Bizantska fortifikacija na otoku Svetcu

Otok Sv. Andrija, kao dio pučinskog arhipelaga istočnojadranske obale, od antičkog do recentnog razdoblja, održava kontinuitet geostrateških, pučkopredajnih i graditeljskih osobitosti. Bez obzira na izrazitu inzularnost lokaliteta, ista nije predstavljala prepreku graditeljskim aktivnostima u prošlosti. Arhitektonska djelatnost na otoku ograničena je na nekoliko stambenih i gospodarskih objekata koje je podiglo lokalno stanovništvo, spomenike sakralnog karaktera (crkva sv. Andrije iz 17. stoljeća i ruinizirani ostatci benediktinskog samostana podignutog najvjerojatnije u 9. stoljeću) te utvrdu na istočnom hrptu otoka. Prema lokalnoj legendi ilirska kraljica Teuta dala ju je sagraditi bježeći od nasrtaja rimske vojske u drugoj polovini 3. stoljeća prije Krista. Na osnovu stilske i komparativne metode te pisanih i kartografskih povijesnih izvora, zaključujemo da se ipak radi o kasnoantičkoj ranobizantskoj fortifikaciji koja je podignuta sredinom 6. stoljeća u vrijeme Justinijanove vladavine.