Search

Brošura donosi izbor izvadaka iz tekstova koji tematiziraju istaknute hrvatske književnike pravaše poput Ante Starčevića, Augusta Šenoe, Janka Jurkovića, Eugena Kumičića, Ante Kovačića, S. S. Kranjčevića, K. Šandora Gjalskog, A. G. Matoša, A. Cesarca i dr.

Ivan Velikanović (1723-1803)

U poglavlju Važnija literatura o Josipu Jurju Strossmayeru navodi se osamdeset i pet bibliografskih jedinica.

Oproštajne riječi istaknutih hrvatskih znanstvenika na pogrebu Mirka Božića 4. kolovoza 1995. te na komemoraciji održanoj 28. travnja, 1998. godine u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prilog: bibliografija izdanja knjiga Mirka Božića.

Oproštajne riječi istaknutih hrvatskih znanstvenika na pogrebu Ive Frangeša te na komemoraciji održanoj 26. studenog, 2004. u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prilog: bibliografija izdanja Ive Frangeša.

Pregledna, sintetska monografija o razvoju hrvatske književnosti u njezinih tisuću godina postojanja, od Baščanske ploče do postmoderne. Autor je donio niz suvremenih pogleda na pojedina razdoblja, napose na književnost posljednjih dvaju stoljeća. Među njima se ističe opis i analiza književnosti za NDH, prvi takav opis u sintezi hrvatske književnosti, s mnoštvom novih književnih imena i njihovih literarnih prinosa.

O Franji Tuđmanu iz perspektive njegovih suradnika.

nema

nema

****

nema

Knjiga je pregled hrvatske književnosti od Bašćanske ploče do devedesetih godina XX. stoljeća. Sažet i potpun pregled književnih zbivanja, djela i pisaca, uz ponuđeni novi pogled na književnost XX. stoljeća, napose na vrijeme obilježeno II. svjetskim ratom i njegovim posljedicama i utjecajem na hrvatsku književnost u drugoj polovici XX. stoljeća. Književnost za NDH prvi puta objektivno prikazana kao integralni dio hrvatske književne dijakronije.

nema

nema

Ivan Krizmanić preveo je Svetu Rožaliju Antuna Kanižlića 1831. godine sa štokavskoga na kajkavski služeći se prvim Kanižlićevim izdanjem Svete Rožalije koje je tiskano u Beču 1780. godine. U lingvostilističkoj analizi opisujemo stilističke postupke redom kako se pojavljuju u izvorniku i prijevodu, zatim redom kako se pojavljuju za svaki pojedini primjer. Analizirali smo stilističke postupke koje nalazimo u prijevodu, ali ih ne nalazimo u izvorniku ili je u izvorniku odabran drugačiji stilistički postupak. Lingvostilistička analiza pokazala je različitost u stilističkim postupcima prijevoda u odnosu na izvornik. Izdvojeni su samo učestali stilistički postupci, primjerice opkoračenje, jako mjesto, inverzija, deminutivi, semantostilemi, ponavljanja, gradacija, asonanca, aliteracija i retoričko pitanje. Krizmanić je u pojedinim stihovima zbog izbora riječi promijenio smisao. Kako bi pak očuvao izvornu misao, u pojedinim stihovima bira riječi koje ne nalazimo kod Kanižlića., In 1831, Ivan Krizmanić translated Sveta Rožalija by Antun Kanižlić from Štokavian into Kajkavian, using thereby the first edition of Kanižlić’s work, published in Vienna in 1780. In the linguo-stylistic analysis, the author first lists stylistic procedures as they are used in the original and in the translation, and then in the order in which they are used in every individual example. Analyzed are stylistic procedures used in the translation, but not found in the original, or a different stylistic procedure has been used in the original. The linguo-stylistic analysis has shown that different stylistic procedures have been used in the translation in comparison to those used in the original. Only the most frequently used stylistic procedures have been singled out: enjambement, stressed sections, inversion, diminutives, semanto-stylemes, repetitions, gradation, assonance, alliteration, and rhetorical question. Due to Krizmanić’s choice of words, the meaning of certain verses has been changed. However, in order to preserve the original thought, in certain verses he chose words that are not found in Kanižlić’s original work.

U folklornim pričama vrlo je često da se ljudi pretvaraju u životinje i obrnuto, dakle, antropomorfizam i zoomorfizam vrlo je čest. Naime, Claude Lévi-Strauss utvrdio je da je svijet mitova svijet u kojemu razlika između čovjeka i životinje nije jasno utvrđena. Tako je i u slučaju bajke Babina Bilka – razlika između vilinskoga nadnaravnoga bića i svinje (Bilke) nije jasno utvrđena. Ili kao što je to zamijetila Donna Haraway u svom Manifestu za kiborge – “Kiborg se u mitu javlja točno tamo gdje je prekoračena granica između čovjeka i životinje.” Na tragu bajke Babina Bilka (bajka je zapisana 1957. godine u Gorjanima kraj Đakova ; zapisala Maja Bošković-Stulli ; kazivao Stipan Lović, rođen 1894.) razmotrit ćemo još neke bajke, priče o mladoženjama- životinjama (arhetip Ljepotica i Zvijer) i ženama-životinjama i njihove interpretacije: totemističke (npr. Boria Sax), psihoanalitičke (npr. Bruno Bettelheim), feminističke interpretacije (npr. Heide Göttner-Abendroth), ekofeminističke interpretacije i kontekst mitske zoofilije (npr. Midas Dekkers). Kontekstualno ću interpretirati i igrano- dokumentarnom filmu Petra Oreškovića Babina Bilka (emisija pučke i predajne kulture, 2012.) u kojemu su uloge tumačili članovi Kulturno- umjetničkog društva Gorjanac.

Prema strucnoj literaturi strah je najstarija i najinstinktivnija emocija i jedno od prvih negativnih emotivnih iskustava s kojima se ljudsko bice susrece. Rijec je o urođenoj, genetski programiranoj reakciji na prijeteci ili bolan stimulans, pri cemu se reakcije pojedinca, uvjetovane njegovim unutarnjim sklopom, krecu u sirokom rasponu od potpune pasivnosti do agresije. Strucna je javnost vec zapazila da je strah jedan od frekventnijih motiva u Segedinovoj prozi, posebice onoj u kojoj je u većoj mjeri moguce detektirati autobiografske elemente (Djeca Bozja, Frankfurtski dnevnik, Sveti vrag i dr.). U ovome će se radu istrazivati tematiziranje motiva straha u Segedinovu Frankfurtskom dnevniku. Jedan dio rada posvetit cemo i promisljanju motiva straha u romanu Strah Dubravka Jelcica. U zavrsnom cemo dijelu rada sintetizirati rezultate promisljanja te iznijeti zajednicke tocke u promatranim djelima.

Korpus ovoga rada čine romani Djeca Božja (1946.), Osamljenici (1947.), Crni smiješak (1969.), Vjetar (1986.), Krug što skamenjuje (1988.) i Izdajnik (1993.) te zbirke pripovijedaka Priče (1964.), Sveti vrag (1966.) i Izabrana djela II (2010.). U radu se istražuju sintagme u kojima se spominje imenica strah ili glagoli bojati se, plašiti se, strašiti se i sl. Nadalje, detektiraju se konceptualne metafore za strah, u kojoj se mjeri pojavljuju i što znače. Kad je riječ o frazemima, u stručnoj se literaturi uz ovaj neugodan osjećaj najčešće vežu frazemi sa somatskim sastavnicama, ponajprije srcem, ali i drugim dijelovima tijela. Šegedinov je opus u potpunosti potvrdio pretpostavku o autorovu bogatom leksiku i neprestanoj igri riječima.

U članku se analizira veza straha kao prepoznatljiva odlika i stalno mjesto Šegedinova književnog egzistencijalizma i suvremenih koncepata prostora koji manifestiraju stanje uma i duha modernoga društva. More/priroda, otok, ulica, tramvaj, Pariz i nigdina prirodni su, urbani i intimni prostori kroz koje prolazi ili u kojima se nalazi Šegedinov usamljenik, praćen egzistencijalnim strahom i nemogućnošću identitetnoga poistovjećivanja s prostorom/mjestom. Korpus tekstova na kojima je izvršena analiza spacijalnosti i straha crpljen je iz Šegedinovih zbirki proza "Na istom putu" (1963.), "Pričanje" (1991.) i "Biti…" (1997.), a teorijski smo se oslonili na suvremene konceptualizacije prostora koje ga smatraju društvenim i kulturnim proizvodom, potom na književni prostor kao reprezentacijski fenomen te smo promatrali njegov odnos prema referiranim prostorima. Nakon analizirane veze straha i prostora zaključno smo ustvrdili kako je u Šegedinovim prozama egzistencijalna spacijalnost poistovjećena s krajolicima straha te da je čovjekova egzistencija ovisna o kompleksno strukturiranom prostoru, a književnost ga čini eksplicitnim kao i dodijeljene mu slike, značenja, emocije i vrijednosti.

U ovom radu analiziraju se rezultati empirijskog istraživanja provedenog 2016. godine u selima naseljenim Talijanima u okolici Pakraca i Lipika, a najveći broj sudionika istraživanja nastanjen je u Ploštinama. Intervjuirano je 8 ispitanika, od toga 3 muškarca i 5 žena, a u istraživanju su korišteni kvalitativni polustrukturirani intervjui. Talijani su u Hrvatskoj među brojčano zastupljenijim nacionalnim manjinama. Najviše ih ima u Istarskoj županiji, zatim u Primorsko-goranskoj, a na trećem mjestu među hrvatskim županijama po brojnosti Talijana jest Požeško-slavonska županija. U sela oko Pakraca i Lipika Talijani dolaze krajem 19. stoljeća tražeći posao i kraj u kojem će osigurati vlastitu egzistenciju. U početku se bave sječom šuma i proizvodnjom ugljena, izradom cigli te sitnom poljoprivredom. Prva dva zanimanja tijekom vremena pomalo zamiru, a poljoprivredom se bave sve do aktualnog vremena. Poznati su posebno po proizvodnji konjske salame, što je gastronomski specijalitet vezan najviše za selo Ploštine. Osim u Ploštinama, Talijani su prisutni u još nekoliko sela toga kraja: Kapetanovo Polje, Donja Obrijež, Veliki Banovac, Badljevina. Organizirani su u udruge, a učenici iz te nacionalne zajednice pohađaju C-model obrazovanja za nacionalne manjine. Provedeni intervjui obuhvatili su više pitanja, a odgovori i njihova interpretacija supsumirani su pod dvije tematske cjeline: Useljavanje, integracija, svakodnevica i Asimilacija, nacionalni identitet, perspektiva. Pitanja iz intervjua obuhvatila su doseljavanje Talijana u zapadnu Slavoniju, njihova zanimanja, probleme prilikom integracije, organiziranost u novom kraju, veze sa starom domovinom, aktivnosti na očuvanju nacionalnog identiteta i pitanja perspektive te nacionalne zajednice u Požeško- slavonskoj županiji. Iz odgovora intervjuiranih saznajemo da Talijani u okolicu Lipika i Pakraca dolaze krajem 19. stoljeća, te se sa svojim specifičnim zanimanjima (proizvodnja ugljena, cigle) relativno brzo i uspješno integriraju u sociogospodarsku strukturu kraja useljenja. Nacionalni identitet dosta je očuvan, čemu pridonosi njihova organiziranost u županiji, veze sa zemljom maticom, Italijom, korištenje ponuđenih modela za nacionalnomanjinsko obrazovanje i komunikacijsko sjećanje, posredovanjem kojega prenose glavne identitetske naracije novim generacijama. I uz te afirmativne činitelje, demografski problemi i starija zajednica čine Talijane donekle pesimističnima po pitanju njihove perspektive u Požeško- slavonskoj županiji.

Zbirka autobiografskih pripovijesti Moja Zlatna dolina najuspjelije je i najpoznatije djelo spisateljice Zlate Kolarić Kišur koja je rođena u Požegi te je ondje provela svoje djetinjstvo i dio mladosti. Iako su pripovijesti pisane s odmakom od djetinjstva, autorica u njima prepričava događaje nostalgično dočaravajući detalje igara, šala, događaja, osoba i krajolika u vrijeme svoga djetinjstva. U pripovijestima se kronološki navodi niz sjećanja na značajne događaje i osobe, a završava rastankom sa Zlatnom dolinom. Upravo zato Zlata Kolarić Kišur pripada požeškim zavičajnim književnicima, a njezina zbirka pripovijesti o djetinjstvu u Zlatnoj dolini na popisu je lektire za četvrti razred osnovne škole te je učitelji mogu odabrati za čitanje i obradu sa svojim učenicima. Međutim, istraživanje (Aladrović Slovaček i Marić, 2014) pokazuje da učitelji vrlo rijetko ovo djelo odabiru zato što ga smatraju nedovoljno zanimljivim te neprimjerenim na jezičnoj i stilskoj razini učenicima te dobi. Upravo zato cilj je ovoga istraživanja napraviti jezično- stilsku analizu Moje Zlatne doline koristeći se programom za računalnu analizu teksta – NooJ (Silberztein, 2016). Tekstnom analizom na lingvističkoj razini utvrdit će se broj pojavnica, leksička gustoća, najčešće sveze riječi i struktura rečenica te opisati leksička i stilska raznolikost. Rezultati analize i dobiveni korpus komparirat će se s hrvatskim dječjim korpusom te rezultatima provedene analize romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić Mažuranić (Cvikić, Aladrović Slovaček i Bekavac, 2015) koji je na popisu lektirnih djela za treći razred osnovne škole. Da bi rezultati bili potpuniji, izdvojeni jezični primjeri poslužit će kao provjera leksičke kompetencije učenika četvrtoga razreda (N = 80) kako bi se utvrdila njezina razina i spremnost na jezičnu i stilsku recepciju pripovjednoga teksta Moja Zlatna dolina.

U radu se razmatraju pravopisni nazori Vjekoslava Babukića, i to u prvome redu na temelju uvida u dvije njegove gramatike – Osnove slovnice slavjanske narěčja ilirskoga iz 1836. te Ilirske slovnice iz 1854. godine. O Babukićevim se pravopisnim rješenjima zaključuje ne samo na temelju pravila koja navodi u gramatikama pridodanim pravopisnim poglavljima (u Slovnici iz 1836. riječ je o vrlo kratku dodatku na nepunoj stranici teksta, dok pravopisni zaglavak 1854. obaseže punih dvanaest stranica) nego i s obzirom na pravopisne odabire koje Babukić čini u drugim poglavljima navedenih gramatika. Zanimat će nas i Babukićevo određenje pravopisa (konkretno, što sve ulazi u pravopisnu normu). Naposljetku Babukićeva će se pravopisna koncepcija dovesti u vezu s Ilirskim pravopisom Josipa Partaša iz 1850.

Obimna su historiografska istraživanja djela Andrije Štampara dosad poduzeta u Hrvatskoj, a određene su studije o njegovu radu provedene i u inozemstvu. Ipak, dosad su tek pokoji radovi nastojali identificirati i analizirati intelektualne utjecaje na Štamparovu ideologiju, pojedince koji su u najvećoj mjeri sudjelovali u izgradnji Štamparova pogleda na medicinu te, općenito, na odnos biologije i društva. U ovom ću radu nastojati prikazati ključne točke oko kojih su se kristalizirali Štamparova socijalna medicina i njegov impresivan javnozdravstveni rad. Upravo će se u toj analizi pokazati važnost utjecaja tada iznimno popularnih tema - poput utjecaja evolucijskih teorija (darvinizma i lamarkizma) na društvo, marksističkih analiza negativnog djelovanja kapitalizma na zdravlje radnika, teorija o ekonomskoj vrijednosti ljudskih bića te eugenike - na oblikovanje Štamparova praktičnog djelovanja. Te su se "periferne" teme pokazale iznimno snažne u izgradnji Štamparove vizije javnoga zdravstva u Hrvatskoj, Jugoslaviji i svijetu i predstavljaju zanimljiv slučaj kako se intelektualni utjecaji zajedno sa specifičnim društveno-političkim kontekstom transformiraju u praktičnu aktivnost.

Smještena u reducirano konceptualiziran otočni prostor i vrijeme određeno trajanjem generirajuće opsesivne misli o životnome strahu, pripovijest Mrtvo more iznjedruje pojedinačnu svijest kao glavnoga protagonista te pred čitateljem otvara literarni svijet ispunjen jezom jer je jedino moguće stanje subjekta ono razapeto krizama, otuđenošću i tjeskobom. U radu se analiziraju neka od tih metafizičkih obilježja pripovijesti pomnijim raščlanjivanjem odnosa protagonističke svijesti i pripovjedačke instance prema životnome totalitetu, posebice unutar odnosa stvarnosnoga i umjetničke rekreacije iskustveno poznatoga kroz filozofsku refleksiju, psihoanalizu, asocijativne nizove i monološku formu. U tu se svrhu razglobljuje narativna faktura te se u njezinim mikrosekvencama istražuje šegedijanska problematizacija partikularnoga i kolektivnoga. Zaključak se temelji na provedenoj analizi te upućuje na važnost osvjetljivanja odnosa uronuća u svakodnevnost (dopiranjem zvukova životne neminovnosti) i izdvojenosti iz nje, što pridonosi boljem razumijevanju tjeskobne atmosfere koju stvara more glasova i šumova kao protagonistički kontrapunkt - ono što prijeti Šegedinovu čovjeku dolazi iz njegove nutrine i postaje jedini za nj relevantan svijet.

U radu se donosi morfološka raščlamba potvrda komparacije u Babukićevim tekstovima iz prvih dvaju godišta Danice kako bi se utvrdilo postoje li u njima kajkavski jezični utjecaju. Utvrđuje se da je kajkaviziranje u Babukićevim tekstovima bilo namjerno, no često nije provedeno dovoljno spretno pa postoje potvrde gdje je prepoznatljivo kajkavski nastavak dometnut na osnovu sa štokavskim razvojnim obilježjima.

Po prvi puta određene su organske kiseline u predikatnim vinima iz Hrvatske. Galakturonska i glukonska kiselina mogu biti pokazatelji pojave Botrytisa

Dalmatinsko vinogradarstvo ima visoku genetsku raznolikost sorata vinove loze kojima prijeti opasnost nestajanja. Posljednjih godina pokrenuto je nekoliko programa zbrinjavanja autohtonih sorata. Najugroženije su one sa vrlo malom zastupljenošću u komercijalnoj proizvodnji. Područje Dalmatinske Zagore nalazi se u zaleđu obalnog pojasa Splita i Makarske, a u pogledu klimatskih i edafskih čimbenika značajno se razlikuje od priobalnog i otočnog dijela Dalmacije. U ovom području poznato je nekoliko tradicionalnih sorata ali do sada nije bilo sustavnog istraživanja ovoga sortimenta. U ovom radu, koristeći sustav OIV deskriptora i devet mikrosatelitnih markera prikupljeno je i analizirano 20 genotipova iz područja Imotskog, Vrgorca i zaleđa Omiša. Glavnina primki imala je unikatan genotip i identificirano je 15 sorata. Utvrđeno je nekoliko sinonima između sorata u dalmatinskoj zagori, te između susjednih regija. Prikazani su detalji strukture grozda, komponente uroda i osnovni pokazatelji kakvoće grožđa. Relativno visoki broj sorata u Dalmatinskoj Zagori, te velik broj unikatnih genotipova sugerira da je vinogradarstvo oduvijek imalo vrlo važno mjesto u gospodarstvu ovoga područja. Trenutno, vinogradarstvo i vinarstvo u Dalmatinskoj zagori se bazira na svega nekoliko autohtonih sorata, međutim neke od ovih sorata koje nisu u komercijalnom uzgoju mogle bi biti vrlo zanimljive za gospodarsku revitalizaciju.

Životinjska pojavnost u Šegedinovu romanu Djeca božja najava je autorova bavljenja egzistencijalističkim temama, posebice moralnim i etičkim dvojbama u vezi s ljudsko-životinjskim odnosima. Tematiziranje religiozno-filozofskog pitanja života i smrti promatrano kroz prizmu suodnosa čovjeka i ostalih vrsta trajna je Šegedinova preokupacija koju možemo iščitati iz mnogih njegovih proznih, autobiografskih, putopisnih i esejističkih djela. Neljudska životinja u ovom romanu postoji na tri razine: “stvarne” životinje u naraciji, životinje u jeziku i imaginaciji te, na trećoj, metafizičkoj razini, na kojoj se autor bavi božanskim životom životinja i pitanjem životinjske duše. U dijaloškim dionicama romana, kao i putem toka svijesti pojedinih likova, Šegedin propituje ispravnost kršćanskog antropocentrizma. Kršćanstvo je u velikoj mjeri ravnodušno prema prirodi i životinjama, a počiva na stavu o čovjeku stvorenom prema Božjem liku koji ima pravo raspolaganja svim ostalim stvorenjima – nerazumnim životinjama. Međutim, kao što je još u 18. stoljeću istaknuo engleski pravnik i filozof Jeremy Bentham, o životinjama se ne bi trebalo promišljati u kontekstu razuma ili (ne)sposobnosti govora, nego je glavno pitanje koje si trebamo postaviti mogu li patiti, što je ujedno i jedno od neizbježnih teoloških pitanja. Naime, ako je patnja posljedica grijeha, zašto onda pate životinje koje su nevine? U tom smislu Šegedin u ovome romanu problematizira pitanje može li čovjek uistinu biti slobodan u životu koji živi od drugog života, što je temelj općeg zakona opstanka. Polazeći od nedjeljivosti čovjeka od prirode, traga za odgovorom gdje je mjesto neljudskih životinja u metafizičkom poretku, ali i u našem, za neljude uglavnom brutalnom svijetu.

Cilj ovog rada bila je karakterizacija hlapljivih spojeva arome tradicionalnog desertnog vina prošek proizvedenog od autohtone sorte Plavac mali. Grožđe je djelomično prosušeno u kontroliranim uvjetima staklenika i vinifikacija je provedene u eksperimentalnoj vinariji Instituta za jadranske kulture u melioraciju krša. Separacija, identifikacija i kvantifikacija hlapljivih spojeva provedena je pomoću HS-SPME (Headspace Solid Phase Microextraction) povezane s plinskom kromatografijom-masenom spektrometrijom. Identificirani su hlapljivi spojevi koji pripadaju esterima, alkoholima, kiselinama, terpenima, aldehidima, ketonima, C-13 norisoprenoidima i laktonima. Izračunata je mirisna aktivna vrijednost kako bi se odredio doprinos svake od komponenata aromi prošeka. Spojevi s posebnim i značajnim utjecajem na aromu prošeka su izoamil acetat, etil heksanoat, etil dekanoat, etil oktanoat, 2-feniletanol i β-damaskenon. Primjenom senzorne deskriptivne analize opisana su senzorska svojstva prošeka.

Knjiga novelističke proze Biti objelodanjena je 1997.god. i posljednja je knjiga objavljena za Šegedinova života. Ona zaokružuje misaonom i intelektualističkom prozom srž Šegedinove filozofije života i književnog stvaranja. U središtu istraživanja je novela Biti, ili slučaj gospodina Gabrijela. Novela koju odlikuje lirski intonirano mediteransko ozračje strukturirana je okvirnom i unutarnjom pričom u kojima se iz sadašnjosti analepsama vraćamo u prošlost. Gabrijel u potrazi za autentičnim , vlastitim bitkom potvrđuje zabrinutost intelektualca spoznajom kako razumom nikada neće obuhvatiti tajnu ljudskog biti. U grčevitoj potrazi za smislom postojanja, težnjom spoznavanja egzistencijalističke tajne Šegedin raščlanjuje unutarnji svijet svog junaka razotkrivajući edipovski odnos i traumatiziranost glavnog lika. Kao i većina Šegedinovih izgubljenih i nesretnih pojedinaca , Gabrijel suočen sa životnom prazninom i dilemom biti/postojati nalazi izlaz u smrti i završava svoj život samoubojstvom.

Mistični strah, pučko praznovjerje, otok kao ukleto i sablasno mjesto, pakao međuljudskih odnosa, svaki lik u vlasti svojega demona, prokleti horizont, crna perspektiva prostora, Mrtvo more, sveti vrag i tračak metafizičke nade bit će predmeti istraživanja na korpusu što ga čine Šegedinove novele Mrtvo more i Sveti vrag. U uvodnom dijelu obavit ćemo kratku lingvostilističku analizu naslovnih sintagmi, a potom interpretirati navedene novele s uporištem u psihoanalitičkoj, arhetipskoj i feminističkoj kritici i poststrukturalizmu te najposlije zaključno ponuditi odgovor na naslovno pitanje s osloncem na postavkama dekonstrukcije. Čitanje u egzistencijalističkom ključu i objašnjenje pitanja zašto je more mrtvo, a vrag svet, nije konačan odgovor, nego poticaj da se polivalentna književna riječ Petra Šegedina osvijetli suvremenim pogledima. Cilj je interpretacije ukazati kako je Petar Šegedin demontažom sustava binarnih opozicija doveo u pitanje osnovne binarne opozicije europskoga mišljenja isticanjem da između binarnih parova nema stroge podijeljenosti i precizne odredljivosti, nego se njihova značenja disperziraju i diseminiraju. Oprimjerio je to, uz ostalo, razinom lika, raspolučena na duh i tijelo, te nemoći da ostvari puninu života jer ne živi u skladu sa samim sobom ni s drugima ni u svijetu prirode ni u svijetu kulture, u čemu se ogleda radikalni negativizam.

Petar Šegedin jedan je od najreprezentativnijih književnika, a možemo slobodno reći i hrvatskih intelektualaca 20. stoljeća. D. Jelčić ga smatra i »najzaslužnijim graditeljem hrvatskog proznog izraza i najdosljednijim zagovornikom slobode umjetničkoga stvaranja«. (Jelčić 2013 :198) Upravo ta borba za slobodni umjetnički izraz u bitnosti je obilježila ne samo njegovo književno djelo nego život u cjelini. Suprotstavljajući se svakim svojim javnim istupom (pisanom ili izgovorenom riječi) komunističkome jednoumlju, diktatu stvaranja i mišljenja, Petar Šegedin sedamdesetih je godina prošloga stoljeća postao hrvatskim prognanikom. Jedan je dio vremena provedenoga u egzilu zabilježio u djelu Frankfurtski dnevnik ili priča o pobožnom pustolovu. Riječ je o prozi koja ni u kojem slučaju ne predstavlja inventuru dnevnih događanja: posrijedi je složene djelo u kojem, u tom trenutku apatrid, promišlja smisao vlastita postojanja, propituje opstojnosti osobnih uvjerenja, kao i opstojnost svoje domovine Hrvatske.

Cilj je ovoga rada iščitavajući zbirku pripovijedaka Dućani cimetne boje Brune Schulza detektirati groteskne elemente te njihovu funkciju pri oblikovanju djela. Realizaciju grotesknoga motrit ćemo kroz tri elementa: lik (otac) te vrijeme i prostor. Središnji je lik te zbirke pripovijedaka otac Jakub koji nije donesen mimetičkim instrumentarijem, nego je autor posegnuo za fantastikom koja je argumentirana i ovjerena jer je, na prvi pogled, riječ o dječjoj optici motrenja. No, problem se usložnjava u trenutku kada pisac posve dezintegrira realno vrijeme i prostor te na pozornici, koja je oslobođena logike i zakonitosti stvarnosti, postavi svoje likove koje u tim trenucima postaju i jesu groteskne kreacije mašte. Purpose of this work is reading through the collection of narratives by Bruno Schulz Dućani cimetne boje (Cinnamon Shops; Sklepy Cynamonowe) and to detect grotesque elements and their function when figurating/shaping the piece. We will be watching grotesque throughout three elements: figure (father), time and space. Central figure of the collection is father Jakub who is not represented by mimetic instruments, but the author uses fantasy which is argumented and verified because, at first sight, it is about child optics of observation. But, problem complicates in moment when the writer disintegrates realistic time and space and on a stage, which is freed from logic and laws of reality, he sets his characters who in those moments become and they are grotesque creations of imagination.

O zaokretu k prostoru u društveno-humanističkim disciplinama govori se unatrag nekoliko posljednjih desetljeća (Henri Lefebvre i Michel Foucault, Edward Soja), osobito o uključivanju geografije u interdisciplinarni dijalog o njemu. Taj zaokret nije prešućen ni u hrvatskim okvirima, čak se može reći da je u posljednje vrijeme „jezik prostora“ postao važnom temom naše književne i kulturne teorije. Moje se čitanje omeđuje na dva književna primjera u kojima je iskustvo prostora otoka važna dimenzija tih tekstova. Riječ je o pjesmi Antuna Šoljana Na Pelegrinu i zbirci priča Vodič po otoku Senka Karuze. Okvir ovog čitanja prostora polazi od pretpostavke da je prostor kulturalni artefakt, a to znači da se ne može lišiti tereta stečenog tzv. spacijalnim zaokretom da je i on konstrukcija oblikovana raznorodnim ideologijama. Dvije reprezentacije otoka koje su u središtu ovog rada na neki način propituju i potkopvaju one hegemonijske kojima nas svakodnevno zasipaju mediji. U njima otok nije okamenjen, mrtav, fiksiran i nedjelatan, on se ne da smrznuti na papiru ni u vremenu. A nije ni puki izmišljaj, reprezentacija, jer otok izmiče reprezentaciji, balansirajući je (ne)identitet ili su barem njegovi (ne)identiteti umnoženi.

U radu trodijelne kompozicije s priloženom literaturom i izvorima (1. Rečeno je o Hektorovićevu Ribanju, 2. Carstvo Animalia u Ribanju, 2.1. Ravnomjernost i doslovnost, 2.2. Svakodnevica, 2.3. Usmena narodna pjesma, 2.4. Žanrovski zoosignali /košuta, lav, hrt, zec/, 2.5. Kamo s ogarom?, 3. Zaključno) u središtu je pozornosti istraživanje životinjskoga svijeta u Hektorovićevu Ribanju i ribarskom prigovaranju, kako vrstovno tako i čestotno. Istraživanje potvrđuje pripadanje Ribanja renesansnom vremenu (stanovita ravnomjernost u pojavljivanju zooleksema unutar pojedinih pjevanja kao i ravnomjernost u odnosu na životinje koje se kreću vodom i one koje se kreću kopnom, odnosno doslovnost i odsutnost epiteta u odnosu na životinje iz Hektorovićeve mediteranske svakodnevice, i obrnuto kada je riječ o fauni u narodnoj pjesmi). U radu se istraživanjem Carstva Animalia u Ribanju potvrđuje da atmosferu svakodnevnosti stvara, uglavnom, maritimna fauna, prema kojoj pripovjedač kao i prema životinjama iz usmene naroden pjesme ima izrazito pozitivan odnos, dok je on prema pastorali i njezinu životinjskome svijetu (hrt, zec, košuta, lav), inače popularnom žanru renesansne književnosti, posve suprotan.

Verka Škurla Iijić nije značajno ime premda je u njezinoj književnosti detalja i slika koje govore o nedvojbeno umjetničkim nagnućima. To se posebno odnosi na njezino pripovjedaštvo, u kojem je pamtljivih stranica, dok je autoričin dramski prilog odveć skroman, zapamćeniji po osporavanjima i polemičkom odjeku, nego po vrijednosti ili ulogu u razvoju hrvatske dramske riječi. I Komad puta i Na tankom ledu više su činjenice dramske povijesti nego iskustvo koje bi moglo privući aktualnošću svojeg semantičkog potencijala. Naš prilog o Verki Škurla Ilijić se uklapa u široki kontekst teme i više je podsjećanje na jedno ime hvarskih korijena, nego poticaj možebitnoj dramskoj/dramaturškoj reaktualizaciji.

Ovaj rad nastoji sagledati djelovanje Dramskog studija mladih Hvar u njegovom kazališnom, dramsko-pedagoškom i socio-kulturnom kontekstu. Uvodno se općenito progovara o dramskom i kazališnom odgoju te o važnosti kazališnog života u gradu Hvaru budući da su te dvije odrednice bitne i za hvarski dramski studio. Zatim se ukratko predstavlja historijat Dramskog studija da bi se potom krenulo u analizu njegove djelatnosti - festivalskih predstava te drugih, nefestivalskih premijera. Festivalske se predstave podrobnije analiziraju od ostale produkcije Studija - njihova osnovna obilježja, gostovanja na festivalima te dobivene nagrade. Zaključno se sumiraju i interpretiraju rezultati analize - glavne značajke djelatnosti i postignuća Dramskog studija mladih Hvar u kazališnom, dramsko-pedagoškom i širem kulturnom i društvenom pogledu.

U radu se analizira kazališna recepcija nekoliko predstava Robinje Hanibala Lucića u hrvatskim profesionalnim kazalištima i Hvarskom pučkom kazalištu. Započevši svoj scenski put 1935. godine u Osijeku, Robinja se kontinuirano postavljala u hrvatskim kazalištima sve do početka 21. stoljeća i 2003. godine, kad se vratila u amatersku hvarsku sredinu. Ograničena dostupnošću građe, analiza se zasniva na istraživanju posrednih i neposrednih vrela koja omogućuju rekonstrukciju kazališnih izvedaba te drame. Polazeći od teksta predstave, dramaturških i redateljskih zahvata, preko glumačke podjele, scenografskog, kostimografskog i glazbenog udjela pa do odnosa prema jezičnoj razini teksta, radom se nastoje rekonstruirati predstave te ukazati na njihove osobitosti i srodnosti. Situiranjem pojedinih predstava Robinje u povijest hrvatskog kazališta u zaključku se ističe snažna svijest o baštinskoj kulturnoj podlozi iz koje proizlazi i recepcija te predstave.

Analitirajući programatske tekstove Ante Tresića Pavičića, ponajprije Rane otačbine (1899.) i Katarsa i tehnika «Katarine Zrinske» (1900.) u kojima je autorova protumodernistička koncepcija očita, iznalaze se elementi koji potvrđuju Tresić Pavičića kao izrazitog erudita te vjernog pratitelja aktualnih zbivanja u europskoj književnoj i znanstvenoj produkciji. Očitovat će se to ponajviše pri Tresićevu problematiziranju katarze u povijesnoj tragediji kada svoja dramaturgijska promišljanja usko veže uz recentne domašaje europske filozofije i psihologije.

U radu su predstavljeni rezultati antropološke analize ljudskih koštanih ostataka s nalazišta Rudina - benediktinski samostan Sv. Mihovila. Analizirani uzorak sastoji se od 73 osobe (53 muškarca, 11 žena i 9 djece). Prosječna starost odraslih osoba bila je 41, 8 godina (muškarci 42, 8 godina, žene 37, 2 godine). Uzorak se odlikuje iznimno niskom učestalošću karijesa i relativno visokom učestalošću alveolarnih oboljenja. Na samo tri kostura zabilježeni su tragovi zaraznih bolesti (periostitisa). U uzorku iz Rudine uočeni su i brojni pokazatelji teškog fizičkog rada (Schmorlovi defekti na kralješcima i benigni kortikalni defekti na mišićnim hvatištima) kao i degenerativne promjene na zglobovima i kralješcima. Od zabilježenih patoloških promjena najupečatljivije su koštane frakture koje su prisutne na 12 kostura (deset muškaraca i dvije žene). Populacija iz Rudine se po svojim bioarheološkim karakteristikama izdvaja od ostalih do danas analiziranih kasnosrednjovjekovnih koštanih uzoraka iz kontinentalne Hrvatske, a najbliža analogija mu je uzorak iz pavlinskog samostana u Strezi. Rezultati antropološke analize sugeriraju: a) da je riječ o tipično samostanskom groblju (odrasli muškarci predstavljaju veliku većinu) ; b) kvalitetnu i adekvatnu prehranu ; c) visoku razinu higijene ; d) da su koštane traume nastale kao rezultat nesretnih slučajeva, a ne nasilja. Iznesena je pretpostavka da je tijekom kasnog srednjeg vijeka benediktinski samostan Sv. Mihovila u Rudini bio neka vrsta bolnice za šire područje Požeštine.

S aspekta prostorne dimenzije u Šegedinovim prozama iz zbirki Pričanje (1991.) i Biti… (1997.) artikulira se fenomen ruralnoga i urbanoga. Članak se bavi problematikom reprezentacije urbanoga prostora na primjerima iz navedenoga dijela opusa Petra Šegedina koji se odnose na Zagreb i druge gradove kao mjesta njegovih dekadentnih književnih likova. U središtu analitičke pozornosti bit će lik šetača / skitnice, kojega u svojim djelima Petar Šegedin oblikuje kao psihički rastrojenoga, usamljenoga, refleksivnoga, introspektivnoga, modernoga flâneura, sklonoga samoanalizi i racionalizaciji viđenoga i doživljenoga, a flaniranjem, šetnjom, hodanjem, prolaženjem gradskim ulicama, četvrtima, trgovima i parkovima aktivira svoje mentalne procese te doseže smisao svoje egzistencije. Osim osmišljavanja egzistencije, Šegedinov koncept flâneura ima važnu ulogu u uspostavljanju priče i pripovijedanja, koji daju smisao subjektu i svijetu (npr. Kad šetnja priča), a tu ulogu eksplicira autoreferencijalnim postupkom. Flaniranje kao besciljno, nerutinsko, nenužno, slobodno kretanje i prolaženje gradom kod Šegedinovih šetača nadmašuje puko prostorno određenje kretanja od jedne do druge prostorne točke te podrazumijeva proces koji poprima psihološku dimenziju evidentnu, uz osjećaj usamljenosti, u percepciji okolnoga svijeta, mentalnu dimenziju očitu u kognitivnim procesima, potom filozofsku dimenziju vidljivu u egzistencijalnoj upitanosti flâneura te najposlije i semiotičku dimenziju u pridavanju značenja i stvaranja priče te u stalnoj potrazi za novim značenjima i pričama.

Ovim se radom u navedenom eseju propituju autorova estetička razmatranja o pojmovnome paru oblik/sadržaj u kontekstu odvajanja od socrealističkoga normativa koji je sadržaj nadređivao obliku te je, ističući tematski sustav umjetnosti, marginalizirao svaki govor o formi i stilizaciji. Suvremena kritička misao polemički je propitala naslijeđe »gotovih« analogijskih izvoda, među kojima i »formulu« jedinstva tj. apsolutne uvjetovanosti oblika i sadržaja te je, istražujući funkcije suvremene umjetnosti i odnos umjetnosti prema zbilji, uputila na to da je dihotomijski pojmovni par oblik/sadržaj potreban suvremenomu diskursu o umjetnosti, ali i bremenit te nedostatno teorijski razrađen budući da ga je poetička opredijeljenost socrealizma jednoznačno odredila. U tom se kontekstu Šegedinov Esej o obliku i sadržaju, kao traktat o području stvaralaštva vlastitih zakonitosti koje ne mogu biti obuhvaćene teorijom odraza, promatra kao prilog prevrednovanju poslijeratnih monističkih teorijskih koncepata jer se u njemu afirmira teza o samostalnijem životu oblika koja će svoju punu razradbu imati u radovima pripadnika tzv. zagrebačke stilističke škole te tako biti jedna od gradbenih sastavnica osuvremenjivanja estetičko-kritičkih pristupa u nas. Navedeni se esej u radu promatra kao teorija o umjetnosti proizašla iz prakse onoga koji ima unutarnju potrebu stvaranja umjetničkoga izraza te se upravo u kontekstu te povezanosti, umjetničkoga stvaranja i teoretskoga govora o njemu, pokušavaju artikulirati Šegedinovi estetički postulati i problematizirati u kontekstu onodoblja.

Cijenjeni hrvatski teatrolog Nikola Batušić bio je "spiritus movens" " Dana hvarskoga kazališta" i u tekstu se sagledava njegova uloga na tom skupu znanstvenika i izvođača. Batušićev rad prikazan je sa stručnog stajališta, s posebnim osvrtom na njegovu studiju "Povijest hrvatskoga kazališta", ali i s privatne strane.

Rad analizira šest pjesama Antuna Šoljana posvećenih hvarskim temama polazeći od pojma „izgubljenoga zavičaja“, kojim je jednom prilikom on sâm nazvao rodni kraj svojega oca. Otok Hvar u tim se pjesmama izravno ili neizravno priziva kao konkretan prostor, te neke od njih i u naslovu sadržavaju hvarske toponime ; no, analiza pokazuje da on u njima istodobno postaje višeslojnim simbolom, u kojemu se prepleću autorova osobna povijest, problematika ljudske egzistencije te svrha i sudbina pjesništva.

Rad se bavi problemom reprezentacije grada u Šegedinovim putopisima. Grad u njima nije prikazan razglednički u maniri turističkih vodiča tek kao kulturno-povijesna, civilizacijska ili bilo koja druga materijalna činjenica svijeta, nego je posredovan odnosom subjekta putopisnog diskurza prema njegovoj složenosti. U toj psihoemotivnoj vezi i grad i subjekt koji je s njim u doticaju zadobivaju nova značenja, funkcije i uloge. Na tom tragu rad je usredotočen na modele oblikovanja reprezentacija grada i njegovih označitelja te na načine na koje te reprezentacije povratno oblikuju i preispisuju identitet subjekta putopisnog diskurza. Pritom treba napomenuti da su za odnos reprezentacija grada i subjekta putopisnog diskurza konstitutivni odnosi moći poput: domaće – strano, ondašnje – ovdašnje, um – tijelo, mitsko/ruralno – urbano, kulturno – prirodno, lokalno – globalno, ja – Drugi.

Nikola Batušić participated in thirty-six Hvar Theatre Days conferences. He presented his first communication in 1974 and the last one in 2009. This paper argues that the total of thirty-seven communications represent the backbone of Batušić’s theatrical work from the 1970s to the 2000s. Owing to their importance they are also included in Batušić’s books and studies published in that period. His main research areas are: Držić, his predecessors, contemporaries and followers; the Baroque and the School Theatre; the Kajkavian Theatre and the Kajkavian dramatic literature; the Croatian National Theatre in the period when it is headed by Demeter, Šenoa, Miletić, and Benešić; Branko Gavella and Miroslav Krleža, Finally, it is observed that Batušić’s approach to Croatian dramatic literature and Croatian theatre tends to change. In his earlier writing, Batušić is a theatre historian who, based on available resources, describes »the scenic image« of individual plays, stage productions and/or the entire periods. In the second part of his career, he is a comparative theatrologist, a scholar focusing on the analysis of connections between the Croatian theatre and its immediate and wider surrounding. In his later years, Batušić approximates the cultural approach to theatre and dramatic literature. Accordingly, he focuses less on the reconstruction of older and modern already staged plays, and more on the construction of a possible theatrical performance based on specific unpolished plays or scripts.

U radu se analizira lirska pjesma Južna strana Hvara Nikice Petraka. Utvrđuje se da je to pjesma bogate evokativnosti i slikovnosti koje ritam indicira i glazbenu dimenziju. Iako polazi od pejzažne osnove, pjesma se može interpretirati i kao ljubavna, a čitava zasnovana na asocijativnom retoričkom procesu, uspomenskom vezivu, očituje tijesnu povezanost vizualnog, prostornog i pojmovnog, napose je primjer lirike razaznavanja.

SAŽETAK: U ovom radu autorica tumači izbor iz pjesničke zbirke "By the Express Desire" dosad nepoznatog američkog pjesnika hrvatskih korijena Chestera "Chesa" Beersa (rođen u Kaliforniji, 1947. ili 1948. - umro 1987.). Lirski zapisi Ch. Beersa ovdje se po prvi put podastiru javnosti, kako u engleskom izvorniku tako u hrvatskom prijevodu Sintije Čuljat. Ovdje motrena Beersova zbirka nikad nije objavljena. Stoga se njegov rukopis te iz njega u ovom radu navedeni zapisi imaju smatrati zaštićenim autorskim rukopisom. Beersovi zapisi tematski su vezani za njegovo ratno iskustvo, ali i za njegova putovanja Europom i Hrvatskom. Razvidna je u njima Beersova očaranost domovinom njegovih predaka, među ostalim i otokom Hvarom. ABSTRACT: In this paper, the autor deals with a collection of poems called "By Express Disorder" written by - up to now - an unknown American poet of Croatian roots - Chester V. "Ches" Beers (b.in California in 1947 or 1948 - d. 1987). (Beers' Croat grandparents from his mother's side immigrated to the USA in 1913.) He is the author who was born in California, and who lived the last years of his life in Oregon, or as he himself wrote: "he was de-californicized in order to become oregonicized". Since his early youth, Beers was a hundred percent disabled veteran of the Vietnam War ; at the age of twenty, in 1967, he was poisoned by inhaling the poisonous herbicide Agent Orange. The poems selected for this paper have been taken from Beers' collection of poems which was the result of "an insatiable desire to travel again". During the years of 1986 and 1987, Beers travelled through North America, Europe, and Croatia, recording his impressions in lyrical notes. Beers' collection, thematically connected to his own war-time experiences, but undoubltedly, also colored by a fascination (both positive and otherwise) with the homeland of his ancestors, has never been published in the United States of America, nor in Croatia, and poems selected for this occasion (from the granted manuscript of the collection) are presented and interpreted - offered for the first time ever to the public in the dominant translation from the English language, done by Sintija Čujat. That is why the lyrical notes of Ch. Beers presented in his collection "By Express Desire" and in this paper are considered to be the author's manuscript protected by copyrights.