Search

HRVATSKI: Glavni je cilj ovoga rada istaknuti neke specifičnosti u engleskom prijevodu govora u filmu "Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj". Film je u produkciji Jadran filma iz Zagreba režirao 1973. godine Krsto Papić (1933.-2013.) na temelju tragigroteske glasovitoga hrvatskog dramatičara Ive Brešana (1936.-2017.), napisane sredinom 1960ih, a prvi put postavljene na pozornicu 1971. ENGLISH: The main purpose of this paper is to point our some specific features found in the English translation of the speech in the film "Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj" (Acting Hamlet in the Village of Mrduša Donja) (1973) directed by Krsto Papić (1933-2013) and produced by Jadran film from Zagreb. The film is based on a famous tragi- grotesque by the playwright Ivo Brešan (1936- 2017), written in the mid 1960s, and brought on the stage for the first time in 1971.

HRVATSKI: Autorice daju prikaz glavnine radova u kojima je dr. sc. Šime Tome Peričić (Sukošan, 1936. - Zadar, 2019.), hrvatski povjesničar i arhivist, obradio povijest ekonomije grada Šibenika i njegove okolice. Pritom se posebno osvrću na njegovu zadnju za života objavljenu knjigu, tiskanu u Šibeniku 2016. pod naslovom: "Prinosi povijesti gospodarstva Šibenika i njegova područja do 1940. godine". Riječ je o izuzetno informativnoj i važnoj knjizi u kojoj autor nudi ključne uvide u povijest šibenske ekonomije od njezinih početaka u srednjemu vijeku do 1940. Iako se šibenskim gospodarstvom Šime Tome Peričić bavio u brojnim člancima i u nekoliko drugih svojih knjiga, njegova posdljednja a spomenuta knjiga predstavlja sukus svih autorovih nastojanja da se rasvijetli ekonomska prošlost toga Peričiću izrazito važnoga i dragog grada te njegove okolice. ENGLISH: The authors give an overview of the majority of papers in which Šime Tome Peričić (Sukošan, 1936 - Zadar, 2019), PhD, Croatian historian and archivist, elaborated on the history of the economy of the city of Šibenik and its surroundings. In doing so, they pay special attention to his last book published during his lifetime, in Šibenik in 2016 under the title: "Contributions to the history of the Economy of Šibenik and its Area until 1940". It is an extremely informative and important book in which the author offers key insights into the history of Šibenik's economy from its beginnings in the Middle Ages to 1940. Although Šime Tome Peričić dealt with Šibenik's economy in numerous articles and several other books, his last book represents the essence of all the author's efforts to shed light on the economic past of this - to the author - important and dear city and its surroundings.

The paper discusses the most famous play written by the Croatian playwright Ivo Brešan (1936-2017), which is based on Hamlet. The issue of representation, even defence of literary, aesthetic and ethical values comes up quite often in Brešan's plays on the grounds of an equal mechanism: between primitivism and brutality on the one side (following Hegel: Brešan's "Antithesis") and enlightenment and idealism on the other ("Thesis") there is a literary text as an extension of the Thesis ; it is a template with a purpose to build up a new dramatic storytelling, which will be adjusted to spatial, social and philosophical circumstances to which the author belongs. A literary text in Brešan's plays functions as a mediator (be it Shakespeare's Hamlet or another play) and enters the zone of "popularization" ; it has the role of an "arbiter" (Souriau) that emphasizes the values of the Thesis (the transfer between the scope of "serious" literature and reality) presented as a structure that should be made accessible to a wider audience, regardless of whether the receiver has recognized the mediator text or not. From the conscience of such a construction arise the questions on stratifications and goals of a transfer or "borrowing" from classic literature. We can conclude that the mediator text, in this case Shakespeare's Hamlet, with the milieu associated to it (Antithesis) together make Brešan’s Synthesis, which turns into a new potential Thesis. A classic text that was meant for Elizabethan people throughout the centuries turned into an elitist canon of the educated and grew distant from its roots and its primary purpose of folk entertainment. In the 20th century the same text receives a role of a highly valuable work of art, and the performance based upon it turns into an aesthetic event meant for the educated. Created and represented this way in Croatian playwriting during the 1960s and 1970s (in SFRY, i.e. former, communist Yugoslavia) – Shakespeare's text was used as a foundation for the construction of a new text, and this new text – Brešan's The Stage Play of Hamlet in the Village of Mrduša Donja (today considered a classic play in Croatian literature) – is to be used by a future playwright for creating a new literary work, i.e. for a new intertextuality. Keywords: Ivo Brešan, The Stage Play of Hamlet in the Village of Mrduša Donja, Croatian drama, Intertextuality, Reality, Ideology, Reception

The collection "Izići na svjetlo" (Gradska knjižnica/City Library, Zadar, 2005) (Eng. "Getting out into the Light") includes four plays: "Magdalena Francisca Illyrica" (a puppet play) - written in 1994, "Soror Mea" ("historical drama collage in eight pictures", as indicated in the subtitle) from 2002, "Getting out into the Light" - written in 1996, and "Burning or War Profiteers" from 1993, which was published earlier in the literary review "Dubrovnik" in 2001 (ed. Luko Paljetak). With the dramatic conflict and tragic recognition of the victim and the perpetrator, with the illusory apathetic testimony of the observer and the occasional demystification of the soldiers/Croatian defenders, the author brings to the surface the hidden psychological nuances of the victim that go from resentment, self-pity and anger to despair and indifference, which enables - Adrijolić claims - the realization of catharsis and compassion. The phrase "getting out into the light" could therefore not mean (only) "deeper penetration into darkness because light brings death", as one of the interpreters states in her interpretation/foreword ; darkness is war, staying in basements during detonations, darkness lasting during a drama of the same title (actually lasting from midnight to dawn). Therefore, coming out into the light of the victim is a protest, facing death, it is going out to freedom (where children can and may play) - even if that play results in horrible death. NOTE: As the authoress of the dramatic texts in question and the co-author of this article, Helena Peričić did not participated in the interpretive and especially not the evaluative judgments made on this occasion by her colleague Lena Andrijolić. Peričić’s role in this paper is reflected only in formal interventions and in a few footnotes that have the purpose of explaining the context in which the observed texts were created.

The author of the paper claims that the idea of "world literature" and its relation towards the "national" and especially the so-called "small literatures" needs to be revised. She discusses the questions considering the position of literature in the globalized world: the complexity and obsolescence of Goethe's expression "Weltliteratur", the literature of the Western civilization, the disappearance of small languages (and the literatures written in them), the disappearance of frontiers among national literatures, the expansion of corporative strategies in the distribution of literature as "value" that has become (according to Solar's interpretation from 1978) "a market product". The author also discusses "new positivism" (H. Peričić, 2008) in humanistic sciences, that is, philological studies and - from the mentioned aspect - the reception of the literary text in the sphere of literary criticism.

Osvrt na recepciju hrvatske književnosti te položaj studija hrvatskoga jezika i književnosti na stranim sveučilištima.

Od 1998. Zagvozd – selo u zaleđu Splita (Dalmacija, Hrvatska) – bio je mjesto kazališnih susreta pod nazivom »Glumci u Zagvozdu«. Mnogo je medijskih napisa objavljeno o tom važnom kulturnom događaju koji je započeo bez financijskih sredstava i opreme, i koji svakog ljeta okuplja glumce te upoznaje publiku s novim kazališnim predstavama iz cijele Hrvatske. Ta je manifestacija proizvela kazališnu družinu pod nazivom »Glumci u Zagvozdu« koja daje predstave u raznim kazališnim kućama u Hrvatskoj, Austriji, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini. Manifestaciju je pokrenuo Vedran Mlikota, poznati hrvatski glumac, uz pomoć Darka Ćurda, Žarka Potočnjaka, Zlatka Viteza i Blaženka Dedića. Svojim su utjecajem ti kazališni susreti prerasli lokalni eksperiment popularizacije glume/glumaca/kazališta u samom Zagvozdu ; manifestacija je to koja je sazrela i razvila se u važno javno događanje pa i festival koji ima utjecaja na kulturnu klimu južne Dalmacije (uključujući Makarsku, Imotski i Split) i hrvatski kazališni život u cjelini. U svom radu autorice raspravljaju o tom neobičnom kulturnom fenomenu te istražuju njegove impulse među lokalnim stanovništvom i reakcije kazališnih kritičara i publike u čitavoj Hrvatskoj. Ovo je prvi tekst u kojem se o susretima »Glumci u Zagvozdu« piše na akademskoj razini. Osim toga, u ovom se radu nudi prvi kronološki pregled svih predstava koje su se izvodile na tim kazališnim susretima u razdoblju između 1998. i 2015. godine.

Autorica čitatelje uvodi u književnokomparatistički blok sastavljen od triju stručnih radova studenata Poslijediplomskoga doktorskog studija književnosti, kulture, filma i izvedbenih umjetnosti Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji su bili polaznicima njezina dramatološkog/književnokomparatističkog kolegija i kojima je u pisanju i nastojanju da se njihovi tekstovi objave bila mentoricom. Kolegij je nosio naslov "Pobuna i egzil u dramskoj knjieževnosti" te je, među ostalim, podrazumijevao pisanje seminarskog rada na temu vezanu za kolegij. Tim se kolegijem nudilo književnokomparatističko promišljanje toposa pobune/egzila - ponekad povezanih ili isprepletenih u jednom te istom (dramskom) književnom djelu - nezaobilaznih u kontinuitetu povijesti (i tzv. zapadnocivilizacijske) književnosti od starovjekovlja do suvremenosti. Studenti rečenoga kolegija smjeli su sami osmisliti i predložiti temu svoga seminarskog rada, dok im je autorica ovoga teksta - kao njihova mentorica - sugerirala odabir predmetnih autora i njihovih tekstova za koje je vjerovala da bi mogao biti primjeren te je nastojala pomoći u pronalaženju odgovarajućega pristupa, metodologije obrade teme, ali i u oblikovanju konačne verzije rada. Ovom je prigodom za blok u časopisu za svjetsku književnost "Književna smotra" (kao mentorica) autorica uvodnika H. Peričić odabrala radove studenata/studentica: Irene Boćkai („'Nepoznati' i crv pobune: Strindberg, Krleža i Sajko“), Hrabrena Dobrotića („Pobuna i egzil u dramama 'Pravi zapad' Sama Sheparda i 'Dobrodošli u plavi pakao' Borivoja Radakovića") te Mirne Čudić ("Shakespeareova 'Zimska priča' i Williamsov 'Tramvaj zvan žudnja' u kontrastu – pobuna, prijestup, izopćenje, egzil"). Riječ je, mišljena je autorica uvodnika, o "vrlo dobrim" tekstovima čiji su autori tek započeli stjecati iskustvo u znanstveno-akademskom djelovanju te su tada uistinu bili na početku svoga autorskog odnosno istraživačkog puta.

Tracing the question put by the great Croatian physicist, philosopher, writer and humanist Ivan Supek (1915-2007): "Can we rely on globalization that covers up a nation's poverty and cultural ruin with leisure ads, political propaganda and 'mass entertainment'?" - as a literary comparatist and writer, the author of the paper discusses the fate of a so called "small" (or "minor") literature, such as Croatian - produced in a "small" language that has been used in the modern Mediterranean region.

Krležino pisanje ekspresionističko-pjesničkih (B. Donat) drama "Kristofor Kolumbo" (1918.) i "Michelangelo Buonarroti" (1919.) ide ukorak sa završetkom Prvoga svjetskog rata i poraćem. U svom se izlaganju autorica bavi nekim književnokomparatističkim asocijacijama nad tim djelima u kojima korištenje prometejskih figura (ili tako predstavljenih u dramama) izvire iz općeg veličanja renesansnih genija koji prelaze granice u njihovo doba poznatoga svijeta u istraživačkom ili umjetničkom smislu (prošlost). U kontekstu političkih događanja te šoka nad posljedicama najrazornijega rata dotad poznata Europi pojavljuju se u dramskoj književnosti velike povijesne figure smještene u ekspresionističku poziciju globalne metafore tadanje hrvatske i europske stvarnosti te pobune spram kolektivnoj historiji ali i histeriji gomile prouzročenoj ratnom traumom ("sadašnjost" onodobnog konca rata/ poraća, vremena nastanka motrenih dramskih tekstova).

U ovom radu autorice nude analizu hrvatske drame druge polovice 20. stoljeća (dramsko stvaralaštvo u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata a do uspostave nove hrvatske države u 90im) s aspekta političkog i polemičkog. Na temelju tipologije Helene Peričić temeljene na korištenju mitoloških, intertekstualnih i povijesnih sastavnica, autorice tumače odabrane tekstove (od M. Matkovića, M. Krleže, I. Brešana, I. Kušana, T. P. Marovića, do M. Gavrana, S. Šnajdera i dr.) stavljajući ih u društveno-politički odnosno ideološki kontekst.

Prikaz knjige Sintije ČUljat: "Poetika prostora: Kovačić, Novak, Hardy" objavljene u nakladi Hrvatskoga filološkog društva (Biblioteka Književna smotra)u Zagrebu 2014. godine. Riječ je, tvrdi autorica prikaza, o izvrsnoj književnokomparatističkoj studiji koja je zapravo prilagođena i proširena doktorska disertacija anglistice i komparatistice Sintije Čuljat.

U ovom prikazu autorica predstavlja "Ma koji život, Ma koji teatar" (Profil, Zagreb, 2014.), jedan od autobiografskih romana poznate hrvatske spisateljice, redateljice, kazališne kritičarke i teoretičarke Mani Gotovac.

/Sažetak/ Trideseta obljetnica smrti Kalmana Mesarića (1900.-1983.) prigoda je prisjetiti se u brojnim važnim književnopovijesnim pregledima do konca 80-ih prošloga stoljeća nespomenutoga pisca, redatelja i prevoditelja. U svom izlaganju autorica osvrće na Mesarićeve najavne napise i reagiranja na mahom zagrebačke predstave iz razdoblja između svjetskih ratova temeljene na djelima britanskih autora, koja su u to doba oduzela njemačkoj drami prvenstvo zastupljenosti na hrvatskoj pozornici. Autorica članka nudi neke razloge zapostavljenosti Mesarića u hrvatskoj povijesti književnosti i kazališta. Upravo po spomenutim napisima – koji vremenski korespondiraju (i) s njegovim najpoznatijim ekspresionističkim dramama - Mesarića možemo smatrati – unatoč prijepornim ocjenama na račun njegove kazališne kritike - jednim od najistaknutijih promicatelja te književnosti/ drame u domaćoj kulturnoj sredini, ali zacijelo i jednom od najkontroverznijih – i najviše prešućivanih – kazališnih figura u nas. /Abstract/ The thirtieth anniversary of the death of Ka(lman) Mesarić (1900-1983) is a good occasion to remember this author, theater director and translator, who had not been mentioned in the majority of important historical-literary overviews published until the 80s of the last century. In her presentation, the author H. Peričić covers Mesarić's introductory notes and his reactions to plays based on the works of British authors and largely performed in Zagreb in the period between world wars. British playwrights and the plays based on British texts had taken the spotlight away from German drama on the Croatian stage at that time. The author of the article also presents some of the possible reasons for the ostracizing and underrepresentation of Mesarić among overviews of Croatian literary history. It is precisely these notes, which correspond to the time of his well-known expressionistic dramas, that allow us to consider Mesarić, despite debatable reviews of his work as a theater critic, one of the most prominent promoters of this literature/drama in the local cultural setting, and certainly one of the most controversial, and often overlooked theater figures we have had.

CROATIAN: U ovom se radu autorica osvrće na dramske primjere između 60ih and početka 90ih godina XX. st u Hrvatskoj koji ilustriraju ne samo dramsko stvaralaštvu već i pogubnost djelovanja kroz političku dramu u predmetnom razdoblju. U tom je razdoblju kazalište često bilo jedino mjesto gdje se smjelo misliti i govoriti politički (B. Senker). U radu se raspravlja o sljedećim dramama: Perkovićevom Zatvorenom poslijepodnevu (1966.), Šoljanovoj Dioklecijanovoj palači (1969.), Kušanovoj drami Svrha od slobode (1971.), Marovićevim Antigona u Tebi i Temistoklo (obje su s početka 80ih), te Brešanovoj Julije Cezar (1994., obj. 1997.). Dramska književnost i kazalište u ovim desetljećima nisu samo odražavali događanja u bivšoj Jugoslaviji (SFRJ) ; neki od gore spomenutih ali i drugi autori platili su svoju hrabrost iskazanu kroz spomenute tekstove prešućivanjem kao i intelektualnim, političkim i egzistencijalnim ugnjetavanjem. ENGLISH: In this paper the authoress refers to examples from the period between the 60s and the beginning of the 90s of the 20th centuy in Croatia which illustrate not only the playwriting but also the lethalness of the act through mostly political drama typical of the period in question. At the time, the theatre was more often than not "the only space in which people were allowed to think and talk politically"(B. Senker). The paper discusses the following dramas: Perković's Closed Afternoon (Zatvoreno poslijepodne, 1966), Šoljan's Diocletian's Palace (Dioklecijanova palača, 1969), Kušan's The End of Freedom (Svrha od slobode, 1971), Marović's Antigona, the Queen of Thebes (Antigona, kraljica u Tebi) and Themistocles (Temistoklo) - both from the early 1980s, and Brešan's Julius Caesar (Julije Cezar, 1994, publ. 1997). Dramatic litlerature and the theatre of these decades did not only reflect the happenings in Croatia within the former Yugoslav state (SFRJ) ; many of the above and other authors paid for their courage to write these texts with being passed over in silence, and with intellectual, political, and existential harassment.

Nekrolog posvećen prof. dr. sc. Nevenki Košutić Brozović, znamenitoj hrvatskoj komparatistici književnosti, preminuloj u listopadu 2013.

In this paper the author discusses the book "Književnosrt i kazalište" (Literature and Theatre) written by Branko Gavella (1885-1962 ; the book was published after his death, in 1970), the most prominent theatre director in Croatia and ex-Yugoslavia in the period between 1920s and 1960s.In these 19 essays Gavella is focused on the relation between a literary, dramatic word and its theatrical performance / expression. On the thematic level, Gavella's writing is autobiographic, with ethical and poetical issues. On the formal level, it has a strong poetic nature reflected on the use of words, style figures, the dynamics of the images and open-minded reminiscence of personal and professional experience. That results in the intellectual depth of intimate creative search as well as Gavella's understanding of social and sociological background of dramatic works, and theatrical and literary phenomena - both at home, in Croatia, and on the stages abroad.

SAŽETAK: U svom izlaganju autorica se bavi pitanjima odnosa hrvatskoga ilirizma i narodnog preporoda prema zapadnoeuropskom (poglavito engleskom) romantizmu te položajem, izgledima i mogućnostima prihvaćanja literarnih i sudbinskih uzora i obrazaca iz stranih književnosti u domaćoj književnoj i svjetonazorskoj praksi motrenoga razdoblja (1830.-1860.) a s obzirom na njezine jezične, političke, edukativne te kulturne (pred)uvjete i okolnosti. ABSTRACT: In her paper, the author deals with the Croatian Illyrian Movement and National Revival in relation to the West European Romanticism (notably English) as well as with the status, prospects and possibilities of adopting literary and predestined role models and patterns of foreign literary works into the national literary practice and worldview in the studied period (1830-1860) with regard to the linguistic, political, educational and cultural (pre)conditions and circumstances thereof.

Autorica u radu kreće od vlastite tipologije hrvatske drame druge polovice 20. st. koju temelji na uporabi intertekstualnih i citatnih mehanizama, mitoloških sastavnica te (meta)povijesnih ("metonimijskih", kako ih naziva) narativnih obrazaca. Ovdje se pak usredotočuje na posljednji tip "posuđivanja" povijesne ili kvazi-povijesne priče na kojoj znatan broj domaćih dramatičara motrenoga razdoblja gradi dramsku konstrukciju pri čemu se razaznaje funkcija (meta)povijesne potke kao sredstva kritičkog, ironičnog pa i subverzivnog odnosa prema društvenoj i političkoj zbilji. Autorica među ostalim obrađuje sljedeće drame: Krležina "Areteja", Šoljanovu "Dioklecijanovu palaču", Supekova "Heretika", Marovićeva "Temistokla", Kušanovu "Svrhu od slobode", Fabrijeva "Meštra" te Šnajderova "Hrvatskog Fausta".

„Povijesno-metonimijski aspekt hrvatske drame druge polovice XX. st.“, Forum, Zagreb, HAZU, knj. 84, 51, 2012., 4-6, 590-603. U ovom radu temeljenu na dugogodišnjem proučavanju dramskoga stvaralaštva raznih hrvatskih autora 20. st. te n a tiplogiji koju je temeljila na analizi razmjerno velikog dramskog korpusa, autorica H. Peričić iznosi zaključke potkrepljujući ih primjerima iz stvaralaštva od Miroslava Krleže, Tonča Petrasova Marovića, Antuna Šoljana, Ive Brešana, do nekih živućih autora (npr. Mire Gavrana). Zaključci se vezuju za načine na koje se u proučavanim dramama zrcali stvarnost, fikcija, povijest ali i svjetonazorske sastavnice. Autorica daje svoju tipologiju hrvatske drame druge polovice 20. st. prema uporabi intertekstualnih mehanizama, mitoloških sastavnica te povijesnih („metonimijskih“, kako ih naziva) i metapovijesnih narativnih obrazaca. Ovdje se usredotočuje na posljednji tip „posuđivanja“ priče na kojoj veliki broj domaćih dramatičara motrenoga razdoblja gradi dramsku konstrukciju, pri čemu se razaznaje funkcija (meta)povijesne potke kao sredstva kritičkog, ironičnog pa i subverzivnog odnosa prema društvenoj i političkoj zbilji. Autorica među ostalim obrađuje sljedeće drame: Krležina Areteja, Šoljanovu Dioklecijanovu palaču, Supekova Heretika, Marovićeva Temistokla, Kušanovu Svrhu od slobode, Fabrijeva Meštra te Šnajderova Hrvatskog Fausta.

The author Helena Peričić bases an auto- referential analyses on her own book On the Red Horse, Peter and Paul: A Small Book about a Big War (Diary Entries, Articles, Letters, 1991-1998) ; the book had been translated by Petra Sapun, proofread by Nick Saywell, and published bilingually (English/Croatian) by Cambridge Scholars Publishing in 2010 (Newcastle upon Tyne, UK). As the title says, the book consists of journal fragments, articles, letters, but also of drama fragments, poetry and other forms that the author wrote during the period of the Homeland War in Croatia (1991-1995), and after the war when she lived in Zadar. However, there are also comments written some time later, from a distant, "objective" perspective ; those have been printed in italics. The book represents one of the possible overviews of one's destiny in the drastic circumstances of war, not only over existential manifestations of war but also over the possibilities and applications of literary relation/creativity towards it. The writing of such literature-to-be (originally not written to be either published or read by others) has specific characteristics. Firstly, it is the position of an author as a "real" person or "revealed" narrator of the events. Secondly, the author actually witnesses the events ; the author is only supposedly an "omniscient" story-teller, but has no or little influence on the political and military events she is surrounded with, and is actually an absurd actor who has nothing to act upon, except her own text. And that text is the only field the author has control over. Thirdly, the text is and must be emotionally pregnant, but it also may be critical and provocative ; however, this writing is actually the only field that is supposed to have sense in the eye of the author (as well as literature in general that the author refers to in he inter-textual allusions) in circumstances that muddy or nullify sense in disastrous times.

SAŽETAK: Autorica nudi autoreferencijalno promišljanje književnoga oblikovanja autobiografskih zapisa o događajima i dojmovima tijekom Domovinskoga rata i poraća u Hrvatskoj objavljenih pod naslovom "O riđanu, Petru i Pavlu (dnevnički zapisi, članci, pisma...1991.-1998." (hrvatski jezik, Zagreb, 2006 ; bilingualno izd. - engleski/hrvatski: Newcastle upon Tyne, UK, 2010) ABSTRACT: The author offers an auto-referential commentary on the literary structuring of her autobiographic notes on the events and impressions during and after the Homeland War in Croatia, published under the title "On the Red Horse, Peter and Paul (Diary EntrieS, Articles, Letters... 1991-1998)" (Croatian lang., Zagreb, 2006 ; bilingual - English/Croatian: Newcastle upon Tyne, UK, 2010)

SAŽETAK: Pitanje podobnosti ili pogodnosti nekog autora ili osobe uopće u povijesti hrvatske književnosti i kulture izrazito je važno a time i prijeporno, s obzirom na povijesna previranja, političke i ideološke mijene u prostoru i prostorima kojima su Hrvatska odnosno hrvatsko područje - pogotovu u posljednih stoljeće i pol - pripadali. Međutim, domaća književna povijest i uopće znanost o književnosti počele su se življe tom problematikom baviti tek prije neko desetljeće, kad su se poticaji za pisanje ili izjašnjavanje na tu temu u znatnoj mjeri umnožili i u inozemnim publikacijama i na stranim skupovima. Autorica izabire primjere osoba koje su - djelujući u razdoblju između svjetskih ratova kao istaknuti kulturni i književni pregaoci - bile iz raznih ideoloških ali i privatnih, interesnih razloga držane nepogodnima pa u povijestima domaće književnosti uglavnom su (pogotovu do 90-ih godina XX. st.) prešućivane i marginalizirane. Među tim su osobama: J. Horvat(h), V. Krišković, I. Hergešić, A. Haler, Lj. Maraković, I. Kozarčanin, I. Krnic i I. M. Petrović. Autoričin prilog stoji na tragu istraživanja prezentirana u njezinoj knjizi "Posrednici engleske književnosti u hrvatskoj književnoj kritici 1914.-1940." (HFD, Zagreb, 2003.) ABSTRACT: The question of the appropriateness, suitability or eligibility of an author or person in general in the history of Croatian literature and culture is expremely important and thus debatable in regard to historical turmoil, political and ideological changes in the space and spaces to which Croatia belonged, particularly during the last century and a half. However, Croatian literary history, and literary science in general, started dealing with these issues more vigorously only several decades ago, when incentives for writing or making statements about the subject began to significantly multiply in foreign publications and in foreign conferences. As an example of people who, by working in the period between the world wars and making efforts in eminent cultural and literary fields, were not discussed and were mostly marginalized (especially up to the 1990s), the author Peričić chooses those who, through the history of Croatian literarure, for ideological reasons or personal interests, had a reputation of being unsuitable. They are J. Horvat(h), V. Krišković, I. Hergešić, A. Haler, Lj. Maraković, I. Kozarčanin, I. Krnic and I. M. Petrović. The autor's work is on the trail of the research presented in her book "Posrednici engleske književnosti u hrvatskoj književnoj kritici 1914.-1940." (Mediators of English Literature in Croatian Literary Criticism 1914-1940 ; HFD, Zagreb, 2003).

Nakon četiri desetljeća od objavljivanja Donatove knjige "O pjesničkom teatru Miroslava Krleže" (Zagreb, 1970.) autorica nas podsjeća na Donatovo tumačenje Krležinih ranih drama koje kritičar Donat smješta u kategoriju "pjesničkoga teatra" te ih sagleda u kontekstu europskoga ekspresionizma. Motreni tekst Branimira Donata nanovo bio objavljen 2002. u njegovoj knjizi "O Miroslavu Krleži još i opet".

Knjiga objedinjuje deset studija s područja komparativne književnosti i teatrologije. Autorica nudi svoje viđenje i tumačenje književnih pojava, pojavnosti i autorskih opusa u hrvatskoj književnosti čije bi mjesto u povijesti književnosti - u prošlosti određeno ideološkim i povijesnim okolnostima - prema sudu autorice, valjalo revidirati. Autorica piše o pitanjima vrednovanja književnosti, o odnosu prema renesansi (Držić, Zoranić), nudi svoje tumačenje Fortisova Puta po Dalmaciji i "zasluga" toga putopisca, raspravlja o manje poznatim ili zanemarenim domaćim autorima i njihovim djelima (T. P. Marović, S. Mraović, I. Kušan, T. Bebić) itd.

SAŽETAK: Rad govori o suodnosu politike odnosno društvenog stanja/ sustava i hrvatske književnosti u XX. stoljeću, konkretno drama hrvatskih autora koje se događaju u (hrvatskom) mediteranskom kulturnom i geografskom prostoru i religijske su, kršćanske tematike. Kroz analizu osam drama od razdoblja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca preko FNR i SFR Jugoslavije te Hrvatskog proljeća do Domovinskog rata i samostalne Republike Hrvatske, a na temelju dvaju tipologija (tipologije primijenjenih postupaka intertekstualnosti u hrvatskoj drami druge polovice XX. st. i tipologije drama s biblijskim i religijskim elementima), iskristalizirat će se zaključci kako se duh se vremena i društvenopolitičke ideje odražavaju u spomenutim dramskim djelima, katkad potvrđujući ih, katkad opovrgavajući iste ; kako ideje izražene u nekim dramama znaju biti ispred svog vremena, na određen način pretkazati/ osjetiti buduće društvene događaje i promjene ; kako dramska djela mogu imati i imaju (u različitim razmjerima) određeni utjecaj na društvo (mogu poticati ili ubrzavati/usporavati društvene i političke procese), što je, ako se nije sviđalo vladajućoj političkoj eliti, bilo na različite načine sankcionirano. SUMMARY The essay is about interrelations between politics or social condition/ system and Croatian literature in the twentieth century. It actually deals with the plays of the Croatian playwrights which take place in (Croatian) Mediterranean cultural and geographic space and have religious, Christian contents. Through the analysis of eight plays since the period of Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes over FNR and SFR Yugoslavia and „Croatian Spring“ until the Homeland War and the independent Republic of Croatia, based on two typologies (typology of applied intertextuality methods in Croatian drama of the second half of the twentieth century and the typology of the plays with Biblical and religious elements), we have come to the conclusions that zeitgeist and sociopolitical ideas reflect themselves in mentioned plays, sometimes in affirmative, and sometimes in refuting manner ; that the ideas expressed in some plays can be ahead of their time, in a certain way they can anticipate/ feel the future social movements and changes ; that plays can have and do have (in different degrees) certain influence on society (they can initiate or speed up / slow down social and political processes), an influence which was - if disliked by the governing political elite - sanctioned in a different manner.

SAŽETAK: U svom izlaganju autorica obrađuje temat putovanja/lutanja/bijega u pjesništvu i prozi prerano preminuloga, darovita pisca Sime Mraovića (Kutina, 1966.- Zagreb, 2008). Autorica ističe važno obilježje Mraovićeva stvaralaštva - autobiografičnost - koje je zastupljeno kako u njegovu romanu "Konstantin Bogobojazni" (2003. i 2007.) tako u njegovoj lirici. U Mraovićevu je pisanju temat putovanja/lutanja/bijega katkad metaforičko-simbolička a ponekad doslovno shvaćena, "zemljopisna" kategorija. I u prvom i u drugom slučaju riječ je o, tumači autorica rada, „seljenju u druge prostore“ koje izrasta iz psiholoških, elementarnih poriva za izlaskom iz vlastita milieua što svojim sastavnicama predstavlja egzistencijalnu ili esencijalnu prijetnju pjesniku, ili pak to nastojanje ima za cilj apstraktan bijeg u sve-svijet - šarena i raznolika, "rimbaudovska", kozmopolitska (ponekad i metaliterarna) mjesta - u koja Mraović leti samo u mašti, svjestan da tamo nikad na stvaran, fizički način neće dospjeti. ABSTRACT: In her work, which is an hommage to Simo Mraović (1966-2008), talented poet who died in Zagreb, Croatia, at the age of 42, the author interprets the set theme of travelling/wandering/fleeing in Mraović's collections of poems: "Poison Season" (Sezona otrova, 1986), "The Romans Lack Mercy" (Rimljanima nedostaje milosti, 1990), "Shadow on Earth" (Na zemlji je sjena, 1994), "Between Lips" (Između usana, 1997), "Goodnight, Garbo" (Laku noć, Garbo, 2001), as well as in his "minority novel" "Constantine, the God-Fearing" (Konstantin Bogobojazni, 2003 and 2007). It is possible to interpret these topics/motifs in Mraović's writing tracing the distinguishable characteristic of his literary works, both in prose and verses - the autobiographical quality. Sometimes, the discussed theme is metaphorical-symbolical, sometimes it represents a literal, "geographic" category. In both cases, the author believes, Mraović's work deals with "transition to other spaces", which originates from either psychological, rudimentary impulses to leave one's own milieu, that might poses an existential or essential threat to the poet, or it may be aimed at an altogether abstract escape to an absolute world - colorful and various, "Rimbaud-like", comprising cosmopolitan and occasionally meta-literary places/destinations. Mraović is heading for the given destinations in his fantasy alone, fully aware that he will never get there in physical sense: those places lie out of his reach. According to the author Peričić's cognition, this is the first comprehensive academic attempt at interpreting Simo Mraović's literary opus.

Polazeći od dviju tipologija: Tipologije primijenjenih postupaka intertekstualnosti u hrvatskoj drami druge polovice XX. stoljeća Helene Peričić i Tipologije hrvatske drame XX. stoljeća s religijskim (i biblijskim) elementima Grge Miškovića autori rada obrađene dramske tekstove smještaju u pripadajuće kategorije. Analizirajući hrvatske drame s religijskim (i biblijskim) elementima nastale za vrijeme socijalističke Jugoslavije nastoje naći poveznice i odraze društvene situacije u dramskim tekstovima (odnos prema religiji, religioznosti, religijskim službenicima i sl.). Pritom dolaze do zaključka kako se (socijalistička) društvena stvarnost itekako da iščitati iz hrvatskih religijskih drama. U vremenu nakon Drugoga svjetskog rata vidljiv je utjecaj komunističke ideologije na prikaz crkve i crkvenih službenika koji su prikazani negativno (u Gloriji distancirano i manipulativno, u Povlačenju gotovo demonski). Drame (i) kroz religijske sastavnice izražavaju političku situaciju, kritički prikazuju socijalističko društvo, odnose među ljudima, sustav i njegove mane te izražavaju prikriveni bunt protiv prisilne šutnje, što je vidljivo u subverzivnoj tendencioznosti hrvatskoga dramskog pisma u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga stoljeća (Heretik, Reformatori, Mali trg, Viđenje Isusa Krista u kasarni V.P. 2507, Nečastivi na filozofskom fakultetu, Malj koji ubija). Često zauzimaju društvenoangažirani stav za i protiv komunističke ideologije ili kršćanske religije, odnosno teorijskih i praktičnih, ideoloških i „življenih“ ljudskih iskrivljenja u njima (Krleža tako u Areteju zapravo prikriveno kritizira obje). Buđenje hrvatske nacionalne svijesti također je vidljivo u dramama pa se u tim vremenima (Hrvatsko proljeće) kao glavni likovi javljaju istaknuti Hrvati iz (crkvene) povijesti: svetac Nikola Tavelić (Bojište i krijes), protestant Matija Vlačić Ilirik (Reformatori) i splitski nadbiskup i osuđeni heretik Marko Antonije de Dominis (Heretik), pri čemu je pozicija (prozvanog) krivovjerca izvrsno poslužila kao metaforički prikaz položaja „krivovjernog“ intelektualca u totalitarnom društvenom okruženju. U novije vrijeme slično je i sa likom sv. Muhle, koji na čelu Hrvata dolazi po predaji na današnje nacionalne prostore, a drama i vremenski najavljuje državnu samostalnost. Nekad se u dramama kroz religioznost traži odgovor na tjeskobu povijesnog trenutka (Šimun Cirenac, Akcija i čistilište, Jahači apokalipse), ili se opisuju najmračnije strane komunističkog društvenog sustava, poput političkog zarobljeništva i Golog otoka (Neprijatelj, Nećeš imati drugog Boga izvan mene). Opisuju se i oprečne ideološke pozicije (religijska kršćanska i komunistička) koje više ili manje prikriveno supostoje u istim društvenim prostorima pa čak i u pojedincima (u Viđenju Isusa Krista, Nečastivom na filozofskom fakultetu, Ne začuđuju čudesa i Legendi o svetom Muhli). Osim mana i nepoštenja predstavnika vlasti kritiziraju se i - više ili manje opravdano/realno i više ili manje ideološki motivirano - i mane i ideološka iskrivljenja u životima religijskih službenika (Povlačenje, Glorija). Opisuju se i mijene političkih sustava u vrijeme stvaranja socijalističke Jugoslavije i Republike Hrvatske i njihove refleksije na ljudske živote (u Povlačenju i Legendi o svetom Muhli).

/Sažetak/ U radu se u središte uvida stavlja kontroverzni dramski tekst s početka sedamdesetih godina protekloga stoljeća – "Svrha od slobode" Ivana Kušana (r. 1933.) ; tekst je ovdje poslužio kao primjer drame koja je u svojoj značenjskoj i jezičnoj složenosti te konotativnosti primjenjiva u različitim vremenima i (ideološkim) prostorima ; u raznim dobima ona je „istodobna“ i prepoznatljiva. Nekoliko izvedbi tijekom 1971., nakon čega je predstava u režiji Mire Međimorca temeljena na tom Kušanovu predlošku zabranjena, potvrdilo je kako je „svrha od slobode“ zapravo sv(a)rha (arh. izraz za "kraj") (od) kazališta uopće: reagiranje publike na kazalište ujedno je značilo i ima značiti reagiranje na aktualnu zbilju. Osim Kušanova teksta autorica obrazlaže još nekoliko primjera domaće političke i tzv. subverzivne drame od konca šezdesetih do početka osamdesetih godina te ih na razini potencijalne raznodobnosti/istodobnosti odnosno moguće primjene povezuje sa suvremenim stvarnosnim i kazališnim okolnostima. /Abstract/ The author focuses on a controversial dramatic text "The End of Freedom" (Svrha od slobode ; "sv/a/rha" - the archaic Croatian expression for "end") written by Ivan Kušan (b. 1933) in the early 1970s. The play epitomizes a literary work which, based on its complex meaning and language as well as connotations, can fit into many different periods and (ideological) places. In various times it is "simultaneous" and recognizable alike. There were a few performances in 1971, and afterwards the play directed by Miro Međimorec based on Kušan's dramatic text was forbidden, which proves that "The End of Freedom" was actually the end of theatre in general in Croatia of the early 70s: the way in which the audience reacted to the theatre meant and still has to mean that it is how they react to current events. In addition to Kušan's play, the author of the article deals with several other examples of Croatian subversive political dramas in the period from the late 1960s to the early 1980s establishing a connection between these texts and the circumstances of contemporary life and theatre in terms of potential (non)simultaneity of application.

U ovom radu autori nude dokaze odnosno primjere koji bi potvrdili polaznu pretpostavku da je Bulgakov izvršio znantan utjecaj na početke Tribusonova književnog stvaralaštva u pogledu stvaranja groteske i fantastike te da je Tribusonu ruski pisac bio jedan od glavnih uzora. Narativni su dodiri prikazani u književnim postupcima u trima poglavljima : o književnim postupcima u stvaranju groteske i fantastike, zajedničkih motiva i intermedijalnosti. U Bulgakovljevu stvaralaštvu pozornost se usmjerava prema njegovim pripovijetkama „Đavolijada“, „Pseće srce“, „Kobna jaja“ te kultni roman "Majstor i Margarita", dok se u slučaju Tribusonova opusa autori usredotočuju na njegove prve tri izrazito fantastičke zbirke kratkih priča "Zavjera kartografa", "Praška smrt" i "Raj za pse", kao i na najbolji roman hrvatske fantastične proze "Snijeg u Heidelbergu".

In this text Helena Peričić discusses the following plays: Ivan Supek's Heretik (Heretic, 1963), Vlatko Perković's Zatvoreno poslijepodne (Closed Afternoon, 1966), Antun Šoljan's Dioklecijanova palača (Diocletian's Palace, 1969), Ivan Kušan's Svrha od slobode (The Purpose of Freedom, 1971), Ivo Brešan's Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (A Production of Hamlet in the Village of Mrduša Donja, 1971), and Tonči Petrasov Marović's Antigona, kraljica u Tebi and Temistoklo (Antigone, the Queen of Thebes, and Themistocles, both from the early 1980s). Dramatic literature and the theatre of these "dark years" did not passively mirror the happenings in Croatia within the former Yugoslav state. On the contrary, many of the above authors paid for their courage to write these texts with being passed over in silence, and with intellectual, political and existential harassment.

Prigodom petstote obljetnice rođenja Petra Zoranića (1508.-1569.), autora pastoralnoga romana "Planine" autori priloga daju pregled najznačajnijih književnih imena i pojava u Zoranićevo renesansno doba te njihovih međuodnosa.

U ovom radu autori analiziraju korpus hrvatske drame iz druge polovice 20. st. te svoje tumačenje temelje na tipologiji Helene Peričić (četiri osnovna načina primjene intertekstualnih poticaja: intetekstualnost u užem smislu, mitološko-religijski tip, metonimijski tip, te citatnost i aluzivnosti). Zadaća ovoga rada nije bila samo u obrazloženju motrenoga dramskog stvaralaštva u odnosu prema tekstovima iz stranih književnosti, već i da se utvrdi njihovo zrcaljenje kulturnoga i povijesnoga konteksta u kojima su dramski tekstovi nastali. Sastavnice motrenoga korpusa (od Matkovića, Krleže i Brešana, do Šoljana, Gavrana i Brumeca)nerijetko su odraz ili prosvjed spram društvenim, svjetonazorskim pa i ideološim okolnostima i silnicama. Rad sadrži prilog s (A.) Tipologijom primijenjenih postupaka u drami vezano za intertekstualnost, pregled (B.)Nekih primjera s obzirom na tipologiju postupaka, te (C.) Tipologiju drama s religijskim i biblijskim elementima.

Knjiga obuhvaća trinaest studija iz hrvatske i inozemne dramske književnosti. Neki od proučavanih autora jesu sljedeći: D.V. Averkiev, A. Haler, G.B. Shaw, I. Slamnig, L. Paljetak, A. Šoljan, T.P. Marović, M. Gavran, V. Desnica. Autorica piše i o talijanskim kazališnim družinama u Zadru na prijelazu iz XIX. u XX. st., o hrvatskoj književnosti u repertoaru zadarskoga Kazališa lutaka, o dodirima antike i suvremenosti na primjerima hrvatske drame druge polovice XX. st.

U radu su interpretirani primjeri ponajboljih a u knjigama objavljenih pjesama Jakše Fiamenga (Komiža, 1946.- Split, 2018.), dalmatinskoga pjesnika mediteranskih tema i klasičnih pjesničkih formi. ABSTRACT: The interpretaion of the sellection of best poetry (published in books), written by Jaksa Fiamengo (Komiža, 1946 - Split, 2018), a Dalmatian poet of Mediterranean topics and classical poetry forms.

U hrvatskim dramskim tekstovima druge polovice 20. stoljeća brojna su djela u kojima se prepoznaje poetički utjecaj svjetske/svjetskih književnosti, uključujući antičku mitologiju i povijest. U metaliterarnim je sastavnicama pritom često implicirana i multikulturalnost – posezanje za stranom kulturom ili kulturama iz kojih potječu preuzeti književni predlošci. Na temelju odabranoga korpusa dramskih tekstova autorica izvodi i primjenjuje tipologiju načina ostvarenja utjecaja ili preuzimanja elemenata iz stranih književnosti: intertekstualnost, "mitološki" način, "metonimijski" ili motivski način te citatnost.

Claiming that Toma Bebić (1935-1990) had not been given the attention he deserved as a poet, singer and songwriter, the author of this paper tries to illuminate Bebić's literary work. His seven books of poetry (Izloži jezik, Lucidarij, U sakatu vremenu, Tata-rata-ata-bum, Volio sam da me vole, Primitivci moji dragi, Nije gotovo...) had officially and academically been considered as irrelevant and "unacceptable". However, the poetry of this Split and Mediterranean artist and musician have been characterised by irony, richness of style and forms/formal hybrids: aphorisms, social criticism, amorous and erotic verses, children's-poetry-alike verses for adult readers, visual poetry and calligrams, and so on.

Ovim se radom upućuje i upozorava na sastavnicu u suvremenoj hrvatskoj odnosno svjetskoj književnoj proizvodnji i kritici koju autorica prepoznaje i doživljava kao svojevrsnu obnovu pozitivizma (protiv kojega je nastupao i sam Rene Wellek). Pojava je rezultat utjecaja društvenih kao i tržišnih zakonitosti na književnu proizvodnju i njezinu recepciju na prijelazu stoljeća/tisućljeća. ABSTRACT: This article discusses the component of contemporary literary production and literary criticism worldwide (including Croatia) that has been recognized by the author of the article as a renewal of positivism. R. Wellek has been one of the eminent literary critics to criticize this trend. The renewal of positivism may be considered as a result of the influence of social and commercial rules on the literary production and reception at the turn of the century/millennium.

U ovom prilogu autorica ne nudi tumačenje glasovita Fortisova putopisa na tragu dotadanjih: ona naime nastoji interpretirati Fortisov putopis "Put po Dalmaciji" kao proizvod okolnosti, vremena i ozračja druge polovice XVIII. st., kad je nastao. Dapače, autorica ističe prijeporne sastavnice samoga djela: odriče veći dio „literarnih“ zasluga samom Albertu Fortisu, upućuje na mogućnost bavljenja etničkim pitanjem vezanim az pojmove koje Fortis upotrebljava, a samom djelu pridaje obilježja putopisa kakvi su u povijesti nastajali u svrhu istraživanja sredine što je imala biti predmetom imperijalnih težnji političkih velesila kakva je u Fortisovo vrijeme bila Venecija u odnosu prema Dalmaciji. Autorica zaključuje da je riječ o djelu koje je uobičajeno (u hrvatskoj povijesti književnosti) tumačeno na krajnje pristran, nekritičan i nepotrebno blagonaklon način iz razloga koje bi valjalo umjestiti u mrežu svjetonazorskih pa i ideoloških sastavnica što su u prošlosti bile na snazi u prostorima pripadajućim južnim Slavenima. Danas međutim ona ne vidi opravdanih i prihvatljivih razloga za – s navedenog stajališta – književno(povijesno) veličanje pa i idealizaciju Fortisova "Puta po Dalmaciji". Ipak, autorica vjeruje da je djelo moguće „eksploatirati“ (koristi izraz u skladu sa samim pobudama i poticajima pisanja putopisa poput Fortisova!): "Put po Dalmaciji" otvara mogućnost uporabe i korištenja njega kao izvora podataka i sugestija koji se dadu primijeniti kako u znanstvene tako u pragmatične, aktualne svrhe našega prostora i trenutka.

SAŽETAK: Autorica razmatra manje poznata postignuća u radu posrednika britanske književnosti (pisane na engleskom jeziku) u hrvatskoj književnoj kritici i to u razdoblju između 1918. i 1940. Isto tako, bavi se zanemarivanjem i marginalizacijom istaknutih posrednika. Razlozi za takvo postupanje prema istaknutim onodobnim hrvatskim intelektualcima često su bili neknjiževne prirode: na djelu su bili osobni animoziteti, ali i etiketiranje ideološkom nepodobnošću. ABSTRACT: The author deals with less known achievements in the so-called activity of mediators of British literature (written in English language) in the sphere of Croatian literary criticism during the period between 1918 and 1940. It is evident that many of the most important Croatian intellectuals of the time (when the number of persons who could understand English was rather small in Croatia) were neglected. The reasons for such a treatment of the prominent Croatian mediators were very often of non-literary nature. Neglecting the names and facts, undoutedly unavoidable in the reception of British literature in Croatian criticism largely abstracted the circumstances in which those persons dwelt and worked, and also underestimated their intentions, which were - above all - humanistic.

Drame Tonča Petrasova Marovića "Antigona, kraljica u Tebi" iz 1980. i "Temistoklo" iz 1983. pripadaju mitološkom načinu zaprimanja stranih utjecaja, jednom od četiri načina na koje je hrvatska drama 20. stoljeća reagirala na strane utjecaje. Obje drame, međutim, koriste antičke motive i likove u kontekstu prilagodbe antičke tradicije suvremenosti.

U ovom radu autorica raspravlja o jedinoj Desničinoj drami "Ljestve Jakovljeve" (1961.). Stavljajući je u politički i ideološki kontekst, autorica se bavi etičkim, ali i književnopovijesnim/književnokomparatističkim pitanjima koja proizlaze iz drame. U središtu je njezine rasprave "papirnati", deklarativni a stoga i neučinkoviti humanizam protagonista, uglednoga intelektualca Jakova Pećine, smještena u ratne okolnosti i suočena s fašističkom ideologijom.

Autorica daje tumačenje dviju "antičkih" drama Tonča Petrasova Marovića (Mravince, 1934. - Split, 1991.): "Antigona, kraljica u Tebi" (ili "u tebi", kako je naslov moguće interpretirati!) te "Temistoklo", nastalih početkom 1980-ih godina. Dok je prvi tekst temeljen na Sofoklovu predlošku i predstavlja ironijski odmak te stanovito suprotstavljanje autoritatu glasovite tragedije i njegova autora, drugi je tekst temeljen na sudbini povijesne osobe Temistokla. U obje je Marovićeve drame razvidna povezanost s postmodernističkom poetikom ali i uklopljenost u društveni/ideološki kontekst onodobnoga Marovićeva prostora (bivše jugoslavenske države, tj. SFRJ) kojima se svojom dramom Marović suprotstavlja.

U radu se propituje moguće čitanje povijesti književnosti kao povijesti recepcije književnih djela, problematizira mogućnost pisanja objektivne povijesti (hrvatske) književnosti te komentira potčinjavanje povijesne aparature potrebi društvenopovijesnoga trenutka. Ističe se utjecaj izvanknjiževnih okolnosti na recepciju književnih djela te zagovara revizija i prevrednovanje književnopovijesne produkcije, poglavito vezane za hrvatsku književnost. ABSTRACT: The paper explores a possible reading of history of literature as a history of literature reception, discusses the possibility of writing an objective history of (Croatian) literature, and comments on subordinating the historical apparatus to the requirements of social and historical juncture. The influence of non-literary circumstances on the reception of literary work is emphasized. The paper argues for a revision and reassessment of (Croatian) literary history writing.

Trinaest književnokomparatističkih studija tematski se dijele u tri ciklusa. Prvi nudi interpretacije književnih tekstova (E. Dickinson, R. Jorgovanić, I. Slamnig, L. Paljetak, M. Viewegh i dr.), u drugom su ciklusu one u kojima se razglaba o književnom prevođenju (J. Torbarina, I. Velikanović, B. Peričić), a u trećem su studije o recepciji autora/njihovih tekstova (A. Huxley, J. Joyce, Shakespeare i dr.) u hrvatskoj književnoj kritici (V. Krišković, M. C. Nehajev, V. Dvorniković i dr.). Knjiga sadrži uvodni i zaključni esej posvećen Ivi Hergešiću, utemeljitelju hrvatske komparatistike.

Na temelju analize odabranih dramskih tekstova iz druge polovice 20. st. hrvatskih autora I. Slamniga, A. Šoljana i L. Paljetka – a tu su i imena onih koji ovdje zaslužuju pozornost, iako ih autorica u ovom radu tek spominje (I. Brešan i M. Gavran) – prijelazi preko granice domaćega kulturnog i književnog prostora u strane ostvaruju se upotrebom raznih oblikovnih – narativnih ili izražajnih sastavnica, čestih u književnom postmodernizmu. Funkcionalni književnostvaralački »egzil« u tim se dramskim djelima ogleda kako u mikro- tako u makrojedinicama teksta: od imena likova, motiva, socio-povijesnih i mitoloških elemenata do intertekstualnih postupaka u odnosuna stranu književnost, kojima se de facto izriče stajalište samoga autora i iskazuje opći ton tekstova, bili oni parodijski (Šoljan) ili travestijski (Brešan), metafikcionalni ili metametrički (Paljetak), a posebice ludistički (temeljeni na igri riječima, izraženoj lascivnosti, trivijalizaciji literarnog odnosno umjetničkog čina itd.). Međutim, kakav god mehanizam bio primijenjen u određenom djelu ili njegovu segmentu, on je, čini se, ključnim ukazateljem na činjenicu koja se u ovom istraživanju iskristalizirala: o književnoiskustvenoj i kreativnoj ukorijenjenosti autorâ u vlastitu tlu, odnosno o njihovu – opetovanom i redovitom – vraćanju domaćem književnotradicijskom korpusu i onome što on nudi.

Na temelju izabranih šest dramskih tekstova različitih domaćih autora (Krleža: Aretej ili Legenda o svetoj Ancili, rajskoj ptici ; Šoljan: Dioklecijanova palača, Tonči Petrasov Marović: Antigona, kraljica, Miro Gavran: Kreontova Antigona, Ivo Brešan: Julije Cezar te Luko Paljetak: Orfeuridika) u ovom tekstu autorica obrazlaže tri načina koja su se u njezinu istraživanju iskristalizirala kao prevladavajuća u postupku posezanja hrvatskih dramatičara druge polovice 20. stoljeća za antikom - intertekstualni, motivski (ili metonimijski) te mitološki.