Search

Članak donosi transdisciplinarni pristup crkvenim vratnicama kao umjetničkom djelu za liturgiju. Vratnice se najprije dovodi u odnos prema njihovoj univerzalnoj antropološko-kulturnoj osnovi, a potom se razlažu teološki slojevi tradicije koji su definirali to mjesto – simbol crkve i njima u znatnoj mjeri obogatili kršćansku kulturu. Osim toga u članku je riječ o specifičnim arhitektonskim i umjetničkim procesima simbolizacije povezanim s oblikovanjem svetoga praga koji se raščlanjuju u trostrukoj perspektivi: tijelo, prijelaz, prisutnost. U tom pogledu vratnice artikuliraju specifično simboličko-obredno djelovanje i percepciju koja inicira čovjeka u susretu sa svetim. Potom se analiziraju vratnice hvarske katedrale suvremenoga hrvatskoga kipara Kuzme Kovačića, u kojima se plodno objedinjuju vjera i kultura, suvremenost i tradicija, svetost i ljepota., The article brings a transdisciplinary approach to church doors as works of art for the liturgy. Doors are first brought into relation according to their universal anthropological-cultural basis, and then there is a breakdown of the theological layers of tradition which defined that place – the symbol of the church and thus significantly enriched the Christian culture. In addition, the article deals with specific architectural and artistic processes of symbolization associated with the formation of the sacred threshold, which are broken down in a triple perspective: body, transition, presence. In this regard, the doors articulate a specific symbolic-ritual action and perception that initiates man in the encounter with the sacred. Then, there is an analysis of the doors of the Hvar Cathedral by a contemporary Croatian sculptor Kuzma Kovačić, in which religion and culture, modernity and tradition, sacred and beauty are fruitfully united.

Knjiga obrađuje muzikološki i teološki opus petorice suvremenih skladatelja, predstavnika novog vala umjetničkog stvaralaštva prožetog kršćanskom duhovnošću i liturgijom. Uz uvodni dio (Prolegomena), knjiga je podijeljena u pet tematskih cjelina: Exaudi orationem meam. Molitva u glazbi Arve Pärta ; Destinacije ljepote Jamesa MacMillana ; Prozori vječnosti Oliviera Messiaena ; Ranjeni glas hvale Henryka Góreckoga, Sonorne ikone Johna Tavenera. Uz svako poglavlje nalaze se umjetničke fotografije skladatelja. Novi val glazbenog stvaralaštva sakralne tematike – o kojima je u esejima dr. Žižića riječ – ostavilo je dubok trag u suvremenoj kulturi razbuđujući umjetničku imaginaciju i stvarajući nove oblike religioznoga osjećanja. Osjenjena iskustvom svetoga suvremena sakralna glazba u različitim segmentima može se prispodobiti biblijskim ljestvama Jakovljevim. Skladatelji su svoju glazbu oblikovali i tumačili kao molitvenu gestu (A. Pärt) anđeosko žuborenje (J. Tavener), kao „anđeoski pohod“ ili milosni naviještaj (J. MacMillan), kao molitveno uzdignuće „ranjenoga glasa hvale“ (H. Górecki) ili pak kao anđeoski nagovještaj „kraja vremena“ (O. Messiaen). Njihova se glazbena djela uspostavljaju poput velebnih stuba ljepote, mjesto uzdignuća do svetoga kao i njegova silaska, iskazujući osebujnu sakralnu vertikalu obasjanu eshatološkim obzorjima. Petorica skladatelja svojim su djelima uspostavili suvremene estetske kanone u kojima se utjelovljuju nova duhovna traganja za postojanom poetikom otajstvenoga. Pokazali su da ljepota ponovno pronalazi put do svetoga: glazba provire i dovršava se u bogoslužnoj molitvi.

Na tragu izjave Drugoga vatikanskog koncila o homiliji kao sastavnom dijelu liturgije (usp. Sacrosanctum concilium, br. 52) u članku se obrađuje pitanje homiletskog propovijedanja. Riječ je o tome da se utvrdi liturgijsko mjesto i narav homilije kako bi u konačnici sâmo propovijedanje bilo oblikovano slavljem. Pripremati i slaviti homiliju kao liturgijski čin nužno uključuje pitanje kako se iz liturgije može doseći život. U širem kulturnom okviru postmoderniteta homiletsko propovijedanje i liturgijsko slavljenje nisu po sebi razumljivi. Suvremeni čovjek stoji pred homiletskom riječju i liturgijskim slavljem nerijetko ne razumijevajući tu vrstu govora jer ga ne proživljava. Iskustvo se, stoga, čini polazištem nove integracije homilije u liturgiju i liturgije u život. Na tom će tragu ovaj članak tematizirati stanje i perspektive homiletskog propovijedanja s obzirom na njegovu liturgijsku narav i antropološku artikuliranost u okviru kulturnog ozračja naše suvremenosti. Uzevši u obzir da propovijedanje nije tek prenošenje sadržaja vjere, već čin vjere u krilu sakramentalnog slavlja, ovaj će članak na tragu Pavlove ideje o uzajamnosti vjere i besjede (usp. 2 Kor 4,13) pokušati pružiti naznake za mistagoško propovijedanje: govoriti u slikama, homilija kao liturgijski čin, homilija kao proces preobrazbe, homilija kao čin vjere., Following the statement of the Second Vatican Council on homily as a constituent part of liturgy (see Sacrosanctum concilium, no. 52), the article analyses the issue of homiletic preaching. The aim is to determine the liturgical place and nature of homily so that preaching might be formed by celebration. To prepare and celebrate homily as a liturgical act necessarily involves the question of how to reach life through liturgy. In the wider cultural frame of postmodernity, homiletic preaching and liturgical celebration are not by themselves understandable. When facing homiletic preaching and liturgical celebration, the contemporary human being often does not understand that kind of discourse, because he/she does not experience it. Experience should, therefore, be the starting point of the new integration of homily into liturgy and liturgy into life. In that sense, the article thematises the state and perspectives of homiletic preaching in terms of its liturgical nature and anthropological articulacy within the frame of cultural environment of our contemporaneity. By taking into consideration that preaching is not simply transmission of contents of faith, but an act of faith in the bosom of a sacramental celebration, this article will attempt to offer notes for mistagogical preaching by following Paul’s idea of mutuality of faith and word (2 Cor 4:13): to speak in images, homily as a liturgical act, homily as a process of transformation, homily as an act of faith.

Članak tematizira simbol križa u ranokršćanskoj umjetnosti i liturgiji s posebnim osvrtom na križeve u starokršćanskoj Saloni. Polazeći od činjenice da je u kulturnoj povijesti kršćanstva križ teološko mjesto i polazište vjerovanja, tumačenja i umjetničkoga izražavanja, autor pozicionira povijesno-teološku hermeneutiku u spektar kulturne, simboličke i teološke slojevitosti ovoga znamena kršćanske vjere. Prvi dio članka - Od znamena do svjedočanstva -bavi se simboličkim oblicima Kristova križa u najranijem razdoblju. Riječ je o problematici prikazivanja križa te o prvim prikazima: oblicima križa, kristološkim monogramima, akronimima i složenicama. Na tom tragu autor razmatra pitanje simboličkoga govora ranokršćanskih simbola križa. U drugom dijelu članka obrađuje se performativni vid sakramentalne geste križa budući da se ritualni obrazac nalaže kao ključni element u tumačenju kršćanske simbolike i umjetnosti. Treći dio članaka govori o arheološkim nalazima u kasnoantičkoj Saloni i o nekim vidovima njihova tumačenja. Autor se oslanja na dosadašnje rezultate istraživanja, integrirajući neke povijesno-teološke vidove koji mogu bolje fokusirati simbolizam križa u kulturnim i ritualnim formacijama ranoga kršćanstva na našim stranama., L'articolo tematizza il simbolo della croce nell'arte e nella liturgia paleocristiana con riferimento particolare alle croci a Salona paleocristiana. Partendo dal fatto che la croce nella storia culturale del cristianesimo sia il luogo teologico e il punto di partenza della credenza, dell'interpretazione e dell'espressione artistica, l'autore posiziona l'ermeneutica storico-teologica nello spettro di stratificazione culturale, simbolica e teologica di questo segno della fede cristiana. La prima parte dell'articolo porta il titolo – Dal segno alla testimonianza – si occupa dell forme simboliche della croce di Cristo nel periodo più antico. Si tratta della problematica della rappresentazione della croce e delle prime raffigurazioni: le forme della croce, i monogrammi cristologici, l'acronimo e le composizioni. Su questa linea l'autore riflette sulla questione del linguaggio simbolico dei simboli di croce paleocristiani. Nella seconda parte dell'articolo viene elaborato l'aspetto performativo del gesto sacramentale di croce, poiché si propone il paradigma rituale in quanto l'elemento cruciale nell'interpretazione della simbolica e dell'arte cristiana. La terza parte dell'articolo tratta le scoperte archeologiche a Salona tardoantica nonché su alcuni aspetti della loro interpretazione. L'autore poggia la sua interpretazione sui resultati delle ricerche compiute finora integrando alcuni aspetti storico-teologici che possono meglio focalizzare il simbolismo della croce nelle formazioni culturali e rituali del cristianesimo nascente sulle nostre parti.

Ova zbirka sabranih tekstova zahvaljuje svoje postojanje slijedu misli proizašlih iz iščitavanja, osluškivanja i tumačenja ideja koje prate i promiču liturgijsku obnovu Crkve. Središnja poveznica knjige jest mišljenje liturgije u iskustvu vjere. Bogatstvo inteligencije vjere, uronjene u liturgijsko slavlje Crkve, polazište je ovih teoloških tumačenja otvorenih kulturalnim, estetskim, antropološkim i fenomenološkim gledištima na kršćansku simboliku i obrednost

U ovom se radu pokušava pružiti presjek liturgijskopastoralnih i liturgijsko teoloških tema u pedestodgodišnjem izlaženju ‘Službe Božje’. Časopis ‘Služba Božja’, naime, jedini je teološki časopis koji u svojem podnaslovu i u svojem tematskom određenju ima za cilj promišljanje liturgije i liturgijske obnove u pastoralnome kontekstu. Kroz transverzalni pregled autor pokušava iščitati temeljne odrednice i glavne teološkoliturgijske teme ‘Službe Božje’. Prema mišljenju autora, riječ je o četiri susljedne faze u kojima se dade prepoznati kontinuitet i različitost, nagnuća i prekidi, u svakom slučaju živ dinamizam ‘Službe Božje’ kao mjesta teološkoga i pastoralnoga promišljanja liturgije kod nas. Prvu fazu autor smatra programskom jer je u njoj nastala ‘Služba Božja’ kao ‘liturgijska revija’. U drugom razdoblju, obilježenim koncilskom i neposredno postkoncilskom obnovom ‘Služba Božja’ također biti mjesto zauzetoga promišljanja liturgije i liturgijske obnove kod nas. U svojem daljnjem razvoju ‘Služba Božja’ će više naginjati teološko- pastoralnih temama, te će se faktički preobraziti u teološki časopis. I na koncu, najnovije razdoblje ‘Službe Božje’ obilježeno je ‘traganjem za liturgijskim temama’ što ujedno otvara prostora promišljanju liturgijskoga identiteta ovoga časopisa u budućnosti.

U doba kasnoga novovjekovlja napretkom i povećanjem novih obreda i religioznih formi došlo je do nadilaženja vjekovne koegzistencije i razgraničenja između svjetnovnih i religioznih obreda, između svetoga i profanoga. Prisutnost obrednog i simboličkog u sferi javnog i privatnog kontinuirano se povećava, a njihov utjecaj osnažuje u okviru zaborava temelja i zazora od meta-naracija. Ovaj je fenomen (di)fuzije i fragmentacije osnažio navlastito relativiziranje sustava vjerovanja sekularizacijom mnogih simboličkih elemenata tradicija te ujedno prodire u kolektivni imaginarij zapadnog društva. Predmet našega razmatranja su nove obrednosti pod vidom njihova relativizirajućega upliva nasuprot kršćanskoj obrednosti. Ovaj prilog, ispitujući dominante novih obrednosti, želi pružiti uvid u nosive dinamike novijih religioznih tragasnja. Interes za temu proizlazi iz postmoderne individualizacije i pluralizacije religijskog vjerovanja i osjećanja, koje se vidno odražavaju na crkveni pastoral. U potrazi za valjanim kriterijima i autentičnim uvjetima na čijim će temeljima zasnivati kritički odnos spram novih obrednosti i njihovih utjecaja na kršćansku praksu, Crkva je, naime, pozvana obratiti pozornost na vlastitu simboličko-sakramentalnu fizionomiju te revitalizirati autentično religiozno iskustvo putem obnovljenoga shvaćanja i iskustva sakramentalnoga identiteta kršćanske vjere.

U ovome je radu riječ o fenomenološko-teološkom promišljanju sakramentalne forme na obzoru Objave i uredu vjerničkog iskustva. Kao nit vodilja duž izlaganja pojavljuje se definicija sakramenta u redu simbola. Sakrament kao 'simbol svete stvari i vidljiva forma nevidljive milosti' - upućuje na mišljenje (onto)fenomenalnosti sakramenta kao i na razmatranje njegove ukorijenjenosti u Objavi. U prvom dijelu, autor obrađuje poimanje 'sakramentalne objave' na osnovi priloga 'teologije otajstva' i njezinih evolucija u suvremenoj misli te upozorava na fenomenološko nagnuće tih teorijskih pokušaja. Drugi dio priloga otvara zadanu tematiku prema 'fenomenološkom bistrenju' simboličke evidencije 'sakramentalne objave'. Budući da obrazlaganje sakramentalne objave zahtijeva korjenitije uočavanje onih fenomenoloških vidova koji izranjaju iz simboličke evidencije 'vidljive forme', u drugom dijelu ovoga priloga autor eksplicira izvornu fenomenalnost sakramenta i njegovu artikulaciju u redu iskustva. 'Što' sakramenta i njegov 'objektivni' smisao, budući da prožimaju ljudsko iskustvo i u njemu se 'pojavljuju', očitujući i ozbiljujući spasenjsku nakanu, upućuje na promišljanje fenomenalnosti sakramentalnog posredovanja spram 'motrenja u vjeri' (fides oculata). Tom 'posljednjem' mjestu sakramentalnoga očitovanja, autor posvećuje zaključne retke predlažući sliku pouskrsnog iskustva susreta s Kristom u Emausu: (epi)fenomenalnost nevidljivoga u simboličkom ponazočenju 'lomljenja kruha' objavljuje događaj. U vremenu Crkve ono doseže 'motrenje u vjeri' i u njemu ispunjava svoju intenciju da ustanovi spasenjski odnos, te u istomo da 'otkrije' dioništva vjernika u Pashalnom Otajstvu.

Predmet razmatranja ovog članka je međuodnos liturgijske glazbene baštine i aktualne liturgijske prakse s posebnim osvrtom na problematiku vrjednovanja domaće glazbene baštine u odnosu prema novim oblicima liturgijsko-glazbenog izraza. Ovim se prilogom želi ukazati na važnost njegovanja i potrebu promicanja glazbene baštine izvan i u sklopu liturgijskog slavlja, njihovo integrativno vrjednovanje i učinkovito posredovanje u glazbenoj kulturi Crkve, te razbistriti prikladnu kriteriologiju odabira djela u aktualnoj liturgijskoj praksi. Prvi dio članaka uvodi u zadanu tematiku, eksplicirajući neke vidove suvremenih izazova pred kojima se nalazi glazbena kultura Crkve. Pritom se autor ukratko osvrće na saborski nauk o glazbi za liturgiju i izvodi neka načela, koja izvorno obilježavaju liturgijsku glazbu. Drugi dio članka, u kraćem povijesnom presjeku, upozorava na bogate i slojevite oblike domaće glazbene baštine splitske prvostolnice. Glazbena baština i liturgija u vremenu komunikacije umjetnosti, predmet je razmatranja trećeg dijela priloga. U njemu se obrađuje problematika suvremene percepcije liturgijske glazbe, te nnjezina neotuđiva teologalna i komunikativna vlastitost na obzoru postmoderne komunikacije umjetnosti. Završni, četvrti dio, obrađuje neke normativne kriterije s obzirom na prisutnost djela iz glazbene baštine u suvremenoj liturgijskoj praksi i izvan nje.

Ovaj rad pokušava kroz razmatranje himana toga dana barem djelomično približiti otajstvo koje Crkva na Veliku subotu slavi. Osobita pažnja usmjerena je na otajstva križa, smrti i silaska u podzemlje u himnima stožernih časova. Prvo poglavlje ovoga rada bavi se himnom kao literarnim oblikom. Drugo poglavlje posvećeno je Velikoj suboti koja je smještena u središte liturgijske godine – sveto Vazmeno trodnevlje. Središnje otajstvo Velike subote kojim se bave teolozi, počevši od crkvenih otaca do suvremenih teologa, jest Kristov silazak nad pakao. Liturgijsko se osmišljanje Velike subote kreće upravo oko ovog otajstva pa taj dan Crkva zajedno s Kristom počiva i u šutnji i razmatranju iščekuje Uskrsnuće. Treće poglavlje ovog rada razmatra način na koji su ova otajstva prikazana u himnima Jutarnje i Večernje Velike subote. Liturgija časova u čitanjima, himnima, psalmima i molitvama toga dana živi Kristovu odsutnost, ali s nadom u Uskrsnuće koje će se proslaviti već navečer istoga dana.