Search

Predmet istraživanja doktorske disertacije naslovljene Francuske putpiskinje 19. stoljeća po Jugozapadnoj Aziji su djela dosad oskudno istraživanih do javnosti nepoznatih francuskih putopiskinja koje u 19. stoljeću putuju po Jugozapadnoj Aziji. Putopisi se istražuju u odnosu na orijentalistički diskurs putopiskinja i njegov razvoj u pravcu otvorenosti prema drugom/stranom, te moguće hibridizacije. Ustanovit će se u kojoj mjeri putopiskinje usvajaju François-René de Chateaubriandov imperijalistički diskurs, odnosno u kojoj mjeri mu umiču promatrajući različitosti kao obogaćenje poput Alphonse de Lamartinea, odnosno diveći se harmoniji kontrastivnih elemenata poput Gustavea Flauberta. Hipoteza ove disertacije je da glavnina francuskih putopiskinja 19. stoljeća po Jugozapadnoj Aziji ne samo reproducira orijentalistički diskurs u odnosu na život stanovninštva, život žena, opis bazara, gradova i harema, nego odaju želju za upoznavanjem Drugog/Stranog bez vrijednosnih filtera. Primjenom suvremene anglofone i frankofone postkolonijalne kritike počevši od Edwarda Saida, preko Homi K. Bhabhe, Gayatri Chakravorty Spivak, Aimé Césairea, Frantza Fanona, Alberta Memmija hipoteza doktorske disertacije će se potvrditi, odnosno proširiti. Postavlja se pitanje postoje li neke putopiskinje koje idu korak dalje u pravcu da potlačenom subjektu daju pravo da govori u svoje ime i predstavi se. Istražit će se kako se putopiskinje odnose prema ropstvu i porobljavanju općenito. Smatraju li ropstvo sramotom čovječanstva žestoko ga osuđujući poput Aimé Césairea. Budući da je putopis hibridan žanr u radu će se primijeniti različite teorije, od povijesne metode, imagologije, komparativne analize u odnosu na francuski muško-ženski putopisni diskurs, postkolonijalne kritike počevši od Saidovog orijentalizma, preko Bhabhine teorije trećeg prostora, subalterne teorije, te suvremene frankofone postkolonijalne kritike. U ovoj će se disertaciji također po prvi put primijeniti aktancijalna shema Deana Dude na francuski ženski putopis kako bi se kroz uloge aktanata, to jest protuaktanata potvrdila, odnoso proširila hipoteza ove disertacije. Ovakav pristup predstavlja novinu o odnosu na dosadašnja istraživanja u odnosu na francuski ženski putopisni diskurs i rezultati istraživanja otvorit će neka nova pitanja za buduća znanstvena istraživanja na tome području. The subject of research of this doctoral dissertation entitled French female travel writers to Southwest Asia in the 19th century are the works by barely or unknown to the public French female travel writers that are travelling to Southwest Asia in the 19th century. The travelogues are investigated in regards to the orientalist discourse of the female travel writers and its development in the direction of openness to the other and the foreign, and the possiblity of hybridization. It will be determined to what extent the female travel writers adopt François-René de Chateaubriand's imperialist discourse, respectively to what extent they dodge it by observing differences as an enrichment like Alphonse de Lamartine, or by admiring the harmony of contrastive elements like Gustave Flaubert. The hypothesis of this dissertation is that the mayor part of French female travel writers not only reproduces orientalist discourse in regards to life of inhabitants, life of women, bazar descriptions, cities and harems, but also reveal the wish to meet the other/the foreign without value filters. By application of contemporary anglophone and francophone postcolonial critic starting with Edward Said, to Homi K. Bhabha, Gayatri Chakravorty Spivak, Aimé Césaire, Frantz Fanon, Albert Memmi the hypothesis of the doctoral dissertation will be confirmed or enlarged. Are there maybe some that go a step further in the direction to give the oppressed subject the right to speak in its name and to represent itself. It will be investigated how the travel writers react on slavery and enslavement in general. As travelogues are a hybrid genre in this dissertation different theories from the historical method, imagology, comparative analysis referring to French male-female travelogue discourse, postcolonial critique, starting with Said's orientalism, to Bhabha's third space theory, subaltern theory by Spivak, and contemporary francophone postcolonial criticism. In this dissertation will be applyed for the first time the actantial sheme of Dean Duda to French femal travel writing in order to, through the role of the actants, counter-actants the hypothesis of this dissertation could be confirmed or widened. Such an approach represents a novelty in relation to previous investigations concerning French female travel discourse and the results of the investigation will open new questions for future scientific research in that field.

Sagledavajući osnovne postavke postkolonijalne kritike, a u svjetlu njene primjene na kontekst hrvatske ili bosanskohercegovačke književnosti, konkretno na analizu tekstova Ive Andrića, uočavaj use problemi koji su ugrađeni u same temeljne definicije. Statično shvaćanje osi polarizacije, te pripadajuće pozicije nadređenog i podređenog, kakvo se uzima kao metodološki alat u analizama stanja u kulturama tzv. Trećeg svijeta kao da zahtijeva nadogradnju ili dopunu kada je u pitanju spomenuti kontekst. Tu se pojavljuju brojni problemi, te isti zahtijevaju uzimanje u obzir mogućnosti rotiranja polarizirajuće osi ; dinamičnu promjenu pozicija do koje dolazi promjenom konteksta i načina 'čitanja' teksta i upisanih odnosa. Do kakvog dinamičnog rotiranja može doći, pokazuje primjer novijih čitanja tekstova Ive Andrića, unutar partikularnih (nacionalnih) naracija kojima se prilagođavaju.

U ovome se radu tumače dvije drame suvremene hrvatske autorice Tene Štivičić u kontekstu postkolonijalne kritike i hrvatske drame. Uporište mojega tumačenja drama fragile! i Nevidljivi jesu intertekstualne spone Tene Štivičić i suvremenoga hrvatskog dramskog ženskog pisma koje, kako ću nastojati pokazati, ima dugu povijest progovaranja s margine i o margini. Žensko dramsko pismo kritizira i redefinira „univerzalne“ stavove o pojedincu i društvu, jeziku, povijesti, kulturnoj i estetskoj formi (Lada Čale Feldman). Analizirane drame čine isto, pri čemu je središnje mjesto njihovih zapleta i mojega čitanja problem identiteta i alteriteta, sepstva i drugosti. Identiteti su rezultat uspješne artikulacije ili „ulančavanja“ subjekta u tok diskursa (Stuart Hall). Ulančavanje subjekata u fiktivne i/ili teorijske diskurse generira zaplete imigrantskih drama Tene Štivičić. Londonskim su imigrantima ponuĎena dva diskursa – orijentalizam i balkanizam, dvije artikulacije drugosti. Unatoč nastojanjima da se upišu u neoliberalne mitove o samoostvarenju, njihovo je nepripadanje neiskupljivo. U dramama je, osim rasnih, etničkih i vjerskih razlika, vaţno i rodno nepripadanje tematizirano nasiljem nad ţenama, prostitucijom i objektifikacijom – imigrantkinje su dvostruke autsajderice.

Postokolonijalno čitanje Nazorove pripovijesti Veli Jože otkriva mjesta u tekstu u kojima se mogu iščitati elementi produkcije i reprodukcije, prezentacije i reprezentacije kolonijalnog diskurza i rekonstitucija kolonijalnog subjekta nasuprot dosadašnjim dominantnim interpretacijama teksta kao priče o narodnoj borbi, borbi protiv eksploatatora i o potrebi narodne sloge. Ta mjesta pozivaju na razradu i interpretaciju alatima postkolonijalne kritike pri čemu se pokazuje kako je Nazorova ambivalencija zapravo imanentan element postupku ispisivanja nacije. U tome smislu nakon provedene analize u radu se dolazi se do zaključka kako je Veli Jože s pravom kanoniziran tekst koji proizvodi i oslanja se na snažne nacionalne predodžbe kroz koji se može na različitim razinama progovarati o moderni, neoromantizmu, mitologiji ili usmenoj književnosti. Međutim, istodobno ukazuje i na ambivalentnost, dvojakost, hibridnost, dijalogičnost i polilogičnost u procesima ispisivanja nacije. Zato se čini uputnim upravo tim kvalitetama teksta pristupati i postavljati ih u prvi plan radije nego Velog Jožu, a potom i Nazora i njegov opus, podvoditi kroz ideološki redukcionizam ili različita upisivanja ili prisvajanja značenja.

Zbirka kratkih priča Assije Djebar Femmes d’Alger dans leur appartement (1980.) govori o životima žena u alžirskom kolonijalnom i post-kolonijalnom društvu. Zbirka naziv preuzima od slike Eugènea Delacroixa, orijentalističkog prikaza žena u haremu. Rad analizira način na koji kratke priče nastaju u dijalogu sa slikom te postupak kojim se Djebar distancira od Orijentalizma i vrši dekonstrukciju europskog nametljivog i iskrivljujućeg pogleda. Žene su podvrgnute kolonizatorovu, muškom pogledu te lišene identiteta i subjektivnosti. Djebar piše o borbi likova za oslobođenjem od kontrolirajućeg pogleda. Piše u ime alžirskih žena te opisuje njihovu borbu protiv kolonijalizma i patrijarhata.

Knjiga Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike polazi od činjenice da je ideja jugoslavenstva uvelike obilježila oblikovanje kulturnih identiteta na ovim prostorima. Upuštajući se u rekonstruiranje te ideje, Kramarić je itekako svjestan problema vjerodostojnosti njezina domišljanja. Poput svake druge povijesne ili kulturne traume, suočavanje s jugoslavenstvom ipak je nužno za analizu suvremenih, počesto promašenih, pokušaja liberalizacije društva. U tu svrhu Kramarić propituje učinke diskurzivnih konstrukcija ideje jugoslavenstva ili njezine drugosti, ali rezultate svojeg čitanja ovjerava konkretnim materijalnim okolnostima koje su obilježile naprimjer komunistički režim ili hrvatsko proljeće. U dosluhu s različitim misliocima (Lyotard, Brubaker, Derrida, Bhabha), disciplinama i teorijskim uvidima (postkolonijalna kritika, kulturalna antropologija, postrukturalizam, psihoanaliza), Kramarić nas svojim esejistički zavodljivim stilom, prožetim življenom kulturom, upozorava na pogubne posljedice odgađanja kritičkog promišljanja ideje jugoslavenstva koja je iznimno važna za uspostavu postjugoslavenskih prostora.

Sažetak U ovom tekstu riječ je o uokvirivanju ideje hrvatstva kao pitanja presjecišta srednjoeuropskog, mediteranskog i orijentalnog prepletanja „kulturalnih paradigmi“. Proučavaju se tekstovi Ive Andrića, Miroslava Krleže i Vladimira Nazora, kao paradigmatični u ovom kontekstu razlike unutar korpusa. Doprinos Andrića i Krleže već je proučavan, a o Nazorovim se tekstovima pisalo manje. Oni narativnom ishodištu hrvatskog pripovjednog diskursa određuju prostor pozicioniranja u odnosu na druge koji su jasno vidljivi na površinskoj razini čitanja i nisu s nama isprepleteni u zavisnosti od (raznim pojavnim oblicima ucijepljenih) drugih kao kod Krleže i, pogotovo, Andrića. Taj je način alegorijske re/prezentacije stvarnosti i njezina funkcionalnog čitanja, odnosno aproprijacije u zajednici (u Boškarini i još više u Velom Joži), modalno drugačiji od Krležina ironičnog impostiranja u odnosu na Srednju Europu (koju istovremeno afirmira i često na razini grotesknog dekonstruira) i Andrićevih konstrukata (i hrvatske) orijentalne Bosne (u kojoj žive različiti drugi koje treba išičitavati u odnosu prema višeslojno podvojenim ideologijama - i stereotipnim ideološkim, kulturološkim i mitološkim obrascima koje nose pojedina vremena i prostori čitanja). Ideološke zasićenosti prisutne su na ovim prostorima najprije kao „stanje stvari“ prije čitanja (i pisanja) tekstova o kojima ovdje govorimo (dakle u ideologemski zasićenim horizontima očekivanja) i politici tekstualnosti kao izvanjskog okvira književnoj re/prezentaciji. One na razini imaginarne geografije prepletanja djeluju kao relevantni čimbenik diskurzivnog uključivanja čitan kao nešto određivano i zadavano u vrijeme njihova nastanka, ali isto tako sudjeluju i u procesu „prerade“ činjenica (naturalizacije tekstova, narativa, pri/povijesti), a onda i u impostaciji (aproprijaciji) raznih odnosnih diskurzivnih paradigmi na čitanje tih tekstova iz današnje, drugačijim konotatorima suvremene, i određenom poetikom/politikom zasićene, perspektive „novohorizonta očekivanja“. On je zasićen disperzijom u odnosima hegemonijske zasićenosi unutar interpretacijske zajednice. Ovdje se tvrdi da je ta zasićenost, uz političku, bitno zasićena i medijskom komponentom, odnosno opterećenoću („overload“) medijskom praksom koja povratno uvjetuje čitanje kanonskih tekstova. Ona tako projecira svoje impostiranje u „horizont očekivanja“ koji postaje prikraćen za historicističku komponentu. Na to se ovdje često referira u procesu interpretacije autorskih intencija iz današnje perspektive čitanja., The text is about framing the cultural paradigm of the idea of Croatness in literature and culture as an intertwining of Middle European, Mediterranean, and Oriental „cultural paradigms“. Texts by Ivo Andrić, Miroslav Krleža and Vladimir Nazor are studied because in the context of utterenig the „difference“ they are consideret to be important authors within the national corpus. In this light, the contribution of works of Andrić and Krleža has already been studied whereas the works of Nazor have not been studied to the same extent. However, in relation to the narrative source of Croatian storytelling discourse, they provide the possibility of defining the position towards Others who are clearly visible at the surface level of reading and not dependently interlaced with Us (by various inherent forms), as in the works of Krleža and Andrić. Nazor“s allegorical (re)presentation of reality and its functional reading, i.e. appropriation within the community (in Boškarina and even more in Veli Jože), is modally different from Krleža“s ironic imposition in relation to Middle Europe (simultaneously and ironically affirmed and grotesquely deconstructed) and from Andrić“s constructs of an Oriental (and Croatian) Bosnia where different Others live, meaning those who need no be read according to multilayered ideologies (and stereotypical ideological, culturological and mythological models impregnated into different times and reading spaces). Ideological saturation is principally seen as a „state of affairs“ present before the reading (and writing) of the literary texts discussed here (i.e. in horizons of expectations saturated with ideologemes) and as the politics (plural) of textuality as an external frame to literary (re)presentation. At the level of the imaginary geography of intertwining, they act as the relevant factors of discursive inclusion, to be read as something determined and given at the moment of their formation but also as active in the process of „reinventing“ the facts (the naturalization of texts, narratives and (hi)stories) and then in the imposition (appropriation) of different discursive reading paradigms of the texts from today“s perspective (one saturated with different politics/poetics, with different connotations and with new horizons of expectations). The horizon is seen as saturated with the dispersion of the hegemonical interpretative community. It is argued that the interpretative community is substantially influenced by not only political but also media factors. All this is referred to in the interpretation of literary texts and the authors“ intentions.

Analizom holivudskog block buster filma "Avatar" redatelja Jamesa Camerona, iz perspektive postkolonijalne kritike, razotkriva se gusto tkanje višeslojne priče sazdane na naturaliziranim kolonijalističkim tropima koji tanje granicu prepoznatljivosti između Cameronove fikcije i njegovog “aktivističkog” angažmana u stvarnom životu. Tema suradnje antropologa s vojnom imperijalnom mašinerijom dotaknuta scenarijem filma, u članku se obrađuje u jeci stvarne antropološške militarizacije: 2007. godine američka ratna strategija u Afganistanu i Iraku doživljava “kulturni okret” omogućen novačenjem antropologa i socijalnih znanstvenika u sklopu Human Terrain Systema……, It is hard not to read James Cameron’s movie Avatar from the postcolonial studies point of view. What appears to be an attempt of criticism towards the American imperialism, is build upon the rasistic subtext (and a vague discourse of, as Žižek put it, “Holywood’s Marxism”). Cameron constructed the Na’vi – the representation of the universal American other in a form of the blue aliens attributed with wide range of very “native” characteristics. In this search of the nativeness essence, Cameron (and his team of anthropologists) even managed to widen the scope of colonial tropes. By projecting the universal natives into outer space, the nativness is alienized, and the natives are depicted as non-human species. With the tail attribution, Holywood’s colonial trope becomes even more vivid: the natives are animalised. After the Avatar became the highest grossing movie in the history, Cameron was engaged by the US-based NGO Amazon Watch to help them fight for the rights of the tribes living in the Amazon Basin, since their traditional way of life is threatened by the big national project – the Monte Belo Dam on the Xingu river in Brazil. So, in the inverted logic of simulacrum, Cameron travelled in the “Heart Of Darkness” to meet some real Na’vi, but instead of leading them in the armed insurrection against the government (like his main character in Avatar did), he is thinking about filming a sequel. One of the anthropology-related topics provoked by the movie is the collaboration of the army and the anthropologists. Since 2007, in a context of Iraq and Afganistan wars, collaboration of this kind became a central point in the “counter-insurgency” war strategies of the US Army. This strategy is called the “Human Terrain System” (HTS) and is condemned by the American Anthropological Association (AAA) for violating the rules of the AAA Code of Ethics. Nevertheless, there are some misinterpretations of the HTS (considered in the paper) that dangerously confuse anthropological militarization with activism.

Proučavanje modela naracije nacije kod tri značajna južnoslavenska pisca

Ivo Andrić je pisac koji je svoj ispripovijedani svijet smjestio u 'međuprostor' dodirivanja nekoliko različitih identitetskih 'čvrstih' obrazaca. U sredinama koje su podložne čvrstim, jednoobraznim dijakronijskim uokvirivanjima unutar vlastita niza, bilo je mnogo pokušaja da se ovog autora svrsta u određenu kategoriju i pridoda mu se atribut 'srpskog', 'hrvatskog' ili 'bošnjačkog' pisca, kojega bi se, tako smjestilo unutar određene književne dijakronije. Andrić je, međutim, stvorio poziciju nepripadanja koju je prakticirao i izvan teksta, životom u mnogim gradovima, izjavama i svjetonazorom koji je uokvirio poetiku njegovih tekstova. Tako je otvorio prostor hibridizacije identiteta, postkolonijalnog propitivanja drugog i kritičke valorizacije 'čvrstih mjesta' strukturiranja sustava. Pitanje tog identiteta promatra se ovdje u odnosu na slične pojave unutar anglo-keltskih književnosti i postokolonijalne kritike, te se kao teorijska osnova nameće knjiga Homija Bhabhe Lokacija kulture u kojoj se upravo raspravlja o ovakvom tipu 'pozicioniranja između'., Ivo Andric is the author who placed his narrated worlds in a space ‘in between’, in relation to different models of identification. In the environment that is framed by very clear paradigms of national identification(s), many attempts were made to frame Ivo Andric in one particular national literary history, being it Serbian, Croatian or Bosnian. At the same time Andric, with his narrative tactics, positioned himself in between the cultures and becoming the other in text and in extra-textual tactics. In this way he opened the possibilities of constructing the hybrid identity, postcolonial questioning of the other, and he also questioned the structure of tradition and authority in regards to the narration of nation. By opening the questioning of the constructed constructs in his texts and positioning, Andric also opened the possibility of language games where others are put in a position to participate. The teoretical background of this work is in Homi Bhabha's book The Location of Culture and in comparing the situation of anglo-celtic 'other' within its own corpus to the positioning of post-colonial Bosnia and South Slavic environment.

The article interprets how the ballads of three diverse traditions – the Spanish, Italian and Croatian – re-write the mythic plot of Procne and Phi¬lomela under the conditions of today's (postcolonial) re-reading of the mythic plot, at a time when the concept of tradition (the myth, the ballad) has considerably altered. Relying on the reader response method and insights into the theory of translation and the modern Humanistic discourse in the comparative study of oral poetry, the text leads into consideration, for the first time, of the Croatian oral ballad tradition as belonging to the international ballad type of Procne and Philomena, which has to date been detected and interpreted in the Romance ballad areal. In that process, particular attention is paid to the interpretation of the protagonists and the plots from the position of the interpreter of the tradition (comparatist, folklorist) herself, from whose aspect these ballad plots also represent a challenge for re-examination of the ethics of the interpreter's position, the cause-and-effect logic of narration and the myths of origins built in to the very foundation of the historical-geographic method, while also stimulating rethinking of the comparatistic concept of influence. Transference between interpreter and texts (myths, ballads) leads to registration of the traces of other cultures and to their hybridisation, notwithstanding the actual direction of influences. Thanks to transference between the interpreter, the myth and the ballad, one also notices the shift in interpretation of the mythic stories in the traditional ballads. The narrative and symbolic potential of the "trauma of the neighbourhood" of which the Procne and Philomena myth speaks, a trauma that is also registered in the imaginary of Mediterranean folklore, is given an unexpected turn in the traditional ballads by lowering from the symbolic to the real level. That fact bears particular weight since the narrative contract between the narrator and the listener is that of testimony in the traditional oral ballads in question, in whose form one recognises the simple form of casus. Apart from that, this is a case of a gender-reticulated discourse that also presents various possibilities by which the "female voice" disputes heroic history, providing various opportunities in various traditions for the intersection of the gender aspect with ethnic and class characteristics. That authorises the inclusion of these traditional plots in the comparatist "plot of mediation" (Marshall) that tries to re-examine the tradition to date of the contextual folkloristic and philological criticism of these narrative poems that are considered to be "exemplary" cases for an approach that tries to place in the foreground the ever-sensitive issue of the stance towards the Other (the narrator, text, foreign cultures, literary history, and reality)., Članak interpretira kako balade triju različitih tradicija, španjolske, talijanske i hrvatske, preispisuju mitski zaplet o Prokni i Filomeni, u uvjetima današnjeg (postkolonijalnog) ponovnog iščitavanja mitskog zapleta kad je koncept tradicije (mita, balada) uvelike promijenjen. Uz oslonac na metodu čitateljskog odgovora i uvide teorije prevođenja i modernoga humanističkog diskurza u komparativni studij usmenog pjesništva po prvi se puta uvodi u razmatranje hrvatska tradicija usmenih balada kao pripadajuća međunarodnom tipu balade o Prokni i Filomeni koji je dosad bio zapažen i interpretiran u romanskom baladnom arealu. Pri tome se posebna pozornost poklanja interpretaciji lika i zapleta iz pozicije samog interpretatora tradicije (komparatiste, folkloriste) iz čije vizure ovi baladni zapleti predstavljaju također i izazov za preispitivanje etike interpretatorove pozicije, uzročno-posljedične logike pripovijedanja i mitova o porijeklu ugrađenih u same temelje povijesno-geografske metode, a potiču i na preispitivanje komparatističkog pojma utjecaja. Transferencija između interpretatora i tekstova (mita, balada) dovodi do upisivanja tragova drugih kultura i do njihove hibridizacije bez obzira na stvarni smjer utjecaja. Zahvaljujući transferenciji između interpretatora, mita i balada zapaža se i interpretativni obrat u tumačenju mitske priče u tradicijskim baladama. Narativni i simbolički potencijal "traume susjedstva" o kojoj pripovijeda mit o Prokni i Filomeni, traume koja je upisana i u imaginarno mediteranskog folklora, dobiva neočekivan obrat u tradicijskim baladama spuštanjem simboličke razine zapleta u realnu. Ta činjenica ima posebnu težinu s obzirom da u razmatranim usmenim tradicijskim baladama, u čijem obliku prepoznajemo jednostavni oblik kazusa, pripovjedni ugovor između pripovjedača i slušatelja jest onaj svjedočenja, a osim toga, riječ je o rodovski premreženom diskurzu koji predstavlja i različite mogućnosti kojima "ženski glas" oponira herojskoj povijesti, a koji u različitim tradicijama predstavlja različite mogućnosti ukrštanja rodovskog aspekta s etničkim i klasnim obilježjima. To ovlašćuje uvrštavanje ovih tradicijskih zapleta u komparatistički "zaplet medijacije" (Marshall) koji pokušava preispisati dosadašnju tradiciju kontekstualno folklorističkog i filološkog pristupa pristupa ovim pripovjednim pjesmama koje se smatraju "egzemplarne" za problematiziranje etički i ideološki uvijek osjetljivog odnosa prema Drugom (kazivača, teksta, strane kulture, književne povijesti, zbilje).