Utjecaj kolonijalnih ishodišta i postkolonijalnih okvira na čitanje (pričanje) nacije kod Andrića, Krleže i Nazora

Sažetak U ovom tekstu riječ je o uokvirivanju ideje hrvatstva kao pitanja presjecišta srednjoeuropskog, mediteranskog i orijentalnog prepletanja „kulturalnih paradigmi“. Proučavaju se tekstovi Ive Andrića, Miroslava Krleže i Vladimira Nazora, kao paradigmatični u ovom kontekstu razlike unutar korpusa. Doprinos Andrića i Krleže već je proučavan, a o Nazorovim se tekstovima pisalo manje. Oni narativnom ishodištu hrvatskog pripovjednog diskursa određuju prostor pozicioniranja u odnosu na druge koji su jasno vidljivi na površinskoj razini čitanja i nisu s nama isprepleteni u zavisnosti od (raznim pojavnim oblicima ucijepljenih) drugih kao kod Krleže i, pogotovo, Andrića. Taj je način alegorijske re/prezentacije stvarnosti i njezina funkcionalnog čitanja, odnosno aproprijacije u zajednici (u Boškarini i još više u Velom Joži), modalno drugačiji od Krležina ironičnog impostiranja u odnosu na Srednju Europu (koju istovremeno afirmira i često na razini grotesknog dekonstruira) i Andrićevih konstrukata (i hrvatske) orijentalne Bosne (u kojoj žive različiti drugi koje treba išičitavati u odnosu prema višeslojno podvojenim ideologijama - i stereotipnim ideološkim, kulturološkim i mitološkim obrascima koje nose pojedina vremena i prostori čitanja). Ideološke zasićenosti prisutne su na ovim prostorima najprije kao „stanje stvari“ prije čitanja (i pisanja) tekstova o kojima ovdje govorimo (dakle u ideologemski zasićenim horizontima očekivanja) i politici tekstualnosti kao izvanjskog okvira književnoj re/prezentaciji. One na razini imaginarne geografije prepletanja djeluju kao relevantni čimbenik diskurzivnog uključivanja čitan kao nešto određivano i zadavano u vrijeme njihova nastanka, ali isto tako sudjeluju i u procesu „prerade“ činjenica (naturalizacije tekstova, narativa, pri/povijesti), a onda i u impostaciji (aproprijaciji) raznih odnosnih diskurzivnih paradigmi na čitanje tih tekstova iz današnje, drugačijim konotatorima suvremene, i određenom poetikom/politikom zasićene, perspektive „novohorizonta očekivanja“. On je zasićen disperzijom u odnosima hegemonijske zasićenosi unutar interpretacijske zajednice. Ovdje se tvrdi da je ta zasićenost, uz političku, bitno zasićena i medijskom komponentom, odnosno opterećenoću („overload“) medijskom praksom koja povratno uvjetuje čitanje kanonskih tekstova. Ona tako projecira svoje impostiranje u „horizont očekivanja“ koji postaje prikraćen za historicističku komponentu. Na to se ovdje često referira u procesu interpretacije autorskih intencija iz današnje perspektive čitanja.
The text is about framing the cultural paradigm of the idea of Croatness in literature and culture as an intertwining of Middle European, Mediterranean, and Oriental „cultural paradigms“. Texts by Ivo Andrić, Miroslav Krleža and Vladimir Nazor are studied because in the context of utterenig the „difference“ they are consideret to be important authors within the national corpus. In this light, the contribution of works of Andrić and Krleža has already been studied whereas the works of Nazor have not been studied to the same extent. However, in relation to the narrative source of Croatian storytelling discourse, they provide the possibility of defining the position towards Others who are clearly visible at the surface level of reading and not dependently interlaced with Us (by various inherent forms), as in the works of Krleža and Andrić. Nazor“s allegorical (re)presentation of reality and its functional reading, i.e. appropriation within the community (in Boškarina and even more in Veli Jože), is modally different from Krleža“s ironic imposition in relation to Middle Europe (simultaneously and ironically affirmed and grotesquely deconstructed) and from Andrić“s constructs of an Oriental (and Croatian) Bosnia where different Others live, meaning those who need no be read according to multilayered ideologies (and stereotypical ideological, culturological and mythological models impregnated into different times and reading spaces). Ideological saturation is principally seen as a „state of affairs“ present before the reading (and writing) of the literary texts discussed here (i.e. in horizons of expectations saturated with ideologemes) and as the politics (plural) of textuality as an external frame to literary (re)presentation. At the level of the imaginary geography of intertwining, they act as the relevant factors of discursive inclusion, to be read as something determined and given at the moment of their formation but also as active in the process of „reinventing“ the facts (the naturalization of texts, narratives and (hi)stories) and then in the imposition (appropriation) of different discursive reading paradigms of the texts from today“s perspective (one saturated with different politics/poetics, with different connotations and with new horizons of expectations). The horizon is seen as saturated with the dispersion of the hegemonical interpretative community. It is argued that the interpretative community is substantially influenced by not only political but also media factors. All this is referred to in the interpretation of literary texts and the authors“ intentions.