Search

Prisutnost suvremenoga čovjeka u virtualnome prostoru digitalnih medija i društvenih mreža neminovno implicira i aktivnu uključenost Crkve u „digitalnome svijetu“ kao području novoga naviještanja. „Držati vrata naših crkava otvorenima znači također držati ih otvorenima i u digitalnom svijetu bilo zato da ljudi, u kojoj god da se životnoj situaciji nalazili, mogu ući bilo pak zato da evanđelje može izaći van i doprijeti do svih“ (Papa Franjo, Poruka za 48. svjetski dan sredstava društvene komunikacije, 2014.). Autori će stoga u predavanju poći od antropoloških postavki virtualnoga ambijenta, zatim obraditi karakteristike naviještanja vjere i usporediti ih s karakteristikama digitalnoga okruženja, uz poseban naglasak na prednostima i nedostatcima komunikacije u virtualnome okružju. S obzirom da dinamika naviještanja u „digitalnom svijetu“ ima karakteristike misijskoga poslanja Crkve, postavit će se i pitanje inkulturacije – mogućnosti oblikovanja nove kulture – te načina na koje je moguće postojeće sadržaje pretočiti u digitalnu platformu. Budući da revolucija koja se događa u informacijsko-komunikacijskim tehnologijama „predstavlja veliki i uzbudljiv izazov, koji zahtijeva svježe snage i novu imaginaciju za prenošenje Božje ljepote drugima“ (Papa Franjo, Poruka za 48. svjetski dan sredstava društvene komunikacije, 2014.), u predavanju će se ukazati i na važnost medijske pismenosti kao ključne vještine za snalaženje u digitalnome okruženju, jednako potrebne pastoralnim djelatnicima i samim vjernicima.

Prisutnost suvremenog čovjeka u virtualnom prostoru digitalnih medija i društvenih mreža neminovno implicira i aktivnu uključenost Crkve u »digitalnome svijetu« kao području novog naviještanja. Polazeći od te činjenice autori u radu analiziraju neke postavke tzv. digitalne antropologije, obrađuju zatim karakteristike navještaja vjere i uspoređuju ih s karakteristikama digitalnog okruženja, uz osvrt na mogućnosti komunikacije u virtualnom okružju. S obzirom na to da dinamika navještaja u »digitalnom svijetu« ima karakteristike misijskog poslanja Crkve, postavlja se pitanje inkulturacije – mogućnosti oblikovanja nove kulture – te načina na koje je moguće postojeće sadržaje pretočiti u digitalnu platformu. Budući da – kako piše papa Franjo – revolucija koja se događa u informacijsko‑komunikacijskim tehnologijama »predstavlja velik i uzbudljiv izazov, koji zahtijeva svježe snage i novu imaginaciju za prenošenje Božje ljepote drugima«, u radu se ukazuje i na važnost medijske pismenosti kao ključne vještine za snalaženje u digitalnom okruženju, jednako potrebne pastoralnim djelatnicima i samim vjernicima., The presence of the contemporary human being in virtual space of digital media and social networks necessarily also implies active inclusion of the Church in the »digital world« as an area of new proclamation. Starting from that fact, in this article the authors analyse some postulates of so‑called digital anthropology, discuss characteristics of the proclamation of faith, and compare them with characteristics of the digital en- vironment, while reflecting on possibilities of communication in the virtual environment. Given the fact that dynamics of proclamation in the »digital world« has characteristics of missionary activity of the Church, the question of inculturation is raised – possibility of forming a new culture – as well as ways in which it might be possible to transmit existing contents on the digital platform. Since – as Pope Francis writes – the revolution that is taking place in information‑communication technologies »represents a great and exciting challenge that demands fresh energies and new imagination in transmitting the beauty of God to others«, the article also points out the importance of media literacy as a key skill for finding one’s way in the digital environment. This skill is equally necessary for pastoral workers and the faithful.

Papa Franjo nas poziva na neodgodivu obnovu vjere i povratak evanđelju kako bismo se izdigli iznad naše skučenosti i postali u punini ljudi. Ovaj članak promišlja o razlozima tog Papina ozbiljna zahtjeva. Nakon uvoda, u prvom dijelu bit će spomenuti neki aspekti krize suvremenog čovjeka te će se izdvojiti ono što vidimo kao problematično u Crkvi i našim odnosima. U drugom će se dijelu ukazati na krizu svijesti o Crkvi, ali i na krizu svijesti same Crkve o sebi, izdvajajući iz navještaja ono što je bilo ključno za formiranje prvih kršćanskih zajednica. U trećem ćemo dijelu, osvrćući se na neke aspekte krize u našim odnosima, koje ćemo u uvodu spomenuti, predstaviti par prijedloga koji mogu poslužiti kao moguća skica zajedničarskih socijalnih i moralnih učinaka kerigme (navještaja)., Pope Francis calls us to an unpostponable renewal of faith and a return to the Gospel in order to rise above our own narrowness and to become human beings in the full sense of that term. This article reflects on reasons for this serious demand of the Pope. After the introduction, the first part will mention some aspects of the crisis of the contemporary human being, while pointing out what the author sees as problematic in the Church and in our relations. The second part will discuss the crisis of consciousness in the Church, but also the crisis of consciousness of the Church about itself, while pointing out what was in the proclamation of key importance for forming the first Christian communities. The third part will reflect on some aspects of the crisis in our relations, pointed out in the introduction, and present a few suggestions that might serve as a possible sketch of community‑building, social, and moral effects of kerygma (proclamation).

Autor ukazuje na novi kulturološki kontekst koji se je oblikovao razvojem sredstava društvenog priopćavanja, što je kao posljedicu imalo promjenu samog načina komuniciranja. Crkva, vjerna nalogu svoga Utemeljitelja da prenosi njegovu Radosnu vijest do na kraj svijeta, mora biti spremna naviještati Radosnu vijest i na “digitalnom kontinentu”. Ta pak zahtjeva, smatra autor, nov način crkvene prisutnosti koja uključuje i nov jezik, izražen u slikama i multimedijalnim porukama koje pozivaju na interaktivnost, ali još više na osobno svjedočanstvo svih kršćana koji su prisutni na “digitalnom kontinentu”., The author points to a new cultural context shaped by the development of media, which has resulted in the change of the very way of communication. The Church, faithful to the order of her Founder to spread his Good News to the end of the world, has to be ready to proclaim the Good News even on the “digital continent”. The author thinks that it requires a new way of church presence which includes a new language, expressed in images and multimedia messages that call for interactivity, but even more for personal witnessing of all Christians present on the “digital continent”.

U vremenu u kojem se sve više naglašava dijalog i upoznavanje nekršćanskih religija, postavlja se pitanje kako promatrati odnos između temeljnog poslanja Crkve, misijskog poslanja i dijaloškog poslanja, koje nakon II. vatikanskog koncila u promišljanju teologa i crkvenom naučavanju zauzima značajno mjesto. Pluralizam, koji je jedno od najvažnijih obilježja ovog vremena, pogoduje shvaćanju vrijednosti dijaloga, ali rezultira i relativističkim poimanjem istine, posebice u raspravi o spasenjskoj vrijednosti religija, o nužnosti Crkve za spasenje i važnosti navještaja. Zato u prvom dijelu rada donosimo, na tragu crkvenih dokumenata, narav, teološko utemeljenje, sastavnice i perspektive navještaja i dijaloga. Nadalje, drugi dio kao takav je prikaz teološke misli Nikole Bižace s obzirom na međureligijski dijalog, odnos navještaja i dijaloga, molitvenu dimenziju međureligijskog dijaloga, u okviru čega Bižaca razvija i svoje specifične naglaske u promišljanju. Treći je dio kritički osvrt na prikazanu teološku misao, koja je suočena s izjavama u deklaraciji Dominus Iesus, ali i sa drugom teološkom misli. Tu je prvenstveno istaknuta njezina vrijednost, a zatim i nekakve dvojbe i nedorečenosti s obzirom na pretpostavke dijaloga, odnos religija i spasenja, odnos navještaja i dijaloga. The contemporary societal, cultural and theological atmosphere is marked by a theme of dialogue, pluralism and an encounter of different religions. In such an atmosphere of religio-cultural pluralism, but also of strong spirit of relativism, a question is asked about how one should look upon the relationship between the mission of the Church and interreligious dialogue. The goal of this paper is to present that important relationship by following the thinking of Croatian theologian Nikola Bižaca. In the first part of this paper, following the documents of the Church, we will present the nature, theological foundation, elements and perspective of proclamation and dialogue. In the second part of the paper we will analise the theological thought of Nikola Bižaca in respect to interreligous dialogue, relationship of proclamation and dialogie, and in respect to devotional aspect of interreligious dialogue, in frameworks of which, Bižaca develops his specific accents. The third part of the paper represents the synthesis and review of our author's presented theological thought, which is confronted with statemets in the declaration Dominus Iesus, but also with other Church documents and theologians.

Otvarajući Izvanrednu Svetu godinu milosrđa 11. travnja 2015. godine, papa Franjo je potaknuo cijelu Crkvu na dodatno i obnovljeno zauzimanje kako bi Božje milosrđe moglo biti što vidljivije u cijelom njezinu djelovanju. Iz toga nastojanja može se zaključiti da je milosrđe temeljna oznaka pastorala. Zapravo, pastoral bi kao takav trebao uvijek biti u službi Božjeg milosrđa. Jedan od prvih i ključnih elemenata crkvenog djelovanja svakako je navještaj evanđelja. On se ostvaruje na različite načine i u različitim prigodama, no temeljna oznaka toga navještaja, čija bi prednost bila u njegovu konkretnom ostvarivanju, upravo je ukazivanje na Božje milosrđe i njegova aktualizacija u susretu Crkve i svih njezinih članova, a osobito svećenika, jednih s drugima i sa svim ljudima ovoga svijeta. Ovaj rad se, iz teološko-pastoralne perspektive, bavi razradom mogućnosti i način unapređenja pastoralnog pristupa s obzirom na naviještanje evanđelja kako bi stavovi, jezik i djela milosrđa bili što jasnije i što upečatljivije prisutni u životu i djelovanju Crkve., While opening the extraordinary Holy Year of Mercy on April 11, 2015, Pope Francis has prompted the whole Church to additional and renewed efforts in order to make God´s mercy more evident in all ecclesial activities. From this one can conclude that mercy is the main characteristic of pastoral work. In fact, pastoral work, as such, should always be in service of God´s mercy. One of the first and key elements of ecclesial activity is certainly the proclamation of the gospel. This is realised in various ways and in various occasions; however, the main characteristic of this proclamation, whose advantage consists in its concrete realisation, is precisely its directedness to God´s mercy and its actualisation in the encounter of the Church and all its members, and especially priests with each other and with all peoples of this world. This article analyses, from the theological-pastoral perspective, possibilities and forms of improvement of the pastoral approach in relation to the proclamation of the gospel, in order to make attitudes, language, and works of mercy clearer and more significantly present in the life and activity of the Church.

Recenzija i prikaz knjige: Mijo Nikić, Očima psihologa teologa, Zaklada biskup Josip Lang, Zagreb, 2011., 296 str. ; „Naslov knjige… podsjeća čitatelja da će u knjizi, uz puno teologije, naći obilje materijala iz psihologije. Piscu, međutim, nije bio cilj prirediti za svoga čitatelja razne informacije iz tih dviju znanosti. Obje te znanosti, i psihologija i teologija, koje on profesionalno poznaje, njemu su ustvari samo sredstvo u ovoj knjizi. Služeći se njima, on želi pripremiti svoga čitatelja da postane zapravo otvoren i spreman za izlječiteljsku Božju riječ.“

Autor prikazuje novu knjigu Benedikta XVI. (Josepha Ratzingera), Dogma i navještaj. U članku se navode osnovna polazišta i naglasci pojma naviještanje.

Svakoj hodočasnici i hodočasniku u Svetu Zemlju pada u oči da danas više od 90 posto svetih mjesta čuvaju i vode franjevci iz cijeloga svijeta organizirani u Kustodiju Svete Zemlje. Franjevci su u Svetu Zemlju došli zahvaljujući svetom Franji Asiškom osobno i njegovu pogledu na svijet, čovjeka i osobito na zemaljski život Isusa Krista. Franjo se 1219. u vrijeme križarskih vojni zaputio u Svetu Zemlju. U svom posjetu Svetoj Zemlji Franjo je ustanovio da su mnoga sveta mjesta bila napuštena i zapuštena i da bi ih trebalo iz ljubavi prema našem Gospodinu obnoviti, čuvati i paziti. Vrativši se u Europu, Franjo je poslao svoju braću u Isusovu domovinu kako bi obnovili sveta mjesta i tako sačuvali uspomenu na Isusov zemaljski život i djelovanje. Na temelju takvog zauzetog djelovanja i zauzimanja franjevaca za sveta mjesta papa Klement VI. godine 1342. bulom Gratias agimus (Zahvaljujemo) povjerava i službeno čuvanje i održavanje svetih mjesta franjevcima kao predstavnicima Katoličke crkve u Svetoj Zemlji. To je pravo ostalo do danas.

Pošavši od činjenice da je Pavao jedini novozavjetni pisac koji poziva svoje naslovnike da ga oponašaju, istražili smo tekstove u kojima to čini. Budući da Pavao u svojim izvornim spisima nigdje izričito ne govori o sadržaju oponašanja – to će se pojaviti tek u deuteropavlovskim spisima – taj smo sadržaj mogli izvući samo iz širega konteksta njegovih poziva. Ustanovili smo da je sadržaj toga poziva uvijek usmjeren na Kristov križ koji je našao odraza u Pavlovu vjerovjesničkomu životu i koji, premda je Židovima sablazan a Grcima ludost, na različite načine očituje svoju spasiteljsku snagu upravo u konkretnim životnim situacijama pojedinaca i zajednice. Patnje zbog Evanđelja, zajedništvo a ne razdori zbog križa, novo vrjednovanje stvarnosti, potreba rada i zauzimanja za zemaljske stvarnosti, sve su to elementi sadržaja zbog kojih Pavao hvali ili poziva svoje naslovnike kad im sebe stavlja kao uzor ponašanja, odnosno oponašanja., Starting from the fact that Paul was the only new-testament writer who calls his addressees to imitate him, we have researched the texts in which he is doing so. Since nowhere in his original texts Paul explicitly speaks about the content of imitating, which will appear later in deutero-Pauline documents, we could extract that content only from a wider context of his calls. We have found that the content of that call is always directed to Christ’s cross which was reflected in Paul’s life and which, though blasphemy to the Jews and madness to the Greeks, in various ways manifests its redeeming power exactly in concrete life situations of an individual and community. Sufferings because of the Gospel, togetherness, not discords, because of the cross, reappraisal of reality, necessity to work and pleading for earthly realities, all these are the elements of the contents because of which Paul either praises or calls his addressees when giving himself as a model of behaviour, i.e. of imitation.

Tražeći odgovor na pitanje kako danas naviještati evanđelje mladima i voditi ih ususret Isusu, autor podsjeća na evanđeoski izvještaj o putu dvojice učenika u Emaus i o njihovu susretu s Isusom. U Novom zavjetu postoje razne pripovijesti o Isusovim ukazanjima učenicima nakon uskrsnuća. Autor se usredotočuje na Lukin prikaz susreta dvojice učenika s Isusom za vrijeme njihova puta u Emaus. Nakon isticanja glavnih egzegetskih značajki Lukina izvještaja, ono se nastoji čitati na "salezijanski" način. Tu se kao cilj i mjerilo postavlja život u zajednici. Važno je biti zainteresiran, štoviše "zabrinut" za evangelizaciju kako bi se mogla promicati metoda zajedničkog hoda. Nakon početne razočaranosti i tuge zbog onoga što se zna o Isusu, valja prihvatiti Isusa onakva kakav on jest. Tada će biti moguće i potrebno ponovno se vratiti u zajednicu i biti svjedokom, a to znači i započeti novi put., Seeking an answer to the question of how to proclaim the Gospel to young people today and lead them to encounter Jesus, the author recalls the Gospel account of the two disciples on the road to Emmaus and their encounter with Jesus. In the New Testament there are many stories of Jesus' appearing to his disciples after the resurrection. The author focuses on Luke's presentation of the encounter of the two disciples with Jesus on their journey to Emmaus. After outlining the main exegetical features of Luke's report, the author offers a "Salesian" reading of the account. The goal and criterion presented is life in the community. It is important to be interested, and even "concerned" for evangelisation in order to promote a method of unified journey. After the initial disappointment and difficulties due to the knowledge of Jesus, we should accept Jesus as he is. Then it will be possible and necessary to return to the community to witness, and this in turn means starting a new journey., Auf der Suche nach einer Antwort auf die Frage, wie heute den Jugendlichen das Evangelium zu verkünden ist und wie sie zur Begegnung mit Jesus Christus zu führen sind, weist der Autor auf den evangelischen Bericht über den Weg von zwei Jüngern nach Emmaus und auf ihre Begegnung mit Jesus hin. Im Neuen Testament gibt es verschiedene Geschichten über Erscheinungen Jesu seinen Jüngern nach seiner Auferstehung. Der Autor konzentriert sich auf Lukas Darstellung der Begegnung der zwei Jünger mit Jesus auf ihrem Weg nach Emmaus. Nachdem er exegetische Hauptmerkmale des Berichtes Lukas dargestellt hat, versucht er denselben Bericht auf eine "salesianische" Weise zu lesen. Als Ziel und Kriteirium wird Leben in der Gemeinschaft gesetzt. Es ist wichtig, für die Evangelisierung interessiert bzw. "besorgt" zu sein, um diese Methode eines gemeinsames Weges fördern zu können. Nach der Enttäuschung am Anfang und nach den Schwierigkeiten aufgrund dessen was man bisher über Jesus gewusst hat, soll Jesus so angenommen werden, wie er wirklich ist. Dann wird es möglich und erforderlich sein, in die Gemeinde zurückzukehren um Zeuge Jesu zu sein; das bedeutet aber einen neuen Weg zu gehen.

Propovjedništvo, kao način ostvarivanja navjestiteljske službe Crkve, jedna je od temeljnih zadaća njezinih zaređenih službenika i eminentni dio ukupnoga pastoralnog djelovanja Crkve. Pastoral se temeljni na naviještanju Božje riječi i širenju njezine poruke. Središnja jezgra pastorala – slavlje kršćanskoga otajstva (osobito euharistija) – također podrazumijeva navještaj riječi. Božja je poruka, sadržana u riječi, trajno teološko mjesto i izvor nadahnuća u ukupnom pastoralnom djelovanju. U ovomu se radu, na teološko-prosudbeni način, razrađuju aktualna pitanja propovjedničke službe u današnjem pastoralnom kontekstu. Naglasak je stavljen na istraživanje bitnih segmenata propovjedničke službe, kao i na prepoznavanje onih elemenata koji u današnjem pastoralnom i kulturalnom kontekstu predstavljaju izazove za uspješno ostvarivanje propovjedničke službe., Preaching as a way of realization of the proclaiming ministry of the Church is one of the fundamental tasks of its ordained ministers and the eminent part of the entire pastoral work of the Church. Pastoral activities are based on the proclamation of the Word of God and spreading of its message. The heart of pastoral work, the celebration of Christian mystery (especially the Eucharist) also comprises the proclamation of the Word. God’s message, included in the Word, is a permanent theological point and the source of inspiration in pastoral work. This article is a theological and evaluating analysis of the actual issues of the ministry of preaching in the present pastoral context. The emphasis is put on the study of the crucial segments of the ministry of preaching as well as on the identification of the elements in the contemporary pastoral and cultural contexts, which present a challenge for the successful realization of the preaching ministry.

Autor izvještava održavanje Simpozija na temu: "Kršćanska zajednica i prvi navještaj" koji se održavao u Rimu u organizaciji Vijeća Europskih biskupskih konferencija i Nacionalnog katehetskog ureda Talijanske biskupske konferencije u Rimu od 4-7. svibnja 2009. godine.

Prateći razvoj Crkve od njezina pojavljivanja u javnosti nakon Petrova govora i zanosnog, odvažnog prihvaćanja poruke (usp. Dj 2), čiji su se plodovi gotovo idealno ostvarivali u prvim zajednicama (usp. Dj 4,32-35), pa sve do današnjih dana, svjedoci smo sličnih događanja spasenja u njezinu krilu. Ne prihvaća se često njezina poruka entuzijazmom prvih kršćanskih zajednica. Uostalom, ni u njima se riječ spasenja nije širila bez teškoća (usp. Dj 6). Ne može se ostati indiferentnim promatrajući pokatkad veoma oskudne plodove obraćenja ne samo danas nego i u prvoj Crkvi, nakon najbriljantnijih izričaja vjernih navjestitelja vesele vijesti (usp. Pavlova besjeda pred Areopagom, Dj 17, 22-34). Dijalektička napetost između navještaja i odjeka naviještene riječi u srcima ljudi ostaje misterij Crkve kroz svu njezinu povijest, sadašnjost, a vjerujemo i budućnost. Autor pokušava uroniti u tu dijalektiku ne štedeći upozoriti na uloge i odgovornosti svakog krštenika u uloge najodgovornijih za širenje blage vijesti, predvodnika Božjeg naroda - zaređenih svećenika. Autor nastoji dodirnuti najvažnija područja odvijanja osloboditeljskog djelovanja Crkve služeći se provedenim i pristupačnim empirijskim podacima, kao i dubokim osobnim iskustvima stečenim na različitim poljima pastoralne, posebno župničke djelatnosti, iako ne samo u njoj., Following the development of Church from its appearance in public after Peter's speech and the elated and brave adoption of the message (comp. Ac 2), whose fruits were almost ideallv realized in the first communities (comp. Ac 4,32-35), and up to the present days, we are the witnesses of similar events of saving in the bosom of it. Its message is not always accepted with the enthusiasm of the first Christian communities. After ali, not without difficulties did the word spread among them as well (comp. Ac 6). One cannot remain indifferent observing sometimes very meagre fruits of conversion, not only today but also in the first Church, in spite of briliiant expressions of the faithful heralds of good news (comp. Paul's speech before the Council of the Areopagus, Ac 17,22-34). The dialectal strain betvveen the prociamation and reverberation of the proclaimed word in the people's hearts remains a mystery of the Church in the past, the present and, we believe, the future of it. The author is trying to plunge into that dialectics pointing out the role and responsibility of every Christian in the realisation of its mission. Above ali, he spotlights the prophetic role of those who are the most responsible in spreading the good news, i.e. the leaders of God's people - the ordained priests. The author is also trying to touch on the most important areas at which the Church's Uberating activities are performed. He uses some popular and carried out empirical data as well as his own deep, personal experience gained in the various fields of his pastoral activities, especiallv those of a parish priest, and others as well.

Kao knjiga, točnije knjižnica koja u pisanu obliku čuva temeljno iskustvo odnosa Boga s Izraelom i ranom Crkvom, Biblija poprima svoju fizionomiju u okrilju Crkve i u njoj nastavlja živjeti. Tematici "Biblija u životu Crkve" pristupili smo, slijedeći smjernice II. vatikanskog koncila, sinkronijski s povremenim dijakronijskim izletima. Pokušali smo uočiti svijest Crkve i vjeru njezinih članova o važnosti Biblije u aktualnom povijesnom trenutku života Crkve, oslanjajući se na najnovije crkvene dokumente o Bibliji. Najprije smo istražili ulogu, značenje i važnost Biblije u liturgiji, posebice pod vidom navještaja riječi i homilije. Zatim smo promotrili prisutnost Biblije u teologiji i teologije u Bibliji, s posebnim naglaskom na Bibliji u suvremenoj egzegezi. Na trećemu mjestu pozabavili smo se Biblijom pod vidom služenja riječi u obliku propovijedi i kateheze. Na kraju smo, uz kratki povijesni pregled čitanja Biblije u Crkvi, istaknuli dva najznačajnija vida sadašnjeg čitanja - u zajednici ili skupinama i osobno duhovno čitanje - po kojima u današnjim prilikama Božja riječ najčešće postaje hranom ljudskom duhu, temeljem njegova razmatranja, molitvenog dijaloga sa živim Bogom, kontempliranja i usmjeravanja svekolikog življenja., As a book, or more exactly a librarv which preserves in the scriptural form the fundamental experience of God's relationship with Israel and the former Church, the Bible gets its phisiognomv in the Church's milieu and continues to live in It. We have treated the theme "the Bible in the life of the Church" in a svnchronous way, following the instructions of the II Vatican Council, with a dvachronous digressions sometime. We tried to notice the Church's consciousness and the faith of Its members as regards the Bible's importance in the actual historical moment of the Church's life, leaning on the most recent ecclesiastical documents as regards the Bible. First of ali we examined the function, significance and importance of the Bible in the liturgv, particularlv in view of the proclamation of word and the homilv. Then we have observed the presence of the Bible in the Theologv and the presence of the Theologv in the Bible, with the patricular relief on the Bible in the contemporarv exegesis. On the third place we have treated the Bible in view of the service to the word in the form of the sermon and the catechesis. At the end, together with the brief historical glance on the lecture of the Bible in the Church, we have put in relief the two most important views of the todav's lecture - in a communitv or in groups and the personal spirutal lecture - through which the God's word in the today's occasions becomes the most frequently a nourishment to the human špirit, a fundament of his meditations, of his prayer's dialogue with the living God, of his contemplation and determination of the whole life.

Da bismo odgovorili na pitanje što znači nova evangelizacija i zašto je ona danas tako važna i neodgodiva crkvena zadaća, poći ćemo od Papinih učestalih poticaja vjernicima i pastirima da se novim žarom uključe u navještaj evanđelja. Zatim ćemo ukratko podsjetiti na okolnosti u kojima se pitanje evangelizacije javlja kao aktualna tema u pokoncilskim dokumentima i kao predmet rasprava koji zaokuplja brojne sinode. Rasvijetlit ćemo potom teološke i pastoralne pretpostavke koje su požurile ovu zadaću te predstaviti temeljni dokument o evangelizaciji, "Evangelii nuntiandi". Na kraju ćemo rastumačiti osobitosti nove evangelizacije kao odgovora Crkve na krizu vjere i otežano prenošenje evanđelja u kontekstu najnovijih dubokih kulturalnih promjena. Pojava raznolikih crkvenih pokreta nagovještaj je, čini se, novog buđenja Crkve i znak nade i ohrabrenja vjerničkoj zajednici na putu vjere.

Da bismo odgovorili na pitanje što znači nova evangelizacija i zastoje ona danas tako važna i neodgodiva crkvena zadaća, poći ćemo od Papinih učestalih poticaja vjernicima i pastirima da se novim žarom uključe u navještaj evanđelja. Zatim ćemo ukratko podsjetiti na okolnosti u kojima se pitanje evangelizacije javlja kao aktualna tema u pokoncilskim dokumentima i kao predmet rasprava koji zaokuplja brojne sinode. Rasvijetlit ćemo potom teološke i pastoralne pretpostavke koje su požurile ovu zadaću te predstaviti temeljni dokument o evangelizaciji, "Evangelii nuntiandi". Na kraju ćemo rastumačiti osobitosti nove evangelizacije kao odgovora Crkve na krizu vjere i otežano prenošenje evanđelja u kontekstu najnovijih dubokih kulturalnih promjena. Pojava raznolikih crkvenih pokreta nagovještaj je, čini se, novog buđenja Crkve i znak nade i ohrabrenja vjerničkoj zajednici na putu vjere., In order to ansvrer the question what new evangelization means and why it is today such an important and undefferable church task we shall start from Pope's repeated initiatives to the faithful and shepherds to join in gospel annunciation with new ardor. Then we shall briefly remind of some circumstances in which the question of evangelization appears as the current topic in postcouncil documents as well as the subject of disputes which preoccupies numerous svnods. Then we shall throw light on theological and pastoral prerequisites that have urged this task and present the fundamental document on evangelization Evangelii nuntiandi. Finally we shall explain the characteristics of new evangelization as the answer of Church to the crisis of faith and aggravted communication of gospel in the context of the most recent deep cultural changes. The emergence of various church movements seems to be the advance sign of the new awakening of Church and the evidence of hope and encouragement to the comunity of the faithfull on their road of faith.

Članak prikazuje vjeronauk u školi kao novo mjesto kateheze u našoj Crkvi sa pedagoškog i teološkog stanovišta.

Suvremena pluralizacija svekolikog življenja nesumnjivo je veliki izazov kršćanstvu. U ovom tekstu analiziraju se reakcije crkvenog tkiva na pojačano širenje religijskoga pluralizma, koji sve očitije postaje nazočan i na nekoć monolitnim kršćanskim prostorima. Od negdašnje objektivne društvene činjenice religijski pluralizam postaje danas za kršćane činje­nicom njihove svijesti koja ih suočava s mogućnošću novoga religijskog izbora. Kršćanska je Crkva kao cjelina pozvana posvijestiti svoj odnos prema religijama. Reakciju Crkve promatra se na tri razine: na razini običnih vjernika, teologije i učiteljstva. Dok su reakcije vjernika i teologa tek skicirane s nekoliko temeljnih poteza, središnji dio teksta posvećen je analizi i interpretaciji stavova katoličkoga crkvenog učiteljstva prema religijama. Ti stavovi okupljeni su oko dvije središnje teme: (I) Spasenjska vrijednost nekršćanskih religija; (II) Dijalog i navještaj. Pritom su uzeti u obzir svi iole značajniji izričaji učiteljstva u kojima je ono od II. vatikanskog sabora pa do u novije vrijeme pokušalo, potaknuto činjenicom religijskoga plura­lizma, odrediti kako kršćansko-katoličko shvaćanje religija tako i vrstu odnosa naspram religijama. Analiza pokazuje određenu evoluciju u stavovima crkvenog učiteljstva., Contemporary pluralism of the way of living certainly is a great challenge for Christianity. In this text are analized the reactions of the Church body at the intensified spreading of the religious pluralism, which has been getting more present also in, not long ago, monolithic Christian areas. From onetime objective social fact, today pluralism has been becoming for Christians a fact of their conscience that confronts them with possibility of a new religious option. Christian Church, as a whole, is invited to bring to conscience its relation toward religions. Reaction of the Church is considered at three levels: at the level of the ordinary believers, theology and teaching body. While the reactions of believers and theologians are only sketched with a few lines, the central part of the text is dedicated to analysis and interpretation of attitudes of the Catholic Church's teaching body toward religions. These attitudes are collected around two central topics: (I) Value of salvation of the non-Christian religions; (II) Dialogue and proclamation. For the reason ali are taken into consideration ali, if a bit, more significant statements of the teching body in which it, from the Second Vatican Council untill recent time, has been trying, actuated by the fact of religious pluralism. To define as Christian-Catholic understandig of the religious so variety of relations toward religions. Analyses shows certain evolutin in the attitudes of the Church's teaching body.

Propovijedanje kršćanskih istina vrlo je složen i zamašit posao. Poslanje evanđeoskim radnicima i odgovornu obvezu izričito je dao i naglasio Krist prije povratka u nebo.

Općenito govoreći liturgija je susret nestvorenog Boga sa stvorenim čovjekom koji živi u vremenu, koliko je to na zemlji moguće. Kroz liturgijske čine ulazimo u poseban odnos s Bogom, ulazimo u otajstveni susret. Mi i Bog. Sasvim dvije različite osobe.