Search

Infekcije uzrokovane bakterijom Acinetobacter baumannii predstavljaju veliki javnozdravstveni problem. Acinetobacter baumannii kontaminira bolničko okruženje, kožu i sluznice pacijenata te se prenosi rukama osoblja uzrokujući oportunističke infekcije kao što su upale pluća povezane s mehaničkom ventilacijom, bakterijemije, infekcije rana te urinarne infekcije. Ventilatorom uzrokovana upala pluća druga je po učestalosti nozokomijalna infekcija u jedinicama intenzivnog liječenja. Vodeći čimbenik rizika za razvoj ventilatorom uzrokovane upale pluća jest invazivna mehanička ventilacija. U pacijenata s bolešću COVID-19, liječenje u jedinicama intenzivnog liječenja često je zahtijevalo intubaciju i uporabu mehaničke ventilacije izlažući ih riziku od razvoja ventilatorom uzrokovane upale pluća. S obzirom na brojna preklapanja u kliničkoj slici COVID upale pluća i upale pluća povezane s ventilatorom, teško je sa sigurnošću odrediti njezinu prevalenciju. Oštećenja pluća uzrokovana bolešću COVID-19, imunosupresivna terapija, često profilaktičko korištenje antibiotika i organizacijske teškoće – prenapučenost u jedinicama intenzivnog liječenja, manjak osoblja, potreba za zaštitom osoblja od virusa SARS-CoV-2 (engl. Severe acute respiratory syndrome coronavirus 2) infekcije i dr., pridonijeli su povećanoj pojavnosti ventilatorom izazvane upale pluća uzrokovane Acinetobacter baumannii u pacijenata oboljelih od COVID-a. Brojni mehanizmi otpornosti na antibiotike, uz posljedično sve veću prevalenciju višestruko otpornih sojeva Acinetobacter baumannii predstavljaju izazov u liječenju. U osjetljivih sojeva, monoterapija karbapenemima dovodi do pozitivnog ishoda. Liječenje karbapenem-otpornih Acinetobacter baumannii sojeva u kompliciranim infekcijama provodi se uglavnom kolistinom. Kolistin se može primjenjivati intravenski i inhalacijski te ga se preporučuje koristiti u kombinaciji s drugim djelotvornim antibioticima., Infections caused by Acinetobacter baumannii are a major public health issue. Acinetobacter baumannii contaminates the hospital environment, skin, and mucous membranes of patients and is transmitted by the hands of staff, causing opportunistic infections such as pneumonia associated with mechanical ventilation, bacteremia, wound infections, and urinary tract infections. Ventilator-associated pneumonia is the second most common nosocomial infection in the intensive care units. The leading risk factor for the development of ventilator-associated pneumonia is invasive mechanical ventilation. In the patients with COVID-19 disease, the treatment in intensive care units often required intubation and the use of mechanical ventilation, exposing them to the risk of developing ventilator-associated pneumonia. Given the numerous overlaps in the clinical picture of COVID-19 pneumonia and ventilator-associated pneumonia, it is difficult to determine its prevalence with certainty. Lung damage caused by COVID-19, immunosuppressive therapy, frequent prophylactic use of antibiotics, and organizational difficulties (overcrowding in intensive care units, staff shortages, the need to protect staff from severe acute respiratory syndrome coronavirus 2 infection, etc.) have contributed to the increased incidence of ventilator-associated pneumonia in COVID-19 patients. Numerous mechanisms of antibiotic resistance and the increasing prevalence of multidrug-resistant strains such as carbapenem-resistant Acinetobacter baumannii present a challenge in treatment. In susceptible strains, monotherapy with carbapenems leads to a positive outcome. The treatment of carbapenem-resistant Acinetobacter baumannii strains in complicated infections is carried out mainly with colistin. Colistin can be administered intravenously or by inhalation, and it’s use in combination with other effective antibiotics is recommended.

Introduction: Contrast-induced encephalopathy (CIE) is a rare neurological complication of the intravascular administration of iodinated contrast agent in angiographic procedures. Patients with CIE can experience various neurological deficits that usually occur shortly after the administration of iodinated contrast agent and resolve spontaneously within 48 hours1, 2. Case report: 75-year-old male patient who received a heart transplant 13 years before the event and had undergone a total of eleven coronary angiographies and five percutaneous coronary interventions (PCI) due to cardiac allograft vasculopathy (CAV), was admitted for a regular follow-up. Coronary angiography followed by right coronary artery PCI with two drug-eluting stents implantation was performed during this hospital stay. An iodinated contrast agent was used. The patient received unfractionated heparin during the procedure. Two hours later the patient was found sitting on the bed, head and eye deviated on the left, unresponsive with oroalimentary and gestural automatisms. Both pupils were equal. There was no facial asymmetry or lateralization. A head computed tomography (CT) scan was performed immediately and showed no signs of acute ischemia, hemorrhage, or focal intracranial process. Levetiracetam was introduced due to a suspected seizure. The cranial CT follow-up on the next day showed no abnormalities. Electroencephalography (EEG) revealed diffuse dysrhythmic changes with the focal slowing on the right frontotemporal and left frontocentrotemporal region, and paroxysmal discharges of high voltage low-frequency delta activity (encephalopathic pattern). Therefore, levetiracetam was continued. The patient was discharged on the fifth day oriented, responsive, and without speech impairment. Three months later, EEG showed a mild slowing in the right frontocentrotemporal and left frontotemporal regions. Conclusion: CIE is a rare complication of cardiac catheterization, probably underrecognized and underdiagnosed. However, it should not be overlooked, and invasive cardiologists should be aware of this condition.

Cilj: Izvantjelesna membranska oksigenacija (ECMO) je vrsta liječenja životno ugroženih bolesnika kojoj je cilj potpomoći rad srca i pluća. Najčešće se koristi kod bolesnika sa teškim zatajenjem plućne funkcije, zatajenjem srca ili zastojem srčanog rada. Kanile perifernog V-A ECMO se postavljaju putem femoralne arterije i vene perkutanim putem seldingerovom tehnikom. Promjer arterijske kanile je između 15 i 23 Fr. Po stabilizaciji stanja pacijenta kanile se mogu odstraniti kirurškim ili perkutanim putem. Metode: Prikazujemo tehniku perkutane dekanilacije koju koristimo u našoj ustanovi uz zatvaranje femoralne arterije pomoću Perclose Proglide® sustava (Abott, USA) uz retrospektivnu analizu bolesnika i rezultata liječenja. Svi bolesnici su liječeni tijekom 2022. godine. Rezultati: Ovom metodom uspješno smo dekanilirali 6 bolesnika u lokalnoj anesteziji bez komplikacija. Zaključak: Perkutana dekanilacija pomoću Perclose ProGlide sustava je brza, uspješna i sigurna metoda dekanilacije.

Uvod: Postoji niz studija koje su ukazale na postojanje povišene ostatne trombocitne aktivnosti (mjerene testovima trombocitne agregacije) u pojedinih bolesnika liječenih klopi-dogrelom ovisno o stupnju biotransformacije lijeka.1-3 Također je pokazano kako se povišenjem doze klopidogrela može nadvladati navedena povišena aktivnost, a time ujedno i utjecati na kliničke ishode liječenja. Ovdje donosimo rezultate skupine bolesnika koji su dovršili jednogodišnje praćenje, a koji su uvršteni u randomiziranu kliničku studiju ispitivanja učinkovitosti i sigurnosti individualizirane primjene antago-nista P2Y12 receptora temeljem nalaza testova agregometrije u odnosu na fiksne doze tikagrelora u bolesnika nakon akut-nog infarkta miokarda s elevacijom ST- segmenta (STEMI).Bolesnici i metode: U analizu je uključeno 51 uzastopnih bolesnika (9 žena, srednja dob 58, 9 godina) nakon preboljelog STEMI-a. Svi su bolesnici tijekom prvih mjesec dana liječeni standardnom dozom tikagrelora uz acetilsalicilatnu kiselinu, a potom su randomizirani u dvije skupine. Prva skupina je nastavila postojeću antiagregacijsku terapiju tijekom godine dana, a u drugoj je skupini tikagrelor zamijenjen klopidogre-lom uz individualnu titraciju doze ovisno o nalazima agrego-metrije mjerenih Multiplate® analizatorom. Primarni ishod studije bila je incidencija velikih kardiovaskularnih događaja (kardiovaskularna smrt, infarkt miokarda, moždani udar i ponovna revaskularizacija), a sekundarni učestalost velikih i malih krvarenja definiranih BARC klasifikacijom.Rezultati: Tijekom praćenja nije zabilježen niti jedan prima-rni ishod kao niti jedan slučaj velikog krvarenja. Zabilježena je statistički značajno manja incidencija malih krvarenja u skupini bolesnika liječenih individualiziranom primjenom P2Y12 antagonista (p=0, 027) što odgovara 4, 8 puta većoj šansi razvoja krvarenja u bolesnika liječenih fiksnom do-zom tikagrelora u odnosu na bolesnike liječene individuali-ziranim pristupom (OR 4, 8 ; 95% CI 1.118 to 20.611 ; p=0, 035).Zaključak: Rezultati ukazuju kako bi individualizirana primje-na P2Y12 antagonista mogla predstavljati jednako učinkovitu, a sigurniju opciju liječenja bolesnika nakon preboljelog STE-MI-a u odnosu na terapiju fiksnim dozama tikagrelora.

Uvod: Trombociti ( Trc) s u p osrednici u s vim procesima ključnim za promjene cirkulacije u plućnoj hipertenziji (PH): vazokonstrikciji, upali, zgrušavanju i remodeliranju krvožilja. Niz istraživanja je potvrdio važnost uloge Trc u patogenezi primarne PH.1-3 M eđutim, i ako j e r iječ o mnogo učestalijoj dijagnozi, patogeneza sekundarne PH posljedične bolestima srca je nedovoljno istražena. Cilj ovog istraživanja je ukazati na važnost Trc u nastanku PH uzrokovane kroničnim sistoličkim popuštanjem srca (CSHF). Bolesnici i metode: Aktivnost Trc je mjerena u 160 bolesnika (57±10 godina ; 65% muškaraca) s CSHF, hospitaliziranim u Kliničkom bolničkom centru Zagreb od listopada 2011. do listopada 2016. godine. Svi bolesnici su bili kandidati za napredne metode liječenja, zbog čega im je učinjena desnostrana kateterizacija srca. Po završetku invazivnog mjerenja hemodinamskih parametara (uključujući tlak u plućnoj arteriji- PAP i test vazoreaktivnosti alprostadilom), uzimao se manji uzorak krvi iz plućne arterije. Multiplate uređajem se odredila agregabilnost Trc inducirana acetil-salicilnom kiselinom (ASPI), adenozin difosfatom (ADP), kolagenom (COL) ili trombin receptor aktivirajućim peptidom-6 (TRAP). Rezultati: Ishemijska (ICMP) i dilatacijska (DCMP) kardiomiopatija su bile najčešći uzroci CSHF (45% vs 43%). Očekivano, svim bolesnicima je izmjeren snižen srčani indeks te je ustanovljena PH uzrokovana povišenim tlakom punjenja lijeve klijetke (PCWP) (tablica 1). Bazične vrijednosti testova agregacije su pokazale reduciranu aktivnost Trc, uz značajno niži ASPI u bolesnika s ICMP (p < 0, 001, zbog liječenja acetilsalicilatnom kiselinom). Vrijednosti COL testa su značajno korelirale s PAP i PCWP (slika 1). Test vazoreaktivnosti je učinjen u 26% bolesnika te je bio pozitivan u 53% slučajeva (tablica 2). Promjene u PAP i PCWP su značajno korelirale s promjenama u ASPI i ADP testovima (slika 2). ZAKLJUČAK: Uloga Trc se doima važnom u patogenezi sekundarne PH uzrokovane CSHF. Nužno je daljnje proučavanje mehanizama i potencijalnog kliničkog značaja ovog međuodnosa

Dijagnoza protutijelima-posredovanog odbacivanja srčanog presatka (antibody-mediated rejection, AMR) temelji se na imunopatološkom nalazu uz potporu kliničkom slikom i dokazom donor-specifičnih protutijela (DSA). AMR je kontinuum od asimptomatske pojave DSA, preko supkliničkog odlaganja komplementa bez histoloških promjena do konačnog popuštanja presatka. Čini se da i supklinička AMR nosi lošiju prognozu. DSA su pokazatelj aloimunizacije i povezana su s popuštanjem, odbacivanjem i vaskulopatijom presatka. Iako nije jasna važnost izoliranog porasta DSA u ranom ili kasnom poslijetransplantacijskom periodu, njihovo liječenje dolazi u obzir.1, 2 Retrospektivno smo od 2012. godine analizirali 193 transplantirana bolesnika, kada smo postupno uveli imunopatološku analizu bioptata i određivanje DSA u serumu. Kombinirajući različite kriterije (patološki, klinički i serološki, tj. pozitivna DSA), AMR smo dijagnosticirali u 12 bolesnika (6, 2%). Četvrtina bolesnika se prezentirala kardiogenim šokom. Kombinacija patološkog i kliničkog kriterija bila je pozitivna u 17%, patološkog i serološkog kriterija u 25%, kliničkog i serološkog u 25%, dok je 33% bolesnika imalo pozitivna sva tri kriterija. Medijan vremena od transplantacije do AMR je iznosio 2, 63 godine (0, 7-5, 9). Medijan dobi bolesnika s AMR je bio 35 (17-62), a 75% su bili muškarci. Svi bolesnici s AMR su bili DSA pozitivni, osim dvoje u kojih se DSA nisu mjerila. 70% ih je imalo klasu I, a 30% obje klase anti-HLA DSA. Najčešći terapijski pristup uključivao je: steroidni puls (92%), plazmaferezu (75%), intravenski imunoglobulin (58%) i rituksimab (58%). Antitimocitni globulin, kao i bortezomib smo dali samo po jednom bolesniku. ECMO (izvantjelesna membranska oksigenacija) je postavljen u bolesnika u kardiogenom šoku. Jednogodišnje preživljenje iznosilo je 83%. Jedan je bolesnik uspješno retransplantiran nakon desenzitizacije. Od 193 bolesnika, DSA smo testirali u njih 97. Pozitivnih je bilo 24%, od kojih je 17% bilo pozitivno na klasu I, 65% na klasu II i 17% na obje klase) (slika 1). Premda učestalost AMR u literaturi varira zbog različitih dijagnostičkih kriterija i razlika u načinu probira, naš rezultat je usporediv. Nažalost niti dijagnoza niti terapija AMR nisu dobro standardizirane. Potrebna su veća multicentrična klinička istraživanja da ispitaju različite dijagnostičke i terapijske pristupe.

Prikaz slučaja: 18-godišnjakinja je hospitalizirana zbog popuštanja srca tri godine nakon transplantacije srca. Na ehokardiografiji su obje klijetke bile izrazito zadebljanih stijenki i reducirane sistoličke funkcije (ejekcijska frakcija lijeve klijetke, LVEF 30%). Nakon hitne biopsije endomiokarda (Bx) primjeni se pulsna terapija steroidima. Zbog razvoja kardiogenog šoka morali smo postaviti vensko-arterijski ECMO (izvantjelesna membranska oksigenacija). Nalaz Bx pokazao je miješani tip akutnog odbacivanja presatka, tj. protutijelima posredovano odbacivanje stupnja pAMR 1 (I+) i stanično- posredovano odbacivanje stupnja 3R. Luminex® je potvrdio postojanje brojnih donor specifičnih protutijela (DSA) na HLA antigene klase I (A11, A30, B13, B35) i klase II (DR3, DR15, DR51, DQ2, DPA1*02) s maksimalnim MFI 13000 za anti-DQ2. Odmah je započeto liječenje plazmaferezom, intravenskim imunoglobulinima (IVIg) i antitimocitnim globulinom (ATG). Četvrtog dana na ehokardiografiji su obje klijetke bile normalne debljine stijenki i bolje sistoličke funkcije (LVEF 40%) te je bolesnica uspješno odvojena od ECMO. Krajem drugog tjedna primijenjen je rituksimab. Nakon dva tjedna na kontrolnoj Bx nije bilo stanično-posredovanog odbacivanja, dok je imunohistokemijski nalaz ostao pozitivan. Na koronarografiji su prikazane normalne arterije. Provedeno je još pet ciklusa plazmafereze i ponovljeno liječenje IVIg-om nakon čega je kontrolna ehokardiografija pokazala lijevu klijetku normalne veličine i funkcije (LVEF 60%) te desnu klijetku normalne veličine i blago reducirane funkcije. Kontrolna Bx ovaj put nije našla znakova niti stanično- niti protutijelima posredovanog odbacivanja. Sedam tjedana od početka liječenja došlo je do negativizacije svih DSA klase I i klase II, osim anti-DQ2 (MFI 6100) (slika 1). Bolesnica je nakon 12 mjeseci stabilno, bez znakova odbacivanja i pogoršanja funkcije presatka. Zaključak: Ovaj prikaz ukazuje na važnost primjene mehaničke cirkulacijske potpore u najtežim oblicima popuštanja srca u transplantiranih bolesnika čime „kupujemo“ vrijeme za čekanje na rezultate pretraga i učinak terapije (engl. bridge-to-decision, bridge-to-recovery). Kombinacijom steroida, plazmafereze, IVIg, ATG i rituksimaba djelovali smo na kompleksne imunološke mehanizme miješanoga, tj. stanično- i protutijelima-posredovanog akutnog odbacivanja srčanog presatka te, u konačnici, omogućili ne samo preživljenje, već i potpuni oporavak bolesnice

Uvod: Vaskulopatija presatka (CAV) je kronična komplikacija transplantacije srca (HTx) koja predstavlja izazov u liječenju zbog difuznog uzorka zahvaćanja koronarnih arterija. Teži stupnjevi bolesti nisu prikladni za revaskularizaciju, zbog čega retransplantacija često ostaje jedina mogućnost liječenja.1-3 Bolesnici i metode: Od ukupno 176 bolesnika u praćenju nakon HTx, učinjene u razdoblju između 2001. i 2015. godine, 129 bolesnika je podvrgnuto barem jednoj koronarografiji kojom je u 45 bolesnika dokazan CAV (te dodatno u dva bolesnika na temelju kliničkog i obdukcijskog nalaza). Prosječna dob iznosila je 51, 6 ± 12, 6 godina, 78 % bolesnika su bili muškog spola, a prosječno vrijeme praćenja 3 godine (IQR 2-6 godina). Pojavnost CAV-a evaluirana je koronarografijom i analizirana s obzirom na trajanje vremena ishemije (VI), rane koncentracije visokoosjetljivog troponina T (hsTnT) te stupnja staničnog odbacivanja (SO). Rezultati: Rane vrijednosti hsTnT (unutar 3 mjeseca poslije HTx) značajno su više kod produljenog VI (p = 0, 040), no nemaju prediktivni značaj za pojavnost CAV-a (p = 0, 529)niti učestalije SO. VI presatka ne korelira s učestalošću značajnog SO. Bolesnici s težim stupnjem CAV-a imali su značajno kraće preživljavanje od onih bez CAV-a ili s blažim/umjerenim oblicima bolesti (p = 0, 016) (slika 1). SO, izraženo prosječnim indeksom odbacivanja bolesnika, izrazito povisuje rizika nastanka CAV-a (p

Uvod: Unatoč mjerama intenzivnog l iječenja smrtnost je u starijih bolesnika s akutnom kardiološkom bolesti značajno visoka.1 C ilj o ve s tudije j e p roučiti č imbenike koji utječu na unutarbolničku smrtnost bolesnika starijih od 80 godina koji su hospitalizirani u intenzivnoj kardiološkoj jedinici. Bolesnici i metode: A nalizirali s mo p odatke b olesnika starijih od 80 godina koji su hospitalizirani u Jedinici intenzivne kardiološke skrbi Kliničkog bolničkog centra Zagreb u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 21. prosinca 2017. godine. Rezultati: Ukupno je hospitalizirano 243 bolesnika starijih od 80 godina (13, 39% od ukupnog broja hospitaliziranih u tom razdoblju), a od toga je bilo 146 žena (60, 1%). Najčešća vodeća dijagnoza je bila akutni infarkt miokarda (n=107 ; 44%). Ostale karakteristike pacijenata su prikazane u tablici 1. Unutarbolnička smrtnost je iznosila 21, 4%. Rezultati ukazuju kako su primarna dijagnoza kod prijema, težina prezentacije vodeće bolesti i uporaba invazivnijih načina liječenja glavni predskazatelji smrtnosti starijih bolesnika u intenzivnoj kardiološkoj jedinici (tablica 2). Zaključak: Udio bolesnika starijih od 80 godina u ukupnom broju hospitaliziranih pacijenata u intenzivnim jedinicama nije zanemariv. Primjena metoda intenzivnog liječenja u bolesnika visoke životne dobi zahtijeva individualnu procjenu o samoj svrsishodnosti i ciljevima liječenja. Potreban je razvoj adekvatnih, po mogućnosti lokalno primjenjivih, modela za procjenu stanja ove osjetljive i značajne skupine bolesnika kako bi se racionalizirali resursi i optimiziralo liječenje teških akutnih kardioloških bolesti u osoba visoke životne dobi.