Search

U ovom radu predstavljena je tradicijska kulturna baština poljičkog i omiškog kraja. Narodni običaji i mitovi čine značajni dio kulture i tradicije hrvatskog naroda, karakteriziraju njihov način života i njihova uvjerenja. Na osnovi običaja i mitova pojavile su se mnogobrojne usmene priče čiji su nezaobilazni likovi bile vile i vještice, ali i druga mitska bića. Također, u radu su predstavljene i raznorazne zagonetke i poslovice koje su ih uveseljavale te praznovjerja koja su ih plašila i na neki način upozoravala., This work presents the traditional cultural heritage of the Poljica and Omiš region. Folk customs and myths make up a significant part of the culture and tradition of the Croatian people, characterize their way of life and their beliefs. On the basis of customs and myths, numerous oral stories appeared, whose inevitable characters were fairies and witches, as well as other mythical creatures. Also, in this work are presented various riddles and proverbs that impressed those superstitions that frightened them and warned them in some way.

U radu se opisuju i objašnjavaju tradicijska vjerovanja u mitska bića koja po predaji obitavaju u šumama. Spominju se vile, vještice, patuljci i druga bića.

Mitologija je sastavni dio prošlosti, sadašnjosti i budućnosti svakog naroda. Od najdavnijih vremena ljudi su promatrali svijet oko sebe i nastojali pronaći objašnjenja za razne prirodne pojave i druge misterije života i smrti. Počevši od stare Grčke i Rima, koji se smatraju kolijevkama europske civilizacije, preko slavenskih, germanskih i keltskih plemena, pa sve do dalekih skandinavskih zemalja, legende i predaje o nadnaravnim bićima koja s nama dijele ovaj svijet, bili mi toga svjesni ili ne, rađale su se u narodu i rasle s njim. Mitologija je dio svakog naroda, njegove povijesti, njegove tradicije i kulture ; ona je naslijeđe koje nam je povjereno na čuvanje i zato s njime trebamo pažljivo postupati i njegovati ga, kako bi ga jednog dana mogli predati svojim potomcima. Jer to je jedini način da ga sačuvamo od zaborava, kao što su ga naši preci sačuvali za nas. Mitološki svijet slavenskih naroda, kojima i mi pripadamo, možda nije toliko temeljito istražen ni poznat kao njegove grčke i rimske prethodnice, ali to ne znači da je manje zanimljiv. Vile, vještice, vukodlaci, razni tintilinići i hudići, divovi i zmajevi...samo su neka imena iz palete stvorenja koja su golicala maštu naših predaka. Njih se poštovalo, u njih se vjerovalo, o njima se pričalo. Usmenom predajom prenosila su se novim generacijama, davana im na povjerenje i čuvanje, s namjerom da se održi uspomena na nešto vrijedno i dragocjeno, naslijeđeno od predaka. Cilj ovog rada bio je istražiti upravo te stare hrvatske legende i predaje, upoznati mitska bića koja u njima žive, izdvojiti poveznice koje ih čine srodnim vjerovanjima drugih naroda i motive po kojima se od njih razlikuju ; te, naposljetku, sažeti prikupljene podatke i uklopiti ih u jedan širi slavenski i indoeuropski kontekst. Pa, iako je naš kontinent mjesto u kojem se isprepliću različiti običaji, različita vjerovanja i različiti svjetonazori, ipak postoje dodirne točke između mitologija raznih europskih zemalja. Svaki narod ima neku svoju vješticu, nekog svog vilenjaka, nekog svog patuljka ili diva ; odnosno neko svoje nadnaravno biće kojemu je mogao zahvaliti na blagodatima ili pak na njega svaliti krivnju u slučaju nedaća. Ali, unatoč tome što dolaze iz različitih kultura, ta vilinska bića imaju srodne osobine i djeluju na sličan način, bez obzira na različite nazive ili epitete koje nose. Baš kao i njihova ljudska braća.

U opširnom »Uvodu« autor navodi kako većina knjiga iz etnologije, folkloristike, mitologije, usmene književnosti i sličnih znanstvenih oblasti u crnogorskom okruženju nosi nacionalni predznak. Drugo poglavlje monografije autor je naslovio »Crnogorski sveci – nacionalni heroji i nasljednici prethrišćanskih božanstava«.U poglavlju »Đavo i dukljan« Čirgić piše kako se čini da su u crnogorskoj tradiciji postojale dvije vrste đavola.U poglavlju »Tenac« pozivajući se na Medakovića iz 1860. godine autor navodi: »Što po drugijema mjestima zovu: vampir i vukodlak, to Crnogorci zovu tenac i potenčeio se« (str. 65.). Čirgić u poglavlju »Vještica« piše da su »u vjerovanju Crnogoraca vještice bile stare žene koje su se pretvarale u pticu ili leptira i tako donosile razne nesreće i ljudima i stoci« (str. 93.). Mora« je naslov sljedećega poglavlja u kojem Čirgić navodi Barjaktarević opis iz 1940. godine: »Po vjerovanju Crnogoraca mora je povampijerena vještica, ili pak vještica koja neće da jede više ljudsko meso. To je nekakva ružna babetina, duge guše, zabačenih dojki preko ramena (…)« (str. 141.). Pišući o zduhaču u istoimenom poglavlju autor navodi da je vjerovanje u zduhača tipično za Crnu Goru i krajeve koji joj gravitiraju, posebice, sjeverna Albanija. Zduhači su ljudi koje duša napušta u snu i ide u borbu radi sticanja dobra kraju kojemu pripadaju. Zduhači imaju šamanska obilježja te se bore s drugim zduhačima pa i prekomorskim. Vjeruje se da zduhači koji su izmoreni mogu odrediti zamjenu među ljudima ali im moraju otkriti vještinu i tajne borbe. Opće je južnoslavensko vjerovanje da zduhači mogu obraniti svoj kraj i odagnati zle sile. U poglavlju »Div i psoglav« autor piše da je u današnjim vjerovanjima ostalo vrlo malo tragova o divovima, a glavni izvori o divovima nalaze se u bajkama.Autor u poglavlju »Vila« piše da su vile poznate u svim slavenskim kao i antičkim mitologijama. U južnoslavenskim vjerovanjima vile su bajkovite ljepotice, ali su imale konjsko ili magareće kopito ili kozji papak. U crnogorskoj tradicijskoj kulturi vile su ideal ženske ljepote, bez kopita ili papaka. »Malo je koja životinja prisutna u crnogorskim tradicijskim vjerovanjima i predanjima kao što je to zmija«, navodi autor u poglavlju »Zmija i zmaj«. Posljednje poglavlje u monografiji autor je naslovio »Zagrobni život između starije tradicije i aktuelnoga monoteizma«.

Dekan Filozofskoga fakulteta za crnogorski jezik i književnost prof. dr. sc. Adnan Čirgić vodeći je stručnjak za crnogorski jezik. Pored jezikoslovnih studija i monografija Čirgić se bavi i proučavanjem crnogorske kulturne baštine. O tome svjedoči i Čirgićeva monografija u kojoj piše o natprirodnim bićima u tradicijskoj kulturi Crnogoraca. Autor navodi kako većina knjiga iz etnologije, folkloristike, mitologije, usmene književnosti i sličnih znanstvenih oblasti u crnogorskom okruženju nosi nacionalni predznak. Rijetki su primjeri koji su karakteristični samo za Crnu Goru. Jedan od tih primjera je o strašnoj zmijurini bloru u Skadarskome jezeru, koja je, po predajama, sprječavala prolazak lađa i čunova, a ubilo ju je jedno momče koje je poprskala krv zmijurine i momče je umrlo. Taj događaj pripisuje se početku 19. stoljeća. Među natprirodna bića koja je teško objasniti spada i karakondžula koje se spominje u Bukumirskome jezeru i »koja utopi svakoga ko se usudi da pliva u njemu« (str. 12.-13.). Demonsko biće karakondžula spominje se i u hrvatskoj (op. a.) makedonskoj i srpskoj tradiciji. Čirgić piše o sv. Vladimiru Dukljanskome, sv. Ivanu Crnojeviću i o sv. Petru Cetinjskome navodeći da se u nekim osobinama tih svetaca ogleda pandan o sv. Savi. U crnogorskoj tradiciji svaki blagdan naziva se svetac. Najveća uvreda svecu nanosila se radom toga dana a posebno ako bi se primoravali drugi da rade. To se nazivalo grehovanje. Međutim, to se ne odnosi na blagdan sv. Save kada raditi nije značilo U poglavlju »Đavo i dukljan« Čirgić piše kako se čini da su u crnogorskoj tradiciji postojale dvije vrste đavola. Jedan je vrhovni i nužno uvijek ne čini zlo. Druga vrsta su đavoli kao sitniji demoni. U poglavlju »Tenac« pozivajući se na Medakovića iz 1860. godine autor navodi: »Što po drugijema mjestima zovu: vampir i vukodlak, to Crnogorci zovu tenac i potenčeio se« (str. 65.). Čirgić u poglavlju »Vještica« autor piše da su »u vjerovanju Crnogoraca vještice bile stare žene koje su se pretvarale u pticu ili leptira i tako donosile razne nesreće i ljudima i stoci« (str. 93.). Po vjerovanju Crnogoraca mora je povampijerena vještica, ili pak vještica koja neće da jede više ljudsko meso. To je nekakva ružna babetina, duge guše, zabačenih dojki preko ramena (…) U Kuča i danas vjeruju da mora noću pritiska, davi i dosađuje ljudima. Protivu nje se upotrebljava trnova drača i pojas s vrh haljina, ili se pak metne prekršten pojas na krsta i mora ne može doći« (str. 143.). o tome je pisao i Njegoš: »Pritiska me sve nekakva mora / Kako zaspim ne da mi krknuti. (…) Svagda nosim rena uza sebe / I trnovu draču u optoku (ušivku) / Al od nje ništa bolje nije / No pas pružit ozgor svr haljina« (str. 141.). Pišući o zduhaču u istoimenom poglavlju autor navodi da je vjerovanje u zduhača tipično za Crnu Goru i krajeve koji joj gravitiraju, posebice, sjeverna Albanija. Zduhači su ljudi koje duša napušta u snu i ide u borbu radi sticanja dobra kraju kojemu pripadaju. Zduhači imaju šamanska obilježja te se bore s drugim zduhačima pa i prekomorskim. Vjeruje se da zduhači koji su izmoreni mogu odrediti zamjenu među ljudima ali im moraju otkriti vještinu i tajne borbe. Opće je južnoslavensko vjerovanje da zduhači mogu obraniti svoj kraj i odagnati zle sile. Autor u poglavlju »Vila« piše da su vile poznate u svim slavenskim kao i antičkim mitologijama. U južnoslavenskim vjerovanjima vile su bajkovite ljepotice, ali su imale konjsko ili magareće kopito ili kozji papak. U crnogorskoj tradicijskoj kulturi vile su ideal ženske ljepote, bez kopita ili papaka. Vile su, piše Čirgić, iste u crnogorskim i albanskim vjerovanjima »žive u planinama, vole igru, a ko im poremeti veselje na mjestu umre« (str. 180.).

U interpretacijama Balada Petrice Kerempuha (prvotisak 1936) često se spominju njihove veze s usmenom književnošću, ali čini se da postoji još prostora za istraživanje i analizu tih veza. Balade, koje su zapravo novi književni žanr različit od dotadašnjega shvaćanja balade, napajaju se na izvorima dijalektalnoga usmenog pjesništva, ali i njega privode pisanoj književnosti. Usmenoknjiževna vrsta čiji se utjecaj u djelu prati je demonološka/mitska predaja, a pritom je primijenjena metoda računalne kvantitativne analize. Dobiveni podaci potvrdili su neke tvrdnje drugih istraživača o prisutnosti usmenog u Krležinom djelu. .

Skup je organizarao Alumni Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu povod 45. obljetnice objavljivanja romana "Prosjaci i sinovi" Ivana Raosa. Na skupu su sudjelovali Antun Vrdoljak, Filip Radoš, Ivan Bošković i Marko Dragić.

U ovom radu istraživala se kulturna i povijesna baština Poljica. Poljički kraj, poznat po uređenom načinu života i svojoj tradiciji, pokazao se i kao bogat izvor običaja i priča. U uvodu se pobliže prikazao prostorni i povijesni izgled Poljica. Podjeljena su u tri pojasa, i to na Gornja, Srednja i Donja Poljica. Nastanak im prati legenda o tri brata, sinovima hrvatskog kralja Miroslava, pribjeglih iz Bosne. Jedinstvo i sloga kojom se ovaj narod ističe dijelom proizlazi i iz činjenice da su dugo kroz svoju povijest bili pod tuđom vladavinom. Vrhovništvo su morali priznavati Turcima, Mlećanima i Francuzima, čiji je vojskovođa Napoleon čak ostavio zapise o ljepoti ovog kraja u svojim memoarima. U poglavlju koje slijedi zapisani su primjeri vjerske i svjetovne lirike: različitih pjesama, balada, romanci, popjevki i poslovica koje odražavaju bogatstvo i raznovrsnost poljičkog vjerskog i društvenog života od njihovih predaka pa do današnjih dana. Dio rada posvećen je i usmenim pričama. Neke svjedoče o svakodnevnici, neke o nesrećama koje su ih zadesile, a neke o povezanosti čovjeka, a, slijedom toga, i njegove sudbine, s prirodom koja ga okružuje. U poglavlju o običajima zabilježena je svjetovna i vjerska tradicija koja je, većim dijelom, prisutna u Poljicima i danas. Ono što je ostalo kao dio povijesti, legende su o vilama i drugim nestvarnim bićima koje su obilježile mnoge večeri uz vatru i komin kao oblik druženja i zabave. Istaknuti su i velikani poljičke povijesti kao uzori moralnih, vjerskih i nacionalnih vrijednosti. Mila Gojsalić te Žarko Dražojević žrtvovanjem svojih života svjedočili su ljubav prema svom narodu dok se sveti Rajnerije, kao suzaštitnik grada Splita, još uvijek štuje u Dubravi kao čudotvoran posrednik različitih milosti i ozdravljenja. U posljednjem poglavlju iznesene su zaključne misli i iskustva stečena tijekom stvaranja rada, koji zbog bogatstva odabrane teme, zasigurno pruža mogućnosti za daljnja istraživanja.

Naravno, ne polazim od isključivosti da je samo feminino nadnaravno povezano uz "sniženu" hijerarhijsku kategorizaciju negativne valorizacije životinjstva, s obzirom na arhetipski kategorem demonsko jest animalno – u okviru čega podsjećam da tek krajem helenističkoga razdoblja pojam demon (daimôn) dobiva isključivo konotaciju zla. U navedenom okviru zoodemonizma ovim animalističko-ekofeminističkim prilogom polazim od feminine trijade vila – mora – vještica, s obzirom na prožimanja njihovih hesperskih sudbina. I pučki imaginarij - ali iz kristijanizirane ideosfere - postavlja u ikonografske dodire psiheme vile i vještice, vilinskih vještica (usp. Pócs 1999:49), jer kao što etimologijski detektira Petar Skok riječ vila kao tvorba iz magijskoga doba pridružuje se riječi vještica. Rubove animalnoga i nadnaravno-femininoga promatram u dihotomiji tijelo-duša, što će reći – ikonografija animalnoga može se propitivati u modalitetu životinjskih uljepaka na ženskome tijelu kao što je riječ o vilinskim kopitima/papcima ili na duševnoj razini kada je riječ o zoopsihonavigacijama pod čime s jedne strane promatram jahanje (let) na životinjama - životinjska vozila kojima, primjerice, vještice lebde u zraku i, naravno, inkubusna jahanja na muškarcima, a s druge strane promatram zoometempsihoze - duševna drugotvorenja s obzirom da metempsihoza zahtijeva transgresiju preko smrti (privremenu smrt).

Izlaganje o problemima izrade dvaju rječnika u okviru projekta 0189002.

Knjiga sadrži studije o običajima i mitskim bićima hrvatskih usmenih predaja povezanih uz najstarije segmente hrvatske narodne kulture.

U ovome radu autor raščlanjuje tridesetak predaja i kratkih izvješća o "maliku" na prostoru od Istre do Paga, gdje se taj lik javlja sa značajkama podzemnog ili šumskog patuljka. Jedinice analize nastale su iz samih tekstova izvješća i ne počivaju na prethodnoj tipologiji. Prema sastavicama: naziv, predodžba, ponašanje, karakter, prostor pojavljivanja, pokušava se grupirati sve što bi kao skup motiva bilo vezano uz ovu predajnu predodžbu te s čime sve ona interferira. To uključuje i istraživanje predodžbe o drugome svijetu, svijetu mitskih predajnih bića.

U drugom dijelu ovog rada kao božanstva, mitska bića ili čudovišta, hibridi opisane su sljedeće životinje: kornjača, koza, krokodil, lasica, lav, leopard, lisica, leptir, losos, mačka i magarac. Iz prikazanog proizlazi da su stari narodi u različitim dijelovima svijeta najčešće štovali lava, bilo u njegovu izvornom obliku bilo u obliku s ljudskim ili dijelovima tijela različitih životinja (hibrid). Iza lava najčešće su štovane životinje mačka, koza, krokodil i dr. Životinje su prema svojim odlikama bile simboli besmrtnosti i dugovječnosti (kornjača), plodnosti (koza), simbol smirenosti, mira, strpljenja, gluposti, raznovrsnosti i rodnosti (magarac), majčinstva i plodnosti (mačka)., In the second part of this study, the following animals are described as deities, mythical beasts or monsters and hybrids: turtles, goats, crocodiles, weasels, lions, leopards, butterflies, salmon, cats and donkeys. From what is presented we see that ancient peoples in various parts of the world honoured lions most, whether in their original form or in a form with the body parts of humans or other animals (hybrids). The next most worshipped animals after the lion were cats, goats, crocodiles etc. Animals, according to their characteristics, were symbols of immortality and long-life (donkeys), fertility (goats), calmness, peace, patience, stupidity, great variety and fertility (donkeys), or motherhood and fertility (cats).

U trećem dijelu ovog rada kao božanstva, mitska bića ili čudovišta opisane su životinje: majmun, medvjed, nilski konj, ovan, pas, pauk, ptice i ribe. Najčešće su štovane ptice, bilo u izvornom obliku bilo prikazane s čovječjim ili dijelovima tijela različitih životinja (hibrid), zatim ribe, pas i medvjed. Životinje su prema svojim odlikama bili simboli snage, dugovječnosti (majmuni), hrabrosti (medvjed), trudnoće i majčinstva (nilski konj), snage i muškosti (ovan), budnosti i vjernosti (pas), uzajamnosti života i smrti (ribe)., In the third part of this study, the following animals are described as deities, mythical beings or monsters: monkeys, bears, hippopotami, rams, dogs, spiders, birds and fish. Most often, birds are worshipped either in their original form or depicted with the body parts of humans and different animals (hybrids), followed by fish, dogs and bears. According to their characteristics, these animals were symbols of strength, longevity (monkeys), courage (bear), pregnancy and motherhood (hippo), strength and masculinity (ram), vigilance and fidelity (dog), and finally, the correlation of life and death (fish).

U drugom dijelu ovog rada kao božanstva, mitska bića ili čudovišta, hibridi opisane su sljedeće životinje: kornjača, koza, krokodil, lasica, lav, leopard, lisica, leptir, losos, mačka i magarac. Iz prikazanog proizlazi da su stari narodi u različitim dijelovima svijeta najčešće štovali lava, bilo u njegovu izvornom obliku bilo u obliku s ljudskim ili dijelovima tijela različitih životinja (hibrid). Iza lava najčešće su štovane životinje mačka, koza, krokodil i dr. Životinje su prema svojim odlikama bile simboli besmrtnosti i dugovječnosti (kornjača), plodnosti (koza), simbol smirenosti, mira, strpljenja, gluposti, raznovrsnosti i rodnosti (magarac), majčinstva i plodnosti (mačka).

U radu se definiraju mitonimi te interpretiraju u hrvatskom i sveslavenskom kontekstu kao i kod baltičkih naroda. Najčešća mitska bića u hrvatskoj i slavenskoj mitologiji su: vile, Mokoš (Mukoš), Veles, Perun, Lada, Ljeljo, Kabila. Najviše je mitonima nazvano po vilama. Vile su bile darežljive pa je svaka od njih u naselju Potoci kod Mostara dala po jedan potok. Svi ti potoci tekli su prema Neretvi. Međutim, kako su ljudi bili nezahvalni potoci su presušili, ali je ostalo ime naselja. U mnogim mjestima narod spominje Viline pećine. Kod Mostara se nalazi Vilina kosa i Vilino polje. Narod još uvijek pripovijeda kako vile plešu kola na livadama, a iza njih ostaje polumodar krug na travi. Predaje o vilama pripovijedaju se kao memorati. U planini Žabi u jugoistočnoj Hercegovini nalaz se Viline ploče. Pripovijeda se da vile preko užeta s planine Žabe odlaze na planinu Velež. U praslavenskoj i sveslavenskoj mitologiji božica Mokoš je domaćica i vladarica Perunova dvora. U slavenskoj i baltičkoj mitologiji mnogi toponimi baštine ime prema božici Mokoš. Nastanak imena Velež vezuje se uz slavenskoga boga Velesa koji je gospodar stoke, bogatstva, gospodar tamnih i vlažnih šuma te zmaja i zmije kao i mahastoga i kosmatoga medvjeda. u slavenskoj je mitologiji darovatelj svake dobrobiti i blaga. Veles i Perun u slavenskoj mitologija dva su suprotstavljena božanstva koja su u vječnom sukobu. Perun je svijetli bog koji obitava u vrhu Drveta života, a Veles je bog koji vlada u korijenu, zaštitnik pastira i stoke. Naziva se i „vlažni” bog pa u slavenskim zemljama uzvišenja nose imena po Perunu dok su niži predjeli uvijek povezani s Velesom. Među čestim slavenskim božanstvima je božica Lada i njen sin Ljeljo. Lada je bila božica proljeća, mladosti, ljepote i plodnosti, a njezin sin Ljeljo bog ljubavi. Više je toponima koji su nazvani po božici Ladi i njezinom sinu Ljelji. Oronim Kobilovača svoj naziv baštini prema grčkoj božici Kibeli koja je bila zaštitnica konja. Mitonimskoga podrijetla su i: Kapića avlija, Trijebanj, Udno polje, Udora.

Čovjek od svojih početaka nastoji objasniti način svog postanka, promjene na sebi (bolest, smrt) i svojim životinjama kao i svim prirodnim događanjima oko njega. Vjerojatno zbog straha, neznanja, nemoći, a katkad i znatiželje, čovjek je rješenje tražio daleko od sebe, što za posljedicu ima vjerovanja u različite bogove i bića, čudnovata stvorenja čija se štovanja prenose iz civilizacije u civilizaciju s malo izmijenjenim imenom, izgledom ili obredom koji im je priređivan. Štovanjem životinja pomoću reprezentativne životinje stvara se kult životinja. U ovom radu govorimo o religiji i mitologiji (mitovima i legendama, zoolatriji, totemizmu, animalizmu, orakularnim životinjama, čudovištima u životinjskom obliku, fantastičnim životinjama i hibridima) u različitim civilizacijama u različitim vremenima. Ovaj rad prikazuje vjerovanja starih naroda koja su na bilo koji način povezana sa životinjama, bilo da su životinje štovali kao bogove i božice bilo da su bogovi prikazani u društvu sa životinjama, da su čudovišta, ili fantastične životinje (vukodlak, zmaj), ili u obliku hibrida koji su mješavina ljudskih i životinjskih oblika, ili kombinacija više različitih vrsta životinjskih likova. I u starim i u današnjim civilizacijama sačuvana je svetost životinja, kao i proricanja na osnovi njihova ponašanja ili izgleda njihovih organa, uz mišljenje da se ljudi mogu preobraziti u životinje ili druga bića. U prvom dijelu ovog rada kao božanstva, mitska bića ili čudovišta opisane su životinje i njihovi različiti likovi – u obliku antilope, goveda (bizon, bik, krava), deve, dupina, gavrana, glodavca, insekta, jarca, jaguara, jastreba, jelena, ježa, kita i konja., From the very beginning, humans have tried to explain their origins and the changes that occur to them (diseases, death) and their animals, as well as the natural events taking place around them. Probably out of fear, ignorance, helplessness and sometimes curiosity, humans sought the answers far away from themselves, which resulted in the belief in a variety of gods and other beings, strange creatures, whose worship was passed on from one civilization to another, with the names, appearance, or rites related to them slightly altered. Worship of animals using representative animals led to the creation of animal cults. This paper deals with religions and mythology (myths and legends, zoolatry, totemism, animalism, oracular animals, monsters in animal form, fantastic animals and hybrids) in various civilizations at different times. The paper presents the beliefs of ancient peoples related in any way to animals, whether they worshipped animals as gods and goddesses, or gods were shown associating with animals, as monsters or fantastic creatures (werewolves, dragons), or in the form of hybrids - a mixture of human and animal forms, or a combination of several species of animal characters. In ancient and contemporary civilizations the sacredness of animals has been preserved, including prophesying on the basis of their behaviour or the appearance of their organs, along with the belief that humans can be transformed into animals or other creatures. In the first part of the paper animals are described as deities, mythical creatures or monsters, in their various forms - antelopes, cattle (bison, bull or cow), camels, dolphins, ravens, rodents, insects, goats, jaguars, hawks, deer, hedgehogs, whales and horses.

Djela Mate Lovraka dobro su poznata među djecom, on spada u najpoznatije pisce hrvatske dječje književnosti. Svojim načinom pisanja, Lovrak, djeci na njima razumljiv način, prikazuje stvarnost. U ovom će se radu govoriti o jednom Lovrakovu romanu koji je malo drukčiji od ostalih njegovim djela. Djelo govori o djevojčici, siročetu i njenom putu od sirotišta do pronalaska nove sretne obitelji. Cilj rada je prikazati neku drugu stvarnost, koju nažalost djeca u sve većem broju danas doživljavaju, a to je odrastanje u sirotištu, bilo da su ostala bez roditelja ili da su ih roditelji sami tamo ostavili. U radu su analizirana tri izdanja ovog romana, također smo se dotaknuli i filma koji je snimljen po uzoru na roman. Možemo reći da roman i nije bio toliko poznat dok nije snimljen film u kojem je redatelj u stvaralačkoj slobodi uveo i mitska bića kako bi djeci film bio što zanimljiviji. Mate Lovrak is one of the most famous writers of Croatian children's literature and his literature is well known among the children. In his type of writing, Lovrak is on understandable way for children showing them reality. This essay will be based on one of the Lovrak's novels which is slightly different from his other novels. The topic of this novel is about an orphan girl and her journey from orphanage to finding a new happy family. The aim of this essay is to show another reality of life that unfortunately many children are expiriencing in todays world, which is growing up in a orphanage, whether they where left without parents or left there by their parents. Furthermore, in this essay three editions of the romans are analysed. Additionaly, it also include parts of the movie which is based on his novel. The novel wasn't very famous iteself, however after the movie was filmed it has seen big success. The movie is directecd by Dean Acinovic, in which Dean gave himself writers freedom and introduced mythical beings to make movie more interesting for the children.

Usmena književnost je grana književnosti koja se prenosi putem neposredne usmene komunikacije, a njeno trajanje nema roka. U nepisanom obliku prenosi se stoljećima čime pojedinac kao nosilac tradicije kreativno realizira i iznosi tradiciju zajednice, običaje i legende. Glavna tematika legendi su priče vjerskog karaktera i prepričavanje religioznih iskustava. Odlikuju se brojnim fantastičnim elementima zbog toge možemo reći da je to splet čudesnog i nadnaravnog. Legende tako opisuju život jedne osobe koja se u legendi prikazuje kao uzor i primjer određenog tipa ponašanja, a najčešće su to sveci i povijesne osobe Prenijeti povijest, baštinu nekoga kraja djeci nije lagano zbog njihov kratkotrajne pažnje. Organizacija Istra Inspirit je uspjela u tome cilju da istarsku baštinu ˝prevedu˝ na dječji jezik na zabavan i drugačiji način, a upravo se ta tematika opisuje u ovome radu. Djeca najbolje uče kroz igru i zabavu, a u ovim predstavama imaju priliku sudjelovati u edukativnim pričama koje će na njih ostaviti najveći utisak. Nadalje, priče se predstavljaju kao legende kroz razne mitska bića poput vila, divova i vještica što uvelike razvija dječju maštu i mozak te proširuje pogled na svijet iznad granica stvarnosti. Oral literature is a branch of literature that is transferred by direct oral communication and it is not time-defined. It is transferred for centuries in its non-written form by an individual in the role of a tradition bearer who creatively produces and interprets the tradition of the community, its customs and legends. The main subjects of the legends are religious in nature and in the form of narrations of the religious experiences. They are shaped by many fantasy elements and therefore we can state that they represent a blend of both marvelous and supernatural elements. Legends can also depict a life of a certain person that is than portrayed as a role model and an example of some type of behavioral pattern, such as the life of saints or any other historical figure. It is not an easy task to transfer the history and heritage of a certain region to children due to their short term focus. The “Istra Inspirit” organization has excelled in the task of “translating” the Istrian cultural heritage in a children’s language in a fun and different way and the means by which they accomplished this feature is described in this thesis. The children learn best trough game and fun and in the plays described in this thesis they have the opportunity to interact with educative stories that will leave an important impression in their lives. Furthermore, the stories presented in the form of legends filled with various mythical beings such as fairies, giants and witches greatly evolve children’s imagination (changing their brains in the process as well). Those stories also broaden the children’s view of the world well beyond the boundaries of reality.

U radu se navodi i multidisciplinarno i u kontekstu europske mitologije interpretira dvadesetak izvorno zapisanih predaja o vilama u šibenskom zaleđu. Ti zapisi nastajali su od 2007. do 2016. godine. Raznovrstan motivski vilinski svijet u radu je razvrstan u 8 poglavlja. Bizantski pisac Prokopije u 6. stoljeću u svome djelu „De bellis“ piše kako su tadašnji Slaveni posebno slavili vile i rijeke. Mnogobrojne su mitske predaje o vilama koje narod i danas pripovijeda. Mitske predaje o vilama narod pripovijeda kao memorate i fabulate. U narodnoj percepciji vile su omiljena mitska bića. Hrvati ih opisuju kao bajkovite ljepotice duge zlatno- žute kose najčešće odjevene u bijele, rjeđe u plave, haljine, modrih očiju, s cvjetnim vijencem na glavi i milozvučnim glasom. Činile su dobro, jedino bi činile zlo ako bi im se tko zamjerio izdavši tajnu da imaju magareće ili konjsko kopito ili kozji papak. Usmenoknjiževni oblici o vilama imaju socijalnu, estetsku i odgojnu funkciju. Izvorno navedeni i multidisciplinarno interpretirani primjeri u ovom radu imaju značajno filološko, etnološko i antropološko blago.

U ovoj tehnološkoj današnjici, teško je uopće zamisliti film bez specijalnih efekata, ili reklamu bez animiranih likova i predmeta koji lebde uokolo, a o animiranim filmovima da i ne govorimo. 3D grafika nas je potpuno okružila, toliko da je nemoguće konzumirati i jedan vizualni sadržaj, a da smo u potpunosti sigurni da je to što vidimo lišeno ikakvih računalnih implantanata. Danas se svaka produkcija nadopunjuje računalno generiranim elementima, što zbog nemogućnosti ili opasnosti snimanja određenih kadrova na setu, što zbog veće kontrole nad tijekom odvijanja radnje, a što zbog korigiranja grešaka sa seta koje su tek naknadno uočene. Želja za probijanjem granica i prikazivanjem nadrealnih stvari (dinosauri, zmajevi, životinje koje govore, rušenja povijesnih građevina ali i onih novijih, eksplozije, prirodne katastrofe, posljedice nuklearnog oružja, mitska bića i drugi svjetovi samo su neke od tema koje nas impresioniraju na filmskim platnima posljednjih godina) dovela nas je do pomisli da je i nemoguće moguće, barem na malom ekranu, stoga je ova industrija u posljednjih nekoliko godina doživjela nagli procvat i razvoj kako bi u stopu pratila potrebe na tržištu. Takvi rezultati bili bi nemogući bez suvremene računalne snage, ali i bez vrsnih umjetnika koji jednom 3D modelu, načinjenom od običnih poligona, utaknu život uvjerljivim teksturama, realističnim osvjetljenjem, te lakoćom i fluidnošću pokreta, zbog kojih nerijetko ne možemo definirati da li viđena scena CGI ili stvarnost. Razvojem tehnologija i računalne snage, mnoge tehnike koje su tijekom godina razvili najveći svjetski CGI studiji kako bi rekreirali što vjerniju stvarnost, postale su pristupačnije široj javnosti, te time svijet vrhunske 3D kreacije otvaraju i manje iskusnim kreatorima, do mjere da bilo tko sa samo osnovnim znanjem može proizvesti grafiku koja će oduzimati dah svojim realizmom. Ovaj rad bavi se istraživanjem svih tih novih tehnika, objašnjavajući kako su one nastale, ali i zašto i kada se koriste. Kroz praktične primjere usporedit će se rezultati dobiveni tim tehnikama s rezultatima koji bi se dobili primjenom klasičnih tehnika, a potom i usporediti kompleksnost izrade pojedinom tehnikom i definirati u kojim situacijama te nove tehnike uistinu prednjače nad klasičnim tehnikama modeliranja i animacije, no gdje su još uvijek klasične tehnike nezamjenjive. With today's technology, it is hard to imagine a movie without any special effects nor a commercial with no animated characters and floating objects, and especially animated film without 3D. 3D graphics have surrounded us so much that it is impossible to consume any visual content and be absolutely sure that what we see is deprived of any CG implants. Every production nowadays is complemented with computer-generated imagery (CGI), either because of impossibility or danger of capturing certain shots, either to have a greater control over the effect and sometimes even to correct production mistakes. The desire to break the boundaries and display the surreal stuff (dinosaurs, dragons, animals that speak, destruction of historic buildings, but also the recent ones, explosions, natural disasters, consequences of nuclear weapons, mythical creatures and other worlds are just some of the themes that impress us on movies in recent years) has led us to think that even impossible is possible, at least in movie theatre, so this industry has experienced sudden growth and development in recent years to keep pace with market needs. Such results would be impossible without modern computing power, as well as without the excellent artists who create a 3D model, made of ordinary polygons, bring in life with realistic textures, realistic lighting, and the ease and fluidity of the movement, which result with such realism that we can't define whether the scene is CGI or reality. As technology developed, as well as computer power, many techniques created by greatest worlds animation studios to recreate perfect reality are becoming available to every one of us, opening the world of top quality 3D production to less experienced creators, which enables everybody even with base knowledge today to create breathtaking CGI content. This paper is analyzing those new techniques and comparing them with classic modeling and animation techniques to answer the question if those techniques can compete with classic ones, and where is that boundary where classic techniques are irreplaceable. Through the practical examples, the results obtained by these techniques will be compared with the results obtained by applying classical techniques and then by comparing the complexity of a particular technique and by defining in which situations these new techniques are truly superior to classical modeling and animation techniques, but where they are still classical techniques are irreplaceable.

Usmena književnost predstavlja sveukupnost zapisa, usmenih priča i predaja ispričanih od strane naših predaka, a podložna je promjenama i omogućuje slušatelju da već ispričanoj priči nadoda svoju interpretaciju. Razvoj usmene književnosti započeo je u razdoblju humanizma i renesanse pa je tako tijekom stoljeća mijenjala svoj naziv od usmene preko anonimne, seljačke, pučke sve do tradicionalne književnosti. U razmjenjivanju usmenih priča najčešće vrste su bile bajke, basne, šale, zagonetke i mitske priče čije su funkcije bile višestruke. Naime, glavna svrha usmene književnosti bila je obrazovati najmlađe i naučiti ih moralnim vrijednostima života, ali istovremeno i zabaviti slušatelje. Narodni običaji i mitovi također čine značajni dio kulture i tradicije hrvatskog naroda, obilježavaju njihov način života i njihova uvjerenja. Na temelju običaja i mitova nastale su mnoge usmene priče čiji su nezaobilazni likovi bile vile i vještice, ali i druga mitska bića. Ipak, bajka i basna zauzimaju središnje mjesto kada se govori o usmenoj prozi. Kroz interpretaciju šest bajki i dvije basne prikazane su usmene priče koje su se prepričavale generacijama u selu Donji Dolac. Hrvatska usmena književnost predstavlja blago hrvatskog naroda koje se stoljećima čuvalo i odredilo njihov nacionalni i duhovni identitet., Oral literature represents totality of notes, oral stories and legends shared by our ancestors, it is subject to changes and allows the listener to added his own interpretation to already told story. The development of oral literature began at the age of Humanism and Renaissance and over the centuries it has changed its name from oral over anonymous, peasant, and folk to the traditional literature. In the exchange of oral stories most common types were fairy tales, fables, jokes, riddles and myths whose functions were multiple. The main purpose of oral literature was to educate children and teach them moral values of life, but at the same time to entertain listeners. Folk customs and myths also form a significant part of culture and tradition of the Croatian people, characterized by their way of life and their beliefs. Many oral stories were based on customs and myths whose characters were unavoidable fairies and witches and other mythical creatures. However, the fairy tale and fable are central when it comes to oral prose. Through the interpretation of six fairy tales and two fables are presented two oral stories that were retold for generations in the village of Dolac Donji. Croatian oral literature represents a treasure of the Croatian people that for centuries guarded and determined their national and spiritual identity.

U radu se navodi i multidisciplinarno i u kontekstu europske mitologije interpretira dvadesetak izvorno zapisanih predaja o vilama u šibenskom i splitskom zaleđu. Ti zapisi nastajali su od 2007. do 2016. godine. Raznovrstan motivski vilinski svijet u radu je razvrstan u 8 poglavlja. Bizantski pisac Prokopije u 6. stoljeću u svome djelu „De bellis“ piše kako su tadašnji Slaveni posebno slavili vile i rijeke. Mnogobrojne su mitske predaje o vilama koje narod i danas pripovijeda. Mitske predaje o vilama narod pripovijeda kao memorate i fabulate. U narodnoj percepciji vile su omiljena mitska bića. Hrvati ih opisuju kao bajkovite ljepotice duge zlatno-žute kose najčešće odjevene u bijele, rjeđe u plave, haljine, modrih očiju, s cvjetnim vijencem na glavi i milozvučnim glasom. Činile su dobro, jedino bi činile zlo ako bi im se tko zamjerio izdavši tajnu da imaju magareće ili konjsko kopito ili kozji papak. Usmenoknjiževni oblici o vilama imaju socijalnu, estetsku i odgojnu funkciju. Izvorno navedeni i multidisciplinarno interpretirani primjeri u ovom radu imaju značajno filološko, etnološko i antropološko blago., The paper cites and multidisciplinary interprets about twenty originally recorded tales about fairies in the Sibenik’s hinterland in the context of European mythology. These recordings were made from 2007 to 2016. Diverse motif fairy world is divided into 8 chapters in the paper. Byzantine writer Procopius in the 6th century wrote in his work “De bellis” how the Slavic people of his time specially celebrated fairies and rivers. There are numerous mythological tales about fairies which people tell even nowadays. People tell mythological tales about fairies in the form of memorates and fabulates. In the folk’s perception fairies are favorite mythological beings. Croatians describe them as beautiful women with long golden-yellow hair most commonly wearing white, less often blue, dresses, blue eyes with flower wreath on their head and melodious voice. They did good deeds and they would do evil only if someone would offend them by betraying the secret that they have a donkey, horse or a goat hoof. Oral literal forms about fairies have a social, aesthetic and pedagogical function. Originally cited and multidisciplinary interpreted examples in this paper represent a substantial philological, ethnological and anthropological treasure., Il documento menziona anche la multidisciplinarietà e nel contesto della mitologia europea è interpretata una ventina di tradizioni scritte originariamente delle fate nell’entroterra di Šibenik. Queste note sono state create dal 2007 al 2016. L’elaborato mondo delle fate è diviso in 8 capitoli. Lo scrittore bizantino Prokopie nel VI secolo nella sua opera “De bellis” scrive che gli slavi dell’epoca celebravano le fate e i fiumi. Ci sono molti insegnamenti mitici sulle fate che la gente dice ancora. Gli insegnamenti mitici delle fate la gente raccontacome i ricordi e le favole. Nella percezione nazionale le fate sono i miti preferiti. I croati le descrivono come le bellezze da fiaba con i capelli lunghi giallo oro, più spesso vestite di bianco, meno comune in blu, con gli occhi azzurri, con le ghirlande floreali sulle loro teste e con la voce sensuale. Hanno fatto bene, sarebbero solo cattive se le avessero incolpate di avere il segreto, di avere un asino o una zolla di coniglio o di capra. Le forme letterario-orale delle fate hanno una funzione sociale, estetica ed educativa. Le interpretazioni originali e multidisciplinari in questo documento hanno un significativo tesoro filologico, etnologico e antropologico.

U radu se navodi četrdesetak suvremenih izvornih terenskih zapisa s područja Brotnja. Predaje su klasificirane na: povijesne, etiološke, mitske, eshatološke, demonološke i pričanja iz života. Te predaje interpretiraju se u povijesnom, etnološkom i antropološkom kontekstu. Povijesne i etiološke predaje najviše govore o patnjama, progonima i stradanjima Hrvata za vrijeme osmanske okupacije. Najčešća mitska bića u hrvatskoj mitologiji jesu vile. Među brotnjanskim mitskim predajama je i predaja o Divljanu u kojoj se nalazi motiv iz drevne grčke mitologije o Polyphemu. Najčešći motivi eshatoloških predaja jesu plakavci – ubijena nekrštena djeca koja se pojavljuju noću. Demonološke predaje najviše govore o vješticama, morama, vukodlacima. Navedene i interpretirane predaje imaju estetsku i socijalnu funkciju a cilj im je didaktičnost.

Usmena književnost predstavlja sveukupnost zapisa, usmenih priča i predaja ispričanih od strane naših predaka, a podložna je promjenama i omogućuje slušatelju da već ispričanoj priči nadoda svoju interpretaciju. Razvoj usmene književnosti započeo je u razdoblju humanizma i renesanse pa je tako tijekom stoljeća mijenjala svoj naziv od usmene preko anonimne, seljačke, pučke sve do tradicionalne književnosti. U razmjenjivanju usmenih priča najčešće vrste su bile bajke, basne, šale, zagonetke i mitske priče čije su funkcije bile višestruke. Naime, glavna svrha usmene književnosti bila je obrazovati najmlađe i naučiti ih moralnim vrijednostima života, ali istovremeno i zabaviti slušatelje. Narodni običaji i mitovi također čine značajni dio kulture i tradicije hrvatskog naroda, obilježavaju njihov način života i njihova uvjerenja. Na temelju običaja i mitova nastale su mnoge usmene priče čiji su nezaobilazni likovi bile vile i vještice, ali i druga mitska bića. Ipak, bajka i basna zauzimaju središnje mjesto kada se govori o usmenoj prozi. Kroz interpretaciju četiri bajke i dvije basne prikazane su usmene priče koje su se prepričavale generacijama u selu Donji Dolac. Hrvatska usmena književnost predstavlja blago hrvatskog naroda koje se stoljećima čuvalo i odredilo njihov nacionalni i duhovni identitet.

Pozornost ovog rada usmjerena je na strategije imenovanja i opisa naroda i država u hrvatskom dnevnom tisku i načine njihove jezične realizacije. Metodološki okvir analize je diskursnopovijesni pristup (Reisigl i Wodak 2009), jedan od pristupa unutar kritičke paradigme analize diskursa. Analiza strategija imenovanja ima za cilj odgovoriti na pitanje kako se narodi i države imenuju i kako se na njih jezično upućuje, dok analiza strategija opisa razmatra načine kvalificiranja naroda i država i jezična sredstva koja se pritom rabe. Razmatra se na koji su način te dvije strategije u ulozi izgradnje određenog nacionalnog identiteta u novinskom diskursu. Također se analizira sadržaj iskaza o učestalo spominjanim narodima i državama. U radu se analiziraju konceptualne metonimije i metafore pri imenovanju naroda i država. Česti metonimijski modeli u analiziranom korpusu su vlastita imena, karakteristične riječi te državni i kulturno-povijesni simboli za narod ili državu. Vlastita osobna imena osobito su plodan izvor metonimijskih modela, a slijede zatim geografska imena, imena iz sporta, imena iz književnosti i umjetnosti te imena proizvoda. Metafore zabilježene u korpusu tematiziraju države kao životinje, ljude, mitska bića, strojeve i događaje, a državne granice kao prepreke. U odnosu na metonimiju u funkciji imenovanja naroda i država, broj metafora u istoj ulozi bitno je manji. Pri opisu naroda i država tematiziraju se veličina i status zemlje, geografska blizina ili udaljenost u odnosu na Hrvatsku kao deiktičko središte, društveno i političko uređenje, prevladavajuću religiju te eksplicitne „nacionalne osobine“ i vrednovanje različitih životnih aspekata. Evaluacije koje se o narodima i državama izriču u velikoj su mjeri stereotipne, a mogu biti pozitivne ili negativne. Jezična sredstva koja se pritom koriste na različitim su razinama složenosti i uključuju atribute, apozicije, jednostavne rečenice, složene rečenice, kolokcije i različita retorička sredstva. Analiza korpusa pokazuje da se u hrvatskom novinskom tisku učestalo spominju zemlje bivše Jugoslavije konceptualizirane kao skupina i pojedinačno, zatim skupina europskih zemalja te skupina u koju možemo uključiti sve ostale zemlje. U radu se u različitom opsegu analiziraju odnosi koje vladaju među neposrednim jezičnim jedinicama nekog iskaza, intertekstualni ili interdiskurzivni odnosi, situacijski kontekst te širi sociopolitički i povijesni kontekst diskursne prakse. Također se govori o općim obilježjima diskursa o narodima i državama. The thesis focuses primarily on the nomination and predication strategies for ethnic groups and states in the Croatian print media and the means of their linguistic realization. The methodological framework follows the discourse-historical approach (Reisigl i Wodak 2009), an approach within the critical paradigm of discourse analysis. The analysis of nomination strategies explores how ethnic groups and states are named and coded linguistically, whereas the analysis of predication strategies shows how they are qualified and which linguistic devices are used for this purpose. The subsequent discussion focuses on how these two strategies contribute to the construction of the particular national identity in the print media discourse. In addition, the contents analysis of news articles discussing frequently mentioned ethnic groups and states is carried out. Linguistic analysis concentrates on the conceptual metonymies and metaphors used to name ethnic groups and states. The findings of the corpus analysis indicate that frequently employed metonymic models include proper names, characteristic words and cultural and historical symbols. Personal names proved to be a particularly fertile source of metonymy, followed by geographical names, names from the sports, literature and arts, names of food and industrial products etc. The metaphors detected in the corpus thematize states as animals, people, mythical creatures, machines and events whereas state boundaries are experienced as obstacles. In comparison with metonymy, the occurrences of metaphor performing the same function are significantly smaller. The predication strategies thematize the size and status of the state, the geographical closeness or distance with regard to Croatia as the deictic center, the system of social and political organization, predominant religion, explicit “national characteristics” and evaluation of different aspects of life. Qualifications about ethnic groups and states often express stereotypes which may be either positive or negative. Linguistic devices used for realization of predication strategies vary in linguistic complexity and range from attributes, appositions, simple and complex clauses to collocations, idioms and different rhetorical devices. The findings of the corpus analysis indicate that the most frequent states in the Croatian print media include: the states of the former Yugoslavia conceptualized both as a group and as individual states, the group of European states and the group including all other world states. In the thesis, the relations within the immediate units of a particular utterance, intertextual or interdiscursive relations, situational context and a wider sociopolitical and historical context of discursive practice are examined to varying degrees. Finally, the general characteristics of the discourse about Others are discussed as well.

Članak je fokusiran na pokladna događanja u Sloveniji vezana uz karnevalske likove, zvane kurenti ili koranti, te bajoslovna ili mitska bića Kurente iz pedesetih godina prošloga stoljeća. Analizira raznolike uporabe izraza kurentovanje, koje proizlaze iz povezanosti s tim likovima i koje su se od 1960. godine, ptujskim kurentovanjem, danas “najpopularnijom i najmasovnijom kulturnom i folklornom priredbom u Sloveniji i srednjoj Europi”, počele sve više i više gubiti. U prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata kurentovanje je, kako je ustvrdio Gačnik, moglo označavati ne samo cijelu praksu seoskog karnevala već je to bio i izraz koji se često koristio za opisivanje odgovarajućih društvenih oblika gradskog pokladnog događanja. Zbog česte, raznolike i izmijenjene uporabe izraza korant, kurent i Kurent i ostalih izraza koji iz njih nastaju, autorica smatra da o kurentomaniji kao načinu nacionalizacije pokladne kulture možemo govoriti već (barem) od pedesetih godina prošloga stoljeća. Nakon 1960. godine, kada se u Ptuju pojavio pokladni karneval pod imenom Kurentovanje, višeznačnica je postala jednoznačnicom. U uporabi nacionaliziranog pojma za pokladni karneval, koji je redefinirao ponajprije lokalne prakse, prepoznaje se prisvajanje, a s druge strane dodatno homogeniziranje pokladne kulture u Sloveniji. Naime, ako je ptujsko kurentovanje s jedne strane pokušalo revitalizirati nestajuću pokladnu praksu, s druge je strane, makar što se tiče imena, sva druga i drukčija dotadašnja kurentovanja potisnulo u pozadinu., The article focuses on the carnival practices related to the carnival characters of korants and kurents and to the mythical or fairytale character of Kurent in the 1950s in Slovenia. It analyses the varied use of the term kurentovanje, which derives from the names of all the mentioned characters and which was still a heteronym in the years after the Second World War. As has already been established by Gačnik, up to 1960 kurentovanje could refer to the whole carnival culture of the rural area, but could also be used for various socially preferred urban carnival activities. Since the expressions korant, kurent, Kurent and all the other terms deriving from them were already widely used in diverse meanings at the time, we argue that a time of kurentomania can be seen as a way of nationalizing those carnival characters. After 1960, when the carnival festival of Kurentovanje appeared in Ptuj, the heteronym started to turn into a homonym. By calling the event by using a nationalized expression rather than by referring to local carnival characters, which Kurentovanje tried to revitalize, the carnival culture was appropriated and further homogenized – at least in its name Kurentovanje as a homonym also tried to surpass all other and different practices related to kurents and Kurent.

Dugopolje je smješteno u Splitsko-dalmatinskoj županiji, sa sjeverne strane Mosora. Podno Mosora prostiru se velika polja po kojima je Dugopolje i dobilo ime. Usmena predaja ima veliku važnost u povijesti Dugopolja. Dan Sv. Mihovila i Sv. Jeronima se obilježavao pučkim veseljem, gdje su se budući mladenci mogli upoznati. Također su se upoznavali i na ispaši dok su čuvali blago. Nakon vjenčanja želja svakog para je potomstvo, posebno za muškim potomkom. Žene su radile stvari koje bi im trebale osigurati plodnost. Morale su obavljati svakodnevne poslove sve do rođenja djeteta, a 40 dana nakon poroda bi odmarale. Što se tiče posmrtnih običaja, svećenik bi davao oprost grijeha, a ukućani su palili uljanicu s luminom. Godišnji običaji zbivaju se tijekom cijele godine na određene dane, te se ponavljaju periodički svake godine. Božićni blagdani započinju Došašćem, a posebno se slave „Maternice“ – blagdan majki i „Očići“ – blagdan očeva. Na Badnju večer na kućnom ognjištu se zapali „badnjak“, a nasred stola pali se božićna svijeća. Dugopoljske maškare karakteriziraju grupe maskiranih muškaraca s dva vrlo rasprostranjena lika – didom i babom. To je vrijeme zabave i veselja nakon čega slijedi Korizma. To je vrijeme posta prije Uskrsa i tada nema slavlja. Tjedan dana prije Uskrsa je Cvjetnica, kada se nose posvećene grančice masline, a na Uskrs blagoslovljena hrana. Vile su najčešća mitska bića, često prikazana kao lijepe i dobre djevojke. U Dugopolju, međutim, vile su zla bića koja žele napakostiti mladima. Pučke pjesme su ključan dio svake baštine jer svjedoče o prošlim vremenima, vremenima naših predaka. U dugopoljskoj tradiciji ostaje zapamćen Marinko Mustapić koji je, između ostalog, opjevao jedan od važnijih događaja u povijesti Dugopolja – izgradnju glavne crkve u mjestu., Dugopolje è situato nella circoscrizione Splitsko-dalmatinska, a Nord del Mosor. Sotto il Mosor si stendono i campi lunghi dai quali Dugopolje ha preso il suo nome. Tradizione orale fa gran parte della storia di Dugopolje. Al giorno dei Santi Mihovil e Jeronim si organizzava la grande feste dove i giovani si potevano conoscere. S'incontravano anche alle pascole dei branchi. Dopo le nozze tutti i sposi volevano continuare la vite, e perciò si desideravano specialmente i bambini maschi. Le donne facevano le cose le quali gli dovevano assicurare la fertilità. Lavoravano fino alla nascita di bambino e 40 giorni dopo restavano. Per quanto riguardano i costumi postumi, il sacerdote dava il perdono dei peccati, mentre i casigliani accendevano la lampada a petrolio da lumina. I costumi annuali si svolgono nei giorni particolari durante tutto l'anno, e si ripetono ogni anno. Le Feste natalizie iniziano con l'Avvento e in particolare si festeggiano „Maternice“ – festa delle madri e „Očići“ – festa dei padri. Nella notte di Natale viene acceso nel caminetto il „ceppo di Natale“. Nel centro della tavola si accende la candela di Natale. Il carnevale di Dugopolje (Maškare) è caraterizzato dai gruppi degli uomini mascherati. Due personaggi centrali sono nonno e nonna. Si tratta di un periodo di festa e gioia dopo il quale segue la Quaresima. Questo è il tempo del digiuno prima della Pasqua e in questo periodo non si festeggia. Una settimana prima della Pasqua accade la Domenica delle Palme, quando si portano i rametti di ulivo benedetti, mentre alla Pasqua si porta il cibi benedetti. Le fate sono i personaggi mitici più comuni, spesso rappresentate in forma della ragazza bellissima e carina. A Dugopolje, invece, le fate sono i personaggi maliziosi che fanno male ai giovani. La poesia orale è la parte più importante d'ogni eredità perché racconta dei tempi passati, tempi dei nostri antenati. Nella tradizione di Dugopolje va ricordato Marinko Mustapić il cui ha composto la canzone che tratta uno dei avvenimenti più importanti nella storia di Dugopolje – la costruzione della chiesa principale.

Lovreć je malo mjesto, ali raznolikost i bogatstvo njegove usmene riječi je veliko. Iako stariji ljudi, umirući, odnose sa sobom dio te baštine, dio ipak ostaje, zauvijek nam dan na papiru. U radu je predstavljena usmena književnost, počevši s usmenom lirskom poezijom, koja je dalje podijeljena na svjetovnu i vjersku. Velik dio svjetovne poezije čine gange, tematski razvrstane, koje su od svih oblika usmene književnosti najviše zastupljene na području Lovreća, tako da zauzimaju veći dio ovoga rada. Zatim je predstavljena pučka pjesma Pismom o galentarin, koja opisuje težak život siromašnih mladića i njihovih očeva koji su idući trbuhom za kruhom odlazili u tuđinu prodajući razne kućne potrepštine. Također je zabilježena pjesma o tome kako su majke odgajale kćeri, opisujući zapravo majčinu želju za što boljom kćerinom udajom. Vjersku usmenu književnost čine molitvice koje su se molile na Uskrs, prije spavanja i jedna poučnog karaktera. Predaje o noćnim morama, slugama i vili te o hrabroj ženi pokazuju samo dio bogate pripovjedačke maštovitosti toga kraja. Od retoričkih oblika zastupljeni su blagoslovi i vrlo osebujne kletve, koji su i danas, više- manje, zastupljene u govoru, kao i mikrostrukturne poslovice, zatim poredbe, u svakodnevnom govoru još uvijek vrlo žive. Drugi dio rada čine narodni običaji, svjetovni i vjerski. Zanimljivi su običaji koje donosi fra Šimun Milinović u svom djelu Kratko opisanje Lovreća u Dalmaciji s narodnimi običaji jer opisuju mitska bića: more, vile, vještice i vukodlake.

Svako razdoblje ljudske povijesti imalo je svoja mitska bića na granici između ljudskog i neljudskog. U suvremenom svijetu to mitsko granično mjesto zauzima kiborg kao tehnoznanstvena i kulturna metafora zapadnog poslijeljudskog identiteta. Kiborg predstavlja sučelje ljudskog i strojnog, odnosno ljudsko tijelo s tehnološkim usadcima. Rad analizira koncepciju kiborga pomoću dva suprotstavljena procesa: prvi, koji označava rastvaranje pozicije ljudskog subjekta kao temelja zapadne filozofijske tradicije; i drugi, koji je usmjeren "obrani" subjekta. Teoretsko-konceptualni okvir rada, za određivanje pojmova "poslijeljudsko" i "neljudsko", čine razvojne strategije tehno-znanstvenog sustava usmjerene prema ljudskom tijelu i svijesti. Postavlja se teza da će dominantno područje napredovanja znanosti i tehnologije u 21. stoljeću biti područje ljudskog tijela i svijesti. Analiza ljudskog identiteta u odnosu na tehno-identitete kiborga temelji se na "klasičnim" i cyberpunk distopijama koje u tom smislu postavljaju dva ključna čimbenika: sjećanja i empatiju., Each period of human history had its mythological beings on the limit between human and non-human. In the contemporary world this mythic border area is occupied by the cyborg as a techo-scientific and cultural metaphor of the western post-human identity. Cyborg represents an interface of a human and a machine-made part, i.e. a human body with technological implants. The paper analyses the concept of a cyborg with the help of two opposed processes: the first, that marks the decomposition of the standpoint of a human subject as the foundation of a western philosophical tradition; and the second, that is directed toward "defence" of a subject. The theoretical and conceptual framework of the paper, for determining the concepts of "post-human" and "non-human", make developmental strategies of techno-scientific system directed toward human body and consciousness. A thesis has been set up that a dominant field of scientific and technological advancement in the 21st century is going to be the field of studying human body and consciousness. The analysis of human identity in relation to techno-identities of cyborgs is based on "classical" and cyberpunk distopias, that in this sense represent two key factors: memory and empathy., Jedes Zeitalter des Menschheitsgeschichte hatte seine mythischen Wesen an der Grenze zwischen dem Menschlichen und dem Nicht-Menschlichen. In der modernen Welt nimmt diese mythische Grenzstellung der Kyborg ein, und zwar als techno-wissenschaftliche und kulturbezogene Metapher der westlichen posthumanen Identität. Der Kyborg stellt ein Interface zwischen dem Menschlichen und dem Maschinellen dar, bzw. den menschlichen Körper mit technologischen Implantaten. In dieser Arbeit wird das Konzept des Kyborgs durch zwei entgegengestellte Prozesse dargestellt. Der erste Prozess bezieht sich auf eine Öffnung der menschlichen Subjektposition als einer Grundlage der westlichen philosophischen Tradition, während der zweite auf eine "Verteidigung" des Subjekts gerichtet ist. Den theoretisch-konzeptuellen Rahmen dieser Arbeit, der zur Bestimmung der Begriffe "Posthumanes" und "Nicht-Menschliches" dient, machen Entwicklungsstrategien des technoBwissenschaftlichen Systems aus, die auf den menschlichen Körper und das menschliche Bewusstsein gerichtet sind. Es wird die These aufgestellt, dass der dominante Bereich der Entwicklung von Wissenschaft und Technologie im 21. Jahrhundert der Bereich des menschlichen Körpers und Bewusstseins sein wird. Eine Analyse der menschlichen Identität im Hinblick auf die Techno-Identitäten des Kybrogs beruht auf "klassischen" und cyberpunk Distopien, die in diesem Zusammenhang zwei grundlegende Faktoren beinhalten: Erinnerungen und Empathie.