Search

Članak donosi transdisciplinarni pristup crkvenim vratnicama kao umjetničkom djelu za liturgiju. Vratnice se najprije dovodi u odnos prema njihovoj univerzalnoj antropološko-kulturnoj osnovi, a potom se razlažu teološki slojevi tradicije koji su definirali to mjesto – simbol crkve i njima u znatnoj mjeri obogatili kršćansku kulturu. Osim toga u članku je riječ o specifičnim arhitektonskim i umjetničkim procesima simbolizacije povezanim s oblikovanjem svetoga praga koji se raščlanjuju u trostrukoj perspektivi: tijelo, prijelaz, prisutnost. U tom pogledu vratnice artikuliraju specifično simboličko-obredno djelovanje i percepciju koja inicira čovjeka u susretu sa svetim. Potom se analiziraju vratnice hvarske katedrale suvremenoga hrvatskoga kipara Kuzme Kovačića, u kojima se plodno objedinjuju vjera i kultura, suvremenost i tradicija, svetost i ljepota., The article brings a transdisciplinary approach to church doors as works of art for the liturgy. Doors are first brought into relation according to their universal anthropological-cultural basis, and then there is a breakdown of the theological layers of tradition which defined that place – the symbol of the church and thus significantly enriched the Christian culture. In addition, the article deals with specific architectural and artistic processes of symbolization associated with the formation of the sacred threshold, which are broken down in a triple perspective: body, transition, presence. In this regard, the doors articulate a specific symbolic-ritual action and perception that initiates man in the encounter with the sacred. Then, there is an analysis of the doors of the Hvar Cathedral by a contemporary Croatian sculptor Kuzma Kovačić, in which religion and culture, modernity and tradition, sacred and beauty are fruitfully united.

Na tragu izjave Drugoga vatikanskog koncila o homiliji kao sastavnom dijelu liturgije (usp. Sacrosanctum concilium, br. 52) u članku se obrađuje pitanje homiletskog propovijedanja. Riječ je o tome da se utvrdi liturgijsko mjesto i narav homilije kako bi u konačnici sâmo propovijedanje bilo oblikovano slavljem. Pripremati i slaviti homiliju kao liturgijski čin nužno uključuje pitanje kako se iz liturgije može doseći život. U širem kulturnom okviru postmoderniteta homiletsko propovijedanje i liturgijsko slavljenje nisu po sebi razumljivi. Suvremeni čovjek stoji pred homiletskom riječju i liturgijskim slavljem nerijetko ne razumijevajući tu vrstu govora jer ga ne proživljava. Iskustvo se, stoga, čini polazištem nove integracije homilije u liturgiju i liturgije u život. Na tom će tragu ovaj članak tematizirati stanje i perspektive homiletskog propovijedanja s obzirom na njegovu liturgijsku narav i antropološku artikuliranost u okviru kulturnog ozračja naše suvremenosti. Uzevši u obzir da propovijedanje nije tek prenošenje sadržaja vjere, već čin vjere u krilu sakramentalnog slavlja, ovaj će članak na tragu Pavlove ideje o uzajamnosti vjere i besjede (usp. 2 Kor 4,13) pokušati pružiti naznake za mistagoško propovijedanje: govoriti u slikama, homilija kao liturgijski čin, homilija kao proces preobrazbe, homilija kao čin vjere., Following the statement of the Second Vatican Council on homily as a constituent part of liturgy (see Sacrosanctum concilium, no. 52), the article analyses the issue of homiletic preaching. The aim is to determine the liturgical place and nature of homily so that preaching might be formed by celebration. To prepare and celebrate homily as a liturgical act necessarily involves the question of how to reach life through liturgy. In the wider cultural frame of postmodernity, homiletic preaching and liturgical celebration are not by themselves understandable. When facing homiletic preaching and liturgical celebration, the contemporary human being often does not understand that kind of discourse, because he/she does not experience it. Experience should, therefore, be the starting point of the new integration of homily into liturgy and liturgy into life. In that sense, the article thematises the state and perspectives of homiletic preaching in terms of its liturgical nature and anthropological articulacy within the frame of cultural environment of our contemporaneity. By taking into consideration that preaching is not simply transmission of contents of faith, but an act of faith in the bosom of a sacramental celebration, this article will attempt to offer notes for mistagogical preaching by following Paul’s idea of mutuality of faith and word (2 Cor 4:13): to speak in images, homily as a liturgical act, homily as a process of transformation, homily as an act of faith.

Članak obrađuje filozofiju službe talijanskog filozofa i teoretičara kulture Giorgija Agambena polazeći od njegova djela Opus Dei – Arheologija službe iz 2012. godine u kojem autor rekonstruira složene procese koji su doveli do poimanja službe (officium) i službenika. Agamben pronalazi korijene službe u liturgiji i liturgijskoj praksi, odnosno, u klasičnoj teološkoj misli o sakramentalnoj djelotvornosti. Rasvjetljujući mehanizme ontološke preobrazbe koji se nalaze u liturgijskim uzorcima službe, Agamben posvećuje svoje razmišljanje dvjema kategorijama – opus operantis i opus operatum – zastupajući tezu o tome da je sakramentalna ontologija djelatnosti zamijenila supstancijalističku ontologiju bitka te tako stvorila moderni ustroj službe, koji će svoju konačnu potvrdu dobiti u filozofiji Immanuela Kanta. U završnom dijelu članka, autor se kritički osvrće na Agambenove teze upozoravajući na njihove pozitivne izazove ali i rizike.

Članak tematizira simbol križa u ranokršćanskoj umjetnosti i liturgiji s posebnim osvrtom na križeve u starokršćanskoj Saloni. Polazeći od činjenice da je u kulturnoj povijesti kršćanstva križ teološko mjesto i polazište vjerovanja, tumačenja i umjetničkoga izražavanja, autor pozicionira povijesno-teološku hermeneutiku u spektar kulturne, simboličke i teološke slojevitosti ovoga znamena kršćanske vjere. Prvi dio članka - Od znamena do svjedočanstva -bavi se simboličkim oblicima Kristova križa u najranijem razdoblju. Riječ je o problematici prikazivanja križa te o prvim prikazima: oblicima križa, kristološkim monogramima, akronimima i složenicama. Na tom tragu autor razmatra pitanje simboličkoga govora ranokršćanskih simbola križa. U drugom dijelu članka obrađuje se performativni vid sakramentalne geste križa budući da se ritualni obrazac nalaže kao ključni element u tumačenju kršćanske simbolike i umjetnosti. Treći dio članaka govori o arheološkim nalazima u kasnoantičkoj Saloni i o nekim vidovima njihova tumačenja. Autor se oslanja na dosadašnje rezultate istraživanja, integrirajući neke povijesno-teološke vidove koji mogu bolje fokusirati simbolizam križa u kulturnim i ritualnim formacijama ranoga kršćanstva na našim stranama., L'articolo tematizza il simbolo della croce nell'arte e nella liturgia paleocristiana con riferimento particolare alle croci a Salona paleocristiana. Partendo dal fatto che la croce nella storia culturale del cristianesimo sia il luogo teologico e il punto di partenza della credenza, dell'interpretazione e dell'espressione artistica, l'autore posiziona l'ermeneutica storico-teologica nello spettro di stratificazione culturale, simbolica e teologica di questo segno della fede cristiana. La prima parte dell'articolo porta il titolo – Dal segno alla testimonianza – si occupa dell forme simboliche della croce di Cristo nel periodo più antico. Si tratta della problematica della rappresentazione della croce e delle prime raffigurazioni: le forme della croce, i monogrammi cristologici, l'acronimo e le composizioni. Su questa linea l'autore riflette sulla questione del linguaggio simbolico dei simboli di croce paleocristiani. Nella seconda parte dell'articolo viene elaborato l'aspetto performativo del gesto sacramentale di croce, poiché si propone il paradigma rituale in quanto l'elemento cruciale nell'interpretazione della simbolica e dell'arte cristiana. La terza parte dell'articolo tratta le scoperte archeologiche a Salona tardoantica nonché su alcuni aspetti della loro interpretazione. L'autore poggia la sua interpretazione sui resultati delle ricerche compiute finora integrando alcuni aspetti storico-teologici che possono meglio focalizzare il simbolismo della croce nelle formazioni culturali e rituali del cristianesimo nascente sulle nostre parti.

Članak tematizira žalovanje u redu obrednoga slavlja. Raščlanjujući kroz tri uzajamno povezana segmenta odabranu temu, na temelju antropološko- kulturnog i religijskog pristupa, autor uvodi u teološko razmatranje žalovanja u okviru liturgijskoga slavlja sprovoda. Riječ je o širem sagledavanju kulturnih preobrazbi koji u kontekstu suvremene kulture upućuju brojne otvorene izazove tradicionalnoj simboličko- religijskoj elaboraciji žalovanja. Drugi dio ovoga rada – ‘Obredno oplakivanje prijelaza: rituali žalovanja’ – bavi se teorijskom rekonstrukcijom simboličkog ustroja sprovodnih obrednosti te kraćom analizom vlastitosti rituala žalovanja. U trećem dijelu, autor pokušava na temelju prethodno formiranih spoznaja orisati kontekstualnu teologiju žalovanja i obrednog slavljenja u redu slavlja Pashalnog Otajstva. Radi se o iščitavanju iskustava kršćanskog žalovanja i nadanja u svjetlu obrednih simbola te o pokušaju da se s teološkopastoralnog gledišta naznače barem osnovni motivi sprovodne liturgije kao geste utjehe i nade u vjeri. Vodeći se hermeneutičkim načelom liturgije “per ritus et praeces” (SC, 48) (‘kroz obrede i molitve’), autor obrazlaže teološke, pastoralne i obredne vidove Reda sprovoda, s posebnim osvrtom na ‘geste i simbole’ kao i na neke teološke vidove istaknute u euhološkim tekstovima. U zaključnim razmišljanjima autor ukazuje na ulogu simbola i gesta u procesu žalovanja obrazlažući kako je liturgijsko slavlje izravan odgovor kršćanske zajednice na stanje pogođenosti i žalosti. Liturgija biva simbol vjere, jer je mjesto preobrazbe iskustva žalovanja u pashalnu vjeru. Kao ‘otajstveni pathos’ liturgija postaje životni prostor utjehe u vjeri te znak eshatološke upravljenosti Kristove Crkve.

U ovom se radu pokušava pružiti presjek liturgijskopastoralnih i liturgijsko teoloških tema u pedestodgodišnjem izlaženju ‘Službe Božje’. Časopis ‘Služba Božja’, naime, jedini je teološki časopis koji u svojem podnaslovu i u svojem tematskom određenju ima za cilj promišljanje liturgije i liturgijske obnove u pastoralnome kontekstu. Kroz transverzalni pregled autor pokušava iščitati temeljne odrednice i glavne teološkoliturgijske teme ‘Službe Božje’. Prema mišljenju autora, riječ je o četiri susljedne faze u kojima se dade prepoznati kontinuitet i različitost, nagnuća i prekidi, u svakom slučaju živ dinamizam ‘Službe Božje’ kao mjesta teološkoga i pastoralnoga promišljanja liturgije kod nas. Prvu fazu autor smatra programskom jer je u njoj nastala ‘Služba Božja’ kao ‘liturgijska revija’. U drugom razdoblju, obilježenim koncilskom i neposredno postkoncilskom obnovom ‘Služba Božja’ također biti mjesto zauzetoga promišljanja liturgije i liturgijske obnove kod nas. U svojem daljnjem razvoju ‘Služba Božja’ će više naginjati teološko- pastoralnih temama, te će se faktički preobraziti u teološki časopis. I na koncu, najnovije razdoblje ‘Službe Božje’ obilježeno je ‘traganjem za liturgijskim temama’ što ujedno otvara prostora promišljanju liturgijskoga identiteta ovoga časopisa u budućnosti.

Tema je ovoga rada tumačenje inicijacije u svjetlu fenomenološke antropologije i fundamentalne teologije obreda. Polazeći od činjenice da sve tradicije svetoga poznaju ritualnu inicijaciju kao integralni dio posredovanja vjerničkog identiteta, autor sugerira iščitavanje kategorije kršćanske inicijacije u svjetlu obredne genealogije vjerničkog subjekta i simboličkih procesa uvođenja u zajednicu vjere. Pritom, kao polazišnu točku, odabire suvremenu problematiku identiteta i antropološku krizu inicijacije iz kojih proizlaze određene tematske dimenzije ovog pitanja. Drugi je dio ovoga rada posvećen poredbenoj analizi inicijacijskog i identitetskog procesa. Radi se o pokušaju sustavnog skiciranja antropološke fenomenologije inicijacije u svjetlu simboličkih dinamika identiteta koji u velikoj mjeri omogućuju ispravno pozicioniranje fundamentalno-teološke hermeneutike kršćanske inicijacije. Naime, raščlamba identitetskih i obrednih obrazaca ima za cilj uočiti procesualni simbolički ustroj inicijacije razlažući njezinu početnu i trajnu ulogu u čovjekovu sebeozbiljenju. U sklopu takva promišljanja koje se nastoji konstituirati kao refleksija raznolikih induktivnih pristupa, s time što se nastoji ocrtati cjelina, zaključni hermeneutički trenutak bit će pozvan odgovoriti na pitanje simboličko-obrednoga identiteta kršćanske inicijacije. U toj perspektivi autor predlaže četiri inkluzivne dijalektike koje pružaju polazište jednom mogućem nacrtu teologije inicijacije posredovane fenomenološkom antropologijom. Riječ je o otajstveno- inicijacijskom i obredno-identitetskom uporištu kršćanske inicijacije u čijem se okrilju isprepliću procesualna dinamika vjere i obredna dimenzija vjerovanja.

Jedan od ključnih problema suvremenog 'liturgijskog pitanja' predstavlja činjenica 'pluralizacije' rimskog obreda s posljedicom faktične fragmentacije crkvenog jedinstva na sakramentalnom temelju i pokušaja njegove integracije na drugim osnovama. Taj fenomen bilježi porast proporcionalan sve većem osnaženju crkvenih pokreta. U potrazi za valjanim kriterijima i autentičnim uvjetima na čijim će temeljima zasnivati kritički odnos spram 'obrednog pluralizma', izlaganje ispituje mogućnosti korekcije i integracije 'potrage za zajedništvom' kod crkvenih pokreta. Na toj se okosnici raščlanjuje fizionomija 'liturgijske zajednice' kod crkvenih pokreta naspram normativnih teološko-liturgijskih načela. Ozbiljenje Crkve kao sakramenta jedinstva (usp. SC 26) u svojem liturgijskom izvorištu zahtijeva obnovljeno vrjednovanje sakramentalnog i zato obrednog temelja crkvenog posredovanja u čijem su duhu crkveni pokreti pozvani oživjeti 'agapsku', 'proročku' i 'evangelizacijsku' dimenziju župske liturgijske zajednice.

Predmet razmatranja ovog članka je međuodnos liturgijske glazbene baštine i aktualne liturgijske prakse s posebnim osvrtom na problematiku vrjednovanja domaće glazbene baštine u odnosu prema novim oblicima liturgijsko-glazbenog izraza. Ovim se prilogom želi ukazati na važnost njegovanja i potrebu promicanja glazbene baštine izvan i u sklopu liturgijskog slavlja, njihovo integrativno vrjednovanje i učinkovito posredovanje u glazbenoj kulturi Crkve, te razbistriti prikladnu kriteriologiju odabira djela u aktualnoj liturgijskoj praksi. Prvi dio članaka uvodi u zadanu tematiku, eksplicirajući neke vidove suvremenih izazova pred kojima se nalazi glazbena kultura Crkve. Pritom se autor ukratko osvrće na saborski nauk o glazbi za liturgiju i izvodi neka načela, koja izvorno obilježavaju liturgijsku glazbu. Drugi dio članka, u kraćem povijesnom presjeku, upozorava na bogate i slojevite oblike domaće glazbene baštine splitske prvostolnice. Glazbena baština i liturgija u vremenu komunikacije umjetnosti, predmet je razmatranja trećeg dijela priloga. U njemu se obrađuje problematika suvremene percepcije liturgijske glazbe, te nnjezina neotuđiva teologalna i komunikativna vlastitost na obzoru postmoderne komunikacije umjetnosti. Završni, četvrti dio, obrađuje neke normativne kriterije s obzirom na prisutnost djela iz glazbene baštine u suvremenoj liturgijskoj praksi i izvan nje.

The composition "Te Deum sollenne" of the bandmaster from Split, Benedetto Pellizzari, represents a work of unique content. In this composition the author has brought together different techniques and forms. By style, the composition breathes with the baroque monumentality and sound, but with the occasional appearance of elements of a new, "galant" style. In distinction from his previous works in which Pellizzari firmly fixed the boundaries of solistical and choir sections, in this composition he sets individuals in a direct dialogue with the choir, realizing the dynamic effect of the piano (individual) - forte (choir) contrast. By the measure of its deepness and strength, Te Deum acts like cantata, even though the composer didn't imagine it like that, Pellizzari' s Te Deum is extremely interesting by its historical position - magnificent celebration of St. Du jam's Day in 1770. He reveals only a section of the rich Croatian musical history. In it we see a very high interpreting level of music-making in our Cathedral. Considering today's demands and modalities of church music, the composition Te Deum is not suitable for performing during the mass. It belongs to a so-called spiritual music, "musical heritage of an overall church", "treasure of the priceless value" (SC 112) that should be performed, preserved and studied.

Ovaj rad govori o Svetkovini Svete Marije Bogorodice, koji se slavi na samom početku građanske Nove godine. Sama svetkovina vuče temelje još iz 6. stoljeća i upravo je ona najstarija Marijina svetkovina Rimskog obreda. Temelj joj je dogma koja je donesena na Efeškom saboru, o „Mariji Bogorodici“ (Theotokos). Kroz povijest sama se svetkovina izgubila, utjecajem drugih obreda, no II. Vatikanski sabor, reformom liturgijskog kalendara, vraća ju na njen povijesni datum – 1. siječnja. Iako je svetkovina bogata obilatim simboličkim govorom, danas je na neki način „zanemarena“ zbog modernizacije i sekularizacije današnjeg društva i fokusa na početku građanske Nove godine. This graduate thesis talks about the Solemnity of Mary, Mother of God, which is celebrated at the beginning of the civil New Year. The celebration itself dates back to the 6th century and is the oldest celebration of the Roman Rite of Mary. It is based on the dogma that was adopted at the Council of Ephesus, about "Mary the Mother of God" (Theotokos). Throughout history, the celebration itself has been lost, under the influence of other rites, but II. The Vatican Council, by reforming the liturgical calendar, returns it to its historic date - January 1. Although the celebratiom is rich in abundant symbolic speech, today it is in some way "neglected" due to the modernization and secularization of today's society and the focus at the beginning of the civil New Year.

Ovaj rad pokušava kroz razmatranje himana toga dana barem djelomično približiti otajstvo koje Crkva na Veliku subotu slavi. Osobita pažnja usmjerena je na otajstva križa, smrti i silaska u podzemlje u himnima stožernih časova. Prvo poglavlje ovoga rada bavi se himnom kao literarnim oblikom. Drugo poglavlje posvećeno je Velikoj suboti koja je smještena u središte liturgijske godine – sveto Vazmeno trodnevlje. Središnje otajstvo Velike subote kojim se bave teolozi, počevši od crkvenih otaca do suvremenih teologa, jest Kristov silazak nad pakao. Liturgijsko se osmišljanje Velike subote kreće upravo oko ovog otajstva pa taj dan Crkva zajedno s Kristom počiva i u šutnji i razmatranju iščekuje Uskrsnuće. Treće poglavlje ovog rada razmatra način na koji su ova otajstva prikazana u himnima Jutarnje i Večernje Velike subote. Liturgija časova u čitanjima, himnima, psalmima i molitvama toga dana živi Kristovu odsutnost, ali s nadom u Uskrsnuće koje će se proslaviti već navečer istoga dana.

Ovaj diplomski rad podijeljen je na tri poglavlja. U prvom poglavlju opisuje se obredno-teološka pozadina Vazmenog hvalospjeva. U drugom poglavlju rada uspoređuje se odnos službe svjetla sa euharistijskom službom na temelju paralelizama sa Četvrtom euharistijskom molitvom (poznatom i kao Bazilijeva anafora) kako bi se razmotrila teza da je u Vazmenom hvalospjevu sadržana i euharistijska dimenzija očitovana u nekim literarnim izričajima. Treće poglavlje čini sintezu sveukupne misli i bitno je usmjereno na razumijevanje plodova uskrsnuća. U okviru teologije krštenja pokušat će se protumačiti predslovlje Vazmenog hvalospjeva koje se smatra njegovim teološkim središtem. Posebno će se obratiti pažnja na obrednu susljednost Svetog Vazmenog trodnevlja kako bi se što jasnije prikazalo da Vazmeni hvalospjev u velikoj mjeri baštini duhovnost minulih dana i određuje buduća liturgijska događanja.

Ovaj rad donosi pogled na ikonu Presvetog Trojstva Andreja Rubljova, genija ikonoslikarstva, čije djelo oduzima dah promatraču i uvodi ga u dubine Božjeg otajstva kojeg je i sam promišljao i posvetio mu svoj život. Na samom početku ovog rada prikazat će se nepoznati život monaha i ikonopisca Andreja Rubljova. Prikazujući njegov životopis, pokušat će se što više približiti slika o tome što je utjecalo na njegov umjetnički izričaj. Drugi dio rada posebno će se baviti problematikom i razvojem svetih slika, odnosno ikona. Počevši od prvih stoljeća kršćanstva, preko problematike ikonoklazma sve do uspostave njenog štovanja. Ono što je bitno za naglasiti jest da ikona, odnosno slika, nije lik nego ona samo omogućuje odnos sa likom kojeg predstavlja, kao što Rubljovljeva ikona uvodi u misterij Božje ljubavi i zajedništva. U posljednjem dijelu rada, opisat će se ikona „Svete Trojice“ Andreja Rubljova. Također će se razložiti njezina teološka utemeljenost i kompozicija. Posebno će se objasniti geometrijske forme ikone, te raspored osoba Oca, Sina i Duha Svetoga, koji je bitan za razumijevanje same ikone.