Petar Šegedin i flanerizam

S aspekta prostorne dimenzije u Šegedinovim prozama iz zbirki Pričanje (1991.) i Biti… (1997.) artikulira se fenomen ruralnoga i urbanoga. Članak se bavi problematikom reprezentacije urbanoga prostora na primjerima iz navedenoga dijela opusa Petra Šegedina koji se odnose na Zagreb i druge gradove kao mjesta njegovih dekadentnih književnih likova. U središtu analitičke pozornosti bit će lik šetača / skitnice, kojega u svojim djelima Petar Šegedin oblikuje kao psihički rastrojenoga, usamljenoga, refleksivnoga, introspektivnoga, modernoga flâneura, sklonoga samoanalizi i racionalizaciji viđenoga i doživljenoga, a flaniranjem, šetnjom, hodanjem, prolaženjem gradskim ulicama, četvrtima, trgovima i parkovima aktivira svoje mentalne procese te doseže smisao svoje egzistencije. Osim osmišljavanja egzistencije, Šegedinov koncept flâneura ima važnu ulogu u uspostavljanju priče i pripovijedanja, koji daju smisao subjektu i svijetu (npr. Kad šetnja priča), a tu ulogu eksplicira autoreferencijalnim postupkom. Flaniranje kao besciljno, nerutinsko, nenužno, slobodno kretanje i prolaženje gradom kod Šegedinovih šetača nadmašuje puko prostorno određenje kretanja od jedne do druge prostorne točke te podrazumijeva proces koji poprima psihološku dimenziju evidentnu, uz osjećaj usamljenosti, u percepciji okolnoga svijeta, mentalnu dimenziju očitu u kognitivnim procesima, potom filozofsku dimenziju vidljivu u egzistencijalnoj upitanosti flâneura te najposlije i semiotičku dimenziju u pridavanju značenja i stvaranja priče te u stalnoj potrazi za novim značenjima i pričama.