Search

This article explores the issue of introducing children between six and ten years of age ‎to robotics and investigates the use of robots in schools and in extracurricular activities. The central ‎questions are 1) whether and how the introduction of robotics is addressed in political strategies and‎ educational policies (RQ1), and 2) what the main actors in the introduction of robots in educational‎ settings are (RQ2). Therefore, a pilot study in three European countries (Austria, Lithuania, Romania)‎was conducted, which included an analysis of national policy strategies, as well as interviews with three‎ stakeholders per country. The article illustrates the specificities of the investigated countries presented as ‎case studies and discusses them in a comparative way. The findings show that the investigated countries’‎ educational policies aim at mirroring the Digital Agenda for Europe and that two opposite approaches ‎to implementation of robotics (bottom-up vs. top-down) can be identified.‎, Ovaj članak istražuje upoznavanje djece u dobi od šest do deset godina s robotikom te ispituje‎ upotrebu robota u školama i izvannastavnim aktivnostima. Središnja pitanja su 1) je li uvođenje robotike ‎obuhvaćeno političkim strategijama i obrazovnim politikama i na koji način (RQ1) te 2) tko su glavni‎ akteri uvođenja robota u obrazovno okruženje (RQ2). Kako bi se odgovorilo na ova pitanja, provedena ‎je pilot studija u tri europske zemlje (Austriji, Litvi i Rumunjskoj) koja je uključivala analizu nacionalnih ‎policy strategija, kao i intervjue s po tri dionika u svakoj zemlji. Članak ilustrira specifičnosti istraživanih ‎zemalja prezentirane kao studije slučaja, raspravlja o njima i međusobno ih uspoređuje. Nalazi pokazuju ‎kako obrazovne politike u analiziranim zemljama imaju za cilj preslikati Digitalnu agendu za Europu ‎te da se mogu identificirati dva suprotna pristupa implementaciji robotike, odozdo prema gore i odozgo ‎prema dolje.‎

S obzirom na to da se količina informacija s kojim se susrećemo svakim danom povećava, potrebno je uvesti različite programe medijske pismenosti u osnovne škole kako bi se djecu od malih nogu podučavalo kritičkom razmišljanju kako bi se mogli snaći u velikoj količini primljenih informacija. Osim toga, važno je istaknuti problem širenja lažnih vijesti te kako se medijska pismenost može iskoristiti kao alat protiv širenja takvih informacija. Pisanjem ovog rada želi se osvijestiti važnost kvalitetnog podučavanja djece medijskoj pismenosti i uvođenja kvalitetnih programa medijske pismenosti u osnovnoškolsko obrazovanje. Djeca su svakodnevno sve više izložena velikoj količini i istinitih i lažnih informacija, ovisnost o društvenim medijima narušava njihovo samopouzdanje i mentalno zdravlje, stoga je potrebno što ranije razviti njihovu sposobnost kritičkog razmišljanja. Dakle, u ovom se radu najviše pažnje posvećuje programima i inicijativama po pitanju medijske pismenosti u različitim zemljama poput Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Ujedinjenog Kraljevstva te, naravno, Hrvatske. Brojne zemlje medijsko obrazovanje u školama provode u sklopu nastave iz drugih predmeta. Primjerice, Hrvatska nudi medijsko opismenjavanje kroz medijsku kulturu koja je integrirana u nastavu iz hrvatskog jezika. As the amount of information we encounter increases every day, it is necessary to introduce various media literacy programs in primary schools in order to teach children from an early age to think critically so that they can cope with the large amount of information received. In addition, it is important to highlight the problem of spreading fake news and how media literacy can be used as a tool against spreading such information. Writing this paper aims to raise awareness of the importance of quality teaching of children media literacy and the introduction of quality media literacy programs in primary education. Children are increasingly exposed to a large amount of both true and false information, addiction to social media impairs their self-confidence and mental health, so it is necessary to develop their ability to think critically at a young age. Thus, in this paper, most attention is paid to media literacy programs and initiatives in various countries such as Canada, the United States, Australia, the United Kingdom and, of course, Croatia. Many countries provide media education in schools through teachings of other subjects. For example, Croatia offers media literacy through media culture that is integrated into Croatian language teaching.

Od same pojave pandemije koronavirusa u medijima su se, a osobito na društvenim mrežama, osim pouzdanih i istinitih informacija pojavljivale i brojne dezinformacije o virusu, cijepljenju i njegovim posljedicama. Izloženost medijima u tom kriznom razdoblju ukazala je na važnost posjedovanja medijskih kompetencija s ciljem odabira kvalitetnih, pouzdanih i vjerodostojnih informacija. Naime, kritičko vrednovanje medijskih sadržaja postalo je ključno za pravilno razlikovanje istinitih i pouzdanih od nepouzdanih i nevjerodostojnih informacija. Za adekvatno stjecanje medijskih kompetencija važno je kvalitetno medijsko obrazovanje, koje se u Hrvatskoj, kada je u pitanju formalni obrazovni sustav, primarno provodi kroz nastavu Hrvatskoga jezika, ali i kroz različite međupredmetne teme (Ciboci, 2018.a). Vodeću ulogu u tom procesu imaju učitelji Hrvatskoga jezika i školski knjižničari (Ciboci, 2018.a; Kanižaj i Car, 2015.; Ciboci i Osmančević, 2015.). Da bismo mogli obrazovati mlađe generacije i potaknuti ih na kritičko promišljanje o medijima i medijskim sadržajima, oni koji ih tome podučavaju moraju biti medijski pismeni. Postavlja se pitanje koliko su sami provoditelji medijskog obrazovanja uspješni u prepoznavanju dezinformacija u medijima te koliko su često u posljednjih godinu dana stavljali naglasak u školama upravo na te teme, budući da su djeca jednako kao odrasli izloženi brojnim dezinformacijama o koronavirusu, koje itekako mogu utjecati na njihove stavove i razmišljanja o cjelokupnoj pandemiji. U ovom je radu, metodom ankete, analizirano koliko školski knjižničari prepoznaju dezinformacije u medijima, kao i koliko je aktivnosti u posljednjih godinu dana u školama provedeno s ciljem educiranja učenika upravo o tom važnom problemu., Since the outbreak of the coronavirus pandemic, in addition to reliable and trustworthy information, plenty of disinformation about the virus, vaccination and its consequences have appeared in the media, especially on social networks. Exposure to the media during this crisis period pointed to the importance of having media competencies in order to select quality, reliable and trustworthy information. Namely, the critical evaluation of media content has become key to properly distinguishing trustworthy and reliable from untrustworthy and unreliable information. For adequate acquisition of media competencies, quality media education is important, which in Croatia, when it comes to the formal education system, is primarily conducted through Croatian language teaching, as well as also through various cross-curricular topics (Ciboci, 2018a.). Croatian language teachers and school librarians play a leading role in this process (Ciboci, 2018a.; Kanižaj and Car, 2015a.; Ciboci and Osmančević, 2015a.). In order to be able to educate the younger generations and encourage them to think critically about the media and media content, those who teach them must be media literate. The question arises as to how successful media education providers themselves are in recognizing disinformation in the media and how often, over the last year, have schools focused on these topics, since children as well as adults are exposed to plenty of disinformation about the coronavirus, which can greatly affect their attitudes and opinions on the overall pandemic. In this paper, analyzed using the survey method is to what extent school librarians recognize disinformation in the media, as well as how many activities in schools in the last year have been carried out with the aim of educating students about this important issue.

Mediji su u životu djece suvremenog doba veoma zastupljeni, većina kućanstava posjeduje po nekoliko elektroničkih uređaja pa su djeca od najmanjih nogu prikovana za male i velike ekrane. Fizičke manifestacije pojedinih medija poput knjiga, časopisa i novina zamjenjuju njihovi elektronički oblici te se stoga postavlja pitanje koliko djeca i mladi znaju o medijima, njihovim utjecajima, prednostima, manama i zadaćama. U tome smislu se pojavljuje medijska pedagogija koja pokušava dati odgovore na ta pitanja u kontekstu odgoja i obrazovanja. Cilj ovog rada i samog empirijskog istraživanja je pokušati predstaviti problematiku učenja o medijima i razvoja kritičke svijesti o medijima kod djece i mladih te predstaviti potrebu za većim uključivanjem odgoja za medije u nastavne planove i programe. U istraživanju kojeg smo provodili metodom elektroničkog anketiranja sudjelovalo je 106 učenika završnog razreda osnovne škole s područja Krapinsko-zagorske županije te je zanimljiv podatak da se većina ispitanih učenika složila da je u nastavu potrebno uvesti suvremenije tehnologije i medije, da je u sustav odgoja i obrazovanja potrebno uvesti medijsko obrazovanje te da su nastavnici dovoljno kompetentni za takve nove izazove. The media are very common in the lives of children of modern times, most households have several electronic devices, so children from an early age spend their time in front of small and large screens. Physical manifestations of certain media, such as books, magazines and newspapers, are being replaced by their electronic forms, and therefore the question arises as to how much children and young people know about the media, their influences, advantages, disadvantages and tasks. In this sense, media pedagogy tries to provide answers to these questions in the context of upbringing and education. The goal of this paper and the empirical research itself is to try to present the issue of learning about the media and the development of critical awareness of the media in children and youth and to present the need for greater inclusion of media education in curricula. 106 students of the final grade of primary school from the area of Krapina-Zagorje County participated in the research conducted by the method of electronic survey, and it is interesting that most of the surveyed students agreed that it is necessary to introduce more modern technologies and media into teaching, that media education needs to be introduced to the education system and that teachers are sufficiently competent for such new challenges.

The diagnosis of the problem of the contemporary world in the area of global media communication is a basic challenge for existing and modernized educational systems. Without a complete vision of the world, people cannot exist in a fully aware way. Hence, the most important questions related to such social development in which no one would be excluded from the world-wide circulation of information. The general assumptions of common media education have been presented in the article., Uočavanje problema suvremenog svijeta u području globalnih medijskih komu-nikacija je osnovni izazov suvremenog obrazovnog sustava. Bez cjelovite vizije svijeta, ljudi ne mogu funkcionirati na potpuno osviješten način. Najvažnije je pitanje društvenoga razvoja u kojemu nitko neće biti isključen iz globalne cirkulacije informacija. U ovom članku predstavljene su osnove medijskog obrazovanja pot-rebnog za tu situaciju.

Ravnatelji su jedni od ključnih nositelja odgojno-obrazovne djelatnosti u školama koji u suradnji sa školskim odborom, učenicima, roditeljima, stručnim suradnicima, ali i vanjskim partnerima mogu presudno utjecati na školski kurikul te kvalitetu i kvantitetu izvannastavnih aktivnosti. S obzirom na to da imaju ključnu ulogu u odgojno-obrazovnom procesu, začuđuje činjenica kako u Hrvatskoj gotovo da i nema istraživanja stavova ravnatelja o raznim pitanjima koja se tiču odgojno-obrazovnoga procesa, a dosad nije napravljeno niti jedno sustavno istraživanje o stavovima ravnatelja o medijskoj pismenosti, medijskom obrazovanju i medijskoj kulturi. Ta nas je činjenica dodatno motivirala da provedemo istraživanje u studenome 2016. u sklopu Stručnoga skupa Obrazovanje i licenciranje ravnatelja Hrvatske udruge ravnatelja osnovnih škola na uzorku od 198 ravnatelja osnovnih škola iz svih dijelova Republike Hrvatske kako bismo utvrdili stavove ravnatelja o važnosti medijske pismenosti u primarnome obrazovanju te da ujedno utvrdimo i to koliko su osnovne škole opremljene medijima, koliko često ravnatelji financijski podupiru dodatna usavršavanja nastavnika o medijima te organiziraju li škole izvannastavne edukacije o medijima za učenike, roditelje, nastavnike i stručne suradnike. Istraživanje je pokazalo kako većina ravnatelja, njih čak 57,3 %, smatra da nakon završetka osnovne škole hrvatski učenici na temelju onoga što su naučili u školi nisu medijski pismene osobe te u posljednjih nekoliko godina roditelji pokazuju povećan interes za medijsku pismenost. Unatoč tome, čak 43,8 % ravnatelja ističe da nikad u posljednjih godinu dana nisu organizirali izvannastavna predavanja o medijima za roditelje, a čak svaki četvrti ravnatelj ističe da se u njihovoj školi nikad ne održavaju predavanja o medijima za nastavnike i stručne suradnike. Pokazalo se i da škole još uvijek nisu dobro tehnički opremljene, što je preduvjet za provedbu medijskoga obrazovanja, budući da je tek 44,2 % ravnatelja istaknulo da u njihovoj školi u svakoj učionici postoje računalo i projektor. Budući da ravnatelji bitno utječu na kvalitetu nastavnoga rada, i oni sami trebali bi imati redovita usavršavanja vezana uz medijsku pismenost kako bi bili pravodobno upoznati s rezultatima najnovijih istraživanja iz toga područja te informirani o novim dostignućima vezanima uz medije koji se brzo razvijaju., Principals are one of the key carriers of educational activities in schools who, in cooperation with the school board, students, parents, professional associates, but also external partners, can decisively influence the school curriculum and the quality and quantity of extracurricular activities. Given that they play a key role in the educational process, it is surprising that, in Croatia, there is almost no research into the views of principals on various issues related to the educational process, and so far, no single systematic study has been conducted on principals' views on media literacy, media education and media culture. This fact further motivated us to conduct a survey in November 2016 as part of the Professional Encounter Education and Licensing of Principals of the Croatian Association of Principals of Primary Schools on a sample of 198 principals of primary schools from all parts of the Republic of Croatia to determine principals' views on the importance of media literacy in primary education, and to determine, at the same time, how well primary schools are equipped with media, how often principals financially support additional training for teachers about media, and whether schools organise extracurricular training about media for students, parents, teachers, and professional associates. The survey showed that most principals, as many as 57.3% of them, believe that, after finishing primary school, Croatian students are not media literate based on what they learned at school, and that, in the last few years, parents have shown an increased interest in media literacy. Despite this, as many as 43.8% of principals point out that they have not organised extracurricular lectures on media for parents in the last year, and every fourth principal points out that their school never holds lectures on media for teachers and professional associates. It was also shown that schools are still not well equipped technically, which is a prerequisite for the implementation of media education, since only 44.2% of principals pointed out that, in their school, there is a computer and a projector in every classroom. Since principals have a significant influence on the quality of teaching, they themselves should have regular training related to media literacy informed in a timely manner about the results of the latest research in this area and informed about new achievements related to the rapidly developing media.

Za kvalitetan suživot s medijima danas su osobito potrebne vještine medijske pismenosti. Pritom medijska pismenost podrazumijeva pristup medijima, analizu, vrednovanje i stvaranje medijskih sadržaja (Aufderheide, 1992). Za medijsko opismenjivanje djece ključno je medijsko obrazovanje. U hrvatskom se obrazovnom sustavu medijsko opismenjivanje ostvaruje kroz medijsku kulturu, jednu od sastavnica predmeta Hrvatski jezik, od prvog do osmog razreda. Iako je medijska kultura prisutna u nastavi Hrvatskoga jezika već dugi niz godina, ovo je tek prvo istraživanje o medijskoj pismenosti učenika osnovnih škola u Hrvatskoj. Istraživanje je provedeno na 1000 učenika osmih razreda na području grada Zagreba i pokazalo je da ti učenici posjeduju srednju razinu medijske pismenosti, pri čemu su najslabiji rezultati zabilježeni u području analiziranja i kritičkog vrednovanja te stvaranja medijskih sadržaja., For quality co-existence with the media, it is essential to possess knowledge and skills on how to use, analyse, critically assess and create media content (Aufderheide 1992), i.e. media literacy skills are required. In Croatia media education takes place primarily through the first language classes, i.e. through media culture, which is one of the components of the Croatian language subject in primary school from first to eighth grade. Although media culture has been present within the Croatian language subject for many years already, to this day, no research study on media literacy of children in primary schools has been conducted. In this research, media literacy testing was conducted among 1000 eight-grade students in Zagreb. The research has shown that students possess a medium level of media literacy, with the lowest results being recorded in the field of analysis and critical evaluation as well as in the field of creation of media content.

Danas je nemoguće zamisliti život bez prisustva medija koji su najvažniji izvor informacija te kroz različite sadržaje promiču teme koje se odnose na obrazovanje, kulturu i druga društvena područja. Tradicionalni i novi mediji se razlikuju prema svojim obilježjima pa se prema tome razlikuju i njihovi korisnici. Kako mediji postaju glavni čimbenici socijalizacije, njihov utjecaj je velik na društvo koji može biti pozitivan i negativan. Stoga je važno razvijati medijski odgoj i obrazovanje te medijsku pismenost kod djece i odraslih kako bi razvili kritičko razmišljanje prema medijskim sadržajima te tako postali odgovorni pojedinci.

We live in a post-modern society, an information society, a society based around knowledge and participation, and above all in a media society. In a media culture where media holds a dominant position, we cannot overlook the emerging idea of a ‘media divide’ within the frame of media education, media literate individuals and the expansion of the traditional concept of media literacy. Firstly, we are in an era of technological revolution, and it is time to consider the meaning and function of media and how we experience it in our everyday life. Secondly, as a society we are subject to intense media invasion and we all need to learn how to use it to our benefit and apply a critical and autonomous perspective towards selecting media content. Otherwise the media divide between the media literate and illiterate will widen; but is there even a chance to overcome the supposed divide between those who are formally media educated and those who are not?, Živimo u postmodernom društvu, društvu znanja i participacije, u informacijskom društvu, a ponajprije u medijskom društvu. U takvom društvu, u kojem mediji zauzimaju dominantan položaj, nužno je zahtijevati razvoj „tradicionalnog” koncepta medijske pismenosti te ne ispuštati iz fokusa problem medijskog jaza (engl. media divide). Dva su razloga za to. Prvo, nalazimo se u dobu tehnološke revolucije i vrijeme je da razmislimo o značenju i funkcijama medija te o tome kako svakodnevno doživljavamo medije. Društvo se mora postaviti kao subjekt u odnosu s nametljivim medijima. Potrebno je naučiti kako se mediji mogu upotrijebiti za vlastitu korist i razvoj kreativnosti te ujedno biti kritičan i autonoman prema odabranom medijskom sadržaju. Drugo, kako je razvoj medija uvjetovan stalnim tehnološkim promjenama koje dovode do konvergencije, pojedinačno razumijevanje medija također se mora mijenjati tijekom vremena. U svrhu unapređenja individualnog shvaćanja medija pojedinac mora postati aktivan sudionik, a ne ostati pasivan potrošač medijskog sadržaja. Jedino na taj način možemo nadvladati medijsku podjelu između medijski pismenih i nepismenih pojedinaca te pretpostavljenu podjelu na one koji imaju formalno medijsko obrazovanje nasuprot onih koji ga nemaju.

"Prijedlog uvođenja medijske kulture u srednjoškolski obrazovni sustav" tema je ovog diplomskog rada. Objasnili smo termine kao što su medijska pismenost, medijska kompetencija, medijski odgoj. Prikazano je stanje medijskog odgoja u Hrvatskoj kao i u Europi. Građanski odgoj u Hrvatskoj te projekt "Djeca medija" spominju se kao primjeri rada za medijsku pismenost i odgoj. Svrha predmeta, to jest njegova uvođenja je postizanje medijske pismenosti i kompetencija za poticanje aktivnog sudjelovanja u društvu.

Rad istražuje koliko poučavanje o medijima utječe na razvoj medijske pismenosti učenika viših razreda osnovne škole.Za taj je cilj upotrijebljena reklama kao osnovni medij.U nastavi je proveden projekt u kojemu su učenici kritički analizirali medijske poruke, upoznali tehnike uvjeravanja, stvarali svoje video-reklame.

Zbog svojih karakteristika, moći i uloge koju ima u obrazovanju i oblikovanju društvenih vrednosti, televizija, kao fenomen savremenog doba, izaziva interesovanje naučne i istraživačke javnosti. Ona se proučava u okviru različitih naučnih disciplina, a od pre nekoliko godina i sa aspekta andragogije komunikacija i medija. Tema ovog rada je proučavanje odnosa odraslih prema obrazovnoj i vaspitno-etičkoj funkciji televizije. Želelo se saznati da li televizija odraslima predstavlja izvor znanja i da li je smatraju sredstvom promocije etičkih vrednosti. Pošlo se od pretpostavke da obrazovna obeležja i televizijsko-medijsko iskustvo odraslih određuju njihov odnos prema obrazovnoj i vaspitnoetičkoj funkciji televizije. U istraživanju je korišćen neeksperimentalni metod deskriptivnog karaktera, pri čemu osnovni merni instrument čini baterija instrumenata sačinjena od više vrsta skala i upitnika. Rezultati su pokazali da televizija predstavlja izvor obrazovanja i sredstvo prenošenja vaspitno-etičkih poruka, a u kojoj meri zavisi od različitih faktora među kojima su: nivo formalnog obrazovanja, oblast bazičnog obrazovanja, profesionalna (ne)uključenost u rad medija, izbor televizijskih stanica i vreme provedeno u praćenju televizije. Osnovni zaključak je da odrasli gledaoci pretežno pozitivno vrednuju obrazovnu i vaspitnoetičku funkciju televizije. Svoj odnos prema obrazovnoj i vaspitno-etičkoj funkciji televizije formiraju na osnovu praćenja televizijskih stanica koje pretežno emituju obrazovne i informativne programe i nisu plod paušalnih ocena. Televizijska publika smatra da su televizijski sadržaji naglašeno obrazovnog karaktera u najvećoj meri u funkciji povećanja znanja publike. Zapaženo je da se sa povećanjem nivoa formalnog obrazovanja povećava pozitivno vrednovanje obrazovnih i vaspitno-etičkih potencijala televizije i istovremeno zauzima kritičniji stav prema obrazovnim i etičkim karakteristikama novinara. Niže formalno obrazovanje i veća upućenost na zabavne televizijske sadržaje pretpostavka su nesposobnosti razlikovanja popularnosti novinara od njihovog profesionalnog ugleda. Takođe, na osnovu razlika koje su konstatovane između medijskih profesionalaca i konzumenata, može se tvrditi da se sa povećanjem medijske pismenosti povećava sposobnost šireg sagledavanja obrazovnih mogućnosti televizije i razumevanja praktične primene televizije u obrazovne svrhe. Veća izloženost obrazovnim televizijskim uticajima povećava mogućnost i većih obrazovnih efekata na publiku. Televizija nije u dovoljnoj meri prepoznata kao faktor promocije ljudskih prava i tolerancije zbog nedovoljne zastupljenosti ovih sadržaja na televiziji. Televizijskoj publici je potrebno pružiti više obrazovnih sadržaja i kvalitetnijeg programa jer ona prepoznaje televiziju kao jedan od kanala za obrazovanje i učenje. Due to its characteristics, power and the role it plays in shaping the social values, television, as a phenomenon of our time, provokes interest of scientific and research public. It is studied in different scientific disciplines, and few years ago it started being studied in terms of adult education of communications and media. The theme of this work is to study the attitude of adults towards educational and ethical function of television. Our goal was to find out whether television is a source of knowledge to adults and do they consider it as tool of promoting ethical values. It was presumed that the educational features and television-media experience of adults determine their attitude towards educational and ethical function of television. In the study was used the non-experimental method of descriptive character, where the basic measuring instrument is made of battery of instruments composed of several types of scales and questionnaires. Results have shown that television represents a source of education and that it is an instrument of transmitting an educational and ethical messages, and to what extent depends on various factors, including: the level of formal education, the area of basic education, professional (non) involvement in the media, the choice of television stations and time spent watching the television. The basic conclusion is that adult viewers mostly positively value educational and ethical function of television. Their attitude towards the educational and ethical function of television are formed by watching the television stations which broadcast mainly educational and informational programs and which are based on experience. Television audience believes that television contents have highly educational character in order to increase the knowledge of the audience. It was noticed that with the increasing levels of formal education, positive evaluation of educational and ethical potential of television is also being increased and at the same time takes more critical attitude towards the educational and ethical characteristics of journalists. Lower formal education and higher familiarity to the entertaining contents of television are assumption of incapability to differentiate the popularity of journalists to their professional reputation. Also, based on the differences that are found between media professionals and consumers, it can be claimed that the increase of media literacy increases the ability of a broader consideration of the educational possibilities of television and understanding the practical application of television for educational purposes. Greater exposure to educational television influences increases the possibility of higher educational effects on the audience. Television is not sufficiently recognized as a factor of promoting human rights and tolerance because of the under-representation of these contents on television. More educational content and better quality programs need to be provided to television audience because they recognize the television as one of the channels of education and learning.

Media considerably contribute to the shaping of modern society because they influence the formation and change of public opinion, as well as the adoption of imposed cultural values that are, due to subtle manipulation methods, accepted as “free” formed views. In situations where media methods, based on words and images, fill in the gaps in the real world and provide a surrogate for the economically and culturally impoverished society, the media become a tool that allows control of individuals and groups. Resisting to be overtaken by the crowd mentality, which thinks in accordance with the media imposed pattern, is possible only if we, as a society, engage to educate the recipients of media messages, so they could be able to "defend" themselves from the media-falsified reality. Media education is a prerequisite for critical assessment of social values as well as the values of and the commercialized culture., Mediji u značajnoj mjeri oblikuju suvremeno društvo jer utječu na formiranje i promjenu javnog mijenja, kao i na usvajanje nametnutih kulturnih vrijednosti koje se zahvaljujući suptilnim metodama manipulacije prihvaćaju kao „slobodno“ prihvaćeni stavovi. U situacijama kada medijske metode riječima i slikama popunjavaju praznine u realnom svijetu i nude surogat za kulturno i ekonomski osiromašeno društvo, medij postaje sredstvo koje omogućava kontrolu pojedinaca i grupa. Odupiranje utapanju u masu, koja misli po nametnutom medijskom šablonu, moguće je jedino ako se kao društvo angažiramo da medijski obrazujemo primatelje medijskih poruka tako da se mogu „odbraniti“ od medijski lažirane stvarnosti. Medijsko obrazovanje je preduvjet za kritičko sagledavanje društvenih vrijednosti kao i vrijednosti komercijalizirane kulture.

Danas je nemoguće zamisliti obrazovanje bez korištenja digitalnih medija. Razvoj digitalnih medija omogućio je novi pristup učenju, načinu poučavanja te je promijenio ulogu nastavnika. Učenici i studenti svakodnevno se služe internetom i digitalnom tehnologijom. Osim u njihovoj svakodnevnici, digitalni mediji postali su nezaobilazni i u nastavnom procesu. U prvome je djelu ovog rada po nazivom "Digitalni mediji u obrazovanju" izloženo o ulozi medija u svakodnevnom životu djece, a potom slijedi dio o medijskom obrazovanju koje je ključno za razumijevanje medija i njihovo pravilno korištenje. Jedno od poglavlja govori o nastavnim medijima, o načinu odabira nastavnih medija, o multimediji u nastavi kao novom, inovativnom pristupu u podučavanju te o novim oblicima učenja koji bi trebali biti u funkciji razvoja čovjeka i društva. Poseban je naglasak u ovome radu stavljen na nastavu hrvatskog jezika jer je u nastavi tog predmeta najprisutniji pojam medija i medijske kulture što je i definirano nastavnim planom i programom. "Nastavni predmet hrvatski jezik sastoji se od pet nastavnih područja u prvom razredu: početno čitanje i pisanje, jezično izražavanje, književnost i medijska kultura".

U medijskom svijetu u kojem živimo, sve je veća potreba za medijskim obrazovanjem. Mediji nisu samo zabavljači nego i edukatori, no negativni medijski utjecaji mogu nanijeti veliku štetu moralnom, mentalnom, psihičkom, ali i fizičkom razvoju djece i mladeži. Stoga nije neobično da i u samom obrazovnom sustavu postoji veliki interes za medijsko obrazovanje i njegovo uključivanje u formalnu nastavu. Kako u svijetu, tako se i u Hrvatskoj sve više govori o uvođenju posebnog predmeta o medijima u škole. Zasad su mediji u hrvatski osnovnoškolski plan i program uklopljeni u predmet Hrvatski jezik, gdje se izučavaju kao kulturna tvorevina. Takav odnos prema odgoju i obrazovanju djece za medije nije kritički pa mnogi stručnjaci s polja komunikacijskih znanosti pokretanjem različitih projekata pokušavaju popuniti praznine, gdje je formalno školstvo zakazalo. No, ne smije se zaboraviti ni ulogu roditelja. Svaki odgoj, pa tako i medijski, počinje upravo u vlastitom domu, u kojem roditelji svojoj djeci usađuju temeljne moralne vrijednosti. Činjenica je, međutim, da roditelji nisu dovoljno medijski pismeni da bi njihova djeca nužno znanje o medijima dobila samo od njih, a velik utjecaj na to ima i nedostatak komunikacije o medijskim sadržajima između djece i roditelja. U ovom radu postavlja se pitanje jesu li roditelji u Hrvatskoj uopće dovoljno upoznati s problemom medijske pismenosti i koji su njihovi stavovi po pitanju uvođenja posebnog predmeta o medijima u škole. Kako bi se to saznalo, provedeno je istraživanje u obliku ankete s pitanjima zatvorenog tipa. Pomoću tog instrumenta željelo se istražiti i kakve su roditeljske navike i razmišljanja po pitanju zabrane korištenja medija djeci s obzirom na njihov mogući štetni utjecaj.

Digital generation spend the majority of their free time consuming various types of media. For this reason, UNESCO warns of the need for media literacy of the youngest population with a view to protect them against media influence, as well as to acquire the habits of efficient use of the media, keeping in mind that the amount of time they spend watching TV or online is constantly increasing from year to year. And while some theoreticians believe that such view is too optimistic due to increasing expansion of media, the others claim that media literacy is giving results since the modern generations are becoming more aware of the manipulation techniques used by media. In Montenegro, efforts have been made to achieve media literacy of the youth since 2007. The subject of Media Education was introduced to general high schools across Montenegro. Does this mean that Montenegro can boast about having media literate generations? We will try to determine the level of success of this programme through this paper., Digitalna generacija provodi veći dio svoga slobodnog vremena uz različite vrste medija. Upravo iz tog razloga UNESCO upozorava na nužnost medijskoga opismenjavanja najmlađe populacije s ciljem zaštite od medijskog utjecaja, kao i stjecanja navike učinkovitoga korištenja medija, imajući u vidu da se količina vremena koju mladi provode uz TV ili na Internetu konstantno povećava iz godine u godinu. I dok neki teoretičari izražavaju sumnju u uspjeh programa, drugi tvrde da medijska pismenost daje rezultate jer su mladi postali svjesniji tehnika manipulacije koje mediji koriste. Proces medijskog opismenjavanja u Crnoj Gori je počeo 2007. godine. Znači li to da se Crna Gora može pohvaliti medijski pismenim generacijama? Ovim se radom pokušava odgovoriti na postavljeno pitanje i utvrditi uspješnost programa u Crnoj Gori.

In this article, we focus on how various historical, contextual, and idiosyncratic factors shape the aims and methods of current European media educational practice. We start by briefly situating the history of European media education research and policymaking. We then discuss in more detail three important strands of media literacy initiatives within the Flemish Community (Belgium). While each of these diverging types of media education partly mirrors broader trends in European media research and policymaking, their aims and instructional methods also reveal the specificity of the Flemish media literacy context. In our discussion, we draw upon these findings to pinpoint a number of key determinants which may help to better understand similarities and differences within the European Union., U ovom radu autor je fokusiran na to kako različiti povijesni, kontekstualni i idiosinkrastički faktori oblikuju ciljeve i metode sadašnje europske prakse u medijskom obrazovanju. Na početku je ukratko izložena povijest istraživanja medijskog obrazovanja u Europi te stvaranje politike obrazovanja. Potom se detaljnije raspravlja o trima različitim pristupima medijskoj pismenosti u flamanskoj zajednici (Belgija). Svaki od tih pristupa u medijskom obrazovanju djelomice odražava šire trendove u europskim medijskim istraživanjima te u kreiranju politika. Zadani ciljevi i obrazovne metode u flamanskoj zajednici također otkrivaju specifičnosti njihova medijskog opismenjavanja. Autor na kraju povezuje nalaze o medijskom obrazovanju kako bi istaknuo ključne odrednice koje mogu pomoći pri boljem razumijevanju sličnosti i razlika unutar Europske unije.

It is assumed that another technological revolution – known as cognitive – will open schools to the intellectual achievements of mankind in the scope and extent that have not been experienced yet. However, it requires the change of schools themselves as acquiring such great extent of knowledge is based on the experience of applying regulations and principles of dealing with information, profound intellectual sensitivity since learning is a manner of incorporating into culture., Pretpostavlja se da će još jedna tehnološka revolucija – poznata i kao kognitivna – otvoriti škole prema intelektualnim dostignućima čovječanstva u opsegu i mjeri u kojoj nisu još doživljene. Međutim, to zahtijeva promjenu samih škola pošto se pribavljanje takve velike mjere znanja temelji na iskustvu primjene propisa i načela koji se bave informacijama, duboke intelektualne osjetljivosti, jer je učenje način uključivanja u kulturu.

Film je postao temeljem današnje kulture te je njegovo razumijevanje, kao i razumijevanje jezika filma važan sadržaj medijskog obrazovanja. Medijska kultura obujmom svojih sadržaja slabo je zastupljena unutar nastavnog predmeta hrvatskoga jezika. Škola medijske kulture nudi program za medijsku edukaciju učitelja, a njezini bi se sadržaji trebali implementirati i unutar obaveznog obrazovanja učenika.

Primjeri iz prakse pokazuju kako učenici od najmlađe dobi mogu snimiti film. U članku se navode koraci, tehnički, literarni, vizualno-auditivni aspekti nastanka dječjeg filma.

Članak govori o značenju škole kao odgojne i obrazovne ustanove te potrebe da obrazovanje prati nova dostignuća i spoznaje. U radu se navode istraživanja prema kojima je vidljiva zastupljenost medija (televizija, računalo, film...) u životu djece.

Sve ozbiljnije analize stanja u našim medijima, tiskanim i elektroničkim, ukazuju na izraženo prisutnu eroziju profesije i profesionalnosti te zapostavljanje ili čak potpuni gubitak etičke dimenzije. Tome uvelike pridonosi i orijentacija naših dnevnih listova, kojima na naslovnicama dominiraju uglavnom senzacije, skandali, zamagljene činjenice ili izmišljeni događaji. Jedan od bitnih čimbenika "medijske industrije" vezan je za obrazovanje medijskih uposlenika, tj. za medijsko obrazovanje. Tu funkciju uglavnom obavljaju sveučilišta i visoke škole. Oni se još uvijek sporo prilagođavaju potrebama medijskog obrazovanja, osobito u području medijskih istraživanja. Postoji samo nekoliko usporednih i procjenjivačkih studija o učincima medijskog obrazovanja. Medijsko obrazovanje započelo je u različitim zemljama u različitim razdobljima i razvijalo je različite radne koncepte i pristupe. Medijsko obrazovanje provodi se u praksi po cijelom svijetu, ali razni pokušaji i načini realizacije značajno se razlikuju. Iako medijsko obrazovanje postoji već više od pola stoljeća, ono je i dalje podložno individualnim i lokalnom inicijativama. U većini zemalja medijsko obrazovanje je još uvijek sporedna aktivnost, kojom se bave pojedinci ili medijski edukatori. Medijsko obrazovanje može se promatrati i kao podsustav obrazovnog sustava. Upravo ta činjenica predstavljala je polazište za traženje rješenja problema kojim se bavi ovaj rad.

Zbog ubrzane dinamike mijenjanja medija odgoj za medije zahtijeva neprestano prilagođavanje. Komunikolozi upozoravaju na pomanjkanje zanimanja za odgoj za medije. Usprkos široj spoznaji da odgoj za medije postaje nužan sastavni dio građanskog odgoja, odgoj za medije za odrasle Sloveniji je nedovoljno razvijen. Na razini obrazovne politike nailazimo na odsutnost jedinstvene strategije i nedostatak zanimanja za odgoj za medije. Krajnji je cilj odgoja za medije medijski pismen građanin koji zna upotrebljavati medije za prikupljanje kvalitetnih informacija, pritom zna učinkovito predstaviti svoja stajališta i želje te sudjelovati u javnom komuniciranju. Zato je nužno uvođenje jedinstvenih medijskih obrazovnih programa koji će građanima omogućiti razvijati znanje, spretnosti i odnos prema medijima te tako jačati njihovu kritičnu svijest i odgovorne postupke. Odgoj za medije mora biti prisutan na svim stupnjevima obrazovanja jer se bez medijski pismenih odraslih ne može provoditi odgoj za medije u djece., Due to the accelerated dynamics of media changes, the media education needs to be constantly adapted. Experts in communications warn about the lack of interest in media education. In spite of the general acknowledgement that media education is becoming an essential part of civic education, media education for adults is underdeveloped in Slovenia. At the level of educational policy we cannot find a common and harmonised strategy and there is considerable lack of interest in media education. The final goal of media education is raising the level of media literacy among citizens, so that they are able to use the media to obtain quality information and to efficiently present their positions and wishes and participate in public communications. It is therefore of paramount importance to introduce uniform media education programmes that will help the citizens develop knowledge, skills and attitude towards the media, thus strengthening their critical conscience and responsible behaviour. Media education must be present at all levels of education since it is not possible to implement the programmes of media education for children without media-literate adults.

U tekstu se analiziraju dva pitanja: l. koje značenje ima medijska kompetencija u sprječavanju medijske manipulacije i 2. zašto bi se ona trebala integrirati u obrazovni sustav? Odgovori se nastoje pronaći preko etiologije pojma medijske kompetencije i tt ovisno o tome koje značenje joj se pridaje u suvremenom medijskom okruženju. Autorica iznosi interpretacije pet područja dimenzije medijske kompetencije kroz različita stajališta djelovanja. Navodi praktične primjere iz inozemstva (stručnjaka), koji kroz medijske projekte analiziraju problematiku suvremenog medijskog okruženja, nudeći rješenja kad se uoči negativna uloga medija na učenika. Na kraju autorica predlaže upute za djelatnike ustanova pri prihvaćanju medijskih kompetencija, te zaključuje da u novim obzorjima medijska kompetencija mora voditi medijske kulture kao dio medijske pedagogije., This paper analyzes two questions: What is the importance of media competence in the prevention of media manipulation? And second, why should it be integrated in educational system? The author tries to find solutions in etymology by analyzing the notion of media competence and by analyzing the meaning it has in contemporary media environment. The author gives interpretations of five areas of media competence dimension through different standpoints. She gives practical examples of foreign experts who analyze problems of contemporary media environment throughout media projects, thus giving solutions to negative media role to a student. At the end, the author suggests guidelines for all institutions employees in adopting media competencies. Finally she concludes that media competence should lead media culture into becoming integral part of media pedagogy in future.

U radu se polazi od aktualnih problema uloge znanstvene discipline medijske pedagogije, koja se bavi ambivalentnom ulogom (inovativnih) medija, razotkrivanje funkcija komunikacijskih medija u procesu komunikacije putem encoding/decodinga. Autorica polazi od temeljne pretpostavke da je kroz tzv. Sinn-System (smisleno-socijalni sistem) i shvaćanja semiotike se može razlučiti simbolička poruka medija i otkriti je li odgojna ili manipulativa uloga medija. Rješavanje problema vidi kroz medijsko obrazovanje i razvijanje pet dimenzija medijske kompetencije.

Svjedocima smo sve većeg značenja modernih medija u svakodnevnom životu (film, televizija, računalo, internet) pa je za pretpostaviti kako je medijsko obrazovanje djece sasvim nužno kako bismo ih osposobili za ravnopravno, kritičko i stvaralačko mišljenje na ovome području. Pritom su filmski sadržaji od posebne važnosti, ali čine tek skromni dio nastave medijske kulture i promatraju se pretežito s teoretskog stajališta. Upravo stoga su videodružine, kao izvannastavna aktivnost, izvrstan način svojevrsne nadopune manjkavosti nastave. Uz upoznavanje filmološkog pojmovlja, reprezentativnih filmskih uradaka, njihove estetske i kritičke valorizacije, videodružine učenicima pružaju i mogućnost da izraze svoje osjećaje, mišljenja i stavove kroz toliko mistificirani medij. Specifičnost filmskog izražavanja jest u kombinaciji stvaranja rječju, slikom i zvukom. Pritom je kvalitetu obrazovanja i umijeća filmskog stvaranja moguće postići jedino sustavnim, planskim djelovanjem od samih početaka školovanja.

Magistarska radnja ukazuje na potrebu i na rješenje modela obrazovanja za medije. Sustavnom metodom sagledava se stanje i tendencije razvoja obrazovanja u području medija te na temelju toga predlaže sustavni model obrazovanja za medije.

Obilježavavajući 100-obljetnicu uglednog informacijskog znanstvenika i prvog hrvatskog klasika informacijskih znanosti prof.dr.sc.Bože Težaka (1907-2007) autori u radu analiziraju njegov znanstveni doprinos u razvoju medijskog obrazovanja na našim školskim i sveučilišnim prostorima. Analizu autori temelje na odabranim radovima iz znanstvene, medijske i informacijske zaostavštine Bože Težaka. Temeljem provedbene povijesne analize i medijske valorizcije informacijskog i javnog djelovanja Bože Težaka u razvoju medijskog obrazovanja autori ukazuju na njegov znanstveni doprinos u razvoju medijskog i javnog djelovanja na svim medijskim razinama (lokalno, nacionalno, regionalno i globalno). Holističkom analizom povijesne geneze razvojnog medijskog djelovanja Bože Težaka u radu se ukazuje kako je znanstvenik Božo Težak uvijek stvarao i mislio ispred tadašnje generacije i predviđao novo nadolazeće medijsko vrijeme koje implicira nove oblike medijskog obrazovanja. Autori ukazuju da je Božo Težak postavio prve temelje današnjeg sustavnog medijskog obrazovanja koje sve više određuju informacijski i komunikacijski procesi, interakcijsko komuniciranje, nova informacijska i komunikacijska tehnologija i širenje mreže građana Interneta. Budućnost medijskog obrazovanja moramo zato tražiti na znanstvenim zasadima Bože Težaka i punom zamahu i razvoju informacijskih znanosti. U zaključnom razmatranju autori zaključuju kako razvoj medijskog obrazovanja ostaje zadatak svih onih koji proučavaju i sustavno razvijaju medijsko obrazovanje da na znanstvenim zasadima i radovima Bože Težaka temelje i unaprijeđuju razvoj medijskog obrazovanja na prostorima Republike Hrvatske.

Pod utjecajem razvoja masovnih medija i tehnoloških promjena u masovnoj komunikaicji od 70-ih godina prošloga stoljeća na teoriji i metodama komunikacijskih znanosti UNESCO je pokrenuo razvoj koncepta odgoja za medje, odnosno medijske pismenosti. Medijska pismenost osposobljava ljude za kritičko razumijevanje i korištenje medija. Polazi od teze da su komunikacijska tehnologija i komunikacijska praksa temelj osobnog i društvenog razvitka, a razumijevanje medija i medijskih navika važan čimbenik stvaranja osobnog identiteta i društvene socijalizacije. Mediji nisu ni dobri ni loši, mogu dati velik doprinos kulturnom napretku i znanju, ali isto tako, mogu biti izvor frustracija i strahova posebno u vremenu industrijalizacije i komercijalizacije i razvoja novinarstva po tržišnim zakonima. Zbog toga međunaropdna zajednica nastoji regulirati neka pravila u ponašanju medija prema djeci, omogućiti protok informacija o istraživanjima meidja i medijskih utjecaja, te uspostaviti neke standarde o potrebnom obrazovanju za medije. Kad je riječ o konceptu medijske pismenosti, Hrvatska obrazovna poltika još uvijek podržava tradicionalni model proučavanja kulturne funkcije medija u društvu, a ne model koji počiva na pitanjima ljudskih prava.