Između stvaralačkog »egzila« i poticajâ domaće književne tradicije (Slamnig, Šoljan, Paljetak)

Na temelju analize odabranih dramskih tekstova iz druge polovice 20. st. hrvatskih autora I. Slamniga, A. Šoljana i L. Paljetka – a tu su i imena onih koji ovdje zaslužuju pozornost, iako ih autorica u ovom radu tek spominje (I. Brešan i M. Gavran) – prijelazi preko granice domaćega kulturnog i književnog prostora u strane ostvaruju se upotrebom raznih oblikovnih – narativnih ili izražajnih sastavnica, čestih u književnom postmodernizmu. Funkcionalni književnostvaralački »egzil« u tim se dramskim djelima ogleda kako u mikro- tako u makrojedinicama teksta: od imena likova, motiva, socio-povijesnih i mitoloških elemenata do intertekstualnih postupaka u odnosuna stranu književnost, kojima se de facto izriče stajalište samoga autora i iskazuje opći ton tekstova, bili oni parodijski (Šoljan) ili travestijski (Brešan), metafikcionalni ili metametrički (Paljetak), a posebice ludistički (temeljeni na igri riječima, izraženoj lascivnosti, trivijalizaciji literarnog odnosno umjetničkog čina itd.). Međutim, kakav god mehanizam bio primijenjen u određenom djelu ili njegovu segmentu, on je, čini se, ključnim ukazateljem na činjenicu koja se u ovom istraživanju iskristalizirala: o književnoiskustvenoj i kreativnoj ukorijenjenosti autorâ u vlastitu tlu, odnosno o njihovu – opetovanom i redovitom – vraćanju domaćem književnotradicijskom korpusu i onome što on nudi.