Search

DFT calculations were performed for SmCo5Hx compounds to investigate their stability, structural and magnetic properties. Different interstitial sites were considered for hydrogen atoms to investigate their site preference. α-solid solution and β-phase were modeled and energetics of their formation through, respectively, reactions SmCo5→α and α→β was investigated. Magnetic moments and their dependence on hydrogen content and positions of hydrogen atoms were investigated. Obtained results were compared with the previously obtained experimental and theoretical data.

Recent (including published [1, 2]) results obtained from density functional theory based calculations on hydrides of Haucke intermetallic compounds described by general formula AB5-xXxHy (A=Ca, Y, Sm ; B=Ni, Co ; X=Al, Ga) are presented and discussed. Investigated aspects of hydride formation include interstitial site preference of hydrogen atoms, influence of the substituting element X on the stability of hydrides, energetics of transitions between different hydride phases and influence of insertion of hydrogen on magnetic properties. Interstitial site preference is compared with expectations based on geometrical model. Presented results are compared with previously obtained experimental and theoretical results.

Oestrogen stimulates endothelial cells to produce prostacyclin (PGI 2) and nitric oxide (NO). These effects are evidently mediated through oestrogen receptors. The production of NO is influenced by cyclical hormonal changes in women. The objective was to localize the presence of the oestrogen receptors in human dental pulp and to determine the difference in their expression between male and female pulp, and between healthy and inflamed pulp. The pulps were collected from teeth planned for endodontic treatment because of pulpitis or prosthetic reasons. The other group were teeth extracted for orthodontic reasons. The donors were aged 14.5 – 46 years. The age, the date of extirpation or extraction, and for women the first day of the last menstrual cycle were recorded. The oestrogen receptors were observed on parallel frozen sections by mouse monoclonal antibody. Also, parallel sections were stained by haematoxilyn and eosin. Thirty out of 57 pulps were examined by light microscopy ; seven were oestrogen positive. Only one healthy pulp showed oestrogen activity. In health pulp oestrogen receptors were observed in the odontoblast layer, endothelial cells and nerves. Oestrogen receptors were more reactive in inflamed pulps, whether male or female. With such a small sample the effect of age on the presence of oestrogen receptors could not be determined.

Turizam je hrvatska najperspektivnija djelatnost, već desetljećima u fazi naglašene ekspanzije. Karakterizira ga skup odnosa i pojava koji se neizostavno odražavaju u prostoru i snažno utječu na (pre)oblikovanje krajobraza. Danas, u vrijeme sve veće kolektivne svijesti o važnosti održivog razvoja, zaštite resursa, baštine, bioraznolikosti i lokalnih ekosustava, utjecaji turističkog razvoja postaju izazov i sve aktualnija tema stručnih diskusija, kao izvrstan praktični primjer definicije krajobraza – područja koje je rezultat međudjelovanja ljudskih i prirodnih čimbenika. Vrlo često se turizam i transformacije krajobraza pod njegovim utjecajem spominju u negativnom kontekstu. Nerijetko je realnost upravo takva. No, moraju li baš uvijek razvojni i zaštitni interesi biti suprotstavljeni? Nije li moguće pomiriti gospodarski razvoj i kvalitete krajobraza? Nije li upravo lijep i funkcionalan krajobraz u interesu turizma? Promišljajući o zahtjevima i učincima turizma, nametnula se hipoteza kako bi bilo poželjno, čak i vrlo moguće, aktivirati turizam u funkciji očuvanja i unaprjeđenja krajobraza. Jer, turistička destinacija je time atraktivnija, što je njezina scenografija ljepša i jedinstvenija-autohtonija, a prostor prilagođen potrebama i željama korisnika. U petogodišnjem projektu koji je obuhvaćao formaliziranje zelene infrastrukture malenog primorskog i izrazito turistički orijentiranog grada Crikvenice, posebna pažnja je posvećena upravo problemima, potrebama i mogućnostima urbanog krajobraza koji proizlaze iz prisutnosti i ekspanzije turističke djelatnosti u prostoru. Ovim radom su predstavljeni zatečeni problemi ali i mogući pozitivni učinci turizma na urbani krajobraz Crikvenice. Kao najizraženije zatečene probleme, izravno ili neposredno uzrokovane razvojem turizma, koji se snažno odražavaju nafunkcionalne i estetske kvalitete urbanog krajobraza, izdvajamo pritisak gradnje apartmanizacju i betonizciju obale, infrastrukturne probleme u organizaciji prometa i opskrbe, sezonalna polarizacija pritisaka na okoliš, posebno u domeni komunalne higijene te raznovrsne degradacije javnih i zelenih površina. Budući da je u fokusu istraživanja bila zelena infrastruktura grada, prisutni i mogući pozitivni učinci turizma kanalizirani su u toj domeni. Smisao djelovanja krajobraznih arhitekata trebao bi biti stvaranje prostora za ljude – ugodnih, primjerenih i oku ugodnih prostora koji će biti korišteni i funkcionalni. Polazeći od toga zauzeli smo stav da u turističkoj urbanoj sredini javne i zelene površine moraju biti prilagođene potrebama i standardima suvremenog doba. Kao najvažnije pozitivne učinke turizma na zelenu infrastrukturu grada izdvajamo signale koje korisnici ostavljaju u prostoru, koje smo prepoznali, uvažili i, uz ostale alate strateškog planiranja, krajobrazno-ekoloških i strukturnih analiza, ugradili u smjernice za (pre)oblikovanje zelene infrastrukture grada. Najvažnijim pozitivnim učincima turizma na zelenu infrastrukturu grada Crikvenice u recentnom razdoblju izdvajamo poticaje i smjernice na temelju kojih su formirane nove obalne šetnice, podizanje novih tematskih drvoreda, (pre)oblikovanje gradskih trgova, osmišljavanje posve novih gradskih plaža, stvaranje redizajniranih novih urbanih scenografija, pažljivije probran floristički sastav s ciljem ostvarivanja samoodrživosti i očuvanja bioraznolikosti, promjena svijesti o ulozi gradskih perivoja…Praktičnim radom, interdisciplinarnom suradnjom i međusobnim uvažavanjem, grad Crikvenica polako počinje pozitivnu krajobraznu transformaciju, u velikoj mjeri uvjetovanu i usmjerenu upravo razvojem turizma. Zadovoljstvo je svjedočiti procesu u prostoru, koji je od disonanci i konflikata počeo graditi.

U radu su prikazani rezultati desetogodišnje primjene i provjere psihometrijskih pokazatelja Upitnika psihosomatskih simptoma (PSS) u uzorcima djece i adolescenata, te odraslih. PSS je instrument procjene koji se sastoji od liste od 35 simptoma (kardiovaskularnih, respiratornih, gastrointestinalnih, dermatoloških, pseudoneuroloških, i dr.) i 3 dopunska pitanja kojima se utvrđuje zdravstveni status. Svaki simptom se procjenjuje s obzirom na čestinu doživljavanja u posljednja 3 mjeseca i s obzirom na stupanj u kojem ispitanik procjenjuje da ga taj simptom ometa u svakodnevnim aktivnostima. Upitnik je dostupan u 3 oblika: Upitnik samoprocjene za djecu, adolescente i odrasle, Upitnik procjene djetetovih simptoma od strane roditelja, Upitnik procjene djetetovih simptoma od strane liječnika. Prikazan je dio podataka prikupljenih na normativnom uzorku od preko 1500 ispitanika, te na različitim kliničkim uzorcima. Pouzdanost upitnika PSS izražena koeficijentom unutarnje konzistentnosti iznosi: za skalu frekvencije =0, 89, a za skalu ometanja =0, 91. Faktorsko analitičkim postupcima utvrđeno je 5 klastera simptoma: Bol – Muskulatorni, Pseudoneurološki, Gastrointestinalni, Kardiovaskularni- Respiratorni, Dermatološki. Odgovorima na PSSu mogu se dobiti slijedeće informacije: o broju simptoma koje je osoba doživjela u posljednja 3 mjeseca, o vrsti simptoma (kardiovaskularni, gastrointestinalni, dermatološki, i sl.), učestalosti javljanja simptoma u posljednja 3 mjeseca, stupnju ometanja i procjeni zdravstvenog statusa. Ukoliko PSS ispunjavaju roditelji i djeca ili adolescenti dobiva se informacija o slaganju u procjenama roditelja i djeteta, te sličnosti u vrsti simptoma koju doživljavaju roditelji i dijete ili adolescent.

Vezanost djece i mladih za školu pokazala se značajnim prediktorom ne samo rizičnog i delinkventnog ponašanja, već i boljih životnih ishoda, poput veće razine samopoštovanja. Kvaliteta odnosa u obitelji također je značajan zaštitni čimbenik koji može dovesti do bolje psihosocijalne prilagodbe te taj odnos može biti djelomično posredovan vezanošću za školu. Stoga je cilj ovog rada bio ispitati doprinos privrženosti roditeljima i vezanosti za školu u objašnjavanju percipirane subjektivne dobrobiti mladih te ispitati potencijalne medijacijske efekte. Istraživanje je provedeno u sklopu projekta „Ekonomske teškoće obitelji, psihosocijalni problemi i obrazovni ishodi adolescenata u vrijeme ekonomske krize“, financiranog od strane Hrvatske zaklade za znanost. Za potrebe ovog izlaganja korišteni su podaci dobiveni samoprocjenom 944 učenika prvih razreda srednje škole iz šest županija središnje Hrvatske. Korišten je dvo-etapni neproporcionalno stratificirani klaster uzorak, a sudionici su bili u dobi od 14 do 17 godina (M = 15, 15 ; SD = 0, 480) te 49, 7% uzorka činile djevojke. Analizirani podaci dobiveni su primjenom Upitnika subjektivne dobrobiti (Rees, Goswami i Bradshaw, 2010), Inventara privrženosti roditeljima i vršnjacima (Armsden i Greenberg, 1987), Upitnika vezanosti za školu i Upitnika obrazovnih očekivanja od strane roditelja, koji su konstruirani za potrebe ovog projekta. U analizi podataka korištena je hijerarhijska regresijska analiza, pri čemu su u prvom bloku uvrštene socio-demografske i školske varijable sudionika, a u sljedećima redom privrženost roditeljima, obrazovna očekivanja od strane roditelja i vezanost za školu. Svi su se blokovi varijabli pokazali značajnima u predikciji subjektivne dobrobiti srednjoškolaca te je ukupno objašnjeno 32, 6% varijance kriterija. Također su ispitani predloženi medijacijski učinci te se pokazalo da je odnos između privrženosti roditeljima i subjektivne dobrobiti mladih djelomično posredovan njihovom vezanošću za školu. Ovakvi nalazi ukazuju na važnost roditeljske uloge u obrazovanju djece, ne samo zbog potencijalnog utjecaja na odnos koji će djeca razviti prema školi i obrazovnim postignućima, već i subjektivne dobrobiti koju mladi doživljavaju.

Poslijediplomski doktorski studij „Prevencijska znanost i studij invaliditeta“ razvijen unutar projekta doktorskog studija „Razvoj i evaluacija u zajednici utemeljene prevencije i rehabilitacije“ temelji se na suvremenim znanstvenim spoznajama promocije zdravlja, prevencije mentalnih i ponašajnih poremećaja, prevencije kriminaliteta i drugih rizičnih ponašanja djece i mladih te na multidisciplinarnom pristupu invaliditetu i promijenjenom poimanju invaliditeta. Riječ je o interdisciplinarnom studiju koji se temelji na: društvenim znanostima, biomedicini i zdravstvu, humanističkim znanostima te posebno interdisciplinarnom znanstvenom području. Program upisuje studente od akademske godine 2007/2008. te je 2015/2016. upisana treća generacija studenata. U izvođenju studija sudjeluje 10 inozemnih sveučilišta, uz Sveučilište u Zagrebu. Studij je organiziran kroz 3 godine s ukupno 180 ECTS-a (140 znanstveno istraživački rad, 40 organizirana nastava) u dva modula: (1) Prevencijska znanost i (2) Studij invaliditeta. Završetkom studija stječe se akademski naziv doktor/ica iz područja društvenih znanosti, polja edukacijsko-rehabilitacijskih znanosti, grana poremećaji u ponašanju ili inkluzivna edukacija i rehabilitacija. U posteru će detaljnije biti prikazan modul Prevencijska znanost i njegova usklađenost s razvojem prevencijske znanosti.

Postoji duga tradicija društvenih znanosti u proučavanju utjecaja socijalnog konteksta na život i razvoj pojedinaca. Ekonomske teškoće i nezaposlenost povećavaju nesigurnost, neizvjesnost i psihološku uznemirenost roditelja, što predstavlja značajan rizik ugrožavanja dobrobiti djece i mladih. Siromaštvo i ekonomske poteškoće obitelji povezani su s nizom eksternaliziranih (npr. nasilno ponašanje, kršenje zakona) i internaliziranih problema mladih (npr. depresivnost i anksioznost) putem obiteljskih i socijalno-kontekstualnih procesa. U kontekstu negativnog utjecaja ekonomskih poteškoća na dobrobit djece važan je koncept otpornosti koji se definira kao pozitivna karakteristika ličnosti koja jača prilagodbu pojedinca izazovnim ili ugrožavajućim životnim okolnostima. Cilj ovog istraživanja je provjeriti povezanost materijalnog statusa obitelji i internaliziranih problema adolescenata te kakvu ulogu u tom odnosu ima otpornost adolescenata. Podaci su prikupljeni u sklopu projekta FEHAP (Hrvatska zaklada za znanost) čiji je cilj povećati razumijevanje učinaka ekonomskih teškoća obitelji na odnose u obitelji, roditeljstvo, psihosocijalne i obrazovne probleme adolescenata u vrijeme nacionalne ekonomske krize. Istraživanje je provedeno 2016. godine na dvoetapnom neproporcionalno stratificiranom klaster uzorku od 537 djevojaka i 562 mladića prvih razreda srednjih škola u šest županija središnje Hrvatske. Mjerni instrumenti korišteni u ovom radu obuhvaćaju sociodemografske varijable (spol, vrsta srednjoškolskog programa, prosjek ocjena te obrazovanje roditelja) ; zatim subjektivni pokazatelji materijalnog statusa obitelji (broj osoba u kućanstvu, financijski i stambeni status obitelji u odnosu na druge, percepcija financijskog statusa obitelji, uključenost u financije obitelji, doživljaj dostupnosti materijalnih dobara), Skalu depresivnosti, anksioznosti i stresa (DASS) te Skalu otpornosti (Wagnild i Young, 1993). Rezultati hijerarhijskih regresijskih analiza pokazuju da odabrane sociodemografske varijable, subjektivni pokazatelji materijalnog statusa obitelji i otpornost objašnjavaju 20, 8% depresivnosti, 15, 6% varijance anksioznosti te 17, 7% varijance stresa kod adolescenata. Sukladno dosadašnjim nalazima subjektivni pokazatelji materijalnog statusa obitelji značajan su prediktor internaliziranih problema adolescenata. Otpornost se pokazuje kao značajan prediktor internaliziranih problema u smjeru da adolescenti koji pokazuju više razine otpornosti, izvještavaju o nižoj razini internaliziranih problema. Time se otpornost nameće kao jedan od čimbenika uspješnije prilagodbe adolescenata na ekonomske teškoće obitelji.

Polazeći od porasta broja djece i adolescenta u riziku od siromaštva u Hrvatskoj (cca 30%) i složenih psihosocijalnih posljedica odrastanja u uvjetima financijske nejednakosti, istraživački tim psihologa i socijalnih radnika Studijskog centra socijalnog rada od 2013. godine intenzivno se bavi različitim aspektima učinka siromaštva i ekonomskih teškoća obitelji na psihološku dobrobit adolescenata. U izlaganju će biti prikazane ključne spoznaje dvogodišnjeg istraživanja (2014-2015) perspektive djece o siromaštvu kao (psiho)socijalnom riziku i stigmatizacije siromašne djece, koje se odvija uz financijsku potporu Sveučilišta u Zagrebu. Nalazi će biti stavljeni u kontekst dvaju istraživanja koja smo u istom razdoblju proveli uz potporu Grada zagreba i Zaklade ADRIS. U istraživanju koje je provedeno 2015. godine sudjelovali su učenici drugih razreda srednjih škola (N=562) različitih obrazovnih usmjerenja. U analizi su korišteni rezultati dobiveni na Skali doživljaja stigmatizacije siromašne djece od strane vršnjaka, izrađenoj za potrebe ovog istraživanja. Pokazalo se da siromašni mladi nisu nepovoljno procjenjivani od strane svojih vršnjaka, a kao ključna obilježja siromašne djece u odnosu na djecu iznadprosječnog imovinskog statusa se ističu marljivost, odgovornost, dobrota i spremnost da pomognu. Istovremeno se siromašniju djecu percipira kao više tužne, neshvaćene, nesretne i neprihvaćene. Prema percepciji srednjoškolaca neka ključna obilježja bogate djece su razmaženost, popularnost, društvenost, sigurnost u sebe, ali i sklonost alkoholnim pićima, lijenost, bahatost i sebičnost. Navedeni nalazi će se analizirati u kontekstu prethodnog istraživanja, koje je pokazalo da su internalizirani problemi (IP) značajno prisutniji kod mladih koji percipiraju da je financijski status njihove obitelji ispodprosječan. S druge strane, eksternalizirane probleme (EP) u ponašanju značajno više pokazuju mladi koji procjenjuju da su financijske mogućnosti njihovih obitelji ispod ili iznad prosjeka, što ukazuje na nove spoznaje o odnosu doživljaja financijskih mogućnosti i EP, koji nije linearan. Rezultati će biti analizirani pod vidom kvalitativnog istraživanja koje je također provedeno 2015. godine (6 fokusnih grupa, 38 djece sudionika), koje pokazuje da siromašna djeca osjećaju nejednakost u području obrazovanja (nemogućnost podmirivanja troškovA vezanih uz obrazovanje, uključujući školske izlete, maturalac….), slobodnog vremena (nemogućnost sudjelovanja u izvanškolskim aktivnostima), ranijeg uključivanja u rad radi financijskog podržavanja obitelji, što sve može dovesti do osjećaja stigmatizacije. Izlaganje ima za cilj senzibilizirati (1) psihologe praktičare koji neposredno rade s djecom i mladima na planiranje intervencija koje mogu olakšati nepovoljne razvojne učinke ekonomske situacije obitelji, te (2) psihologe istraživače da u istraživanjima koriste subjektivne i objektivne pokazatelje ekonomskog statusa, te da nadopunjavaju kvantitativni i kvalitativni pristup kako bi se osiguralo produbljeno i vjerodostojno razumijevanje ovog fenomena.

Cilj provedenog istraživanja bio je ispitati koje dimenzije ličnosti predstavljaju značajne prediktore tjelesnih tegoba u dva uzorka: u uzorku od 102 studentice Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru i 98 učiteljica razredne nastave iz nekoliko osnovnih škola. Primijenjen je upitnik FPI-R (Fahrenberg sur. 2008) koji sadrži 138 čestice namijenjene mjerenju 10 osobina ličnosti (Zadovoljstvo životom, Društvena usmjerenost, Ambicioznost, Zakočenost, Povećana uzbudljivost, Agresivnost, Opterećenost, Tjelesne tegobe, Zdravstvene brige i Otvorenost) i 2 globalna konstrukta (Ekstraverzija i Emocionalnost). Rezultati pokazuju da se studentice i učiteljice značajno razlikuju u 3 od 10 ispitivanih osobina ličnosti, te u oba globalna konstrukta. Studentice su imale značajno više rezultate u Agresivnosti, Tjelesnim tegobama, Otvorenosti, te Ekstraverziji i Emocionalnosti. U uzorku studentica značajni prediktori doživljavanja tjelesnih tegoba bilo je zadovoljstvo životom, društvena usmjerenost, povećana uzbudljivost i opterećenost, te emocionalnost. Značajni prediktori tjelesnih tegoba u uzorku učiteljica su zakočenost, agresivnost i opterećenost, te emocionalnost. Rezultati su analizirani s obzirom na kontekstualne čimbenike koji mogu pridonijeti tumačenju dobivenih razlika.

Očekivanja koja klijenti imaju o tome kako će psihoterapija izgledati među ključnim su kognitivnim čimbenicima koji utječu na proces i ishod psihoterapije. Ukoliko nisu ispunjena, rad na terapijskim ciljevima će biti otežan i konačni učinak terapije slabiji, a pokazuje se i da će nerijetko dovesti do odustajanja klijenta od terapije. Unatoč njihovom očitom značaju, očekivanja od psihoterapije iznenađujuće su slabo istražena pa je cilj ovoga istraživanja bio ispitati kakva iskustva očekuju potencijalni klijenti ukoliko bi se odlučili za psihoterapiju te kako vide uloge klijenta i terapeuta. Istraživanje je provedeno putem ankete objavljene na internetskoj stranici Hrvatskog udruženja za bihevioralno-kognitivne terapije, koja je obuhvaćala pitanja o očekivanom subjektivnom iskustvu psihoterapije, temama o kojima će se razgovarati, količini i vrsti angažmana klijenta i terapeuta, odgovornosti za terapijski napredak te sociodemografskim podacima, psihičkim poteškoćama i aktualnoj ili ranijoj uključenosti u psihoterapiju. Prigodni uzorak sačinjavao je 201 sudionik, od čega 169 ženskog spola, prosječne dobi od 35 godina. Više od polovice sudionika navelo je da ima nekih psihičkih problema, više od 30% ih je prije ili za vrijeme istraživanja bilo uključeno u neki oblik psihoterapije, a oko 80% navodi da je u nekom trenutku razmišljalo o toj mogućnosti. Rezultati pokazuju da sudionici imaju vrlo različite ideje o temama koje bi se obrađivale u okviru psihoterapije, no najveći broj očekuje da bi se razgovaralo o njihovom sadašnjem problemu, psihološkom rastu i razvoju te odnosu s drugima. Skoro polovica sudionika očekuje da bi na terapiji uglavnom govorili oni, dok ostatak vjeruje da bi govorili podjednako kao i psihoterapeut. Većina vjeruje da bi se klijent i terapeut zajednički angažirali u rješavanju problema te da je odgovornost za napredak zajednička. Gotovo svi sudionici misle da bi trebali raditi na sebi i izvan terapije, pri čemu otprilike trećina njih očekuje da bi tome trebali posvetili više od 8 sati tjedno. Najveći broj sudionika smatra da bi terapija za njih bila i ugodno i neugodno iskustvo. U radu će se raspraviti i razlike u očekivanjima sudionika s obzirom na njihova sociodemografska obilježja i prethodno iskustvo s psihoterapijom. Potencijalni klijenti imaju raznolika očekivanja o tome što će se događati na psihoterapiji odnosno kakve će biti uloge klijenta i terapeuta. Ona se, međutim, ne moraju podudarati s očekivanjima terapeuta određene orijentacije, zbog čega je vrlo važno temeljito ih ispitati i po potrebi ih modificirati prije početka terapijskog rada.

Djeca, mladi, obitelji i zajednice izložene su sve većim rizicima. Ekonomska kriza povećala je razinu rizika kojima su obitelji a posredno i djeca izloženi, uključujući neimaštinu i sve veće stope nezaposlenosti – istraživanje Unicefa iz 2013. godine utvrdilo da u Hrvatskoj u riziku od siromaštva živi do 20% djece te da su najugroženija su djeca nezaposlenih roditelja te djeca iz višečlanih obitelji.Europsko istraživanje o alkoholu iostalim drogamagovori o povećanoj stopi pijenja kod mladih te porastu stopa pijenja u razdoblju od 1995. do 2007. godine s 13% na 39% za mladiće te s 4% na 16% za djevojke. Nadalje, Hrvatski zdravstveni ljetopis za 2014. navodi da je skupina mentalnih bolesti i poremećaja na sedmom mjestu ljestvice uzroka hospitalizacija u Hrvatskoj 2013. godine s udjelom od 7, 0% dok se prema broju hospitalizacija u radnoaktivnoj dobi mentalne bolesti nalaze se na drugom mjestu sa 14.01%. Stvaranje okolinskih, društvenih i individualnih uvjeta koji su osnažujući i utječu na kvalitetu života sve je više u fokusu svih pomagačkih profesija. Stoga, cilj ovog rada je predstaviti područje prevencijske znanosti kao interdisciplinarno područje koje se intenzivno razvija u Hrvatskoj te nastoji utemeljeno odgovarati na probleme djece, mladih, obitelji i zajednice te promicati zdravi razvoj. U radu će se prikazati područje promocije mentalnog zdravlja i prevencije problema u ponašanju te mentalnih poremećaja te hrvatski kontekst. Uz teorijske konceptualne modele te sličnosti i razlike promocije mentalnog zdravlja i prevencije, predstavit će se programske intervencije koje su implementirane i istraživane u Hrvatskoj. Rad će prikazati rezultate istraživanja primjene modela prevencije u zajednici Zajednice koje brinu te rezultate rigoroznog istraživanja programa PATHS-RASTEM, univerzalnog kurikuluma za razvoj socijalno-emocionalnih kompetencija

Prevencija: to nije moj posao ...... Uvod: Prevencija, u najširem smislu riječi, označava mjere za spriječavanje pojavljivanja bilo kakve neželjene pojave u svim područjima ljudskog djelovanja. Obzirom na proces razvijanja različitih stanja/pojava (npr. bolesti, ovisnosti, nasilja, nesreća, negativnih osjećaja/mentalnih problema koji imaju negativne posljedice u svim segmentima života) utvrđeni su različiti rizični i zaštitni čimbenici koji mogu doprinijeti odgađanju, spriječavanju ili umanjivanju posljedica nekog djelovanja/ponašanja. Prevencije intervencije mogu biti univerzalne, selektivne ili indicirane što je ovisno o procjeni rizika u odnosu na ciljani problem u određenoj populaciji. Univerzalna prevencija obuhvaća cijelu populaciju, selektivna interesne grupe, a indicirana prevencija pojedince koji „imaju“ stanje na koje želimo djelovati. Prevencija se provodi u svim područjima ljudskog djelovanja, a administrativno unutar sustava ministarstava (zdravlja, obrazovanja, unutarnjih poslova, socijalne politike i mladih, rada, ekonomije....). Čiji je posao prevencijsko djelovanje, preventivni programi, prevencijske strategije ......? Metoda: Analiza dostupnih (Internet, razgovori sa djelatnicima) i statističkih podataka iz sustava ministarstva zdravlja, obrazovanja, unutarnjih poslova i socijalne politike i mladih. Rezultati: Radno mjesto preventivnog djelatnika postoji samo u sustavu unutarnjih poslova, svi drugi sustavi prevenciju tretiraju kao jedan od poslova u opisu radnog mjesta nekog svog djelatnika. Prevencijske aktivnosti nisu usklađene ni koordinirane unutar jednog ministarstva i između različitih ministarstava. Rasprava: Znanstveni i stručni razlozi za prevenciju postoje kao što postoje i problemi, potrebe, zaštitni i rizični čimbenici. Postoje i preventivne intervencije/programi, ali je pitanje postoje li stručnjaci koji će implementirati i evaluirati programe kroz epidemiološke i longitudinalne studije. Postavlja se pitanje postoji li prevencija kao sustav multidisciplinarnog djelovanja ili je samo napisana u određenim dokumentima koji, očito, ne dolaze do krajnjih korisnika sustava (za kojeg korisnika postoji odgovorna osoba, bilo da su to roditelji, liječnici, odgajatelji, učitelji ...). Zaključak: Prevencija, odnosno prevencijska znanost, je pojam koji treba tek naučiti i početi primjenjivati u svim sustavima jer bez preventivnih aktivnosti nema mentalnog zdravlja niti sprječavanja rizičnih ponašanja djece i mladih koji jednog dana više neće biti ni djeca ni mladi. Prevencija, očito, nije moj posao ..... ali bez prevencije nema zdravlja.

U suvremenoj psihologiji tipološki pristup ličnosti („personality types“) znatno manje je zastupljen od pristupa usmjerenog na kontinuirane dimenzije ličnosti („personality trates“). Za tipološke modele karakteristična je klasifikacija ljudi na tipove, dok modeli dimenzija ličnosti opisuju osobe kroz obrazac rezultata na kontinuiranim dimenzijama. Povijesno najdominantniji je bio Jungov, a kasnije su razvijeni drugi poput Keirsey i Myers-Briggs modela. Osnovni kriterij učinkovite tipologije je mogućnost dobivanja klinički relevantnih informacija koje bi omogućile razvoj učinkovitih tretmana raznih poremećaja ili dobivanje poslovno relevantnih informacija o suradnicima, klijentima ili potrošačima. U poslovnom svijetu i bihevioralnoj ekonomiji tipološki pristup je i dalje često korišten i koristan te se javljaju novi modeli s većim ili manjim stupnjem znanstvene provjerenosti i utemeljenosti. Jedna od novijih tipologija opisana je u radu Igora Kende „REI Method for Elimination of Dyslexia“ objavljenom 2014. u časopisu Journal of Psychology and Psychotherapy Research. Prije svoje prerane smrti autor je u manjem broju različitih izvora ostavio bogatstvo informacija o „REI teoriji“ koja pokušava objasniti obrasce i razloge individualnih razlika u doživljavanju svijeta koji nas okružuje. Iako je u osnovi navedene tipologije opis tri isprepletene i međuovisne neurološke strukture koje interpretiraju informacije iz okoline kroz prizmu svojih funkcionalnih usmjerenosti (označene kao tri „razuma“ Racio, Emocio i Instinkt), model rješava problem tipološke simplifikacije originalnom idejom različite hijerarhije tih struktura u procesu obrade informacija kod svakog pojedinca. Tako se dolazi do 13 „tipova“ ličnosti za koje se mogu izvesti klinički i psihološki relevantne predikcije o ponašanju i doživljavanju pojedinaca. U ovom radu predstavit ćemo osnove REI modela, sličnosti i razlike u odnosu na druge tipološke modele i njegovu utemeljenost u evolucijskoj biologiji i neurokognitivnoj znanosti. Glavni dio rada usmjeren je na novi pogled na etiologiju i metodu za ublaživanje, a potencijalno i potpuno uklanjanje problema koje imaju osobe s disleksijom. Bit će prikazane i dvije dugotrajne studije slučaja (u postupku objavljivanja), kojima je provjerena učinkovitost REI metode za disleksiju. Prva provjera metode provedena je u Sloveniji. Zabilježen je rad s dva dječaka od 9 i 12 godina (prikazali Maša Blaznik i Matej Štuhec). Druga studija se upravo privodi kraju nakon godine intenzivnog rada s djevojčicom u razrednoj nastavi osnovne škole (prikazali Valentina Martan i Darko Lončarić). Preliminarni nalazi navedenih studija ukazuju na značajne napretke u ublažavanju disleksičnih problema kod djece s kojom se radilo po originalnoj i modificiranoj REI metodi. Time je REI model demonstrirao i važan kriterij kliničke relevantnosti u primjeni nove tipologije ličnosti.

Učenička odluka o tome kako i koliko učiti neki sadržaj ovisi o točnosti njegove metakognitivne procjene vlastitog znanja. Istraživanja pokazuju da je uvid učenika u vlastito znanje često pogrešan pri čemu se učenici u pravilu precjenjuju, s time da se najviše precjenjuju učenici nižeg znanja. Učenici koji ne procjenjuju točno učinkovitost vlastitog učenja, neće dovoljno dugo učiti sadržaje za koje misle da ih znaju, ali ih još uvijek nisu savladali što vodi nižem postignuću. Precjenjivanje vlastitog znanja osobito je izraženo u području matematike. Stoga je cilj ovog istraživanja bio ispitati koliko je točna metakognitivna procjena vlastitog uratka na testu predznanja iz matematike kod učenika prvog razreda gimnazije i utvrditi kako je ta procjena povezana s postignućem na testu znanja i upotrebom strategija elaboracije i ponavljanja u učenju matematike. U istraživanju je sudjelovalo 207 učenika jedne gimnazije. U prvom dijelu istraživanja učenici su ispunjavali upitnik o strategijama učenja matematike, a u drugom dijelu rješavali su test predznanja iz matematike i nakon toga procijenili broj točno riješenih zadataka. Rezultati su potvrdili brojne prethodne nalaze da veliki broj učenika (42%) precjenjuje svoje znanje, kao i da su točnije procjene povezane s boljim uspjehom na testu. Model odnosa između strategija učenja, pristranosti u metakognitivnoj procjeni znanja i postignuća na testu pokazao je da elaboracijske strategije učenja imaju izravan pozitivan učinak na postignuće, dok strategije ponavljanja povećavaju pristranost metakognitivne procjene, koja ima negativan učinak na postignuće. Ovi rezultati u skladu su s nalazima istraživanja prema kojima je upravo poznatost sadržaja, koja se u ovom istraživanju može povezati s upotrebom površinskih strategija ponavljanja, osnova za netočne metakognitivne procjene. Stoga je važno da nastavnici pomognu učenicima da točnije procjenjuju vlastito znanje kako bi mogli izabrati primjerene strategije učenja. Davanjem detaljnih i jasnih povratnih informacija, nastavnici mogu pomoći učenicima u usvajanju točnih standarda za metakognitivnu procjenu znanja.

Funkcionalni gastrointestinalni poremećaji, posebno sindrom iritabilnoga crijeva (engl. irritable bowel syndrome, IBS), su česti u općoj populaciji i povezani su s oslabljenom kvalitetom života. IBS je karakteriziran bolovima u abdomenu koji su povezani s poremećajem defekacije, a dijagnosticira se na temelju pacijentovih opisa simptoma. Iako se velik broj istraživanja bavio ovim poremećajem, još se uvijek o njegovim uzrocima i liječenju relativno malo zna. Jasno je da razvoj simptoma uključuje interakciju velikog broja bioloških i psihosocijalnih faktora, od poremećaja motiliteta do afektivnih poremećaja, te je biopsihosocijalni pristup ovom poremećaju jedini valjani. Unutar tog pristupa posebno se izdvaja kognitivno-bihevioralni model IBS-a koji pruža objašnjenje složene etiologije ovoga poremećaja, uzimajući u obzir predisponirajuće, precipitirajuće i perpetuirajuće faktore, te nudi moguće načine njegova liječenja. U izlaganju će se raspraviti o biološkim i psihosocijalnim faktorima za koje kognitivno- bihevioralni model pretpostavlja da doprinose razvoju i održavanju simptoma IBS-a kroz primjere rezultata prospektivnog istraživanja provedenog na 50 pacijenata sa sindromom iritabilnoga crijeva koji se liječe na Klinici za gastroenterologiju KBC Rijeka. Izdvajamo sljedeće rezultate: biološki marker kalprotektin se pokazao značajnim prediktorom tjelesne komponente kvalitete života (bol, tjelesna ograničenost radi simptoma bolesti i sl.). Uz kalprotektin, značajnim prediktorom tjelesne komponente kvalitete života pokazala se depresivnost, koja ujedno uz pozitivno raspoloženje opisuje dio varijance mentalne komponente kvalitete života (socijalno i emocionalno funkcioniranje osobe). Nadalje, značajnim prediktorom težine simptoma oboljelih pokazao se intenzitet dnevnih stresnih događaja, dok depresivnost posredno putem stresnih događaja također ima učinke na težinu simptoma. Pozitivno i negativno raspoloženje također su povezani s težinom simptoma, međutim postoje razlike među sudionicima u obrascima tih povezanosti. Rezultati su uputili na važnost biopsihosocijalnog pristupa u tretmanu oboljelih koji zahtjeva suradnju između stručnjaka različitih profila, primarno psihologa i gastroenterologa. Također su uputili na važnost individualnog pristupa oboljelima koji omogućuje ciljano usmjeravanje pažnje na one aspekte bolesti koji su ključni za oporavak date osobe.

Najnoviji rezultati istraživanja ukazuju na potrebu istovremene usmjerenosti intervencijskih sustava za djecu, mlade i odrasle osobe s problemima u ponašanju na pojedinca s problemom i na njegovu obitelj. Stoga stjecanje novih znanja o obiteljima u riziku i razvoj novih intervencija i usluga predstavlja izazov svim pomagačkim profesijama. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet od 2015. godine provodi projekt „Specifična obilježja obitelji u riziku: doprinos planiranju kompleksnih intervencija“ (FamResPlan) financiran od strane Hrvatske zaklade za znanost (projekt IP- 2014-09-9515)čiji je cilj utvrditi obilježja specifičnih skupina obitelji u riziku, njihovu otpornost, spremnost na promjenu, spremnost na intervenciju i zadovoljstvo životom, kao set novijih, nedovoljno istraženih procesa koji mogu biti od važnosti za planiranje kompleksnih intervencija za te obitelji. Svrha ovog rada je predstaviti dio rezultata predistraživanja koje je u razdoblju od srpnja do rujna 2016. godine provedeno u suradnji s Centrima za socijalnu skrb Čakovec, Osijek, Pula te Rijeka na način da se koristio kombinirani kvantitativno- kvalitativni pristup obiteljima u riziku. Obitelj u riziku definirana je kao ona obitelj u kojoj je jednom od članova izrečena intervencija zbog problema u ponašanju. Uzorak u kvantitativnom dijelu istraživanja činilo je 120 djece i mladih kojima je izrečena intervencija te 110 roditelja koji su u istraživanje uključeni uz pomoć navedenih CZSS. U predistraživanju je provjeravana baterija upitnika koji mjere sociodemografska obilježja, razvojne rizike djeteta, otpornost obitelji, obiteljsku prilagodljivost i koheziju, proces promjene te spremnost na pružanje podrške i percepciju podrške u obitelji. U izlaganju će se predstaviti preliminarni rezultati predistraživanja i dotaknuti bitne etičke dileme u istraživanju te pristupu obitelji. Poseban naglasak izlaganja bit će vezan uz metodološke izazove u istraživanju obiteljske perspektive, otvorenim pitanjima i do sada naučenim lekcijama o kompleksnim potrebama obitelji.

Tijekom života ljudi su izloženi raznim konfliktima. Prestankom sukoba odnosi među njima se gotovo nikada ne oporavljaju spontano. Način na koji se ponašamo prilikom sukoba je pod kontrolom pojedinca, te on samostalno odabire kako će se ponašati u konfliktnoj situaciji. Štoviše, subjektivni elementi sukoba često ostaju prisutni još dugo nakon što dvije strane službeno "zakopaju" sjekire. Suočena s povredom osoba će se prikloniti nekom od evolucijski usvojenih obrazaca ponašanja: težiti će osveti, udaljiti se od povreditelja, oprostiti će mu i eventualno se s njime pomiriti. Prethodne situacije pokazale su da opraštanje nije samo mogućnost da se prijeđe preko povrede, nego su važne zbog psihološke i socijalne dobrobiti, te se održavanje pozitivnih društvenih odnosa. Ponajviše se pretpostavlja, da spremnost na opraštanje dugoročno pozitivno utječe na zdravlje i dobrobit, zato što se izbjegavaju i svladavaju negativni osjećaji (ljutnja, bijes), negativne misli (misli o osveti, neprijateljstvu), te se olakšavaju disfunkcionalni načini ponašanja. Cilj ovog istraživanja bio je provjeriti psihometrijske karakteristike skale - Related Interpersonal Motivations Iinventory (TRIM-18), autora McCullough, M. E. (2013) na uzorku odraslih osoba koja ispituje trenutna razmišljanja i osjećaje prema osobi koja ih je povrijedila. U istraživanju je sudjelovao 201 ispitanik od čega je Ž (87%) i M (13%) prosječne dobi od 31 godinu. Donja dobna granica bila je 17 godina, a gornja 67. Faktorska analiza ukazuje na postojanje triju faktora: izbjegavanje (α=.83), osveta (α=.69), i dobronamjernost (α=.86). Rezultati istraživanja ukazuju da je najviše ispitanika doživjelo povredu u prijateljskim odnosima (37%) i obiteljskim (26%), te njih (66%) smatra tu osobu i dalje bliskom pri čemu se vrsta odnosa (obiteljski, prijateljski, ljubavni, bračni, poslovni) nije pokazala povezanom s izbjegavanjem, osvetom i dobronamjernošću, nego blizina. Budući da većinu našega uzorka čini ženska populacija, prema nekim teorijama, žene su sklonije više izbjegavanju, osveti i manje su dobronamjerne kada se radi o povredi u bliskim odnosima. Nadalje, unatoč psihološkom osjećaju boli većina ispitanika želi se pomiriti i krenuti naprijed s odnosom jer osobe koje su razmišljale o pozitivnim i vrijednim odlikama svojih prekršitelja u njihovim vezama, samim time opraštaju u većoj mjeri.