Search

U stručnom izvješću daju se rezultati najnovijih arheoloških istraživanja provedenih na lokalitetu. Tekst je potkrijepljen brojnim ilustrativnim prilozima. Istraživanjem 2008. učinjen je veliki pomak u saznanjima o sakralnome kompleksu na položaju današnje crkve sv. Lovre u Crkvarima. Istraživanja na istoku okolo apside sa svom složenom slojevitošću i bogatim nalazima dala su niz informacija koje pomažu za interpretaciju slijeda horizonata pokopavanja na ovome položaju kao i o slijedu pojedinih građevinskih faza na lokalitetu. Dva nalaza novca Nikole Iločkoga predstavljaju ne samo rijedak i značajan nalaz u Hrvatskoj nego i pravi raritet s obzirom na kontekst nalaza, naime jedan od njih potječe iz intaktnog sloja, očuvanoga usprkos brojnim ukopima pokojnika koji su obavljeni na tome području tijekom vremena. Taj nalaz uvelike pomaže interpretaciji pojedinih graditeljskih faza, a osobito horizonata pokopavanja. Ujedno novci Nikole Iločkoga ukazuju na značaj ovoga lokaliteta u srednjem vijeku. Ovu crkvu, koju je dao podići sam Nikola Iločki, odnosno jednu od njenih faza, valja sagledati i u kontekstu drugih objekata iz razdoblja srednjeg vijeka, podignutih na prostoru sjeverne Hrvatske, od kraljevskog grada Iloka na istoku pa do Hrvatskog Zagorja s nizom plemićkih burgova na zapad. Crkvari su pokazali da se na ovom prostoru nije nalazila samo još jedna u nizu manjih gotičkih grobljanskih crkva, nego da je tu bio važan sakralni kompleks koji je na vrhuncu svoje graditeljske faze sadržavao trobrodnu gotičku crkvu sa snažnim zvonikom na zapadnom pročelju. Nalaz do sada potpuno nepoznate trobrodne crkve u Crkvarima, s kontinuitetom pokopavanja na tom položaju još od 11. stoljeća pa sve do današnjih dana na obližnjem groblju, ukazuje i na posve drugačiju značaj ovoga kraja u srednjem vijeku, a svakako uvelike mijenja sliku i pomiče granice naših dosadašnjih saznanja o naseljenosti ovog dijela srednjovjekovne Slavonije u 15. stoljeću. Ujedno nam ovogodišnji rezultati arheoloških istraživanja predstavljaju i svojevrsnu obvezu za daljnjim istraživanjem i rasvjetljavanjem prošlosti ovog važnog lokaliteta.

U članku su obrađeni nalazi tekstila iz grobova br. 43 i 112, pronađenih tijekom arheoloških istraživanja 2004. i 2005. godine na lokalitetu Crkvari – crkva Sv. Lovre. Oba groba nalazila su se uza sjeverni zid crkve, unutar arheološkim istraživanjima otkrivene sakristije. Grob 43 se fizički i stratigrafski nalazio iznad groba 112. U zapuni groba 43 pronađeno je nekoliko dijelova traka tkanine sa zlatnim nitima (N 118). U zapuni groba 112 također je pronađena traka tkanine sa zlatnim nitima (PN 33), te dislocirana lubanja mlade žene, omotana ostacima tkanine vezene zlatnim nitima (PN 27). Analizom tkanine ustanovljeno je da se radi o dijelovima dvaju odjevnih predmeta, najvjerojatnije ženske kape (PN 27) te trake (PN 33 i N 118) koja je obrubljivala neki odjevni predmet. Tekstil iz oba groba pripadao je skupocjenim odjevnim predmetima čija je upotreba bila ograničena na izdvojene i bogatije slojeve stanovništva. Na temelju arheološke stratigrafije te apsolutnokronološke datacije C14 metodom pronađene tekstilne predmete možemo datirati oko sredine 16. st.

U disertaciji se obrađuju srednjovjekovna nalazišta obrambenog karaktera na prostoru srednjovjekovne Slavonija – regnum Sclavoniae – koja je nastala iz zajednice srednjovjekovne Križevačke, Zagrebačke i Varaždinske županije, ustrojene od strane zemljoposjednika sredinom 13. stoljeća, a koja je obuhvaćala prostor današnje Središnje Hrvatske. Taj se prostor u srednjem vijeku očitao kao svojevrsna cjelina i u crkvenoj organizaciji pod institucijom Zagrebačke biskupije. Rad se, međutim, ne ograničava na razdoblje od 13. do 15. stoljeća, već se kroz njega pokušava dati dublji uvid u arheološku sliku fortifikacijskih nalazišta i mogućih fortifikacijskih nalazišta kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka, odnosno od vremena intenzivnijeg slavenskog naseljavanja ovog prostora. Mogući razvojni procesi organizacije lokaliteta obrambenog karaktera prate se kroz četiri razdoblja – 7. i 8. stoljeće (vrijeme zaposjedanja prostora i prva stoljeća u novoj postojbini pod avarskom dominacijom), zatim kraj 8. s 9. stoljećem (konsolidacija prostora, razdoblje franačke supremacije i prve slavenske kneževine) te 10. stoljeće (vrijeme sukoba s Mađarima), potom 11. i 12. stoljeće (vrijeme vladavine prvih Arpadovića, vrijeme formiranja županijskog sustava s kastrumom kao upravnim sjedištem) te razdoblje 13. do kraja 15. stoljeća, odnosno do kraja srednjega vijeka. Ustanovljeno je da se na području srednjovjekovne Slavonije za sada ne može govoriti o organiziranome obrambenom sustavu prije zadnjeg spomenutog razdoblja, odnosno prije vremena od 13. do 15. stoljeća. Naime, iako na zapadnoslavenskom prostoru postoji niz lokaliteta – ranosrednjovjekovnih burgova i gradišta, na našem području ona još nisu arheološki dokazana. Čini se da prve takve lokalitete susrećemo u razdoblju razvijenog srednjeg vijeka, u doba vladavine posljednjih Arpadovića, odnosno u vrijeme kraja 12. i početka 13. stoljeća. Uzrok tome tek treba ustanoviti u budućim istraživanjima, a jedan od mogućih povoda takvoj slici, dakako, jeste nedovoljna istraženost ili nepostojanje ciljanih arheoloških istraživanja koja bi se bavila tom problematikom. Krajem 12. stoljeća i početkom 13., a osobito nakon sredine 13. stoljeća, slika arheoloških nalazišta obrambenog karaktera korjenito se mijenja. I na našem prostoru se javlja niz lokaliteta datiran u to razdoblje, a ističe se pojava kamenih burgova, karakteristična u tom vremenu za čitav prostor Srednje Europe. Na području srednjovjekovne Slavonije uočljiv je cvat podizanja kamenih burgova nakon provale Mongola 1242. godine. Međutim, više burgova stručnjaci ocjenjuju i starijim gradnjama, zdanjima podignutima krajem 12. i u prvoj polovini 13. stoljeća, a to bi bili burgovi Stari grad Žumberak, Stari grad Tuščak, Pusta Bela, možda i Margečan, zatim Veliki i Mali Kalnik te Okić, a prema mišljenjima nekih autora tom bi vremenu valjalo pripisati i podizanje burgova Stari grad Krapina te Zakleti breg kod Starigrada. Većina ostalih burgova građena je poslije mongolske provale kada je kralj poticao njihovo podizanje dodjelom dozvola za gradnju svojim vjernim plemićima. Tijekom 14. stoljeća burgovi se izgrađuju u manjoj mjeri nego što je to bilo u drugoj polovini 13. stoljeća, koja ujedno predstavlja vrijeme njihova procvata. Burgovi su u razdoblju gotike i dalje vezani na postavke romaničkih. Dodana je jedna jednostavna značajka – životni uvjeti su se poboljšali te su i zahtjevi porasli. Burgovi dobivaju razne anekse i dogradnje. Fortifikacije dolaze u drugi plan, a reprezentativnost u prvi. To se osobito zamjećuje u 15. stoljeću. Fortifikacije se često ograničavaju samo na vanjski zid. Romanička jezgra se najčešće povećava i to na dva načina – koncentričnim ili radijalnim širenjem te uzdužnim, tj. aksijalnim širenjem, ovisno o konfiguraciji terena na kojem je burg podignut. Pregradnje i dodavanje obrambenih elemenata osobito su karakteristične za kasnije vrijeme kada je postojala opasnost od vatrenog oružja, a jasno se očituju na burgovima Cesargrad, Zelingrad i Trakošćan. Burgovi su bili veliki stimulatori promjena privrede i mreže naselja, oni su obnašali i administrativne funkcije prikupljanja prihoda od zemljišnih posjeda za kralja ili biskupa. Taj je mehanizam funkcionirao sve do 16. st., kada počinje jedno novo vrijeme, razdoblje novoga vijeka, a završava razdoblje kasnog srednjeg vijeka. U novije vrijeme se provodi nekoliko sustavnih arheoloških istraživanja i konzervacija burgova na promatranome području. Među njima je u disertaciji izdvojen lokalitet Plemićki grad Vrbovec u Klenovcu Humskom kod Huma na Sutli. Na tome lokalitetu se provode sustavna istraživanja kojima se do sada u cjelini uspjelo istražiti sjeverni prostor burga s tri prostorije. U disertaciji se donosi arheološka obrada svih kategorija nalaza s tog dijela burga, te se iznose ukupna saznanja o burgu, koja predstavljaju doprinos spoznajama o načinu života plemića u razdoblju od 13. do kraja 15. stoljeća, te o organizaciji unutrašnjeg prostora njegova sjedišta – burga. Radom se sugerira potreba objelodanjivanja dosadašnjih rezultata istraživanja nalazišta obrambenog karaktera – burgova i gradišta, te potreba poduzimanja ciljanih istraživanja izabranih gradišta kojima bi se mogla odrediti njihova funkcija i datacija. Na taj bi se način dobila i jasnija slika o funkcionalnoj distinkciji između gradišta i burgova kao i o njihovoj zajedničkoj ulozi u obrambenom sustavu srednjovjekovne Slavonije, o kojem na osnovi dosadašnjih arheoloških istraživanja možemo utemeljeno govoriti tek u razdoblju od 13. pa do kraja 15. stoljeća.

In the paper the results of archaeological research of the two sites – Virovitica-Đota and Virovitica-Kiškorija-jug, excavated on the place of the western Virovitica ring-road, are presented. These locations, positioned on elevated terraces in the Drava River Valley, were continuously settled from the Late Bronze Age, Roman Times to the Early Middle Ages. Archaeological excavations gave data for traces of mediaeval dwelling houses, hearths and other features. These objects, as well as small finds (mostly finds of pottery) are dated on the the site of Đota in the period from the 7th to the 8th centuries and later in the 11th century, while the nearby settlement on the site of Kiškorija-jug dates from the second half of 8th to the runup to the 10th century. The finds are going to be compared with the contemporaneous settlements known from the archaeological excavations and from the field surveys of the surrounding area. The results of the research represent a contribution to our knowledge of human habitation in the Northern Croatia, especially in the region of the fertile Drava River plain.

Medieval hillforts and lowland moated and mounded sites are found throughout the entire area of the interfluve of the rivers Mura, Drava, Sava and Danube, in northern Pannonian part of Croatia, which has always constituted a cultural/historical corridor that is intersected by longitudinal east-west transit routes and transversal routes that are vital to communication between Central and Eastern Europe and the Adriatic and wider Mediterranean sphere. Many of the fortifications in east Croatia remain unidentified, due to lower archaeological activity concerning both research and publication. Nowadays, undertaking field surveys of a number of forts in eastern part of Croatia is not possible due to residuals of undermined areas from the Croatian War of Independence. That’ s why the research is concentrated to northwest Croatia where nearly hundred of the fortifications were explored both from aerial photographs and through archaeological reconnaissance, and the results of undertaken archaeological excavations were also consulted as well. These fortifications consist of a central elevation protected by a ditch and a rampart or a system of ditches and ramparts. Unlike stone-castles, they are built mostly with earth and timber. Out of 91 medieval hillforts and moated sites in North-Western Croatia only two can be dated in the 11th century with substantial archaeological evidence. The invasion of the Mongols in 1241, as well as the long lasting danger of Turkish attacks in Late Middle Ages, contributed to an intensified construction of such fortifications.

Godine 2007. Institut za arheologiju je nastavio arheološka istraživanja srednjovjekovne crkve s grobljem u Crkvarima. U kasnom srednjem vijeku položaj je graditeljskim intervencijama preinačen u srednjovjekovno gradište. U istraživanjima 2007. g. pronađene su zidane strukture iz razdoblja srednjeg vijeka te novog vijeka na prostoru zapadnog pročelja crkve. Zabilježeno je i istraženo 60 grobova. Unutar prostorije omeđene crkvom, odnosno zidom SJ 65 te zidovima SJ 442 i SJ 024/023 istraženi su grobovi G 169, 170, 171, 172, 173, 175, 176, 177, 179, 181, 184, 185, 187, 188 (slika 2). Oni pripadaju recentnome horizontu ukopavanja na lokalitetu. I kod njih dolazi do preslojavanja. Najkasnijem novovjekovnom sloju pripada prvi sloj ukopavanja grobova na zapadnijoj površini ovogodišnje istraživane površine. To su grobovi G 144, 146, 147, 148, 149, 150, 151, 152, 153, 154 i 164. Neki od njih predstavljaju vrlo kasne ukope (uglavnom grobovi djece uz samu crkvu). U ovaj horizont možda pripadaju i G 163 u zapuni unutar grobnice, (zatvorene zidom SJ 444 na istoku te strukturama SJ 485 i SJ 486), a vjerojatno i donji grobovi unutar grobnice G 200 i G 201. Nakon pokopavanja navedenih grobova prvog ukopnog sloja slijedi drugi sloj novovjekovnih grobova, čiji se ukopi raka također ponekad i međusobno oštećuju - G 155, 158, 159, 161, 162, 165, 166, 167 i 168. Zamjetnu cezuru u kontinuiranome ukopavanju čini situacija sloja 508 (podnica, tj. estrih?) i SJ 518 – urušenja. Ispod tih slojeva slijede ukopi starijeg horizonta i to u više slojeva ukopavanja. Ovaj sloj grobova, za razliku od mlađega novovjekovnog koji je imao priloge krunica, nema priloge, no učestalo sadrži dijelove odjeće – nošnje, odnosno brončane kopčice (kukice i ušice). Od svih se grobova izdvaja grob G 199 u □ B7d. Njegova zapuna SJ 616 je različita od ostalih, sastoji se od čiste ilovače bez imalo primjesa šute. Grob možda pripada najstarijem horizontu ukopavanja. Tri su groba istraživana unutar sjeverne sakristije (G 141, 142 i 143) – oni pripadaju najstarijem horizontu ukopavanja na lokalitet.

U radu se predstavlja srednjovjekovno arheološko nalazište Vojakovački Osijek-Mihalj koje se sastoji od tri objekta – zemljane utvrde te dva kamena objekta vjerojatno sakralne namjene. Arheološki spomenički sklop na Mihalju, na kojem do danas nisu provedena arheološka iskopavanja, ali koji se ukazuje kao važan i nadasve zanimljiv lokalitet za srednjovjekovnu arheologiju, stavljen je u uži vremenski i prostorni kontekst, i to na osnovi multidisciplinarnog sagledavanja rezultata povijesno- topografskih istraživanja, vanjskih arheoloških morfoloških obilježja samoga lokaliteta te razmatranja analognih srednjovjekovnih arheoloških nalazišta toga tipa na širem prostoru

Daju se rezultati arheoloških iskopavanja 2007. godine, opisi svih grobnih cjelina, zidanih struktura, arheoloških slojeva, ukopa i zapuna. U iskopavanjima 2007. g. zabilježeno je i istraženo 60 grobova. Tri su groba istraživana unutar sjeverne sakristije (G 141, 142 i 143) – oni pripadaju najstarijem horizontu ukopavanja na lokalitetu. Ostali grobovi potječu sa zapadnog i sjeverozapadnog područja oko današnje crkve. Ukupno je s porijašnjim istraživanjima IARH-a istražena 201 grobna cjelina.

Ovogodišnja istraživanja bila su zaštitnoga karaktera. Istraživana je površina kojom je trebalo provesti cijevi za odvod krovne i podzemne vode s prostora sjeverne sakristije. Pronađeno je 24 grobova. Najvrjednije rezultate dalo je istraživanje samog ruba padine središnjeg uzvišenja na kojem specifična stratigrafija i taloženje slojeva daju podatke o vremenu iskopavanja obrambenog jarka i načinu gradnje, odnosno učvršćivanja ruba zaravni gradišta.

U 2007. g. nastavljena su sustavna arheološko-konzervatorska istraživanja srednjovjekovnoga burga koji se spominje u povijesnim izvorima kao castrum Vrbouch. U izvještaju su detaljno izloženi svi postupci i metode arheoloških i konzervatorskih radova te ovogodišnji rezultati.

U radu se objavljuju nova arheološka nalazišta, otkrivena uz rječicu Veliku, oko 5 kilometara istočno od Svetog Ivana Žabna. Nalazišta se opredjeljuju prema njihovom karakteru (naselja, utvrda) i smještaju u uži vremenski okvir na osnovi tipološko-kronološke analize keramičkih nalaza priku-pljenih prigodom rekognosciranja. Na lokalitetu Ladinec-Čatrnja ustanovljeno je veće naselje iz kasnog brončanoga doba. Položaj je bio nastanjen i u razdoblju mladeg zeljeznog doba, antike te u kasnom srednjem vijeku. Na blago povišenoj gredi kod sela Majur ustanovljeno je naselje iz razdo-blja neolitika, eneolitika i kasnoga brončanoga doba, a na manjoj površini zamijećeni su i nalazi koji upućuju na postojanje manjeg rimskog ruralnog naselja. Podno brežuljka, u močvarnoj dolini rječice Velike podignuta je zemljana utvrda zvana Belovar Hi Turski grad. Za čitav promatrani kraj načinjena je i analiza zračnih snimki kojom je potvrdena slika rasprostiranja arheoloskih tvorevina otkrivenih u arheološkim rekognosciranjima. Daljinskom interpretacijom otkriveni su i daljnji novi arheološki objekti, odnosno položaji., The paper brings new findings at archaeo¬logical sites located near the villages of Majur (Zagreb County, Commune of Farkaševac) and Ladinec (Koprivnica-Križevci County, Commune of Sveti Ivan Žabno), which are situated to the north and south of the Sveti Ivan Žabno-Bjelovar road. The findings are based upon typological and chronological analysis of pottery gathered during superficial field examination as well as aerial pho¬tos (Chart 1). Common features of these locations are gentle hills and rich water currents in the val¬leys, which made the area suitable for settlements. Special attention in this work is paid to the stream Velika that used to be of much greater importance than it is today. Fragments of pottery found in the western part of Ladinec-Čatrnja location(Fig.l:l) clearly show a settlement typical of the Virovitica cul¬tural group from the beginning of late Bronze Age, 14th -12th cent. BC (T.3). Pottery dating from the same period was found in the central part of Čatrnja (Fig.l:2) and in the eastern part called Zukve (Fig.l:3; T.4). The same locations are rich in pottery from the newer Iron Age.The same area hid fragments of ancient (T5:l-8) and late medieval pottery (T.6). At Majur location, in the upper layer to the north from the last houses the archaeologists discovered prehistoric settlements dating from ne-olitic, eneolitic and late Bronze Age, all belonging to Zagreb group that chronologically corresponds to Baierdorf-Velatice group from the Mid-Danube basin (fig.2:l; T l-2).In the farther northern part of the prehistoric site a lot of ancient pottery was located (T.5: 9-10), while late medieval pottery was discovered only sporadically (Fig.2:2). Op¬posite these upper positions, in the swampy valley there stand the remains of a medieval fortress named 'Grad / Town Belovar'. It is possible that the swamp was directly connected with the Velika stream (Fig. 2:4; Fig.4). The whole area has been screened and ana¬lysed from the air and these findings confirm the spreading of archaeological sites (Fig.1-2). Further works led to discovery of new archaeological loca¬tions dating from medieval times and the Modern Age. (Fig.3).

U 2006. g. nastavljena su sustavna arheološko-konzervatorska istraživanja plemićkoga grada Vrbovca. Arheološkim istraživanjem obuhvaćena je površina sjeverozapadnog dijela lokaliteta, izvan gabarita arhitektonskog sklopa, kako bi se definirao spoj temeljnih stopa sjevernoga i zapadnog zida burga. Pronađeni su ostaci drvene konstrukcije. Radi li se o ostacima skele koja je služila zidarima iz 13. stoljeća pri gradnji romaničkoga burga, razjasnit će tek nastavak arheoloških istraživanja. Nastavljeni su i zaštitni konzervatorski i konsolidacijski radovi na istraženoj arhitekturi.

Barokizirana, izvorno gotička crkva Sv. Lovre kod sela Crkvari (općina Orahovica, Virovitičko-podravska županija) nalazi se na izdvojenom brežuljku s kojeg se pruža dobra kontrola šire okolice (slika 1). Okružena je dubokim opkopom i zemljanim bedemom. Gotička faza crkve je na osnovi profilacije južnog portala okvirno datirana u 15. st. Institut za arheologiju u Zagrebu započeo je 2003. g. sustavna arheološko-konzervatorska istraživanja koja su rezultirala otkrićem dijela gabarita srednjovjekovne i barokne arhitekture sjeverno od crkve kao i grobnih cjelina. God. 2005. istraživanja su nastavljena na prostoru sjeverno od crkve (slika 2). Istraženo je daljnjih 66 grobnih cjelina (slika 3, tablica 1), što s prijašnjim istraživanjima daje ukupan broj od 116 grobova. Osim mlađih grobnih cjelina, čiji su duboki ukopi često uništili ili oštetili starije cjeline, zamijećen je sloj grobova koji se na osnovi stratigrafije te pojedinačnih nalaza može datirati u razdoblje 13. stoljeća. Iako je, zbog učestalosti ukopavanja (više od 100 ukopa) na malom prostoru unutar novootkrivene sakralne prostorije uz gotičku ckrvu Sv. Lovre, teško pratiti stratigarfski slijed obavljenih ukopa (grobne rake su rijetko očuvane), ipak je detaljno snimanje svih grobnih cjelina totalnom geodetskom stanicom omogućilo uspostavljanje vremenskih odnosa između pojedinih grobnih cjelina. Nalazi tkanine vezene zlatnim nitima (PN 27, PN 33) te jednostavnih kopčica (PN 34, kukica-kvačica) iz groba 112 i brončanog dugmeta (PN 30) iz groba 107 tipološki su pokazatelji razdoblja novoga vijeka, zatim eventualno kasnoga srednjeg vijeka (brončani prsten PN 31 iz groba 102). Razdoblju kasnoga srednjeg vijeka ide u prilog nalaz novca Matije Korvina iz groba 42. Istraživanja 2005. dala su 3 nalaza novca - nalaz srebrnog novca PN 23 u zapuni groba 60, koji je možda pripadao starijim grobovima 93, 86 ili 76, zatim pojedinačan nalaz srebrnog novca koji je možda pripadao grobu 114, te srebrni novac pronađen nedaleko groba 109. Značajan je nalaz para velikoformatnih S-karičica (PN 29), pronađenih izvan grobne cjeline, koji ukazuje na stariji horizont pokopavanja na groblju. Signifikantno je da je pokopavanje unutar gotičke kapele ili sakristije, podignute sjeverno uz crkvu Sv. Lovre, trajalo tijekom dugog razdoblja kasnoga srednjeg vijeka, a vjerojatno i u novome vijeku. Podizanjem gotičke crkve i kapele (napominjemo da još nije definiran njihov vremenski slijed gradnje) oštećeni su grobovi starijeg horizonta, možda ukopavani oko starije, romaničke arhitekture koja se naslućuje ispod zapadnijeg dijela današnje crkve. Zasigurno će daljnja arheološka istraživanja, potkrijepljena dostignućima drugih struka, povijesti i povijesti umjetnosti, kao i apsolutnim datacijskim metodama, rezultirati cjelovitom slikom o sakralnom i utvrđenom spomeničkom kompleksu na položaju današnje crkve Svetoga Lovre kod sela Crkvara.

U 2008. g. nastavljena su sustavna arheološko-konzervatorska istraživanja srednjovjekovnoga burga Vrbovca u Klenovcu Humskom. Istraživanjima je obuhvaćeno područje istočnog prostora izvan jezgre burga gdje je nađena uska dugačka prostorija, za sada nepoznate namjene, a možda je valja povezati s ulazom u burg. Nalazi odbačenih ulomaka keramičkih lonaca i životinjskih kostiju iz najdubljih slojeva na tome dijelu lokaliteta potječu iz prve polovine 13. stoljeća. Istraživan je i prostor jugoistočnog dijela dvorišta gdje je ustanovljeno postojanje drvene građevine koja potječe iz vremena nakon što je srednjovjekovni burg bio već u ruševinama. Repertoar nalaza unutar drvene građevine ukazuje na boravak čovjeka visokog standarda (prema nalazima ostataka kaljeve peći bogato ukrašene pećnjacima), a vjerojatno se radilo o kaštelanu vojne posade koja je ovaj napušteni burg koristila kao kontrolnu obrambenu točku šireg područja u razdobljima turske opasnosti u 16. stoljeću. Na osnovi pojedinih povijesnih dokumenata, za pretpostaviti je da je u tom razdoblju ovaj položaj bio u rukama obitelji Rattkay.

Arheološko nalazište Virovitica-Korija prema keramičkim nalazima iz pronađenih objekata preliminarno može datirati u u razdoblje kasnog neolitika ili ranog eneolitika, kasne faze sopotske kulture. Naselja je vjerojatno bilo izduženog oblika i prostiralo se u smjeru sjeverozapad-jugoistok, a trasa ceste buduće zapadne obilaznice Virovitice sječe tek njegov manji dio.

U razdoblju od 1996. do 2003. godine, na položaju vrta i voćnjaka kuće br. 99 u Dugoj ulici u Vinkovcima, vlasnik zemljišta pronalazio je vrijedne ranosrednjovjekovne nalaze, rijetke i sporadične na čitavom prostoru Hrvatske. Nakon dojave o pronalascima, djelatnici Gradskog muzeja u Vinkovcima redovito su izlazili na teren, a objavu nalaza i nalazišta prepustili su autoricama rada. U radu se obrađuje deset ukupno otkrivenih grobova koji ukazuju na to da je na položaju Duge ulice u ranom srednjem vijeku bilo smješteno slavensko paljevinsko groblje. U devet su grobova ostaci spaljenih ljudskih kostiju položeni na dno rake u urni, a u jednome na dno grobne rake bez urne. Rake su plitko ukopane, kružnih i ovalnih tlocrta. Pojedine urne te kosti iz groba bez urne bile su poklopljene ulomkom rimske opeke. Antropološka analiza je pokazala da se radi o grobovima trojice muškaraca, četiriju žena i troje djece. Grobovi su uglavnom siromašni nalazima, a izdvaja se grob djeteta br. 4 u kojem su, osim urne, pronađeni željezni dijelovi ručke i obruča drvene vedrice, vršak željezne strelice te tri ulomka željeznih noževa. U tekstu se donosi i pregled svih poznatih lokaliteta na području Hrvatske i šire, na kojima postoje podaci o ranosrednjovjekovnom paljevinskom grobnom nalazu ili paljevinskome groblju. Razmatra se paljevinski grobni ritus u širem geografskom i kronološkom kontekstu s posebnim obzirom na promjene u pogrebnim običajima, odnosno na pojave biritualnih i kosturnih groblja. Tipološko-kronološkom analizom grobnih nalaza, sagledavanjem paljevinskog pogrebnog ritusa u širem geografskom kontekstu te pomoću alternativne metode radiokarbonskom analizom uzoraka ugljena iz grobova vinkovačko je paljevinsko groblje datirano u razdoblje kraja 7. do polovine 8. stoljeća. Na položaju Duge ulice 99 svoje su pokojnike ukopavali Slaveni koji su u tome razdoblju, na jugozapadnome pograničnome području avarske državne tvorevine, njegovali svoj tradicionalan i izvoran način života što se manifestiralo i u njihovom incineracijskom pogrebnom običaju, neovisno od obližnjeg stanovništva koje je prakticiralo inhumacijski način pokopavanja.

The originally Gothic Church of St. Lawrence, close to the village of Crkvari (Orahovica Municipality, Virovitica-Podravina County), renovated in baroque style, is situated on an isolated hill with a commanding view of the wider surroundings. It is surrounded by a deep trench and earthen ramparts. Based on the profile of the south portal, the Gothic phase of the church has bee dated to approximately the fifteenth century. In 2005 the Institute of Archaeology in Zagreb continued excavations in the zone north of the church where a sacral room was unearthed - the Gothic chapel or sacristy. A further 67 graves were excavated, which together with earlier excavations makes a total of 116 graves. Burials in the Gothic chapel or sacristy lasted during the long period of High and Later Middle Ages and probably also in modern history. A layer of graves was also identified, which on the basis of its stratigraphy and individual finds, can be dated to the thirteenth century, before the Gothic church and chapel/sacristy were built.

Institut za arheologiju je u razdoblju od 20. do 26. srpnja 2005. g. obavio probna arheološka istraživanja na dijelu lokaliteta Debela šuma kojim prolazi trasa buduće autoceste Beli Manastir - Osijek – Svilaj, dionica Đakovo – Sredanci, stacionaža 72+750 do 73+150 km. Arheološki lokalitet Debela šuma smješten je uz južne i jugoistočne rubove široko rasprostranjene šume po kojoj je lokalitet dobio i ime, zapadno od mjesta Stari Perkovci, odnosno jugozapadno od Dragotina (općina Vrpolje, Brodsko-posavska županija). Preventivno je zaštićen kao spomenik kulture. Prostire na relativno ravnome terenu, no na povišenoj terasi spram istočne udoline. Sjeverni dio lokaliteta je do 1, 5 m viši od južnoga (100, 19 m n/m spram 98, 65 m n/m). Probna arheološka istraživanja lokaliteta Stari Perkovci-Debela šuma provedena su radi dobivanja uvida u karakter lokaliteta i rasprostranjenost nalaza prije poduzimanja zaštitnih arheoloških istraživanja (slika 1). Ustanovljeno je postojanje ostataka naselja iz razdoblja prapovijesti, vjerojatno kasnog neolitika, te kasnog srednjeg vijeka. Zabilježena je gusta rasprostranjenost kulturnih objekata te širenje prapovijesnog naselja prema sjeveru, izvan preliminarno zabilježene zone arheološkog nalazišta. Zabilježeni su ostaci prapovijesnih zemunica te srednjovjekovnih nadzemnih kuća, zatim otpadnih jama, ostataka od stupova i drugih tvorevina (slika 2). Prapovijesna keramika loše je fakture, relativno tankih stijenki smećkastih boja. Pronađeni su i brojni artefakti cjepane litike (slika 3). Kasnosrednjovjekovna keramika uklapa se u uobičajen repertoar kuhinjske keramike (lonci, poklopci), a zabilježeni su i nalazi stolne keramike (vrčevi crveno bojani mrežastim motivima) koji ukazuju na viši standard i status pojedinaca.

U 2005. g. nastavljena su sustavna arheološko-konzervatorska istraživanja plemićkog grada Vrbovca, poznatog iz povijesnih vrela u razdoblju od 1267. do 1497. godine. Arheološkim istraživanjem obuhvaćena je sjeverna površina zaravni, izvan gabarita arhitekture srednjovjekovnoga grada kako bi se oslobodio masivni sjeverni zid burga i kako bi se pristupilo njegovoj konzervaciji. Dužina zida je 20 m, a širina 2 m. Vanjsko lice je građeno od pravilnijeg kamena poslaganog u relativno pravilnim redovima visine oko 25 cm (slika 1). I unutrašnjost zida je građena « u redovima» , ali je korišteno nepravilnije kamenje. Vezivo je žuti malter. Zidanjem se imitirao izvorni način gradnje (nizanje kamenja u pravilnim redovima s dopuštanjem povremenog „ gubitka“ reda radi poravnavanja nivelacije redova uslijed specifične konfiguracije terena) (slika 2). Rekonstruirana su pojačanja zida na onim mjestima gdje je bilo dovoljno elemenata za rekonstrukciju (sjeverozapadni ugao – SJ 082 i SJ 086) te duž čitave sjeverne strane zida (SJ 082), sve do  E7 gdje se pristupilo oponašanju izvorne gotičke intervencije na romaničkoj arhitekturi (SJ 084). U konzervatorskim radovima je predstavljena gotička intervencija – popravak već u srednjem vijeku oštećenog dijela (vjerojatno zbog loše statike – na samoj litici, kamenu živcu loše kvalitete) izvornog romaničkog zida (slika 3). Pri arheološkim iskopavanjima pronađeni su ulomci pećnjaka za kaljeve peći s turnirskim i drugim motivima (slika 4), zatim ulomci keramičkih posuda, kovani čavli te životinjske kosti. Ističu se nalazi obrađenih gotičkih klesanaca od dovratnika.

God. 2006. arheološka istraživanja su obavljana na prostoru istočno od apside arheološki otkrivene sakristije, prema obrambenom jarku lokaliteta. Arheološka su istraživanja ove godine zaštitnoga karaktera jer su obavljana isključivo na površini koju je bilo potrebno arheološki istražiti kako bi se na tome mjestu postavile drenažne cijevi. Usprkos zaštitnome karakteru, rezultati su izuzetno značajni jer je istraživanjem obuhvaćen rub središnjeg uzvišenja čija stratigrafija daje pokazatelje u kojem vremenskome razdoblju je došlo do oblikovanja obrambenog jarka lokaliteta, odnosno kada je lokalitet preoblikovan u obrambene svrhe (zadržavajući ujedno i sakralnu funkciju)

U 2006. g. nastavljena su sustavna arheološko-konzervatorska istraživanja srednjovjekovnoga burga koji se spominje u povijesnim izvorima kao castrum Vrbouch. U izvještaju su detaljno izloženi svi postupci i metode arheoloških i konzervatorskih radova te ovogodišnji rezultati.

Tijekom 2004. g. nastavljena su sustavna arheološka istraživanja plemićkog grada Vrbovca, poznatog iz povijesnih vrela u razdoblju od 1267. do 1497. godine. Arheološkim istraživanjem obuhvaćen je zapadni i središnji prostor dvorišta burga. Otkriveno je lice masivne romaničke branič-kule. Ustanovljeno je postojanje nekoliko faza popravljanja hodne površine dvorišta kao i moguće postojanje cisterne burga. Pristupljeno je konzervaciji dijela najugroženijeg zapadnog zida burga.

U suradnji Gradskog muzeja Bjelovar i Instituta za arheologiju u Zagrebu nastavljena su sustavna arheološka istraživanja srednjovjekovnog nizinskog gradišta Gradina u Gudovcu kraj Bjelovara. Nalazi iz dosadašnjih istraživanja upućuju na razdoblje kasnog srednjeg vijeka, a luče se dvije faze: starija (15. st., kada je lokalitet imalo oblik dvojnog gradišta) te mlađa (kada je došlo do zatrpavanja jarka, oblikovanja jednog većeg središnjeg uzvišenja i podizanja novih objekata). U istraživanjima 2004. pronađeni su drveni konstrukcijski i obrambeni elementi gradišta iz starije srednjovjekovne faze.

U suradnji Gradskog muzeja Bjelovar i Instituta za arheologiju u Zagrebu nastavljena su sustavna arheološka istraživanja srednjovjekovnog nizinskog gradišta Gradina u Gudovcu kraj Bjelovara. Život se na lokalitetu odvijao i u prapovijesti, a u srednjem vijeku je podignuto gradište. Nalazi iz dosadašnjih istraživanja upućuju na razdoblje kasnog srednjeg vijeka, a luče se dvije faze: starija (15. st., kada je lokalitet imalo oblik dvojnog gradišta) te mlađa (kada je došlo do zatrpavanja jarka, oblikovanja jednog većeg središnjeg uzvišenja i podizanja novih objekata). U istraživanjima 2004. pronađeni su drveni konstrukcijski i obrambeni elementi gradišta iz starije srednjovjekovne faze.

Arheološki lokalitet Debela šuma smješten je zapadno od mjesta Stari Perkovci, odnosno jugozapadno od Dragotina. Preventivno je zaštićen kao spomenik kulture. Probna arheološka istraživanja odvijala su se u razdoblju od 20. do 26. srpnja 2005. g. Provedena su na dijelu lokaliteta kojim prolazi trasa buduće autoceste Beli Manastir - Osijek – Svilaj, dionica Đakovo – Sredanci, stac. 72+750 do 73+150 km. Ustanovljeno je kasnosrednjovjekovno naselje s gusto raspoređenim objektima - vjerojatno otpadnim jamama između vjerojatno nadzemnih stambenih objekata, te prapovijesno naselje (mlađe kameno doba)s otpadnim jamama i ukopanim/poluukopanim stambenim objektima.

U radu se predstavlja jedan odsječak srednjovjekovlja na primjeru jedne arheološke mikrocjeline gdje su posljednjih godina poduzeta intenzivnija arheološka istraživanja, od rekognosciranja do sustavnih arheoloških iskopavanja. Arheološka iskopavanja na srednjovjekovnoj nizinskoj zemljano-drvenoj utvrdi Gradić ili Turski brijeg dala su zanimljive rezultate u vezi s načinom gradnje, datacijom i funkcijom ovoga utvrđenog lokaliteta, a sagledavanjem odnosa gradišta spram istovremenog naselja na obližnjem položaju Dužine i crkve s grobljem na položaju Cirkvišče, arheološkom je metodom prepoznat specifičan slijed povijesnih i društvenih promjena jedne srednjovjekovne prostorne i društvene mikrocjeline.

God. 2005. nastavljena su arheološka istraživanja na prostoru sjeverno od crkve Sv. Lovre u Crkvarima. Istraženo je daljnjih 66 grobnih cjelina, što s prijašnjim istraživanjima daje ukupan broj od 116 grobova. Osim mlađih grobnih cjelina, čiji su duboki ukopi često uništili ili oštetili starije cjeline, zamijećen je sloj grobova koji se na osnovi stratigrafije te pojedinačnih nalaza može datirati u razdoblje 13. stoljeća. Iako je, zbog učestalosti ukopavanja (više od 100 ukopa) na malom prostoru unutar novootkrivene sakralne prostorije uz gotičku ckrvu Sv. Lovre, teško pratiti stratigarfski slijed obavljenih ukopa (grobne rake su rijetko očuvane), ipak je detaljno snimanje svih grobnih cjelina totalnom geodetskom stanicom omogućilo uspostavljanje vremenskih odnosa između pojedinih grobnih cjelina. Nalazi tkanine vezene zlatnim nitima (PN 27, PN 33) te jednostavnih kopčica (PN 34, kukica-kvačica) iz groba 112 i brončanog dugmeta (PN 30) iz groba 107 tipološki su pokazatelji razdoblja novoga vijeka, zatim eventualno kasnoga srednjeg vijeka (brončani prsten PN 31 iz groba 102). Razdoblju kasnoga srednjeg vijeka ide u prilog nalaz novca Matije Korvina iz groba 42. Istraživanja 2005. dala su 3 nalaza novca - nalaz srebrnog novca PN 23 u zapuni groba 60, koji je možda pripadao starijim grobovima 93, 86 ili 76, zatim pojedinačan nalaz srebrnog novca koji je možda pripadao grobu 114, te srebrni novac pronađen nedaleko groba 109. Značajan je nalaz para velikoformatnih S-karičica (PN 29), pronađenih izvan grobne cjeline, koji ukazuje na stariji horizont pokopavanja na groblju. Signifikantno je da je pokopavanje unutar gotičke sakristije, podignute sjeverno uz crkvu Sv. Lovre, trajalo tijekom dugog razdoblja kasnoga srednjeg vijeka, a vjerojatno i u novome vijeku. Podizanjem gotičke crkve i sakristije (napominjemo da još nije definiran njihov vremenski slijed gradnje) oštećeni su grobovi starijeg horizonta, možda ukopavani oko starije, romaničke arhitekture koja se naslućuje ispod zapadnijeg dijela današnje crkve.

Oko 1, 2 km sjevernije od sela Podgarić, 1, 8 km jugozapadno od sela Šimljanik otkriveno je visinsko gradište Podgarić – Gornja Josipovača, do sada nepoznato arheološkoj i ostaloj stručnoj javnosti. Gradište je podignuto na nadmorskoj visini od 251 m i kontrolira oko 300 m istočniju udolinu kojom teče potok Gornja Josipovača. Obrambenu cjelinu gradišta čini strmo glavno, odnosno središnje uzvišenje branjeno jarkom i bedemom te dodatna dva uzvišenja prirodnog brijega koja su uklopljena u fortifikacijski sustav te su vjerojatno bila povezana drvenim mostovima. Ovalno središnje uzvišenje (mjere zaravni: 18 x 24 m) nadvisuje jarak za 15 m. Pretpostavljamo da je čitavo gradište predstavljalo drveno-zemljanu utvrdu čija je svrha mogla biti branjeno sjedište nekog plemića ili isključivo vojne posade. Bez arheoloških iskopavanja ostaje otvoreno pitanje vremena podizanja gradišta. Moglo je biti podignuto već sredinom 13. st., kada je na području kontinentalne Hrvatske započela intenzivna gradnja obrambene arhitekture, ili pak u 15. st. u vrijeme prodora Turaka. Vjerojatno je gradište bilo uklopljeno u fortifikacijski sustav moslavačkih utvrda protiv Turaka, u vrijeme njihovih najintenzivnijih osvajanja u drugoj polovici 15. st.

Provedena su zaštitna arheološka istraživanja na dijelu preventivno zaštićenog lokaliteta kojim prolazi buduća cesta, Zapadna zaobilaznica Virovitice, od stacionaže 5+420 do 5+700 kmArheološko nalazište Virovitica-Korija prema keramičkim nalazima iz pronađenih objekata preliminarno može datirati u u razdoblje kasnog neolitika ili ranog eneolitika, kasne faze sopotske kulture. Naselja je vjerojatno bilo izduženog oblika i prostiralo se u smjeru sjeverozapad-jugoistok, a trasa ceste buduće zapadne obilaznice Virovitice sječe tek njegov manji dio.

U radu se predstavlja jedan odsječak srednjovjekovlja na primjeru jedne arheološke mikrocjeline gdje su posljednjih godina poduzeta intenzivnija arheološka istraživanja, od rekognosciranja do sustavnih arheoloških iskopavanja. Arheološka iskopavanja na srednjovjekovnoj nizinskoj zemljano-drvenoj utvrdi Gradić ili Turski brijeg dala su zanimljive rezultate u vezi s načinom gradnje, datacijom i funkcijom ovoga utvrđenog lokaliteta, a sagledavanjem odnosa gradišta spram istovremenog naselja na obližnjem položaju Dužine i crkve s grobljem na položaju Cirkvišče, arheološkom je metodom prepoznat specifičan slijed povijesnih i društvenih promjena jedne srednjovjekovne prostorne i društvene mikrocjeline.

Nastavljena su sustavna istraživanja prostora sjeverno uz crkvu Sv. Lovre. Uz velik broj istraženih grobnih cjelina, pri čemu je ustanovljena velika smrtnost djece, otkriveni su i dijelovi tlocrta prostorija i objekata srednjovjekovnoga arhitektonskog sklopa, oštećenog novovjekovnim pregradnjama i intervencijama. Na osnovi dosadašnjih istraživanja zaključuje se da su otkriveni dijelovi objekta sakralne namjene (sakristija ili ranija crkva) te možda dio tlocrta arhitekture samostanskog kompleksa

U radu se predstavlja jedan odsječak srednjovjekovlja na primjeru jedne arheološke mikrocjeline gdje su posljednjih godina poduzeta intenzivnija arheološka istraživanja, od rekognosciranja do sustavnih arheoloških iskopavanja. Arheološka iskopavanja na srednjovjekovnoj nizinskoj zemljano-drvenoj utvrdi Gradić ili Turski brijeg dala su zanimljive rezultate u vezi s načinom gradnje, datacijom i funkcijom ovoga utvrđenog lokaliteta, a sagledavanjem odnosa gradišta spram istovremenog naselja na obližnjem položaju Dužine i crkve s grobljem na položaju Cirkvišče, arheološkom je metodom prepoznat specifičan slijed povijesnih i društvenih promjena jedne srednjovjekovne prostorne i društvene mikrocjeline.

U članku je obrađen keramički materijal iz istraživanja ranosrednjovjekovnog naselja Torčec-Ledine 2002. g. Uz arheološku tipološko-kronološku obradu nalaza, potvrđenu i rezultatima radiokarbonske analize ugljena iz zatvorenih arheoloških cjelina, provedena su i mineraloško-petrografska ispitivanja karakterističnih keramičkih uzoraka. Na osnovi oblika posuda, njihovih osnovnih oblikovnih dijelova, tehnoloških obilježja i načina ukrašavanja, kao i njihovih analogija na stratigrafski istraživanim nalazištima šireg srednjoeuropskog i istočnoeuropskog prostora, posude s Ledina datirane su u drugu polovinu 10. i u 11. st. Život se u tom razdoblju odvijao naselju odvijao kroz nekoliko generacija ili tijekom kraćeg odsječka unutar tog vremenskog okvira.

U članku se daje pregled rezultata novijih arheoloških istraživanja u Torčecu i njegovoj okolici, u koprivničkom dijelu Podravine. Rad je usredotočen na arheološka nalazišta iz razdoblja srednjeg vijeka, osobito ona na kojima je Institut za arheologiju provodio probna ili sustavna arheološka istraživanja te intenzivna rekognosciranja.

Autorice iznose osnovne podatke o izgledu nizinske utvrde kod Novske, do sada nepoznate u stručnoj literaturi, a u narodu zvane Orešić grad. Utvrda je podignuta u nizini nedaleko potoka Brestače. Arheološkim rekognosciranjem utvrđeno je da joj je oblik kvadratičnoga tlocrta, središnje uzvišenje nadvisuje okolni teren za oko 1-1, 5 m. Okružena je širokim jarkom ispunjenim vodom. Uočljivi su tragovi opekom zidane arhitekture uz same rubove središnjeg uzvišenja. Vjerojatno se radi o kasnosrednjovjekovnoj i novovjekovnoj utvrdi Wywar.

U razdoblju od 2002. do 2004. god. Institut za arheologiju iz Zagreba proveo je arheološka istraživanja lokaliteta Ledine kraj sela Torčec (Koprivničko-križevačka županija). Arheološkim iskopavanjima dosad je istraženo jedanaest ranosrednjovjekovnih objekata. Očuvani su tek donji dijelovi objekata koji pripadaju tipu plitko ukopanih jednoprostornih kuća četvrtastog oblika zaobljenih uglova. Najbrojnije nalaze unutar objekata predstavljaju ulomci keramičkog posuđa. Tipološko-kronološkom analizom keramičke građe, a prema analogijama s brojnih stratigrafski istraženih nalazišta izvan Hrvatske, utvrđeno je da se posude s Ledina uklapaju u opću sliku srednjeg i istočnoeuropskog prostora u razdoblju od druge polovine 10. st. i tijekom 11. st. Ovakvu dataciju keramičke građe potvrđuju i rezultati radiokarbonske analize ugljena iz zatvorenih arheoloških cjelina. Za mineraloško-petrografska ispitivanja odabrani su ulomci 10 keramičkih posuda. Na temelju rezultata rendgenskih i mikroskopskih analiza te prema oksidacijsko-redukcijskim uvjetima pečenja, a u skladu s podacima u literaturi, keramike su podijeljene u četiri klase. Prvu klasu predstavlja pet uzoraka keramika koje su pečene u jako redukcijskoj atmosferi uz nepotpuno izgaranje lošeg goriva, s tim što su posude svojim otvorom bile položene na dno peći. Stijenke ovih keramika u poprečnom presjeku su tamno sive, a s vanjske strane je sivi, smeđesivi ili crvenkastosmeđi kao film tanak sloj. Na unutarnjoj strani čvrstih stijenki je tanki, relativno sipki potpuno crni sloj nalik na čađu, a predstavlja nepotpuno izgorjelu amorfnu organsku tvar s vrlo visokim udjelom amorfnog ugljika. Stijenke su izgrađene od ulomaka stijena (kvarciti, kvarc-muskovitni škriljavci, granodioriti i dr.) i pojedinačnih mineralnih zrna (kvarc, plagioklasi, ortoklas i dr.) veličine sitnog do krupnog pijeska. Matriks tvore sericit, muskovit i kvarc dimenzije praha. Brojna su i kuglasta do elipsoidalna, nepotpuno izgorjela organska zrna promjera do » ; ; ; 2mm, koja uklapaju i čestice matriksa. Njihov isključivo zaobljen izgled ukazuje na jednoliki, zasad izvorno nepoznati materijal, koji je primiješan glinenom tijestu. Drugu klasu predstavlja jedan uzorak keramike. Unutarnji, deblji sloj je tamno siv i ne sadrži hematit, a vanjski tanji sloj je crvenkast i sadrži malo hematita. Zaobljenih, nepotpuno izgorjelih organskih zrna ima relativno malo. Posuda je pri pečenju stavljena otvorom na dno peći, pri čemu je unutar posude prevladavala redukcijska, a s vanjske strane posude oksidacijska atmosfera. Sirovine za keramiku klasa 1 i 2 bile su homogene vrlo pjeskovite do prahovite gline, kojima je primiješana organska tvar u obliku nepotpuno izgorjelih okruglastih zrna. Treću klasu predstavljaju dva uzorka. Kod obje keramike srednji sloj stijenke je žućkastosiv i sadrži vrlo malo hematita, a vanjski i unutarnji sloj su crvenkasti zbog većeg udjela hematita. Keramike su pečene u oksidacijskoj atmosferi peći u kraćem ciklusu pečenja. Sirovine su bile laminirane do lisnate pjeskovite gline kojima su također primiješana organska zrna. Uglati ulomci kvarca i napadno visoki udio granata ukazuju na anorganski materijal pridodan sirovini prije pečenja. Šupljine, izdužene paralelno plohama lisnatosti predstavljaju najlakše moguće smjerove izlaženja plinova nastalih potpunim izgaranjem organskih zrna. Četvrtu klasu čine dva uzorka. Stijenke su crvenkaste duž cijelog poprečnog presjeka. Ova keramika sadrži najviše hematita, a pečena je u oksidacijskoj atmosferi, vjerojatno u duljem ciklusu pečenja. Sirovine za tu keramiku bile su relativno čiste, lisnate odnosno laminirane gline, kojima nisu bili primiješani aditivi. Temperature pečenja analiziranih keramičkih posuda bile su relativno niske. Osim hematita, koji je nastao žarenjem iz getita, nisu opaženi produkti visokotemperaturnih faznih prijelaza a ni produkti visokotemperaturnih reakcija između pojedinih minerala. Ipak, iz rendgenskih difrakcijskih slika, neke su se informacije o temperaturama pečenja mogle dobiti i to: (1) u uzorcima koji sadrže hematit, prema definiranosti linija i omjeru intenziteta linija 104 i 110 hematita, a kao standardi za usporedbu poslužili su snimci hematita dobivenog iz getita žarenjem kod raznih temperatura ; (2) u uzorcima u kojima je registriran još nerazoreni klorit, prema omjeru intenziteta linija 001 i 002 klorita ; (3) prema kutnim položajima q i omjeru intenziteta linija muskovita. Treći način procjene proveden je na bazi usporedbe snimaka analiziranih uzoraka keramike sa snimkama muskovita i to prirodnog uzorka muskovita i uzoraka muskovita žarenih po 3 sata kod 660°, 720° i 780°C. Za tri uzorka procijenjeno je da temperature pečenja nisu bile više od 660°C, za šest uzoraka temperature pečenja bile su između 660° i 720°C, a jedan analizirani uzorak je ukazivao na temperaturu pečenja višu od 720°C

U 2004. g. nastavljena su sustavna arheološka istraživanja plemićkog grada Vrbovca, poznatog iz povijesnih vrela u razdoblju od 1267. do 1497. godine. Arheološkim istraživanjem obuhvaćen je zapadni i središnji prostor dvorišta burga. Otkriveno je sjeverno lice masivne romaničke branič-kule. Ustanovljeno je postojanje nekoliko faza popravljanja hodne površine dvorišta kao i moguće postojanje vodospremnice burga. Pristupljeno je konzervaciji dijela najugroženijeg zapadnog zida burga.

U ovogodišnjim istraživanjima nastavljeno je istraživanje dvorišnog prostora burga. Definiran je dio sjevernog zida romaničke kule. Započeta su istraživanja u živom kamenu uklesane jame, ispunjene slojevima zemlje koji sadrže nalaze iz 15. st. Daljnjim će se istraživanjima definirati funkcija toga objekta (možda cisterne).

Srednjovjekovno nizinsko gradište u Gudovcu datira u razdoblje kasnog srednjeg vijeka. Nastavljena su istraživanja na sjevernome dijelu lokaliteta na padini središnjeg uzvišenja i dijelu unutrašnjeg jarka gradišta koji je otkriven istraživanjima 2003. g. Uz brojne značajne pokretne nalaze (pećnjaci, keramički lonci, drveni, metalni i stakleni predmeti, arheobotanički nalazi) pronađeni su značajni nalazi drvenih greda koje su služile kao graditeljski elementi gradišta.

U radu se iznosi prikaz osnovnih oblika nizinskih gradišta koja susrećemo na širokom prostoru sjeverne Hrvatske. Nizinska srednjovjekovna gradišta podizana su u barovitom i močvarnom okolišu, a svojim specifičnim izgledom i danas se ističu u krajoliku. Opisuje se uloga vode kod tih lokaliteta fortifikacijskog karaktera. Na osnovi povijesnih izvora, rezultata arheoloških istraživanja te terenskih pregleda analizira se funkcija i datacija nekoliko gradišta iz središnje Hrvatske.

Gradišta kao zasebna vrsta kulturno-povijesnih spomenika objedinjuju značajke arheoloških nalazišta obrambeno-naseobinskog karaktera. Sastoje se od središnjeg uzvišenja branjenog jarkom i bedemom ili sustavom jaraka i bedema. Građena su od prirodnih materijala - zemlje i drveta ili kamena, ovisno o geološkim osnovama kraja. Organizirana su tako da zadovoljavaju uvjete za privremeni, ali i stalni boravak čovjeka. Izuzev pojedinačnih nalaza keramike na utvrdama iz starijih razdoblja, o srednjovjekovnim gradištima na području gorske Hrvatske, otoka, obale i zaleđa nema arheoloških dokaza. Gradišta su poznata na čitavom području međurječja Mure, Drave, Save i Dunava, međutim za područje Istočne Hrvatske postoji veliki problem nepoznavanja položaja gradišta zbog loše arheološke istraženosti i objave u literaturi. Arheološka iskopavanja obavljena su na dvadesetak gradišta i to uglavnom s područja Središnje Hrvatske. Radilo se uglavnom o manjim probnim iskopavanjima koja nisu pružila dovoljno podataka za zadovoljavajuće poznavanje gradišta u Hrvatskoj, stoga je u posljednje vrijeme poduzeto nekoliko novih probnih i sustavnih istraživanja gradišta. Gradišta su s obzirom na položaj opredijeljena u nizinski i visinski tip. Visinska gradišta nalaze se na prirodno istaknutim položajima na glavicama i padinama brjegova ili u ravnicama na izrazito istaknutim i dominantnim brjegovima koji nadvisuju okolni teren najmanje za oko 20-30 m. Nizinska gradišta nalaze se u ravničarskom kraju i često iskorištavaju okolne vodotoke i podzemnu vodu kao dodatni element obrane. U nizinska gradišta spadaju i ona smještena na ponešto izdignutim blagim brežuljcima u nizini. S obzirom na oblik dijele se na kružna, četvrtasta, trokutasta, izdužena, a s obzirom na raščlanjenost mogu biti jednodjelna, dvojna i višedjelna. Promjer središnjeg platoa gradišta kreće se u rasponu od 20 do 100 metara. Najveći broj gradišta promjera je oko 40 do 50 m. Daljnja veličina gradišta ovisi o broju obrambenih pojaseva. S obzirom na kontinuitet i intenzitet boravka ljudi u njima, možemo ih podijeliti na gradišta stalnog karaktera i druga koja su služila za privremeni ili povremeni boravak. Gradišta koja su povremeno korištena imala su funkciju pribježišta ili vojnih utvrda - stražarnica u nemirnim ratnim vremenima. Stalno naseljena gradišta mogla su biti utvrđena naselja, trgovišta ili, što je češće, utvrđeni feudalni posjed. Zamjetno je grupiranje gradišta uz glavne cestovne komunikacije i vodotoke. Potreba čovjeka za blizinom pitke vode može se pratiti od prapovijesnih vremena do danas. Kod nizinskih gradišta voda je služila i u dodatne obrambene svrhe. Rječnim dolinama često su prolazile i prometne komunikacije. Grupiranje gradišta uz prometne komunikacije nije neuobičajeno jer su sama gradišta uvjetovala gušću naseljenost pojedinog kraja, omogućivanje trgovačkih veza i bržeg kretanja, a ujedno su i sama podizana na mjestima gdje su već otprije postojale prirodne i cestovne komunikacije. Gradišta se podižu na onim položajima na kojima već postoje određeni preduvjeti (prirodni i društveni), a zatim i samo njihovo postojanje uvjetuje daljnji razvitak okoline. Ponešto drugačiju sliku dobivamo kod gradišta izrazito refugijalnog karaktera, dakle onih koja su služila isključivo kao pribježište i utočište u nemirnim vremenima. Takva gradišta nisu nužno podizana uz prometnice, na mjestima koja kontroliraju širi prostor, već je osnovni uvjet njihova smještaja bila zaštita, skrovitost i kontrola pristupa samome gradištu. Dosadašnja saznanja o vremenu kada su gradišta u Hrvatskoj korištena, temeljena na arheološkim izvorima, ukazuju na razdoblje od 11. do 16. st. Buduća će istraživanja možda dati i drugačiju sliku. Od 91 srednjovjekovnih gradišta u Središnjoj Hrvatskoj tek za dva gradišta postoje pouzdani arheološki pokazatelji za dataciju u 11. stoljeće. Poticaj za pojačanu izgradnju gradišta dala je provala Tatara 1241.g. kao i dugotrajna opasnost od Turaka u kasnom srednjem vijeku. Gradišta datirana u 11. st. predstavljala su vrst viših oblika općinskih središta ili su bila pribježišta, dok su gradišta od 12. do 16. stoljeća bila feudalna središta. Dokazan je kontinuitet života ranosrednjovjekovnih gradišta u kasnom srednjem vijeku. I pojedina kasnosrednjovjekovna gradišta nastavila su svoju egzistenciju u novom vijeku u funkciji kaštela, pri čemu je došlo do njihovih određenih graditeljskih preinaka. Još sredinom 15. st. neka kasnosrednjovjekovna gradišta – feudalni posjedi postala su obrambenim uporištima u sustavu utvrda protiv Turaka, a većina ih je tijekom tog razdoblja propala.

Nastavljena su sustavna istraživanja prostora sjeverno uz crkvu Sv. Lovre. Definiran je tlocrt gotičke sakristije i kapele unutar koje se odvijalo ukopavanje pokojnika tijekom kasnog srednjeg, a vjerojatno i ranog novog vijeka. Uz velik broj istraženih grobnih cjelina ukopanih unutar toga sakralnoga objekta, otkriven je i stariji horizont srednjovjekovnoga groblja koje je na tome mjestu postojalo prije podizanja gotičke crkve.

U stručnom elaboratu dan je kompletan pregled dosadašnjih arheoloških istraživanja i konzervacije burga, u srednjem vijeku zvanog Vrbovec, po kojemu je čitav arhiđakonat dobio ime. Arheološko-konzervatorske radove provodi Institut za arheologiju, a ovaj stručni elaborat je izrađen radi potreba predlaganja lokaliteta "Plemićkog grada Vrbovca" za registraciju u trajno zaštićena kulturna dobra Republike Hrvatske.

Tijekom 2004. g. nastavljena su sustavna arheološka istraživanja plemićkog grada Vrbovca, poznatog iz povijesnih vrela u razdoblju od 1267. do 1497. godine. Arheološkim istraživanjem obuhvaćen je zapadni i središnji prostor dvorišta burga. Otkriveno je lice masivne romaničke branič-kule. Ustanovljeno je postojanje nekoliko faza popravljanja hodne površine dvorišta kao i moguće postojanje cisterne burga. Pristupljeno je konzervaciji dijela najugroženijeg zapadnog zida burga.

Srednjovjekovni lokalitet Gudovac-Gradina kraj Bjelovara gradište je naseobinsko-obrambenog karaktera, danas gotovo uništeno intenzivnom obradom tla i radovima koji su bitno izmijenili njegov prvobitni izgled kao i nestručnim amaterskim arheološkim iskopavanjima s početka i sredine prošlog stoljeća. Zbog vrlo indikativnih podataka iz povijesnih vrela te luksuznih nalaza pećnjaka, kalupa za pećnjake i keramike pronađene u spomenutim devastacijama, Gradski muzej Bjelovar i Institut za arheologiju iz Zagreba već dvije godine provode sustavna arheološka istraživanja koja su dala vrlo vrijedne rezultate. Pronađeni su ostaci drvene arhitekture na rubu danas nevidljivog obrambenog jarka te pokretni nalazi (pećnjaci, keramika i metalni predmeti), koji svojom ikonografijom i načinom izrade vrlo tijesno povezuju Gudovac s kraljevskim dvorom u Budimu 15. st.

Srednjovjekovno gradište Gradić ili Turski brijeg smješteno je sjeverno od mjesta Torčec kraj Koprivnice, u blizini sutoka okolnih potoka, pritoka rijeke Drave. Mjesto Torčec veže se uz srednjovjekovni Ketedhel koji se u povijesnim izvorima spominje oko 1225. g., a godina 1353., 1450., 1462. i 1502, spominje se i kaštel Ketedhel. Gradište se nalazi u neposrednoj blizini položaja Cirkvišče na kojem je ubicirana ecclesia sancti Stephanis regis circa Drauam iz 1334.g. Lokalitet predstavlja tipično nizinsko srednjovjekovno gradište s jasno uočljivim bedemom istaknutih uglova te opkopom koji se punio vodom. Arheološka istraživanja provedena su tijekom 2002. i 2003.g. a njima je razlučeno više faza lokaliteta. To su geološki (Faza I), predgradišni (Faza II) i gradišni horizont razvijenog (Faza III) i kasnog srednjeg vijeka (Faza IV) u kojima su prepoznate različite pregradnje i dogradnje gradišta, faza napuštanja gradišta (Faza V) te novovjekovni horizont (Faza VI). U razvijenom srednjem vijeku gradište se sastojalo od središnjeg uzvišenja okruženog dvostrukim obručem bedema i jaraka, dok je u kasnom srednjem vijeku unutrašnji bedem zatrpan. Gradištu se prilazilo drvenim mostom koji je pronađen na istočnoj strani lokaliteta. Polučenim saznanjima po prvi puta se u Hrvatskoj približavamo bogatim rezultatima istraživanja gradišta Srednje i Istočne Europe.

Konzerviran je dio zapadnog zida srednjovjekovnoga burga Vrbovca. Zid je zbog velike oštećenosti recentnim korijenjem drveća i raslinja bio u lošem stanju te je razgrađen, a podignut je na maksimalnu visinu u zatečenom prvobitnom stanju. Nastojalo se oponašati strukturu izvornog zida. Korišteno je kamenje iz izvornog zida. Zidalo se s produženim vapnom u omjeru 1:4:6 (cement:vapno:sipina). Korištena je sipina iz lokalnog kamenoloma maksimalno do 4 mm promjera. Prije radova obavljena je analiza žbuke na Hrvatskom restauratorskom zavodu.

U članku su ukratko iznijeti poznati povijesni podaci o ovome srednjovjekovnome burgu, navedena je literatura o dosadašnjiom arheološkim rezultatima te je opširnije prikazan slijed konzervatorskih postupaka pri zaštitnim konzervatorskim radovima dijela zapadnog bedema burga 2004. godine.