Search

Uvod: Globalna procjena prevalencije kronične bubrežne bolesti (KBB) kreće se između 11-13 % uz 50 % starijih koji pokazuju znakove disfunkcije bubrega. Cilj istraživanja bio je utvrditi utječe li strukturirani predijalizni program na izbor liječenja, odabir metode i vrijeme početka nadomjesnog liječenja u svih bolesnika s posebnim osvrtom na starije bolesnike. Metode: Istraživanje je provedeno u Zavodu za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega Klinike za internu medicinu KBC-a Rijeka. Retrospektivno smo analizirali 634 bolesnika s KBB, a koji su prijavljeni u nefrološku skrb u vremenu od 1. siječnja 2008. do kraja 2017. godine. Nadalje smo kao zasebnu skupinu izvojili bolesnike koji su u praćenom vremenu prvi puta prijavljeni nefrologu ili su započeli neku od nadomjesnih metoda u dobi od ≥65 godina. U skupini ≥65 godina analizirali smo podatke za 319 bolesnika. Bolesnike smo podijelili u tri skupine i pratili prema vremenskoj crti definiranoj u dob 1-3 izraženoj u godinama ; od prvog nefrološkog pregleda do kraja 2017. Rezultati: Analizom nije pronađena statistički značajna razlika između skupina s obzirom na spol (p>0, 670). Hi-kvadrat test pokazao je statistički značajnu vrijednost zastupljenosti šećerne bolesti tip 2 u odnosu na ostale uzroke bubrežne bolesti (p

Uvod: Globalna procjena prevalencije kronične bubrežne bolesti (KBB) kreće se između 11-13 % uz 50 % starijih koji pokazuju znakove disfunkcije bubrega. Cilj istraživanja bio je utvrditi utječe li strukturirani predijalizni program na izbor liječenja, odabir metode i vrijeme početka nadomjesnog liječenja u svih bolesnika s posebnim osvrtom na starije bolesnike. Metode: Istraživanje je provedeno u Zavodu za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega Klinike za internu medicinu KBC-a Rijeka. Retrospektivno smo analizirali 634 bolesnika s KBB, a koji su prijavljeni u nefrološku skrb u vremenu od 1. siječnja 2008. do kraja 2017. godine. Nadalje smo kao zasebnu skupinu izvojili bolesnike koji su u praćenom vremenu prvi puta prijavljeni nefrologu ili su započeli neku od nadomjesnih metoda u dobi od ≥65 godina. U skupini ≥65 godina analizirali smo podatke za 319 bolesnika. Bolesnike smo podijelili u tri skupine i pratili prema vremenskoj crti definiranoj u dob 1-3 izraženoj u godinama; od prvog nefrološkog pregleda do kraja 2017. Rezultati: Analizom nije pronađena statistički značajna razlika između skupina s obzirom na spol (p>0,670). Hi-kvadrat test pokazao je statistički značajnu vrijednost zastupljenosti šećerne bolesti tip 2 u odnosu na ostale uzroke bubrežne bolesti (p, Global assessment of the prevalence chronic kidney disease (CKD) ranges from 11% to 13% with 50% of the elderly showing signs of kidney dysfunction. The aim of the study was to determine whether structured predialysis program affects the choice of treatment, method and timing of treatment initiation in all patients, with special reference to older adult patients. Retrospective analysis included 634 patients with CKD treated at the Nephrology Department, Rijeka University Hospital Centre from January 1, 2008 till the end of 2017. Patients were divided into three groups based on predialysis education or renal replacement therapy. Furthermore, as a separate group, we analyzed patients having presented to nephrology for the fi rst time or started some of the alternative methods at age ≥65 years. In the group of senior adults, we analyzed data on 319 patients. We divided patients into three groups and followed the time line defi ned in Event 1-3 expressed in years, from the fi rst nephrologic review until the end of 2017. The analysis showed no statistically signifi cant gender difference (p>0.670). The χ2-test showed statistical signifi cance for diabetes mellitus type 2 compared to other PKD causes (p

Uvod: Prema važećem preporukama opća profilaksa citomegalovirusne (CMV) infekcije uputna je kod pacijenata kojima je transplantiran bubreg. Cilj naše studije bio je analizirati učestalost CMV viremije/bolesti kod pacijenata koji su primili CMV profilaksu u odnosu na pacijente koji nisu primili CMV profilaksu. Ispitanici i metode: Retrospektivnom analizom analizirali smo 521 pacijenta prosječne životne dobi 48,9 ± 13,6 godina u razdoblju od 1. 1. 1990. do 31. 12. 2014. Od 521 analiziranog pacijenta, 426 pacijenata nije primilo CMV profilaksu, a 95 pacijenata primilo je CMV profilaksu peroralnim valganciklovirom tijekom tri do šest mjeseci nakon transplantacije. Rezultati: Pacijenti koji su primili CMV profilaksu imali su značajno nižu učestalost CMV bolesti u usporedbi s pacijentima koji nisu primali profilaksu (2,1 % vs. 8,7 %; P = 0,046). Pacijenti koji su primali CMV profilaksu imali su nižu učestalost CMV viremije u odnosu na pacijente koji nisu primali CMV profilaksu, ali ova razlika nije bila statistički značajna (3,2 % vs. 9,4 %; P = 0,073). Pacijenti koji su primili CMV profilaksu imali su niže vrijednosti kreatinina nakon prve postoperativne godine, ali niti ova razlika nije bila statistički značajna (131,1 ± 66,4 vs. 145,6 ± 88,5; P = 0,173). Veći udio pacijenata koji nisu primili CMV profilaksu izgubio je bubrežni transplantat nakon prve godine poslije transplantacije u odnosu na udio pacijenata koji je primio CMV profilaksu, ali ta razlika također nije bila statistički značajna. U skupini pacijenata koja je primila profilaksu najčešći razlozi za gubitak transplantata bili su krize odbacivanja i kirurške komplikacije, a u skupini pacijenata koja nije primila profilaksu najčešći uzroci bili su kronična nefropatija transplantata i kirurške komplikacije. Zaključak: Profilaktička primjena valganciklovira učinkovita je u prevenciji CMV infekcije nakon transplantacije bubrega., Introduction: According to the current guidelines prophylactic treatment for Cytomegalovirus (CMV) is recommended in solid organ transplantation. We were interested to explore the prevalence of CMV viremia/disease due to use of prophylactic treatment in our renal transplant recipients (RTRs). Patients and methods: We retrospectively examined the 24-year (from 01.01.1990 to 31.12.2014) data of 521 RTRs mean age 48.9 ± 13.6 years. 95 RTRs were received prophylaxis for CMV and 426 patients didn’t receive prophylactic treatment. Results: Prophylactic treatment significantly reduced the incidence of CMV disease during the first-year after transplantation (2.1 % vs. 8.7 %; P = 0.046). Although the prevalence of CMV viremia was higher in the group of patients that didn’t receive prophylaxis, that difference was not statistically significant (3.2 % vs. 9.4 %; P = 0.073). The mean values of serum creatinine didn’t show any significant differences after one-year of follow-up between the RTRs who received prophylaxis in comparison to the patients that didn’t receive prophylactic treatment (131.1 ± 66.4 vs. 145.6 ± 88.5; P = 0.173). Although the loss of renal allograft was higher in the group of patients that didn’t receive prophylactic treatment, that difference was not statisticaly significant. In the group of patients who received prophylaxis the main reasons for graft loss were an acute rejection and surgical complications, while surgical complications and chronic allograft nephropathy were the most common reasons for graft loss in the second group of RTRs. Conclusion: Prophylactic treatment with vanganciklovir for CMV is an effective way to prevent CMV disease after renal transplantation.

Cilj našeg istraživanja bio je utvrditi utjecaj kronične HCV infekcije na preživljenje pacijenata s bubrežnim transplantatom kao i preživljenje samog bubrežnog transplantata. Ispitanici i metode: Retrospektivnom analizom analizirali smo 492 pacijenta u razdoblju od 1990. do 2013. godine koji su bili transplantirani u KBC Rijeka. Od 492 analizirana pacijenta, 471 pacijent prosječne životne dobi 50,2 ± 14 godina bio je HCV negativan. S druge strane, 21 pacijent prosječne životne dobi 49 ± 8 godina bio je HCV pozitivan. Rezultati: Nije bilo statistički značajne razlike u učestalosti kriza odbacivanja između HCV pozitivnih i HCV negativnih pacijenata (p = 0,749). Nije bilo statistički značajne razlike u funkciji bubrežnog transplantata nakon prve (p = 0,798), druge (p = 0,651) i pete (p = 0,651) godine od transplantacije između HCV pozitivnih i HCV negativnih pacijenata. Nismo dokazali statistički značajnu razliku u uzrocima gubitka bubrežnog transplantata između dviju skupina pacijenata. Analizirajući preživljenje pacijenata nakon petogodišnjeg praćenja nismo pronašli statistički značajnu razliku u petogodišnjem preživljenju između HCV pozitivnih i HCV negativnih pacijenata (p = 0,081). Zaključak: Prema dobivenim rezultatima HCV infekcija nema utjecaja na funkciju bubrežnog transplantata. HCV infekcija nema utjecaja na preživljenje pacijenata ni bubrežnog transplantata., The aim was to analyze the effects of HCV infection on patients with transplant kidney and graft survival. Patients and methods: We retrospectively examined the 23-year (1990 – 2013) data of 471 renal transplant recipients (RTRs) mean age 50.2 ± 14 years who were anti-HCV negative and 21 RTRs mean age 49 ± 8 years who were anti-HCV positive at the time of transplantation. We compared graft and patients survival rates and causes of death and graft failure in HCV-positive and HCV-negative RTRs. Results: There was no significant difference due to acute rejection crisis during the first-year of follow up (p = 0.749). The mean values of serum creatinine didn’t show any significant differences after one-year (p = 0.798), two-years (p = 0.651) and five-years (p = 0.651) of follow-up between the HCV negative RTRs and HCV positive RTRs. There was no significant difference due to chronic allograft nephropathy and acute rejection crisis as the causes of the graft loss between two groups of patients. Finally, we did not find significant differences in the patients survival between the HCV positive RTRs and HCV negative groups of our renal transplant recipients (p = 0.081). Conclusion: Patients and graft survival were not affected by HCV infection. Anti-HCV positively should not preclude chronic renal failure patients from renal transplantation.

INTRODUCTION: It remains controversial whether hepatitis C infection (HCV) alters log-term patients and renal graft survival. Our aim was to analyze the effects of HCV infection on patients and graft survival. METHODS: We retrospectively examined the 23-year (1990-2013) data of 471 renal transplant recipients (RTRs) mean age 50.2±14 years who were anti-HCV negative and 21 RTRs mean age 49±8 years who were anti-HCV positive at the time of transplantation. We compared graft and patients survival rates and causes of death and graft failure in HCV-positive and HCV-negative RTRs. RESULTS: There was no statistically significant difference between the two groups related to age or gender and due to the duration of dialysis treatment before the transplantation The mean posttransplant follow-up of 471 HCV negative RTRs was 61.1±59.3 months and for 21 HCV positive RTRs was 75.3±44.3 months (p=NS).There was no significant difference due to acute rejection crisis during the first-year of follow up (p=NS). The mean values of serum creatinine didn’t showed any significant differences after one-year, two-years and five-years of follow-up between the HCV negative RTRs and HCV positive RTRs (p=NS). In the HCV positive RTRs the main reason for graft loss was a chronic allograft nephropathy (CAN) (42.9%) and acute rejection crisis (42.9%). On the other hand, CAN was the cause of graft loss in the 44.1% of HCV negative RTRs, while acute rejection was the cause of graft loss in the 22% of RTRs that were anti-HCV negative. There were no significant differences in the patients survival between the HCV positive RTRs and HCV negative groups of our renal transplant recipients (38.1% vs. 22.9% ; p=NS). CONCLUSION: According to our experience, patients and graft survival were not affected by HCV infection. Anti-HCV positively should not preclude chronic renal failure patients from renal transplantation.

INTRODUCTION: According to the current guidelines prophylactic treatment for Cytomegalovirus (CMV) is recommended in solid organ transplantation. We were interested to explore the prevalence of CMV viremia/disease due to use of prophylactic treatment in our renal transplant recipients (RTRs). METHODS: We retrospectively examined the 24-year (1990-2014) data of 521 RTRs mean age 48.9±13.6 years. On the pretransplant CMV antibody assay, prophylaxis for CMV disease is performed for the following donor/recipient subgroups: Donor (D)+ and Recipient (R)+, D+/ R- and D-/R+. The dose of valacyclovir was adjusted according to renal function. RESULTS: 95 RTRs were received prophylaxis for CMV and 426 patients didn’t received prophylactic treatment. Prophylactic treatment significantly reduced the incidence of CMV disease during the first-year after transplantation (8.45% vs. 2.1% ; p=0.05). Although the prevalence of CMV viremia was higher in the group of patients that didn’t received prophylaxis, that difference was not statistically significant (9.6% vs. 3.2% ; p=0.07). The mean values of serum creatinine didn’t showed any significant differences after one-year of follow-up between the RTRs who had received prophylaxis in comparison to the patients that didn’t received prophylactic treatment (127.7±65.2 vs. 145.1±87 ; p=0.09). In the group of patients that didn’t received prophylactic treatment 15.5% of patients loss their graft during the first year after transplantation, while in the group of patients with prophylactic treatment 6.3% of RTRs loss their graft in the same period. In the group of patients that had received prophylaxis the main reasons for graft loss were an acute rejection (6.1%) and surgical complications (4.9%), while surgical complications (3.2%) and chronic allograft nephropathy (2.1%) were the most common reasons for graft loss in the second group of RTRs. There were no significant differences in the one-year patients survival between the two groups of patients (p=NS). CONCLUSION: Prophylactic treatment for CMV is an effective way to prevent CMV disease after renal transplantation.

INTRODUCTION AND AIM: There are only few data regarding the influence of an extra hemodialysis (HD) session immediately before the transplantation (tx) on the early-graft function. Furthermore, it is unclear whether ultrafiltration (UF) during pre-transplant HD should be avoided or not. The aim of this analysis was to investigate what is the influence of pre-transplant HD as well as HD with or without UF on the early-graft function, surgical and infectious complications in the patients receiving kidney transplant. Methods: The study group comprised of 147 HD patients (mean age 58.1±11.8 years) receiving a cadaveric kidney graft in the Transplant Unit of the University Hospital Centre Rijeka between 2008 and 2014. The primary analysis was performed in 147 patients. In this group, patients treated with HD (n=90) were compared to those who didn´t received a HD treatment (n=57). In further analysis, 90 patients who received HD in the 24 h preceding tx were divided into two subgroups according to the UF application ; UF

Predavanje govori o poremećajima mineralno-koštanog metabolizma nakon transplantacije bubrega.

Celijakija je česta kronična autoimunosna bolest koja je karakterizira doživotnom nepodnošljivost glutena u genski predisponiranih osoba. Prikazujemo slučaj bolesnika s bubrežnim transplantatom kojem je dijagnosticirana celijakija. Radi se o bolesniku nositelju bubrežnog transplantata kojem je 2007.g transplantiran bubreg od umrle osobe u KBC Rijeka zbog završnog stadija bubrežne bolesti uzrokovanoj adultnom policističnom bolesti bubrega. U više navrata obrađivan radi mršavljenja, proljeva, pogoršanja funkcije transplantata, a potom i psihičkih poremećaja. Tijekom dvogodišnjeg razdoblja, višekratno je u bolesnika učinjena ekstenzivna obrada kojom se nije utvrdio infektivni uzrok navedenih tegoba, kao niti maligna bolest. Učinjen je i probir na neuroendokrine tumore, te u prvom navratu i ezofagogastroduodenoskopija (EGDS) koja je bila uredna. Tijekom prve EGDS nisu uzete biopsije duodenalne sluznice, makroskopski sluznica je djelovala uredno. Tijekom posljednjeg boravka u ožujku ove godine učinjena je ponovna EGDS s biopsijama sluznice duodenuma i dobiveni patohistološki nalaz govori u prilog uznapredovanih promjena u smislu celijakije po Marshal klasifikaciji III A. Nakon postavljanja dijagnoze, uvedena je stroga bezglutenska dijeta, uz regresiju ranije opisivanih tegoba. Opisani slučaj ukazuje na činjenicu da u bolesnika nositelja bubrežnog transplantata s proljevima treba osim infektivnih i malignih bolesti koji su komplikacija imunospuresivne terapije misliti i na celijakiju.

Napisane nacionalne smjernice za obradu i procjenu primatelja i darivatelja bubrega

Uspješna transplantacija bubrega je optimalna metoda liječenja bolesnika koji se nalaze u završnom stadiju kronične bubrežne bolesti. Za uspjeh same transplantacije, kao i dugoročnog preživljenja bolesnika i njegovog transplantata, nužna je detaljna evaluacija primatelja i potencijalnog darivatelja organa, bilo da se radi o kadaveričnom ili živom darivatelju. Poseban problem u sklopu infektivnih bolesti su virusi hepatitisa, osobito virus hepatitisa B (HBV) i C (HCV), a u novije vrijeme sve se više spominje i virus hepatitisa E (HEV) kao značajan uzrok kroničnog hepatitisa u populaciji bolesnika s transplantatom. Unatoč poboljšanju preventivnih mjera posljednjeg desetljeća incidencija virusnih hepatitisa je u bolesnika koji se liječe postupcima hemodijalize značajno smanjena. Međutim, njihova incidencija i dalje je veća u toj skupini bolesnika kao i u bolesnika kojima je transplantiran bubreg u odnosu na opću populaciju. Virusni hepatitisi su značajan čimbenik povećanog morbiditeta i mortaliteta u tim populacijama bolesnika, ali i prema većini studija značajan čimbenik disfunkcije bubrežnog transplantata. Naime, u bolesnika koji su podvrgnuti transplantaciji bubrega primarni cilj je očuvanje dobre funkcije transplantata, uz primjenu učinkovite, a što manje toksične imunosupresivne terapije. Osim toga, nužno je praćenje i adekvatna terapija virusnih hepatitisa, obzirom na dobro poznatu činjenicu da te infekcije vode prema kroničnom hepatitisu, cirozi jetre i hepatocelularnom karcinomu. Nadalje, HBV i HCV mogu inducirati nastanak de novo membranskog glomerulonefritisa u bubrežnom transplantatu.

UVOD: Celijakija je česta kronična autoimunosna bolest koja se javlja u 1% zapadne populacije, a karakterizira je doživotna nepodnošljivost glutena u genski predisponiranih osoba. Bolest ima vrlo šarenu kliničku sliku, može se očitovati u bilo kojoj životnoj dobi, a mogu nastupiti teške komplikacije ako se ne liječi. Zlatni standard u postavljanju dijagnoze celijakije u odrasloj populaciji je patohistološka verifikacija atrofije tankog crijeva iako su serološki testovi (protutijelo na tkivnu transglutaminazu, antiendomizijsko protutijelo) prvi korak u identifikaciji potencijalnih bolesnika. Prikazujemo slučaj bolesnika s bubrežnim transplantatom, koji se u posttransplantacijskom periodu manifestirao s kliničkom slike gubitka tjelesne težine, proljeva, pogoršanja funkcije transplantata, te i psihičkih poremećaja. PRIKAZ SLUČAJA: Radi se o bolesniku nositelju bubrežnog transplantata od 2007., osnovna bubrežna bolest je policistična bolest bubrega. Bolesniku je transplantiran bubreg od umrle osobe 2.2.2007.u KBC Rijeka. Krize odbacivanja kao i infekcija nije imao. U više navrata obrađivan radi mršavljenja, proljeva, pogoršanja funkcije transplantata, a potom i psihičkih poremećaja. Tijekom dvogodišnjeg razdoblja, višekratno je u bolenika učinjena ekstenzivna obrada kojom se nije utvrdio infektivni uzrok navedenih tegoba, kao niti maligna bolest. Učinjen je i probir na neuroendokrine tumore, te u prvom navratu i ezofagogastroduodenoskopija (EGDS), koja je bila uredna. Tijekom prve EGDS nisu uzete biopsije duodenalne sluznice, makroskopski sluznica je djelovala uredno. Tijekom posljednjeg boravka u ožujku ove godine učinjena je ponovna EGDS s biospijama sluznice duodenuma i dobiveni patohistološki nalaz govori u prilog uznapredovalih promjena u smislu celijakije po Marshal klasifikaciji III A. Ranije učinjeni probir na celijakiju (anti-tTG), je došao negativan, a što je najvjerojatnije posljedica činjenice da su IgA antitijela bila niskih vrijednosti. Nakon postavljanja dijagnoze, uvedena je stroga bezglutenska dijeta, uz regresiju ranije opisivanih tegoba. ZAKLJUČAK: Opisani slučaj ukazuje na činjenicu da u bolesnika nositelja bubrežnog transplantata s proljevima treba osim infektivnih i malignih bolesti koji su komplikacija imunospuresivne terapije misliti i na celijakiju. Celijakija je najčešća kronična bolest probavne cijevi u odrasloj dobi, ali zbog nespecifičnih simptoma i nepoznavanja prirode bolesti većina bolesnika u svijetu još se dijagnosticira sa zakašnjenjem ili pak ostaje nedijagnosticirana.

Uspješna transplantacija je metoda izbora u liječenju pacijenata koji se nalaze u završnom stadiju kronične bubrežne bolesti, odnosno terminalne bolesti (akutne ili kronične) jetre, srca ili pluća. Uvođenje novih, potentnijih imunosupresivnih lijekova značajno je smanjilo učestalost kriza odbacivanja presađenog organa. Unatoč značajnom napretku transplantacijske medicine, dugoročno preživljavanje pacijenata s presađenim organom i dalje je značajno niže u odnosu na opću populaciju. Navedeno je posljedica povećane incidencije kardiovaskularnih bolesti u ovoj populaciji pacijenata, koje su i glavni uzrok povećanog mortaliteta. Pojava tradicionalnih čimbenika rizika za razvoj kardiovaskularnih bolesti, odnosno komponenti metaboličkog sindroma (arterijska hipertenzija, novonastala šećerna bolest ili pogoršanje od ranije poznate šećerne bolesti, pretilosti te poremećaj metabolizma masnoća) učestaliji su u pacijenata koji su podvrgnuti transplantaciji solidnih organa nego u općoj populaciji. Posljedica su primijenjene imunosupresivne terapije. U prvom redu nužne su redovite i stalne provjere zdravstvenog stanja pacijenata koji su podvrgnuti transplantaciji solidnih organa. Uz kontrolu laboratorijskih parametara funkcije presatka, vrlo je važna kontrola krvnog tlaka, metabolizma glukoze i masnoća sa svrhom sprječavanja razvoja kardiovaskularnih bolesti, poboljšanja funkcije presatka i kvalitete života te smanjenja mortaliteta ove populacije pacijenata.

Predavanje govori o indikacijama za hemodijalizu neposredno prije operativnog zahvata (transplantacije)

Rad govori o brojnim komplikacijama bolesnice s tuberoznom sklerozom i kroničnim bubrežnim zatajenjem. Autori su zaključili da unatoč brojnim komplikacijama tuberozne skleroze, najbolji način liječenja u ovih bolesnika je transplantacija bubrega

UVOD: Dijareja je jedna od najčešćih komplikacija od strane gastrointestinalnog sustava nakon transplantacije. Osim činjenice da je dijareja neugodna i iscrpljujuća za samog bolesnika, ona može dovesti do mršavljenja, porasta parametara bubrežne funkcije odnosno pogoršanja funkcije bubrežnog presatka uslijed dehidracije i neadekvatne koncentracije imunosupresiva. Time može dovesti do gubitka presatka. Egzokrina pankreasna insuficijencija (EPI) posljedica je brojnih bolesti gušterače, te ekstrapankreasnih bolesti, ali nastaje i zbog promjena anatomskih odnosa nakon resekcija pankreasa i kirurških zahvata na crijevima i želucu. Egzokrini i endokrini dijelovi gušterače povezani su anatomski i fiziološki, te patološki proces jedne funkcionalne cjeline može utjecati na drugu i obrnuto. Često je EPI udružena s dijabetesom, bilo da se radi o tipu 1 ovisnom o inzulinu ili tipu 2 dijabetesa neovisnom o inzulinu. Osnovna klinička posljedica EPI je maldigestija i malapsorpcija. Prikazujemo slučaj bolesnice s bubrežnim presatkom i presatkom pankreasa, koja je izgubila presadak pankreasa, a potom i bubrežni presadak. PRIKAZ SLUČAJA: Radi se o 32-godišnjoj bolesnici koja boluje od šećerne bolesti tip I te joj je 2009. godine učinjena simultana transplantacija bubrega i gušterače. U ranom posttransplantacijskom periodu došlo je do gubitka presatka gušterače uslijed akutnog pankreatitisa. Od transplantacije ima učestale proljeve, zbog čega je višekratno liječena u drugoj ustanovi. Učinjenom ekstenzivnom obradom nije utvrđen infektivni uzrok. Od 11.10.-11.12.2013. ponovno je hospitalizirana u drugoj ustanovi. Tada učinjena biopsija presatka ukazala je na akutno odbacivanje posredovano stanicama, a na učinjenom CT-abdomena utvrđeno je formiranje pseudociste transplantirane gušterače. Zbog pogoršanja funkcije presatka u završni stadij bubrežnog zatajenja ponovno je započeto liječenje hemodijalizom dana 9.12. 2013. Dana 23.12.2013. bolesnica je zbog ponovnih proljeva primljena na Zavod za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju, KBC Rijeka. Iz uzetih uzoraka krvi (iz periferije i oba kraka centralnog venskog katetera) te stolice nije izoliran infektivni uzročnik. Zbog sumnje na egzokrinu insuficjenciju gušterače, uvedena je peroralna supstitucijska terapija enzimima gušterače. Po primijenjenoj terapiji, prati se kliničko poboljšanje stanja uz normalizaciju broja stolica. ZAKLJUČAK: Opisani slučaj ukazuje na činjenicu da u bolesnika nositelja bubrežnog presatka koji boluje i od šećerne bolesti i koji ima proljeve treba misliti i o egzokrinoj insuficjenciji gušterače. Navedeno je važno, jer učestali proljevi kao što je vidljivo iz prikaza naše bolesnice mogu dovesti i do gubitka presatka uslijed smanjenje apsorpicije imunosupresiva. Prepoznavanje i adekvatno liječenje EPI bitno utječe na smanjenje najčešćih simptoma, te smanjenje morbiditeta i mortaliteta.

Predavanje govori o tome da li debljina onemogućuje uvrštavanje bolesnika na listu čekanja za transplantaciju bubrega i da li postoji razlika u posttransplantacijskom ishodu između pretilih i onih koji to nisu?

Predavanje govori o evaluaciji potencijalnih darivatelja organa s tumorima mozga

Tehnološkim napretkom, promjenom stavova i mogućnosti liječenja osamdesetih godina sve se veći broj starijih bolesnika uključuje na dijalizu. Prva transplantacija u bolesnika starijih od 60 godina u KBC Rijeka učinjena je 1981.godine. od 1972. do 31.12.1999. godine učinjeno je 342 transplantacije bubrega od kadavera, a starijih od 60 godina bilo je 35(10, 2%). Prosječna životna dob iznosila je 64, 9 godina. Najčešći uzrok bubrežnog zatajenja bio je pijelonefritis 828, 6%) i glomerulonefritis (20%). Jednogodišnje preživljavanje transplantata bilo je 85, 6%. Od ukupnog broja, 14 ih je umrlo s funkcionirajućim transplantatom, a čeriri bolesnika ponovno je zpočelo liječenje dijalizom. Najćešći uzrok smrti su kardiovaskularne bolesti, malignitet i infekcije. Funkcionirajući transplantat ima 12 bolesnika. kod pet bolesnika zbog odlaska u druge centre nemamo potpune podatke. U pretransplantacijskoj obradi moramo obratiti pažnju na kardiovskularne bolesti. Gubitak transplantata zbog odbacivanja je vrlo rijedak. Možemo zaključiti da je kadaverična transplantacija starijih bolesnika od 60 godina uspješna metoda liječenja.