 physicians, 342 nurses, 96 physiotherapists, 35 psychologists) returned the questionnaire. The overall response rate was 58 %. There were statistically significant differences in educational activities by different professional groups; differences were also related to the length of working experience in OHS. For all OH professionals, individual employees were the primary clients of health education and communication. Education was less often directed at work communities and representatives of client organisations. However, many issues related to health and well-being at work are not within the reach of individual employees. The impact of health education would be more evident if it also reached those organisational stakeholders with discretion in decision-making. Furthermore, OH personnel should pay attention to the social aspect of learning and work more with groups and work communities., U ovome se članku raspravlja o zdravstvenom obrazovanju i informiranju koje provode službe medicine rada, a na temelju istraživanja provedenog među tim službama 2005. U središtu su ispitivanja bile obrazovne aktivnosti medicinara rada usmjerene na radnike kao pojedince, radne zajednice i skupine te predstavnike korisničkih organizacija. Upitnik su dobila 1132 medicinara rada, uključujući liječnike, medicinske sestre, fizioterapeute i psihologe zaposlene u 130 jedinica koje pružaju usluge medicine rada u Finskoj. Ispunjene je upitnike vratilo 635 sudionika (162 liječnika, 342 sestre, 96 fizioterapeuta te 35 psihologa). Ukupni odgovor iznosio je 58 %. Zamijećene su statistički značajne razlike u obrazovnim aktivnostima između pojedinih zanimanja, a one su bile povezane i sa stažem u medicini rada. Svim medicinarima rada pojedinačni radnici primarni su korisnici zdravstvenoga obrazovanja i informiranja. Obrazovanje se rjeđe usmjeravalo na radne zajednice i predstavnike korisničkih organizacija. Međutim, mnoga otvorena pitanja vezana uz zdravlje i dobrobit na radu nisu u nadležnosti pojedinačnih zaposlenika. Utjecaj zdravstvenoga obrazovanja bio bi stoga svrhovitiji kada bi ono obuhvatilo i one strukture koje donose odluke. Osim toga, osoblje medicine rada treba obratiti pozornost na socijalni aspekt učenja te treba više raditi sa skupinama i radnim zajednicama.

Tuberous sclerosis (TS) is a genetically determined, multisystem disorder. There is no consistent correlation between specific TSC gene mutation and clinical outcome. This fact diminishes the value of prenatal TS genetic testing to future infant’s clinical outcome. Authors have shown how imaging techniques could increase accuracy of prenatal diagnosis. They have described a case of prenatally diagnosed TS by using high frequency real time ultrasound and fetal cranial magnetic resonance imaging (MRI) in the second half of an uneventful pregnancy. A 25-year old patient has been studied from 27 weeks of gestation and repeating echocardiographic examinations of the female fetus revealed two solid cardiac tumors. One of them arose from the interventricular septum, while the other from the right atrium. Fetal cranial MRI has been performed at 36 weeks of gestation. Identified signal abnormalities, which correspond to brain hamarto¬mas, highly suggested presence of TS in fetus. An infant was born at term by vaginal delivery. At the age of four months West’s syndrome has been diagnosed. In addition, authors discuss an ethical problem that may arise when the fetal tests reveal presence of TS., Tuberozna skleroza (TS) je genetski poremećaj koji se nasljeđuje autosomno dominantno, a hipotetski geni koji svojom mutacijom mogu uzrokovati TS su na kromosomu 9 (TSC 1) i 16 (TSC 2). Pretpostavlja se prevalencija od jednog slučaja TS na 6000 živorođenih, podjednako zahvaća oba spola i sve rase i etničke skupine. Najčešće se dijagnosticira u ranom djetinjstvu zbog neuroloških simptoma – epileptičkih napadaja i različito izraženog mentalnog hendikepa. Bolest je karakterizirana rastom dobroćudnih tumora (angiofibroma) u brojnim organima, primarno u mozgu, očima, srcu, koži i plućima, što otvara realne mogućnosti da se spomenuti poremećaj otkrije i prije rođenja. U radu je opisana 25-godišnja trudnica, prvorotkinja, u čijeg su djeteta pomoću ultrazvuka odnosno magnetske rezonance prenatalno otkriveni tumori srca i mozga. Prigodom ultrazvučnog pregleda u 27. tjednu trudnoće, na poprečnom presjeku kroz fetalni grudni koš, opažene su dvije solidne, homogene i hiperehogene strukture. Jedna, u području interventrikularnog septuma, izgledala je kao njegovo vretenasto odnosno trokutasto zadebljanje od 10 mm u najdebljem dijelu, dok je druga, u ¬području lateralne stijenke desnog atrija uz inserciju trikuspidalnog zaliska, bila sličnih mjera, ali više okruglasta. Obje opisane tumorske tvorbe bile su avaskularne. Rad srca bio je ritmičan i nije bilo poremećaja hemodinamike. Preostala ¬fetalna morfologija bila je uredna. U pupkovini su se nalazile samo dvije krvne žile, pri čemu je promjer jedine umbilikalne arterije iznosio 4 mm. Kontrolnim pregledima ustanovljava se uredan fetalni rast, povećanje spomenutih rabdomioma srca uz očuvanu kontraktilnost i ritmični rad. U 36. tjednu trudnoće učinjen je pomoću magnetske rezonance fetalni ¬kraniogram. Otkriveni hiperintenzivni signal subependimalno, u blizini nukleus kaudatusa odnosno foramena Monroi s desne strane, odgovarao je ekspanzivnoj formaciji (hamartomu) čije je prisustvo sugeriralo postojanje TS u fetusa. Točno u terminu porođeno je vitalno žensko novorođenče urednog fizikalnog odnosno auskultatornog nalaza srca i pluća. U dobi od četiri mjeseca života majka po prvi put primjećuje u svog djeteta iznenadne trzajeve tijela, ruku i nogu, uz plač i vrisak. U neurološkom statusu prevladava generalizirana mišićna hipotonija, dok su refleksi uredni. EEG-ski se otkrivaju žarišna izbijanja lijevo temporoparijetalno s generalizacijom po tipu hipsaritmije. Postavljena je dijagnoza tuberozne skleroze i West-ova sindroma. CT mozga pokazuje progresiju cerebralnih promjena, a ultrazvučni nalazi blažu regresiju ¬rabdo¬mioma srca. Opisani slučaj dokazuje da se uz kombiniranu uporabu navedenih slikovnih dijagnostičkih metoda može računati s prenatalnom dijagnozom i onih relativno rijetkih genetskih poremećaja koji se klinički manifestiraju i uobičajeno dijagnosticiraju tek u dječjoj dobi. Autori raspravljaju o etičkom problemu priopćavanja medicinskih informacija ¬nakon što se postavi prenatalna dijagnoza TS.

U organizaciji Hrvatskog kartografskog društva 15. i 16. lipnja 2007. godine održano je savjetovanje pod nazivom Kartografija, geoinformacije i more. Savjetovanje je održano u prostorima Odjela za geografiju novog sveučilišnog kampusa na adresi dr. Franje Tuđmana 24i, Zadar.

Prikaz savjetovanja Geoinformacije i kartografija u obrazovanju održanog u Zagrebu 23-24. rujna 2005.

U terminu od 15.-16. rujna 2006. godine na Geodetskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održano je savjetovanje pod nazivom "Kartografija, geoinformacije i vizualizacija prostornih podataka" u organizaciji Hrvatskog kartografskog društva.

Autor u članku navodi neke društvene uvjete - individualizaciju, postmodernu i globalizaciju - koji zahtijevaju veću orijentaciju i jasniji identitet. U takvoj društvenoj i duhovnoj klimi on predlaže model savjetovanja odnosno duhovnoga praćenja kao efikasnu pomoć za razumijevanje nove slike svijeta i pastoralno-katehetskog djelovanja u njemu. Najprije izlaže značenje duhovnog praćenja s teološkog, sociološkog i psihološkog motrišta i naznačuje njegovu trijalošku strukturu: pratilac, sugovornik-tražitelj puta i Bog. Na samom početku procesa praćenja autor naglašava važnost prihvaćanja, zatim suočavanje s čežnjom i njeno praćenje, aktiviranje svih osjetila, vrijednost tišine i organiziranja života te smisao vježbanja koje dovodi do preobrazbe. Sam proces praćenja sastoji se od izricanja vlastitoga iskustva, poticanja kontemplativnoga stava, suočavanja s osjećajima i raznolikim protivljenjima, zatim nutarnje spoznaje Isusa Krista odnosno nutarnje stvarnosti. Završetak procesa praćenja može uslijediti kada je tražitelj naučio slušati svoga nutarnjega pratioca i kada mu nije više potrebna redovita pomoć vanjskoga pratioca. Sposobnost slušanja svoga nutarnjega pratioca očituje se aktivnošću na socijalnom području i u molitvi. U zadnjem dijelu autor ističe kako pastoralno djelovanje sve više otkriva vrijednost savjetovanja i duhovnoga praćenja. Duhovno praćenje je kadro osvježiti teološki govor. Na kraju autor zaključuje da duhovni pratilac obrađuje najdragocjeniji "materijal" koji uopće postoji: različite elemente ljudskog života., Der Autor erinnert in seinem Artikel an einige gesellschaftliche Bedingungen: die Individualisierung, die Postmoderne und die Globalisierung, die eine grössere Orientierung und eine ausdifferenziertere Identität verlangen. In einer solchen gesellschaftlichen und geistlichen Atmosphäre schlägt der Autor das Modell der Beratung beziehungsweise der geistlichen Begleitung vor. Dieses Modell sollte eine wirkungsvolle Hilfe für das Verständnis des enstehenden Weltbildes und für die pastorale Arbeit sein. – Am Anfang des Artikels erklärt der Autor die Bedeutung der geistlichen Begleitung von der theologischen, soziologischen und psychologischen Perspektive und stellt gleichzeitig die trialogische Struktur den Begleitung: den Begleiter, der Begleiteten und Gott dar. Gleich am Anfang des Begleitungsprozesses betont der Autor einige Elemente: die Wichtigkeit der Annahme, die Gegenüberstellung mit der Sehnsucht und ihre Begleitung, Lernen mit allen Sinnen wahrnehmen, die Bedeutsamkeit des Schweigens, das Ordnen des Lebens und die Entdeckung des Lebenssinnes. Der Begleitungsprozess besteht aus dem Erfahrungsaustausch, aus der Förderung der Kontemplationshaltung, aus der Arbeit mit den Gefühlen, mit den Widerständen und aus der inneren Erkenntnis Jesu Christi. Der Abschluss der Begleitung erfolgt, wenn der Begleitete seinen inneren Begleiter zu hören gelernt hat. Die Fähigkeit seinen inneren Begleiter zu hören erkennt man in dem sozialem Bereich und in dem Gebet. In dem letzten Abschnitt zeigt der Autor wie die pastorale Arbeit die Bedeutung der Beratung und der geistlichen Begleitung entdeckt. Der Artikel endet mit dem Abschluss, dass der geistliche Begleiter sich dem wertvollstem "Material" widmet.

Koliko danas možemo govoriti o ulozi svećenika u pastoralu obitelji? Nisu li o tome pozvaniji govoriti oni koji žive obiteljskim životom, dakle laici, čije se mjesto i uloga u crkvenom životu puno više vrednuje nakon Drugoga vatikanskog sabora? Ipak, crkveni dokumenti naglašavaju posebnu ulogu svećenika u ovom apostolatu. On će, kao prvo, djelovati zajedno s laicima u tečajevima priprave na brak, u savjetovalištima i u različitim susretima i seminarima za obitelj. Prioritetni će zadatak svakako biti formacija djelatnika laika u obiteljskom pastoralu. U ovom članku naglašavamo također specifičnu ulogu svećenika u pastoralu braka i obitelji, a to je: duhovno vodstvo, ispovjednička služba kao i podrška i pomoć onima koji su u posebnim prilikama. U tome smislu valja stvarati strukture u obiteljskom apostolatu, o čemu bi određenije smjernice trebao dati Obiteljski direktorij kojeg bi trebala izdati naša Biskupska konferencija., What is the role of the priest in the pastoral of marriage and the family? If the priest was in general practically the only pastoral worker until recently in Church history, and also in the family pastoral, could we say that today the priest should yield all authority in the family pastoral to the layman who lives in a family? The documents of the Church teaching body, however, talk about the special role of the priest in this domain. Indeed, FC 73 says, the duty of the shepherd in this domain constitutes the »essential part of the Church service regarding marriage and the family«. Priests will certainly work together with laymen in marriage preparation courses, but in the marriage and family pastoral they will have their special place in guidance centres, seminars and meetings. His presence in family circles within the parish community will also be significant. A very important task of the Church in the contemporary world, is the formation of workers in a family pastoral, and in this firm support given by the bishop and priests is essential. This concerns the formation of family counsellors, extended education of doctors, pedagogues, and psychologists, and also the theological formation of workers in family pastoral. But there are some domains where the priest is irreplaceable, where he has to rediscover the delicate domain of spiritual leadership, which is the sensitive area of the confessional service. However, a combination of these services will manifest itself in the support and assistance of the people who are in special circumstances (e.g. civil divorce, and civil remarriage). The pastoral of marriage and the family (and the role of priests in this) in our Church urgently requires a Family Directorate. For this reason, at the end of our exposition, as a model we have suggested possible structures in family pastoral as it is presented in the Family directorate of the Italian bishops' conference.