Search

Proteklih sto godina stanje u Siriji više je bilo u ratnom ozračju, nego u miru. Nakon Prvog svjetskog rata Sirija je došla pod francuski mandat. Tijekom francuskog mandata stanje u Siriji većinom je bilo označeno pobunama. Situacija se nije promijenila ni nakon Drugog svjetskog rata. Diktatorska vlast u Siriji, također je otežala reforme te su unutarnji i vanjski sukobi u Siriji više pravilo, nego iznimka. Među važnijim sukobima je onaj koji je bio dio Arapskog proljeća. Siriju je nakon Arapskog proljeća zahvatio građanski rat. Danas se sve više uočava kako je Građanski rat u Siriji, zapravo, bio dio scenarij SAD-a i lobiranja izraelskog lobija za interese Izraela. For the past 100 years, the situation in Syria has been more at war than at peace. After World War I, Syria came under a French mandate. During the French term, the situation in Syria was mostly characterized by insurgency. The situation did not change even after World War II. The dictatorial rule in Syria has also hampered reform, and internal and external conflicts in Syria are more the rule than the exception. Among the most important conflicts is the one that is the part of the Arab Spring. Syria was gripped by the Civil War after the Arab Spring. Today, it is becoming increasingly clear that the Syrian Civil War was, in fact, the scenario of the US and lobbying of the Israeli Lobby for the interests of the Israel.

Prvi poznati namjesnik rimske provincije Ilirik je Gaj Julije Cezar. Njegov prokonzulat u Iliriku započeo je 58. g. pr. Kr. i trajao do 50. g. pr. Krista. U historiografiji prevladava mišljenje da je provincija Ilirik osnovana Vatinijevim zakonom 59. g. pr. Kr., ali postoje i teorije koje smještaju osnivanje ove provincije u 168. g. pr. Kr., 118. g. pr. Kr., 78. g. pr. Krista. Postoji i teza da je Ilirik za vrijeme Cezarovog prokonzulata bio dio Cisalpinske Galije, ali ona ne nalazi uporište u povijesnim izvorima. Razdoblje Cezarovog prokonzulata slabo je dokumentirano u povijesnim izvorima. Poznato je da je on planirao posjetiti provinciju 57. g. pr. Kr, ali svoje planove vjerojatno nije sproveo u djelo. Sljedeće godine on prima u Akvileji izaslanstvo iz Ilirika, odnosno s područja Salone, koje je tražilo od njega da arbitrira u nekakvom sporu. Taj spor je vjerojatno vezan uz prava Isejaca na povidbu Manijskim zaljevom. Da bi osigurao provođenje svoje odluke vezane uz ovaj spor, Cezar šalje u Ilirik legata Kvinta Numerija Rufa. Cezar je prvi put bio u Iliriku 54. g. pr. Kr. kada je zaustavio napade Pirusta na provinciju, a tom prilikom je održao i sudbeni konvent. Prije izbijanja građanskog rata između Cezara i Pompeja, Delmati zauzimaju grad Promonu, a Cezar na zahtjev Liburna šalje vojsku protiv Delmata. Delmati su porazili Cezarovu vojsku i Liburne. Bitke koje su se odvijale na području Ilirika za vrijeme građanskog rata između Cezara i Pompeja su bitka kod Krka, opsada Salone, operacije Kvinta Kornificija, kampanja Aula Gabinija i bitka kod Tauride. Stanovništvo Ilirika se opredjelilo u ovom ratu za Cezarovu ili Pompejevu stranu. Krajem 1. st. pr. Kr. u Iliriku su osnovane kolonije Parencij, Pola, Jader, Salona, Narona i Epidaur. Postoje različita mišljenja o tome je li navedene kolonije osnovao Cezar ili Oktavijan (August). Iz povijesnih izvora se jedino može zaključiti da je koloniju Jader najvjerojatnije osnovao August, a pitanje osnivača ostalih kolonija ostaje otvoreno. Pojedini povjesničari pripisuju Cezaru i dodjelu imuniteta te italskog prava pojedinim liburnskim zajednicama. Historiografija do sada nije ponudila zadovoljavajuće objašnjenje zašto su i kada liburnske zajednice dobile ove povlastice. Gaius Julius Caesar remains the first known governor of the Roman province of Illyricum. His proconsulship had begun in 58 BC lasting up until 50 BC. Opinion that the province of Illyricum had been established by the Lex Vatinia in 59 BC remains widespread in historiography, but theories placing its foundation in 168 BC, 118 BC and 78 BC are also existent. A hypothesis that claimed that the province was a part of the Cisalpine Gaul during Caesar's proconsulship also existed, which, however, is not supported by historical sources. Period of Caesar's proconsulship is scarcely documented in historical sources. It is known that he planned on visiting the province in 57 BC, but his plans most assuredly amounted to nothing. The following year, in Aquileia, he recieved a delegation from Illyricum, more precisely, from Salona, that asked him to arbitrate in some dispute. Said dispute was probably related to Issaeans' right to sail the Manian Bay. To ensure the implementation of his decision regarding the dispute, Caesar deployed legate Quintus Numerius Rufus to Illyricum. Caesar had first visited Illyricum in 54 BC when he ended attacks of the Pirustae on the province. During that visit he also presided a juridical convent. Before the outbreak of the civil war between Caesar and Pompey, the Delmatae conquered the town of Promona, and Caesar, at the request of the Liburni, sent an army to fight against the Delmatae. Both Caesar's army and the Liburni were defeated by the Delmatae. Battles that took place in the area of Illyricum during the civil war between Caesar and Pompey are the battle off the Island of Krk, the siege of Salona, the operation of Quintus Cornificius, the campaign of Aulus Gabinius and the battle at Tauris. The population of Illyricum choose to support either Caesar or Pompey. By the end of the first century BC, the colonies of Parentium, Iader, Salona, Narona and Epidaurum had been founded in Illyricum. There are different oppinions on whether the colonies had been founded by Caesar or Octavian (Augustus). The data provided by the historical sources can lead only to a conclusion that the colony of Iader was most probably founded by Augustus, while the question of the founder of the remaining colonies remains yet to be answered. Some historians also attribute to Caesar grants of immunity and ius Italicum to certain Liburnian communities. Up until today historiography has still not offered a satisfactory explanation as to why and when were the Liburnian communities granted these privileges.

Tema ovog rada je povijesni pregled prvog i sveobuhvatnog građanskog rata u povijesti Japana. Riječ je o Gempejskog ratu, koji se vodio od 1180. do 1185. godine. Cilj rada je objasniti kakva je bila politička situacija za vrijeme vladavine careva te zašto se pojavio ratnički sloj, koji se počeo ponašati kao potencijalna politička alternativa carskom sustavu ritsuryo. Također, cilj je predstaviti glavna dva sudionika u građanskom ratu, klanove Taira i Minamoto, a isto tako dati pregled tijeka građanskog rata. Građanski rat je iz temelja promijenio tadašnji Japan te je cilj objasniti kako je tekao proces nastanka novog političkog sustava koji će obilježiti povijest Japana tijekom gotovo 700 godina, a riječ je o šogunatu., The theme of this paper is a historical overview of the first and comprehensive civil war in the history of Japan. It is a war of the Gempei, which was fought from 1180 until 1185. The aim of this paper is to explain what the political situation was during the reign of emperors and why a warrior class emerged, which began to act as a potential political alternative to the imperial ritsuryo system. Furthermore, the aim is also to present the main two participants in the civil war, the Taira and Minamoto clans, as well as provide an overview of the course of the civil war. At that time, the Civil War fundamentally changed Japan, therefore, the aim is to explain how the process of the emergence of a new political system that would mark the history of Japan over almost 700 years has evolved, a shogunate.

U radu se, prvenstveno na osnovu do sada nekorišćene španske i jugoslovenske arhivske građe, analizira politika Kraljevine Jugoslavije prema Španskom građanskom ratu. Pomenuta građa otkriva na koji način je jugoslovenska vlada kreirala svoju politiku i održavala odnose sa zaraćenim stranama, vodeći računa o sopstvenom spoljnopolitičkom položaju. Poseban akcenat stavljen je na to koliko je angažman Jugoslovena u Internacionalnim brigadama uticao da izrazito antikomunistički režim Kraljevine preispita svoju dotadašnju politiku neutralnosti i uspostavi odnose sa pokretom generala Franka. Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (Yugoslavia) and the Kingdom of Spain both suffered from internal turmoil and economic hardship during the first years after World War I. In Yugoslavia, King Alexander proclaimed the royal dictatorship in 1929, whereas in Spain Alphonso XIII was forced out of power in 1931, and the Second Spanish Republic was proclaimed. The new republican social programme was not looked upon favourably in Belgrade, and diplomatic and trade ties suffered greatly. Hovewer, after the ascend of Milan Stojadinović to the position of Prime Minister of Yugoslavia the situation somewhat changed and efforts were made to improve bilateral relations. The beginning of the Spanish Civil War presented the Yugoslav leadership with a dilemma which side to support

Španjolski građanski rat nije predstavljao sukob svjetskih razmjera, ali njegova vrijednost za svjetsku povijest krije se u tome da je bio kolijevka pokretanja mnogih političkih pitanja. Na početku rada opisano je razdoblje prije početka sukoba te su izdvojeni uzroci koji su vodili do eskalacije problema, od kojih se najviše ističe rad i djelovanje Druge Španjolske Republike. Poznato je da je ovaj sukob bio promatran od strane mnogih zemalja, ali nije sve ostalo samo na promatranju što je dovelo do internacionalizacije sukoba, koja je isto jedna od tema koju ovaj rad pojašnjava. Zanimljivo je da je uspio mobilizirati i uvući u sebe širok raspon političkih aktivista iz inozemstva s najraznolikijom lepezom ideoloških pogleda i političkih uvjerenja, ali i osobnih interesa. Rad se bavi upravo karakteristikama sukobljenih strana u ratu pa tako pobliže objašnjava ideološke odrednice nacionalizma, fašizma, socijalizma, komunizma i anarhizma. Nadalje, jedna od tema je i odnos Rimokatoličke Crkve s objema sukobljenim stranama pomoću kojega se detaljnije razabiru ideološke odrednice sudionika rata. U skladu s temom rada bilo je potrebno izdvojiti ključne sukobe i počinjene zločine kojih nije nedostajalo. Kako bi se rad zaokružio kao cjelina, ukratko su opisane posljedice sukoba i poslijeratno razdoblje u trajanju do 1975. godine, poznato kao Francova diktatura.

Kurdski faktor ima dugoročan potencijal za promjenu umjetno konstruiranih granica Bliskog istoka, koje ih već preko jednog stoljeća drže u okovima nacija kojima ne pripadaju. "Siročad svijeta", kako su ih više puta oslovljavali, s kaosom koji je donijelo Arapsko proljeće, dobila su priliku da na razvalinama Sirije i Iraka započnu borbu za svoja prava i učvrste svoje političke položaje. Za razliku od iračkih Kurda, koji su nakon dva rata protiv Sadama Huseina dobili i dalje konsolidirali svoju autonomiju, Kurdi u Siriji tek s eskalacijom građanskog rata stupaju u borbu za ostvarenje određenog stupnja samostalnosti.

Osnovni razlog odabira ove teme bio je interes za područje svijeta o kojem se malo zna. Afrika najčešće asocira na bijedu i siromaštvo, a na spomen imena Ruande rijetko tko će spomenuti da se tamo dogodio jedan od najvećih masakra u povijesti čovječanstva. Genocid koji se dogodio 1994. godine nadmašio je po svojoj brutalnosti i broju žrtava dotad najekstremniji zločin u povijesti, Holokaust nad Židovima. Tema ovog rada nije uspoređivanje Holokausta i građanskog rata u Ruandi, ali bitno je bilo za napomenuti određene sličnosti u provođenju procesa etničkog čiščenja. U Ruandi je jedna od razlika bila ta da je jedan narod, Hutu, želio izbrisati postojanje drugog naroda, Tutsi, iz Ruande. Osnovni cilj ovog istraživanja bio je usvajanje znanja o jednom bitnom događaju koji je obilježio kraj prošlog stoljeća kao i promišljanje o izazovima koji Ruandu čekaju nakon ove tragedije.

Osnovni razlog odabira ove teme bio je interes za područje svijeta o kojem se malo zna. Afrika najčešće asocira na bijedu i siromaštvo, a na spomen imena Ruande rijetko tko će spomenuti da se tamo dogodio jedan od najvećih masakra u povijesti čovječanstva. Genocid koji se dogodio 1994. godine nadmašio je po svojoj brutalnosti i broju žrtava dotad najekstremniji zločin u povijesti, Holokaust nad Židovima. Tema ovog rada nije uspoređivanje Holokausta i građanskog rata u Ruandi, ali bitno je bilo za napomenuti određene sličnosti u provođenju procesa etničkog čiščenja. U Ruandi je jedna od razlika bila ta da je jedan narod, Hutu, želio izbrisati postojanje drugog naroda, Tutsi, iz Ruande. Osnovni cilj ovog istraživanja bio je usvajanje znanja o jednom bitnom događaju koji je obilježio kraj prošlog stoljeća kao i promišljanje o izazovima koji Ruandu čekaju nakon ove tragedije.

Razdoblje Sengoku je povijesno razdoblje Japana koje je trajalo od početka Oninskog rata 1467. do proglašenja Tokugawe Ieyasua šogunom 1603. godine. Razdoblje je obilježeno neprekidnim međusobnim ratovima feudalaca za stjecanjem zemlje i bogatstva. Uzroci velike decentralizacije zemlje i autonomije feudalaca mogu se pronaći u prijašnjim razdobljima tijekom vladavine Kamakure (1185.-1333.) i Ashikaga šogunata (1336.-1573.). Kamakura šogunat postavio je civilne upravitelje provincija shugoe, a kako bi oni tijekom slabog Ashikaga šogunata postali vojni upravitelji, samoprozvani daimyoi. Borbe su trajale tijekom čitavog 16. stoljeća na svim područjima Japana te nisu imale međusobne utjecaje zbog dimenzije prostora. Građanski rat istaknuo je nekoliko poznatih vojskovođa kao što su Takeda Shingen, Uesugi Kenshin i Hojo Ujimasu, ali nijedan nije imao geografski strateški položaj niti snage za osvajanjem cijelog Japana. Japan je doživio brojne evolucije na području ratovanja, proizvodnje i administracije, ali i involucije na području društva. Japan se tada po prvi puta susreće s Europljanima i kršćanstvom, ali najvažnije s vatrenim oružjem. Geografski položaj priobalnog puta Tokaido, koji se proteže južnom obalom Japana od Kyota do Tokija, pokazao se presudnim jer upravo iz tog područja proizašli su trojica velikih ujedinitelja. Oda Nobunaga je započeo s ujedinjenjem, ali je u izdaji spriječen. Toyotomi Hideyoshi proveo je ujedinjenje, a Tokugawa Ieyasu završio i obnovio šogunat pod svojim imenom.

Razvoj Američkog gospodarstva od kolonijalnog razdoblja pa sve do suvremenog doba prate turbulentna događanja koja su znatno utjecala na evoluciju iz početnog, nerazvijenog u visoko razvijeno gospodarstvo. Vladina politika, industrijski razvoj, rast stanovništva, tehnološki napredak kao i brojni ratovi bitno su promijenili tijek gospodarskog rasta i razvoja. Najveće katastrofe koje su donijele velike gubitke su Građanski rat i Velika depresija, no svojom monetarnom i ekonomskom politikom Sjedinjene Američke države brzo su se oporavile. Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata obilježeno je snažnim rastom do 1970.g. nakon čega se javljaju krize i naftni šokovi. Završetkom hladnog rata, SAD ostaje vodeća svjetska velesila. The development of the American economy from the colonial period to the modern era is followed by turbulent events that have had a significant impact on the evolution from the initial, undeveloped to a highly developed economy. Government policy, industrial development, population growth, technological progress as well as numerous wars have significantly changed the course of economic growth and development. The biggest catastrophe that led to major losses was the Civil War and the Great Depression, but its monetary and economic policy quickly recovered the economy. The post-World War II period was marked by a strong growth until 1970 followed by crises and oil shocks. With the end of the Cold War, the United States remains the world’s superpower.

Ovaj se rad bavi prikazom građanskog rata u Jemenu započetog 2015. godine te donosi analizu najvažnijih događaja koji su utjecali na trenutnu političko-društvenu situaciju. U radu će biti predstavljeno i razdoblje koje je prethodilo sukobu. Ujedinjenje Jemena pod vlašću predsjednika Saleha te početni sukobi s Huti pokretom koji su doveli do političko-društvene krize smatraju se ključnim događajima za poznavanje cjelokupnog konteksta zbivanja. No kako je rad primarno geopolitičkog karaktera, nužno je istražiti ulogu lokalnih aktera, političkih elita i međunarodnih faktora. Tako će se, između ostalog, prikazati perspektiva Saudijske Arabije, SAD-a i Irana koji imaju najveći utjecaj na teritorij Jemena., This essay will portray the civil war in Yemen that started in 2015 and provide an analysis of the most important issues that have affected the current socio-political landscape. Its execution will also introduce the period that preceded the conflict. The unification of Yemen under the rule of president Saleh and the initial conflicts with the Houthi movement that created the political and social crisis are considered to be the key events in understanding the full context of the isssue. Considering the primary geopolitical focus of the essay it is necessary to look into the role of the local actors, political elites and international factors. In this way the paper will present the perspectives of Saudi Arabia, USA and Iran, which have had the greatest influence on the teritory of Yemen.

Marko Tulije Ciceron je rođen u viteškoj obitelj u Arpinumu 106. god pr. Krista. Rane godine proveo je dijelom u rodnom mjestu, a dijelom u Rimu gdje je nastavio obrazovanje započeto u Arpinumu. U tom je razdoblju upoznao svog doživotnog prijatelja Atika. Tijekom osamdesetih godina pr. Kr. započeo je svoju skromnu vojnu karijeru služivši pod Pompejem Strabonom, a nakon toga pod Sulom. Međutim, taj dio karijere nikada nije naglašavao. Njegov politički cilj bio je obnoviti sjaj stare Republike iz doba Scipiona te ostvariti jedninstvo među višim slojevima društva – vitezovima i senatorima. Prvi bitniji slučaj bila je obrana Seksta Roscija od Amerije koji je bio optužen za ubojstvo svoga oca. Uspio je obraniti Seksta što mu je priskrbilo slavu i osiguralo potporu javnosti. U ljeto 76. god. pr. Kr. Ciceron je izabran za funkciju kvestora i dodijeljeno mu je jedno od dva kvestorstva na Siciliji sa sjedištem u Lilibeju. Boravak na Siciliji iskoristio je za stvaranje čvrstih veza u provinciji, te se nadao da će savjesnim upravljanjem steći slavu o kojoj će glas doći sve do Rima. Kada se to, na njegovu žalost, nije dogodilo, odlučio je da više nikada neće napuštati Rim. Po povratku sa Sicilije bio je tužitelj Gaja Vera kojega se teretilo za iznudu u provinciji. To suđenje Ciceronu je moglo donjeti brojne prednosti kao što su osobna promidžba i prilika da se nađe u ringu s Hortenzijem, tada vodećim rimskim odvjetnikom. S druge strane, ako bi izgubio slučaj to bi vrlo vjerojatno predstavljalo golem zastoj u njegovoj karijeri jer je moguće da bi Ver, ako bi bio oslobođen optužbi, bio izabran za konzula. Nakon što je Ver osuđen, Ciceron je objavio sedam govora koji, između ostalog, pružaju raspravu o Verovim optužbama. Dužnost edila uspješno je obavljao 68. god. pr. Krista. Za to se vrijeme nastavio baviti odvjetništvom o čemu svjedoči djelomično sačuvan govor u obranu Marka Fonteja kojemu se, kao i Veru, sudilo za iznudu. Pretorsku službu obavljao je 66. god. pr. Kr., a glavna zadaća mu je bila suđenje u kaznenim parnicama. U tom je razdoblju odažao govor podške zakonu kojim bi se Pompeju Velikom dale izvanredne ovlasti za rat protiv Mitridada. Takva akcija bila je popularna među narodom i vitezovima, pa je na taj način zadobio i njihovu podršku. I u ovo vrijeme se nastavio baviti odvjetništvom. Branio je Aula Kluencija Habita i tom je prilikom održao govor koji je oslikava njegovo političko stajalište, odnosno potrebu stvaranja jedinstva među višim slojevima – concordia ordinum. Za konzula je izabran na izborima 64. god. pr. Kr., a kolega mu je bio Gaj Antonije Hibrida. Na tim je izborima kandidat bio i Lucije Sergije Katilina koji je, pošto je smatrao da je konzulstvo njegovo pravo koje mu je oduzeto, skovao urotu. Razotkrivanje te urote Ciceronu je priskrbilo slavu, ali ga je i kasnije koštalo progonstva jer je bez suđenja dao pogubiti urotnike. Osim toga, iz ovog razdoblja imamo sačuvan Ciceronov govor kojim je ustao protiv Rulovog prijedloga o agrarnoj reformi. Godine nakon konzulstva često se smatraju razdobljem Ciceronovog političkog neuspjeha. Cijelokupna situacija u Rimu se drastično mijenjala. Cezar, Pompej i Kras su sklopili savez, nama poznat kao prvi trijumvirat i Ciceron je propustio priliku da im se pridruži. U Publiju Klodiju Pulheru ranije je stekao smrtnog neprijatelja koji je sada činio sve kako bi Cicerona riješio političke moći i utjecaja. Na koncu je to i uspio, a Ciceron je morao, radi ranije navedenog razloga, otići u progonstvo 58. god. pr. Krista. Na poziv Senata, 57. god. pr. Kr. se trijumfalno vratio u Rim, ali njegova politička moć više nije mogla dosegnuti prijašnju razinu. Situacija u Rimu u to vrijeme bila je daleko od sređene. Tenzije među Pompejem i Krasom su sve više rasle, a to se očititovalo u sukobima i fizičkim obračunima Milonovih ljudi koji su podržavali Pompeja i Klodijevih ljudi koji su podržavali Krasa. Međutim, na konferenciji u Luki trijumviri su obnovili i učvrstili savez, nakon čega Ciceronu nije preostalo ništa drugo nego prihvatiti političku situaciju takvu kakva jest. Vrijeme političke slobode bilo je gotovo i od sada je Ciceron djelovao u službi trijumvira. U tim se godinama Ciceron, koliko je bilo moguće, povlačio iz političkog života kako bi se posvedio literarnim studijama. Pisao je teoretske radove o politici i političkim uvjerenjima, kao što su De re Publia gdje zarrađuje ideje političkog ustava, De oratore, kojemu je svrha objasniti koje kvalitete treba posjedovati dobar govornik; također, započeo je pisanje djela De legibus, u kojemu objašnjava koje zakone treba imati idealna država. Nešto političke slobode uspio je vratiti na suđenju ranije spomenutom Milonu koji je bio osuđen za ubojstvo Ciceronovog smtrnog neprijatelja Klodija. Govor koji je tom prilikom održao često se smatra njegovim najboljim objavljenim govorom iako nije uspio obraniti Milona. Nedugo nakon tog suđenja Ciceron je ponovno morao napustiti Rim jer je na snagu stupio zakon prema kojemu je trebalo čekati pet godina od obavljanja funkcije u Rimu do preuzimanja uprave nad provincijom. Kako bi se popunila praznina koja je na taj način nastala, svi senatori koji do tada nisu upravljali provincijama morali su to učiniti sada. Dodijeljena mu je Kilikija u koju je otputovao 51. god. pr. Kr. i tamo nije namjeravao ostati niti dana više nego što je bilo potrebno. Do njegovog povratka u Rim situacija se ponovno drastično mijenjala. Napetosti između Cezara i Pompeja su sve više rasle i situacija se činila sve bezizglednijom. Činilo se da je otvoren sukob neizbježan. Za Cicerona je to predstavljalo poserban problem jer je to značilo da po povratku iz provincije mora otvoreno izabrati stranu za što u tom trenutku nije bio spreman. Kada je građanski rat započeo Ciceron još uvijek nije jasno odabrao stranu. Često je zbog te politike oklijevanja bio kritiziran. Nadgedanje Kampanije, zadatak koji mu je dodijelio Senat jer još nije bio raspustio svoje legije, dalo mu je još malo vremena prije odluke kojoj će strani prići. Na koncu je ipak odlučio slijediti svoja dotadašnja uvjerenja i pridružio se Pompejevoj strani. Ciceronova uloga u građanskom ratu nije bila od prevelikog značaja, njegova odluka da se pridruži Pompeju donešena je, prema svih kriterijima, prekasno. Osim toga, odustao je od savezništva s Pompejem, a nakon bitke kod Farsala odustao je i od sudjelovanja u ratu. Odlučio se vratiti u Rim, ali to nije mogao učiniti dok nije dobio službeni oprost od Cezara. Nakon što je dobio oprost vratio se u Rim, ali mogućnosti za slobodno političko djelovanje bile su gotovo nikakve. U takvoj situaciji odlučio se posvetiti svojim studijama. Vjerovatno je u to vrijeme završio svoju povijest rimskog govorništva poznatu pod nazivom De claris oratibus. Na iznenađenje svih Cezar, pobjednik u ratu, je odlučio provoditi politiku popustljivosti. To jasno demonstrira činjenica da je podijelio oprost Marcelu, dotadašnjem velikom neprijatelju. Tom prilikom Ciceron je održao govor kojim slavi Cezara i njegovu politiku. Nade u uspostavljanje republike ponovno su se rodile. Međutim, stanje se ubrzo ponovno promijenilo. Cezar je 44. god. pr. Kr. bio ubijen i na pomolu je bio novi građanski rat. Marko Antonije je Cicerona optužio za sudjelovanje u uroti protiv Cezara što je nagnalo Cicerona da se brani. U govorima poznatim pod zajedničkim nazivom Filipike branio je sebe i napadao Marka Antonija kao uzurpatora i rušitelja Republike. Nije mogao mnogo učiniti jer je Antonije sklopio savez s Lepidom i Oktavijanom poznat kao drugi trijumvirat. U proskripcijama koje su uslijedile stradao je i Ciceron koji je ubijen 7. prosinca 43. god. pr. Kr., a njegove ruke i glava su, prema Antonijevom naređenju, izloženi na rostri s koje je on držao vatrene govore protiv Antonija. Marcus Tullius Cicero was born in Arpinum in 106 BC as a member of the equestrian order. He spent his early years in his hometown but continued his education in Rome. Prior to the beginning of a modest military career in the eighties BC under Pompey Strabon and, later on, Sulla, Cicero met his lifelong friend Atticus. Cicero's political agenda revolved around the restauration of Scipio's old Republic as well as with the union of the society's higher classes – the senators and the equestrian order. He first became known and supported by the public during the defense which he presented for Sextus Roscius who was trialed for patricide. When he was thirty years of age, Cicero was appointed quaestorship in one of two provinces on Sicily, with residence in Lilibeum. He aspired that, through conscientious government and formation of tight connections, he could became notable even in Rome. However, when this failed to come true, he vowed never to leave Rome again. Upon return from Sicily, Cicero prosecuted Gaius Verres for extortion in the province. The trial was a potential peril for his career as there was a probability that Verres would become consul if freed of charge. The outcome, however, ended in Cicero's favor and ensured personal promotion as well as an opportunity to confront Rome's leading advocate of the time, Hortensius. After the trial was concluded, Cicero published seven speeches in which he leads discourse on, among other, Verres charges. In 68 BC Marcus Tullius serves as aedil while continuing his career in legislature. The continuity of his work as an advocate is testified by a partially preserved speech in defense of Marcus Fonteius who was, as Verres, trialed for extortion in the province. Two years later Cicero became a praetor with the main assignment of trialing criminal litigations. During this appointment, he also advocated for the law which would ensure special authority to Pompey in the war against Mitridad. As this opinion was popular among the people and the equestrian order, he acquired their support. Moreover, he presented defense for Aulus Cluentius Habitus whereas he promoted his viewpoint on the necessity of concordia ordinum – the union of higher classes. At the consul elections of 65 BC, Cicero, alongside with Gaius Antonius Hybrida, acquired the high office. Lucius Sergius Catillina, who also ran for the position, formed a conspiracy afterwards in order to win the function which he regarded as rightfully his. The revelation of the conspiracy brought Cicero public approval but had him set for prosecution as he executed the conspirators without a hearing. One of the documents preserved from this period is consul's speech against the agrarian reform promoted by Servillius Rullus. The years which followed are often viewed as politically decadent for Cicero. The overall situation in Rome was drastically changing. Caesar, Pompey and Crassus formed the alliance known as the First Triumvirate and Cicero failed to join in. Publius Clodius Plucher, an old arch nemesis to Cicero, ventured on to destroy his political power and influence. The fact that Cicero had to proceed to exile on account of Catillina's conspiracy helped this cause. Although Marcus Tullius returned to Rome only a year later, he could not restore his former political grandeur. Tensions and unsettlement grew in Rome. Confrontations and physical violence between supporters of Pompey led by Milo and those supporting Crassus led by Clodius became frequent notions of unrest. At the conference of Luca, Caesar, Pompey and Crassus reestablished and strengthened their alliance which left Cicero no other choice but to accept the political situation as it was – all action was under ratification by the triumviri. Consequently, the renowned orator pulled himself away from the politics as much as possible and focused on writing discourses on politics and political ideas such as De Re Publica where he works on ideas of political constitution; De Oratore with purpose of explaining virtues of a good orator and De legibus in which he enlists legislative foundations of an ideal state. During the case in which Milo was prosecuted for the murder of Clodius, Cicero managed to restore some of his political autonomy. The speech he gave on the occasion is often regarded as his best published defense even though it did not free Milo of charges. Not long after the trial, a law was set in motion by which, in order to acquire office in provinces, officials had to sustain a five year intermission after performing a function in Rome. Logically, vacancies opened in the provinces and all the administrators which were not excluded by the law were assigned as administrative governors. Cicero was sent to Cilicia which he planned to leave as soon as possible. By the time of his return to Rome, the tensions between Caesar and Pompey reached the stage where open conflict deemed inevitable. Cicero's position was ungrateful as he did not feel competent to choose sides. The supervision of Campania which he was authorized for by the Senate, due to the fact that his legions were not yet disbanded, bought him some more time for the decision although the war had already begun. Nevertheless, he received criticism on account of his indecisiveness. In the end, Cicero resolved to follow Pompey and his own political ideas from the past. Even so, his choice came too late for him to make any valuable contribution to the confrontation. During the course of the war, Marcus Tullius renounced Pompey and, after the battle of Farsala, abandoned the war in general. After he acquired official pardon from Caesar, he returned to Rome where political liberties did not exist. Therefore, Cicero focuses on his studies once again and finishes De claris oratibus – a history of Roman rhetoric. To a general surprise, Caesar, after winning the war, decided to lead a policy of tolerance. On the occasion of Caesar’s granting pardon to an old rival, Marcellus, Cicero made a speech of praise for Gaius Julius and his political strategies. Hopes of Republic reestablishment were restored. However, in 44 BC a new civil war was on the merge due to the assassination of Caesar. Marcus Antonius accused Cicero of involvement in the conspiracy which resulted in famous self-defense speeches, the Philippicae, where he prosecutes Marcus Antonius as an usurper and the annihilator of the Republic. After the Second Triumvirate was formed by Marcus Antonius, Lepidus and Octavianus, Cicero was proscribed as the enemy of the state and murdered on December 17th 43 BC. His hands and head were, according to instructions by Marcus Antonius, displayed on the rostra from which the fierce speeches against the triumvir were made.

Uspostavom Predsjedavajućeg vijeća od devet članova, koje je trebalo preuzeti kontrolu nad Narodnom vojskom Libije i Vladom narodnog sporazuma (VNS) pod patronažom Fajeza el-Šeraja, LPS, koji je podržalo Vijeće sigurnosti UN-a Rezolucijom 2259, trebao je izvući Libiju iz naizgled neukrotivog unutarnjeg oružanog sukoba. Međutim, u studenom 2016. godine Libija je i dalje duboko podijeljena zemlja u kojoj se nastavljaju borbe protiv elemenata Islamske države unutar i oko Sirta te jača VNS-ova opozicija iz elemenata prethodnog ONK-a i Predstavničkog doma.

Sukobi, rat, siromaštvo i glad predstavljaju tek neke od glavnih asocijacija na najnerazvijeniju arapsku državu – Jemen. No, s obzirom na to da ne posjeduje temeljni element državnosti prema Weberu, odnosno monopol nad silom, pitanje je možemo li ga nazvati državom ili samo teritorijem siromaštva i konflikata. Nepostojanje kontrole stvara pogodno tlo za razvoj ekstremističkih skupina, kao što je Al Qaida, što dodatno produbljuje podjele u društvu i narušava mogućnost normalnog funkcioniranja političkog sustava.

Završetkom Američke revolucije (1783.), Sjedinjene Američke Države doživljavaju ubrzani rast i razvoj. Stvaraju se nove savezne države, a u zemlju dolaze milijuni imigranata. Na sjeveru zemlje cvatu trgovina i industrija, razvija se kapitalističko društvo. Jug zemlje orijentira se na poljoprivredu, razvija se plantažerska kultura ovisna o radu afroameričkih robova. Upravo je institucija robovlasništva postala glavni kamen spoticanja i sukoba koji je nakon desetljeća kompromisa doveo do secesije južnjačkih država, nastanka Konfederacije i građanskog rata. Konfederacija je od samoga početka bila, materijalno, industrijski i vojno u izrazito nepovoljnom položaju. Pokušaji da se taj nesrazmjer nadoknadi, iako većinom uspješni, nisu bili dostatni da zadovolje potrebe rata. Pomorska blokada onemogućila je izvoz pamuka te uvoz ratnih materijala što je izazvalo nestašicu. Ratna zbivanja možemo podijeliti na dva ratišta, jedno na zapadu i drugo na istoku. Vojske Unije i Konfederacije na istočnom bojištu su do samog kraja rata bile izjednačene. Na zapadnom bojištu glavnu ulogu igrala je borba za kontrolu nad rijekom Mississippi. Upravo gubitak kontrole nad rijekom Mississippi označio je smrtni udarac za Konfederaciju. Leejevom predajom 1865. godine generalu Ulyssesu S. Grantu, Jug priznaje poraz a Konfederacija nestaje. Kraj građanskog rata, najkrvavijeg rata u povijesti SAD-a , za Jug je značio početak ere rekonstrukcije, kraj ropstva te korjenite promjene u gospodarstvu i društvu. Za Jug je to bio rat za obranu vlastite kulture i načina života od industrijskog sjevera. Građanski rat i povijest robovlasništva i danas igra veliku ulogu identitetu te američke regije.

U članku se razmatra priroda nasilnog sukoba u Bosni i Hercegovini 1992-1995. Najprije se pokazuje da je, prema znanstvenom određenju, on imao sva konstitutivna obilježja građanskog rata. Potom se navode podaci o različitoj percepciji sukoba među pripadnicima triju glavnih nacionalnih zajednica te razmatraju mogući razlozi zbog kojih Srbi doživljavaju taj sukob kao građanski rat, Bošnjaci kao izvanjsku agresiju Srbije i Hrvatske, a Hrvati kao izvanjsku agresiju Srbije. U zaključnom dijelu autorica izlaže svoje shvaćanje sukoba u Bosni i Hercegovini kao međukomunalnoga etničkog sukoba i internacionaliziranoga građanskog rata., This article aims to provide an explanation for appropriate ategorization of the violent conflicts in Bosnia and Herzegovina 1992-1995. Author defines the conflict in Bosnia and Herzegovina as a civil war based on the scientific definition and categorization. Later on, the author points to the differences in perception of the war origins based on ethnicity, as Serbs perceive war as a civil war, Bosniaks as an external aggression of both Serbia and Croatia, while Croats perceive it as an external aggression of Serbia. Finally, the author suggests that the conflict in Bosnia and Herzegovina can be perceived as an intercommunal ethnic conflict and internationalized civil war.

Autor u članku nastoji obrazložiti temeljnu postavku o Europi na ishodu ideje moderne suverenosti naroda kao prijelazu iz paradigme konstitutivne u destitutivnu moć. To istodobno pretpostavlja filozofijsko- političko razumijevanje razloga zašto se Europska unija nalazi nužno u trajnoj krizi vlastita djelovanja. Budući da nemogućnost konstrukcije "političkoga naroda" (demos) proizlazi iz slabosti "civilne religije slobode", susrećemo se s diobom na dvije Europe unutar formalnoga okvira demokracije: zapadna ili liberalno-demokratska Europa nastoji spasiti duh univerzalnosti, a istočna ili autoritarno-demokratska uspostavlja svoju novu moć na pretpostavkama povratka suverenosti nacije-države, rastakanja sekularnosti i odbacivanja multikulturalizma. U kritičkoj analizi Agambenove teorije o stasisu ili građanskome ratu kao "novoj političkoj paradigmi" pokazuje se da ono što se zbiva "danas" u ideji političkoga nije više pitanje o slobodi događaja "nadolazeće zajednice". Umjesto toga na djelu je moć bez vladavine "naroda", država bez suverenosti i nastanak izgleda "globalnoga građanskoga rata" u situaciji kada se život razdvaja na političko upravljanje "krizom" i preživljavanje u globalnome poretku entropije.

Autor u članku nastoji obrazložiti temeljnu postavku o Europi na ishodu ideje moderne suverenosti naroda kao prijelazu iz paradigme konstitutivne u destitutivnu moć. To istodobno pretpostavlja filozofijsko-političko razumijevanje razloga zašto se Europska unija nalazi nužno u trajnoj krizi vlastita djelovanja. Budući da nemogućnost konstrukcije "političkoga naroda" (demos) proizlazi iz slabosti "civilne religije slobode", susrećemo se s diobom na dvije Europe unutar formalnoga okvira demokracije: zapadna ili liberalno-demokratska Europa nastoji spasiti duh univerzalnosti, a istočna ili autoritarno-demokratska uspostavlja svoju novu moć na pretpostavkama povratka suverenosti nacije-države, rastakanja sekularnosti i odbacivanja multikulturalizma. U kritičkoj analizi Agambenove teorije o stasisu ili građanskome ratu kao "novoj političkoj paradigmi" pokazuje se da ono što se zbiva "danas" u ideji političkoga nije više pitanje o slobodi događaja "nadolazeće zajednice". Umjesto toga na djelu je moć bez vladavine "naroda", država bez suverenosti i nastanak izgleda "globalnoga građanskoga rata" u situaciji kada se život razdvaja na političko upravljanje "krizom" i preživljavanje u globalnome poretku entropije.

Duboka država o kojoj je ovdje riječ svoje začetke ima u prvim godinama hladnoga rata. Turska 1946. prelazi na višestranačje, a 1952. postaje članicom NATO saveza. Kao izravni susjed Sovjetskog saveza i zemlja koja na Bosporu i Dardanelima kontrolira brodski promet između Crnoga mora i Mediterana, Turska postaje izuzetno važna karika u obrani "slobodnoga svijeta" od komunističke opasnosti. Iz tog razloga NATO u njoj, kao i u desetak drugih europskih zemalja, uspostavlja tzv. stay behind mrežu, Turcima poznatiju kao kontragerilu, čija je zadaća pružiti oružani otpor u slučaju invazije SSSR-a i okupacije zemlje

Krajem 2. stoljeća prije Krista Rimska država se već uvelike etablirala kao vodeća sila u antičkoj Europi. Njezini posjedi sezali su od atlantske obale današnjeg Portugala pa sve do Azije i obale Sredozemnog mora na Bliskom istoku. S druge strane postojao je problem unutarnjih previranja između dviju stranki: optimata i populara. Optimati su bili stranka koja je zastupala interese stare aristokracije i Senata kao vodeće institucije rimske države dok su populari zastupali interese naroda, dakle građana i puka. Prvi popular koji se uspio istaknuti kao vođa novog Rima bio je Gaj Marije koji je proveo reformu vojske i omogućio nižim slojevima sudjelovanje u vojsci čime je omogućeno da svaki imućniji Rimljanin može osnovati svoju vojsku i kroz nju tražiti put ka moći. Izdizanjem Gaja Marija probuđena je demokracija koja je nakratko bila ugušena od strane Lucija Kornelija Sule. Nakon Suline smrti izdigla su se tri čovjeka koji su odlučili svoj put ka moći tražiti preko opsežnog zastupanja narodnih interesa: Gnej Pompej, Marko Licinije Kras i Gaj Julije Cezar. Kras je ubijen od strane Parta dok će se Pompej i Cezar upustiti u građanski rat za apsolutnu prevlast. Nakon pobjede Cezar je proglašen za diktatora te ga je ta koncentracija moći koštala života kada su ga senatori, za koje je koncentracija moći u jednom čovjeku bila nezamisliva, ubili. Nakon toga opet su se uzdigla tri čovjeka koji su bili među Cezarovim najpovjerljivijim ljudima: Gaj Oktavijan, Marko Antonije i Marko Emilije Lepid. S vremenom je došlo do novog građanskog rata iz kojeg je kao pobjednik izašao Gaj Oktavijan te se mudrošću i političkom lukavošću uspio uzdići do pozicije cara čime je stvoreno Rimsko Carstvo.

Autor smatra kako liberalna paradigma demokratskog mira ima problema u objašnjavanju međunarodne stvarnosti. Demokratizacija nužno ne vodi prema miru, već potiče ratove, prvenstveno u smislu „pravednih ratova“ s ciljem svrgavanja autoritarnih režima. Također, pokazuje se kako demokracije ipak ratuju međusobno. Tome su posebno sklone mlade demokracije. Autor posebno naglašava kako demokratizacija može voditi u građenske ratove. Primjer Iraka pokazuje kako je umjesto mira, demokratizacija dovela do nasilja unutar države što je proizvelo novu nesigurnost za čitavu regiju. Američki ciljevi u Iraku bili su razoružanje Iraka, rat protiv terorizma, širenje slobode, demokracija te uvođenje slobodnog tržišta. Međutim, niti jedan od ciljeva nije ostvaren. Irak je bio razoružan već 1991, dok je tek američkom invazijom na Irak omogućen ulazak Al Kaidi. Posljednja tri cilja, koji ujedno predstavljaju i stupove teorije demokratskog mira, također nisu ostvareni, već je Irak završio u građanskom ratu., The author suggests that the liberal paradigm of democratic peace is problematic in explaining the international reality. Democratization does not necessarily lead toward peace, but quite the contrary, induces wars, primarily in the sense of “just wars” with the aim of toppling down authoritarian regimes. Also, the paper shows that democracies do go to war with each other. Young democracies are especially inclined to do so. The author strongly emphasizes that democratization can lead to civil wars. The case of Iraq shows how, instead of peace, democratization lead to violence within the state, which produced new security issues for the whole region. American goals in Iraq were disarming Iraq, war against terror, the spreading of freedom and democracy, and introducing the free market. However, none of these goals were achieved. Iraq was already disarmed in 1991, while the American invasion made Al Qaida’s entrance to Iraq possible. The last three goals, which also represent the pillars of the democratic peace theory, were also not achieved. Instead, Iraq entered a civil war.

Na osnovu podataka iz izvora, prvenstveno Lukana, autor pokušava izvršiti rekonstrukciju splavi na kojoj su stradali Cezarovi augzilijarci Opitergini, u bitci koja se dogodila kraj otoka Krka 49. g. pr. Kr., za građanskog rata između Cezara i Pompeja. Zaključuje da se radilo o vrlo velikom plovilu, najmanje 25 x 25 m, načinjenom od dva reda trupaca, okruženih drvenom buradi, pokretane veslačima koji su bili zaštićeni drvenim bunkerom. Vesla su bila ugrađena na neuobičajeni način, namijenjena za veslanje ispod površine. Splavi su izradili Bazilovi vojnici kako bi njima pokušali dostaviti snabdijevanje opkoljenom Gaju Antoniju. Nakon što im je to uspjelo, Antonije je pokušao splavima evakuirati dio ljudstva na kopno, što je rezultiralo stradavanjem Opitergina., At the beginning of the civil war between Caesar and Pompey in the summer of 49 BC, two Pompeian admirals, M. Octavius and L. Scribonius Libo, suddenly attacked the army of C. Antonius on the island of Curicta (Krk in the northern Adriatic) and laid it under siege. Antonius tried to evacuate a part of his troops using three large rafts. But Octavius saw through his intention and set an undersea trap for his ships of the sort used, as it seems, by Cilician pirates for capturing merchant ships. The raft carrying a cohort of Venetian Opitergini was captured, and they committed mass suicide rather than surrender to Caesar’s enemies. As a result, the event became famous among contemporaries and the poet Lucan dedicated a whole book of his epic Bellum Civile (or Pharsalia) to it. He describes the rafts as taciti … miracula cursus, the miracle of the silent navigation. This paper suggests a possible reconstruction of the Opitergine raft, based on an analysis of Lucan’s verses and other historical sources. The rafts were made by Basilus’ army in an attempt to secretly run the supplies to the Antonius’ soldiers through the enemy’s maritime blockade. The body of the rafts was made by cross-connecting two lines of logs, and a ring of empty wooden barrels was attached around it. The raft was oar-propelled with rowers located inside the wooden bunker for protection against enemy’s projectiles. The oars were fitted in a somewhat unusual way (unusual for oared ships): probably through the bottom of the raft and under the surrounding barrels. This way an oar’s blade could not be drawn out of the sea and all oar’s movements must have been made under the sea-surface: oars were not making the splashing sound in contact with the surface and rowing produced no sound. That’s why Lucanus attaches the expression taciti miracula cursus, the miracle of the silent navigation, to these craft. In the middle of each raft was a wooden tower, built probably not for defence purposes, but primarily for observation because early detection of an enemy’s man-of-war was the best chance for survival. Since the raft was boarded by just under 1000 (vix mille) soldiers from Opitergium, we could assume that it had to be over 60 tons deadweight and at least 25 x 25 metres large.

Na osnovu podataka iz izvora, prvenstveno Lukana, autor pokušava izvršiti rekonstrukciju splavi na kojoj su stradali Cezarovi augzilijarci Opitergini, u bici koja se dogodila kraj otoka Krka 49. pr. Kr., za građanskog rata između Cezara i Pompeja. Zaključuje da se radilo o vrlo velikom plovilu, najmanje 25x25 m, načinjenom od dva reda trupaca, okruženih drvenom buradi, pokretane veslačima koji su bili zaštićeni drvenim bunkerom. Vesla su bila ugrađena na neuobičajeni način, namijenjena za veslanje ispod površine. Splavi su izradili Bazilovi vojnici kako bi njima pokušali dostaviti snabdijevanje opkoljenom Gaju Antoniju. Nakon što im je to uspjelo, Antonije je pokušao splavima evakuirati dio ljudstva na kopno, što je rezultiralo stradavanjem Opitergina.

Rani razvoj Amerike koju danas znamo pod nazivom Sjedinjene Američke Države uvelike je ovisio o robovlasničkom sustavu kao temeljnom kapitalnom dobru. Nedovoljno radne snage uzrokovalo je uvoz ljudi iz Afrike koji su zbog svoje različitosti po boji kože od europskih doseljenika bili lišavani slobode i prisiljavani na težak život u takozvanom robovlasničkom sustavu. Sjeverne države Amerike bile su naklonjenije industriji, pa stoga s vremenom napuštaju robovlasništvo. Međutim, na jugu, gdje je poljoprivreda bila glavna grana privređivanja te time zahtijevala mnogo ljudi, robovlasništvo se održalo. Budući da su robovi smatrani nižom vrstom ljudi, bilo im je uskraćivano pravo na obrazovanje, što je bilo regulirano i zakonima. Oni su se, međutim, nastojali izboriti za svoju slobodu. Ta se borba u prvom redu manifestirala kroz borbu za pismenost. U radu se nastoji prikazati put koji su robovi Juga prošli u razdoblju od 1830., kada se počinju širiti brojni zakoni protiv pismenosti, do 1865. godine, kada su ostvarili pravo na obrazovanje i postali punopravnim članovima društva. Težnja robova i slobodnog crnačkog stanovništva Juga za obrazovanjem vremenom postaje jedinstven simbol otpora robovlasničkom sustavu.

U veljači (ožujak po Gregorijanskom kalendaru) izbijaju spontani prosvjedi koji su se pretvorili u pravu revoluciju koja je srušila carski poredak u Rusiji. Bila je to Februarska revolucija. Nakon revolucije car je abdicirao, a na čelo države došla je Privremena vlada. Uslijedili su burni mjeseci u ruskoj povijesti, a nova vlast nije imala snage, a ni potpore širih slojeva, da riješi probleme ruskog stanovništva. Tada na scenu stupaju socijal-demokrati iz frakcije boljševika koji su pripremili ustanak, s ciljem rušenja Privremene vlade. Ustanak je izbio u studenom 1917., a prema ruskom Julijanskom kalendaru povijest ga je prozvala Okotabrskim ustankom ili revolucijom. Boljševici, na čijem je čelu bio Lenjin, srušili su Privremenu vladu i došli na čelo države. Njihov politički program sastojao se u tome da na vlasti mora biti najbrojniji sloj stanovništva, a to su radnici i seljaci. U to vrijeme Rusija je još bila sudionica Prvog svjetskog rata, sa svojom Istočnom frontom gdje se borila na strani Antante protiv Centralnih sila. Kako je trpjela teške gubitke nužan joj je bio izlazak iz rata. Boljševički politički program podrazumijevao je brz izlazak Rusije iz rata, šta su oni nakon dolaska na vlast i učinili, kada su u ožujku 1918. potpisali separatni mir s Njemačom. Tako je Rusija uz velike teritorijalne i druge ustupke u korist Centralnih sila izašla iz Prvog svjetskog rata. To je bilo vrijeme kada su se već oformile struje koje će se naći na suprotnoj strani od boljševičke. Tako je započeo građanski rat u Rusiji, kao najteži oblik rata, gdje ratuje svoj protiv svoga. Lenjin i boljševici na vlasti, imali su viziju samo jedne stranke na vlasti, te su ugnjetavali i gušili svaku drugu opoziciju. Naravno to je dovelo to nezadovoljstva i mržnje druge strane. Malo po malo počinjali su oružani sukobi, sada već deklariranih 'crvenih' boljševika i suprotne strane gdje su se našli svi protivnici boljševika ujedinjeni u 'bijelu' koaliciju. Za rat su bile potrebne vojske, te je tako s boljševičke strane ustrojena Crvena garda s Lavom Davidovičem Trockim kao osnivačem, i 'bijela' vojska sa suprotne strane koja je saveznika našla u Antanti. Uspostavljene su fronte i započeo je rat koji će trajati pune tri godine. Građanski rat se nadovezao na gotovo četiri godine godine svjetskog rata koje su već i prije iscrpile zemlju. Vodio se vrlo strastveno i nasilno, a pratile su ga oskudice u svemu. Od ratnoga materijala, do lijekova, odjeće i najvažnije hrane. Uslijedila je glad ruskog stanovništva, koje ća najviše pogoditi baš najbrojniji sloj, onaj seljaka i radnika. Rat se vodio u nemogućim uvjetima što zbog stalnih oskudica, a što zbog gladi i epidemija.

Rad je posvećen razmatranju uticaja američke Trumanove doktrine na tok građanskog rata u Grčkoj (1946-1949) i uključivanju ove balkanske države u novi strateški sistem osiguranja daljeg prodora sovjetskog uticaja na prostor istočnog Mediterana i na Bliski istok. Praćene su i reakcije Jugoslavije koja je bila glavni logistički oslonac ustaničke Demokratske armije Grčke i zauzimala strateški i ideološki ključni položaj u sovjetskom balkanskom podsistemu 'narodnih demokratija'. Grčka kriza u drugoj polovini pete decenije 20. stoleća bila je najozbiljniji sukob koji je obeležio početak hladnog rata u Evropi. The inclusion of Greece into the American strategy of strengthening of the 'Northern Tier' by launching of the Truman Doctrine was very important for the further course of the civil war gripping this Balkan country since the spring of 1946. Like other countries in the Soviet sphere of influence Yugoslavia greeted the new American doctrine as an expression of the growing imperialist ambitions of the militarily and economically strongest state of the post-war world. It was criticized as tools for stifling progressive movements, being particularly dangerous because if found its field of activity in the Balkans. Yugoslav politicians deemed that the American advent to the Balkans in the place of the exhausted British, had created a much more dangerous situation, not only for the cause of the Greek Communists who enjoyed moral and material aid of the neighboring Communist states, but also for their Balkan neighbors, including Yugoslavia which was heavily involved in the Greek crisis. With massive financial and material aid, primarily in military equipment and weapons and under supervision of the American military mission, the Greek National Army was reorganized and the strategy in fighting the leftist guerilla was changed. However, this failed to yield the expected results throughout 1947 and 1948. In January 1949 General A. Papagos was appointed the supreme commander of the National Army. He finished the reorganization of the Army, fortified the discipline and the morale of the officer corps and used effectively large resources of the American military aid for crushing the enemy. During 1949 the renewed and consolidated National Army finally defeated the forces of the leftist Democratic Army which signified the end of the civil war. Greece continued building up and modernizing its armed forces by joining NATO (together with Turkey) in 1952 regardless of their 'non-Atlantic' geo-strategic character and continuing to play the role in the Cold War which was assigned them by the Truman Doctrine. The change of course of the Yugoslav foreign policy caused by the split with Soviet Union and turning toward establishing relations with the West, caused the overt criticizing of the Truman Doctrine to gradually disappear from the political and propagandist rhetoric.

Građanski rat u Španjolskoj imao je zacijelo odjeka u Hrvatskoj. Osobito je katolički tisak upozoravao na pogubnu djelatnost komunista koji su kroz Narodnu frontu usmjeravali protukatoličku propagandu i poduzimali zločinačke akcije protiv svećenstva i interesa Katoličke crkve općenito. Nije se previđala činjenica da su u građanskom ratu i nacionalisti činili zlodjela, ali ih se na neki način "opravdavalo" činjenicom da su protukatoličke akcije započete i prije izbijanja građanskog rata. Građanski rat u Španjolskoj bio je povod intenziviranju pisanja katoličkog tiska protiv komunizma i prikazivanja tragičnih posljedica boljševičke vlasti u Sovjetskom Savezu. Takvo je pisanje bilo namijenjeno domaćoj publici koja je, zbog domaćih političkih prilika, lako podlijegala komunističkoj propagandi. Komunisti su u Hrvatskoj i Jugoslaviji vješto koristili instrukcije Kominterne da objedinjuju sve političke snage na sloganu antifašizma (Narodna fronta) te da se ne sustežu usvojiti slogane o borbi za nacionalno oslobođenje. Na ruku im je išlo i sve jače antagoniziranje između Pavelića i Mačeka te njihovo više ili manje otvoreno oslanjanje na fašističku Italiju u borbi za (mjeru) hrvatske neovisnosti. Bilo bi neobjektivno misliti da je taj antagonizam nastao iz osobne borbe za političko vodstvo. Pavelić i Maček su prekinuli svaki odnos kad je postalo jasno da Maček želi naći rješenje za budućnost hrvatskoga naroda u (reformiranoj) Jugoslaviji, dok je Pavelić razmišljao samo u terminima potpune suverenosti. Građanski rat u Španjolskoj jedva se doticao tih domaćih političkih preokupacija. To, dakako, ne čudi, jer je Maček neprestano isticao da borba između fašizma i komunizma nije i ne može biti temeljna politička preokupacija hrvatskog naroda u tom času. Mačeku se stoga ne može prigovoriti što se nije odlučio za jednu od sukobljenih strana u Španjolskoj. No može mu se prigovoriti što nije imao političke vizije za budućnost hrvatskog naroda (osim mrtve ideje obnove monarhijske Jugoslavije) u trenutku kad su se fašizam i komunizam sukobili na hrvatskome tlu.

Prije pedeset i dvije godine Kraljevina Kambodža postala je samostalnom državom. Bivša kolonija unutar Francuske Indokine, odnosno pridružena država u okviru Francuske Unije, Kambodža je 1954. na Ženevskoj konferenciji o Indokini stekla suverenost. Otad Kambodža pokušava izgraditi stabilne političke institucije, ali je taj proces dugoročno zaustavio unutarnji konflikt, najprije posredno, a potom neposredno generiran od strane nekoliko vanjskopolitičkih aktera. Višeetapni građanski rat od 1970. do 1991., obilježen autogenocidom u vrijeme vladavine Crvenih Khmera (1975.-1979.), opustošio je zemlju uz milijunske ljudske žrtve. Međunarodna zajednica pod vodstvom UN-a dovela je 1991. zaraćene strane do potpisivanja Pariškoga mirovnog sporazuma, da bi 1993. organizirala najsloženije i najskuplje postkonfliktne izbore u povijesti. Nakon njih u Kambodži su višestranački izbori održani u pravilnim izbornim ciklusima 1998. i 2003., ali je zemlja, unatoč petnaestogodišnjem mirnodopskom razdoblju, tek na početku demokratske tranzicije., Fifty two years ago, the Kingdom of Cambodia became an independent state. A former colony of French Indochina i.e. an associate member of the French Union, Cambodia gained sovereignty in 1954 at the Geneva Conference. Since then Cambodia has been trying to build stable political institutions, but from the long-term perspective this process has been hampered by the internal conflict, directly at first and later indirectly and generated by several foreign-policy actors. The multi-stage civil war of 1970-1991, characterized by the autogenocide of the Khmer Rouge regime (1975-1979) ravaged the country and cost it several million lives. International community led by the UN brokered the Paris Peace Agreement in 1991 and in 1993 organized the most complex and expensive elections in history. Since then, Cambodia has held multiparty elections in regular electoral cycles in 1998 and 2003; nevertheless and despite the fifteen years of peace, the country has just begun its democratic transition.

Ovaj rad istražuje koja od suprotstavljenih teorija – teorija o ravnoteži snaga ili teorija nadmoći – bolje objašnjava rat na prostoru bivše Jugoslavije. Osnovni zaključak je da je vojna nadmoć Srbije stimulirala agresiju na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Obratno, relativna ravnoteža snaga, koja je postignuta 1995., pridonijela je prekidu rata i omogućila potpisivanje Daytonskoga mirovnoga sporazuma. Zbog toga ovaj članak zaključuje da je rat na prostoru bivše Jugoslavije još jedan dokaz u prilog klasičnoj teoriji o ravnoteži snaga te da teorija nadmoći ne može objasniti ni izbijanje ni završetak toga rata. Osim toga, ovaj članak pobija u svijetu dominantnu predodžbu po kojoj je rat na prostoru bivše Jugoslavije bio građanski rat zasnovan na međuetničkoj mržnji. Nasuprot tomu, ovaj članak dokazuje da je taj rat bio ponajprije međudržavni rat zasnovan na racionalnim kalkulacijama dominantnih aktera., This article investigates which one of two competing theories – balance of power theory or power preponderance theory – better explains war on the territory of former Yugoslavia. The main finding is that military preponderance in favour of Serbia fostered aggression of this state on Slovenia, Croatia and Bosnia and Herzegovina. Furthermore, relative balance of power, which was established in 1995, was the main reason for the termination of hostilities and for the Dayton peace agreement. Consequently, this article concludes that case study of the war on the territory of former Yugoslavia is an additional argument in favour of classical balance of power theory and that power preponderance theory cannot explain neither outbreak nor ending of this war. This article also challenges previous interpretations of war in former Yugoslavia, which claimed that this war was a civil war based on ethnic hatred. In contrast, this article argues that conflict on the territory of former Yugoslavia was primarily an interstate war based on rational calculations of main actors.

Odmah po Pompejevom povlačenju iz Brundizija, novi gospodar Italije ustanovio je da mu nedostaje flota kojom bi slijedio neprijatelja u Makedoniju i prisilio ga na odlučnu bitku. Zbog toga je odlučio napasti protivnika ondje gdje ga može dosegnuti kopnom – u Hispaniji. U međuvremenu, dok on ratuje na drugim stranama i dok se prikuplja neophodno brodovlje, preostali dio snaga rasporedio je u obranu Italije, podijelivši podređenima zadaće u tom cilju: 1) učvršćivanje u Italiji i mobilizacija dodatnih legija, 2) formiranje flote u Brundiziju i koncentracija trupa u blizini te luke i u Kampaniji, koje će biti prebačene preko Jadrana čim se prikupi brodovlje, a u međuvremenu će služiti kao protudesantne snage spremne blokirati Pompejev pokušaj povratka istim putom, 3) posijedanje i držanje Sicilije jer je ona, zbog čvrstog pompejevskog položaja u Africi, ostala jedinim izvorom žita za hranjenje Rima i time čuvanje unutrašnjeg socijalnog mira, te 4) posijedanje Ilirika jakim snagama i formiranje flote u tim vodama u cilju spriječavanja pompejevskog desanta Cisalpine i Italije iz tog pravca. Time je Ilirik pretvoren u predstražu Italije. Razvoj događaja ubrzo je pokazao ispravnost ovakve prosudbe. Pompejevci su si stvarno pokušali otvoriti put kroz Ilirik kojim bi bili u mogućnosti izvršiti invaziju Cisalpinske Galije i na taj način ugroziti Italiju sa sjeveroistoka i ujedno Cezaru oduzeti najveće regrutacijsko područje prepuno gotovo fanatičkih sljedbenika. Takav pompejevski plan bio je realan i osnovan i zasigurno je predstavljao bar jednu od varijanti koje su se ozbiljno razmatrale u Pompejevom stožeru. U tu svrhu trebalo je otvoriti put kroz Ilirik kojega je trenutačno blokirao Gaj Antonije sa 4 legije, te Dolabela koji je već u ožujku počeo prikupljati flotu od lokalnih liburnskih i histarskih saveznika. Pri tome Antonije vjerojatno nije računao na to da može cjelokupne pompejevske snage potući u pokušaju prolaska, već je odlučio igrati na kartu odugovlačenja i svoje je trupe rasporedio u obranu, dijelom snaga zatvarajući prolaz Kvarnerom na liniji Krk – Cres – Lošinj, te s još dvije legije (jednom pod Bazilom i drugom pod Salustijem) po dubini provincije prema ugroženom pravcu, pri čemu je Bazilova legija (koja mu je prije pristigla u pomoć) mogla predstavljati i manevarsku pričuvu. Mogao je računati na to da će osloncem na Dolabelinu flotu svoju obrambenu liniju moći zadržati dovoljno dugo, kroz koje bi vrijeme pregrupiranje cezarovskih snaga (nakon što neprijateljeve namjere budu sa sigurnošću poznate) prisililo Pompeja na odustajanje od ovoga plana. Pompejevci su u kratkom vremenu uspjeli prikupiti velike pomorske snage, te su, negdje u svibnju 49., dio njih, jednu eskadru, ovdje procijenjenu na 80–100 brodova, pod Markom Oktavijem i Lucijem Skribonijem Libonom poslali da im otvori put do sjevera Jadrana. Njihov glavni zadatak bio je što prije se obračunati s Dolabelinom flotom kako joj se ne bi dalo vremena da još ojača i brojem i organiziranošću. Ova je flota predstavljala glavnu prijetnju realizaciji desanta i njena prethodna neutralizacija bila je uvjet bez kojega se nije mogao poduzeti nikakav pokret u ovom pravcu. Dolabelina je flota, snage 50–60 brodova, potučena na nama nepoznat način i na nepoznatom mjestu, ali je pri tome na neprijateljevu stranu nakon zarobljavanja prešlo oko 40 liburnskih lađa. Time su Oktavije i Libon izvršili svoj glavni zadatak, ali su uspjeli ostvariti i prethodno neočekivani bonus, zarobivši dobar dio kopnene vojske Gaja Antonija. Nije nam poznato što se tu točno dogodilo, ali po konačnom raspletu možemo pretpostaviti da su pompejevci ugrozili Fulfinum ili nešto u njegovoj blizini, a Antonije je prikupio dio svojih snaga koji mu je bio u dohvatu i krenuo u tom pravcu. No, bio je prisiljen na povlačenje i prelazak u obranu. Zbog toga se utvrđuje na najpogodnijem obližnjem obrambenom položaju: posijeda poluotok Bejavec, obranu formira na liniji njegove prevlake i ovdje čeka pomoć. Pompejevci iskrcavaju dio mornaričkog pješaštva kojim blokiraju izvlačenje s poluotoka. Time je nastala svojevrsna pat–pozicija, ali vrijeme i nedostatak namirnica radili su za pompejevce. Antoniju konačno stiže pomoć, ali na susjedno kopno u obliku Bazilovih i Salustijevih legionara koji ne raspolažu flotom i nisu mu u stanju neposredno pomoći zbog neprijateljeve pomorske nadmoći. Zbog toga Bazilovi vojnici grade nekoliko velikih splavi kojima Antoniju dostavljaju namirnice. Ali do sada se u Antonijevom taboru već dogodilo neizbježno. Duga opsada i nestašice nagrizli su moral vojnika, što još više pojačava unutrašnje rovarenje pompejevskih simpatizera ili defetista. Tako se na tri splavi ukrcava dio Antonijevih vojnika u pokušaju da se evakuiraju na obližnju obalu. Sudeći po tome što su među njima bili fanatični Opitergini, izgleda da se radilo o onom dijelu Antonijeva ljudstva koji je odbijao predaju. Oni su se ukrcali i otisnuli s večernjom plimom, a preostali, oslobođeni cezarovskih fanatika, mogli su mirno otpočeti pregovore o predaji. Razlog zbog kojega sam Antonije nije bio među njima mogao bi biti dvojak: ili je već tada bio zarobljenik Tita Puliona i njegovih sljedbenika, ili je, pak, njegov ostanak gentlemanski potez zapovjednika koji svojim imenom garantira poštene pregovore o predaji. Tri splavi koje su pokušale evakuirati cezarovce s Krka na obalu naišle su na problem. Čini se da su Oktavijevi ljudi dokučili njihovu namjeru i na pogodnom mjestu im postavili podmorsku zamku u koju su se splavi uhvatile. Opis te zamke detaljno je razrađen u glavnom tekstu. No, kako se ovdje nije radilo o brodovima dubljeg gaza (kojima je takva piratska zamka izvorno bila namijenjena), već o splavima vrlo plitkog gaza, dvije od njih plima je podignula dovoljno iznad zamke da bi mogle prijeći i dokopati se Bazilovih položaja. Treća splav, na kojoj se nalazila kohorta venetskih Opitergina nije bila te sreće. Nju je struja nosila uzduž zamke i nasukala na plićacima onoga što Lukan naziva "ilirskom hridi", a vjerojatno se radi o otočiću Sv. Marko. Opitergini su u sam smiraj dana uz ovu hrid dočekali i izdržali prvi napad s pristiglih neprijateljskih brodova. Noć je donijela zatišje, ali odmah po svanuću pompejevci su organizirali novi napad na splav. Kako zbog opasnosti od hridi i okolnog plićaka veći brodovi nisu mogli prići dovoljno blizu, u prvi plan pompejevskog napada isturene su prethodno zarobljene liburne koje su se kao manja plovila mogle dovoljno približiti da bi Opitergine dobili u domet bacačkog oružja, a na sam otočić iskrcano je mornaričko pješaštvo histarskih brodova, koje je posjelo sam vrh stijene iznad položaja splavi i odavdje nesretnike ispod sebe zasipalo bacačkim salvama. Opitergini su odbili ponuđenu predaju i izvršili kolektivno samoubojstvo, koje su izgleda preživjela samo šestorica ljudi sa splavi. Lukanovi stihovi omogućuju nam ovaj događaj datirati oko ljetnog solsticija 49. pr. Kr. Desetak dana nakon stradanja opiterginske splavi Gaj Antonije se predao. Ne znamo točno s koliko je vojske tada ostao na Bejavcu, ali pompejevci su u cijeloj operaciji zarobili 15 legijskih kohorti i oko 40 Dolabelinih brodova. Zarobljene ljude i sredstva Libon je odveo Pompeju u Dirahij, gdje su vojnici uključeni u novoformirane pompejevske legije. Zarobljeno brodovlje pojačano je nekim većim plovnim jedinicama i formirano u liburnsku eskadru pod Libonom i kao takvog ga susrećemo među snagama koje Cezar nabraja kao prijetnju svom pokušaju prebacivanja preko Jadrana u listopadu – studenome 49. pr. Kr. Ova je eskadra uzela aktivnog učešća u događajima oko Orika nakon Cezarova desanta, te u blokadi Brundizija gdje se nije najbolje pokazala protiv lukavstva kojim ju je u zasjedu namamio Marko Antonije. Liburnsko je brodovlje neko vrijeme ostalo na mrtvoj straži pred Brundizijem, ali je, izgleda zbog logističkih problema, bilo prisiljeno povući se. Nakon Farsala ova se flota vjerojatno raspada i njen liburnski sastav se vraća kući, kao uostalom i sam zapovjednik kojega još za trajanja ratnih događaja susrećemo u Ciceronovoj kampanijskoj vili. Iako je krčkim događajima slomljena cezarovska ilirička vojska, to još uvijek nije bio teritorij kojim će pompejevci olako zagospodariti. Pobjednik kod Krka nije posjeo nikakve gradove garnizonskim snagama (bar ne trajno ili na duže vrijeme) jer je bio svjestan da se ovdje neće moći održati. Liburnija je bila prilično čvrsto na Cezarovoj strani, a sva moderna razmišljanja o podijeljenosti liburnskih zajednica među zaraćenim taborima nemaju stvarnog oslonca u izvorima. Ista je situacija bila i na južnom dijelu provincije, uključivo i sam Lisos u kojemu je procezarovski konvent pod pritiskom Pompejeve sile bio prinuđen primiti neprijateljski garnizon. Ali pompejevci su svoj čvrsti mostobran pronašli u prostoru između ova dva područja. Na njihovu stranu pristaje Issa. Nije nam potpuno jasan razlog ovakve isejske odluke, ali kako svi prvorazredni spomenici kojima raspolažemo pokazuju Isejce u dobrim odnosima sa Cezarovom strankom i Cezarovo pažljivo postupanje prema njima, to neće biti rezultatom nekakve velike političke odluke s njihove strane, već učinak promjene političkih okolnosti i odnosa unutar samog polisa, nastalih prvenstveno pod pritiskom Oktavijeve pobjedničke flote. Drugi moćan pompejevski oslonac u središnjem dijelu provincije postali su Delmati. Jak plemenski savez sposoban okupiti saveznu vojsku od nekoliko desetaka tisuća vojnika, unutar koje postoji jasna zapovjedna hijerarhija i sposobnost dužeg logističkog podržavanja čak i u zimskim operacijama. Ovaj se savez, koji je vjerojatno oko sebe okupljao i susjedna etnički raznorodna plemena, upravo oporavio od teških udaraca zadobivenih kampanjom Gaja Koskonija 78. pr. Kr. Stasanjem nove generacije ponovo su na površinu izbili raniji apetiti za širenjem u pravcu obale i ekonomski isplativih emporija, te prema Neretvi na područje Daorsa. Donekle je nejasno da li je delmatsko osvajanje Promone bilo uzrokovano samo željom zaokruživanja etničkog teritorija, ili je, pak, bilo odraz njihovih dalekosežnijih aspiracija za prodorom preko rijeke Krke. No, njihova aktivnost počinje upravo ovdje. Još prije izbijanja rimskog građanskog rata, 50. pr. Kr. oni Liburnima otimaju Promonu, odbijaju je vratiti na Cezarovo izričito traženje i uništavaju veliku liburnsko-rimsku vojsku koju je prokonzul na njih poslao. Podjela rimskog svijeta na dva zaraćena tabora Delmatima se ukazala kao zlatna prilika. Ona nije samo odgodila rimsku kaznenu ekspediciju, već im je ostavljala slobodne ruke i mogućnosti za nekažnjeni nasrtaj na teritorije susjeda. I ne samo to, kako je većina tih susjeda bila unutar prostora pod cezarovskom dominacijom, ulaskom u savezništvo s Pompejem Delmati su dobili privolu polovine rimske države za izvršenje upravo onakve ekspanzije kakvu su željeli i aktivnu podršku pompejevskih snaga u tome. Ukoliko pobjedi Pompej mogli su s razlogom očekivati da će njihova osvajanja Rim priznati, a ukoliko pobjedi Cezar to bi samo značilo ulazak u sukob koji se i tako nije mogao izbjeći. Tim se savezništvima pompejevska strana uklinila u samo središte provincije, Cezaru potpuno odsjekla vezu s Makedonijom preko Ilirika i stvorila pomorsko-kopneni mostobran s kojega može ugrožavati preostali dio provincije. Ali u toj slici postojala je jedna nesigurna točka. Konvent rimskih građana u Saloni ostao je uz Cezara. Nakon što Salonitance nije uspio pridobiti ni obećanjima niti prijetnjama, Oktavije se odlučio vojno zauzeti grad. Zbog toga je ovamo doveo svoju vojsku, pojačanu isejskim i delmatskim saveznicima, logistički je oslonivši na obližnje isejske naseobine. Smještaj konventa i pet Oktavijevih opsadnih logora, kao i organizacija obrane detaljno su raspravljeni u glavnom dijelu radnje. Salonitanci se nisu zadovoljili samo upornom obranom od učestalih juriša, već su poduzeli i jednu seriju taktičkih ispada iz grada, koji su rezultirali potpunim slamanjem opsadnih snaga i njihovim bijegom prema brodovima - zasigurno smještenima u Traguriju i Epetiju. Time je opsada Salone bila razbijena, a Salonitanci su, po svoj prilici, ovu pobjedu iskoristili za fizičku likvidaciju isejske trgovačke konkurencije iz dvaju obližnjih emporija. Zbog pretrpljenih gubitaka i približavanja zime Oktavije se povlači iz Jadrana, čime su zaključene operacije u Iliriku u godini 49. pr. Kr. Unatoč porazu pod Salonom, pompejevskim je planerima put uz istočnu obalu Jadrana još uvijek bio otvoren. Po svoj prilici namjeravali su ga iskoristiti odmah po dolasku proljeća i otvaranju nove ratne sezone, a u međuvremenu prikupiti i koncentrirati desantne snage. No, realizaciju njihovih planova omeo je Cezar. Vrativši se iz Hispanije, Cezar je brzo uvidio gdje se nalazi opasnost i odlučio se kako je neutralizirati. Zbog toga je žurno posvršavao najhitnije poslove u Rimu, umirio pobunu među vojnicima, prikupio snage u Brundiziju i usred zime krenuo preko Jadrana. Uspio je potpuno iznenaditi pompejevce koji nisu niti pomišljali na ovakvu mogućnost, ali zbog nedostatka brodovlja i brze intervencije moćne Bibulove flote, ni Cezar nije uspio prebaciti sve svoje snage. Tako je izostalo iskorištavanje početnog iznenađenja i pompejevci su dobili vremena za koncentraciju dok je Cezar slao nervozna pisma u Brundizij zapovijedajući da mu se dovedu pojačanja. Moguće je da je ovom prilikom Aulo Gabinije, odustavši od prelaska Otranta, pokušao Cezaru dovesti 15 kohorti i 3.000 pješaka kopnenim putem preko Ilirika, ali je bio prisiljen od toga odustati i vratiti se nazad u Italiju. Pojačanja je konačno, više srećom nego pameću, doveo Marko Antonije, iskrcavši se nedaleko Lisosa. To je dovelo do novih manevara obaju vojski i otpočinjanja rovovsko-logističke bitke oko Dirahija koja je završila Cezarovim porazom i povlačenjem prema Apoloniji. Cezar nam je vrlo precizno iznio svoja razmišljanja nakon poraza pod Dirahijem. Razmatrajući sve moguće Pompejeve poteze, između ostalog zaključuje da će, u slučaju da Pompej svoju pobjedu iskoristi za prelazak u Italiju, on (Cezar) krenuti preko Ilirika u pomoć Italiji. To je Ilirik učinilo vrlo bitnim pomoćnim pravcem, pa je tamošnju situaciju valjalo što prije stabilizirati prisutnošću rimskih snaga. Tu zadaću dobija Kvint Kornificije, mladić kvestorskog ranga kojemu su za ovu priliku dodijeljene propretorske ovlasti. On je početkom ratne sezone 48. pr. Kr. s dvjema legijama prešao preko Jadrana, najvjerojatnije na nešto sjevernijem dijelu – iz Ankone u Jader. U Jaderu si je pridružio nešto preostalih ratnih brodova i nastavio prema jugu. Moguće je da je manje garnizone ostavio u Liburniji i u Saloni, ali glavninom trupa koncentrirao se između Neretve i Skodre, sa zapovjednim mjestom u Naroni. Učinio je ono što se od njega tražilo: stabilizirao je situaciju u provinciji, naročito u onom njenom dijelu koji je blizu Makedoniji, osvojio je neka manja uporišta, ali podatak da je time sakupio vrlo mali plijen govori da se nije upuštao u veće ofenzivne operacije i osvajanje većih gradova. Postignuta stabilnost situacije u provinciji narušena je u kolovozu 48. pr. Kr. Nakon bitke kod Farsala, veći dio pompejevskih zapovjednika okupio se na Korkiri kako bi odlučili o svojim sljedećim postupcima. Ovdje nisu uspjeli postići konsenzus o najboljem mjestu i načinu nastavka rata. To je rezultiralo podjelom dostupnih efektiva, prvenstveno preostale flote i njihovim razilaženjem od Male Azije do Hispanije i Afrike. Dio flote, vjerojatno nešto više od 70 brodova, dobio je Marko Oktavije kako bi pokrenuo operacije u Jadranu. U novouspostavljenoj geostrateškoj situaciji Ilirik je bio vrlo zanimljiv pompejevcima. U pravcu Ilirika povukla se masa pompejevskih trupa razbijenih kod Farsala. Iz Ilirika se moglo ugroziti nedavne Cezarove stečevine u Makedoniji i ponovo zagospodariti ovom provincijom, te time presjeći Cezarove komunikacije s Italijom i, osloncem na apsolutnu dominaciju na moru, veći dio cezarovskih snaga ostaviti ukliještenima između Makedonije i Male Azije, bez mogućnosti vanjskog snabdjevanja i dobijanja pojačanja. Kako pompejevci i nakon Farsala nisu izgubili nadu u konačnu pobjedu, bilo im je bitno na ovom prostoru očuvati mostobran za desantiranje Italije, koji će iskoristiti jednom kada ponovo srede svoje redove i ponovo ojačaju vojsku. Sačuvani podaci u izvorima ne omogućuju nam precizan uvid u tijek Oktavijeve kampanje u Iliriku 48./47. pr. Kr. Po onome što znamo, njegove su operacije bile vezane uz jugoistočni dio provincije i nije vjerojatno da u ovom vremenu dolazi do ponovne opsade Salone. Oktavije je uspio pridobiti neke lokalne zajednice, tako da je mogao kombinirati pomorsko-desantne i kopnene udare na Kornificijeve garnizone. Kornificijeva jadertinska flotila uspjela je ostvariti neki manji uspjeh na moru, ali njegova se vojska nije uspijevala odhrvati pompejevsko–barbarskoj navali. Sva je prilika da su mu situaciju dodatno otežali i Delmati koji su, u dogovoru s Oktavijem, pokrenuli ofenzivu u pravcu Neretve i time dodatno razvukli Kornificijeve snage. Znamo da je Oktavije osvojio neke primorske gradove, najvjerojatnije južnije od Cavtata, a drugi detalji nam nisu poznati. No, opći je zaključak da mu je išlo dosta dobro, da je uspio snažno pritisnuti Kornificija i osvajanje juga Ilirika i Makedonije učiniti realnom prijetnjom. Zbog ove je prijetnje Cezar prisiljen slati pojačanja u Ilirik. Ovamo šalje Gabinija s još dvije legije i zadaćom da se spoji s Kornificijem i učini što može, a ako ne može obraniti provinciju da se povuče u Makedoniju. Kako je Gabinije bio konzularnog ranga to ga je automatski postavljalo za nadređenoga Kornificiju. Imamo problema s rekonstrukcijom Gabinijeve kampanje, uglavnom zato što dio izvora izbjegava precizne zemljopisne odrednice koje u njihovo vrijeme nisu bile dobro poznate publici u Rimu, ali i zato što se dijelom bave politikanstvom, jedni da bi sprali poraz s Cezara i za njega optužili Gabinijevu nesposobnost i samovolju, a drugi iz potrebe veličanja Augustovih djela zbog čega možda ponešto prešućuju o Gabiniju. Ono što znamo je da je pokrenuo zimsku ofanzivu na Delmate, da je potučen u delmatskoj zasjedi kod Sinodija, da je izgubio neke bojne znakove, da se nakon toga povukao u Salonu, gdje je za par mjeseci umro od bolesti. Kako je on zasigurno doveo trupe u Ilirik ukrcavši ih na bodove u nekoj sjevernijoj italskoj luci, osnovni je problem gdje se iskrcao i iz kojega je pravca napao. S obzirom na to da je došao do Sinodija, za pretpostaviti je da je prethodno uspio ostvariti neke uspjehe. U radnji se nude dva moguća rješenja Gabinijevog pokreta, od kojih je utemeljeniji onaj iz pravca Liburnije, pri čemu bi Gabinije razbio ostvarene učinke delmatske ofanzive preko Krke (ako je takvih bilo), oteo Delmatima Promonu, te nakon Sinodija bio potučen u bici koja je otpočela hvatanjem u zasjedu njegovih pet kohorti. Nakon toga povukao bi se u Salonu preko Umljanovića i Unešića, usput morajući stupati u borbu, izložen jakim gubicima usljed nemilosrdnog delmatskog gonjenja. Postojanje kasnije ceste koja se naziva via Gabiniana sugeriralo bi da su za višemjesečnog boravka njegove vojske u Saloni (eventualno i nakon njegove smrti) cezarovske snage držale neka uporišta koja izvode na strateški pravac prema Andetriju i organizirale obranu Salone s kopnene strane u pretpolju. Za potrebe organizacije obrane na liniji tih uporišta počele su trasirati cestu, koju je kasnije, u Tiberijevom vremenu, završila VII. legija. Gabinijev poraz dodatno je cezarovcima zakomplicirao situaciju na jugu Ilirika i u Makedoniji. Marko Oktavije se očito žurio ostvariti zamišljeno i svoje operacije nije prekidao niti zimi. Do otvaranja nove ratne sezone stanje bi moglo prerasti u nepopravljivo, te je aktualni zapovjednik Brundizija, popularski demagog i jedan od Cezarovih legata za operacija oko Dirahija, Publije Vatinije, odlučio nešto učiniti. Kako nije raspolagao znatnim brojem ratnih brodova, bio je prisiljen neke manje plovne jedinice prilagoditi vojnoj upotrebi i popuniti ih vojnicima otpuštenim iz brundizijskog stacionara. No, treba pretpostaviti da ova improvizacija nije bila temeljem snage njegove flote, već da je dio brodova dobio kao pojačanje iz sastava flote Kvinta Kalena koja se nalazila u Ahaji, te možda i iz Sulpicijeve eskadre iz Vibona na Siciliji. Ovom na brzu ruku formiranom flotom, koja je vjerojatno sadržavala nešto više od 50 (većih) brodova i izvjesnu količinu manjih actuaria, Vatinije je u prvim mjesecima 47. krenuo na drugu straju Jadrana odlučan potražiti Oktavija. Usput je cezarovcima vratio neke gradove koji su se bili predali neprijatelju. Protivnika je konačno našao kako opsjeda Epidaur. Oktavije, koji je po svoj prilici raspolagao podacima o cezarovskim efektivama, nije mogao pretpostaviti da na njega ide Vatinijeva improvizirana flota koja sve do nedavno nije ni postojala, te je zaključio da je Kalenova flota (od preko 70 brodova) ušla u Jadran. Ne želeći se sukobiti pred obalom koju ne nadzire u potpunosti, odlučio je dignuti opsadu i povući se prema sjeveru, očito na Vis. Vatinije je uspostavio kontakt sa cezarovskom posadom u Epidauru i zatim nastavio slijediti Oktavija. Na putu su obje flote ušle u nevrijeme, vjerojatno jako jugo. Zbog toga se Oktavije odlučio zakloniti u usputnoj luci današnjeg grada Hvara. Vatinije takvo nešto nije učinio (jer nije imao pogodnu luku ili je u početku mislio da ne mora), već je nastavio Oktavijevim tragom. Nevrijeme mu je flotu raštrkalo neposredno pred susret s neprijateljem. Kako je jugo jačalo, a možda već i počelo prelaziti u buru, Vatinije je odlučio potražiti zaklonište u hvarskoj luci, ne znajući da je ovdje već usidren neprijatelj kojega progoni. Pompejevske osmatračnice primjetile su nailazak protivničkog brodovlja, pa Oktavije nije mogao čekati neprijatelja na vezu, već je brzo pokrenuo flotu i u linijskom rasporedu počeo izlaziti iz luke. Ali, Vatinije se već previše približio da bi se ijedna od strana mogla neometano povući. Zbog toga Oktavije svoju linijsku formaciju prestrojava u bojnu okretanjem za 90o. Kako je oba Vatijeva boka štitila obala (s jedne strane otok Hvar, a s druge otok Taurida = neki od Paklenih otoka), Oktavije nije mogao iskoristiti svoj veći broj brodova i duži front da bi zakrilio protivnika i doveo ga do poraza. Zbog toga počinje formaciju pokretati unazad kako bi neprijatelja navukao na širi prostor ili otvorenu pučinu, ili, pak, dobio mogućnost za neometano izvlačenje put Visa ukoliko Vatinije odustane od ulaska u bitku. Vatinije je, sa svoje strane, odmah krenuo u juriš na neprijatelja, pri tome svojim brodom ciljajući protivnikov admiralski brod. Sukob se nije mogao izbjeći i dolazi do sudara zapovjednih lađa u kojemu je ona Oktavijeva oštećena i našla se odsječena od vlastite formacije. To dovodi do zabune među pompejevcima, od kojih neki kreću u pomoć zapovjedniku, a drugi nastavljaju prethodni manevar, što dovodi do raspada bojevog rasporeda. Dolazi do gomilanja snaga oko oba zapovjedna broda i do bitke na malom prostoru. Nakon što Oktavijev brod tone, pompejevci se pokušavaju izvući iz sukoba, ali formacija im se već raspala i to rezultira masovnim bijegom. Cezarovci ih gone i hvataju što mogu, a preostali se povlače prema Visu. Gonjenje traje sve do pada mraka, kada Vatinije trubama ponovo okuplja svoju flotu i ulazi u hvarsku luku. Zbog ovakvog raspleta Oktavijeva je flota pretrpjela znatne gubitke (oko 20 plovila), a Vatinijeva je prošla bez oštećenja. Sljedeći dan Vatinije je proveo u ovoj luci krpajući brodove i preraspodjeljujući raspoložive vojnike i veslače na zarobljene brodove, a zatim je sutradan krenuo za Vis, očekujući da će ovdje naći Oktavija. No, njegov je protivnik već iskoristio pogodnu buru da bi se povukao van Jadrana. Vatinije prima predaju Visa, glavnog pompejevskog uporišta u provinciji i povlaći se za Brundizij, ostavljajući Kornificiju čistu situaciju na moru. Izvori se bave pretežno Rimljanima i ne opisuju nam detaljno ratne operacije lokalnih plemena, za koje je pretpostaviti da su se odvijale u puno širem opsegu od onoga što nam je nagovješteno. Ovdje se prvenstveno radi o Delmatima, ali i o drugim zajednicama (Dokleati, Naresti, Glinditioni, Taulanti, Partini?) koje su 48. pristale uz Oktavija i ušle u pobunu koju će kroz sljedećih 15 godina izazivati povremene intervencije cijelog niza Cezarovih, Oktavijanovih i Antonijevih vojskovođa. Što se tiče Delmata za pretpostaviti su tri pravca njihovoga ofanzivnog djelovanja. Prethodno osvajanje Promone moglo bi nagovještavati njihove planirane namjere za provaljivanjem preko Krke i ugrožavanjem Liburnije. Delmatski uspjesi na tom pravcu anulirani su možda već od Gabinija, a najkasnije za intervencije Azinija Poliona 39./38. pr. Kr. Jasno je da su Delmati nastojali prigrabiti priobalni pojas oko Salone i vrlo je realno pretpostaviti da su ovom prilikom pokušali nešto učiniti na ovom pravcu i nakon pridruživanja neuspješnoj opsadi 49. pr. Kr. Prestanak života na znatnoj naseobinskoj gradini na Velikom Biaću iznad Kaštela mogao bi biti tragom tadašnjeg delmatskog prodora. Salona se nalazila u njihovim rukama 39. pr. Kr., kada ju oslobađa Azinije Polion. Ne znamo kada je Delmatima pošlo za rukom osvajanje ovoga grada, ali je vjerojatnije tu akviziciju datirati u vakuumu rimskih intervencija za sukoba među drugim trijumvirima, tj. u period između 44. i 40. pr. Kr. Treći Delmatima zanimljiv pravac vodio je prema Neretvi i teritoriju susjednih Daorsa. Arheološka iskopavanja na Ošanićima pripisala su razaranje ovoga grada Delmatima i to upravo u vrijeme ovoga građanskog rata. Za ovoga rata Delmati su ostvarili neke uspjehe, ali očevidno i pretrpjeli cijeli niz vrlo neugodnih neuspjeha. Udarci zadobiveni na bojnom polju, kao i gubitak oslonca na pompejevske saveznike, prisilili su ih 45. pr. Kr. na slanje poslanstva u Rim koje moli za mir i pristaje na Cezarove uvjete kapitulacije. Donekle začuđuje da u Iliriku ofanzivne operacije vode isključivo pompejevci i njihovi saveznici, Marko Oktavije, Delmati i oni koji se skrivaju iza formulacije "barbari koji su sklopili savez s Oktavijem". Cezarovci se, s više ili manje uspjeha, brane ili pokušavaju donekle stabilizirati situaciju – ne toliko zbog toga što je Ilirik bitan u njihovim planovima, već zato što je očito bitan u pompejevskim. Iz toga je jasno da je u ovom ratnom periodu Ilirik cezarovcima bio više izvor problema nego izvor snage ili pouzdani oslonac. Veliki Cezar do tada još nije bio shvatio stratešku snagu Ilirika i tek mu je neprijatelj otvorio oči. Na ovaj su prostor do tada nesumnjivo već počeli prodirati prvi valovi romanizacije i njihovi su učinci vidljivi, barem među elitom onih društava koja su ranije bila izložena pojačanom utjecaju helenizma. No, provincija iznutra još nije bila do kraja umirena. Rimska sila očitovala se samo prigodnim intervencijama za suzbijanje konkretne opasnosti, ali nije postojao trajni i sistematski pritisak koji bi konstantno gušio ekspanzionističke želje lokalnih naroda, sada prvenstveno Delmata. Rimski je Senat prema iliričkom prostoru postupao sebi svojstvenom inercijom: mostobran preko Jadrana i čitav niz posjeda i lokalnih saveznika zadobijeni su zbog "viših interesa" (rat protiv Makedonije) koji s ovim prostorom nisu imali previše direktne veze. Nakon što su ti interesi ostvareni, Ilirik više nije bio zanimljiv i prepušten je sam sebi, uz tek povremene intervencije koje će osigurati da se u začetku razbije sila u izrastanju koja bi mogla zaprijetiti Italiji ili njenim interesima. Ovaj rat je sve to promijenio. Ako im to i prije nije bilo jasno, rimski vojni i politički stratezi su zahvaljujući operacijama Marka Oktavija sada morali Ilirik početi percipirati kao prirodnu vezu Italije, ne samo s Makedonijom, već s cijelim istokom imperija. Marko Oktavije je praktično dokazao da se osvajanjem uporišta u Iliriku može ugroziti sjeverna Italija i da se iz Ilirika može ozbiljno zaprijetiti Makedoniji i time prekinuti jedina postojeća veza Italije s Istokom. U eri cijelog niza građanskih ratova u kojima su se sukobljavale sve veće i veće vojne snage to su postale jako ozbiljne činjenice. Vojnički jaka autohtona plemena su iskru svog vojničkog pokoravanja zapalila i prije izbijanja ovoga rata, još za Cezarova prokonzulata, Japodi upadima prema kolonijama Tergeste i Akvileja, a Delmati pod Promonom. Oni za svoje akcije nisu promptno kažnjeni upravo zbog tog rimskog osjećaja nebitnosti Ilirika: rimske vlasti nisu na njih krenule zato što su bile zauzete važnijim problemima?! Ali sada se spoznalo da bilo koji pobunjeni rimski vojskovođa koji bi u njima našao oslonac može u budućnosti izrasti u ozbiljnu prijetnju. Tako je njihovo suzbijanje postalo pitanje bitno za opstanak i sigurnost aktualne vlasti u Rimu. S te je strane Ilirik došao previše blizu Italiji da bi ga se i dalje moglo zanemarivati. Kada je Cezar počeo planirati pohod na Afriku, namjeravajući napasti i probosti novouspostavljeno srce optimatskog otpora, do toga vremena mu je zaleđe u Makedoniji i Iliriku već bilo očišćeno i relativno umireno. Preostali su još pobunjeni Delmati i vjerojatno tu i tamo poneki sitniji pompejevski saveznici. Oni nisu bili do kraja slomljeni, ali vlastiti gubici i porazi pompejevaca na širem prostoru dovoljno su ih pokolebali da bi prisutne cezarovske snage mogle u dovoljnoj mjeri stabilizirati situaciju. Ceazar je već tada znao da će vrijeme za konačni obračun s njima doći vrlo brzo, odmah nakon što se do kraja raščisti onaj bitniji, unutarrimski sukob. Odmah po završetku građanskoga rata vojni su planeri počeli skicirati planove pohoda na Balkan i u Partiju, logističari planirati i prikupljati sredstva, časnici pripremati ljudstvo. No, martovske Ide 44. pr. Kr. prekinule su ove pripreme i za neko vrijeme odgodile veliki, konačni rimski udar na Ilirik. On će uslijediti tek koje desetljeće kasnije i izvršit će ga jedan već pomalo drugačiji Rim u kojemu je vladavina oligarhije zamijenjena vladavinom monarha.

U radu je prikazan nastanak, razvoj i organizacija oružanih snaga Talijanske Socijalne Republike, koja je ubrzo nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. uspostavljena na dijelu talijanskog teritorija kojeg su zauzele njemačke jedinice. lako je Talijanska Socijalna Republika, pod vodstvom Benita Mussolinija, formalno i dalje bila saveznik Trećeg Reicha, Nijemci su preuzeli skoro potpuni nadzor nad razvojem i djelovanjem novih vojnih snaga Mussolinijeve republike. Osim toga, bilo bi ispravnije govoriti ne o jednoj, nego o više vojnih organizacija, nad kojima nije postojao jedinstveni sustav zapovijedanja, što je bila posljedica kaotičnih prilika koje su vladale u Socijalnoj Republici. Lako je ukupan broj ljudi pod oružjem bio velik, jedinice Socijalne Republike uglavnom nikada nisu korištene za borbu protiv Amerikanaca i Engleza koji su uz Apeninski poluotok polako napredovali prema sjeveru. Tu zadaću preuzele su njemačke snage, a postrojbe Socijalne Republike uglavnom su iskorištene za borbu protiv talijanskih partizana u krvavom građanskom ratu., This article covers the foundation, development and organization of the armed forces of the Italian Social Republic, which was founded in September of 1943, shortly after the capitulation of the Kingdom of Italy. Mussolini took over the leadership of the new Fascist republic, which was totally dependent on German support. An important question for the Social Republic was the creation of its armed forces. In fact, several military organizations were established – the regular army and various Fascist formations. These forces were controlled by the Germans and mainly used in actions against the Italian partisans, and only seldom were these units used in battles against the American and British forces.