Search

Odnos historiografije prema evoluciji problema nacionalizma u Habsburškoj Monarhiji razlikovao se je u međuraću, Hladnom ratu te suvremenom periodu. Ovaj rad usporedno prikazuje razlike između starije historiografije, koja je imala veći animozitet prema Habsburškoj Monarhiji, te novih pristupa u historiografiji koji su naklonjeniji pozitivnijim ocjenama i koji u svoja istraživanja unose neke nove teme koje su do tada bile slabo ili nikako istraživane. Predočene su teze nekih eminentnih povjesničara europske i američke historiografije. Pokušalo se prikazati nastanak i razvitak nacionalističkih pokreta raznih naroda koji su sačinjavali Austro-Ugarsku te kakav je bio njihov odnos prema vlastima, odnosno kako je vlast pokušavala ukomponirati te nacionalizme u promociju vlastitog, monarhijskog patriotizma. Usporedno se prikazuje odnos Habsburgovaca i vladajućih struktura prema nacionalnostima u austrijskom i mađarskom dijelu Monarhije te njihov recipročan odgovor. Nakon Prvog svjetskog rata javlja se određeni pozitivan sentiment prema Habsburškoj Monarhiji pa se stoga u ovome radu opisuju i određene ustavne promjene, kao i kulturni te znanstveni napredak koji je doveo do toga sentimenta. Južni Slaveni također su u fokusu ovoga rada, posebno preko prizme Prvog svjetskog rata, gdje će biti prikazani određeni elementi koji su doveli do raspada Austro-Ugarske. Metodama komparativne historije postavljen je usporedni međuodnos između glavnih teza istaknutih povjesničara Habsburške Monarhije, kojim se nastoji dati odgovor na pitanje zašto je ona propala. The viewpoint of historiography towards the evolution of the problem of nationalism in the Habsburg Monarchy differed in the interwar period, Cold War period, and the modern period. This thesis compares the differences between older historiography, which had a greater animosity towards the Habsburg Monarchy, and the new approaches in historiography which are more favorable to positive assessments, and which introduced new topics that were barely researched, if at all, until then. The theories of some eminent historians of European and American historiography are presented. What is tried to be depicted is the origin and development of the nationalist movements of the various nations that were part of Austro-Hungary and their attitude towards the authorities, i.e., how the government tried to incorporate these nationalisms in the promotion of its own, monarchical patriotism. Simultaneously presented are the relations between Habsburgs and the ruling structures towards the nationalities in the Austrian and Hungarian part of the Monarchy and their reciprocal response. There was a certain positive sentiment towards the Habsburg Monarchy following the World War I, so this thesis describes certain constitutional changes, as well as the cultural and scientific progress that led to that sentiment. Southern Slavs are also a point of interest in this thesis, especially through the prism of the World War I, where certain elements that led to the disintegration of Austro-Hungary will be introduced. The methods of comparative history set out to compare the relations between the main theories of prominent historians of the Habsburg Monarchy, aiming to give an answer to the question of why it fell apart.

Prigodom jubilarnih obljetnica vladanja Franje Josipa I. organizirane su razne svečanosti diljem Austro-Ugarske. U radu se na temelju vijesti iz onodobnih dalmatinskih tiskovina „Narodni list“ iz Zadra i „Naše Jedinstvo“ iz Split izlaže kako je na području Dalmacije, a posebice u Splitu i Zadru, obilježena 60. obljetnica vladavine cara Franje Josipa I.

Autori se u tekstu bave analizom dvaju novootkrivenih dokumenata koje je sastavio Ivo Pilar za potrebe informiranja visokih austrijskih krugova odlučivanja. Spomenica o novom uređenju Habsburške Monarhije i Rješenje južnoslavenskoga pitanja dio su njegovih napora da u prvoj polovici 1918. predloži promjenu dualističke strukture Austro-Ugarske i istakne rješenja u korist njegove vizije razvitka hrvatskih nacionalnih interesa. Autori navedene dokumente promatraju kroz koncepciju južnoslavenskoga pitanja koje se odnosilo na problem uređenja jugoistočnoga dijela Monarhije i na utjecaje srbijanske države. Posebnu pozornost posvećuju idejama subdualizma i kvadralizma, koje je Pilar sagledavao u kontekstu širih odnosa u Austro-Ugarskoj, napose u vezi s položajem poljskoga pitanja., During World War I, Ivo Pilar, a famous Croatian politician from Bosnia and Herzegovina, produced and presented numerous political documents. His basic views on the national question are known from pre-war times. In the harsher wartime conditions, they became an example of advocating the resolution of the position of Croatia exclusively within the frame of the Habsburg Monarchy. This text analyses two newly-discovered documents that confirm Pilar’s political activities and his expectation that Austria-Hungary would survive the war, while its leadership would come to understand the need to change the dualistic structure of the state in order to secure its survival and future. Analysis shows that his proposals reached the important factors of Austrian politics, which confirms their relevance. The new documents show Pilar’s intent that they should be used to promote proposals on sub-dualism and quadrialism in favour of Croatian national interests as he imagined them in the context of the wartime turmoil.

Svrha ovog rada je predstaviti razvoj fortifikacijskih utvrda grada Pule kroz srednji i novi vijek. Dokumentacija o srednjevjekovnim utvrdama je oskudna, međutim znamo da su u više navrata građene i uništavane. Za vrijeme Venecijanske Republike grad je često zanemarivan, a njegove zidine i spomenici prepušteni propadanju. Samo jedna prava utvrda je izgrađena za vrijeme Venecije. Danas, praktički ne postoje ostaci gradskih zidina. U 19. stoljeću dolazi do revitalizacije grada, kako po broju stanovnika, tako i strukturalno. U svrhu razvoja grada kao glavne vojne luke Austro-Ugarskog Carstva izgrađene su dugačke linije utvrda oko grada. Upravo zato Pula ima veliko povijesno naslijeđe. Većina utvrda sačuvana je do danas, međutim u različitom su stupnju očuvanosti. Savršeni su primjer razvoja fortifikacija sve do I. svjetskog rata, modificirane i prilagođavane napretku ratne tehnologije i doktrine.

Predmet istraživanja ovog rada su hrvatski i slovački pregledi povijesti te tematska djela o slovačko-hrvatskim odnosima. Cilj rada je prikazati sličnosti i razlike u percepciji koju čitatelj dobiva o Hrvatskoj ili Slovačkoj te slavenskoj suradnji čitajući djela slovačkih, odnosno hrvatskih povjesničara. Pritom se služimo trima kriterijima i istraživačkim pitanjima – zastupljenosti, tj. u kojoj mjeri slovački, odnosno hrvatski pregledi povijesti i tematska djela navode podatke o Slovačkoj, odnosno Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20 st. te koji su događaji i koje ličnosti ključni u slovačko- hrvatskoj suradnji, nadalje fragmentiranost suradnje, odnosno koji slavenski narodi surađuju i koje ličnosti možemo tu posebno istaknuti, i forme suradnje ili drugim riječima kako izgleda suradnja među Slavenima s naglaskom na slovačko-hrvatsku suradnju.

Nasuprot pojednostavljenim shvaćanjima u odnosu na smisao i tijek Prvoga svjetskog rata, u radu se upozorava na potrebu rekonstrukcije šarolikoga motivacijskog i uopće doživljajnoga kompleksa njegovih sudionika. Za ovu prigodu odabrana su objavljena sjećanja šestorice austrougarskih nižih časnika i jednoga običnog vojnika (mornara), rođenjem ili službom vezanih uz zapadnu Hrvatsku, a različitih narodnosnih, političkih, društvenih i vjerskih identitetskih odrednica: Luje Lovrića, Ivana Ribara, Frane Dubravčića, Milana Japunčića, Lavoslava Krausa, Georga von Trappa i Marka Oreškovića., As opposed to simplified understandings of the sense and course of the First World War, this paper underscores the need for reconstruction of the diverse motivational and general experiential complex of its participants. For this occasion, the published memoirs of six Austro-Hungarian junior officers and one ordinary serviceman (a sailor) have been selected. By birth or service, they were tied to western Croatia, but with different ethnic, political, social and religious identities: Lujo Lovrić, Ivan Ribar, Frane Dubravčić, Milan Japunčić, Lavoslav Kraus, Georg von Trapp and Marko Orešković.

Prikaz knjige Františeka Šisteka (ur.)

U ovom radu autor opisuje svoje istraživanje u potrazi za informacijama o njegovom pradjedu koji je nestao na kraju 1. svjetskog rata. Opisuje se proces prolaženja potrebnih informacija uz pomoć informacijskih i komunikacijskih tehnologija te izvora informacija koji su dostupni danas na internetu. U tijeku istraživanja pronađeno je više značajnih online izvora informacija u obliku digitaliziranih zapisa i knjiga te baza podataka koji su autoru bili vrlo korisni. U radu se opisuju koraci istraživanja, izvori informacija, problemi na koje se naišlo te rezultati.

Ovaj je diplomski rad napisan s ciljem pojašnjavanja odnosa između Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije tijekom jednomjesečnog razdoblja od Sarajevskog atentata do početka Prvoga svjetskog rata s posebnim pogledom na hrvatske novine „Jutarnji list“. Prvi je dio rada svojevrsni uvod u samo istraživanje „Jutarnjeg lista“ u kojem se govori o stanju u Europi prije Prvoga svjetskog rata, odnosima Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije prije Sarajevskog atentata te o austro-ugarskoj politici na Balkanu. Iako su Austro-Ugarska i Kraljevina Srbija do početka 20. stoljeća bile u relativno dobrim odnosima, nakon toga njihovi su se odnosi počeli sve više pogoršavati te je to pogoršanje konačno kulminiralo u Sarajevu 28. lipnja 1914. godine. Nakon toga uslijedilo je vrlo teško jednomjesečno razdoblje za obje zemlje koje su bile suočene s vrlo teškim odlukama i postupcima. Stoga je cilj ovog diplomskog rada prikazati događaje u mjesec dana od Sarajevskog atentata do početka Prvoga svjetskog rata i njihovo prikazivanje u „Jutarnjem listu“ tog vremena. Hipoteza koja je postavljena na početku istraživanja jest da je „Jutarnji list“ s velikim zadovoljstvom i radošću pozdravljao svaku odluku koje je bila donesena protiv Kraljevine Srbije te da je u konačnici i podržavao poduzimanje vojnih akcija protiv iste.

U radu su obrađena odlikovanja i medalja Austro- ugarske monarhije u fundusu Muzeja grada Splita uz osvrt na cjelokupnu Zbirku odlikovanja, medalja i plaketa koja sadrži 307 predmeta. Zbirka odlikovanja, medalja i plaketa Muzeje grada Splita nastajala je tijekom godina i obogaćivala se raznim darovima i kupovinom od osnutka Muzeja. Od toga broja predmeta, 32 primjeraka odlikovanja i medalja pripada Austro-Ugarskoj monarhiji, što čini udio od oko 10 % čitave zbirke. Nakon detaljne obrade ovih odlikovanja i medalja u zaključku se daju smjernice za obradu i prezentaciju predmeta ove zbirke u narednim godinama.

Analiza prozodijskih, poetičkih i političkih implikacija prijevoda "Mariane" Alfreda Tennysona koji je 1874. u "Viencu" objavio Ivan Trnski.

Naslov ovog rada je Urbanistički razvoj Pule kao glavne austrougarske ratne luke. U drugom poglavlju započinje se obrada teme te se opisuje izgled Pule na početku austrijske vladavine. 1813. godine Pula dolazi pod upravu Austrijskog carstva. Od 1850. godine dobiva titulu glavne austrougarske ratne luke i zahvaljujući tome doživljava modernizaciju grada na svim područjima. Pula je bila glavno središte brodogradnje i pretvorila se u industrijski grad. Treće poglavlje opisuje gradnju ratne luke, Arsenala te građevine potrebne za rad Mornarice. Gradi se Mornarička bolnica, Mornarička crkva, Mornarička vojarna, Mornaričko groblje te brojne utvrde u svrhu zaštite grada. U četvrtom poglavlju opisan je društveni život stanovnika u centru grada te bitne građevine u urbanoj jezgri grada. Izgrađuje se sve više gradskih četvrti i zgrada u kojima se otvaraju obrti, gostionice, trgovine, kavane i sl. U petom poglavlju predstavljene su neke od istaknutih utvrda, a to jesu utvrda Muzil, utvrda Casoni Vecchi, utvrda Punta Kristo te utvrda Bourguignon. Pulu su ukrasile i brojne vile kao što su vile Munz, vila Idola, vila Matilde, vila Monai i dr. koje su predstavljene u petom poglavlju. Od početka austrijske vladavine u Puli pa sve do kraja, broj stanovnika povećao se sa niti tisuću stanovnika na više od 50 tisuća stanovnika.. Zaključuje se da je austrijska vladavina u Puli uvelike pomogla u razvoju grada, pa čak i potpuno stvorila modernu sliku grada koju je Pula nakon toga zadržala. The title of this final paper is Urban development of Pula as the main Austro-Hungarian war port. Chapter two begins with a discussion of the topic and describes the appearance of Pula at the beginning of the Austrian rule. 1813. year, Pula came under the rule of the Austrian Empire. Since 1850, it has been given the title of the main Austro-Hungarian port of war and, as a result, the city has been modernized in all areas. Pula was the main center of shipbuilding and turned into an industrial city. The third chapter describes the construction of the port of war, the arsenal, and buildings necessary for the operation of the Navy. The Navy Hospital, the Navy Church, the Navy Barracks, the Navy cemetery and numerous fortifications are being built to protect the city. The fourth chapter describes the social life of the residents of the city center and the important buildings in the urban part of the city. More and more neighborhoods and buildings are being built to open crafts, inns, shops, cafes, etc. Chapter five introduces some of the prominent forts, the Muzil fort, the Casoni Vecchi fort, the Punta Kristo fort and the Bourguignon fort. Pula was also decorated by numerous villas such as Munz villas, Idol villa, Matilde villa, Monai villa and others, which are presented in chapter six. From the beginning of the Austrian rule in Pula until the end, the number of inhabitants increased from a thousand inhabitants to more than 50 thousand inhabitants. It has been concluded that the Austrian rule in Pula greatly helped in the development of the city and even completely created a modern image of the city which Pula afterwards retained.

Rad daje uvid u obrazovanje osnovnoškolskih učiteljica u slovenskim i hrvatskim zemljama Austro-Ugarske Monarhije preko zakonodavstva i organizacije ženskih učiteljskih škola. Istraživanje se sastoji od povijesne komparativne analize razdoblja između 1867. i 1914. godine. Pojavom Dvojne Monarhije dolazi do promjena u obrazovanju učiteljica. One se mogu najprije identificirati na temelju školskoga zakonodavstva. Učiteljice postaju državne službenice. Javljaju se nove državne ženske učiteljske škole, ali i one privatne s pravom javnosti. Analiza zakonodavstva pokazala je razlike između nastavnih planova u učiteljskim školama u slovenskim i hrvatskim zemljama unutar Monarhije. Komparacija njihovih aktivnosti također pokazuje razlike u razvoju, broju i organizaciji. U slovenskim zemljama, koje potpadaju pod austrijsko školsko zakonodavstvo, razvitak četverogodišnjih škola za učiteljice tekao je nešto brže nego u hrvatskim zemljama. Usporedba pokazuje da u slovenskim i hrvatskim zemljama dominiraju privatne škole za učiteljice., This article is the first comparative study on the education of primary college women teachers in Slovenian and Croatian lands of Austria-Hungary through legislation and the organisation of women’s teacher training colleges. The study consists of a historical comparative analysis covering the period from the emergence of the dualist Austria-Hungary (1867) until World War I (1914). During the period covered in this article, many changes were implemented in women’s teacher education. Before the year 1869, women who wanted to become teachers acquired the necessary knowledge as nuns in monasteries, in private girls’ schools, or at home. The Austrian school legislation of 1869 had a quantitative and qualitative influence on the development and organisation of women’s teacher training colleges and on the quality of women’s teacher education. Women teachers became state employees. Analysis of the legislation showed differences between the syllabuses of women’s teacher training colleges in Slovenian and Croatian lands. The syllabuses were adapted to the requirements of individual lands. A comparison of their activities also shows differences in development, number, and organisation. New state women’s teacher training colleges and private ones with public accreditation appeared. In Slovenian lands, under the Austrian school legislation, the development of four-year women’s teacher training colleges was somewhat faster than in Croatian lands. The comparison shows that private women’s teacher training colleges were predominant and women’s teacher education became more standardised and professionalised both in Slovenian and Croatian lands.

Tema mog diplomskog rada je cionizam u Hrvatskoj. Ovim radom prikazujem nastanak cionizma, njegov razvoj i obujam rada u Hrvatskoj, odnosno hrvatskim zemljama. U radu je dan pregled razvoja ovog pokreta na našim prostorima te je prikazana atmosfera u kojoj je nastao i do kada je taj pokret bio aktivan. Ujedno sam istražila cionistička društva te Savez cionista koji su djelovali na prostoru Hrvatske i navela kratak pregled njihovog djelovanja. Također sam se bavila cjelokupnim pokretom cionizma u Hrvatskoj u odnosu na svjetski. Od 70. godine židovski je narod u dijaspori, bez svoje države. Stoljećima je narod trpio razne oblike nepravde i uskraćivala su mu se čak i najosnovnija prava. Jedan od razlog je dakako i antisemitizam, odnosno njegove razne vrste ovisno o periodu i području kada i gdje su živjeli. Uvođenjem tolerancije prema Židovima, još od doba Marije Terezije, u sve se više zemalja diljem Europe Židovi počinju akulturirati, u prvom redu kulturološki i vjerski. No, sredinom i krajem 19. stoljeća, u Europi ponovno raste antisemitizam, tako je i kao izravna posljedica nastala želja za stvaranjem neovisne židovske države, cionistička ideja u židovstvu. Ideja o stvaranju samostalne židovske države ne veže se samo uz Židove, već i Nežidove. Cionizam je, između ostalog, bio i poziv Židovima da se upoznaju s vlastitom prošlošću, kulturom i posebice hebrejskim jezikom i da se njima u javnosti ponose, što su sve u drugoj polovici 19. stoljeća zanemarivali na račun kulture i jezika sredine u kojoj su živjeli.1 Cionizam se kao pokret u Europi razvio devedesetih godina 19. stoljeća, dok se u Hrvatskoj javlja tek na početku 20.stoljeća. Pokret je svoj vrhunac u Hrvatskoj doživio dvadesetih godina 20. stoljeća. Najviše je maha uzeo u Zagrebu, zatim Slavonskom Brodu i Osijeku, te u Varaždinu i Vinkovcima, a od tih se centara širio dalje u veća i/ili manja mjesta. Stoga je ovaj diplomski rad pregled mjesta i raširenosti cionističkog pokreta u Hrvatskoj. Metodologija rada temelji se na primarnim i sekundarnim izvorima. Sekundarni su izvori, knjige, prikupljeni u dostupnim knjižnicama. Primarni su izvor arhivska građa iz Jevrejskog istorijskog muzeja (JIM) u Beogradu te primarna literatura toga razdoblja.

Učešće Srba u austrougarskoj vojsci tokom Prvog svetskog rata nije nepoznata činjenica, ali zbog lojalnosti državi i formiranih stereotipa, ostalo je na marginama istoriografije. Danas dokumenti i savremena literatura pružaju mogućnost da se njihov položaj u ratu sagleda, od marginalizacije u trupama upućenim protiv Kraljevine Srbije 1914. godine, prelaskom na stranu Rusije, do lojalnosti na italijanskom frontu. Iako Beč nije imao mnogo poverenja u lojalnost srpskih podanika, rat je pokazao da je broj dezertera bio u okviru očekivanog, a oficiri su ostali lojalni suverenu. U vojsci Dvojne monarhije nijedan puk nije bio srpski po karakteru, dok su svi ostali narodi imali svoje etnički homogene vojne jedinice. Srbi su činili značajan procenat u Petrovaradinskom (56%), Otočkom (51%), Velikobečkerečkom (44%), Karlovačkom (42%) i Novosadskom puku (27%). U pomenutim regimentama Srbi su bili pomešani sa Mađarima i Hrvatima. Ovaj rad analizira učešće Srba u austrougarskoj vojsci i njihov angažman na frontovima, od dezerterstva kojima su bili skloni Srbi iz Srema, Bačke, Banata, Bosne i Hercegovine, do vernog i požrtvovanog rata protiv Italijana Srba iz nekadašnje Vojne granice, kao i veliki nesklad između lojalnosti Habzburškoj državi i osjećaja nacionalnog identiteta.

Rad opisuje društvene, nacionalne i crkvene okolnosti vezane uz slovačko porijeklo svećenika Adama Muchtina. Autor daje prostora opisu Muchtinova rodnog mjesta Veľké Rovné, koje se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Slovačke. Tradicionalni obrt kojemu su se generacijama posvećivali tamošnji stanovnici bilo je žičarstvo, po kojemu su postali poznati i izvan slovačkih okvira. Autor analizira društvene uvjete i okolnosti koje su dovele do emigriranja obitelji Muchtin u Hrvatsku. Opisuje se neravnopravan položaj slovačkog naroda u Austro-Ugarskoj Monarhiji u kontekstu intenzivnog procesa mađarizacije druge polovice 19. st. i djelatan doprinos katoličkih svećenika u procesu nacionalnog preporoda u Slovaka. Autor ističe da je Adam Muchtin tijekom života u Rijeci ostao vjeran slovačkom nacionalnom identitetu što se izražavalo u njegovanju kontakata sa Slovačkom i u poznavanju i korištenju slovačkog jezika., The paper describes the social, national and ecclesiastical situation related to the Slovak origin of the priest Adam Muchtin. The author gives space to the description of Muchtin's birthplace Veľké Rovné, located in the northwestern part of Slovakia. The traditional craft to which the locals devoted themselves through generations was wire manufacturing, for which they became famous also outside of Slovakia. The author analyses the social conditions and circumstances that led to the emigration of the Muchtin family to Croatia, and describes the unequal position of the Slovak people in the Austro-Hungarian Monarchy in the context of the intensive process of Hungarianization in the second half of the 19th century, as well as the active contribution of Catholic priests in the process of national revival in Slovakia. The author points out that during his life in Rijeka, Adam Muchtin remained faithful to his national identity, by nurturing contacts with Slovakia and using the Slovak language.

Ljudi iz Brsešćine živjeli su teškim životom, zemlja toga podnjeblja je škrta, a blizina mora ne može se iskoristiti za trgovinu u zadovoljavajućoj mjeri zbog nedostatka luke koja se pak nije mogla izgraditi zbog velike dubine mora. Ljudi iz tog kraja bili su upoznati s morem još od djetinjstva. Muški dio populacije često se odlučivao za odlazak na brod kako bi nešto zaradili. Plovidba na početku dvadesetog stoljeća bila je puno teža i opasnija nego danas. Brsečki su pomorci često zbog svoje pobožnosti i straha koji su doživjeli na moru u olujama znali crkvi darivati zavijetne slike. Na brodu su Brsečani se susretali i sa specifičnim običajima na brodu kao što su pogreb i kazne, a razlika je bilo i u drugim stvarima kao na primjer komoditet i prehrana. Brsečke pomorce na početku dvadesetog stoljeća obilježio je Prvi svjetski rat. Brsečani koji su se nalazili u austrougarskoj mornarici su dobro prošli, nitko nije poginuo. Mornarica nije imala velikih gubitaka u usporedbi s kopnenom vojskom. Ipak Brsečani su proživjeli rat i doživjeli neke bitke na moru, potonuće Viribusa Unitisa i na kraju dolazak talijanske vlasti najprije u Pulu, a potom u Brsečki kraj. Uzimajući u obzir sve navedeno dobijemo sliku Brsečkog mornara na početku prošlog stoljeća. The people of Brseč lived hard lives. the soil was unforgiving and even their biggest natural resource - the Adriatic - could not satisfy their trade needs and capabilities due to sea depth that did not allow the construction of ports. The locals were familiar with the sea and all it had to offer so most of the male population turned to maritime professions that at the time were more dangerous than today. Due to the religiousness and the constant life threatening circumstances they experianced at sea, some of the sailors gifted votive paintings to the church. At sea they were met with unique customs such as funnerals and punishments and they also had to adapt to a different lifestyle and diet. The Brseč sailors also took part in the First world war, where they served under the Austro-Hungarian rule. During the war the Brseč sailors survived with no losses despite participating in several battles such as the sinking of Viribus Unitis and in the end were met with the arrival of the Italian forces firstly at Pula and soon after Brseč.

Pula je jedan od rijetkih primjera antičkoga grada koji je suprotan uobičajenom ortogonalnom primjeru planiranja antičkoga rimskog grada. Puljske ulice su bile nekada točno određene prema unaprijed zacrtanih shemama, gdje su austrijski časnici, za vrijeme austrougarske vladavine za sebe gradili prekrasne vile na području grada Pule i okolice. Jedna se nizala uz drugu, boravili su u Domu hrvatskih branitelja gdje je nekada bio casino, tamo se skupljala gradska elita te su se u slobodno vrijeme zabavljali. Na današnjim Giardinima i blizu Istarskog kazališta vozili su tramvaji. Na puljskim brežuljcima gradile su se vile, na Monte Zaru, na Verudi, u Šijani, područjima koja su bila okružena prekrasnim zelenilom. Imale su više soba, balkone, tavane, okućnice, parkove, fontane. Sve je to trebalo održavati, a budući da su te familije bile dobrostojeće imali su i svoje sluge. Ustroj prapovijesnog naselja grada nalazio se i na puljskom brežuljku. Zapuštena puljska obala kroz povijest, izvan svojih gradskih zidina, nije se počela dodatno nasipavati. Stvaranjem novih prometnica i proširivanjem same obale, koja je pokušala pratiti svaki korak srušenih zidina, uspjelo se sačuvati puljske utvrde, fortifikacije, vile i ostale građevine. Primjer je ljepota današnjih zidina koje se nalaze u Flaciusovoj ulici, 1855. niknulo je još devet novih građevina, iako one danas ne postoje: jedna na sjevernom uglu Ulice Porta Stovagnaga, jedna na uglu Augustovog prolaza i Flaciusove ulice, pet na potezu Flaciusove ulice do Prolaza sv. Nikole, do današnje zgrade uprave Brodogradilišta Uljanik, i dvije podignute na građevnom pravcu Flaciusove ulice ispred pošte. Od cijeloga grada, najviše vila ima na Verudi koja je bila u tadašnje vrijeme glavni kvart. Ostali kvartovi u kojima se nalaze vile su sam centar grada, u neposrednoj blizini Monte Zara te Kaštela, Stoja, Vidikovac i Šijana. U vilama su živjeli časnici, visoko obrazovani, arhitekti i inženjeri. Danas su te vile zapuštene, neke su prodane familijama koje su ih renovirale jer im je to bilo prijeko potrebno. No uvijek su lijepe i na jedan način Puli daju raskoš koja kao grad to i zaslužuje. Pula is one of the rare examples of a Roman city which opposes the more common orthogonal planning of ancient Roman cities. The streets of Pula used to be defined by predetermined schemes, and Austrian officers had their beautiful villas built there in the period of the Austro-Hungarian Empire. The villas were erected one after another, and the aforementioned officers used to spend their leisure time at the palace known today as the House of Croatian Defenders (Dom Hrvatskih Branitelja), attended by the city elite for entertainment purposes, since it used to be a casino at the time. Trams were also not an uncommon sight back in those days – most could be seen in the vicinity of the Istrian Ciscutti theatre and the present-day neighbourhood of Giardini. Hills were the area preferred to build multiple floor villas, provided with backyards, attics, parks and fountains: the villas were thus usually surrounded by a beautiful green area. Such villas required a lot of maintenance, so the families who resided there used to have their own servants. On top of the Pula hill, remains of an ancient settlement could also be found. Throughout history, the neglected coastline of Pula hasn't been additionally embanked. By creating new roads and by expanding the coastline itself, which tried to wind around the destroyed walls, the town succeeded in preserving its forts, villas and other significant buildings. Nowadays, an example of the beautiful remains of the city walls can be found in Flacius street, where nine new buildings were erected back in 1855, however they do not exist anymore.: one at the northern corner of Porta Stovagnaga street, one at the intersection of Augustus passage and Flacius street, five on the relation from Flacius street to St. Nicholas passage (next to the present-day Uljanik administrative building), and two in the vicinity of the post office. The majority of Pula's villas can be found in the neighbourhood called Veruda, which at the time used to be the main part of town. The rest of them can be found in the city centre itself, near Monte Zaro, and in Kaštel, Stoja, Vidikovac and Šijana. The inhabitants of those villas were mostly highly educated people: officers, architects and engineers. However, today, those villas are neglected, sold to the families who have renovated them because the buildings desperately needed it. Either way, they have managed to retain their beauty which gives Pula a certain luxurious touch, which Pula as a city deserves.

Marija Terezija (1717. – 1780.) kći je cara Karla VI. i Elizabete Kristine. Njezin otac nije imao muškog potomka koji bi ga naslijedio pa u pitanje dolazi golemi posjed Habsburgovaca. Tako Karlo VI. donosi 1713. dokument pod nazivom Pragmatička sankcija, zakonsku odredbu koja propisuje kako su sve habsburške zemlje nedjeljive i da nasljedstvo pripada Karlovim kćerima i njihovim potomcima. Marija Terezija tako dolazi na prijestolje kao jedina Habsburgovka i posljednji izdanak te slavne dinastije. Udaje se za Franju Stjepana Lotarinškog kojeg postavlja za suvladara, a dinastija se nadalje naziva Habsburg-Lotringen. Vlada apsolutistički i donosi mnoge reforme uz pomoć svojih savjetnika i ministara. Vrlo sposobna i odlučna, bila je jedna od najvažnijih monarha u razdoblju prosvijećenog apsolutizma. Marija Terezija rađa šesnaestoro djece, od kojih samo njih desetero doživljava odraslu dob. Na samom početku vladavine susreće se s Fridrikom II. Pruskim i protiv njega vodi Rat za austrijsku baštinu (1740. – 1748.). Za njezina vladanja vodio se još jedan rat – Sedmogodišnji rat (1756. – 1763.), a dolazi i do prve podjele Poljske. Nakon muževe smrti, za suvladara stavlja svojeg sina Josipa II., kojem ograničava vlast pa dolazi do razmirica koje traju sve do njezine smrti. Maria Theresa was the daughter of Emperor Charles VI and Elizabeth Christine. Her father had no male descendant to inhert him, so the great Habsburg´s property was endangered. In 1713 Charles VI brought a document called Pragmatic Sanction. This was a legal provision which prescribed that all Habsburg’s countries were indivisible and the inheritance belonged to Charles daughters and their ancestors. Maria Theresa came to the throne as the only Habsburg and the last of the House of Habsburg. She got married to Francis Stephen of Lorraine whom she proclaimed as co-ruler and the dinasty was later called Habsburg-Lorraine. She ruled as an absolutist and brought many reforms with the assistance of her counsellors and ministers. She was very capable and decisive that made her one of the most important monarchs in the period of prosperous absolutism. She gave birth to 16 children ten of whom survived to adulthood. At the very beginning of the reign she fought against Frederick II of Prussia in the for Austrian teritory (1740 – 1748). During her reign there was another war – the SevenYear’s War and comes to the first division of Poland. After her husband had died, her son Joseph II became the co-ruler, but she limited his power which caused much of disagreement between two of them and it basted so until she died.

U radu je prikazan državnopravni položaj i teritorijalni ustroj Istre kao austrijske pokrajine u razdoblju druge austrijske uprave.

Nakon sklapanja Austro-ugarske (1867.) i Hrvatsko-ugarske (1868.) nagodbe položaj Hrvatske kao autonomne jedinice u istočnom, ugarskom dijelu dvojne Monarhije bio je jasno određen i službenim heraldičkim obilježjima. Zemaljski grb, odnosno grb Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kako se službeno u to vrijeme autonomna hrvatska jedinica nazivala, bio je, naime, okrunjen ugarskom krunom svetog Stjepana. U tom se obliku grb trebao postavljati na sve građevine autonomnih hrvatskih javnih institucija, međutim, na arhitektonskim projektima financiranim od strane opozicijski nastrojenih pojedinaca ili institucija odredbe o grbu bile su često zanemarivane. Pri restauraciji crkve svetog Marka u Zagrebu na krov je tako postavljen grb bez krune svetog Stjepana. Postavljanje službenoga grba okrunjenoga ugarskom krunom izazivalo je katkada negodovanje javnosti, kao (i u još većoj mjeri) postavljanje službenog grba cijele Ugarske (odnosno Ugarsko-hrvatske države). Ugarsko- hrvatski grbovi bili su u nekoliko navrata povod demonstracijama od kojih su svakako najpoznatije one koje su dovele do odlaska s vlasti bana Károlya Khuen-Héderváryja 1903. godine. Zajednički ugarsko-hrvatski grbovi, kao i krune svetog Stjepana s grba Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije gotovo su u cijelosti uklonjeni s javnih građevina nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. Predmet ovoga članka je pokušaj da se pokaže koliko su poštovani zakonski članci Hrvatsko- ugarske nagodbe vezani za upotrebu grbova Hrvatske i Ugarske na javnim zgradama, kao i kako je vizualno bio definiran izgled heraldičkih simbola vlasti u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji odredbama Unutarnjeg odjela hrvatske Zemaljske vlade iz 1876. i 1899. godine.

Vojska Dvojne Monarhije, kojom su zapovijedali generali Filipović i Jovanović, ušla je 1878. u Bosnu i Hercegovinu. Muslimansko je pučanstvo pružilo oružani otpor, ali je nakon nekoliko bitaka kod Jajca, Doboja, Stoca i drugdje bilo svladano pa je u Bosni i Hercegovini uspostavljena austro-ugarska vojnička uprava...

Članak analizira razvoj Vukovara kroz četiri društveno-politička i državna uređenja: Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina Jugoslavija, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i Republika Hrvatska. Na temelju istraženog materijala u novije vrijeme relativno rasprostranjena priča da se Vukovar najviše razvijao u Monarhiji sukobljava se s istinom te se jasno uočava nemali udio manipulacije kako pri istraživanju, tako i pri prezentiranju istraženih činjenica. U članku se dalje navodi da su kod stagnacije i rasta nerazvijenosti vukovarskog kraja u ekonomskom smislu bili presudni odsustvo planiranja i koordinacija tog kraja unutar šire društveno-razvojne strategije. Ostavljen pretežno europskim fondovima i donacijama Vlade te zagovaranjem malog poduzetništva i politike direktnih stranih investicija, Vukovar ne može nadmašiti svoj nekadašnji rast i razvoj. Osnovni je razlog taj što je hrvatska privreda na periferiji europskog kapitalizma pa kao takva ne može imati iste rezultate kakve imaju ekonomske politike privreda jezgre. Ekonomski razvoj Vukovara zahtijeva uspostavu planiranja na najvišem nivou hrvatske politike. U tom kontekstu, nužna je spoznaja da su političke pretpostavke modela privrednog razvoja zapravo pogrešne i da zato inzistiranje na njima kao uporištu vukovarske privrede znači još veću stagnaciju nego u prošlim vremenima.

U knjizi se u osam poglavlja obrađuju različite teme (školstvo, sportska udruženja, periodički tisak, uloga i djelovanje žena, pitanja jezika i komunikacije...) kod kojih do izražaja dolazi kompleksna dinamika odnosa u kulturno heterogenim sredinama četiriju gradova (Zagreb, Rijeka, Pula, Zadar) za vrijeme Austro-Ugarske. Dva poglavlja također se bave odjecima ove dinamike u suvremenosti i načinom oblikovanja odnosa prema austrougarskom nasljeđu.

Svjetski razglašeni američki glazbeni film Moje pjesme, moji snovi (The Sound of Music, 1965) proizišao je iz istoimenoga kazališnoga mjuzikla (1959), a taj pak iz njemačkih filmova Die Trapp-Familie (1956) i Die Trapp-Familie in Amerika (1958), zasnovanih na sjećanjima Marije von Trapp The Story of the Trapp Family Singers (Philadelphia 1949). Filmski prikazi pjevačke obitelji Trapp u glavnim se crtama podudaraju s njezinom stvarnom sudbinom, no manje je poznato da je Marijin suprug Georg von Trapp (u inačici iz 1965. glumi ga Christopher Plummer) rođen u Zadru 1880. godine te da mu je prva supruga – ujedno i majka malih pjevača – bila Agatha Whitehead, unuka znamenitoga riječkoga tvorničara i konstruktora torpeda. Štoviše, potopivši u Jadranskome odnosno Sredozemnome moru francuski oklopni krstaš "Léon Gambetta", talijansku podmornicu "Nereide" i jedanaest teretnih brodova s ukupno 45 669 BRT, taj austro-ugarski djelatni pomorski časnik bio je jedan od najistaknutijih podmorničkih zapovjednika Prvoga svjetskog rata, o čem je objavio i vlastita sjećanja (Bis zum letzten Flaggen¬schuss. Erinnerungen eines österreichischen U-Boots-Kommandanten, Salz-burg–Leipzig 1935 ; englesko izdanje To the Last Salute. Memories of an Austrian U-Boat Commander, Lincoln–London 2007). Uz osnovne informacije o životnome i ratnome putu Georga von Trappa, izlaganje je poglavito zamišljeno kao raščlamba onih dijelova sjećanja u kojima do izražaja dolaze njegovi pogledi na povijesni smisao i unutarnji ustroj Austro-Ugarske Monarhije (dionik je tzv. staroaustrijske paradigme), na uzroke i tijek Prvoga svjetskoga rata, na časničke zadaće te naročito na to kako autor poima prirodnu osnovicu, ali i »herojsko« pučanstvo otoka i priobalja, s daljnjim naglaskom na njegovu doživljaju ratnoga poraza i rasula staroga poretka (bliskom tzv. Dolchstossu) te prepuštanja brodovlja Državi SHS, što je za nj podrazumijevalo i presudan egzistencijalni obrat.

Na temelju novih izvora i spoznaja autor analizira u našoj historiografiji rijetko obrađivano pitanje držanja vodstva hrvatske socijaldemokracije u Prvome svjetskom ratu i svega što je ono uključivalo (poput odnosa prema ratu i internacionalizmu, reformi i revoluciji, rascjepu između socijaldemokracije i komunizma). Pritom se služi metodologijom konstelacijskog istraživanja, koje iz složenog međuodnosa socijaldemokratskih političara i intelektualaca u povijesnom kontekstu prati promjene ili razvitak njihove ideološke orijentacije i političkog djelovanja.

U ovom radu autorica na temelju analize diskursa višejezičnih dnevnih novina Omnibus ispituje način na koji se konstruiraju nacionalni identiteti te nacionalne skupine i njihovi odnosi u austro-ugarskoj Puli. Osim toga proučava kako se u nacionalnom diskursu u ovom listu konstruira nacionalnu ravnodušnost i kozmopolitizam te ulogu koju pokušaj njihovog suzbijanja igra u izgradnji nacionalnog identiteta. Analiza pokazuje da se «narodi» shvaćaju kao samorazumljivi, neproblematični entiteti, jasno međusobno razlučivi i unutar sebe homogeni. Pripadnost određenom narodu determinirana je rođenjem i nepromjenjiva. Hrvatski nacionalni identitet izgrađuje se u velikoj mjeri u odnosu prema «talijanskom narodu», koji predstavlja najznačajnijeg kulturnog Drugog. Odnos između ove dvije «skupine» pojednostavljeno se prikazuje kao odnos između dva homogena entiteta, pri čemu je «hrvatski narod» u lošijoj poziciji, ali mu se pripisuje moralna superiornost. «Nijemci» igraju manje značajnu ulogu kao Drugi i rijetko se spominju. Shvaćanje nacionalne ravnodušnosti kao prijetnje nacionalnoj konsolidaciji očituje se u pokušaju normiranja javnog iskazivanja nacionalne identifikacije u čitateljstvu (prvenstveno hrvatskog dijela lista) i to ponajviše u smislu upotrebe hrvatskog jezika. Očekuje se da se nacionalna identifikacija iskazuje nedvosmisleno i potpuno dosljedno, neovisno o situaciji, a slučajevi u kojima to izostaje iznose se kritički pred javnost s ciljem utjecanja na jezične prakse čitateljstva. Veći stupanj grupnosti pokušava se potaknuti prvenstveno ohrabrivanjem čitateljstva na kupovanje «samo u svoga», čime se želi stvoriti čvršću mrežu društvenih kontakata u ciljanoj populaciji, što bi moglo potaknuti razvoj hrvatske nacionalne identifikacije kod eventualno nacionalno ravnodušnih. Time se ujedno neizravno obeshrabruje kozmopolitsku otvorenost, čemu doprinosi i poticanje predrasuda prema «drugim kulturama». Autorica zaključuje da je ovakav nacionalni diskurs razumljiv kao sredstvo političke mobilizacije populacije koja je do tad bila u lošem političkom i ekonomskom položaju, ali upozorava na potencijane negativne učinke diskursa koji pokušavaju normirati identitet i njegovo iskazivanje i koji umjesto prihvaćanja kulturne raznolikosti kao dobre stvari potiču samodovoljnost i samoorijentaciju rigidno definiranih «nacionalnih skupina». On the basis of discourse analysis of the multiligual daily paper Omnibus, the author focuses on the way national identities, national groups and their relations are constructed in Austro- Hungarian Pula. Apart from this, she deals with the way that national indifference and cosmopolitanism are constructed in the national discourse of this paper, as well as the role that the attempt to eliminate them plays in the construction of national identity. The analysis shows that «nations» are seen as taken-for-granted, unproblematic entities, easily distinguishable from one another, and homogeneous within themselves. Belonging to a certain nation is determined by birth and is fixed. The Croatian national identity is constructed to a large degree in relation to the «Italian nation», which acts as the most significant cultural Other. The relation between these two groups is represented in a simplified way as a relation between two homogeneous entities, where the «Croatian nation» is in a lesser position, but it is ascribed moral superiority. «Germans» play a less significant role as Other and are rarely mentioned. National indifference understood as a threat to national consolidation is apparent in the attempt to set strict norms for the public expression of national identification in the readership (particularly of the Croatian-language part of the paper) and primarily so with regard to the use of the Croatian language. National identification is expected to be expressed unambiguously and completely consistently, irragardless of the situation, and cases where this is lacking are exposed critically to the public, with the intention of encouraging greater selfcontrol and self-awareness in the readership. There is an attempt at encouraging a greater degree of groupness, primarily by stimulating the readership to buy «only from their own», in order to create a tighter network of social contacts in the relevant population, which could encourage the development of Croatian national identification among people who are potentially nationally indifferent. This also indirectly discourages cosmopolitan openness, while the same effect is achieved by encouraging prejudices about «other cultures». The author concludes that this kind of national discourse is understandable as a means to politically mobilise a population which had previously been in a bad political and economic position, but also warns of the potential negative effects of discourses which try to set norms 135 to identity and its expression and which, instead of accepting cultural diversity as a good thing, encourage self-sufficiency and self-orientation of rigidly defined «national groups».

Nakon seljačkog ustanka i izbijanja Velike istočne krize 1885. godine, Austro-Ugarska je diplomatskim putem ishodila mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine 1878. godine na Berlinskom kongresu, što je bio velik korak u ostvarenju njezinih planova u svezi političke i ekonomske dominacije na Balkanu. Okupacijski režim nije bio znatno naklonjen stanovništvu ove države, ali je ipak došlo do pozitivnih promjena (gradnja ustanova, škola, cesta, i sl.) i uspostavljanja moderne, učinkovite uprave i zakonodavstva. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, njezin je teritorij pripojen Austro-Ugarskoj Monarhiji kao carevinska zemlja (Reichsland). To je dovelo do mnoštva reformi i promjena u upravi i organizaciji zemlje, npr. donošenje ustava, formiranje sabora, itd. U meĎuvremenu Balkan potresaju dva Balkanska rata, a stanovništvo se, dok se još oporavljalo od šoka, našlo pred katastrofom nevjerojatnih razmjera – u Sarajevu je 1914. godine izvršen atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. DogaĎaj je to koji je odjeknuo Europom i svijetom i koji će biti jednim od glavnih uzroka Prvog svjetskog rata. Rad se bavi poviješću Bosne od Berlinskog kongresa 1878. godine do početka Prvog svjetskog rata 1914. godine te iznosi važnije činjenice i opisuje znamenite dogaĎaje vezane uz Bosnu i Hercegovinu u ovom razdoblju. Rad je nastao uvidom u dostupnu i relevantnu literaturu.

Od ukupno pet poznatih bojnih listova barem djelomične hrvatske provenijencije, list Sudrug zagrebačke 25. domobranske pješačke pukovnije jedini je gotovo u cijelosti dostupan istraživačima. Od 25. rujna 1915. do 24. listopada 1918. tiskana su ukupno 84 broja, uglavnom na ruskom, manjim dijelom na talijanskom bojištu, opsega četiri do 16 stranica, u nakladi po svoj prilici manjoj od 100 primjeraka, pri čem su borbe narušavale planirani tjedni tempo izlaženja. Glavninu brojeva uredio je pričuvni natporučnik Ivo Klučka, inače zagrebački gimnazijski profesor, među suradnicima bili su Branimir Knežević, Milivoj Jambrišak, Rikard Kraus i Kosta Premužić, no većinu prinosa potpisali su danas nepoznati dočasnici i domobrani, a dio je ostao skriven iza pseudonima. Autorova raščlamba tematskih slojeva, odjeka i recepcije Sudruga zasnovana je na inozemnim radovima o sličnim vojničkim listovima te na hrvatskoj literaturi o usmenoj, pučkoj i popularnoj kulturi. Zaključno, ustanovljuje se da je riječ o vrijednom izvoru za raznolike pristupe književne, kulturne i vojne povijesti, kojega bi valjalo uzeti i kao poticaj za produbljenija istraživanja. Kao ilustracija poetičkoga šarenila Sudruga, prijepis deset u njem objavljenih izvornih pjesama dan je u prilogu., In many ways, Croatian experience of the First World War has for decades been a neglected theme. Among other things, a total of five trench journals (Feldzeitungen, bojni listovi) are known to have had existed, but only that of the Zagreb-seated 25th Home Guard Infantry Regiment, the Sudrug (Comrade), is almost completely preserved, and available on the Croatian State Archives website. Starting on September the 25th 1915 and ending on October the 24th 1918, a total of 84 issues of Sudrug have been published, varying from 4 to 16 pages, and probably with a circulation of less than 100 specimens. Projected rate of publication was once a week, which was mainly sustained, apart from the serious setbacks caused by the 1916 Brusilov and the 1917 Kerenski offensive, and also by the 1918 fighting on the Italian front. As the journal was conceived under the auspices of the 25th Home Guard Infantry Regiment Headquarters, for most of the time edited by one Ivo Klučka, Oberleutnant in der Reserve and otherwise a highschool teacher of Croatian and Classic languages, all of the available 1915–1917 issues were printed somewhere on the Russian front (probably in the close vicinity of the Regimental Headquarters), while the preserved 1918 issues were printed by the Austro-Hungarian 11th Army press department in the occupied region of Italy. Apart from Klučka, who had been a lesser known teacher without registered civilian bibliography, only several of the contributors were to a degree notable individuals, all of them at least for a brief period serving in the 25th Regiment: writer Branimir Knežević, physician and politician Milivoj Jambrišak, biologist and geographer Rikard Kraus, lawyer and war correspondent Kosta Premužić. Practicaly all other contributors of Sudrug were either simple NCOs and common soldiers whose names don’t tell us much, or they had even decided to stay hidden behind the pseudonyms. As far as the ideological-political layer of Sudrug is concerned, generally it could be said that it followed the official Habsburg line, but with some alterations, presenting – or, more often, just hinting – a somewhat »nationalized«, Croatian view on the Monarchy, the armed forces in general, and the more specific Croatian national interests. Much more elaborated was the educational layer of Sudrug, reporting not only on the current advances in military technology and tactics, but also on hygiene, legal questions, national history, geology etc. Most of the epic poetry, short-stories and essays dealt with either real or fictionalised battlefield events, mainly influenced by the oral folk tradition, but some also had certain expressionist traits. As a general rule, enemy rulers were frequently mocked at, but enemy soldiers – apart from pretty much demonized Russian Cossacks – were seldom derogatory treated. Similarly, liric poetry of Sudrug was more often on the rather simplified romanticist track, including two or three possible cases of avantgardism. Themes and tones vary from the expected (patriotism, perseverance, vengeance of fallen comrades, devotion to family, religious consolation…) to rather unexpected ones (meaningless suffering, pessimism, betrayal by beloved persons, unconditional pacifism…). Although not decisive, such a shift is clearly discernible as the war progressed. Particularly revelatory is a large section dedicated to humour, as the jokes and funny verses (mainly in the Croatian kajkavian dialect) tended to convey both happy and unhappy moments of the soldier’s life, ranging from lice and monotonuos food to fatherly commanders and home leave. Interestingly, the absence of women was not so much coped with eroticism, as with mysoginistic utterances of a sort, culminating in a description of a would be physical punishment of an unfaithfull spouse. Also, most issues of Sudrug contained a section dedicated to the more serene regimental news such as decorations or promotions, and also to the memorial activities, such as the regimental frontline cemeteries and the Zagreb-seated regimental museum. Finally, there was also an enigmatics section, some of the correct answers bringing cigarettes, pocket watches and other officer-donated prizes. In spite of the primitive printing technique (»hectography«), many of the issues were illustrated with Art Nouveau vignettes, heraldic variations, caricatural portraits and even some short comic cartoons. Presumably, as the Sudrug had not been significantly distributed outside the battlefield and the 25th Regiment, its content was outside regular censorship as well as out of traditional high culture criteria. Although neither the contributing circle nor the reception of Sudrug had been as wide as the editors hoped for, it seems that the position of the journal – in spite of all the casualties, including the wounded Klučko – was unproblematic all the way untill the second half of 1917, when trends of war weariness and decaying complement numbers irreversibly gained the upper hand. All in all, Sudrug is judged to be an early Croatian manifestation of popular culture (as defined by Dean Duda), thus also representing a possible window to the oral culture world of illiterate soldiers, a window that certainly should be compared to other sources.

Rad obrađuje različite trijalističke prijedloge koji se dotiču heraldičke i veksilološke interpretacije državnih simbola predloženih ili razmatranih u tim prijedlozima. Sagledavajući političke utjecaje koji nastaju u vrijeme velikih heraldičkih i veksiloloških promjena u znakovlju same K. u. K. monarhije u 19. i 20. stoljeću, pruža se moguća dodatna komparativna analiza i objašnjenje pojedinih trijalističkih prijedloga. Rad uspoređuje koliko to iskustvo utječe na simboliku prisutnu u državnim zajednicama nastalim nakon raspada Monarhije 1918.

Rad pobliže analizira ekonomsko-socijalnu strukturu promicateljskog odbora riječkog Književnog Kruga (Circolo Letterario). Historiografija smatra društvo, osnovano 1893. godine, jednim od začetnika iredentističkog pokreta u gradu Rijeci (Fiume). Svakako, u jednom trenutku društvo počinje naginjati prema toj političkoj opciji, međutim to se ne može tvrditi na samim počecima društvenog života. Skretanjem pozornosti na razvoj društvene djelatnosti i organiziranih aktivnosti problematizira se najprije kako kronološki promatrati rad društva, odnosno kada ga početi etiketirati kao iredentističko. S druge strane, detaljna analiza promicateljskog odbora ukazuje na potrebu uklapanja riječkog slučaja unutar Dvojne Monarhije. Ekonomsko-socijalna struktura pokazuje kako su pokretači ustvari mlađi naraštaji riječke elite koji osjećaju potrebu prenijeti konsolidiranu ekonomsku premoć u gradu i na kulturološki plan. Stoga, začetnici Književnog kruga odličan su primjer složenosti lojalnosti, uklopljenih u kontekst Habsburške Monarhije, a nipošto manifestacija političkog stremljenja riječkog građanstva corpusa separatuma k ujedinjenju s Kraljevinom Italijom.

U ovom radu donosi se prikaz međunarodnog znanstvenog skupa „150. obljetnica Viškoga boja’“, posvećenom najvećoj pomorskoj bitki na Jadranu, koja se odigrala 1866. godine kod Visa između austrijske i talijanske flote. Skup se održao na otoku Visu, u gradovima Visu i Komiži od 8. do 10. lipnja 2016. godine.

Najveća turistička regija Dalmacije dio je oko njezina najvećega grada Splita koja obuhvaća Splitsko-dalmatinsku županiju. To je središte i srce Dalmacije, gdje živi većina stanovnika, gdje se nalaze mnogi dalmatinski otoci i predivne plaže. Ova županija u prošlosti prolazila je kroz razne uspone i padove od samih početaka turizma do danas,U ovome radu obuhvaćen je period nastanka i razvoja turizma u Splitsko-dalmatinskoj županiji kroz dugi perido do danas, uz kratak osvrt na početke turizma u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. The largest tourist region on the Adriatic sea is the part around largest city - Split. It is called Split-Dalmatia county. This county is center and heart of Dalmatia, it is place with the largest population, enriched with many islands and beautiful beaches. This county in the past has gone through many ups and downs since the beginning of tourism.The aim of these paper covers the period of occurrence and development of tourism in Split-Dalmatia county until Today, with reference to the beginnings of tourism during the Austria-Hungary Monarchy.

Osijek je u Kraljevinu SHS ušao kao izrazito multietnički grad. U njemu su kao najbrojnije nacionalne skupine na popisima 1910. popisani Hrvati i Nijemci. Na promjenu strukture stanovništva bitno su utjecale migracije za vrijeme rata i neposredno nakon njega. Ono što se nakon tih promjena zadržalo, bio je jezik. Naime, iako je hrvatski ili srpski jezik bio službeni, njemački jezik su govorili svi ili gotovo svi Osječani ; njime su se služili neslužbeno, privatno. To je najčešće bio „essekerski“, lokalno narječje, iskrivljeni njemački jezik s natruhama hrvatskog i mađarskog.

Suprotno ratnim planovima Monarhije, Prvi svjetski rat neočekivano se odužio te su se pojavili problemi financiranja rata. Stoga je država raspisala od jeseni 1914. do ljeta 1918. godine ukupno 8 emisija ratnih zajmova. Kako bi uplaćivanje imalo čim bolje rezultate smišljena je opsežna propaganda.

Za milijune muškaraca Prvi svjetski rat značio je godine provedene daleko od obitelji, posla i uopće naučenih društvenih uloga. Udio mobiliziranih varirao je od zemlje do zemlje, najčešće ovisno o širim modernizacijskim postignućima, a znatno se razlikovala i stopa pismenih vojnika. Ne samo zbog udaljenosti, već i zbog raznih oblika nadzora, svi su oni bili više-manje odsječeni od uobičajenih načina javne komunikacije, ionako u izvanrednim okolnostima podvrgnute i preventivnoj cenzuri i aktivnoj propagandi. Silom prilika, središte njihova svijeta postala je pukovnija, temeljna vojna postrojba s tri do četiri tisuće naoružanih ljudi. Čim su se bojišnice malo ustalile, stotine su takvih pomičnih gradića započele s izdavanjem bojnih listova, rovovskih novina ili frontaških časopisa, kako su se već gdje zvali. Uz neizbježno perpetuiranje službenih ratnih ciljeva, vojnike su nastojali i poučiti i zabaviti, i dirnuti i opustiti, otvarajući svoje stranice i raznim spontanim zadirkivanjima, pučkim, popularnim, pa i neprijeporno umjetničkim oblicima. Tako se barem već tridesetak godina navodi u studijama o četiristotinjak britanskih, njemačkih i francuskih bojnih listova. Hrvatski su bojni listovi, međutim, gotovo potpuna nepoznanica. Nema ih u javnim knjižnicama, ne spominju ih ni najpotpunije bibliografije. Za listove Graničar i Banovac, primjerice, zna se tek da su ih od 1917. izdavale karlovačka odnosno sisačka domobranska pješačka pukovnija. Te je godine i Karlovčanin Pero Blašković za tuzlansku 3. be-ha pukovniju počeo izdavati list Lancman, u 200 primjeraka za po krunu, s abecedom za mnoge tada još nepismene. Nešto ranije, 1915. godine, karlovačka pukovnija zajedničke vojske pokrenula je list Brocak ; uređivao ga je budući novinar-planinar Vladimir Horvat, a iscrtavao isto tako budući karikaturist Pjer Križanić. No, u Hrvatskom povijesnom muzeju čuva se svega jedan njegov broj. Tim vredniji nedavni je pronalazak u Hrvatskom državnom arhivu zagubljenoga, gotovo potpuna kompleta lista Sudrug zagrebačke 25. domobranske pješačke pukovnije. Okvirno gledano, od rujna 1915. do listopada 1918. izašla su čak 84 broja Sudruga, na sjevernom te na talijanskom ratištu, kako je stajalo u zaglavlju. Sjeverni odnosno ruski brojevi umnažani su u pukovnijskom stožeru primitivnim hektografiranjem rukopisa, vjerojatno u manje od sto primjeraka, a oni u Italiji, gdje je pukovnija prebačena početkom 1918, znatno naprednije, u tiskari 11. vojnog zbora. Svake subote list je na jedanaest stranica izlazio do lipnja 1916, kada je za Brusilovljeve ofenzive doživio težak udarac, izgubivši ključne suradnike a i dio tehnike. Izlaženje je nastavljeno tek u siječnju 1917, redovito ali na svega sedam, osam stranica. Drugi prekid slijedio je u ljeto te godine, kada je tijekom Kerenskijeve ofenzive najdugovječniji urednik, pričuvni natporučnik Ivo Klučka, bio ranjen i otpremljen u bolnicu. Vezano uz te i kasnije borbe, opseg lista znao je biti smanjen na svega četiri stranice, tek iznimno povećan na jedanaest ili dvanaest, a potkraj rata izlazit će gotovo kao povremenik.