Search

U radu se analiziraju satiričke pjesme Stanka Vraza u kojima se oblikuje kritička prosudba književne produkcije u razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda, a koje, u skladu s romantičarskom sklonošću (samo)refleksijama o prirodi umjetničkoga stvaralaštva, karakteriziraju autorefleksivni i (meta)poetički komentari o estetskim i (ili) tematskim izborima, književnim normama, izvorima pjesničkoga nadahnuća i čitateljskoj recepciji. Imajući u vidu važnost književnosti u legitimiranju nacionalno-kulturnoga identiteta, pokazuje se kako je odlika Vrazova satiričkog diskursa da se kroz kritiku negativnih književnih i sociokulturnih pojava istovremeno radilo na estetskoj autonomizaciji i institucionalizaciji književnosti, uspostavljanju kriterija književnih vrijednosti te oblikovanju nacionalnoga književnog kanona.

This work aims to point out the contribution of Adam Filipović (Velika Kopanica, 1792 – Gorjani, Đakovo, 1871) to the overall regional and national literary and cultural history, starting primarily from the cultural function of literary and other contributions that we find in the content of preserved folk calendars in the Museum of Slavonia in Osijek. It was publications of this type that were areas of strong educational activity, remaining a reliable sign of the continuity of care for the development of the spirit of a large part of the Croatian people, especially those oriented towards regional areas. Starting from a brief cultural in sight into the sociocultural and literary context, we bring a literary research insight into the texts of Filipović’s authorship and editorial provenance from five selected calendar years preserved in the Calendar Collection of the Museum of Slavonia in Osijek.

U članku se analiziraju Derridaovi članci o prevođenju, u rasponu od ranih studija o Husserlu do kasnih predavanja o Freudovu pojmu "tugovanja". Naglašava se Derridaov dug radovima N. Abrahama i M. Torok i konačno, i njegov zaključak o tjelesnosti teksta kao uporištu singulranosti i neprevodivosti.

U članku se predstavljaju analiza i interpretacija Hrvatskoga književnog lista (1968-69) kao medija koji je uoči Hrvatskoga proljeća pokrenut pod imenom "književni", ali s evidentnim političkim nakanama. Na temelju analize njegovih književnih i metaknjiževnih priloga te njegova odnosa prema književnoj tradiciji, ali i recentnoj književnosti, zaključuje se kao se taj list postavio kao medij u kojemu je književna konzervativnost služila subverziji onodobne dominantne politike. Osim njegova statusa u vremenu u kojemu je objavljivan i zabranjen, analizira se i proces njegove (re)kanonizacije tijekom posljednjega desetljeća 20. stoljeća.

U radu se raspravlja o onim kazališnim kritikama Ranka Marinkovića koje nisu ušle u njegovu zbirku "Geste i grimase", prvi put objavljenu 1951. kao i o mogućim autorovim razlozima toga izostanaka.

Dijeleći poticaj na proliferaciju polinimije, ističući citatnost i iterabilnost osobnog imenovanja, imena-naslovi "Glorija" i "Gloriana" natkriljuju množinu unutarnjih i izvanjskih jeka svjetova koje identificiraju, konfuziju uloga i ontoloških planova, korespondencije kazališnih i nekazališnih okvira svojim alegorijskim etimološkim posestrimstvom, što slavu poratnog socijalizma u Marinkovićevoj otočnoj župi i uspon i pad slave hrvatskog proljeća u Senkerovoj provincijalnoj zabiti srazuje s imenima, predlošcima, kodovima i pitanjima dostojnim europskih obzora.

Autorstvo, biografija, autobiografija, enciklopedija, komemoracija, muzej i akademija u izdanjima i izvedbama Željka Zorice i dr. Hansa Christiana Za- bludovskog funkcioniraju kao referentna mjesta institucija književnosti i kulture koja ovaj dvojac upotrebljava i kritički preosmišljava upućujući na društvene prijepore i transgresivne mogućnosti izvedbenih praksi. Njihova suradnja na izdanjima knjiga i javnim izvedbama u članku se tumači kao dio neoavangardnih transgresija: otklona, eksperimenta, prekida i iskoraka u javnom prostoru. Persi- fliranjem znanstvenog diskursa i institucionalnog okvira, koristeći pri tom auto/ biografske elemente dr. Zabludovskog, referentni diskurs i službenu formu javno ovjerenih ceremonija u svojim istupima oni dovode u pitanje žanrove i politike »proizvodnje istine« te istovremeno otkrivaju kreativni potencijal i transgresivne učinke neoavangardne umjetnosti.

Roman Nade Iveljić Bijela kopriva (1989., 2008.) romansirana je polidis kurzivna biografija hrvatske slikarice Slave Raškaj. U radu se propituju pojavnost i uloga pripovjedača u ovom romanu s obzirom na pripovjednu razinu te na opseg sudjelovanja u priči. Cilj je odgovoriti na pitanje ispisuje li autorica, proizvodeći biografiju usmjerenom selekcijom njezinih fikcionalnih mehanizama, ujedno i vlastitu autobiografiju (Biti 2000.). Polazeći od teze Smiljane Narančić Kovač (2015.) prema kojoj je slikovnica pripovijed u kojoj se ista priča posreduje dvama zasebnim priopćajnim kanalima, u radu se analiziraju jezični i slikovni diskursi slikovnice Šest šetnji Slave Raškaj (2019.) Sanje Lovrenčić i Dominika Vukovića. Cilj je utvrditi načine na koje pripovjedači jezičnih i slikovnih diskursa ove slikovnice posreduju istu priču – biografiju Slave Raškaj. O romanu i slikovnici piše Maja Verdonik. Život Slave Raškaj poslužio je kao predložak i za lutkarsku predstavu: Djevin skok ili proljeće u slijepoj ulici (2001.), o kojoj piše Livija Kroflin. U svom pre poznatljivom stilu Kruna Tarle »ispričala« je priču o nijemoj slikarici pokretnim poetskim slikama bez riječi. Nedostatak riječi upućuje na slikaričinu nijemost, posljedično tome nemogućnost prave komunikacije s okolinom i stoga osuđenost na samoću. Osim nijemosti i usamljenosti, predstava iz slikaričina života (a to su i dodirne točke s romanom) uzima motive neostvarene ljubavi, vremena provedenog u umobolnici i pokušaja samoubojstva.

Članak analizira redateljski rad Marine Petković Liker na izvedbenom ciklusu Udaljenosti (2017. – 2020.) koji ostvaruje u okviru izvaninstitucionalne zagrebačke umjetničke organizacije Četveroruka (2013. – ), temeljeći ga na dokumentarnim snimcima prirode i razgovora s lokalnim stanovništvom realiziranima u baranjskoj općini Darda u okviru umjetničkih istraživanja Udaljenosti – fokusiranje (2017.) i Strukture razgovaranja (2019.). Preispituje se priroda i uloga snimljenih autobiografskih iskaza u predstavama Ni prijatelj ni brat (2018.) i Razgovaranje (2019.) iz spomenutoga ciklusa odnosno način na koji utječu na tematske, metodološke i receptivne aspekte izvedbe. Na sadržajnoj razini sugeriraju sklop događaja, izgradnju scenskih likova i njihovih međusobnih odnosa, na razini stvaralačkoga procesa utječu na osmišljavanje postupaka koji stvorenu scensku građu približavaju realnosti autobiografije, supostavljajući različite razine scenske fikcije i varirajući perspektive iz kojih se one promatraju, dok na receptivnoj razini pomažu pri transformaciji gledatelja u svjedoke.

U članku se analizira dramska suita u tri stavka "Ljudi od voska" Mate Matišića s nakanom smještanja dramskih tekstova u složene prostore moguće, odnosno parodirane dramske autobiografije.

Hrvatski su kazališni kritičari krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća u svojim novinskim člancima i drugim publikacijama posvećenima glumcima i glumicama zagrebačkoga kazališta često koristili termin „stare garde“ podrazumijevajući umjetnike koji su radili u starom zagrebačkom kazalištu na Markovu trgu. Potaknuti namjerom o sastavljanju odabranih glumačkih portreta, a rukovođeni željom o isticanju kulturnoga udjela koje je imalo prvo hrvatsko kazalište, autori su tih članaka nerijetko pisali glumačke biografije na razmeđu književnosti i teatrologije. Na nekoliko odabranih primjera rad ilustrira kojim su se strategijama autori služili i do kakvih su zaključaka dolazili.

Na pitanje postavljeno u radu – ima li polemike na društvenim mrežama – pokušali smo odgovoriti uzimajući u obzir konvencije žanra i njegova obilježja, postavivši ga u društveno-kulturni kontekst vremena u kojem živimo. Virtualni prostori društvenih mreža omogućuju svojevrsno polemiziranje, iznošenje mišljenja te primanje povratne informacije u komentarima pratitelja, no može li se takav tip komunikacije i razmjene mišljenja držati polemiziranjem? Tezu smo postavili ovako – ako postoji književnost na blogu i društvenim mrežama, a postoji, onda nema razloga misliti da u istom prostoru ne bi mogao postojati i rubni književni žanr kao što je polemika.

U članku se iznalaze i separatno obrazlažu uzrok i povod sukoba koji je razdvojio dvojicu estetski najkvalitetnijih autorskih osobnosti hrvatske književne moderne, proznog virtuoza A. Milčinovića te dramskog prvaka moderne M. Ogrizovića. Analiziraju se polemične rečenice ne samo spomenutog dvojca, nego skupine jakih hrvatskih autorskih imena, predvođenih A. G. Matošem, koji su se neposredno uključili u raspravu kojoj je atmosferu primarno sačinjavala hipokrizija. Zaključni dio posvećen je posljedici jednog turbulentnog sukoba koji je uvelike pridonio sustavnom promišljanju stilski disparatne, heterogene i pluralističke hrvatske književne moderne.

Rad u širem kontekstu problematizira odnos hrvatske drame i kazališta prema društvenom fenomenu invaliditeta o kojem su se unatrag tri desetljeća počele voditi teorijske rasprave i u okviru humanističkih znanosti. Raščlanjujući problem invaliditeta kao identiteta konstruiranog društveno-kulturnim i ekonomskim diskursima na primjeru dramskog teksta Vincent (2011.) Olje Lozice, ilustrirat ćemo njegovu političko-etičku važnost za širu zajednicu. U analizi drame posebnu pozornost posvetit ćemo učincima društvenih jezika na protagonista Vincenta čiji se identitet konstruira drukčije od većine. On je konstituiran upotrebom »prirođenog« jezika i njegovom mobilizacijom otjelotvorenjem. Drugim riječima, Vincent mimo verbalnih sredstava oblikuje alternativna značenja pomoću kojih razumijeva svijet oko sebe i s njime komunicira.

Prozu Željka Ivanjeka Dječak za zatvor. Apokrifna ispovijed (2020.) moguće je čitati kao roman o zagrebačkoj obitelji i roman o Zagrebu 20. stoljeća, no autor je promišljeno u podnaslovu naglasio žanrovski aspekt s epitetnom skepsom. Stilski dinamična – od sentimentalnosti do ironije, cinizma i sarkazma, jezikom izdašna u kombiniranju žargona, šatre, kolokvijalizama s visokim standardom izražavanja, Ivanjekova »apokrifna ispovijed« pripovjedačkom metodom nudi velik broj tema danas iznimno aktualnih, a motiviranih unutar fikcijskoga svijeta. Fabularna okosnica, hrvatski povijesni prijelom u pokretu Hrvatskoga proljeća 1971. godine, skokovitom dijegezom od Prvoga preko Drugoga svjetskog rata do samostalne Hrvatske ispletena je složenim pripovjednim nitima uspomena, s melankolijom kao temeljnom emocijom koju presijecaju iznijansirani humorizmi. Bremeniti povijesni prijelomi u drugom su planu, utapaju se u habitus likova koji ih preživljujuju i proživljuju te ih predočuju mlađim naraštajima kroz vlastite karaktere i svjetonazore. Ivanjekov pripovjedač, »dječak za zatvor«, »čovjek s krivnjom«, intelektualac je koji o povijesnom vrtlogu progovara kao skroman pojedinac, ali pritom, s afinitetom prema povijesti književnosti i filozofije, iznimno svjestan mogućnosti žanrova. Stoga on s vrsnim poznavanjem varijacija bio- i auto-fikcija bira ispovijed koju potom is/pri/povijedanjem relativizira u formi, strukturi i nazivlju, ali ne u događajnosti, povijesnom prevratu, kojoj je ispovijed u biti svjedočanstvo, premda modernistički subjektizirano. Proza Dječak za zatvor. Apokrifna ispovijed, roman – ispovijed – memoari o hrvatskom 20. stoljeću i s prijelomnom 1971./1972., vrstan su primjer stilskoga modernizma.

Nakon profesionalizacije hrvatskoga kazališta, umjetnički su voditelji i kazališni kritičari pokušali, crpeći ideje iz kulturno srodnih europskih kazališnih sredina, istaknuti važnost osnutka nacionalnoga glumišta. Hrvatske su kazališne glumice uspoređivali s istaknutim inozemnim europskim glumicama. Poticaj je istraživanju gostovanje Sare Bernhardt u zagrebačkom kazalištu 1909. godine, kad se svojim umijećem nadmetala s Marijom Ružičkom Strozzi, tadašnjom zvijezdom hrvatskoga glumišta. Poveznice S. Bernhardt s hrvatskim kazalištem prate se krajem 20. i početkom 21. stoljeća, u predstavama nastalim na temelju drame Johna Murrella. U središtu su rada reprezentacije S. Bernhardt kao proslavljene glumice i dramskog lika, i njihov odjek u hrvatskom kazalištu.

U radu se obrađuju operne scenografije Zlatka Kauzlarića Atača realizirane u nacionalnim opernim kazališnim kućama, ali i u inozemstvu, napose u suradnji s redateljima Petrom Selemom i Ivicom Krajačem. Utvrđuju se odlike opernih scenografskih rješenja Zlatka Kauzlarića Atača u kontekstu njegova scenografskoga opusa kao i u okviru operne scenografije općenito., The paper focuses on the opera scenography of set designer and painter Zlatko Kauzlarić Atač in the Croatian National Theatres in Split, Rijeka, Osijek and Zagreb as well as abroad, especially in collaboration with stage directors Petar Selem and Ivica Krajač. The paper determines the specific qualities of Atač’s opera scenography within the context of his opera designs and of opera scenography in general.

Premda je u svijest hrvatskog čitatelja Irena Lukšić zasigurno upisana kao najpoznatija naša prevoditeljica ruske književnosti, njezin se višedecenijski rad u književnom polju nije zaustavljao na prevođenju. Riječ je i o vrsnoj proučavateljici ruske emigrantske književnosti, ali i o izuzetno produktivnoj prozaistici te, naposljetku, i o istaknutoj urednici. Petnaestak je godina, između ostalog, uređivala biblioteku svjetske književnosti Na tragu klasika u kojoj je kao autorica potpisala četiri neobična izdanja nastala kao svojevrstan nusprodukt drugih naslova iz spomenute biblioteke. Riječ je o monografijama Idoli i barabe: slavne osobe u književnim djelima (ogled), Gradovi sela dvorci: vodič za literarne turiste, Klasici ostavljeni mačkama: pokušaj drukčijega čitanja književnih tekstova i Blagovati na tragu klasika (književna »kuharica«). U radu ću pokušati dati odgovor na pitanje o kakvom je žanru riječ u slučaju četiri navedena naslova te u kakvom je odnosu prema ostatku književnih interesa i ostvarenja Irene Lukšić., While to the reading public Irena Lukšić is surely best known as our principal translator of Russian literature, her decades-long toil in the field of literature extended far beyond translation. She was a prominent scholar of Russian emigre literature, as well as an exceptionally fertile prose writer and, last but not least, an important editor. The world-literature series In the Wake of Classics, which she edited for fifteen years, includes four rather unusual publications of her own, a kind of by-products of her editorial work. The paper will attempt to answer the question to which genre possibly belong the books Idols and Rascals: Famous People in Literary Works (an Essay), Towns Hamlets Castles: a Guide for Literary Tourists, Classics Left to Cats: an Attempt to Read Literary Texts Otherwise and Feasting in the Wake of Classics (a Literary »Cookbook«) and provide an outline of their relation to Irena Lukšić’s other literary interests and accomplishments.

Dubravko Jelčić, istaknuti povjesničar hrvatske književnosti, tijekom dugogodišnjeg rada otkrivao je i svoju umjetničku stranu. Autorsko traženje započinje još u mladosti i po tome nije poseban. Profesionalna raznovrsnost prisutna je još kod nekih povjesničara hrvatske književnosti, npr. Antuna Barca i Slavka Ježića. U ovom radu istražit će se Jelčićevo eksperimentiranje od mladenačkih stihova preko dnevničke proze, publicistike i romana., Dubravko Jelčić, a prominent historian of Croatian literature, also discovered his artistic side during many years of his work. His auctorial search began in his youth and has not been very remarkable. Professional diversity is also present in some historians of Croatian literature, such as Antun Barac and Slavko Ježić. This paper will explore Jelčić’s experimentation from youthful verses through diary prose, journalism to novel.

Moguće razloge visoke razine čitanosti i popularnosti popularnih književnih žanrova nalazimo i u sociopsihološkim aspektima iz kojih proizlaze dvije osnovne funkcije popularne literature općenito – njezina zabavna funkcija i mogući eskapizam, u okviru kojih publika istražuje svoju potisnutu nutrinu, skrivene želje te iskušava vlastite granice koje zamišljeno ispunjava lakokonzumirajući tekst. Ako je čin čitanja popularnih književnih žanrova istovremeno i čin otpora svakodnevnom životu, ali i prostor unutarnje slobode modernoga pojedinca, popularnost žanrova popularne književnosti jest neupitna., Possible reasons for the high readability and popularity of this genres are also found in the socio-psychological aspects from which two basic functions of trivial literature in general arise – its entertaining function and escapism, within which the audience explores its suppressed insides, its desires, which are then consumed by the trivial text imaginatively fulfilling. If the act of reading popular literary genres is at the same time an act of resistance to everyday life, but also a space of the inner freedom of the modern individual, the popularity of genres of popular literature is beyond question.

U prvome dijelu analize dosadašnji znanstveni zaključci uspoređeni su s podatcima u izvornim dokumentima na uzorku Hvarskoga kazališta tijekom 18. st. te je uočeno njihovo nepodudaranje. Potom je provedena analiza nazivlja po autorskom i žanrovskom parametru te je utvrđeno stanje struke. U završnome dijelu analize izvodi se zaključak koji se po istim parametrima autorskoga i žanrovskoga dodatno kontekstizira prikazom različitih metoda, kojima su se u povijesti kazališta predstavljala stilskopovijesna razdoblja koja prethode i ona koja slijede nakon 18. stoljeća. Donosi se sumarni zaključak o načinu na koji se povijest književnosti i kazališta ophodi prema dometima izvedbenih umjetnosti u 18. stoljeću u periodizacijskim cjelinama hrvatskoga kazališta. U 18. st. autorstvo se kao vrijednost i kao podatak, koji se bilježi ili pamti, nalazi u krizi. Takav zaključak pomaže u razumijevanju kulturnoga i društvenoga položaja istih parametara u suvremenosti., Hitherto prevailing, science inferences are not always conforming with the original documents of the history of theatre. The sample for the science verification is the repertoire of the Hvar Theatre. This paper examines the parametres of authors and genres and gives the conclusions about the theatre activity and science field condition. By the same parametres, the conclusion is put in the context by the presentation of different methods of description of the history intervals before and after the period in the centre of interest. It holds to the conclusion about the rank and the scope of the art performances in the 18th century in the context of entirety of the division into periods of the Hvar theatre until the present time. The data of author in the 18th century was in crisis, as it is in the 21st century. That could help to explain the contemporary socio-cultural conditions.

U prvome dijelu članka uspoređuju se postojeće odredbe pojma domovine u hrvatskome jeziku te ih se postavlja u odnos s odredbama u drugim europskim jezicima. Ta je usporedba poticajna za omjeravanje suvremenih znanstvenih i općih pojmova s razumijevanjem tekstova iz prošlosti. Primjena mogućih značenja pojmova domovine i nacije na stariju hrvatsku književnost daje nov impuls kritike donedavnih dominantnih ideja da bi naciju i domovinu određivalo pretežito moderno doba, od romantizma do danas. U francuskoj i njemačkoj kulturi prije romantizma, na kraju 18. i početkom 19. stoljeća gospođa de Staël komentirala je »duh nacije« posredstvom Montesquieuova prepoznavanja nacionalnoga duha u književniku 18. stoljeća, klasicistu Voltaireu, a u hrvatskoj kulturi prema kriteriju književnoznanstvenih interpretacija hrvatskoga kanona, odgovor upućuje na Junija Palmotića, književnika baroknog 17. stoljeća. Povezanost domovine i nacije kroz razmišljanja gospođe de Staël, kao i Montesquieua, Voltairea, Palmotića, prigoda je da se istaknu – napokon i u Hrvatskoj – sve glasnije kritike donedavno dominantnih tumačenja netom izdvojenih ključnih pojmova. To se često naziva »modernističkim obratom« prema kojem je nacija fenomen koji nastaje krajem osamnaestog stoljeća te »konstruktivističkim obratom« prema kojem naciju ne čine »objektivni« kriteriji poput zajedničkoga jezika, podrijetla, sudbine, nego zajedničko vjerovanje u te kriterije. Važan obol debati dali su Henfried Münkler i Caspar Hirschi: pristupajući problemu iz isključivo konstruktivističke perspektive, početke modernoga nacionalističkog diskursa pomaknuli su iz devetnaestog duboko u petnaesto stoljeće, u vrijeme renesanse, identificirajući humaniste kao njegove ideološke začetnike. Tzv. modernistički obrat niti je toliko obrnuo vrijednosti niti je toliko modernistički. Ono što je Voltaire za francusku naciju, povjesničari hrvatske književnosti prepoznali su u životu i djelu Junija Palmotića. O duhu hrvatske nacije u djelu Junija Palmotića najutjecajnije su tekstove tijekom 20. stoljeća pisali Branko Vodnik (Drechsler), Wilfried Potthoff, Rafo Bogišić, Nikola Batušić, Vlaho Bogišić, Fedora Ferluga-Petronio, Dunja Fališevac i Divna Mrdeža Antonina. Prikazom odnosa ključnih pojmova unutar pojedinih tekstova te njihovoj primjeni na Palmotićeva djela, a poglavito na dramski tekst Pavlimir, utvrđen je aktivan Palmotićev odnos prema pojmovima domovine i nacije., The first procedure is to compare the existing determinations of the notion of homeland in the Croatian language and in the relation with the other european languages. This comparison induces the proportions of scientific and general notions with the comprehension of readings from the past. In the focus is the oeuvre of Junije Palmotić, included in the criticism of the »modern« position of the notion of the nation (with remarks of Henfried Münckler and Caspar Hirchi), especially when contrast with Mme de Staël, Montesquieu and Voltaire. Palmotić’s oeuvre is for Croatian literature that Voltaire is for the French literature. A contrastive reading of papers of B. Vodnik, W. Potthoff, R. Bogišić, N. Batušić, V. Bogišić, F. Ferluga-Petronio, D. Fališevac and D. Mrdeža Antonina gives the clearer conception of the nation spirit in the ancient croatian literature. The application of the key notions on Palmotić’s play Pavlimir reveals the active relations of the epoch to the concept of homeland and nation.

Hrvatsko domoljubno pjesništvo izraz je povijesne sudbine hrvatskoga naroda. U njemu žive glasovi domovinskih ljepota, narodnih pravica, velikih i malih ljudi i njihovih udesa, ali ne manje i slike uništenih gradova, spaljenih ognjišta, propalih dvora, riječju: slike njezina povijesnog trajanja i usuda. Neovisno o časovitim estetskim iskušenjima i raspoloženjima pojedinog imena i mogućnostima jezika da to izrazi, zajednički im je doživljaj domovine kao ‘broda koji neće potonuti’ jer se snagom svojega duha i genija ‘zapisao u zvijezde’ koje će njegovu plovidbu iz nesigurne prošlosti i teške stvarnosti usmjeravati sretnoj i sigurnoj budućnosti., Croatian patriotic poetry is an expression of historical fate of the Croatian people. Therein lie the voices of the homeland’s beauties, folk justice, great and little men and their life events, not forgetting the pictures of destroyed cities, burnt homes, ruined palaces, in words: the pictures of its historical duration and destiny, irrespective of the momentary aesthetic challenges and moods of a single name and possibilities of the language to express it. Their common impression of the homeland is gathered in a ‘ship that shall not sink’ because thanks to the power of its spirit and genius it has found its place among the stars’, which will direct its sailing from an uncertain past and difficult reality towards a happier and safer future, with the pledge consisting in values legitimized by the community’s deepest identity, such as bravery, heroism, reliability, loyalty, hospitability, godliness, religion, friendship and similar. Each of the listed attributions of the Croatian poetry has numerous examples of poems and poetic images whose frequency speak for the deep connection of the Croatian man with his country. Greater structures are intertwined with the power of core characters, showing their referentiality when observed within the speech of more frequent literary topoi, metaphors, poetic images and motives. Among those with the highest frequency stands out a motive/symbol of the country (sea, mountains, lands, lands, landscapes, places…), followed by the metaphor of a small nation with great history, a metaphor of long centuries of unfortunate past and devastated lands (devastated and wounded, weeping Croatia), then the figure/metaphor of the opponent (the Ottomans, Venetians, Habsburgs, Germans, individuals/’others’), metaphor of great men, heroes and national victims, the topos/metaphor of the Christian affiliation to Europe and its reluctance to ‘our cause’ (bulwark of Christianity); followed by the figure of an ‘unfortunate people’ (refugees, immigration/foreign countries, war camps, displaces persons, prisons, political emigration), topos of the ‘holy places’ (torment, shrines, scaffolds, execution grounds…), figure/metaphor of the language etc.

Drama Elvisa Bošnjaka Nosi nas rijeka (2002.) kritički se odnosi spram nekih od sistemskih sastavnica hrvatskog modernog društva tematski podsjećajući na program Heimatkunsta kao jednog od važnijih književnih proglasa antimodernističkih tendencija s početka 20. stoljeća na njemačkom govornom području. Bošnjak u drami skriveno postavlja u fokusni interes kapitalističku ekonomiju i društveno uređenje s kojima se obračunava kroz sinegdohično kritičko zapažanje, bez izravnog poziva na promjenu svijeta, usmjeravajući se na iskustveno dostupne sadržaje ili aspekte tematskog kompleksa kada do izražaja dolaze partikularni spoznajni interesi, ali i potisnuti, neimenovani strahovi u suočenju s modernom svakidašnjicom., Elvis Bošnjak’s drama Nosi nas rijeka (2002) critically refers to some of the systemic components of the Croatian modern society, thematically referring to Heimatkunst program as one of the most important literary proclamations of antimodernist tendencies from the beginning of the 20th century in the German speaking area. Author observes the capitalist economy and social organization through a synecdoche critical observation, without the direct desire to change the world.

Tema je rada novo čitanje i inscenacija Robinje Hanibala Lucića iz 2003. godine, nastala u suradnji Hvarskoga pučkog kazališta i redateljice Ranke Mesarić. U radu se analizira redateljičino čitanje Robinje kao priče o »ljubavnoj odgodi« koja podvlači temu traume i nasilja nad ženom. Rad propituje mogu li se pukim kraćenjem izvornika i pouzdanjem u ljepotu njegova izraza zaliječiti mjesta koja neupitno simboliziraju dominaciju patrijarhalnog i kupoprodajnog diskursa i zbog kojih ženski glas nema priliku posvjedočiti svoju traumu., The subject of this paper is new reading and stage setting of The Slave Girl by Hanibal Lucić in 2003, produced by Hvar Public Theatre and a director Ranka Mesarić. The paper analyzes the director’s reading of The Slave Girl as a story about »love delay« which subsumes the themes of trauma and violence against women. The paper questions whether it is possible by shortening the original script and relying on the beauty of its expression to heal the spots that clearly symbolize the dominance of the patriarchal and trade discourses and due to which the female voice does not have the chance to witness its trauma. Furthermore, it is analyzed whether the setting of the play in Hvar’s ambient, that figures as the surreal homeland refuge, could enable the rehabilitation, i.e. whether the »delay« is indeed the point of contemplation and healing or just an escape from the suppressed trauma.

U radu se analizira suvremena hrvatska dramska produkcija od 1990. do danas u kontekstu nagrada za poticanje dramskoga pisma, ponajprije Nagrade Marin Držić koju dodjeljuje Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, ali i ostalih nagrada za suvremenu hrvatsku dramsku riječ. Pored šireg razmatranja motiva, mehanizama i uopće problematike nagrađivanja kao poticanja nacionalne dramske produkcije, nastoje se razmotriti i stvarni učinci dodijeljenih nagrada na objavljivanje i, napose, izvođenje dramskih tekstova te uopće na njihovu recepciju, prijepori kojima je proces nagrađivanja rezultirao, kao i udio nagrađivanja u kanonizacijskim procesima., The paper examines the contemporary Croatian drama from 1990 till today in the context of Croatian literary awards for playwriting, such as Marin Držić Award established by the Ministry of Culture, and other similar awards. The paper discusses the motives and mechanisms behind the Croatian literary awards, as well as the idea of using literary awards to stimulate national playwriting, and considers the effects of literary awards in publication, theatre production and reception of awarded plays, the debates initiated by the literary awards, and the role of literary awards in canon formation.

Reprezentacijom domovine u izabranim tekstovima suvremene hrvatske popularne kulture bavit ćemo se analizirajući literarni tekst i tekstove popularnih domoljubnih pjesama, tražeći odgovore na pitanja do koje nas mjere određuju osjećaj pripadnosti i emocionalna topografija, na koji način doživljavamo domovinu i domoljublje te što je, dakle, domovina i je li ona tek fikcija.

U suvremenom hrvatskom kazalištu uočljivo je da su neki od hrvatskih dramatičara češće surađivali s određenim redateljima, odnosno da su se neki redatelji rado laćali novih dramskih tekstova pojedinih dramatičara. Spomenimo primjerice suradnju Mate Matišića najprije s redateljem Marinom Carićem a potom s Božidarom Violićem, ili Filipa Šovagovića s Paolom Magellijem, ili činjenicu da je više dramskih tekstova Elvisa Bošnjaka režirala Nenni Delmestre, a RobertRaponja potpisao nekoliko režija dramskih tekstova i Borisa Senkera i Mire Gavrana. Rad se bavi načinima ostvarenih suradnji, analizira poticaje takvom poetičkom prepoznavanju, a istražuje i koji su mogući impulsi u dramskim tekstovima ponukali pojedine redatelje da ih uprizore., In contemporary Croatian theatre it is noticeable that some of contemporary Croatian playwrights more often collaborate with particularly theatre directors and that some directors often work on new plays of particular playwrights. Mate Matišić worked first with director Marin Carić and later with Božidar Violić, Paolo Magelli directed three plays of Filip Šovagović, Nenni Delmestre worked on plays and dramatizations of Elvis Bošnjak, and Robert Raponja directed more plays of Boris Senker and Miro Gavran. The paper discusses those creative collaborations, researches the impulses of poetical recognition and analyses which motives in plays could have inspired the directors.

Rad opisuje, analizira i propituje uspostavu filmskoga kanona te njegovo širenje i različite promjene u fazama filmske povijesti. Kako razlozi formiranja kanona mogu biti različiti, ovisno o tome pristupa li mu se iz pozicije filmske kritike, historiografije ili teorije, rad u početnom dijelu analizira probleme vezane za ta pitanja, a osobito problem osobnih preferencija pri naglašavanju vrijednosti pojedinog filma, redatelja/autora ili filmskog korpusa. Prvi se dio rada tako fokusira na opis ranih estetskih okvira pri uspostavi filmskoga kanona 1920-ih ističući različite tipove razloga njegova održavanja. Potom se analiziraju dvije kritičke tendencije u povijesnoj dinamici razvoja filma, jedna koja zadržava stara, a druga koja preuzima nova estetska načela razdoblja. Posljednji dio rada opisuje situaciju kanoniziranja pojedinih filmova i redatelja u hrvatskoj filmskoj kulturi, poput Branka Bauera te različitog vrednovanja njegova dva filma, Ne okreći se sine i Samo ljudi.

U članku se, na dva primjera iz povijesti hrvatskoga kazališta, postavlja pitanje o odnosu između kazališta, odnosno njegova dramskog repertoara, i književnoga (dramskog) kanona. U polemikama s Josipom Bachom (1919.) i u eseju "O našem dramskom repertoaru" (1948.) Miroslav Krleža zagovara stajalište prema kojemu je književni kanon podložan promjenama. Kazalište je u tom procesu jedno od mjesta provjere vrijednosti starijih i novijih dramskih tekstova. Stjepan Miletić u knjizi 'Hrvatsko glumište' (1904). naknadno formulira umjetnički program koji je provodio kao intendant Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu (1894.-1899.). S njegova stajališta, kanon je trajan i stabilan, a funkcija je kazališta da kanonska djela "predoči" svojoj publici. U oba primjera kazalište nije institucija koja izravno sudjeluje u tvorbi književnoga kanona.

Termin "žensko pismo" u hrvatskoj se književnosti koristi tek od prije nekoliko desetljeća, iako u praksi već postoji nekoliko stoljeća. U ovom se radu razmatraju svjetski feministički pokreti kao pozadina ženskog pisma, s analizom mađarske recepcije i mjesta hrvatskog ženskog pisma u mađarskom književnom kanonu. Rad daje kratak prikaz utjecaja hrvatskog ženskog pisma na mađarsku književnost, posebice na mađarsko žensko pismo.

Semantičko polje kanona uključuje niz atributa koji sudjeluju u formiranju pojma. Cesarec je zaslužan u eksportiranju kanona socrealizma u jugoslavensko/hrvatsko društvo

U radu se iznosi pet temeljnih pretpostavki za razmatranje odnosa kanona receptivne književnosti kakva je hrvatska prema centrima u kojima se definira svjetska književnost. Tri su pretpostavke aksiomatske – singularnost, nesumjerljivost, optimalnost – a daljnje dvije – pozicija polu- periferije, razvijeni modeli cirkulacije – se temelje na njima, kao i na nedavnim doprinosima (WReC, Beecroft) raspravi o statusu svjetske književnosti. Slijedom navedenih pretpostavki, navode se i tri zaključka o poželjnom odnosu dvaju sintagmi iz naslova rada: revalorizacija s obzirom na model književne cirkulacije, isticanje posebnosti polu-periferije, te usredotočenost na komunikaciju kanonom.

Filmska umjetnost od početaka je imala teškoća u uklapanju u kanone i sustav umjetnosti, unatoč ranim zagovornicima filma, kaošto su mnogi avangardisti, ili kritičari i pisci već obrađivani u hrvatskoj filmologiji. No pođemo li od financiranja filma u Hrvatskoj, usporedba podataka Ministarstva kulture i HAVC-a lako će potvrdidti stavove književnika i kritičara koji smatraju da je film u boljem položaju.

Književnokritičkom opusu Igora Mandića pristupa se najprije posredno, iz perspektive nestabilnog položaja književne kritike u sustavu znanosti o književnosti obzirom na odnos prema teoriji i povijesti, koji se učestalo vidi i predstavlja kao odnos inferiornog (i ne posve znanstvenog) žanra prema dominantnim (i prestižnim) znanstvenim žanrovima. Raskoljena pozicija kritičara, kojemu se u normativnim pristupima odriče pravo na interpretaciju s teorijskim uporištem, a pritom od njega traži odgovorno vrednovanje u smislu pretpovijesnog posla koji bi trebao tek sugestijom olakšati povjesničaru ozbiljan i odgovoran posao kanonizacije, dovodi i kritičare i teoretičare do metafora kojima određuju kritiku kao „prljav posao“ na književnom polju. Zauzimajući se za dignitet kritičarskog posla već u svojim prvim publicističkim tekstovima, Mandić se oštro suprotstavlja tzv. „kabinetskoj kritici“ uime svoje, „tekuće“ ili „praktične kritike“. Budući da je polemičnost otpočetka istaknuto obilježje Mandićeva pisma, u posebnom osvrtu na dvije njegove istaknute polemike – s Predragom Matvejevićem 1975. i Stankom Lasićem 1997. godine – nastoji se pokazati problemski pomak od estetsko-ideoloških pitanja kojima je zaokupljen sedamdesetih do identitetsko-ideoloških u devedesetima. Dok je s Matvejevićem, naizgled odbijajući polemizirati o odnosu elitne i masovne kulture, Mandić utvrđivao kompetencijske i predmetne granice književne i akademske kritike, s Lasićem je, promišljajući o odnosu prema suvremenoj srpskoj književnosti, otvorio pitanja nestabilnih granica nacionalnog kanona. U tom se kontekstu u zaključku otvara tema položaja stranih pisaca u nacionalnom kanonu, budući da problematičnoj aktualizaciji te teme nakon raspada Jugoslavije Mandić posvećuje niz tekstova – od „Književnih mamurluka postkomunizma“(1993.) do „Hitne službe za provjetravanje hrvatske književne garsonijere“ (2001.).

U članku se analizira repertoar Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku u proteklih deset godina koji pak producira fragmentaran pregled kulturno-menadžerskih ili pak redateljskih i glumačkih intervencija unutar premijernih kazališnih izvedaba a koje imaju značajan učinak na trivijaliziranje i komercijaliziranje estetičkih i vrijednosnih problema kazališnog čina. Iako jedina profesionalna scena u Osijeku, ona samo u iznimnom slučajevima nije i konformistička, nefleksibilna i iskazuje volju za preuzimanjem ekonomskog ili pak ideološko- političkog rizika, za eksperimentom u smislu poticanja i ohrabrenja umjetničke inovativnosti.

U prilogu se uspoređuje kanon otprije pedeset godina s današnjim, te se konstatira da su nastupile korjenite promjene. Pokušava se odgovoriti na pitanje zašto je do tih promjena došlo, a potom se nastoji utvrditi koliko je i sam današnji pojam knjižeevnoga kanona drugačiji od nekadašnjega

Polazeći od činjenice da "emisijske" kulture cijene svoje kanone, analiza ukazuje da bi to trebale činiti i "recepcijske" kulture, uzimljući u obzir dakako da su emisijska i recepcijska kategorija u povijesti varijabilne. Rad donosi usustavljen prikaz hrvatske književnosti 16. stoljeća i usustavljen prikaz hrvatske lirike 16. stoljeća u recentnim povijestima hrvatske književnosti, a za ogledni primjer uzima prikaze opusa Marina Držića kao dramatičara i kao liričara u krugu hrvatske leutaško-petrarkističke poezije zadarsko-hvarsko-dubrovačkoga kruga. Uočeni "modi operandi" hrvatskoga i svjetskoga književnog kanona ukazuju da je kanon lirike 16. stoljeća vrlo živ i zanimljiv.

U radu se analiziraju različiti načini na koje su autori i djela iz književnosti engleskoga govornog područja zapadnoga kruga prikazani u povijestima hrvatske književnosti. Oni se usustavljuju s obzirom na kronološki slijed njihove recepcije, kao i stupanj zastupljenosti, po kojemu vodeće mjesto zauzimaju dvojica klasika – W. Shakespeare i G. G. Byron, koje slijede W. Scott, L. Sterne, E. A. Poe, O. Wilde, J. Joyce, T. S. Eliot, E. Hemingway, W. Faulkner i dr. Osim slučajeva u kojima se anglofoni primjeri navode samo kao reprezentativni za određenu književnu pojavu u okvirima njihove nacionalne, europske i/li svjetske književnosti, izdvajaju se i njihove poveznice s hrvatskim autorima i djelima, koje obuhvaćaju raspon od srodnosti bez dodira (tj. analogija), preko prijevodâ i književnokritičkih napisa, do izravnoga utjecaja, odnosno intertekstualnih veza. Analiza pokazuje da je popis autora i djela iz engleskoga govornog područja u povijestima hrvatske književnosti ponajprije oblikovan s hrvatskoga gledišta, ali i da uzima u obzir i njihovu ulogu i značenje u matičnoj, a poglavito i u europskoj i/li svjetskoj književnoj kulturi.

Časopis "Poezija" nastavlja se na časopisnu produkciju što je od pedesetih godina prošloga stoljeća inicirala prakse sastavljanja antologija pjesništva da prema vrijedećim poetološko- kritičarskim modelima emancipiraju hrvatski pjesnički kanon kao modernistički. Časopis Hrvatskoga društva pisaca iznikao 2005. godine modernističku temeljnicu hrvatske poezije identitetski učvršćuje proširujući je novim utokama i odmjerujući njezin sadašnji izvedbeni učinak u odnosu na djela domaćih i inozemnih prethodnika i suvremenika u globalnoj pjesničkoj zajednici. Afirmacijom prijevodne poezije na hrvatskome jeziku i hrvatske poezije u svijetu, časopis pokušava nadomjestiti nedosljedne domaće kulturne politike u domeni nakladništva. Časopis je zarana dijagnosticirao problem znanja o reprezentativnosti autentične suvremene hrvatske poezije utvrđivanjem vlastite metodologije zastupanja jedino pjesništva i govora o njemu, uza punu svijest o proboju alternativnih predstavljačkih modela za poeziju. Časopis "Poezija" bilježi polifoni suvremeni hrvatski pjesnički korpus u sprezi s njegovom neposrednom kritičkom prosudbom i s novijim antologičarskim odabirima koji su zbog svojega višeznačnoga poetološkog sadržaja još uvijek otvoreni. Uređivačka koncepcija časopisa da propitkuje vrijednosne kriterije za konstituiranje jednog pomišljenog kanona suvremene hrvatske poezije sustavno je podržana odabirom i razdiobom pjesničko-kritičarskoga gradiva. Hrvatski standardi ustanovljivanja pjesničkog kanona dozrijevali su na podlozi heterogenih pjesničko- kritičarskih i teorijskih diskursa pa je razumljivo da su u dobu međukulturne diseminacije i nivelacije vrijednosti dvijetisućitih zadržali potrebnu elastičnost u očuvanju nacionalnoga pjesničkoga koda.

Polazeći od pretpostavke da su proizvodi masovne (a ponekad i popularne) kulture pa tako i popularne televizije – poput prijenosa nogometnih utakmica, sapunica ili reality programa dio šire strategije ušutkivanja, manipuliranja i smirivanja naroda (N. Chomsky), autorica će na primjerima iz hrvatskog medijskog prostora pokazati njihove manipulativne potencijale. Propitat će se i narativi ovih triju medijskih formi te pokušati razložiti njihove estetske i komunikacijske vrijednosti. Propagandna potentnost popularnih televizijskih oblika također je čimbenik kojega se u radu neće zanemariti, već će ga se razumijevati temeljnim mehanizmom "dresiranja naroda", odnosno manipuliranja širokim gledateljskim masama.

Zbornik donosi priopćenja s međunarodnoga znanstvenog skupa iz niza Komparativna povijest hrvatske književnosti, koji je po dvadeseti put održan u Splitu, u okviru manifestacije "Knjiga Mediterana" Književnog kruga Split, 28. i 29. rujna 2017. godine, a u organizaciji Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Radovi domaćih i inozemnih znanstvenika posvećena su temi kanona u književnosti, procesu kanonizacije, hijerarhijskim odnosima unutar kanona, dekanonizaciji i rekanonizaciji, odnosu kanona različitih umjetnosti te odnosu različitih nacionalnih kanona.

U prvome dijelu rada utvrđuje se suvremena klasifikacija opusa Julesa Vernea i uvodi pretpostavka prijevoda kao poticaja za potencijalnu popularnost književnika izvan granica svojega jezika. U drugome dijelu ta se hipoteza provjerava na primjeru recepcije Julesa Vernea u Hrvatskoj ponajprije prema prosudbama njegova suvremenika Augusta Šenoe. Najprije je analizirano Šenoino poimanje pojmova pučkoga i popularnoga u književnosti, a potom je prikazana promjena Šenoinih prosudaba "popularnoga" Vernea pod utjecajem vremenske opstojnosti i recepcije dramskih adaptacija njegova djela, konekstualizirano Šenoinim zapisima "Naša književnost", "O hrvatskom kazalištu" i "Zagrebulje"

U raspravi se analizira kkji su razlozi za nastanak popularne pjesme, kako je ona strukturirana, kakav joj je društveni položaj. Posebno se autor bavi sadržajem popularnih pjesama kao i povijdsnim kontekstom te naglašava vezanost uz melodiju kao bitnu sastavnicu. Naglasit će da negativan odnos prema umjetničkoj tradiciji polazi od prolaznosti koja je suprotstavljena trajnosti a koja omogućuje i neobrazovanima da razumiju. Popularna pjesma polazi od pretpostavke da je svijet fragmentaran i da je čovjek fragmentaran, što čini silku modernog svijeta i zato popularna pjesma i ima toliko ljubitelja. NAjveća vrijednost popularne pjesme leži u činjenici da je ona spasila umjetničku liriku od nestajanja i zaborava. Uglazbljeni tekstovi igraju u životu slušatelja onu istu ulogu što ju je nekad igrala umjetnička poezija koja se u međuvremenu pretvorila u lektiru za pjesnike nalik na rasprave u znanstvenim časopisima. Popularna pjesma nudi dvije komponente koje čitatelj traži: idenitfikaciju i demokratičnost a okrenutost sadašnjosti čini neke od popularnih pjesama trajnima.

U fokusu ovoga članka nalazi se pojam popularne književnosti u epistemološkom smislu izgradnje jezika u znanosti o književnosti, odnosno obrazlaganje i moguće razlikovanje pojma popularne književnosti od alternativnih, a u hrvatskoj književnoj znanosti uvriježenih pojmova trivijalne ili zabavne ili niske ili masovne ili petparačke književnosti. Pokušat ćemo skicirati djelokug pojma i uvjete njegove upotrebe u suvremenom kontekstu., The focus of the present article is the concept of popular literature in the epistemiological sense of language construction within literary science, i.e. explanation and possible distinction of the concept of popular literature from the alternative accepted concepts (by the Croatian literary science) of trivial or entertaining, low, mass or cheap literature. We shall try to sketch the scope of the concept and the conditions of its use in the contemporary context.

U članku se raščlanjuje manje poznata drama u četiri čina cvelferske autorice Mare Švel-Gamiršek naslovljena Đuka Ivanov, napisana na samom koncu tridesetih godina 20. stoljeća te se argumentirano smješta pod okrilje socijalno angažirane drame sa snažnim naturalističkim predznakom. Unatoč naznakama da je drama trebala biti uprizorena u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu za vrijeme intendature Julija Benešića i Aleksandra Freudenreicha, Đuka Ivanov je po prvi puta objavljen tek 2015. godine u Osijeku.

Razlika između termina pučka i popularna književnost objašnjava se uz pomoć lirskog teksta 'Ajde, Kato, ajde, zlato'. Analizom stihova pjesme i dodatnih stihova za koje je zaključeno da ih treba odbaciti, autor ustanovljava da je u pučkoj književnosti tekst podložan promjenama te da nema utvrđeno autorstvo. Obrnuto je u popularnoj knjiežvnosti gdje vrijede autorska prava. Također se razlikuju po namjeni: pučka književnost namijenjena je puku, a popularna knjiežvnost svima. Razlozi su povijesni, pa pučka i popularna književnost zapravo pripadaju dvjema različitim epohama. Kada pučka knjiežvnost počinje nestajati zbog promejna u društvu uočava se pojava popularne književnosti. Pučka književnost dvjetala je onda kad je između puka i viših slojeva bio golemi jaz, ne samo imovinski nego i u obrazovanju. Puka više nema u tradicionalnoom smislu riječi, pa nema ni umjetničkih proizvoda kojji bi isključivo njemu biil namijenjeni, dok sve više prevladavaju razni oblici popularne književnosti. Odgovor na pitanje jesu li pučka i popularna književnost jedno ili dvoje, mora glasiti: dvoje, ali jedno za drugim.

Filmski žanr kompleksna je kategorija filmske komunikacije, a kako su se i drugi modernistički autori služili elementima žanra, zanimljivim se čini razmotriti koliko je prisutan ovaj način stvaralaštva u opusu Vatroslava Mimice. I uistinu - i u animiranim filmovima (Inspektor se vratio kući!) i kroz čitavu igranofilmsku karijeru, žanrovsko je veoma često prisutno i važno. Rani filmovi, U oluji i Jubilej gospodina Ikla, posjeduju elemente melodrame, trilera i komedije, velika modernistička trilogija, barem u filmovima Prometej s otoka Viševice i Ponedjeljak ili utorak može se shvatiti prožetom snažnim elementima drame, a dramom se mogu nazvati i Hranjenik i Posljednji podvig diverzanta Oblaka. Događaj se u velikoj mjeri doima kao triler, prema kraju priče i kao horor, a neka su ostvarenja sasvim kompatibilna s povijesnim filmom (Seljačka buna, Banović Strahinja).

Od ukupno pet poznatih bojnih listova barem djelomične hrvatske provenijencije, list Sudrug zagrebačke 25. domobranske pješačke pukovnije jedini je gotovo u cijelosti dostupan istraživačima. Od 25. rujna 1915. do 24. listopada 1918. tiskana su ukupno 84 broja, uglavnom na ruskom, manjim dijelom na talijanskom bojištu, opsega četiri do 16 stranica, u nakladi po svoj prilici manjoj od 100 primjeraka, pri čem su borbe narušavale planirani tjedni tempo izlaženja. Glavninu brojeva uredio je pričuvni natporučnik Ivo Klučka, inače zagrebački gimnazijski profesor, među suradnicima bili su Branimir Knežević, Milivoj Jambrišak, Rikard Kraus i Kosta Premužić, no većinu prinosa potpisali su danas nepoznati dočasnici i domobrani, a dio je ostao skriven iza pseudonima. Autorova raščlamba tematskih slojeva, odjeka i recepcije Sudruga zasnovana je na inozemnim radovima o sličnim vojničkim listovima te na hrvatskoj literaturi o usmenoj, pučkoj i popularnoj kulturi. Zaključno, ustanovljuje se da je riječ o vrijednom izvoru za raznolike pristupe književne, kulturne i vojne povijesti, kojega bi valjalo uzeti i kao poticaj za produbljenija istraživanja. Kao ilustracija poetičkoga šarenila Sudruga, prijepis deset u njem objavljenih izvornih pjesama dan je u prilogu.

Rad propitkuje raspon i iskazne oblike parodijske žanrovske strukture u proznom i pjesničkome djelu Ante Kovačića, čijim odabirom autor utvrđuje svoja poetička i svjetonazorska načela upravljena dekanonizaciji književnokulturnih praksa u Hrvatskoj na prijelazu 19. i 20.stoljeća. Parodija čini iskazni temelj "Smrti babe Čengićkinje", travestije Mažuranićeve preporodnoga epskoga prototipa. Za Kovačića parodičnost nije prigodna niti dekorativna stilska sastavnica, već stilotovrna strategija renegatstva spram ideoloških i imagoloških zadanosti devetnaestostoljetne hrvatske književnosti, koja osim u tomu protuspjevu zaživljuje u autorovim feljtonima, satiričnim pjesmama i romanima. Kovačićevo je iskustvoparodije transžanrovsko i hibridno, motivirano naglašenom metapjesničkom intencijom o prevrednovanju književne norme i stilotovrnoj tranziciji.Svoje raznorodne parodijske sastavke Kovačić izvodi iz naravi parodije da postupcima pripuštanja zbilje u umjetnički poredak svjedoči o rascjepu pomišljenog i stvarnog.