Search

Kratka putopisno-religijska priča

Kratka putopisno-religijska priča

Kratka putopisno-religijska priča.

Kratka putopisno-religijska priča.

Kratka putopisno-religijska priča.

Izvještaj donosi pregled događanja za vrijeme trodnevne duhovne obnove i slavlja povodom blagdana sv. Andrije u istoimenoj župi u Splitu.

Kratka putopisno-religijska priča.

Rad donosi kratak pregled nastanka i arhitektonskih osobitosti palače Zanchi u Komiži na otoku Visu.

Otok Sv. Andrija, kao dio pučinskog arhipelaga istočnojadranske obale, od antičkog do recentnog razdoblja, održava kontinuitet geostrateških, pučkopredajnih i graditeljskih osobitosti. Bez obzira na izrazitu inzularnost lokaliteta, ista nije predstavljala prepreku graditeljskim aktivnostima u prošlosti. Arhitektonska djelatnost na otoku ograničena je na nekoliko stambenih i gospodarskih objekata koje je podiglo lokalno stanovništvo, spomenike sakralnog karaktera (crkva sv. Andrije iz 17. stoljeća i ruinizirani ostatci benediktinskog samostana podignutog najvjerojatnije u 9. stoljeću) te utvrdu na istočnom hrptu otoka. Prema lokalnoj legendi ilirska kraljica Teuta dala ju je sagraditi bježeći od nasrtaja rimske vojske u drugoj polovini 3. stoljeća prije Krista. Na osnovu stilske i komparativne metode te pisanih i kartografskih povijesnih izvora, zaključujemo da se ipak radi o kasnoantičkoj ranobizantskoj fortifikaciji koja je podignuta sredinom 6. stoljeća u vrijeme Justinijanove vladavine.

Otok Svetac (Sv. Andrija), kao dio pučinskog arhipelaga istočnojadranske obale, od antičkog do recentnog razdoblja održava kontinuitet geostrateških, pučkopredajnih i graditeljskih osobitosti. No ponajviše od svega, on podjednako opstoji u fantazmagorijama njegovih nekadašnjih žitelja kao i u historiografskim činjenicama. Dobivši ime po betsaidskom ribaru otok se smjestio na otvorenom moru između pješčanog Biševa i vulkanske Jabuke. Otočna povjesnica ukazuje na neobičnu živopisnost ; od stradanja engleskih mornara zbog kojeg je na zemljovidima stekao epitet Vražjeg otoka, preko grobova neobično korpuletnih ljudi i njemačkog bombardiranja talijanskog brodovlja u Drugom svjetskom ratu, pa do nebrojenih brodoloma pod dubokim morem njegovih obala. Teško je zamisliti da je ovaj klisurasti greben ne tako davne 1951. godine imao 51 stalnog stanovnika, a još teže da je na njemu koncem 18. stoljeća podignut tvornički pogon za proizvodnju borove smole u kojem su radili obučeni skupljači s apeninskog poluotoka Gargana.. Nekadašnji stanovnici uglavnom su se bavili ribarstvom i vinogradarstvom, a u skladu s općim trendom depopulacije manjih i pučinskih otoka na Jadranu, ista je definirana smrću posljednje stanovnice koncem prošlog tisućljeća. Smatra se da je otok bio naseljen u prapovijesti, a osobiti geoprometni značaj na jadranskim pomorskim rutama u antici i srednjovjekovlju potvrđuje brojnim hidroarheološkim nalazima te povijesnim i kartografskim svjedočanstvima. Ona ukazuju na važnost transjadranske pomorske rute od Monte Gargana preko Palagruže prema Svecu ili Visu do istočne obale Jadrana (i obrnuto). Unutrašnjost otoka obilježavaju iznimne priče domaće maritimne usmene predaje. Jedno od takvih tumačenja kaže da na Poju, jedinoj većoj agrarnoj površini, ne raste viša vegetacija na mjestu gdje su navodno pokopane benediktinske redovnice koje su tu imale samostan. Benediktinski samostan je na ovoj lokaciji postojao te o njemu svjedoče ruinizirani ostatci ; ponajprije polukružna apsida kao začelni dio nekadašnje crkve i bačvasto nadsvođena cisterna. Postoje pretpostavke da je osnovan već u 9. stoljeću, no prvi put se u dokumentima spominje 1229. godine. Druga pučka vizija vezana je za daleko poznatiji lokalitet na otoku zvan Krajicino. Prema lokalnoj legendi ilirska kraljica Teuta dala je sagraditi tvrđavu na istočnom grebenu otoka bježeći od nasrtaja pobjedničke rimske vojske. Temeljem pučke predaje, lokacija je i stekla svoj toponim (Krajicina, Kraljičino). Ipak, radi se o kasnoantičkoj utvrdi koju podiže Bizant u 6. stoljeću. Kada je 527. godine Justinijan I. Veliki došao na prijestolje Istočnog Rimskog Carstva, za svoj glavni politički cilj postavio je obnovu Rimskog Cartsva, koju će povijest pamtiti kao Justinijanovu rekonkvistu. Za ostvarenje toga cilja caru su trebali mirni putovi duž cijele istočne obale Jadrana poradi održavanja trgovačkih veza između Italije i Konstantinopola. Bizant gradi sustav postaja kojim osigurava pomorski put uz istočnu obalu Jadrana, uz vanjski pojas otoka s nizom fortificiranih izvidnica koje su u isto vrijeme i opskrbni centri za mornare i putnike. Tako je i na Svecu početkom bizantske vladavine istočnojadranskom obalom, sagrađena kasnoantička ranobizantska utvrda. U dualitetu značajnog korpusa baštinskih manifestacija, nalazi se izniman potencijal jednog rubnog pučinskog mikrokozmosa koji sve brže nestaje. Izlaganje će pokušati valorizirati kulturološke resurse otoka Sveca interpretirajući materijalno i nematerijalno naslijeđe kao temelj svekolikog prosperiteta domaćeg inzularnog arhipelaga.

U radu su iznesene najvažnije činjenice o gradnji crkve sv. Roka u Komiži na Visu te je sažeto analizirana njena arhitektura.

Rad donosi povijesnu rekonstrukciju, arhitektonsku interpretaciju i uvjete gradnje renesansne utvrde na komiškoj rivi u narodu znane kao Komuna.

Postav kojeg čine radovi Dijane Ive Sesartić, Petra Ujevića i Ivana Branka Imrovića progovara osebujnim i znakovitim likovnim izričajem koji nije odraz banalne svakidašnjice (koja često nadahnjuje, a još je češće osrednje i nelikovno interpretirana), već imanentni nadomjestak vlastita bića koje u sebi snažno doživljava svoje postojanje. Budući da se radi o skupnoj izložbi, diferencijalni pristupi i umjetnički vokabulari postaju komplementarni, ispitujući teme svetog, mističnog, oniričkog, kao i ljudskog, čovječnog. Iako su u dosadašnjem bogatom opusu i neprestanom stvaralačkom elanu bili vođeni samosvojnim stvaralačkim gestama te misaonim i duhovnim konstrukcijama uobličenima u različitim medijima, namjera je integriranjem pristupa u istom izložbenom prostoru postići harmoničnu sinergiju koja istodobno ne dokida individualnu prepoznatljivost izraza. Ovakva koncepcija postava svoju nadgradnju i artikulaciju pronalazi u zajedničkoj tematskoj matrici koja nije stroga, determinirajuća ni ograničavajuća, već dopušta umjetniku da polemizira, istražuje i na sebi svojstven način produbljuje odnose između naravnog i nadnaravnog, čovječnog i božanskog.

Tekst donosi uvid u povijesno-arhitektonski razvoj crkve sv. Marije u Komiži na Visu, poznatije kao Gospa Gusarica. Analizirani su uvjeti nastanka, arhitektonska morfologija objekta, opremljenost interijera te lokalne specifičnosti, činitelji koji su rezultirali jednim od najživopisnijih manjih sakralnih građevina Dalmacije.

Slikarstvo Igora Rončevića se od svojih početaka vrpolji u kolorističkim traženjima koja naizgled nijekaju koherentnost prepoznatljivog izraza, istovremeno tumačeći umjetnikova likovna shvaćanja definirana unutar jasno određenih ciklusa. Posve lišeno figuracije, ono svoju izrazitost pronalazi u diskontinuitetima doživljaja.

Umjetnici: Naomi Campbell, Davide Cantoni, Atalai Gábor, Ivo Gattin, Momčilo Golub, Kio Griffith, Daniel Horowitz, Yi-Ping Hou, Željko Jerman, Kismányoky Károly, Željko Kipke, Yves Klein, Milan Knižák, Siniša Labrović, Katalin Ladik, Bennett Lieberman, Marcos Lutyens, Dalibor Martinis, Ana Mendieta, Ivan Mesek, Marijan Molnar, Antun Motika, Marko Pogačnik, Anne Morgan Spalter, Jan Steklík, Mladen Stilinović, Damir Stojnić, Bill Viola

U radu se analizira potencijal arhitektonske baštine grada Komiže s naglaskom na metodologiji revitalizacije arhitektonskih spomeničkih cjelina kao temelju održivosti lokaliteta.

Otok Sv. Andrija, kao dio pučinskog arhipelaga istočnojadranske obale, od antičkog do recentnog razdoblja održava kontinuitet geostrateških, pučkopredajnih i graditeljskih osobitosti. No ponajviše od svega, on podjednako opstoji u fantazmagorijama njegovih nekadašnjih žitelja kao i u povijesnim činjenicama, na tragu mita i stvarnosti. Otočna povjesnica ukazuje na neobičnu živopisnost ; od stradanja engleskih mornara zbog kojeg je na zemljovidima stekao epitet Vražjeg otoka, preko grobova neobično korpuletnih ljudi i njemačkog bombardiranja talijanskog brodovlja u Drugom svjetskom ratu, pa do nebrojenih brodoloma pod dubokim morem njegovih obala. Teško je zamisliti da je ovaj klisurasti greben ne tako davne 1951. godine imao 51 stalnog stanovnika, a još teže da je na njemu koncem 18. stoljeća podignut tvornički pogon za proizvodnju borove smole. Nekadašnji stanovnici uglavnom su se bavili ribarstvom i vinogradarstvom, a u skladu s općim trendom depopulacije manjih i pučinskih otoka na Jadranu, ista je definirana smrću posljednje stanovnice koncem prošlog tisućljeća. Smatra se da je otok bio naseljen u prapovijesti, a osobiti geoprometni značaj na jadranskim pomorskim rutama u antici i srednjovjekovlju potvrđuje brojnim hidrološkim arheološkim nalazima kao i povijesnim te kartografskim svjedočanstvima. Unutrašnjost otoka obilježavaju iznimne priče domaće maritimne usmene predaje. Jedno od takvih tumačenja kaže da na Poju, jedinoj većoj agrarnoj površini, ne raste viša vegetacija na mjestu gdje su navodno pokopane benediktinske redovnice koje su tu imale samostan. Benediktinski samostan je na ovoj lokaciji postojao te o njemu svjedoče fragmentalni materijalni ostaci. Druga pučka vizija vezana je za daleko poznatiji lokalitet na otoku zvan Krajicino. Prema lokalnoj legendi ilirska kraljica Teuta dala je sagraditi tvrđavu na istočnom grebenu otoka bježeći od nasrtaja pobjedničke rimske vojske. Ipak, radi se o kasnoantičkoj utvrdi koju podiže Bizant u 6. stoljeću. U dualitetu značajnog korpusa baštinskih manifestacija, nalazi se sav potencijal jednog rubnog pučinskog mikrokozmosa koji sve brže nestaje. Izlaganje će pokušati približiti važnost otoka Sv. Andrije kao iznimnog turističkog resursa te ponuditi metode rentabilne održivosti.

U radu je dana povijest gradnje i arhitektonska interpretacija nekadašnjeg benediktinskog samostana i današnje župne crkve sv. Nikole u Komiži na otoku Visu s posebnim naglaskom na renesansne i barokne preinake.

Rad interpretira nastanak i povijesni razvoj grada Komiže na otoku Visu apostrofirajući dolazak biševskih benediktinaca u komiški zaljev u 13. stoljeću kao ključan čimbenik u naknadnom razvoju naselja.

Sredinom prosinca 2014. godine splitska Galerija umjetnina je ispunila zidna platna svog izložbenog prostora najvećom međuratnom privatnom zbirkom u Dalmaciji. Po prvi put na uvid javnosti izložen je kolekcionarski ansambl splitskog gradonačelnika (1918.–1928.), nešto kasnije i prvog bana Primorske banovine, političara, pravnika i publicista dr. Ive Tartaglie (Split, 1880.–Lepoglava, 1949.).

S jedne strane „venecijanska“ znanstveno-istraživačka te s druge „zadarska“ fotodokumentacijska rekonstrukcija povijesnih urbanih organizama, omogućila je dinamičnu reinterpretaciju istraženih lokaliteta, na istoj izložbi sjedinjavajući, barem prividno i prolazno, dva grada na suprotnim obalama, određena zajedničkim kulturološkim ispreplitanjima.

Nakon niza izložbi domaćih i inozemnih umjetnika koji su svoj rad predstavili splitskoj javnosti u poodmaklim mjesecima tekuće godine obgrljeni izložbenim prostorom antičke fortifikacije, osobitu pažnju izazvala je pojava Gorana Trbuljaka. Umjetnik koji je uz stariju generaciju antiinstitucionalista i eksperimentatora poput Sanje Iveković, Dalibora Martinisa ili Jagode Kaloper, utirao put domaćem konceptualizmu i demistificiranju statusa umjetnika, iskočio je iz likovno inertne splitske jeseni izložbom koja je ponajprije određena specifičnim umjetničkim postupkom.

U radu se iznose elementarna stilska, povijesna i utilitarna obilježja arhitektonskog naslijeđa grada Komiže. Reprezentativni objekti komiškog gradskog areala su razvrstani unutar klasifikacije koja pruža uvid u genezu i arhitektoniku sakralnih, fortifikacijskih, rezidencijalnih, recentnih i pučkih arhitektonskih ostvarenja.

Uloga umjetnica u povijesti umjetnosti neopravdano je degradirana i marginalizirana na uštrb umjetnika, genija, 'Velikog majstora', mitologiziranog bića čija je apoteoza vječna i nemjerljiva. Tko ili što je krivac ovako snažnoj povijesnoj distinkciji, pitanje je sociološke, antropološke, civilizacije, pa i intelektualne naravi. Ni jedna stvaralačka epoha nije deklarirala umjetnicu pa ni pojedinačna umjetnička djela žena kao društveno bitna i likovno relevantna. Remisija maskulinog neuvažavanja ženskog stvaralaštva počela je nastupati tek u posljednje vrijeme, osobito od 1970-ih godina kada jačaju feminističke struje unutar društvenih struktura. Od tada do danas, žena-umjetnik počinje zauzimati zasluženo mjesto unutar discipline.

Tri autorice na istoj izložbi na različite načine interpretiraju pojavnost crteža, naglašavajući njegovu likovnu varijabilnost i semiotičku iznijansiranost, uvijek vođene individualnim intelektualnim i duhovnim konstrukcijama kreiravši radove snažne simbolike i snovitog ozračja.

Splitska Galerija umjetnina je ugostila osmu samostalnu izložbu riječkog slikara Mitra Matića, aktualnog dobitnika glavne nagrade 32. Salona mladih.

Arhitektonsko nasljeđe koje posjedujemo i čiji smo baštinici vjekovima predstavlja višestruki civilizacijski kontekst koji nas definira, identificira i izgrađuje. Njegova slojevita protkanost i sveprisutnost diljem ekumene zadužuje nas te predodređuje kao odgovorne čuvare svih njegovih manifestacija. Ukazujući na elementarne humanističke, povijesne, religijske i općeljudske pretpostavke i na delikatan način definirajući nas kao individue svjesne svoje prošlosti, produkte kulture općenito, no u ovom slučaju arhitektonsku baštinu, primorani smo na egzaktan i stručan način valorizirati, zaštiti i konzervirati. Ujedno, svoje spoznaje trebamo kontinuirano proširivati, probleme aktualizirati, a stečena znanja i metode zaštite prenositi budućim naraštajima. Ovakav sistematičan pristup problematici valorizacije arhitektonskog naslijeđa još više treba aktivirati u geografski izoliranim područjima, bili oni ruralno kontinentalnog ili pak otočno maritimnog karaktera. Arhitektura, kao specifično prostorno-vremensko i kulturno- civilizacijsko obličje, progovara svojim jezikom mase, volumena, oprostorenih jedinica, složenom unutarnjom strukturom, tvoreći konture, vedute, obalne linije, ulične rastere te determinira urbanu ideologiju organizma naselja. U svojoj povijesnoj slojevitosti neprestalno pulsira novogradnjama, dogradnjama, adaptacijama ili pak rušenjima. Danas, kao i u svakom narednom danas, postavlja se pred nas ne kao nijemi svjedok minulog vremena niti utilitarna služavka, već kao izazov našoj percepciji u kontekstu zaštite i valorizacije kao relevantnog činioca održivog razvoja. Na tom tragu, analizirati ćemo potencijal arhitetonske baštine grada Komiže u svijetlu simbioze ambijentalnog, pučkog graditeljstva te istaknutih spomeničkih cjelina fortifikacijskih, sakralnih i rezidencijalnih karakteristika. Isto tako, naglasiti ćemo mogućnosti i vizije snažnijeg populariziranja arhitektonskog nasljeđa Komiže u aspektu održivosti izoliranog mikroregionalnog otočnog punkta. Prihvaćajući kulturna dobra kao općeživotni postament svake sredine i pojedinca, naša svijest o vrijednosti i očuvanju istih će razmjerno spoznajama i sve suvremenijim metodama zaštite rasti, a mi ćemo se takvim putem samounapređivanja na ispravan način odužiti prošlosti čiji smo čuvari i baštinici.

Uvid u rasvijetljeni opus splitskih graditelja koji je posljedica iscrpnog rada u arhivu Muzeja grada Splita, višestruko je značajan u kontekstu novih povijesnoumjetničkih i općekulturalnih saznanja, a koji istovremeno predstavlja poticaj za buduće projekte i istraživanja. Na taj način aktualizira se problematika revalorizacije kreativne snage i graditeljske ostavštine Eduarda i Danila Žagara kao relevantnih učesnika u urbanom formiranju i rastu modernog Splita.

Tema rada pretpostavlja revalorizaciju arhitektonskog opusa Ivana Meštrovića putem naglaska na sve relevantne okolnosti i činjenice vezane za umjetnikov stvaralački impuls na području ove umjetničke discipline. Meštrović-arhitekt je nedovoljno vrednovana pojava u kulturnim krugovima, no istovremeno gotovo i nepoznata pojava u okvirima šire javnosti. Sagledavanje programatskog pristupa i ideoloških stremljenja izraženih kroz arhitekturalnu likovnost Meštrovićevih građevina, kao i akcentiranje najbitnijih prostorno-vremenskih činjenica unutar kojih umjetnik djeluje, predstavljaju elementarnu problematiku ovoga rada. Dijalog sa većinom izvedenih građevina, kao i istraživanje arhitektonskih nacrta, objavljene literature i ostale dokumentacije vezane za Meštrovićev stvaralački put, omogućava kvalitetniji uvid u njegovo poimanje prostora, volumena, masa, osvjetljenja i svega onoga što neku građevinu čini specifičnom i unikatnom jedinicom. Na taj su način iz golemog opusa Meštrovićevog stvaralačkog genija, rasvijetljene osnovne postavke i zakonitosti na kojima se temelji njegova vizija i način arhitektonskog promišljanja.

Rad donosi pregled arhitektonskog djelovanja Ivana Meštrovića, od najranijih studentskih dana u Beču do posthumno realiziranih građevina. Arhitektonski spomenici su kategorizirani s obzirom na njihovu namjenu na sljedeći način: memorijalni prostori, sakralni spomenici, prostori boravka i stvaranja, građevine javne namjene. Arhitektonski opus Meštrovića je vrjednovan kroz prizmu muzeoloških preferencija.

Ovogodišnja splitska izložba diše na obodu titravog pulsa društvenog kaosa kojeg na neki način ismijava, no uvijek kamuflirajući vlastiti vapaj koji je iskren i potencijalan. Kao takav, u konačnici djeluje programatski izruiziran, katkad se i gubi u svojim nastojanjima te zalazi u izmaglicu nedorečenosti. Ipak, kao da ta tanahna likovna fluidnost prividnog izmicanja zbilji, čini kontrapunkt toj istoj stvarnosti kroz moćan vrisak vjerovanja čovjeku, i napose, vjerovanja umjetnosti.

Svojim eksperimentalnim i multiplikativnim odnosom prema grafičkoj disciplini Ledent proširuje horizonte grafike te na taj način, ovaj stari/novi medij nadograđuje te mu otvara prostore neslućenih mogućnosti. Njezin rad spada među najveće dosege suvremene grafike.

Početkom listopada u izložbenom prostoru Stare gradske vijećnice u Splitu otvoren je 6. međunarodni grafički bijenale „Splitgraphic“, likovna manifestacija koja prati suvremene umjetničke tendencije reflektirane kroz ovaj višejezičan medij. Splitski bijenale se održava od 2003. godine, s tim da je u međuvremenu tematski varirao. Od inspirativnog impulsa koji pruža Dioklecijanova palača (osnovni subjekt prvog bijenala), preko teme dijaloga kao svojevrsnog okršaja umjetnika različitih preokupacija, do sučeljavanja ženskih grafičkih rukopisa, bijenale je kontinuirano plijenio pažnju javnosti svojom programatskom izvrsnošću. Koncept ovogodišnjeg prezentiranja bio je održivost u svome višeznačenjskom poimanju. S jedne strane, održivost se referira na postojanje i kontinuiranost samog bijenala, dok s druge strane akcentira opstojnost grafike kao likovne tehnike u suvremenoj umjetnosti. Iz ovog značenjskog polariteta, izranjaju djela četredesetak autora od kojih neki predstavljaju predvodnike svjetske i domaće grafičke scene.

Koncem ožujka, splitskoj javnosti je predstavljen posljednji slikarski ciklus iz plodnosnosnog opusa velikog bosanskohercegovačkog umjetnika Mersada Berbera. Niti pola godine nakon slikareve smrti, njegova platna su gotovo avetski uprisutnjena pred promatrača sugestivno interpretirajući likovnost „čovjeka koji odlazi“.

Rad prezentira presjek političko-ideološkog razmišljanja hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića za vrijeme pred, u tijeku, te nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

Kulturno naslijeđe predstavlja jedan od najrelevantinijih čimbenika čovjekove spoznaje o samome sebi, a njegovo očuvanje, zaštita i konzervacija pretpostavlja kontinuirani istraživački i znanstveni pristup ovoj problematici. Za projekte, akcije i poduhvate koji vode ka ostvarivanju toga cilja nužna su financijska sredstva od strane Europske Unije. Dugi niz godina EU je financijski podupirala razvojne i istraživačke projekte u okviru Okvirnih programa za istraživanje i inovacije. Ipak, iz prijedloga natječaja Europske komisije za 8. okvirni program (FP 8) za istraživanje i inovacije (HORIZON 2020) izostavljena je financijska potpora za potrebe istraživanja kulturne baštine. Ovakvim postupkom, prevencija i očuvanje kulturnih dobara u bližoj i daljoj budućnosti dovedena je u pitanje, te su istodobno narušeni temelji uspješnog rada na ovom području nekoliko desetljeća unatrag. Smatrajući ovakav postupak Europske komisije nazadnim i potencijalno katastrofalnim za kulturno naslijeđe, kolege i udruge iz cijele Europe pokrenule su potpisivanje peticije u svrhu ponovnog razmatranja ovoga problema, te promjene donešene odluke.

Arhitektonski opus Ivana Meštrovića u kontekstu vremena i prilika u kojima stvara, zasigurno predstavlja izniman doprinos hrvatskom graditeljstvu prve polovine 20. stoljeća. Njegova valorizacija višestruko je značajna osobito sa stilskog, ideološkog i programatskog aspekta. U slojevitom eklekticizmu svih Meštrovićevih ostvarenih i neostvarenih arhitektonskih te urbanističkih projekata, stilska raščlamba i diferencijacija svakog pojedinog objekta i nacrta postavlja se kao nužna polazišna točka koju naknadno slijede ostale stručne analize. Neosporno višejezičan vokabular Meštrovićevih arhitektonskih kreacija i idejnih zamisli za svo vrijeme njegova stvaralaštva nalazi se pod kontinuiranim utjecajem različitih arhitektonskih rječnika u širokom vremenskom rasponu od prapovijesnih civilizacija do modernih tekovina. Arhitektonika klasicizma i njegovih umjetničkih zakonitosti također pronalazi mjesto i reference na sebe u Meštrovićevim građevinama. Njene prostorne, tlocrtne, dekorativne, dispozicijske i pejzažne zadatosti mogu se posve jasno iščitati u Meštrovićevu opusu. Indikativno pozicioniranje građevinskih volumena, skulptorski pristup i odabir različitih vrsta kamena te tretman njegove površine, variranje tlocrtnih modela, kao i primjena dekorativnih i funkcionalnih elemenata poput stupa, atrija, ophodnog trijema, stubišta, kupole, iluzionističkog pružanja prostora u dubinu, evociraju i izražavaju na umjetniku svojstven način klasičnu modulaciju prostora, volumena i oblika. Bilo bi pogrešno definirati Meštrovića kao klasičnog arhitekta pošto on to zasigurno i nije, no iznjedriti klasično iz mora višeznačja i pristupiti analizi klasičnih struktura unutar njegove arhitektonske ostavštine, postavlja se kao temeljni zadatak ovoga rada.

Povodom smrti slikara Jakova Pavića, u Staroj gradskoj vijećnici u Splitu, a u organizaciji Galerije umjetnina i Galerije Kula, koncem veljače otvorena je izložba In memoriam, kao posthumni dug splitsko-trogirskom umjetniku. Ovim činom ispunjena je „posljednja“ slikareva želja da se njegova djela izlože nakon vlastite smrti. Hommage umjetniku čiji je likovni rječnik amblematski zadužio sredozemnu sredinu u kojoj je djelovao, neka bude povod za skromni osvrt na jednu posve zasebnu umjetničku ličnost čija valorizacija tek predstoji.

Spomenici crkvenog graditeljstva baroknog razdoblja u Splitu svojom razinom kvalitete ne zadivljuju, no svakako, u okvirima domaće arhitektonske ostavštine, predstavljaju jedan značajan korpus građevina sakralnog karaktera koji nas svojim asketizmom, nepotpuno shvaćenim poimanjem stila te provincijskim karakterom svojih prostornih ansambala, uvodi u razdoblje konzervatizma, siromaštva i neimaštine toga doba. Rad obrađuje arhitektonske spomenike koji, svaki za sebe, imaju ograničeno likovno značenje te individualno rješenje arhitektonskog zadatka čija stilska, konstrukcijska i prostorna jednoobraznost predstavlja regionalnu varijantu talijanskoga baroka. Ako umjetnička kvaliteta ovih spomenika nije na razini europskih dostignuća istog razdoblja, svakako je pozitivna činjenica da je dalmatinski zidar, klesar, graditelj i arhitekt u teškim vemenima nastavio svoju bogatu graditeljsku tradiciju i liniju neprekinutog likovnog razvoja i stvaranja.