Search

U romanima i pripovijetkama Viktora Olegoviča Pelevina, suvremenoga ruskog pisca, mitologija i fantastika, kao elementi nekih vrlo davnih vremena, prepleteni su s modernim vremenom postsovjetske Rusije. Ti elementi, iako navodno davno ostavljeni u prošlosti, u nekim novim oblicima pojavljuju se kao nikad do kraja razjašnjeni problemi iz sfere iracionalnog, a koji realno uvjetuju život pojedinca i društva u cjelini. Svrha je ovoga rada pomoću analitičkog pristupa pokazati na izabranim književnim primjerima da Pelevin problematizira ideju kako je suvremeno društvo, iako je, nominalno, već odavno odmaklo od svijeta davnih mitova i fantazija koji se fizički ne može opipati ni racionalno obrazložiti, svejedno u stvarnosti rukovođeno tim prikrivenim i nevidljivim, često i iracionalnim, nehumanim motivatorima, a ne onima javno deklariranima i društveno prihvatljivima., Mythology and fantasy, the elements of the time very long ago, have been interwoven with the modern time of post-Soviet Russia in the novels and short stories of contemporary Russian writer Victor Olegovich Pelevin. These elements of the past, although supposedly left very far behind, keep appearing in some new forms as never fully explained problems from the realm of the irrationality that in reality influence the life of individuals and society as a whole. The aim of this paper is to apply the analytical approach on the selected literary examples in order to show how Pelevin problematizes the idea of the modern society, which, although nominally very far away from the world of old myths and fantasies, which is beyond our physical reach and rational explanation, all the same is being ruled by these invisible, hidden, often irrational and inhuman motivators, instead of those that are publicly declared and socially accepted.

The article discusses the problem of the avant-garde in Croatian poetry during the second half of 20th century. It supports the thesis about the continuity of the avant-garde before and after World War II, and perceives the artistic and literary experiments of the neo and post-avant-garde as a part of a long avant-garde tradition. The analysis brings forward the different perceptions of avant-garde in the works of Radovan Ivšić and Josip Sever, and post-avant-garde poets of 1970s and 80s.

Boris Akunin trenutno je jedan od najpoznatijih i najpopularnijih ruskih autora kriminalističke fikcije u svijetu. Ovaj rad pruža analizu dva romana –Državni savjetnik i Ahilova smrt– iz njegovog serijala o detektivu Erastu Fandorinu, te pokušava definirati njegov spisateljski stil i razlog velike popularnosti. Postupci koji se posebno ističu u navedenim romanima su postmodernističko korištenje intertekstualnosti, ironije i miješanja žanrova. Takvi postupci potiču čitatelje na daljnje obrazovanje, tumačenje referenci i pružaju priliku za interaktivno čitanje, što Akuninove romane čini privlačnima svim slojevima čitateljske publike. Currently, Boris Akunin is one the most famous and most popular Russian crime novelists in the world. This thesis analyzes two of his novels – The State Counsellor and The Death of Achilles– from the Erast Fandorin series and attempts to define Akunin’s writing style, as well as the reasons for his popularity. These novels are mostly characterized by postmodern use of intertextuality, irony and mixing of genres. These characteristics encourage readers to further educate themselves, research the references found in the novels and they offer a chance for interactive reading, a trait which draws all kinds of readers to Akunin’s work.

U radu se analizira knjiga kritičarskih tekstova Zadovoljština u tekstu (1989) Gorana Rema kojoj se prilazi iz tradicionalne tipologije funkcionalnih stilova. Proučava se postojanje medijskih kodova i njihovo isprepletanje pri čemu kritičarski tekstovi, a i knjiga u cijelosti, poprimaju intermedijalni karakter. Rad nudi pregled zastupljenih funkcionalnih stilova (znanstvenoga, esejističkoga, književnoumjetničkoga, razgovornoga, žurnalističkoga, publicističkoga) te varijante medijskoga subjekta koje proizlaze iz iskustva kritičarskoga subjekta i kodova kulture (ponajprije medijske i rock-kulture) koje subjekt upisuje u čitanje i interpretiranje književnih predložaka. Rad pokazuje funkcionalnostilsku heterogenost kritičarskih tekstova u Zadovoljštini u tekstu te postojanje četiriju varijanata medijskoga subjekta na temelju čega se zaključuje da je riječ o hibridnim tekstovima imenovanim postkritikama čija hibridnost sugerira pripadnost postmodernoj kulturi., The paper analyzes the book of literary critics texts Zadovoljština u tekstu (1989) by Goran Rem which is approached from the traditional typology of functional styles. It examines the existence of media codes and their interweaving in which literary critics texts as well as books in its entirety, imitate intermediate character. The paper provides an overview of the represented functional styles (scientific, essayistic, literary-artistic, conversational, journalistic and publicistic) and variants of the media subject which are results of experience of critic subject and codes of culture (especially media and rock culture) that the subject inscribes into the reading and interpretation of literary templates. The paper shows functional styles heterogeneity of literary critics texts in Zadovoljština u tekstu and the existence of four variants of the media subject. From this it is to conclude that the book is a hybrid text called postcritic whose hybridity suggests postmodern culture affiliation.

Lo scopo di questa tesi di laurea è di analizzare le tematiche della corporeità e l'impegno sociale in quattro opere dell'autore italiano Alessandro Baricco. La tesi comincia con la presentazione dei tratti biografici e dell'opus letterario dell'autore, rilevando il fatto per cui sia uno dei nomi italiani più rilevati nell'ambito del postmodernismo. Nella tesi vengono presentate le analisi di quattro romanzi che fanno parte della tetralogia I Corpi: Emmaus, Mr Gwyn, Tre volte all'alba e La Sposa giovane. Per poter capire le tematiche e le dimensioni di corpo umano che sono state analizzate, si dovrebbe prendere in considerazione la teoria letteraria del postmodernismo e la presenza della corporeità in letteratura partendo dall'antichità fino ad oggi. Dunque, la tesi consiste dei capitoli che trattano lo sviluppo del postmodernismo come epoca e, in particolare, come corrente letteraria. Insieme a ciò, si evidenzia la corporeità e le sue dimensioni nella letteratura mondiale e quella italiana. L'argomento principale della tesi sono le opere scelte in cui quelle dimensioni vengono ricercate e analizzate. Cilj ovog diplomskog rada jest analiza teorije tijela, tjelesnosti i društvenog angažmana u odabranim djelima talijanskog autora Alessandra Baricca. Rad započinje ponajprije predstavljanjem Bariccove biografije i književnog opusa, naglašavajući razloge zbog kojih se navedeni autor ubraja među najveća imena talijanskog postmodernizma. Sukladno tome, u radu se opisuje postmodernizam kao epoha prvenstveno s književnog aspekta. Nadalje, rad je usporednog karaktera te je baziran na analizi odabranih djela koja čine dio tetralogije I Corpi u kontekstima tjelesnosti, teorije tijela i društvenog angažmana. Kako bi se bolje razumjela odabrana tema, potrebno je prethodno uzeti u obzir teoriju tijela u književnosti kroz stoljeća, počevši s antikom zaključno sa suvremenom književnošću. Okosnicu rada uz tjelesnost čini još i društveni angažman opisan kroz navedena djela. The aim of this diploma thesis is the analysis of body image and social engagement in the selected works of Italian author Alessandro Baricco. At the beginning of the thesis the author's biography and literary work are presented, together with reasons for which he presents one of the greatest names of Italian postmodernism. Consequently, postmodernism as a literary period is explained and analysed in the thesis considering the fact that it is still in progress. Furthermore, the focus of the thesis is the analysis of body image in Baricco's tetralogy I Corpi. Since the body in literature has always been of particular interest to writers, this thesis offers the theoretical overview of body image in literature in order to fully understand the analysis of Baricco's works. In addition, social engagement that arises in the novels is emphasized as well.

U središnjem dijelu ovog završnog rada interpretirani su tekstovi troje umjetnika – književnika Danila Kiša i Daše Drndić te slikara i kipara Anselma Kiefera. Tekstovi koji pripadaju različitim umjetnostima postavljeni su u suodnos kao predmet poredbene analize prvenstveno zbog tematike Drugog svjetskog rata koju u svojim djelima obrađuju, a zatim i zbog podudarnosti koje svojim djelima ostvaruju na semantičkom, tj. idejnom planu, koristeći pritom iste postupke u različitim umjetnostima. U skladu s postmodernističkim tendencijama zastupljenima u njihovu stvaralaštvu, u fokusu analize postupci su intertekstualnosti i intermedijalnosti, a posebna se pozornost posvećuje i analizi postupaka kojima se dokumentarizam, (auto)citatnost i fiktofaktalnost ostvaruju u književnosti, odnosno u likovnoj umjetnosti, te analizi podudarnosti u obradi pojedinih lajtmotiva. Iako različitim medijima, troje je autora izborom specifičnih motiva i korištenjem sličnih postupaka, prenijelo istu ideju o cikličnosti povijesti, koncentrirajući se prvenstveno na (ne)mogućnosti reprezentacije užasa Holokausta. In the central part of this thesis is the interpretation of texts by three artists – authors Daša Drndić and Danilo Kiš, as well as painter and sculptor Anselm Kiefer. Texts, whether literary or visual, are placed in a corelation as a subject of comparative analysis mainly due to the topic of World War II which is present in their works, in addition to the congruences achieved on a semantic or conceptual level, while using the same procedures in different art disciplines. In accordance with postmodern tendencies visible in their oeuvres, focus of the analysis belongs to intertextuality and intermediality and special attention is given to the analysis of procedures by which documentarism, (self)quotations and fictofaction are achieved in literature and visual arts, as well as the analysis of similarities in the interpretation of individual leitmotifs. Although through different mediums, by choosing specific motifs and using similar treatments, the three authors convey the same concept of cyclical history, concentrating mainly on (in)ability to represent horrors of Holocaust.

Rad se bavi modernističkim, postmodernističkim i feminističkim pristupom modi kao i utjecajem supkultura na formiranje mode. Naglasak je stavljen na sociološke teorije koje ističu važnost klasne diferencijacije u stvaranju mode, poput teorija T. Veblena, G. Simmela i P. Bourdieua. Modernistički teoretičari T. Veblen i G. Simmel ističu da moda nastaje u višoj klasi, pritom Veblen odjeću vidi kao odraz bogatstva i pokazatelja zanimanja osobe, tako da odjeća članova više klase mora biti skupa, moderna i neprikladna za obavljanje proizvodnih poslova. S druge strane Simmel navodi dvije funkcije mode, povezivanje ljudi istog položaja i razlikovanje nižih od viših slojeva. Viša klasa uvodi stalne promijene u modu kako bi zadržala privilegirani status i distancirala se od nižih klasa. P. Bourdie također naglašava klasni karakter mode, to jest ukusa koji se u višim klasama nasljeđuje po naraštajima. U sociološkom proučavanju mode također su bitne spolne razlike koje se očituju kroz odijevanje što je tema kojom se bavi feministički pristup. Postmoderni pristup zanemaruje klasnu diferencijaciju već pažnju pridaje stvaranju individualnog identiteta u čemu pojedincu pomaže moda, koja je u razdoblju proizvodnje usmjerene na potražnju, usmjerena na zadovoljavanje individualne potrebe i želje. The paper deals with modern, postmodern and feminist approach to fashion as well as the influence of subculutures on the formation of fashion. Emphasis has been put on the sociological theories that emphasize the importance of class differentation in the creation of fashion, such as the theories of T. Veblen, G. Simmel and P. Bourdieu. Modern theorists T. Veblen and G. Simmel point out that fashion originates in the upper class, while Veblen sees clothes as a reflection of person's wealth and profession, so that upper class clothing must be expensive, modern and unfit to perform production work. Simmel on the other hand, lists two functions of fashion, connecting people of the same position and differentiating between lower and upper classes. The upper class introduces constant changes in order to maintain its privileged status and to distance itself from the lower classes. P. Bourdieu also emphasizes the class character of fashion, that is the taste which is inherited in the upper classes in generations. In the sociological study of fashion, gender differences that manifest through fashion are also important, which is the topic addressed by the feminist approach. The postmodern approach neglects class differentiation but pays attention to the creation of the individual identity, in which the individual is assisted by fashion, which in the period of demand-driven production, is focused on satisying individual need and desire.

Vladimir Sorokin ruski je postmodernistički književnik rođen 1955. godine. U ovome radu analizira se njegova priča Zasjedanje tvorničkog komiteta (Zasedanie zavkoma) koja je prvi put objavljena u zbirci priča Prvi subotnik (Pervyj subbotnik) 1992. godine. U toj se priči, kao i u većini svojih ranih radova, Sorokin bavi socijalističkim ideologemima i dekonstruira ih vještom imitacijom i kombinacijom raznih stilova. Priča započinje kao socrealistički tekst o problematičnom radniku kojega optužuju da je alkoholičar i nasilnik. U prvom dijelu teksta stilizira se socrealistički tekst, ali se, nakon što komitet privede raspravu kraju, događa nagli obrat i počnu se nizati apsurdne slike nasilja, naturalistički opisi, besmislene riječi i nadrealne scene. Svojim tekstom Sorokin na primjeru političke vlasti dekonstruira vlast teksta, što je vidljivo i u samom pripovijedanju. Kako članovi komiteta postupno gube legitimitet, tako se i struktura teksta do njegovoga kraja sasvim urušava i pretvara se u „samo slova na papiru“.

Konzumerizam je u turizmu povezan s procesom komercijalizacije. Komercijalizacija je proces pridruživanja ekonomske odnosno razmjenske vrijednosti stvarima i njihovo pretvaranje u robu na tržištu. Post-turizmom dominiraju potrošači koji nemaju previše vremena na raspolaganju te su stoga željni upuštanja u što više aktivnosti tijekom svojeg boravka u destinaciji kako bi maksimizirali svoja iskustva u dokolici. U postmodernističkom društvu današnjice konzumerizam zauzima značajno mjesto, općedruštveni je fenomen te je u radu razmotren kroz nešto širi kontekst koji uključuje i pitanja o potencijalnoj afirmativnosti konzumerizma, manifestaciji potrošačkih navika te potragom za odgovorom kako potrošačke prakse reprezentiraju identitete potrošača kao i pomaže li konzumerizam izražavanju vlastite osobnosti ili tek pruža privid istoga. Danas je mali broj područja, regija i destinacija u svijetu koje nisu pretvorene u prostore turističke potrošnje. Turizam je postao sastavni dio konzumerizma usmjeren na proizvodnju i zadovoljenje želje te se stoga i društvo današnjice može opisati kao materijalističko, komodificirano, hedonističko i narcisoidno, kao kultura utemeljena na novcu koju zanima imati, a ne biti. Turistički proizvod pomaže da izrazimo sebe, da budemo ono što smatramo da jesmo, ili ono što tek želimo postati. Imperativ je komercijalizirati sva iskustva na svakome mjestu, u svako vrijeme i u svakoj dobi te diverzificirati ponudu prilagođavajući se turistima kao korisnicima turističkih proizvoda i usluga. Turizam se promatra kao proizvod, a turist kao potrošač koji ga odabire. Život u konzumerističkom društvu današnjice doveo je do toga da je moguće odrediti cijenu za gotovo sve što može biti proizvedeno ili konzumirano, a to u kontekstu turizma znači komercijalizaciju ljudskih želja i potreba, a glavnu ulogu imaju turoperatori, agencije i same destinacije koje nastoje upakirati i prodati na turističkom tržištu sve ono što bi turistima moglo biti zanimljivo. Dolazi do promjene u strukturi potražnje za proizvodima i uslugama. Činiti umjesto vidjeti postaje važniji motiv putovanja pri čemu su najvažnije emocije koje doživljaj izaziva u turistu. Turistima treba omogućiti upoznavanje destinacije kroz oči lokalnih stanovnika i pronalaženje doživljaja koji nisu ucrtani na turističkim kartama. Potrebno je osigurati im uvjete da se opuste te da kući, uz suvenire, ponesu i pozitivne emocije i iskustva koja se ne zaboravljaju. Consumerism is associated with the commercialization process in tourism. Commercialization is the process of associating economic or exchange values to things and their transformation into commodities on the market. Post-tourism is dominated by consumers who do not have too much time at their disposal and are, therefore, eager to indulge in as many activities as they can while they are staying in the destination in order to maximize their leisure experiences. In postmodernist society, consumerism has a significant place. It is a generalized phenomenon and it is often discussed in a wider context that includes questions about the potential affirmation of consumerism, consumer habits, and the search for how consumer practices represent consumer identities as well as how they use consumerism in expressing their own personality or just the appearance of the same. Today, there is a small number of areas, regions, and destinations worldwide that have not turned into tourist spending areas. Tourism has become an integral part of consumerism aimed at the production and satisfaction of desire. Hence, the society of today can be described as materialistic, commodified, hedonistic and narcissistic, as a culture based on the money one is interested to have and not be. A touristic product helps us to express ourselves, to be what we think we are, or what we just want to become. It is mandatory to commercialize all experiences in every place, at any time and at any age, and to diversify the offer by adapting to tourists as users of touristic products and services. Tourism is viewed as a product and a tourist as a consumer who chooses it. Life in today's society has led to the possibility of determining the price for almost everything that can be produced or consumed. In the context of tourism, this more specifically refers to the commercialization of human wishes and needs, where the main role is being played by tour operators, agencies and destinations that are trying to pack and sell on the market anything that tourists might find interesting. There is a change in the structure of demand for products and services. Doing instead of seeing becomes the most important travel motive, where the most important are the emotions brought to the tourist by the experience. Tourists should be able to familiarize themselves with the destination through the eyes of local residents and find experiences that are not drawn on tourist maps. It is necessary to 68 provide them with the conditions to relax and to bring home, in addition to souvenirs, positive emotions, and experiences that will be not forgotten.

Die deutsche Schriftstellerin Cornelia Funke (geb.1958) befasst sich in ihrer Trilogie („Tintenherz“, 2003; „Tintenblut“, 2005; „Tintentod“, 2007) mit den Themen der Buchleidenschaft, der Autorschaft, des Schreibprozesses, der Verantwortung des Autors und des Lesers wie auch mit der Beziehung zwischen ihnen. In der Trilogie geht es um Mo, der die Fähigkeit besitzt, die Lebewesen aus Geschichten herauszulesen und seine zwölfjährige Tochter Meggie. Er liest aus dem fiktiven Buch „Tintenherz“ einige Figuren heraus und seine Frau verschwindet darin. Im Zentrum steht das fiktive Buch „Tintenherz“ und die fiktive Welt hinter diesem Buch, die Tintenwelt. Im zweiten und dritten Band spielt sich die Handlung in der Tintenwelt ab. Die Bedeutsamkeit und die Macht der Sprache in der Erfassung und der Gestaltung der Wirklichkeit steht im Mittelpunkt. Alle drei Romane sind reich an intertextuellen Bezügen und Anspielungen auf zahlreiche weltbekannte Werke. In allen drei Romanen wird die Grenze mit Hilfe der doppelten Autorenfigur, der Welt-Überschreitungen und metafiktiven Strategien ständig zwischen Realität und Fiktion hin- und hergeschoben. Die Figuren reflektieren ihren fiktiven Status und manchmal werden textinterne und textexterne Wirklichkeit vermischt. Das alles übt einen Einfluss auf den tatsächlichen Leser aus, weist postmoderne Textstrukturen auf und ermöglicht das Lesen auf zwei Ebenen bzw. macht das Lesen für Erwachsene und Jugendliche interessant. Da diese Romane zum Phantastik-Genre gehören und ein ZweiWelten-Modell aufzeigen, sind sie besonders für postmoderne Textstrukturen attraktiv. Diese Strukturen sind im Text zu finden. Obwohl diese Romane auf den ersten Blick für Kinder bzw. Jugendliche geschrieben wurden, haben sie nicht die Aufgabe, eine Botschaft zu vermitteln, sondern vielmehr, den Leser zum aktiven Lesen, zum Reflektieren über die Wirklichkeit und das Lesen sowie zur Selbstreflexion aufzufordern. Njemačka autorica Cornelia Funke (rođ. 1958.) u svojoj trilogiji o „svijetu od tinte“ („Srce od tinte“, 2003; „Krv od tinte“, 2005; „Smrt od tinte“, 2007) prikazuje strastvene ljubitelje knjiga, obrađuje temu odgovornosti autora i čitatelja kao i njihov suodnos. U romanima je riječ o Mou, koji ima posebnu moć iščitavanja likova iz njihovih priča i o njegovoj dvanaestogodišnjoj kćeri Meggie. On je iščitao nekoliko likova iz fiktivne knjige Srce od tinte, pritom je njegova žena nestala u toj knjizi. U središtu radnje fiktivna je knjiga Srce od tinte kao i svijet od tinte koji se nalazi u njoj. Drugi i treći dio trilogije odvijaju se u svijetu od tinte. U središtu su važnost i moć jezika u oblikovanju i shvaćanju stvarnosti. U sva se tri romana pronalaze i druga djela iz svjetske književnosti u obliku direktnih i indirektnih citata, odnosno romani obiluju intertekstualnošću. U sva tri romana dolazi do pomicanja granice između stvarnosti i fikcije i između dvaju fiktivnih svjetova pomoću metafikcije i dvostrukog lika autora. Likovi razmišljaju o svom fiktivnom statusu uslijed čega se često miješa stvarnost unutar i izvan teksta. Sve to utječe na čitatelja, ukazuje na postmodernu strukturu teksta i omogućuje čitanje na dvije razine, što čitanje ovih romana čini zanimljivim i odraslim i mlađim čitateljima. Romani pripadaju fantastičnom žanru, u njima se rabi model više svjetova, stoga su posebno privlačni za oblikovanje postmodernih igara s tekstom. Iako na prvi pogled ovi romani izgledaju kao da su pisani za djecu i mlade oni, nemaju klasičan zadatak prenošenja određene poruke već potiču čitatelja na aktivno čitanje, promišljanje stvarnosti i pročitanog. The German writer Cornelia Funke (born 1958) deals in her trilogy about the “inkworld” (“Inkheart”, 2003; “Inkspell”, 2005; “Inkdeath”, 2007) with the themes of book passion, authorship, the writing process, the responsibility of the author and reader, as well as with their relationship. The focus is on the importance and power of language in the comprehension and shaping of reality. The trilogy is about Mo, who has the ability to read the creatures from stories, and his twelveyear-old daughter Meggie. He read a few characters from the fictional book Inkheart and his wife disappeared in the book. The focus is on the fictional book Inkheart and the fictional world behind this book, the Inkworld. In the second and third volumes, the story takes place in the Inkworld. All three novels are rich in intertextual references and allusions to numerous world-famous works. In all three novels, the border between reality and fiction is constantly pushed back and forth by the doubled author figure, world transgressions and metafictional strategies. The characters reflect their fictitious status and sometimes text internal and external reality are mixed. All this has an impact on the actual reader, it shows postmodern text structures and enables reading on two levels which makes the reading interesting as well for adults and for the younger readers. Since these novels belong to fantasy genres and feature a two-world model, they are particularly attractive for postmodern text structures. Although at first glance these novels were written for children and adolescents, their purpose is not to convey a message, but rather to invite the reader to read actively, to reflect on reality and reading, and reflect on himself.

Temeljni je zadatak rada detektirati postmodernističke elemente te utvrditi strategije s pomoću kojih se oblikuje postmodernistički svijet u romanu Laurenta Bineta Sedma funkcija jezika. Same rasprave o pojmu postmoderne i postmodernizma, značenju i uporabi obaju pojmova i dalje traju i jedino što sa sigurnošću možemo reći da se konsenzus među teoretičarima kad su posrijedi rečeni termini – uopće ne nazire. Ipak, mi se ograničavamo isključivo na pojam postmodernizma u književnosti jer postoji dovoljno književne produkcije i teorijske literature koje potvrđuju nastanak te pojave u književnosti. Postmodernizam se javlja sedamdesetih godina 20. stoljeća, a njegovim se utemeljiteljima (ali i najistaknutijim predstavnicima) drže Borges, Beckett i Nabokov. U njihovu književnom stvaralaštvu vidljiva je nova poetika. Ukratko, Borges se ističe pisanjem kratkih priča u kojima krajnje reduciranim izrazom isprepleće motive i postupke trivijalno-popularne književnosti s iznimnim, gotovo elitnim intelektualizmom te referencijama na fakcijske i fikcijske izvore iz golemoga opusa svjetske književnosti i mitologije. U Beckettovu stvaralaštvu dominiraju sljedeći postupci: protuslovlje, nefunkcionalna deskripcija koja nije racionalno-logički utemeljena, permutacije i "kratki spoj". Nabokov, pak, pokazuje sklonost prema jezičnim igrama zbog postupka "metafikcionalnosti" te zbog svojevrsne nadogradnje na trivijalnu književnost. Osim njih, najvažniji (ili samo najpoznatiji) postmodernistički književnici jesu Márquez, Fowles, Calvino i Eco, a Umberto Eco upravo je i jedan od protagonista u Binetovu romanu. Roman sadrži iznimno "bogatu kolekciju" postmodernističkih elemenata. U širem smislu to su skepticizam, relativizam i novo shvaćanje tradicije, dok su, u užem smislu, ti elementi žanrovska hibridnost romana; dokidanje granica između visoke i niske književnosti; dokidanje razlika između filozofije, znanosti i književnosti; postmodernističko propitivanje postojanja objektivne povijesti i znanosti; sumnja u ispravnost ideologije i sumnja u određene filozofske sustave; odnos fikcije i fakcije (isprepletanje fikcije i fakcije); intertekstualnost; autoreferencijalnost.

Temeljni je zadatak ovog diplomskoga rada istražiti kako pojam autoreferencijalnosti funkcionira u metaromanu Ako jedne zimske noći neki putnik jednog od najvećih talijanskih i europskih pripovjedača 20. stoljeća, Itala Calvina. Osnovnu nit analize metaromana predstavljat će oprjeka između tzv. lakog i teškog pisanja na kojemu se zasniva spomenuti roman. Ako jedne zimske noći neki putnik interpretirat ćemo kao romansirani teorijsku raspravu o čitanju koja propituje i sve dijelove tijeka nastajanja, publiciranja i primanja književnoga teksta te kao kriminalistički roman. Teorija kriminalističkoga romana, nužna za analizu ovoga djela, temeljit će se na rezultatima istraživanja toga fenomena Pavla Pavličića, objavljenima u djelu Sve što znam o krimiću te na Poetici kriminalističkog romana autora Stanka Lasića. Osim istaknutih elemenata kriminalističkog romana u radu ćemo ukazati i na odstupanja koja se javljaju u Calvinovu romanu Ako jedne zimske noći neki putnik, u odnosu na očekivano kad je posrijedi taj žanr.

Tema ovog rada je semiotika intertekstualnosti u filmovima Quentina Tarantina. Kako bi se stvorila jasna podloga za analizu njegovih filmova prvo je pojašnjen pojam postmodernizma u okviru kojeg Tarantino i djeluje te su objašnjena njegova obilježja. Nastavno na to, definiran je i postmoderni film i njegove karakteristike. Intertekstualnost, kao jedan od fenomena postmodernizma i postmodernog filma, definirana je te su spomenute njezine vrste i stupnjevi. Prije same analize Tarantinovih filmova ukratko je opisano njegovo stvaralaštvo kako bi se bolje upoznao njegov rad. U analizi je obuhvaćeno pet njegovih filmova: “Psi iz rezervoara”, “Pakleni šund”, “Kill Bill: Vol 1 i Vol 2”, “Nemilosrdni gadovi” te “Odbjegli Django”. Prvi korak je ukratko predstavljanje svakog filma, a idući je identifikacija intertekstualnih elemenata u njima. Analizom je utvrđeno kako postoji jasno vidljiva intertekstualnost među filmovima samog Tarantina, ali također između filmovima Tarantina i drugih autora. The subject of this thesis is semiotics of intertextuality in movies directed by Quentin Tarantino. To lay a solid foundation for the analysis of his movies, firstly the term postmodernism is explained in the context of which Tarantino works and also its features. Next, postmodern film is also defined along with its characteristics. Intertextuality, as one of the phenomena of postmodernism and postmodern film, is defined and its types and levels are mentioned. Before the actual analysis of Tarantino’s movies his lifework is shortly described to better understand his work. Five of his movies are included in the analysis: “Reservoir Dogs”, “Pulp Fiction”, “Kill Bill: Vol 1 and Vol 2”, “Inglorious basterds” and “Django unchained”. The first step is a short introduction of each film and after that the identification of intertextual elements within. The analysis has found a clear intertextuality among Tarantino's movies, but also among his movies and other authors.

U doktorskoj disertaciji Demistifikacija ideologije američkog sna u dramama Judžina O‟Nila i Sema Šeparda, autor obrađuje, kroz komparativnu analizu, dramsko stvaralaštvo dvojice dramskih pisaca, Judžina O‟Nila i Sema Šeparda, sa naglaskom na sedam dramā – četiri O‟Nilove i tri Šepardove – koje smatra naročito reprezentativnim u kontekstu analogije između destruktivnih društvenih i kulturnih principa i urušavanja porodice. Zadatak analize jeste da sociološke aspekte koje autor smatra naznakama implozije pojma “američkog sna”, primeni na tematske karakteristike dramā koje su u fokusu disertacije, kao i opusa navedenih autora u celini. U cilju dosledne obrade ideje simbolizma društveno-političkih maksimā u Sjedinjenim američkim državama unutar nefunkcionalnih i patoloških porodičnih obrazaca u opusu dvojice navedenih književnika, autor disertacije opredelio se za obradu sledećih dramā: Dugo putovanje u noć, Mesečina za nesrećne, Pesnička žica, i O, divljino, čiji je autor O‟Nil, i Prokletstvo izgladnele klase, Pokopano dete i Pravi zapad, čiji je autor Šepard. Disertacija se sastoji iz šest poglavlja. U uvodu je uokviren teorijskometodološki koncept rada i predstavljene su hipoteze, struktura disertacija kao i opšti osvrt na diskurse O‟Nila i Šeparda, sa naglaskom na njihova poimanja američkog sna. Drugo poglavlje se sastoji iz dva segmenta, od kojih prvi obrađuje antropološko-istorijske osobenosti američkog sna u svetlu transformacijā koje odlikuju istorijski period i književnost modernizma, dok drugi, u svetlu istih modusa, razmatra promene i konstante američkog sna u istorijskim i književnim okvirima perioda postmodernizma. U trećem poglavlju je obrađen, u kontekstu zasebnih istorijskih i biografskih motiva u vezi sa svakim od dvojice autora, razvoj njihovih diskursa, koji, kako ukazuje autor disertacije, ukazuje na njihov univerzalni prelazak sa eksperimentalizma i ideje fluidne stvarnosti na veru u izvesnost apstraktnih konstanti koje diferenciraju odrednice kako kolektiva u američkom društvu, tako i njegovog pojedinca.2 Četvrto poglavlje specifikuje književno-teorijsku podlogu prethodnog poglavlja time što ističe poziciju tragičkog diskursa u opusima O‟Nila i Šeparda, uz imanentnu pretpostavku tragedije kao centralnog modusa viđenja socioloških i ontoloških fenomena. Peto poglavlje razrađuje O‟Nilovo i Šepardovo poimanje tragedije u svetlu ideje porodice kao amblema odsustva društvene kohezivnosti u pretežno patrijarhatskom sistemu. U poglavlju je obrađeno sedam dramā navedenih u apstraktu disertacije, koje prema zaključku njenog autora najvernije odražavaju paralelnu imploziju porodice i američkog društva u celini pod datim zajedničkim poretkom. Šesto poglavlje usresređeno je na ustanovljavanje ključnih sličnosti i razlika u opisanim tragičkim modusima dvojice autora. Ujedno, u svetlu tradicionalnog obrasca tragedije kao žanra zaključenog pojmom katarze i razvoja ličnosti, ono ukazuje na pesimističnu perspektivu duhovnog osamostaljivanja ličnosti u društvu zasnovanom na američkom snu koju je O‟Nil utvrdio O‟Nil a Šepard kontinuirao i naknadno prilagodio popularnim kulturnim žanrovima. In the doctoral dissertation The demystification of the ideology of the American Dream in the plays of Eugene O‟Neill and Sam Shepard, the author elaborates, through the comparative analysis, the dramatic work of two playwrights, Eugene O‟Neill and Sam Shepard, with an emphasis on the seven particular plays – four of O‟Neill and three of Shepard – which he considers to be distinctly representative in terms of the analogy between the destructive social and cultural principles and the implosion of the family. The aim of the analysis is to apply the sociological aspects considered by the author of the dissertation to be the signifiers of the erosion of the idea of “the American Dream”, onto the thematic characteristics of the plays upon which the dissertation is focused, as well as onto the work of the given authors in general. For the purpose of the adequate examination of the symbolism of social and political principles in the United States of America within the dysfunctional and pathological family patterns which the work of the two authors conveys, the author of the dissertation has decided to study the following plays: Long Day‟s Journey Into Night, A Moon for the Misbegotten, A Touch of the Poet, and Ah, Wilderness!, written by O‟Neill, and Curse of the Starving Class, Buried Child, and True West, written by Shepard. The study comprises six chapters. In the Introduction, the author establishes the theoretical and methodological concept, including the hypotheses, the structure of the dissertation and the general overview of O‟Neill‟s and Shepard‟s discourses, accentuating their respective views on the American Dream. The second chapter comprises two segments, the first of which focuses on the anthropological and historical aspects of the American Dream in the light of changes typical of Modernism as a period in history and literature, while the latter, in the same disciplinary contexts, delineates the changed and consistent aspects of the American society in terms of Postmodernism. The third chapter presents the development of the each author‟s discourse, in the light of the respective historical and biographical motives pertaining their work; the comparative analysis of the development of their discourses demonstrates, according to the author of the dissertation, their unique transition from ideas of experimentalism and uncertain foundations of reality to their later4 belief in the abstract truths which shape the society in the United States as a whole, as well as an individual being its part. The fourth chapter particularizes the theoretical substance of the third chapter by highlighting the significance of the tragic discourse in the works of O‟Neill and Shepard and presuming that the tragedy retains its central position in the authors‟ views on the sociological as well as ontological phenomena. The fifth chapter elaborates the authors‟ definition of tragedy in the context of family, on whose example the overall alienation under the rigorously patriarchal system is discerned. The chapter also presents the study on the seven plays given earlier in the abstract, which, as the author of the dissertation believes, most appropriately interpret the analogous implosions of family and society in the United States under the universal authority. The sixth chapter establishes the crucial similarities and differences in the described tragic discourses of the two authors. At the same time, in the context of traditional pattern of tragedy implying the act of catharsis and mental maturity in the end of the protagonist‟s adventure, the chapter underlines the pessimism regarding a person‟s inner development in the current society centred around the American Dream as expounded by O‟Neill and continued and culturally popularized by Shepard.

U hrvatskoj drami druge polovice 20. st., poglavito onoj iz sedamdesetih i osamdesetih godina, obilježenoj intertekstualnim eksperimentiranjem nad građom iz strane književnosti, kulture, mitologije i povijesti razvidna je težnja za sučeljavanjem tih sastavnica s elementima iz domaćega književnoga i kulturnog prostora, tj. s tradicionalnim na razini domaće književnosti odnosno na razini onih karakteristika kojima se autori dotiču bilo izražajnog (primjerice u korištenju stiha) bilo fabularnoga temeljenog na usmenoj ili pisanoj književnoj baštini. Stječe se dojam da je dimenzija dramskoga teksta oslonjena na hrvatsku literaturu odraz svojevrsne odanosti domaćem a ujedno domovinskom; uporaba obilježja, pa i (iz) »stranoga« svijeta i njegove kulturne ponude ovdje se usađuje u domaću književninu. U okvirima tzv. postmodernističkoga dramskog takvi su elementi oblikovanja i supostavljanja stranog uz domaće zamjetni u brojnih naših dramatičara spomenutoga razdoblja: Šoljana, Slamniga, Kušana, Paljetka, Brešana, pa i u onih novijega naraštaja poput autorske trojke Mujičić-Senker-Škrabe, Lade Kaštelan, Mislava Brumeca i drugih., In the Croatian drama of the second half of the 20th century, especially the playwriting from the 1970s and 1980s, characterized by intertextual experimenting with the structure of foreign literature, culture, mythology and history, one can easily identify the tendency of confronting these components with the elements of the Croatian literary and cultural space, i.e. with the traditional – both at the level of dealing with the formal (e.g. when using a verse), or with the narrative based on either oral or written literature. One gets the impression that the dimension of the dramatic text leaning on traditional Croatian literature is the result of the loyalty towards the home and the homeland. The use of features, even the ones of (from) the »foreign« world and its cultural supply are here embedded into the domestic literature. In the frameworks of the so-called postmodernist drama, such elements of shaping and confronting foreign with Croatian are visible in the work of many of our dramatists of the mentioned period: Šoljan, Slamnig. Kušan, Paljetak, Brešan, as well as in the younger generation of authors: Mujičić-Senker-Škrabe (triad), Lada Kaštelan, Mislav Brumec etc. In this paper the authors focus on two examples, i.e. two Paljetak’s plays – »Poslije Hamleta« (1993) and »Orfeuridika« (1996) – through which they want to demonstrate the relationship between the domestic and foreign in the last three decades of the 20th century, frequently characterised by emphasizing the national (and homeland) identity. In the second half of the 1990s, with the tendencies inherited from the earlier years – there is an obvious shift towards the era of globalization and »vanishing« of borders (between the domestic and foreign). Multiculturality thus – in the text and society – rests on the possibilities of assimilation (which always implies hierarchy, adaptation towards what is »valuable« to us), which in literature can occur through hypotext, i.e. when we deal with the (nonidentical) repetition (»Poslije Hamleta«) or the integration of the Other, that presupposes »a difference« to the assimilation (it may eventually lead to reconsidering of the term »value«). Through Derrida’s absence and the above-mentioned difference, the authors review the status of the dramatic text as the author’s »homeland« where it (the text) has a double status: it is »the host« and »the foreigner«.

Pulp Fiction (1994) is a crime/gangster film directed and written by Quentin Tarantino. Unlike the typical gangster films that examine the 'gangster' as a symbol of moral corruption in the society, Tarantino's 'gangster' serves as a symbol and a part of popular culture, which is evident in the movie's self-reflexivity and subjectivity. Self-reflexivity refers to the film being aware of itself and it is one of the most common postmodern characteristics. This paper focuses on the concept of self-reflexivity in Pulp Fiction and analyses it in three major aspects of the film: its characters, the setting and the narrative. Pakleni šund (1994) je kriminalistički film Quentina Tarantina. Za razliku od tipičnog filma ovoga žanra koji se bazira na liku gangstera kao simbolu moralne korupcije u društvu, Tarantinov je gangster simbol popularne culture što se očituje kroz subjektivnost i samorefleksivnost ovoga filma. Samorefleksivnost se odnosi na samosvijest filma te je to jedna od čestih karakteristika postmodernizma. Ovaj rad fokusira se upravo na koncept samorefleksivnosti u filmu Pakleni šund te ga analizira unutar tri aspekta filma: likova, okruženja unutar kojeg postoje i djeluju ti likovi, te narativa.

Može li se danas pridati uvjerljiv konceptualni, dakle filozofijski okvir svekoliko primjenjivanom (ali počesto i zloupotrebljavanom) terminu postmodernizma? S obzirom na inflacijsku upotrebu ovog pojma, a još od Lyotardova eponimnog Postmodernog stanja (1979), nameće se nužnost njegova terminološkog preciziranja. Među mnogim autorima koji su se u posljednja četiri desetljeća bavili ovom problematikom, kao jedan od najrelevantnijih priloga nameće se tekst (kasnije i knjiga) Fredrica Jamesona Postmodernizam, ili kulturna logika kasnog kapitalizma iz 1984. (1991.). Rad se na temelju literature, prvenstveno Jamesonova navedena kapitalnog djela, bavi konceptom postmodernizma. Američki autor Postmodernu određuje kao dominantnu kulturnu logiku (za sada!) posljednjeg globalnog, multinacionalnog stadija kapitalizma. U svojoj analizi kapitalizma Jameson se umnogome oslanja na klasični spis Ernsta Mandela Kasni kapitalizam (1981.), koji mu otvara mogućnost uvođenja povijesno-peridizirajuće hipoteze. Prema istoj, naspram uobičajenih zanemarivanja kategorije povijesnosti u pokušajima opisa postmodernog stanja – Jameson unosi re-afirmaciju upravo koncepta povijesti kao onog koji omogućuje pozicioniranje mogućeg subjekta otpora »kulturnoj logici kasnog kapitalizma«. U Postmoderni, prema njemu: »historija estetskih stilova zamjenjuje realnu povijest«. Estetski modus/kod iščitavanja zbiljnosti, signum je gubljenja (djelatne) povijesti. Kako ne bismo bili »sve nesposobniji za oblikovanje prikaza svojeg vlastitog tekućeg iskustva« (Jameson) moramo vratiti smislenost kategorije povijesnosti. Pritom, tako shvaćena povijest približava nas još jednoj izgubljenoj djelatnosti – onome Političkom. Jameson određuje niz simptoma koji karakteriziraju postmodernizam: fragmentizacija, površnost, plitkost, prozirnost; kulturu predstave (image), pojava pastiša, redukcija historije na historičnost, brisanje granice između visoke i masovne odnosno komerijalne kulture, postmodernu euforiju te dispozicioniranje subjekta. U vezi sa zadnjim, uvodi koncept spoznajne kartografije koji predstavlja pedagoško-političku metodu otpora takvom kasnokapitalističkom stanju, odnosno jednu novu klasnu svijest.

Fokus ovoga rada bila je disneyfikacija u 21. stoljeću, s posebnim naglaskom na njene implikacije u turističkom sektoru. Radom se željelo dati pregled ovoga fenomena i njegovog utjecaja na poslovanje turističkih objekata i ponašanje subjekata u turizmu. Istraživanje je provedeno temeljem proučavanja stručne literature koja je referentna za danu temu. Opisane su sile koje su dovele do pojave fenomena i utjecale na njegovo širenje, definiran je pojam disneyfikacije i njen obuhvat u smislu sfera modernoga života koje obuhvaća i proučavane su četiri dimenzije disneyfikacije po kojima se ona razlikuje od ostalih fenomena 21. stoljeća. Također, izdvojeni su hoteli, restorani i kruzeri kao posebno reprezentativni primjeri ovoga fenomena u turizmu te je dan pregled posljedica koje disneyfikacija ima na društvo i okoliš. Naposljetku, proučavan je međuodnos disneyfikacije i mcdonaldizacije, koje često uzajamno djeluju, posebice u turizmu. Može se zaključiti da disneyfikacija ima značajan utjecaj u turizmu 21. stoljeća, poglavito kroz stvaranje stažiranih destinacija ili transformiranje postojećih kako bi bile primjerenije postmodernim turistima. Važan utjecaj ima i u poticanju konzumerizma i potrošačke kulture, što je najuočljivije iz dimenzija hibridne potrošnje te promocija i prodaje dobara i usluga. Ovaj fenomen izaziva različite negativne posljedice za sociokulturni i prirodni okoliš te pomak u sustavu vrijednosti, u kojem jača snaga kupovne moći pojedinca, odnosno kupljenih proizvoda i konzumiranih usluga. The main focus of this paper was disneyfication in the 21st century, with a special emphasis on its implications in the tourism sector. The paper was intended to give an overview of this phenomenon and its impact on the work of tourist facilities and the behaviour of subjects in tourism. The research was conducted based on the study of professional literature that is referential to the given topic. The forces that led to the emergence of the phenomenon and that influented its expansion were described, the notion of disneyfication and its scope in terms of the areas of modern life it encompasses were defined and four dimensions of disneyfication in which it differs from other phenomena od the 21st century were studied. Also, hotels, restaurants and cruise ships were distinguished as particulary representative examples of this phenomenon in tourism and and an overview of the consequences that disneyfication has on society and the environment was given. Finally, the relationship between disneyfication and McDonaldization, which often interact and especially in tourism, was studied. It can be concluded that disneyfication has a significant impact on tourism in the 21st century, especially through the creation of staged destinations or the transformation of existing ones to be more appropriate for postmodern tourists. It also has an important influence in the promotion of consumerism and consumer culture, which is most noticeable from the dimensions of hybrid consumption and the promotion and sale of goods and services. This phenomenon causes various negative consequences for the socio-cultural and natural environment and a shift in the value system, in which the purchasing power of an individual or the quantity of the purchased products and consumed services gains on importance.

U završnome radu prikazano je stvaralaštvo Lade Kaštelan. Najveća pozornost pridana je njezinim dramama skupljenim u knjizi Četiri drame, a to su A tek se vjenčali, Adagio, Posljednja karika i Giga i njezini. Ukratko je opisana radnja svake drame i obavljena je analiza svake na temelju članaka i literature navedene u uvodu i u popisu literature. Prilikom obrade drama najveća pozornost pridana je postmodernističkim elementima. Objašnjeni su specifikumi ženskog dramskog pisma te su isti potkrijepljeni primjerima. In this final work is represented creation of Lada Kaštelan. The biggest attention is devoted to plays which are gathered in her book called Four plays, and the plays are They just got married, Adagio, The final link and Giga and hers. Plot of every play is shortly represented and analysed on the basis of articles and literature which are mentioned in an introduction and on a sources list. During the analysis of those four plays, the biggest attention was aimed at postmodern elements. Specifics of female drama writing are also explained and substained by examples.

U ovome radu govorit će se o New age duhovnosti kao duhovnosti koja odgovara potrošačkom društvu postmoderne. Na početku će se predstaviti temeljni elementi i ideje koje preuzima iz raznih filozofija i religija kako bi se približila sinkretičko-eklektička odrednica New agea. New age kao sociološki fenomen vrlo je zanimljiv jer pojedinci imaju slobodu izbora onih elemenata koji zadovoljavaju njihove potrebe, a te elemente pronalaze na duhovnom tržištu. Elementi New agea prožimaju svakodnevicu i pojedinci mogu prihvaćati njegove ideje čak ako se identificiraju s nekim tradicionalnim religijskim oblicima. New age odlikuje individualizam i predstavlja utopijsko novo doba, no on je, prema kritikama kršćanskih teologa, apokaliptičan jer potiče pojedinca na samorazvoj i osobno savršenstvo, na širenje sebstva i promjene identiteta što može dovesti do raspada identiteta. Također, tehnike koje se koriste, po kritičarima New agea imaju slične učinke kao i droga jer dovode do ekstaza i proširenja svijesti. Zbog lake dostupnosti elemenata i lakog korištenja, nepostojanja određenih vjerovanja i time što nije institucionalan New age je vrlo privlačan mnoštvu pojedinaca. Na kraju rada govori se o tome je li teza o sekularizaciji opovrgnuta pojavom New agea i drugih oblika postmoderne duhovnosti. This paper will address the issue of New age spirituality as spirituality that fits postmodern consumers society. In the beginning basic elements and ideas will be introduced which New age takes from different philosophies and religions to have a better understanding of syncreticeclectic determinant of New age. New age is really interesting as sociological phenomenon because people as individuals have the freedom of choice in choosing those elements that will fulfill their needs, and those elements they can find on spiritual market. Elements of New age pervade everyday life and individual can accept its ideas even if they identify themselves as members of traditional religious forms. New age emphasizes individualism and represents new utopian age, but it is also, as christian theological critics think, apocaliptic age because it encourages indiviuals on self-development and personal perfection, on expanding 'self' and changes of identity which can lead to destruction of identity. Also, techiques that are used have similar effects like drugs because they lead to exaltation and expansion of conciousness. Because of easy accessibility and easy usage, with absence of strict beliefs and institutions New age is really attractive to a multitude of individuals. In the end we will try to find out if expected death of religion really came or if the importance of religion is still strong.

Rad se bavi analizom novih oblika duhovnosti i religioznosti u razdoblju postmoderne. Postmodernoj duhovnosti i religioznosti često se pridaje oznaka konzumerizma u ozračju hiperpotrošačkog društva u kojemu sada postoji mogućnost za komercijalizacijom religioznog iskustva. U radu je istaknuta, u klasičnom razdoblju prihvaćena, teza o sekularizaciji koju u postmodernom razdoblju pojava novih religioznih pokreta i fundamentalizma dovodi u pitanje. U opisanom kontekstu, analizirane su novonastale pojave vezane uz religioznost i duhovnost poput pluraliziranja, tržišne orijentacije crkve te privatiziranja religije. Analizirane su pojave koje su dovele do toga da vjernik stavlja individualizam ispred kolektiva te otkrivanje novoga ispred vjernosti starome. Ovo je osobito utjecalo na odnos postmoderne duhovnosti s kršćanskim crkvama koje odbijaju pojedine moderne i postmoderne ideje. U svrhu jasnijeg shvaćanja ovog kompleksnog fenomena navedeno je nekoliko socioloških teorija koje pokušavaju objasniti uzroke ezoterično-okultne religioznost, pri čemu je naglasak stavljen na teoriju blisku fenomenologijskoj i psihologijskoj sociologiji. U radu su prikazane i karakteristike postmoderne duhovnosti u ozračju kompleksnosti i različitosti elemenata, tehnika i praksi kao i njihova vezanost uz globalnost i općedostupnost ovog svjetonazora. This paper addresses new variants of spirituality and religiousness in postmodern era. Frequently, postmodern spirituality and religiousness is labelled as consumerism in environment of hyper consuming society in which, at the moment, exists a possibility of commercializing religious experience. The paper emphasizes a thesis, which was accepted in classical era, about secularization which is brought to question due to advent of new religious movements and fundamentalisms in postmodern era. With given context, new founded occurrences tied to religion and spirituality such as pluralizing, market orientation of the Church, and privatizing religion were analysed. Another thing that has been analysed is occurrences that brought a believer puts individuality in front of the collective and discovery of new in front of adherence to the old. This especially affected the relationship between postmodern spirituality with Catholic Church which rejects some of modern and postmodern ideas. With aim of clarifying these complex phenomena, several sociological theories that try to explain the cause of esoteric-occult religiousness were provided, where emphasis is put on theory close to phenomenological and psychological sociology. The paper also shows characteristics of postmodern spirituality in environment of complexity and discrepancy of principles, techniques, and practices as well as their association with globalism and general availability of this worldview.

U radu se donosi pregled najvažnijih pojmova vezanih za arhive i arhivsko gradivo. Cilj ovog rada je prikazati promjenu tradicionalnog shvaćanja arhivističkih koncepata u odnosu na novu postmodernističku paradigmu i njen utjecaj na razvoj konceptualnog modela. Na početku rada daje se teorijski okvir definiranjem pojmova arhiv, arhivsko gradivo, stvaratelj i imatelj. Definiranjem arhivističkih načela i opisivanjem međunarodnih standarda za opis arhivskog gradiva nudi se širi kontekst i značenje pojmova. Pojava postmodernizma utječe na arhive i arhivistiku što rezultira novom paradigmom u pristupu i obradi arhivskog gradiva. U skladu s tom novom paradigmom i tehnološkim napretkom mijenjaju se značenja temeljnih arhivističkih koncepata i omogućava se razvoj novih. Arhivi i zapisi postaju dinamične strukture koje dokumentiraju objekte isprepletene kompleksnim međusobnim odnosima i međuzavisnim kontekstom. This paper presents an overview of the most important archival concepts. The aim of this paper is to show the change of traditional understanding of archival concepts in relation to the new postmodernist paradigm and its impact on the development of the conceptual model. At the beginning of the paper, a theoretical framework is defined, defining the terms archive, archival material, creator and custody. Defining archival principles and describing international standards for the description of archival material offers a broader context and meaning of concepts. The emergence of postmodernism affects archives and archival science, resulting in a new paradigm in access and processing of archival material. In accordance with this new paradigm and technological progress, the meanings of fundamental archival concepts are changed and new developments are made possible. Archives and records become dynamic structures that document objects with complex interrelationships and contexts.

Pojam intertekstualnost svojim značenjskim opsegom obuhvaća pojam citatnosti i u bliskoj je vezi s nizom drugih pojmova kojima se u postmodernizmu pokušava označiti fenomen međutekstualnih dodira. U radu se istražuju, analiziraju i interpretiraju tipovi i učinci citatnosti u romanu Balade o Josipu Milorada Stojevića. Teorijski dio kontekstualizira roman u polje postmodernističke književnosti te donosi objašnjenje pojmova intertekstualnost, citatnost, intermedijalnost i autoreferencijalnost. Analitičko-interpretacijski dio istražuje one fragmente teksta u kojima je uočljivo susretanje kȏda književnosti s drugomedijskim kȏdom ili pak kakav međutekstualni dodir. Primarnu metodologiju pritom čine stilistika i književna teorija. Kombinacijom literarne, lingvističke i funkcionalne stilistike utvrđuju se, analiziraju i tumače postupci što svjedoče o hibridnoj strukturi Stojevićeva romana u smislu postojanja niza citatnih tragova književnih i neknjiževnih, estetskih i izvanestetskih tekstova. Pritom je temeljna referenca teorija citatnosti Dubravke Oraić Tolić.