Search

Prilog iznosi na vidjelo prisutnost enciklike Fides et ratio Ivana Pavla II. u nas, i to povodom njezine dvadesete obljetnice izlaska. S tim ciljem kronološki pokazuje osvrte na nju u našoj znanstvenoj periodici, koja se mahom vezuje uz filozofsko– teološke institucije na našem nacionalnom korpusu. Članci su većinom izlazili u časopisima Crkva u svijetu, Obnovljeni Život, Vrhbosniensia i Bogoslovska smotra, a gotovo zanemarivo na drugim mjestima. Napisi su bili prigodničarskoga karaktera, tj. izlazili su povodom objave enciklike i obilježavanja njezinih godišnjica. Riječ je o veoma dobrim prikazima čitavoga dokumenta, odnosno pojedinih njegovih dijelova u kojima je riječ o problematici kojom se autori inače bave u svojem znanstvenom radu. Oni su slijedeći okružnicu pisali o povijesno bremenitom odnosu razuma i vjere, odnosno filozofije i teologije kao znanosti o vjeri, o načelnoj otvorenosti ljudskoga duha prema istini koja je i transcendentnoga karaktera, o nužnosti filozofije za teologiju, o prirodnim znanostima i enciklici, o grozoti nihilizma koji predstavlja pravu negaciju ljudskosti te o ponudi poruke Isusa Krista koju je filozofiji pružio Ivan Pavao II. Valja spomenuti da su se pojedini autori znali i kritički osvrnuti na neke dijelove enciklike., This article highlights the presence in Croatia of John Paul II’s encyclical Fides et Ratio on the occasion of the twentieth anniversary of its publication. Hence, the article gives a chronological list of reviews on the encyclical in Croatian scientific periodicals, which are generally associated with philosophical–theological institutions in Croatia. Articles were published in the journals Crkva u svijetu (The Church in the World), Obnovljeni život (Renewed Life) and Bogoslovska smotra (The Seminarian Review) and in other places also, though the latter are almost negligible. Writings were occasional in nature, i.e., they were issued at the time of the publication of the encyclical and on the marking of its anniversaries. The aforesaid are very good presentations of the entire document or of individual sections on whatever problem the authors deal with in their scholarly endeavours. Following the encyclical, they wrote about the meaningful relationship between reason and faith throughout history, or rather philosophy and theology as the sciences of faith, of the openness, in principle, of the human spirit to the truth which is of a transcendent nature, of the necessity of philosophy for theology, of the natural sciences and the encyclical, of the abomination of nihilism which is a true negation of humanity, and of the offer of Jesus Christ’s message which John Paul II proposed to philosophy. It must be mentioned also that certain authors tended to make critical references to some sections of the encyclical.

U članku se propituje filozofijski aspekt izgradnje kršćanskog humanizma sadržanog u enciklici Fides et ratio. Analizom odnosa autonomije filozofije i teologije izgrađuje se platforma da se sinteza vjere i razuma ne gleda u svjetlu hermetizma, nego sukladno zakonitosti autentičnosti. Autentična filozofija ne može postati teologijom, baš kao što ni autentična teologija ne može postati filozofijom. Načelom heteroafirmativnosti ostvaruje se sinteza vjere i razuma na način da se istina oslobodi formalističkog i od čovjeka otuđenog oblika stvarnosti. Egzistencijalno je relevantna istina ona koja ne isključuje, koja ima snažne integrativne mehanizme te tako pridonosi osmišljavanju ljudskog života., The article discusses the philosophical aspect of building Christian humanism contained in the Encyclical Fides et Ratio. In analyzing the reciprocal autonomous relationship between philosophy and theology, a platform has been created for the synthesis of faith and reason, not however to be seen in light of hermeticism, but in keeping with the laws of authenticity. An authentic philosophy cannot become a theology, similarly an authentic theology cannot become a philosophy. The principle of hetero–affirmation embodies the synthesis of faith and reason in such a way that the truth is liberated from a formalistic and alienated form of reality. An existentially relevant truth is one that does not exclude, one that has powerful integrative mechanisms, and that contributes to the meaningfulness of human life.

Autor istražuje Verešovo poimanje čovjeka i njegovu težnju za postojanjem, slobodom, besmrtnošću, vječnošću u odnosu na čovjekovu prolaznost, uvjetovanost i smrtnost; otkriva Verešov filozofsko–teološki napor u proučavanju sposobnosti čovjeka da razumskim putom spozna podrijetlo, smisao i svrhu svojega postojanja u odnosu na postojanje iskonskog Pokretača odnosno Stvoritelja koji oduvijek jest i koji se postupno objavljuje preko svojih djela i u čovjekovoj svijesti. Proučava utemeljenost i suvislost Verešova razmišljanja, razložnost i opravdanost njegova promicanja i zagovaranja filozofsko–teološkog dijaloga među filozofsko– teološkim znanostima, posebno između vjere i razuma., In the article Tomo Vereš –Promoter and Advocate of Philosophical–Theological Dialogue: The Role and Significance of Faith in Dialogue the author delves into Vereš’s concept of man and his longing for existence, freedom, immortality and eternity in respect to transience, contingency and mortality. He exposes Vereš’s philosophical– theological efforts in the course of his inquiries into man’s ability to acquire knowledge by means of reason about the origin, meaning and purpose of his existence in relation to the existence of the Prime Mover, or rather, the Creator who always was and who reveals himself gradually throught His works and in man’s consciousness. The article studies the foundedness and significance of Vereš’s reflections, judiciousness and justifiability of his endorsement and advocacy of philosophical–theological dialogue among the philosophical–theological sciences, particularly between faith and reason.

U radu se istražuju stajališta i moralna načela kršćanstva, islama, hinduizma i budizma glede tržišta i tržišnih djelatnosti. Traže se odgovori na pitanja kakav sustav tržišta svaka od tih vjera podupire (ili osuđuje) i koje se moralne norme traže u odvijanju tržišnih djelatnosti. Razmatra se i stajalište prema pojedinim elementima tržišta: imovini, predmetu trgovine, cijeni, distribuciji i tržišnoj komunikaciji. Zaključno se sagledavaju sličnosti i razlike stajališta pojedinih religija, a pridržavanje moralnih načela prepoznaje se kao preduvjet održivosti tržišnoga gospodarstva., The article examines the attitudes and moral principles of Christianity, Islam, Hinduism and Buddhism with respect to commerce and marketing activities. The author seeks answers to questions concerning the sort of market system each of these religions supports (or condemns) and the moral norms needed to conduct marketing activities. He examines their stances toward elements of the marketing mix such as property, goods to be marketed, price, distribution and marketing communication. In conclusion similarities and differences in the outlooks of these religions are studied, and adherence to moral principles is perceived as a precondition for the sustainability of a market economy.

Članak promišlja teološku metodu, »intellectus fidei« Anzelma Canterburyjskog, koju ćemo predstaviti kao dijalektičko-racionalnu. Za razliku od patrističke teologije u kojoj je prevladavala metoda »quaerere«, traganje za Bogom i Božjim licem, u Anzelma premoć ima metoda »accedere«, misaona jasnoća uma koja se izriče u »rationes necessariae«. Premda Anzelmo nije racionalistički teolog, kako mu se to nerijeko spočitava, u članku se ukazuje na problematičnost njegove dijalektičko-racionalne metode »quaerere«. To posebno dolazi do izražaja u njegovu djelu »Cur Deus homo«, kojemu je posvećen drugi dio članka. Donose se temeljni vidovi toga Anzelmova djela, s posebnom naglaskom na njegovu angelologiju koja predstavlja skriveno središte cjelokupne argumentacije o zadovoljštini. I to se djelo pozitivno vrjednuje, ali se isto tako pokazuju ograničenja Anzelmove dijalektičko-racionalne metode i u tomu djelu., The article ponders the »intellectus fidei« method of theological reflection developed by Anselm of Canterbury which we shall present as being dialectical-rational. Unlike patristic theology, wherein the »quaerere« method predominates - the search for God, for the face of God - Anselm introduces/asserts the »accedere« method, clarity of the mind expressed in »rationes necessariae.« Though Anselm is not a rationalistic theologian, of which he is frequently accused, the article points out the problematicity of his dialectical-rational »quaerere« method. This is particularly evident in his work »Cur Deus homo« which is discussed in the second section. The basic aspects of this work are portrayed with a special emphasis on Anselm's angelology which represents the hidden core of the complete argumentation on atonement. This work also is assessed in a positive way, but not without indicating the limitations of Anselm's dialectical-rational method therein.

U proučavanju Isusova Ja–jesam kao objekta vjere (Iv 8,24) autor sinkronijski pristupa biblijskomu tekstu. Uz to je priredio i dvije dijakronijske bilješke o toj temi. Isusovo predstavljanje izričajem Ja–jesam popraćeno je stavovima od klanjanja (Iv 18,6; Mt 14,33) do smrtne osude (Mk 14,64). Kontekst u kojem se nalazi Iv 8,24 (Iv 8,21–59; usp. rr. 28.58) autor članka promatra kao kristološki pešer, midrašku aktualizaciju tekstova iz Deuteroizaije s Božjim revelacijskim imenom Ja–jesam (LXX: Iz 41,4; 43,10–25...) koje je nomen sacrum Bogu Egzila. Teološki, ne etimologijski, Ja–jesam u odnosu je i s Božjim imenom za Egzodus (Izl 3,14). Tekstovima koji sadrže izraz Ja–jesam (Iv 8,24; usp. rr. 28.58; 13,19) Ivan zapravo razvija svoju kristologiju Božje Riječi. Već iz Proslova čitatelj zna da je Isus Logos, utjelovljena Riječ (usp. 1,1.14), a tekstovima koji sadrže izraz Ja–jesam evanđelist mu takoreći daje priliku da »čuje« izravno, u prvome licu, samu Božju Riječ. Kad Isus govori (i djeluje), Bog tada govori (i djeluje), i to ne kao nekada, samo za Hebreje (usp. Egzodus) ili samo za sužnjeve (usp. Egzil). U Isusu, koji je nositelj Božjega imena Ja–jesam, Bog se objavljuje kao Spasitelj svakoga čovjeka, cijeloga svijeta (usp. Iv 4,42). Prema Ivanu, stoga, svatko tko vjeruje u takav Isusov identitet spašen je, taj će živjeti (usp. Iv 8,24)., In his enquiry into Jesus’ I–am as the object of faith (John 8:24) the author approaches the biblical text synchronically. However, he offers two diachronic notes on the topic as well. Jesus’ presentation of Himself as the I–am is accompanied by attitudes ranging from adoration (John 18:6; Matt 14:33) to his death sentence (Mark 14:64). The author considers that the context of John 8:24 (John 8:21–59; cf. vv. 28.58) is a Christological pesher, a midrashic actualisation of the texts from Second Isaiah where God’s name, when revealing Himself, is I–am (LXX: Isa 41:4; 43:10.25...) which is the nomen sacrum for the God of the Exile. Theologically, not etymologically, Jesus’ I–am is related also to God’s name of the Exodus (Ex 3:14). By means of the texts containing Jesus’ I–am (John 8:24; cf. vv. 28.58; 13:19) John develops his Christology of the Word of God. Already from the Gospel Prologue the reader knows that Jesus is the Logos, the Word of God incarnate (cf. 1:1.14), while the texts containing I–am sayings allow the Evangelist to give the reader the opportunity, one might say, to »hear« directly, in the first person, the Word of God itself. When Jesus speaks (and acts), it is God speaking (and acting), and not as before, to the Hebrews only (cf. Exodus) or solely to the captives (cf. Exile). It is in Jesus, who is the bearer of God’s name, I–am, that God reveals Himself as the Saviour of every human being, of the whole world (cf. John 4:42). According to John’s Gospel, therefore, everyone who believes in this identity of Jesus will be saved: he shall live (cf. John 8:24).

Ova kraća rasprava nastala je kao prilog javnoj raspravi o indoktrinacijskome i nasiljem SDP–ove vlasti uvedenom programu tzv. »spolnoga odgoja« u osnovne i srednje škole. U njoj se argumentirano dokazuje da taj »spolni odgoj« nije odgoj nego antiodgoj, nije znanstveno ni stručno utemeljen, nego je plod ideologija: sekularno–ateističke i feminističko–homoseksualističke. Diskriminirajućeg je karaktera i vrlo agresivno uperen protiv vjere, morala i hrvatskih nacionalnih interesa. Pedagoški je, moralno i nacionalno štetan jer seksomanijskim informiranjem nedozrelu djecu senzibilizira i potiče na spolne odnose vrlo štetne za njihovo zdravlje, moralno ih truje i upropaštava. Autor dokazuje da »kreatori« štetnoga »spolnog odgoja«, i to u okolnostima smrtonosne depopulacije, razaraju vrela života, seksomanijskim senzibiliziranjem i homoseksualizmom šire neplodnost, trasiraju putove izumiranja i hrvatsku djecu »odgajaju« za slobodu raspadanja i »kulturu smrti«. Tom i takvom »spolnom odgoju« autor odlučno kaže: Ne! Duhovna obnova, moralna i odgojna preobrazba moraju postati nacionalni prioriteti. Reafirmacija odgoja, duhovnih, etičkih i odgojnih vrijednosti, zaštita djece i mladeži — najvažnije su društveno–pedagoške zadaće danas, odgojni imperativ, alfa i omega hrvatskoga pedagoškog preporoda., This rather brief discussion has arisen that it may serve as a contribution to the public debate on the indoctrinated and forcefully introduced (by the Social Democratic Party government) programme of so–called “sexual education” into primary and secondary schools. The article argues and proves that this “sexual education” is not education at all, but rather anti–education; that it is not scientifically–based, but rather is the ideological fallout of secular–atheist and feminist–homosexual ideologies. It has been discriminatorily and very aggressively directed at religious faith, morality and Croatian national interests. Pedagogically speaking, it is detrimental to the moral fabric of Croatia, and to her national interests because its sex–maniacal sexual instruction sensitizes immature children and incites them to sexual activity which is very detrimental to their health, which poisons them morally and mars them for life. The author proves that the “creators” of this harmful “sexual education,” in circumstances in which Croatia is being disastrously depopulated, are destroying the well–spring of life by sensitizing children to sex–maniacal behaviour and homosexualism. They are thus causing an increase in the occurrence of infecundity, are paving the way to extinction, are “educating” Croatian children for the freedom to engage in decadent behaviour and for the “culture of death”. To this type of “sexual education” the author resolutely says: No! Spiritual renewal as well as moral and educational transformation must become the national priority. A reaffirmation of education, spiritual, ethical and educational values, the protection of children and youth — these are the most important socio–pedagogical tasks at hand — an educational imperative, the alpha and omega of the Croatian pedagogical renaissance.

Govor o »posebnim«, »privatnim« ili »specijalnim objavama« nije lišen ambivalencija, posebno u novije vrijeme. S jedne strane, teološki ih se nerijetko diskreditira, a s druge, mnogi im pristupaju nekritički. U svemu se tome iz vida lako izgubi teološki sadržaj koji one nose i koji zaslužuje biti teološki razmotren, bilo u smislu utvrđivanja teološke istinitosti, bilo u smislu traženja mogućih doprinosa za teologiju. Polazeći od ukazanja u Fatimi i viđenja M. F. Kowalske, ovaj se rad posebno bavi eshatološkim temama prisutnima u tim dvjema konkretnim »posebnim objavama«. Donoseći na poseban način eshatološke teme navedenih »posebnih objava«, u ovom se radu pokušava pokazati teološka relevantnost »posebnih objava«. Upravo one mogu pomoći prikladno komunicirati govor o raju, paklu i čistilištu suvremenomu čovjeku., In recent years especially, speech about »particular«, »private« or »special revelations« is not devoid of ambivalence. On the one hand, these are often theologically discredited and on the other hand are approached uncritically by many. In this situation the theological content which they contain and which is deserving of consideration is easily neglected regardless of whether it involves establishing theological truths, or seeking out possible contributions to theology. Setting forth from the Fatima apparitions and the visions of M. F. Kowalska, the paper deals particularly with eschatological themes in these two »special revelations«. Through a unique presentation of the latter, this paper attempts to demonstrate the theological relevancy of »special revelations«. It is precisely these revelations that can help to appropriately communicate speech about Paradise, Hell and Purgatory to modern man.

U ovom radu pokušali smo prikazati vrijednost i značenje pojave bioetike, točnije integrativne bioetike kao one koja (nije jedina) svojim doprinosom može pomoći u premošćivanju napetosti u odnosu vjera – znanost (teologija i prirodne znanosti). Pokušali smo bioetički doprinos u pravcu premošćivanja razlika u odnosu vjera – znanost rasvijetliti kroz nekoliko bitnih točaka. Prije svega u samim temeljima bioetike (integrativne bioetike), onako kako je ušla u hrvatski znanstveni krug, naziremo jasne pokazatelje kako je njezin cilj omogućiti nam orijentaciju, i to na temelju različitih polazišta (integrativnost, interdisciplinarnost, transdisciplinarnost, perspektivizam, pluriperspektivizam) u pravcu što kvalitetnijeg razvoja i opstanka svijeta i čovjeka. Osim toga jasno treba podcrtati da bioetika (integrativna bioetika) niti je pokušavala, niti pokušava biti neka »nova religija«; ona je naprosto nastala kao pokušaj odgovora na goruće probleme koji se tiču čovjeka i svijeta te njihova opstanka., In this paper we have attempted to demonstrate the value and significance of bioethics, that is (not only) integrative bioethics, as that which can contribute to the easing of tensions on the level of faith-science (theology and natural sciences). We have endeavoured to clarify the bioethical contribution through several important points. Firstly, it is in the very foundations of bioethics (integrative bioethics), such as it (bioethics) has entered Croatian scientific circles, that we can perceive clear indications of its goal which is to enable our orientation from various points of departure (integrativity, interdisciplinarity, transdisciplinarity, prespectivity, pluriperspectivism ) toward a more qualitative development and subsistence of the world and of man. Also, we must underline the fact that bioethics (integrative bioethics) makes no attempt, nor has it ever made any attempt, to be some sort of »new religion«, but rather it has arisen from the endeavour to respond to burning issues pertaining to man and the world and their survival.

Važnost misli kardinala Newmana šire je prepoznata prilikom njegove prošlogodišnje beatifikacije. Članak istražuje njegove najvažnije poglede kao branitelja vjerodostojnosti vjere. Nastojat će se pokazati kako je zauzeo stav protiv nekih od prevladavajućih pretpostavki svoga doba; redukcije istine na racionalne oblike, liberalizam ili relativizam koji niječe mogućnost istine te i poistovjećivanja religije s emocionalnim iskustvima. Odgovarajući na ove izazove, Newman je obratio posebnu pozornost na tri bitne sastavnice puta vjere: nužnost otvorene raspoloživosti, osluškivanje glasa savjesti i posebnu uloga imaginacije u činjenju Boga »stvarnim«. Privučenost novom apologetikom bila je Newmanova strast tijekom cijeloga njegova života, no posebno se očitovala u velikim sveučilišnim propovijedima koje je držao u Oxfordu od 1839. do 1843. godine, kao i u knjizi »Gramatika pristanka« iz 1870. Članak će biti zaključen svraćanjem pozornosti na Newmanov glasovit prozni stil, znakovit za dinamičko usmjerenje njegove misli., The importance of Cardinal Newman’s thought has been further recognised in the wake of his beatification last year. This article explores his principal approaches as a defender of the credibility of faith. It shows how he took his stand against some of the dominant cultural assumptions of his age, and of ours: the reduction of truth to rationalist forms; liberalism or relativism that denies the possibility of truth; or the identification of religion with emotional experiences. In responding to these challenges Newman gave special attention to three essentials on the road to faith: the need for an open disposition; attention to the voice of conscience; a special role for imagination as making God »real«. This attention to a new apologetics was a passion in Newman’s whole life, but is seen especially in his great university sermons at Oxford in the years 1839 to 1843 and then later in his book of 1870, The Grammar of Assent. The article concludes by drawing attention to Newman’s famous prose style as indicative of the dynamic movement of his thought.

Za svetog Tomu Akvinskog čovjek koji u vjeri prima božansku objavu ima udjela – na ograničen, ali stvaran način – u samom Božjem znanju. Drugi vatikanski koncil preporučuje sv. Tomu kao učitelja jer on otkriva duboku povezanost između otajstava. Ta se povezanost očituje kad sv. Toma poziva vjernika da od samoga Boga primi svjetlost za sve predmete spoznaje. Na taj način vjernik, na primjer svećenik, može naći jedinstvo ne samo između teoloških disciplina nego i između duhovnog života, teologije, službe, društvenog života itd. To utemeljenje u Bogu razlog je zašto Koncil preporučuje sv. Tomu: jedinstvo vjere i razuma može se shvatiti samo polazeći od njihova zajedničkoga božanskog podrijetla. Konačno, sv. Toma nam pomaže shvatiti jedinstvo božanskog i ljudskog djelovanja, što nas osposobljuje shvatiti službu kao takvu i narav Božje riječi., In Saint Thomas Aquinas’ view, a man who receives divine revelation by faith participate, in a limited though real way, in the knowledge of God himself. The Second Vatican Council recommends St. Thomas as a teacher of the Church because he has revealed the profound connection between the mysteries. This connection is brought to light as St. Thomas invites the faithful to receive light from God himself on all objects of knowledge. Thus the believer, for example the priest, can find unity not only among theological disciplines, but also among spiritual life, theology, ministry, social life, etc. This foundedness in God accounts for the Council’s recommendation: unity between faith and reason can only be understood from their common divine origin. Lastly, St. Thomas helps us to understand the unity between divine acts and human acts, hence enabling us to envision the ministry as such, as well as the nature of the Word of God.

U radu se predstavlja Balthasarovo poimanje Nietzscheove filozofije. Hans Urs von Balthasar u djelu „Apokalipsa njemačke duše“, koje je prerađeno, produbljeno i opširno nadopunjeno izdanje njegova doktorskog rada „Povijest eshatološkoga problema u modernoj njemačkoj književnosti“, zadnji dio posvećuje bitki, „dvoboju“ Sørena Kierkegaarda i Friedricha Nietzschea. Mogli bismo reći da s filozofsko-teološkom misli Sørena Kierkegaarda Balthasar kritički promišlja filozofiju Friedricha Nietzschea. Balthasarovu prikazu toga dvoboja posvećeno je prvo poglavlje ovoga članka. U drugomu dijelu ukazuje se na one elemente Niezscheove filozofije koji bi, prema Balthasaru, trebali nadahnjivati samu teologiju. Riječ je ponajprije o važnosti tragičnosti za čovjekovu egzistenciju, kršćansku vjeru i Crkvu. Kršćanska vjera je za Balthasara radikalizacija i kritičko dovršenje svake tragičnosti, pa tako i Nietzscheove filozofije. Naposljetku, u zaključnom osvrtu ističe se, preko Balthasarove analize, kako bi se današnja teologija trebala ponovno početi intenzivno baviti Nietzscheom, štoviše, ući u intenzivan proces učenja od njegove filozofije: protiv Nietzschea može se biti samo ako se misli zajedno s njim, ako se uči od njega. Tada taj teološki „protiv“ neće biti više „protiv“, nego mišljenje „većega“, mišljenje „onkraj“ samoga Nietzschea (bez njegova pokrštavanja)., This article presents Balthasar's reflections on Nietzsche's philosopy. Hans Urs von Balthasar in his work «The Apocalypse of the German Soul», which is a rewritten, more profound and richly supplemented issue of his doctoral thesis titled «A History of the Eschatological Problem in Modern German Literature», the last section is devoted to the battle or «duel» between Søren Kierkegaard and Friedrich Nietzsche. One could say that it is through Søren Kierkegaard's philosophical-theological thought that Blathasar reflects critically on Friedrich Nietzsche's philosophy. The first section of this article is devoted to illustrating this duel. In the second section the author points out the elements in Nietzsche's philosophy which, according to Balthasar, should be inspiring even to theology. This has to do primarily with the importance of the tragicalness of man's existence, the Christian faith and the Church. In Balthasar's opinion, the Christian faith is a radicalization and completion of all tragicalness, and so too Nietzsche's philosophy. Finally his concluding comment stresses, through the prism of Balthasar's analysis, how contemporary theology should begin to deal thoroughly with Nietzsche, moreover to enter into an intensive process of learning from his philosophy: one can be opposed to Nietzsche only if one thinks as he thinks, only if one has learned from him. Then this theological «contra» will no longer be a «contra» but rather a reflection on «something greater», a reflection «beyond» Nietzsche himself (without his christianization).

Uočavajući Pavlov govor o vjeri, nadi i ljubavi kao temeljnim odrednicama kršćanske egzistencije, autor istražuje njegov govor o kršćanskoj savjesti. Pavao, naime, i vjeru (u Rim) i savjest (u 1 Kor), premda ovu drugu ne izravno, kvalificira pridjevima jak i slab, što ukazuje na njihovu povezanost i potrebu usporednog istraživanja. Iz povijesnog i tekstualnog konteksta očito je da je Pavlov govor naslonjen na konkretne probleme dotičnih crkvenih zajednica. A osnovni problem, iz kojega su proizlazili mnogi drugi, bio je odnos spoznaje i savjesti. Jasno je da je savjest određena spoznajom, ali Pavlu je isto tako jasno da je spoznaja kao i vjera određena navještajem. Spoznajna različitost i pluralizam određuje i pluralističku prosudbu savjesti. Pavao je tipizira u dva ekstrema: jaku i slabu prosudbu, odnosno savjest. I jedna i druga prosudba ima svoje mjesto u crkvenom zajedništvu, pod uvjetom da i jedna i druga u konkretnom djelovanju i određivanju slobode budu vođene ljubavlju prema drugome. Ljubav koja se konkretno očituje kao uzajamnost i obazrivost temeljni je zakon i norma savjesnosti. Savjest je značajna odrednica čovjekove eshatološke stvarnosti, a ipak ne i konačna. Konačna odrednica je Božja prosudba koja svaku subjektivnost stavlja u okvire zajedništva kao objektivnosti. A tamo gdje je primarno zajedništvo, koje ne dokida osobu i njezinu individualnost, ispravno je ponašanje određeno prvenstveno ljubavlju. Iz svega je vidljivo da jedino ljubav, kao ispravni odgovor na Božju ljubav iskazanu u Kristu, može usmjeriti, ali i ograničiti djelovanje koje bi po uvjerenju i savjesti moglo biti na štetu bratskog zajedništva.

Povijest kršćanske umjetnosti, od svojih najranijih manifestacija pa do kraja srednjeg vijeka, obuhvaća vremenski raspon od više od tisuću godina, a od stilova izmjenjuju se ranokršćanska i bizantska umjetnost, zatim ranosrednjovjekovna ili predromanička, te romanička i gotička umjetnost. U svakoj od njih nastoji se likovnim jezikom, koji u sebi uključuje i govor simbola, vizualizirati bitne sadržaje kršćanske vjere, pri čemu se uvijek poštuju strogo određeni ikonografski obrasci i liturgijske potrebe. U procesu razvoja kršćanske umjetnosti, koji u morfološkom smislu na svom početku uključuje i neke zatečene predloške poganske antike koji potom u svom umjetničkom i značenjskom aspektu doživljuju radikalnu preobrazbu, potrebno je respektirati i njegovu teološko-filozofsku potku. Tu je i nezaobilazni prinos raznih crkvenih redova koji su, birajući najbolje graditelje, kipare i slikare, u duhovnom i estetskom pogledu kroz cijelo srednjovjekovno razdoblje kršćanske Europe (doba vjere, smislenosti, čvrstog hijerarhijskog ustrojstva i oslonca na Božji i crkveni autoritet) neprestano darivali Bogu ono najljepše što su umjetnici mogli stvoriti i što Bogu jedino i pripada.

Poniklo u židovskoj religioznoj tradiciji, kršćanstvo se vrlo brzo susrelo s grčkom filozofijom i poganskim ambijentom. Susret kršćanstva i filozofije, vjere i razuma, bio je neizbježan što su dobro shvatili i ranokršćanski pisci koji su iskoristili dobre plodove do kojih je filozofirajući došao ljudski razum. Većina ranokršćanskih pisaca ima pozitivan odnos prema filozofiji i nastoji uskladiti bogatstvo Objave (vjeru) i plodove filozofije (razum). Kao važnije predstavnike enciklika Fides et ratio ističe Justina, Ireneja, Klementa Aleksandrijskog, Augustina i druge koji će ostati i u budućnosti dobar primjer skladnog povezivanja vjere i razuma, teologije i filozofije.

U članku se najprije prikazuje Ivan Merz kao čovjek zrele vjere u svim dimenzijama ; obrađuje se psihološka zrelost njegove vjere, intelektualno produbljivanje, kritičnost, dijalogalni element te operativno-kreativni vidik. Potom se obrađuje Merz kao odgojitelj vjere kod mladih pod vidom ciljeva, sadržaja i metodologije.