Search

U ovom se priopćenju pokušava odgovoriti na istraživačko pitanje o generacijskim razlikama u shvaćanju kulture u Hrvatskoj, na temelju rezultata eksploracijskog istraživanja i anketnog ispitivanja na nacionalno proporcionalnom uzorku. U priopćenju se najprije izvješćuje o rezultatima eksploracijskog istraživanja, u kojem su 2020. godine online i poštanskim putem prikupljeni diskurzivni odgovori 162 osobe zainteresirane raspravljati o kulturi i o tome što im ona znači. Uzorkovanje se rukovodilo načelom osiguravanja heterogenosti koja omogućuje usporedbe (Maxwell, 2013), a godine rođenja sudionika/ca kretale su se u rasponu od 1942. do 2002. Rezultati kvalitativne analize upućivali su na izražene generacijske razlike u shvaćanju kulture. U drugom koraku, obrađeni su rezultati odgovora na otvoreno pitanje o shvaćanju kulture, prikupljeni anketnim ispitivanjem provedenim 2021. na nacionalno proporcionalnom uzorku. Upotrijebljena je algoritamski zasnovana tehnika oblikovanja teme (topic modelling), u kojoj strojno generirani predložak služi kao podloga teorijski utemeljenim interpretacijama istraživača/ica (Brezina, 2018 ; Brookes i McEnery, 2019). Rezultati ove analize upućuju u istom smjeru kao i prethodno provedeno eksploracijsko istraživanje. Primjetne su razlike u shvaćanju kulture kao kultiviranosti, visoke umjetnosti i kulturnih ustanova (kod starijih generacija), u odnosu na identitetske i s potrošnjom povezane koncepcije kulture (kod mlađih generacija), te izostanak mogućnosti diskurzivnog tematiziranja pojma kulture (kod najmlađih).

How is engagement with culture related to social inequalities as experienced by European citizens? Some researchers have suggested that awareness of inequality is more acute when its actual levels are high (Sealey & Andersen, 2015). Others have claimed that individual perceptions of inequality are largely unresponsive to actual conditions (Kenworthy & Owens, 2011 ; Brooks & Manza, 2013 ; Haddon & Wu, 2022). Following Bourdieu’s (1989) position that views are always taken “from a determinate position within social space”, the presentation examines how Europeans from various social groups perceive and understand the changes that growing social inequalities (Lamont & Pierson, 2019 ; Heidenreich, 2022 ; Salverda et al, 2014 ; Savage, 2021) have brought to their everyday culture, lifestyles, and cultural participation. In addition to social and economic inequalities, we also consider differences in time available for leisure activities, urban or rural place of residence, and the types of cultural activities that our respondents view as appropriate or unfitting for “the likes of us”. Our analysis is mostly based on survey data and semi-structured interviews, but we also draw on focus groups in which cultural practitioners discuss mechanisms to ensure that cultural content is accessible to the poor/financially deprivileged, people with disabilities, and other marginalised groups.

We aim to present a model to analyse the class structure of hybrid post-socialist societies in South-East Europe (SEE) and specific class mobility, using the cases of Serbia and Croatia. The hybridity of these societies results from their bearing clear marks of their socialist past and, on the other hand, from having been exposed to an intensive neoliberal transformation over the last thirty years. In such hybrid societies, social inequalities are generated by several mechanisms of similar strength: (1)exploitative market mechanisms (based on economic capital), and (2) different types of social closure mechanisms (based on political and social capital). Social agents use these mechanisms not only in the economic, but also in all other fields. We argue that their influences cannot be analytically isolated or reduced to a common foundation and that occupational class analysis in these societies can have only limited explanatory power. This makes the creation of simple analytical class schemes impossible. However, we attempt to show that it is possible to analyse both the workings and the outcomes of inequality-generating mechanisms in SEE societies.

This paper aims to offer data and interpretations that provide a backdrop to the gender dimension of how creativity is practiced in everyday life in post-transitional Croatia. Based on the results of a national probabilistic survey carried out in 2018, we discuss cultural consumption and leisure time of men and women from a theoretical perspective based on modernisation theories and a relational approach to gender identities. In interpreting the obtained results, we also make references to national probabilistic surveys we carried out in 2015 and 2021, as well as to our research on the division of household labour, carried out in the same time frame. Our results reveal gender differences in both cultural consumption and taste of surveyed men and women, as well as in their possibilities to access culture or engage in cultural activities in leisure time. Women have less free time for themselves in general and consequently also in the cultural sphere. However, educated women tend to have what is perceived as more refined cultural tastes than men. In this regard, one can speak about patterns that suggest an increasing feminisation of high culture in post-transitional Croatia. In this life sphere, as well as in some others, one can speak about a continuation of “moving towards modernity” (Tomić-Koludrović, 2015), in which women tend to be faster than men. Our findings need to be complemented by qualitative research, and in our presentation we also refer to the initial results of our ethnographic research on the topic.

Covid-19 pandemic has radically restricted the possibilities for cultural and leisure activities outside of the home. As research so far has shown, it has also exacerbated the existing social inequalities, including those connected to leisure and cultural participation. In this paper, based on survey data from nine European countries (UK, France, Denmark, Finland, the Netherlands, Spain, Serbia, Croatia, Switzerland), collected in Spring 2021, we attempt to answer the following research questions: (1) What are the cross-national differences in leisure activities the respondents indicated they missed the most during the Covid-19 pandemic? ; (2) What is the place of cultural activities (defined as those activities usually in the focus of cultural policies) among the most missed leisure activities? ; (3) How are the most missed cultural activities (as defined above) connected to selected indicators of social inequality and life satisfaction? Unlike the steady stream of articles dealing with ongoing changes in the patterns of cultural participation, “enforced leisure” and “adaptation strategies”, or specific policies aimed at alleviating the precarious situation of the cultural and creative workers, we focus on what we see as long-term trends merely made more visible by the current pandemic. The results of our descriptive analysis indicate cross-national differences in the patterns of participation in leisure activities and cultural activities (in the narrow sense of the word). A regression analysis shows that selected indicators of social inequality are related to the types of leisure and cultural activities missed the most in pandemic conditions.

U ovom članku, na temelju primarnih kvantitativnih i kvalitativnih podataka, analiziramo mnogostruke mehanizme koji proizvode nejednakosti u suvremenom hrvatskom društvu i višedimenzionalnu klasnu strukturu koja iz njih proizlazi. Naš je pristup potaknut koncepcijom Pierrea Bourdieua, koju smo znatno revidirali i prilagodili proučavanju postsocijalističkih društava u jugoistočnoj Europi. U tekstu prikazujemo četiri analitička koraka koja su nas vodila do koncepcije sveukupne društvene nejednakosti kao nejednakosti u društvenim moćima. Ti koraci uključuju: (1) konstrukciju društvenog prostora u Hrvatskoj, (2) identifikaciju ključnih generatora društvenih nejednakosti (eksploatacijskih tržišnih mehanizama i mehanizama društvenog zatvaranja), (3) analizu životnih stilova i povlačenja simboličkih granica te (4) analizu diferencijalnog povezivanja i uspostavljanja društvenih granica. Rezultati pokazuju da se, uzimajući u obzir sveukupnu društvenu nejednakost, u suvremenom hrvatskom društvu mogu uočiti četiri klase i sedam klasnih frakcija: (1) Klasa bogata kapitalima, s dvije frakcije – ekonomskom i političkom; (2) Klasa srednje razine kapitala, s kulturnom i socijalnom frakcijom; (3) Međuklasa, koja dijeli neke objektivne karakteristike s Klasom srednje razine kapitala, a druge s Klasom siromašnom kapitalima, ali ima distinktivni stil života i obrasce diferencijalnog povezivanja te (4) Klasa siromašna kapitalima, u kojoj je moguće razlučiti tri frakcije: agrarnu, rurbanu i manualno-uslužnu. U završnim razmatranjima donosimo sintetski prikaz klasne strukture suvremenog hrvatskog društva, raspravljamo o novom pojmu egzistencijalne klase (konceptualiziranom na temelju naših teorijskih i empirijskih analiza) te objašnjavamo najvažnije značajke vlastitog postbourdieuovskog pristupa., In this article, based on primary quantitative and qualitative data, we analyze the multiple mechanisms generating inequalities in contemporary Croatian society and the multidimensional class structure resulting from them. Our approach has been inspired by Pierre Bourdieu’s conception, which we significantly revised and adapted for studying post-socialist societies in South-East Europe. We present four analytical steps that have led us to the conception of general social inequality as inequality in social powers. These steps include: (1) construction of social space in Croatia; (2) identification of key generators of social inequality (exploitation market mechanisms and mechanisms of social closure); (3) analysis of lifestyles and the drawing of social boundaries; and (4) analysis of differential association and establishment of social boundaries. The results indicate that by taking general social inequality into account, one can distinguish between four classes and seven class fractions in contemporary Croatian society: (1) Capital rich class, with two fractions: economic and political; (2) Class with average capitals, with a cultural and social fraction; (3) Intermediary class, which shares some objective characteristics with the Class with average capitals as well as the Capital poor class, but has a distinctive lifestyle and patterns of differential association; and (4) Capital poor class, in which three fractions can be distinguished: agrarian, rurban, and manual-service. In the concluding section, we present a synthetic depiction of class structure in contemporary Croatian society, discuss the new notion of existential class (a conceptualization based on our empirical and theoretical analyses), and explain the most important characteristics of our post-Bourdieusian approach.

While the cultural aspects of globalization have been analyzed in numerous books of significant importance, studies on the attitudes of citizens on globalization have not been frequently researched. This article tries to establish the link between the levels and types of cultural capital and the perception of globalizing processes in nine European countries (the Netherlands, France, Spain, the UK, Denmark, Finland, Switzerland, Croatia, and Serbia). The survey the analysis is based on was carried out within a large-scale project (a total of 14.374 respondents in nine European countries), focusing on the bottom-up perceptions of how mega-trends such as globalization, migrations, digitalization and rising social inequalities are related to culture. We analyze how respondent's cultural capital, operationalized through respondents’ and their parents’ education, as well as level and type of cultural participation, influence their perception of the on-going globalization processes. Our hypothesis is that the respondents with higher levels of cultural capital will have more favorable attitudes towards globalizing processes. Namely, in contrast with social and political capital, which are largely tied to the local context, cultural and economic capital are globally usable resources. Having this in mind, we hypothesize that the holders of high levels of cultural capital perceive the globalizing processes as a threat less than those with low education levels or who base their existence on (local) social and/or political capital. We are especially interested to establish to which degree the hypothesis holds at the European level and what national differences can be identified.

Analize koje se prezentiraju u ovom priopćenju temelje se na kvantitativnim i kvalitativnim podacima prikupljenim i obrađenim u okviru projekta „Relacijski rodni identiteti u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive“ (GENMOD, HRZZ-IP-2016-6-6010) (2017.-2021.) U izlaganju se prezentira nekoliko primjera u kojima kvalitativna analiza spaja (kvantitativno dobivene) tipove s teorijom i doprinosi objašnjenju nelinearnosti modernizacijskog procesa koji se odvija u posttranzicijskoj Hrvatskoj. Teorijski okvir analize čine novije teorije modernizacije (Beck, Giddens, Bauman, Touraine, Eisenstadt, Inglehart-Welzel, Chang), koje kritički elaboriraju ranije pretpostavljanu linearnost i evolucijski karakter modernizacijskog procesa, a čije su postavke primjenjive i na postsocijalistički transformirana društva poput hrvatskog. Polazište rasprave su stavovi o rodnoj ravnopravnosti, koji se smatraju važnim pokazateljem opće moderniziranosti i demokratiziranosti nekog društva. U kontekstu rasprava o nelinearnosti i kontradiktornosti modernizacijskog procesa, važno je pokušati odgovoriti na sljedeća pitanja: (1) kako zahvatiti modernizacijske promjene u trenutku dok se odvijaju, te (2) kako na temelju standardiziranih pitanja zahvatiti specifičnosti pojedinog istraživanog društva? U ovom se priopćenju pokušava odgovoriti na navedena pitanja mješovito-metodskim pristupom. Stavovi o rodnoj ravnopravnosti, prikupljeni anketom na nacionalno reprezentativnom uzorku (N=1200), podvrgnuti su faktorskoj i klasterskoj analizi (na poduzorcima muškaraca i žena). Analiza je provedena na skali patrijarhata, tradicionalizma, radne egalitarnosti, obrazovne i profesionalne emancipacije, te na stavovima o neovisnosti žena. Dobivena su tri tipa muškaraca i žena: neodlučni, egalitarni i podvojeni. U skladu sa sekvencijalnim nacrtom istraživanja, proveden je zatim njegov kvalitativni dio, unutar kojega su podaci prikupljani kroz 92 polustrukturirana intervjua s mikroetnografskom dimenzijom (s muškarcima, ženama i parovima u svim hrvatskim regijama). Dio sugovornika/ca sudjelovao je u anketnom ispitivanju provedenom u prethodnoj fazi istraživanja, a oni/e koji/e to nisu učinili nakon intervjuiranja su ispunjavali skraćeni upitnik koji je uključivao stavove o rodnoj ravnopravnosti. Na ovaj način prikupljeni kvantitativni i kvalitativni podaci poslužili su kao kontekst jedni drugima, odnosno omogućili su da eksplanatorni karakter drugog dijela istraživanja u sekvencijalnom nacrtu postane transformacijski: u krajnjem ishodu, rezultati obrada kvantitativnih podataka vide se u svjetlu relevantnih kvalitativnih podataka i obratno. Takav relacijski (a ne supstancijalistički) pristup redukciji kompleksnosti kakvu predstavljaju tipovi omogućio je zahvaćanje specifičnosti aktualnog „modusa modernosti“ (Touraine) hrvatskog društva, u smislu da cjelinu u koju su analizirani stavovi ugrađeni (embedded) dovode u vezu s pojedinačnim narativima i djelovanjima. Na taj način moguće je bolje razumjeti „kontradiktornost“, odnosno neočekivanu „regresivnost“ ili pak „emancipiranost“ pojedinih stavova unutar dobivenih tipova, primjerice pojedine esencijalističke stavove na koje se nailazi kod pripadnica/ka egalitarnog tipa.

Gender asymmetry in the division of household labour is one of the most reliable proxies of gender equality. However, it is most often measured quantitatively (at country level), thus falling short of providing rich accounts of practices in localised settings. Likewise, the classed nature of the distribution of household practices is largely ignored in research and presents a particular challenge in the study of social contexts in which clear class self-identification is missing. This paper attempts to provide an empirically grounded account of the connection between gender inequality and social inequality in contemporary Croatia, a society which has undergone a major transformation of both gender and class relations in the post-socialist period. Drawing on 92 semi-structured interviews (sampled for socio-demographic heterogeneity) and a multi-step qualitative analysis, typologies of strategies in the division of housework were constructed. On the other hand, we utilised Bourdieusian multiple correspondence analysis, as well as a multidimensional model of class analysis for hybrid societies developed by Cvetičanin et al (2021), to quantitatively construct the social space of inequalities in Croatia. In the final step, we projected the empirically established types of household strategies of division of housework into regions of social space, enabling an understanding of their class dimension. Our mixed methods design is based on Bourdieu’s philosophy of research, and data were gathered within the Croatian Science Foundation-funded project “Relational gender identities in Croatia: Modernization and development perspectives” (GENMOD – HRZZ-IP-2016-06-6010).

Istraživanja rodne asimetrije u podjeli kućanskih poslova rijetko su se provodila iz perspektive rodnih strategija, pogotovo onih koje bi obuhvatile strategije i muškaraca i žena. U Hrvatskoj su pak bilo kakva istraživanja zasnovana na konceptu strategija dosad bila vrlo rijetka, a podjela kućanskog rada počela se empirijski istraživati (uglavnom kvantitativno) tek u razdoblju postsocijalističke tranzicije. U dosad objavljenoj literaturi o temama povezanim s podjelom rada u kućanstvu naglasak je bio ponajprije na položaju žena u obitelji ili partnerskom odnosu, a gotovo su posve izostala kvalitativna istraživanja koja bi uključivala intervjuiranje muškaraca. Konačno, rodne nejednakosti u podjeli kućanskih poslova u Hrvatskoj nisu dosad eksplicite povezivane s klasnom strukturom društvenih nejednakosti. Analize koje se prezentiraju u ovom priopćenju zasnovane su na burdijeovskoj relacijskoj sociologiji i mješovito-metodskom pristupu, a temelje se na kvantitativnim i kvalitativnim podacima prikupljenim i obrađenim u okviru projekta „Relacijski rodni identiteti u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive“ (GENMOD, HRZZ-IP-2016-6-6010) (2017.-2021.). Kvalitativni podaci prikupljeni su pomoću 92 polustrukturirana intervjua s mikroetnografskom dimenzijom (s muškarcima, ženama i parovima) provedena u svim hrvatskim regijama. Kvalitativni dio istraživanja uzorkovan je formalnom i teorijskom logikom tako da se postigne sociodemografska heterogenost. Kvantitativni podaci prikupljeni su nacionalno reprezentativnim anketnim istraživanjem (N = 1200). Kvalitativnim podacima povezanim s podjelom kućanskih poslova pristupljeno je iz analitičkog okvira temeljenog na Bourdieuovoj konceptualizaciji strategija, pojmu „rodne strategije“ koji je uvela Hochschild te Pahlovoj konceptualizaciji ukupnog rada kućanstva. Primijenjena je kvalitativna analiza u više koraka (multi-step), koja je uključivala procese kategorizacije i povezivanja. Strategije podjele kućanskih poslova analizirale su se na dvije razine: (1) razini individualnih rodnih (muških i ženskih) strategija te na (2) razini strategija kućanstava u podjeli kućanskih poslova (uz primjenu kriterija „rodne ravnoteže“). Na temelju ovih analiza dobivena su četiri tipa kućanstava (s obzirom na strategije podjele kućanskih poslova: neupitno tradicionalna, pretežno tradicionalna, početno egalitarna i proaktivno egalitarna. U obradi kvantitativnih podataka primijenjeni su elementi višedimenzionalnog modela klasne analize hibridnih društava, koji su razvili Cvetičanin, Tomić-Koludrović, Petrić, Zdravković i Leguina (2021). Na temelju tih analiza konstruiran je društveni prostor nejednakosti u Hrvatskoj. Mješovito- metodski postupak projiciranja tipova strategija podjele kućanskih poslova (dobivenih kvalitativnim analizama) u područja društvenog prostora (dobivena kvantitativnim analizama) pospješio je razumijevanje klasne dimenzije tih strategija.

Predavanje problematizira odnos privatnog i javnog patrijarhata u postsocijalističkim društvima u jugoistočnoj Europi. Primjeri su prikazani na temelju primarnih podataka iz projekata provedenih u četiri zemlje jugoistočne Europe (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina) a tiču se podjele kućanskog rada, stavova o rodnim ulogama i vrijednosnih orijentacija. Na temelju prikazanih podataka zaključuje se da se, nakon povećanog sudjelovanja žena u radu izvan kuće u socijalističkiom razdoblju, u postsocijalističkom razdoblju dolazi i do promjena u privatnom patrijarhatu, odnosno da se povećava sudjelovanje muškaraca u kućanskim poslovima.

Based on primary data from a 2018 nationally representative survey (GENMOD, HRZZ 6010), the paper presents and discusses the differences in cultural consumption between men and women in Croatia. While gender is a routine control variable in consumption-based studies of social inequality, the theoretical framework of our research also included inputs from modernization theories developed since the mid-1980s. However, it does not address the field of consumption solely from the perspective of individualization but also from that of the transformation of gender relations in the current ‘mode of modernization’ (Touraine, 2007) of the researched social context. The results of regression analysis indicate that gender, education, age and residential status are important predictors of cultural consumption. Women are more avid consumers of culture, especially in the domain of highbrow culture. Differences between men and women in heterogeneity and homogeneity of cultural consumption were also noted. Likewise, the analysis of taste in music indicates that there are gender differences with respect to the global-local divide, highly important in the context of legitimation struggles in post-socialist South East Europe (Cvetičanin and Popescu, 2011). Our analysis suggests that cultural universes of men and women of same educational attainment are drifting apart, which can be interpreted as an outcome of non-linear (partly ‘regressive’) modernization in the post-socialist period.

This article attempts to assess differences in social capital of religious and nonreligious respondents in Mediterranean and Continental Croatia, based on the results of a 2018 nationally representative survey. The approach to analysis is based primarily on Bourdieu’s concept of social capital, but in addition to “structural” (networks of relationships and reliance), it also includes “cultural” (different forms of trust) indicators. The results of the analysis reveal that religiosity of the respondents and the types of their social capital are differently distributed in Mediterranean and Continental Croatia, as well as in the capital city of Zagreb, which was analysed separately, since previous research suggested that numerous indicators for that city differ significantly from those of the general sample. The analysis also revealed differences in the levels of “generalized trust” and trust in institutions, which were included to complement insights gained by the application of Bourdieu’s (structural) analytical categories. The religiosity of the respondents has been shown to be related to their social capital in all the analysed geographical regions (both in its “structural” and “cultural” aspects), yet in somewhat different ways. These differences can be partly explained by different histories of the interpenetration of religiosity and culture in different regions. However, the results suggest that the position of the respondents in the space of social inequalities should also be further researched., U članku se pokušavaju razmotriti razlike socijalnog kapitala religioznih i nereligioznih ispitanika/ ca u mediteranskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj, na temelju nacionalno reprezentativnog anketnog ispitivanja provedenog 2018 godine. Pristup analizi zasnovan je prvenstveno na Bourdieuovom konceptu socijalnog kapitala, ali uz „strukturne“ (mreže odnosa i oslonaca) uključuje i „kulturne“ (različite oblike povjerenja) indikatore. Rezultati analize pokazuju da su religioznost ispitanika/ca i tipovi njihova socijalnog kapitala različito distribuirani u mediteranskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj, kao i u glavnom gradu Zagrebu, koji je analiziran zasebno, s obzirom na to da prethodna istraživanja pokazuju da se brojni indikatori za taj grad značajno razlikuju od onih u općem uzorku. Analiza je također pokazala razlike u razinama „generaliziranog povjerenja“ i povjerenja u institucije, koje su uvrštene kao nadopuna spoznajama stečenim primjenom Bourdieuovih (strukturnih) analitičkih kategorija. Pokazalo se da je religioznost ispitanika/ca povezana s njihovim socijalnim kapitalom u svim analiziranim geografskim regijama (i u njegovim „strukturnim“ i u „kulturnim“ aspektima), premda na ponešto drukčiji način. Utvrđene razlike mogu se djelomično objasniti različitim povijestima interpenetracije religioznosti i kulture u različitim regijama. Međutim, rezultati upućuju na to da bi trebalo dalje istražiti i položaj ispitanika/ca u prostoru društvenih nejednakosti.

Jedan od prvih empirijski utemeljenih tekstova o podjeli kućanskih poslova u Hrvatskoj (Topolčić, 2001), nosio je u naslovu frazu „muškarci to ne rade“. Istraživanja provedena posljednjih godina pokazala su, međutim, da muškarci danas ipak, bar donekle, sudjeluju u obavljanju kućanskih poslova. Budući da je riječ o važnom indikatoru rodnih odnosa uopće, na temelju novih empirijskih podataka potrebno je raspraviti što točno muškarci rade u kućanstvu, zašto rade baš to i što javne politike mogu učiniti da se odnosi između muškaraca i žena promjene u smjeru veće rodne ravnopravnosti.

U ovom izlaganju raspravlja se o korisnosti upotrebe Bourdieova shvaćanja pojma društvenog kapitala u proučavanju jugoistočnoeuropskih društava. Naime, premda je Bourdieu prvi teoretizirao društveni kapital u suvremenom smislu riječi, njegova je konceptualizacija bila razmjerno zanemarena u kasnijim empirijskim istraživanjima, osobito u postsocijalističkim društvima. U izlaganju se najprije razmatraju razlozi ovog izostanka, a potom prednosti primjene bourdieuovskog shvaćanja pojma društvenog kapitala (u kojem mu se pristupa kao individualnom resursu i a ispitanicima kao fokalnim akterima), u odnosu na politološke pristupe koji naglašavaju povjerenje, norme recipročnosti i mreže civilnodruštvene participacije. Nakon rasprave o prethodnim istraživanjima na temu, slijede primjeri zasnovani na primarnim podacima prikupljenim projektima o strategijama preživljavanja individua i kućanstava te modernizaciji rodnih odnosa u jugoistočnoj Europi.

Following the breakup of Yugoslavia and the subsequent collapse of the “socialist gender regime”, concerns were voiced about the imminent retraditionalization of gender roles in the successor countries. However, if one is to judge by the data on the division of household labor, in this respect the position of women seems to have improved in the postsocialist period. Namely, unlike in the “paternalistic socialist states where women were defined primarily as workers yet were also expected to serve men” (Frader, 2006), and where almost the only help employed women could count on in the household chores was that of another woman (Sekulić, 1995), recent empirical research carried out in the post-Yugoslav states indicates that men are now performing some housework. This lecture attempts to trace the reasons for this change, relying on the relevant primary quantitative and qualitative data from two recent research campaigns carried out in four South East European countries (Swiss National Science Foundation funded SCOPES and Croatian Science Foundation funded GENMOD). The approach to the subject is relational and data are presented on relative amounts of housework performed by men and women in Slovenia, Croatia, Bosnia and Herzegovina and Serbia. However, a special focus is laid on gendered perceptions of fairness in housework and the varieties of strategies by which men negotiate it and accept to do it. A typology of households with respect to gender balance in housework is also presented, and possibilities of further change in the direction of more equity discussed.

Unatoč tomu što su turske televizijske serije globalno uspješan izvozni proizvod, tzv. „balkanska pomama za turskim sapunicama“ u medijskom se diskursu često tumači specifičnom, povijesno nastalom „kulturnom bliskošću“ Turske i zemalja jugoistočne Europe. Izlaganje, na predlošku empirijske građe prikupljene u Hrvatskoj, pokušava ocrtati različite sastavnice sklonosti (prvenstveno ženske) publike ovakvim serijama te naznačiti relativnu važnost navodne „kulturne bliskosti“ među njima. Pozornost će se uvodno posvetiti objašnjavanju pojmova „dopustivosti publike“ (engl. audience affordances), „kulturne bliskosti“ (engl. cultural proximity) i „kulturne djeljivosti“ (engl. cultural shareability). Zatim će se prezentirati sekvencijalni nacrt provedenog istraživanja, kojim se – između ostaloga – na metodološkoj razini željela pokazati upotrebljivost i korisnost kvantitativnog pristupa u području kulturne sociologije. Analizirana kvalitativna građa upućuje na znatno kompleksniju sliku razloga uspješnosti turskih sapunica u Hrvatskoj od one koju sugerira postavka o „kulturnoj bliskosti“: pokazuje se, naime, da u toj slici preteže njihova medijska atraktivnost, u kojoj stanovitu ulogu igra i „kulturna udaljenost“ (engl. cultural distance) od u njima prikazanog svijeta. Postoje također naznake da bi učinak prepoznavanja – kao eventualnu sastavnicu „dopustivosti publike“ – valjalo tražiti na dubljim strukturnim razinama.

U izlaganju se, na temelju rezultata recentnog empirijskog istraživanja, raspravlja o temi važnoj za razvoj demokratičnosti i modernizaciju hrvatskog društva. U društvenim se znanostima danas, naime, smatra da su stavovi o rodnoj ravnopravnosti i rodnim ulogama, odnosno o očekivanjima od muškaraca i žena u pojedinom društvu, važan pokazatelj njegove opće moderniziranosti i razvijenosti. No, stavove o rodnim odnosima potrebno je proučavati i o njima raspravljati i stoga što su znanstvena istraživanja utvrdila da oni doprinose objektivnoj rodnoj nejednakosti i/ili jednakosti. Da bi javne politike mogle učinkovito podržati modernizaciju rodnih odnosa, potrebno je provoditi redovita istraživanja na teme obrađivane u ovom izlaganju, jer institucionalni demokratski okvir ne osigurava automatski rodnu ravnopravnost, ako istodobno ne dođe do promjene vrijednosti u društvu. U prvom dijelu izlaganja prikazuju se i teorijski kontekstualiziraju rezultati anketnog ispitivanja na nacionalno reprezentativnom uzorku, provedenog u prosincu 2017. i siječnju 2018. u okviru projekta GENMOD („Relacijski rodni odnosi u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive“), koji pod klasifikacijskom oznakom HRZZ-IP-2016-06-6010 podržava Hrvatska zaklada za znanost. Nakon prikaza odabranih rezultata deskriptivne statistike, slijedi prikaz rezultata faktorske i klasterske analize stavova o rodnoj ravnopravnosti na temelju kojih su dobiveni različiti tipovi žena i muškaraca u Hrvatskoj („egalitarni“, „podvojeni“ i „neodlučni“). Raspravlja se o razlikama u distribuciji ovih tipova u različitim hrvatskim regijama, te konstatira da su rodni odnosi manje modernizirani u onim regijama u kojima postoje veće diskrepancije između muškaraca i žena u zastupljenosti egalitarnih i drugih tipova rodnih stavova. Općenito se, pak, može zaključiti da su rodni stavovi žena moderniziraniji od onih u muškaraca te da stoga javne politike u budućnosti treba osobito usmjeriti prema modernizaciji rodnih stavova muškaraca. U drugom dijelu izlaganja tema rodne ravnopravnosti obrađuje se na razini praksi, odnosno podataka o podjeli rada u kućanstvu, dobivenoj ranije spomenutim anketnim ispitivanjem na nacionalno reprezentativnom uzorku. U ovom dijelu izlaganja koriste se i podaci dobiveni kvalitativnim istraživanjem (86 polustrukturiranih intervjua), provedenim 2019. godine, također u okviru projekta GENMOD. Zaključuje se da je sudjelovanje muškaraca u rutinskim poslovima u kućanstvu poraslo u odnosu na stanje u socijalističkom razdoblju, međutim da žene i dalje obavljaju najveći dio kućanskog rada te da je sudjelovanje muškaraca u njemu selektivno (odnosi se većinom na određene vrste poslova u kućanstvu). Uvođenjem u analizu kategorija i statističkih obrada (hijerarhijska regresijska analiza) koje u Hrvatskoj nisu ranije upotrebljavane u svrhu analize podjele rada u kućanstvu, utvrđeno je također da postoje statistički značajni prediktori tko što radi, kao i da se muškarci koji obavljaju rutinske kućanske poslove u njima angažiraju „povremeno“ te da isto vrijedi za žene koje u kućanstvu obavljaju tradicionalno „muške“ poslove.

U priopćenju se iznosi prikaz klasne strukture hrvatskog društva nakon postsocijalističke tranzicije, dobiven primjenom metodologije temeljene na iskustvima bourdieovske analize te pristupa diferencijalne povezanosti Cambridge Stratification Group. U razradu primijenjene metodologije pošlo se od prethodno pribavljene spoznaje da u post-tranzicijskom hrvatskom društvu klasne razlike nisu internalizirane na način usporediv s onim u društvima s dužom tradicijom i manje idiosinkratičkim obilježjima klasnih odnosa, te da prethodno korišteni teorijski okviri i metodologije u ovom slučaju nisu prikladni za analizu. Istraživanju se pristupilo polazeći od Cvetičaninova pojma „egzistencijalne klase“ kao mjere ukupne društvene nejednakosti, temeljene ne samo na ukupnom obujmu ekonomskog, društvenog, kulturnog i političkog kapitala te njihove kompozicije, nego i rodnog i dobnog profila kućanstva te mjesta boravka. Ovakvom je tumačenju klase pridodana potreba utvrđivanja kontakata i društvenih granica među grupama, te postojanja sličnosti i razlika u životnim stilovima, kako bi se ovjerilo bliže li se dobiveni statistički konstrukti („klase na papiru“, „objektivne klase“) pojmu društvene klase prepoznatljive u stvarnom društvenom prostoru. Empirijska građa na kojoj su obavljene analize prikupljena je anketnim ispitivanjima na nacionalno reprezentativnom uzorku, provedenima 2015. (SNFS SCOPES 152626) te 2018. godine (GENMOD, HRZZ-IP-2016-06-6010). Podaci su podvrgnuti analizi višestrukih podudarnosti, hijerarhijskoj klasterskoj analizi i multidimenzionalnom skaliranju. Analizom su utvrđena područja društvenog prostora pod dominacijom različitih (stabiliziranih) kombinacija kapitala, te da se pojavljuju na isti način iz empirijske građe prikupljene 2015. i 2018. godine. Utvrđeno je također da među društvenim klasama postoje granice određene međusobnim druženjem i vjenčavanjem, a na simboličkoj razini razlikama u stilovima života. U analiziranim uzorcima utvrđeno je postojanje četiriju egzistencijalnih i dviju društvenih klasa: dvije „niže“ egzistencijalne klase mogu se vidjeti kao urbana i ruralna frakcija društvene klase siromašne kapitalima, a dvije „srednje“ egzistencijalne klase kao društvena i kulturna frakcija društvene klase srednje bogate kapitalima.

Unatoč dugoj tradiciji u sociološkoj znanosti te brojnim preispitivanjima koja je doživio u njezinoj novijoj povijesti, u području kulturne politike pojam „društvene kohezije“ nema široko prihvaćeno i „dionicima“ jasno značenje, kakvo bi u tom području trebalo očekivati. Ovo je osobito primjetno u onom dijelu javnih politika koje pristupaju kulturi kao pretežno „ekonomskoj temi“, kojima je središnji trop tzv. „kreativna ekonomija“ i koje su od sredine 1990-ih do danas postale „globalnom ortodoksijom“ (Schlesinger, 2016). Potreba „izoštravanja leća“ pod kojima se promatraju postavke koje se tiču „kulture, povezanosti i društvene kohezije“ (Baeker, 2002) konstatirana je već na početku pohoda „kreativnih industrija“ i „kreativne ekonomije“, no do današnjih dana izostaje u dokumentima koji se tiču kulturnih politika. To vrijedi i za dokumente Europske unije, uključujući i onaj ciljano posvećen „proučavanju ekonomije kulture u Europi“ (KEA 2006). U priopćenju se pokazuje da je postavka o „društvenoj koheziji“ koju bi trebale stvoriti kulturne djelatnosti usmjerene prvenstveno na dohodovnost neutemeljena u realnostima i potrebama hrvatskog društva. Takav se zaključak utemeljuje u teorijskom razmatranju o implikacijama pojmova „društvene kohezije“ i različitih oblika „kreativne ekonomije“, Reckwitzovom (2017) objašnjenju dobitnika i gubitnika postindustrijske tranzicije, proturječnoj upotrebi pojma „kultura“ u kulturnim politikama, te empirijskoj građi o kulturnoj potrošnji u Hrvatskoj i klasnoj strukturi hrvatskog društva, prikupljenoj anketnim ispitivanjima na nacionalno reprezentativnom uzorku, provedenima 2015. (SNFS SCOPES 152626) te 2018. godine (GENMOD, HRZZ-IP-2016-06-6010). Zaključak je da se - umjesto povećavanja „društvene kohezije“ očekivanog u političkoj retorici – daljnjom gradnjom kulturnih politika na ciljevima zaostalim iz Lisabonske agende (2000), može samo povećati društvena polarizacija. S obzirom na realnosti hrvatskog društva, postavke Nove europske agende za kulturu (2018), koje prepoznaju i naglašavaju njezinu društvenu vrijednost, bile bi primjerenije željenoj svrsi.

Predavanje je sociološki prilog daljnjem razvoju u Hrvatskoj još uvijek nedovoljno zastupljenom proučavanju muškosti u okviru rodnih studija. Svrha predavanja jest prikazati moguću korisnost empirijski utemeljenog i teorijski interpretiranog pristupa istraživanju muškosti u svrhu dijagnosticiranja razvojnih potencijala društva. U središtu rasprave su muškarci i muškost u regiji (Dalmaciji) u kojoj, unatoč nepostojanju ciljanih historijskosocioloških studija na temu, postoji povijesno natprosječna dokumentiranost muškosti i muških uloga. Međutim, u skladu s postavkama studija roda i razvoja (GAD), stavovi i prakse muškaraca promatraju se relacijski, u odnosu prema stavovima i praksama žena, a podaci za Dalmaciju u odnosu prema onima u drugim hrvatskim regijama. Primjeri se zasnivaju na bazi podataka prikupljenih 2018. godine nacionalno reprezentativnim anketnim ispitivanjem provedenim u okviru projekta "Relacijski rodni odnosi u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive – GENMOD" (HRZZ-IP-2016-06-6010) te analizama koje je obavio istraživački tim projekta. Također se iznose početne spoznaje stečene dvomjesečnim kvalitativnim istraživanjem zasnovanim na promatranju muškaraca i žena u javnom prostoru na jednoj mikrolokaciji u regiji (Split).

Tekst je uvod u digitalnu arhivu organizacije civilnog društva u kulturi Platforma 9, 18. Arhiva je nastala kao doprinos stvaranju sjećanja u području nezavisne kulture, a ovom uvodnom tekstu se naznačavaju izazovi pri arhiviranju tragova neformalnih praksi i „otvorenih institucija“, nastalih spontanim aktivističkim angažmanom. "Platformin registrator" je zamišljen kao digitalna arhiva koja će u budućnosti dobiti i svoj pročišćeni tiskani oblik. No, u prvom koraku postoji kao mrežno sjedište na kojem se kronološkim redom dokumentiraju inicijative i akcije organizacije, na temelju sačuvanih dokumenata (fotografija, plakata, skica i arhitektonskih nacrta, računalnih prezentacija, video zapisa, isječaka medijskih izvješća i komentara). Svim su ovi materijalima pridruženi dostupni podaci o događaju, s intencijom pružanja osnovnih informacija o tome što se i kada dogodilo, te kratkim komentarom, koji bi trebao poslužiti kao polazište budućim klasifikacijama i interpretacijama. Zahvaljujući interaktivnim mogućnostima medija, korisnicima "Platforminog registratora" otvara se mogućnost komentiranja i dopunjavanja priložene građe, što uključuje i „protu-pripovijesti“, odnosno interpretacije koje odstupaju od onih koje su u obliku „osnovnih podataka“ o događaju postavljene na mrežu. Ovakvim pristupom povećava se točnost prikaza i ujedno naglašava svijest o tome da je svaki skup podataka i dokumenata "društveni konstrukt" (Schwartz & Cook, 2002:3). "Platformin Registrator" nadahnut je zamisli arhive kao „interaktivnog mehanizma kulturnog sustvaranja“, koje se gradi procesom na "doticaju aktivizma u zajednici i gradnje zajednice" (Forman, 2019).

Rad je izvještaj Hrvatskoj znanstvenoj zakladi o rezultatima kvalitativnog dijela istraživanja u okviru projekta "Relacijski rodni odnosi u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive – GENMOD" (HRZZ-IP-2016-06-6010). Terenski dio istraživanja (polustrukturirani intervjui i fokusirane mikroetnografije) proveden je najvećim dijelom u proljeće 2019. Obavljena su ukupno 92 polustrukturirana intervjua (34 individualna intervjua s muškarcima, 43 individualna intervjua sa ženama, te 15 partnerskih intervjua), u različitim dijelovima Hrvatske, različitim tipovima naselja i sa sugovornicima/ama različitih dobnih, obrazovnih i klasnih profila. Uzorkovanje se rukovodilo načelom postizanja raznolikosti obilježja intervjuiranih, odnosno postizanja heterogenosti koja omogućuje usporedbe. Izbor sugovornika/ca rukovodio se kombinacijom formalne i teorijske logike te je stoga bio ujedno unaprijed određen i izranjajući. Transkripti intervjua (koji su trajali između 48 minuta i 200 minuta, a većinom dulje od 80 minuta) analizirani su nakon grupnih čitanja (data sessions) na tri razine kodiranja (referentno, otvoreno i selektivno) te uz upotrebu dvije tehnike unutar strategije povezivanja (izrada analitičkih profila ; tablica usporedbi kategorija i slučajeva). Pri kodiranju je korišten program QDA Miner 5. U izvještaju se donosi pregled referentnih kodova prema tematskim cjelinama na koje se odnose (rodna socijalizacija u obitelji ; rodna socijalizacija izvan obitelji ; partnerski odnos – rad u kući i izvan kuće ; partnerski odnos – donošenje odluka i rješavanje nesporazuma ; partnerski odnos - percepcije odnosa ; odgoj i obrazovanje djece ; odnosi žena i muškaraca u Hrvatskoj ; muškost i ženskost u Hrvatskoj). Također se prezentiraju odabrani primjeri rezultata kvalitativnih analiza o konstruktima muškosti i ženskosti (rodna socijalizacija u obitelji ; konstrukti muškosti i ženskosti u slikama idealnog muškarca i žene ; konstrukti muškosti i ženskosti koji su se u dosadašnjim analizama pokazali empirijski osobito zasićenim elementima rodnih identiteta ; individualne strategije muškaraca i žena u pristupu kućanskim poslovima). Izvještaj donosi i pregled obilježja uzorka s tablicama podataka o intervjuiranima, kao i primjere profila sugovornika/ce te tablice usporedbe kategorija i slučajeva. U širem kontekstu cjelokupnog istraživanja, u kojem je primijenjen sekvencijalni transformativni nacrt, svrha kvalitativnog dijela jest pružiti bogate podatke na temelju kojih se mogu steći spoznaje o društvenim konstrukcijama muškosti i ženskosti kao mikrodimenziji u procesu strukturacije roda u Hrvatskoj.

The presentation discusses the future of the Alexandrian program of cultural sociology, and its relation to the competing programs (sociology of culture, cultural studies, cultural theory, visual sociology, public sociology) with regard to the different "national containers" of major sociological traditions (US, Britain, Germany, France) plus the EU and Central Europe.

The presentation discusses the applicability of the tenets of newer modernization theories (Beck, Giddens, Bauman, Lash, Touraine, Inglehart) in interpreting the postsocialist Croatian society. The thesis, discussed against the empirical evidence gathered by the nationally representative surveys in 1999, 2005, 2015 and 2018, and centered on gender issues, is that a "compressed" modernization - mixing the traits of so-called "first" ("simple", "industrial") and "second" ("reflexive", "post-industrial") - has taken place in Croatia during and following the postsocialist transformation of society. The empirical material discussed concerns values, attitudes, and practices.

U predavanju su izneseni i raspravljeni rezultati kvalitativnog istraživanja provedenog u okviru projekta „Relacijski rodni identiteti: modernizacijske i razvojne perspektive“ (HRZZ-IP-2016-6-6010), na temu ženske potrošnje medijskih sadržaja kojima se često spočitava trivijalnost i kulturna bliskost „Balkanu“. Kvalitativna građa prikupljena istraživanjem upućuje na to da žene intervjuirane u jednom metropolitanskom području Hrvatske i uzorkovane na temelju različitih tipova ranije identificiranih na nacionalno reprezentativnom uzorku, ne gledaju turske serije stoga što zbog „kulturne bliskosti“ prepoznaju „svijet života“ prikazan u njima. Njihova su čitanja medijski pismena, a „trivijalni žanr“ pokazuje se poticajnim predloškom za učenje i reflektiranje o svijetu i kod visokoobrazovanih žena. U području u kojem se raspravljaju „dopustivosti publike“ moglo bi se prije reći da je razlog privlačnosti ovih serija stanovita „kulturna različitost“, a da ulogu svakako igraju i elementi „kulturne djeljivosti“, koji se vezuju uz „ženske žanrove“.

Rad je izvještaj Hrvatskoj znanstvenoj zakladi o rezultatima kvantitativnog dijela istraživanja (anketnog ispitivanja stavova i praksi) provedenog u okviru projekta "Relacijski rodni odnosi u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive – GENMOD" (HRZZ-IP-2016-06-6010). Terenski dio istraživanja proveden je od 13. prosinca 2017. do 23. siječnja 2018. na reprezentativnom stratificiranom više-etapnom uzorku od 1.200 osoba starih 18 i više godina. Nakon uvodnog dijela, u kojem se objašnjava važnost rodnih stavova i odnosa kao indikatora demokratizacije i modernosti pojedinog društva, te obrazlaže da se podacima pristupa s motrišta pristupa "roda i razvoja" (engl. "gender and development", GAD), slijedi prikaz metodoloških potupaka te prikaz dobivenih podataka. Prikazni su sociodemografski podaci o ispitanicima/ama, ali i o kućanstvima u kojima žive. Uz prikaze ekonomskog, društvenog i kulturnog kapitala ispitanika/ica, donose se podaci o ekonomskom položaju kućanstava, a također i grafički prikaz društvenog prostora u Hrvatskoj, dobiven na temelju analize višestrukih podudarnosti (MCA) odnosno geometrijske analize podatka (GDA). Slijede analize podataka o partnerskim odnosima, konstrukciji muškosti i ženskosti, podjeli rada u kućanstvu, stavovima o ravnopravnosti muškaraca i žena, te rodnoj dimenziji odgovora na skali tradicionalnost-modernost. Završno se prikazuju rezultati faktorske analize na temelju stavova o rodnoj ravnopravnosti, te klasterske analize na temelju koje je dobivena tipologija muškaraca i žena u Hrvatskoj. U svim je analizama dosljedno primijenjen GAD pristup, odnosno temelje se na relacijskim prikazima stavova i praksi muškaraca i žena.

Conventional wisdom has it that a retraditionalization of women’s roles and identities ensued after the breakup of socialist Yugoslavia in the countries that succeeded it. This is usually attributed to the end of the socialist gender regime, war conditions and hegemony of the nation-building discourse at the beginning of the transitional period. In the “mature phase” of the postsocialist transition, this was followed by new rhetorical and legislative pressures on women to retraditionalize, some of which can be linked to the concerted actions of an international conservative movement. However, the results of empirical sociological research contradict the widely held perception of the retraditionalization of gender roles in the countries under discussion. This presentation aims to contribute to an understanding of the changing gender identities in post-transitional South Eastern Europe on the basis of primary quantitative and qualitative data originating from the large-scale projects on household survival strategies (Swiss National Science Foundation funded SCOPES 152626) and gender modernization (Croatian Science Foundation funded GENMOD HRZZ-IP-2016-06-6010). The focus of the presentation is on the targeted research of household division of labour from the latter project, but other aspects of gender equality are also addressed. The theoretical background includes Walby’s (1990) theory of patriarchy and newer modernization theories, especially Inglehart and Welzel’s (2005) revised theory of modernization. The paper has been prepared as part of the activities on the Croatian Science Foundation funded project GENMOD HRZZ-IP-2016-06-6010.

The lecture is a conceptually driven interpretation of primary data gathered in two recent research campaigns related to issues of gender and modernity in the South-Eastern European context (carried out in 2015 as part of the Swiss National Science Foundation funded project SCOPES 152626 and in 2018 within the Croatian Science Foundation funded project GENMOD - HRZZ 6010). References are also made to secondary data gathered in the period between 1985 and 2010 and to the selected recent reinterpretations of these data. The theoretical framework is based on the tenets of the late 20th century modernization theories (Beck, Giddens, Bauman) and their early 21st century commentaries and extensions (Eisenstadt, Touraine, Inglehart/Welzel, Chang, Nachtwey). The seemingly contradictory results are interpretatively disentangled by means of the application of a theory postulating a simultaneous evolvement of “first” and “second” modernity (in Beck's sense of the term) in the analyzed transitional and post-transitional contexts (Tomić-Koludrović and Petrić, 2007). What happens in these contexts is described as “a partial acquisition of modernization values” (Tomić-Koludrović, 2015). References are also made to Walby’s theory of public and private patriarchy and to a fruitful Kaser’s use of this distinction as interpretive key in the South-Eastern European context. Based on the analyzed data, the lecture challenges the idea of the alleged unidirectional retraditionalization of gender relations in the post-socialist and post-transitional periods.

Predloženo priopćenje iznosi rezultate kvalitativnog istraživanja, čijom se analizom namjerava pridonijeti spoznajama o tome u kakvim se oblicima danas javlja "privatni patrijarhat" povezan s podjelom rada u kućanstvu u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji te Bosni i Hercegovini. Preciznije govoreći, analizom mikro-diskursa o rodnoj podjeli rada u kućanstvu želi se pridonijeti spoznajama o onome što bi se – po analogiji s Touraineovim (2009[2007]) pojmom "modusi modernosti" – moglo nazvati "modusima privatnog patrijarhata". Korpus za analizu pribavljen je tematskim kodiranjem po 30 polustrukturiranih intervjua u svakoj navedenoj zemlji (ukupno 120 intervjua), vođenih na temu strategija preživljavanja u vremenu krize. Kad je riječ o metodološkim aspektima analize, valja napomenuti da je ona u ovom slučaju zasnovana prvenstveno na pristupu "kritičke analize diskursa"(CDA), odnosno na njezinim izvornim društveno-konstruktivističkim post-strukturalističkim polazištima (iako pojam "mikro-diskurs" početno asocira individualne aktere/ice i više jezikoslovni pristup). "Mikro- diskursi" se u priopćenju vide kao "lokalne upotrebe teksta i jezika unutar specifičnog konteksta"(Le Greco i Tracy, 2009: 1519), koje su kao takve nužno dio onoga što Rose i Krœmmergaard (2002) nazivaju "velikim diskursom" i "mega-diskursom". Odabrani pristup analizi blizak je ranoj CDA i po tome što proučava načine na koje se u diskursu manifestiraju i reproduciraju društvene nepravde (Fairclough, 1995), kao i po tome što zauzima "eksplicitan sociopolitički stav" te želi potaknuti "promjenu kroz kritičko razumijevanje"(Van Dijk, 1993: 252).

Priopćenje analizira rodne nejednakosti u podjeli rada u kućanstvu u četiri zemlje jugoistočne Europe (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina), s osobitim naglaskom na stanje u Hrvatskoj, za koju se podaci kontekstualiziraju i u odnosu na prethodna istraživanja teme. Proučavanje rodne podjele rada u kućanstvu osobito je važno u kontekstu postsocijalističkih društava i njihovih rodnih režima. Podjelu rada u kućanstvu u njima stoga je važno proučavati imajući na umu elemente koji su ih povijesno spajali (u prvom redu, elemente povezane s istim „socijalističkim rodnim režimom“ koji je u njima djelovao unutar socijalističke Jugoslavije), kao i one koji ih danas čine različitima (povijesno različite kulturne matrice, drukčije trajektorije tijekom postsocijalističkog razdoblja). Predloženo priopćenje doprinos je dokumentiranju i interpretaciji razlika u podjeli rada u kućanstvu u četiri navedene zemlje u razdoblju nakon „postsocijalističke transformacije društva“. Analiza je obavljena na primarnim podacima pribavljenim nacionalno reprezentativnim anketnim ispitivanjima. Uz deskriptivno-statističke podatke o podjeli rada u kućanstvu, u referatu se iznose i rezultati analize rodnog tradicionalizma (s obzirom na rod, dob, obrazovanje, tip naselja, religioznost i obiteljski status) u svim istraživanim zemljama, na temelju višestruke regresijske analize stavova o rodnim ulogama.

Priopćenje analizira nejednakosti u pristupu kulturi u Hrvatskoj u razdoblju nakon „postsocijalističke transformacije društva“. Svrha analize jest osigurati detaljne empirijske uvide u kulturnu potrošnju (odnosno „kulturne prakse“) građana/ki Hrvatske, koji mogu poslužiti kao podloga formuliranju eksplicitnih kulturnih politika (nacionalne i gradskih) namijenjenih otklanjanju prepreka pristupu kulturi i povećavanju participacije u kulturi. Namjera je također pristupiti tematici kulturne politike sa sociološkog, a ne s pretežno javno-političkog stajališta. Podaci na temelju kojih se temelji analiza u priopćenju prikupljeni su anketnim ispitivanjem na nacionalno reprezentativnom uzorku, provedenim 2015. godine u okviru projekta „Životne strategije i strategije preživljavanja kućanstava i pojedinaca/ki u društvima jugoistočne Europe u vremenu krize“ (SCOPES 152626). Obrađena je stvarna kulturna potrošnja punoljetnih građana/ ki Hrvatske, s obzirom na broj i tip kulturnih i digitalnih aktivnosti, kao i njihove preferencije u glazbenim žanrovima (ukus). Klasterskom analizom dobiveno je pet tipova kulturne potrošnje u Hrvatskoj, pri kojima se kao važni prediktori pokazuju urbana ili ruralna lociranost, obrazovanje, zanimanje i radni status. Vrsta prikupljenih podataka o kulturnim praksama omogućava i početno naznačivanje konstrukcije različitih „kulturnih univerzuma“ hrvatskih građana/ki, na način usporediv s onim koji je Donnat (1997) proveo u Francuskoj.

In this paper we tried to identify classes and class fractions in the social space in Serbia and Croatia and to determine the social mechanisms which shape them. If in Bourdieu’s conception, classes and the fractions within them are defined as clusters of positions, or regions in the social space, by using fuzzy cluster analysis we tried to discern the regions of social space which are characterized by a similar volume and composition of capital. And we tested whether these statistical constructs truly capture “real” groups, or groups which could through activities of political mobilization be “transformed” into classes and class fractions in two different ways. Building, on the one hand, on the tradition of the Cambridge Stratification Group (Prandy, Stewart, Blackburn, Bottero, Holmwood, Siltanen), we studied whether there are interactions between members (“classes” and “class fractions”) within the identified clusters in social space (in the form of marriages or friendships) and whether any social boundaries emerge in relation to the “members” of other clusters (a lower level of interaction or absence of marriages and friendships). On the other hand, following the tradition of Bourdieusian analyses of “classification struggles”, we tested these same clusters in relation to similarities and differences in their lifestyles, that is, whether “within” the identified clusters (classes and class fractions) their “inhabitants” have similar lifestyles, and whether they establish symbolic boundaries in relation to the members of other clusters. That was how we identified three clusters in Croatia and Serbia which we labeled as Capital Rich Classes (CRC), Classes with Average Capital (CAC) and Capital Poor Classes (CPC) and six sub-clusters which differ based on the level of interaction with them (marriages and friendships) and based on the lifestyles of their “inhabitants”. In the end, using a multinomial logistic regression, we tried to identify the social mechanisms which create social inequalities in the two countries under analysis and define the objective structural relations between classes, starting from the position in the division of labor and the education level of all the members of the household, to non-economic factors (such as membership in political parties, the difference between belonging to ethnic majority and minority groups, between urban and rural areas, regional differences) ; economic factors outside the sphere of formal economy (moonlighting, self-provisioning), but also the influences of the composition of the household itself (the gender and age composition of the household, that is, economically active and dependent household members). If in his class analysis Bourdieu distinguishes between two aspects: the analysis of class condition (the material conditions of existence of their members and the type of work which the members of a particular class perform) and the analysis of class position (their relations with other classes), then in this text we mostly dealt with this second aspect. And what these studies of the interaction of agents within the classes and class fractions and objective, structural relations between them brings we denoted as the move from the existential to the social class.

This paper presents comparative lifestyle typologies based on cluster analysis of data on individual cultural consumption and household economic capital in four South-East European (SEE) countries (Slovenia, Croatia, Serbia, Bosnia and Herzegovina). The data were obtained by nationally representative surveys carried out in 2015 within the project “Life-Strategies and Survival Strategies of Households and Individuals in South-East European Societies in the Times of Crisis” (SCOPES 152626). Central to the analysis are cultural and economic dimensions that figure prominently in Bourdieuan class theory. Cultural dimension is analyzed through individual cultural consumption (practices and preferences). The distinction between “omnivores” and “univores”, as used in the work of Peterson and his co- authors, as well as Donnat, has also proved helpful in the analysis. The economic dimension is approached at the household level because – in the researched context – this is judged to be the locus where choices, decisions and strategies relating to income are made. The analysis includes data on satisfaction with the economic status and strategies resorted to in the times of crisis. The resulting lifestyle typologies in four SEE countries bear resemblances that can in some respects be related to the socialist past and in some to the current (post-socialist or post- transitional) crisis context. Some of the divergences between the typologies seem to be attributable to longer-term trajectories of social development.

The paper presents an overview and interpretation of the results of the primary data obtained by nationally representative surveys carried out in Slovenia, Croatia, Serbia, and Bosnia and Herzegovina in 2015, relating to the topic of the changes of lifestyles, values, material and cultural consumption.

Post-socialist societies of South-East Europe are hybrid societies and their social structure carries clear traces of this hybridity. In these societies there are at least four stratification mechanisms working in parallel, whose “beneficiaries” struggle between themselves for establishing “the dominant principle of domination”: market mechanisms ; mechanisms of social closure according to group/party affiliation (social capital) ; mechanisms of social closure based on credentials (cultural capital) ; and mechanisms of social closure along the ethnic and religious lines - which results in the parallel existence of class-like, status group-like and elite-like social groups. Since this multitude of stratification mechanisms is accompanied with a high level of unemployment, a large number of people who have part-time and seasonal jobs outside their occupation, a substantial share of informal economy, a substantial geographical stratification of the SEE societies, it becomes clear why a class analysis based on the position of individual (survey respondents) in the occupational system is unable to grasp the complexity of the social structure in SEE societies. Instead, we have tried to analyse social inequalities in Serbia and Croatia by using the household as a unit of analysis and by measuring inequalities in their life conditions - identifying in the social space groups which differ not only according to the total volume of economic, social, cultural and political capital and the capital composition, but also according to gender composition of the household, age profile of the household and the place of permanent residence. We argue that this kind of conception of the “existential“ class, as a measure of total social inequality, is close to Bourdieu’s understanding of the social class, if not in letter, then, at least, in spirit. Analysing whether these groups are actually in contact with each other, whether they socialize amongst themselves and marry each other, and where social boundaries between them are, we followed the footsteps of the Cambridge Stratification Group, performing the analyses by using data on education and occupation of the respondent’s three best friends and their marital partners. In this paper, we used the data from the survey “Life-Strategies and Survival Strategies of Households and Individuals in South-East European Societies in the Times of Crisis” (2015, 1, 000 respondents in both Serbia and Croatia), carried out out within the SCOPES programme of the Swiss National Science Foundation.

The paper presents the interpretation of the primary data obtained by the nationally representative surveys carried out in Slovenia, Croatia, Serbia, and Bosnia and Herzegovina in 2015, relating to the typologies of household survival strategies in the times of economic crisis.

This paper discusses the results of the 2015 survey of cultural participation in four post-socialist countries (Bosnia and Herzegovina, Croatia, Serbia, Slovenia), carried out within the SCOPES project “Life-Strategies and Survival Strategies of Households and Individuals in South-East European Societies in Times of Crisis”. Within this context, we analyze the obtained data on the actual cultural participation, in terms of commitment and readiness to invest time and money, as well as on the estimate of the surveyed participants as to whether they have increased or decreased their cultural participation over the last five years (i.e. in the context of the current financial crisis). Our interpretation is based on the index of cultural practices, distinguishing between highbrow and lowbrow cultural activities. The survey results indicate a decrease in all the surveyed cultural activities in all the surveyed countries. The highest decrease has been recorded in the groups already characterized by low cultural participation, which indicates that cultural exclusion is on the rise. However, decreases in cultural participation have also been recorded in the groups with expected high levels of interest for cultural activities (e.g. age groups 30-44, with higher educational status). Based on this, it can be concluded that - in the crisis context - financial constraints play a significant role in the level of cultural participation. If results from different “national containers” are compared, it is revealed that the highest level of overall cultural participation is recorded in Slovenia, while the lowest level of cultural participation is recorded in Bosnia and Herzegovina. The pattern of participation in highbrow and lowbrow cultural activities in Serbia can be related to a new level of polarization in the social space in that country. In connection with this, the paper outlines a set of comparative differences in cultural activities in the four countries. It analyzes structural homologies between the space of social positions in a given society and the spaces of cultural practices and tastes. The paper also addresses the role of tastes connected with the Bourdieuan idea of the importance of socialized cultural capital, quite distinct from the current financial constraints.

This paper discusses values and lifestyles of Croatian youth after the period of postsocialist transition as compared with those expressed in the pre-transition context. The starting point for this discussion are the results of the all-Yugoslav survey of youth carried out in the late socialist period, a noted interpretation of which suggested that postmaterialist values were consistently present among youth in the northern republics of Slovenia and Croatia (Ule, 1989). Ecological concerns, lifestyle resemblances and even an entrepreneurial propensity could also be interpreted as the elements of convergence with their contemporary Western counterparts. In the period of postsocialist transition, marked at its beginning by the wars of Yugoslav succession, the social contexts of youth in the mentioned parts of Yugoslavia began to differ significantly. While in Slovenia a partial convergence with the West continued, in Croatia a post-war “skeptical generation” developed idiosyncratic lifestyles reflecting the complexities of their precarious social position (Tomić-Koludrović & Leburić, 2001). The results of recent empirical research (Ilišin et al, 2013 ; Zdravković, 2014) suggest a possible renewed convergence with the values and lifestyles of the Western “Generation Ego” (Heinzlmaier & Ikrath, 2013). However, the analyses presented in this paper show that the convergence is in the Croatian case at best partial. This is revealed by inconsistencies in value orientations when set against the framework posited in Inglehart-Welzel’s revised modernization theory, as well as in lifestyle divergences suggesting a model of “traditional youth” with even less autonomy than the usual Southern EU model entails.

The conception of social space, which Bourdieu also refers to as “the field of social classes”, is characteristic of the mature phase in Bourdieu’s sociology. Social space represents a model of spatial conception of the social structure which, as is the case with other fields, stands for “quasireality”, which exists independently of those who are positioned within it. This structure of objective positions results from the combination of the most important powers and resources in a social formation – of economic capital, cultural capital and social capital – and their evolution through time. According to Bourdieu, the social world is “accumulated history” and precisely because accumulated resources (capitals) in their objective and embodied forms show a tendency to act as objective forces, not everything is equally possible or impossible in the social world. The structure and distribution of different types and sub-types of capital at a given moment in time represent, for Bourdieu, the immanent structure of the social world inscribed into the reality of the world itself and determining chances of success for social practices. Starting from the premise that strategies are ways of activating capitals, in this paper we analyze the distribution of basic types of strategies and sub-strategies in various parts of the social space in Slovenia, Croatia, Bosnia-Herzegovina, and Serbia. The results enable us to compare the responses to the crisis of members of different existential classes in these four societies. The paper is based on the results of a research survey undertaken within the project “Life-Strategies and Survival Strategies of Households and Individuals in South-EastEuropean Societies in the Times of Crisis” on a national proportional multistage random sample of 3906 respondents (1000 in Croatia, 1000 in Serbia, 1002 in Bosnia-Herzegovina and 904 in Slovenia).