Sakralna arhitektura u Splitu u 17. i 18. stoljeću

Spomenici crkvenog graditeljstva baroknog razdoblja u Splitu svojom razinom kvalitete ne zadivljuju, no svakako, u okvirima domaće arhitektonske ostavštine, predstavljaju jedan značajan korpus građevina sakralnog karaktera koji nas svojim asketizmom, nepotpuno shvaćenim poimanjem stila te provincijskim karakterom svojih prostornih ansambala, uvodi u razdoblje konzervatizma, siromaštva i neimaštine toga doba. Rad obrađuje arhitektonske spomenike koji, svaki za sebe, imaju ograničeno likovno značenje te individualno rješenje arhitektonskog zadatka čija stilska, konstrukcijska i prostorna jednoobraznost predstavlja regionalnu varijantu talijanskoga baroka. Ako umjetnička kvaliteta ovih spomenika nije na razini europskih dostignuća istog razdoblja, svakako je pozitivna činjenica da je dalmatinski zidar, klesar, graditelj i arhitekt u teškim vemenima nastavio svoju bogatu graditeljsku tradiciju i liniju neprekinutog likovnog razvoja i stvaranja.