Arheološka slika obrambenog sustava srednjovjekovne Slavonije

U disertaciji se obrađuju srednjovjekovna nalazišta obrambenog karaktera na prostoru srednjovjekovne Slavonija – regnum Sclavoniae – koja je nastala iz zajednice srednjovjekovne Križevačke, Zagrebačke i Varaždinske županije, ustrojene od strane zemljoposjednika sredinom 13. stoljeća, a koja je obuhvaćala prostor današnje Središnje Hrvatske. Taj se prostor u srednjem vijeku očitao kao svojevrsna cjelina i u crkvenoj organizaciji pod institucijom Zagrebačke biskupije. Rad se, međutim, ne ograničava na razdoblje od 13. do 15. stoljeća, već se kroz njega pokušava dati dublji uvid u arheološku sliku fortifikacijskih nalazišta i mogućih fortifikacijskih nalazišta kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka, odnosno od vremena intenzivnijeg slavenskog naseljavanja ovog prostora. Mogući razvojni procesi organizacije lokaliteta obrambenog karaktera prate se kroz četiri razdoblja – 7. i 8. stoljeće (vrijeme zaposjedanja prostora i prva stoljeća u novoj postojbini pod avarskom dominacijom), zatim kraj 8. s 9. stoljećem (konsolidacija prostora, razdoblje franačke supremacije i prve slavenske kneževine) te 10. stoljeće (vrijeme sukoba s Mađarima), potom 11. i 12. stoljeće (vrijeme vladavine prvih Arpadovića, vrijeme formiranja županijskog sustava s kastrumom kao upravnim sjedištem) te razdoblje 13. do kraja 15. stoljeća, odnosno do kraja srednjega vijeka. Ustanovljeno je da se na području srednjovjekovne Slavonije za sada ne može govoriti o organiziranome obrambenom sustavu prije zadnjeg spomenutog razdoblja, odnosno prije vremena od 13. do 15. stoljeća. Naime, iako na zapadnoslavenskom prostoru postoji niz lokaliteta – ranosrednjovjekovnih burgova i gradišta, na našem području ona još nisu arheološki dokazana. Čini se da prve takve lokalitete susrećemo u razdoblju razvijenog srednjeg vijeka, u doba vladavine posljednjih Arpadovića, odnosno u vrijeme kraja 12. i početka 13. stoljeća. Uzrok tome tek treba ustanoviti u budućim istraživanjima, a jedan od mogućih povoda takvoj slici, dakako, jeste nedovoljna istraženost ili nepostojanje ciljanih arheoloških istraživanja koja bi se bavila tom problematikom. Krajem 12. stoljeća i početkom 13., a osobito nakon sredine 13. stoljeća, slika arheoloških nalazišta obrambenog karaktera korjenito se mijenja. I na našem prostoru se javlja niz lokaliteta datiran u to razdoblje, a ističe se pojava kamenih burgova, karakteristična u tom vremenu za čitav prostor Srednje Europe. Na području srednjovjekovne Slavonije uočljiv je cvat podizanja kamenih burgova nakon provale Mongola 1242. godine. Međutim, više burgova stručnjaci ocjenjuju i starijim gradnjama, zdanjima podignutima krajem 12. i u prvoj polovini 13. stoljeća, a to bi bili burgovi Stari grad Žumberak, Stari grad Tuščak, Pusta Bela, možda i Margečan, zatim Veliki i Mali Kalnik te Okić, a prema mišljenjima nekih autora tom bi vremenu valjalo pripisati i podizanje burgova Stari grad Krapina te Zakleti breg kod Starigrada. Većina ostalih burgova građena je poslije mongolske provale kada je kralj poticao njihovo podizanje dodjelom dozvola za gradnju svojim vjernim plemićima. Tijekom 14. stoljeća burgovi se izgrađuju u manjoj mjeri nego što je to bilo u drugoj polovini 13. stoljeća, koja ujedno predstavlja vrijeme njihova procvata. Burgovi su u razdoblju gotike i dalje vezani na postavke romaničkih. Dodana je jedna jednostavna značajka – životni uvjeti su se poboljšali te su i zahtjevi porasli. Burgovi dobivaju razne anekse i dogradnje. Fortifikacije dolaze u drugi plan, a reprezentativnost u prvi. To se osobito zamjećuje u 15. stoljeću. Fortifikacije se često ograničavaju samo na vanjski zid. Romanička jezgra se najčešće povećava i to na dva načina – koncentričnim ili radijalnim širenjem te uzdužnim, tj. aksijalnim širenjem, ovisno o konfiguraciji terena na kojem je burg podignut. Pregradnje i dodavanje obrambenih elemenata osobito su karakteristične za kasnije vrijeme kada je postojala opasnost od vatrenog oružja, a jasno se očituju na burgovima Cesargrad, Zelingrad i Trakošćan. Burgovi su bili veliki stimulatori promjena privrede i mreže naselja, oni su obnašali i administrativne funkcije prikupljanja prihoda od zemljišnih posjeda za kralja ili biskupa. Taj je mehanizam funkcionirao sve do 16. st., kada počinje jedno novo vrijeme, razdoblje novoga vijeka, a završava razdoblje kasnog srednjeg vijeka. U novije vrijeme se provodi nekoliko sustavnih arheoloških istraživanja i konzervacija burgova na promatranome području. Među njima je u disertaciji izdvojen lokalitet Plemićki grad Vrbovec u Klenovcu Humskom kod Huma na Sutli. Na tome lokalitetu se provode sustavna istraživanja kojima se do sada u cjelini uspjelo istražiti sjeverni prostor burga s tri prostorije. U disertaciji se donosi arheološka obrada svih kategorija nalaza s tog dijela burga, te se iznose ukupna saznanja o burgu, koja predstavljaju doprinos spoznajama o načinu života plemića u razdoblju od 13. do kraja 15. stoljeća, te o organizaciji unutrašnjeg prostora njegova sjedišta – burga. Radom se sugerira potreba objelodanjivanja dosadašnjih rezultata istraživanja nalazišta obrambenog karaktera – burgova i gradišta, te potreba poduzimanja ciljanih istraživanja izabranih gradišta kojima bi se mogla odrediti njihova funkcija i datacija. Na taj bi se način dobila i jasnija slika o funkcionalnoj distinkciji između gradišta i burgova kao i o njihovoj zajedničkoj ulozi u obrambenom sustavu srednjovjekovne Slavonije, o kojem na osnovi dosadašnjih arheoloških istraživanja možemo utemeljeno govoriti tek u razdoblju od 13. pa do kraja 15. stoljeća.