Search

Rast u zrelosti vjere kao jedan od temeljnih elemenata kršćanskog života u direktnom je suodnosu s pastoralnim djelovanjem kao takvim, a na poseban način s katehezom. Stoga bi pastoralno-katehetski dinamizmi, posebice oni župnoga karaktera, nužno trebali pridonositi trajnom napretku prema sve zrelijoj vjeri i to u svim dimenzijama življenja. Mnogi aktualni pokazatelji upozoravaju na istinsku krizu ne samo procesa sazrijevanja u vjeri nego uopće započinjanja tog procesa, ali i stvarne odluke za rast u vjeri. Područja pastorala i kateheze s odraslima u tome pogledu danas predstavljaju neka od najizazovnijih i najkompleksnijih za ostvarivanje. K tomu, zajednica se kao njihovi osnovni čimbenik također prepoznaje ne samo kao stvarnost na putu napretka nego često i kao izazovni čimbenik u pogledu reprezentacije ambijenta zrelog vjerskog života. U ovom se radu teološko-pastoralno razlučuju izdvojeni osnovni i specifični preduvjeti pastorala i kateheze s odraslim vjernicima u kontekstu zajednice. Ti se preduvjeti prvotno tiču važnih elemenata strukturalnog odnosa osobe vjernika i kršćanske zajednice u pogledu napretka u zrelosti vjere i osobe i zajednice. To razlučivanje tiče se aktualnih aspekata odnosne tematike čija uspješnija realizacija u današnjim društvenim i pastoralnim prilikama može pomoći napretku procesa sazrijevanja u vjeri.

Autor u ovom članku obrađuje problem kriza vjere nekada i danas te uzroka i mogućih rješenja tih kriza koje je kršćanstvo ponudilo u svom povijesnom hodu. Nakon što je protumačio da se pod krizama vjere podrazumijevaju poremećaji u životu pojedinca ili zajednice, istaknuo je da postoje unutarnji i vanjski uzroci kriza vjere. Potom se je osvrnuo na nekoliko najtipičnijih situacija koje su uzrokovale krize vjere tijekom povijesti Crkve. Krivovjerja su bila najveće ugroze vjere iznutra, a progoni vjernika i Crkve u prvim stoljećima predstavljali su izvanjske napade na vjeru globalnih razmjera, a napose progoni od polovice 3. stoljeća. Kao ilustraciju iznio je osvrt sv. Ciprijana, koji je istaknuo da krize vjere u Crkvi mogu nastati uslijed napada izvana, ali je još gore ako nastanu uslijed nejedinstva i raskola koji zahvaćaju Crkvu iznutra. No, osim krivovjerja i raskola, vjeru je iznutra rastakao i grijeh i grešan život mnogih vjernika, što je dovodilo u krizu druge vjernike na koje je grijeh djelovao sablažnjivo. Autor je mišljenja da se krize vjere događaju uvijek iznutra, odnosno kada duša napušta Boga kao svoj temelj, pa i onda kada im impuls dolazi izvana. S druge pak strane, istaknuo je da Sveto pismo često stavlja pred oči vjeru koja dovodi do krize, ali krize shvaćene kao izbor, razlučivanje, izabiranje i odluka. Takvim se krizama služio Isus u svome djelovanju i navještaju, a vidljive su i u mnogim događajima Starog zavjeta. No Isusu tim krizama nije želio dovesti do nevjere ili bezboštva, već naprotiv, izgraditi vjernike za autentičnu, osobnu i čvrstu vjeru. Autor je mišljenja da bi to trebao biti put nadilaska i krize vjere našeg vremena, koja se ne može nadići samo obnovom ili promjenom struktura nego obnovom izravnog i živog zajedništva sa živim Bogom.

Članak je prošireno te izvorima i literaturom opremljeno predavanje pod naslovom »Je li papa Franjo katolik?«, održano 21. travnja 2021. godine na društvenim mrežama Hrvatskoga nadzemlja, službenog projekta Ureda za mlade Splitsko-makarske nadbiskupije. Autor u članku pokazuje i dokazuje da pitanje »Je li papa Frano katolik?« boluje od medijskog senzacionalizma, s jedne strane, i neutemeljenog i pretjeranog žara za obranom crkvenoga nauka i discipline od, ipak, etički opravdanoga, teološki neupitnoga i ekleziološki prihvatljivoga drukčijeg katoličkog stila i mentaliteta pape Franje, s druge strane. U tom smislu autor u članku predstavlja neke povijesne primjere, upućuje na crkvene učiteljske izvore, posebno na nauk Drugoga vatikanskog koncila, iznosi kritičke teološke analize i nudi prikladne teološke argumente pomoću kojih se razabiru prava narav i motivi zabrinutosti crkvenih kritičara pape Franje. Volja za »osvajanjem prostora Crkve« i čuvanjem statusa quo, ustrajavanje na plitkom uvjerenju »da se tako uvijek radilo«, okamenjeni mentalitet koji odbija poziv na obraćenje i misijsku preobrazbu crkvenih struktura i pastoralnog djelovanja otkrivaju se kao glavne zapreke u prihvaćanju drukčijeg stila, novih gestâ i nekih izjava pape Franje koji ga nedvosmisleno potvrđuju zrelim plodom koncilske obnove Crkve i istinskim darom Duha Svetoga Crkvi koja »u vlastitom krilu obuhvaća grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove« (Lumen gentium, 8).

U radu se propituje navodna komplementarnost znanosti i vjere u tumačenju stvarnosti. Temeljem relacija neodređenosti za dvije veličine koje karakteriziraju istinitost znanstvene odnosno, vjerske spoznaje, pokazuje se kako sve manja neodređenost znanstvenih, uzrokuje sve veću disperziju i maglovitost vjerskih spoznaja.

U radu se propituje navodna komplementarnost znanosti i vjere u tumačenju stvarnosti. Temeljem relacija neodređenosti za dvije veličine koje karakteriziraju istinitost znanstvene odnosno, vjerske spoznaje, pokazuje se kako sve manja neodređenost znanstvenih, uzrokuje sve veću disperziju i maglovitost vjerskih spoznaja.

Polazeći od sintagme »za slobodu nas Krist oslobodi« (Gal 5,1) i stavivši je u kontekst nekih suvremenih poimanja slobode, autor u ovomu radu istražuje Pavlovo poimanje slobode na temelju Poslanice Galaćanima koja je označena kao Magna charta libertatis christianae. U prvoj cjelini rada smješta tu sintagmu u povijesni kontekst nastanka poslanice, iz čega je vidljivo da je njegov govor o slobodi posve određen konkretnim stanjem vjernika u galatskim crkvama, njihovom dilemom vraćanja pod Mojsijev Zakon pod utjecajem nekih vjerovjesnika koji su se ušuljali u crkve Galacije nakon Pavla. I to vrlo konkretno poimanje slobode izrasta ponajprije iz kristološke vjere o Božjem ostvarenju spasenja u Kristu. U tomu smislu može se reći da Pavao spasenjski učinak poruke evanđelja izražava pojmom »oslobođenje«, što je jedinstveno u Novomu zavjetu.

U osnovne pastoralne izazove koje nameće sekularizacija ulazi vjerska ravnodušnost, odnosno smanjenje vjerskoga života i nedostatka osjećaja crkvenosti. Ako se uzme da je vjera put kojim se može spasiti, onda se vjera i njezina primjena u životu odnosi na bît Crkve i njezina poslanja. Sukladno tomu pisac, teološko-pastoralnim načinom evanđeoske prosudbe, na temelju znanstvenih istraživanja, povezuje odnos vjere i pastorala u crkvenom životu, u Europi i Hrvat­skoj, a potom govori o uzrocima i razlozima smanjenja vjere i crkvenosti. Raščlanjujući kulturno surječje hrvatskoga društva i pastoralni rad, govori o vjeri kao milosnom daru, za koji treba stvarati plemenito ozračje, da bi se što plodonosnije umnožila u vjernicima. Potom autor predlaže pastoralne smjernice o nužnosti pastoralne metanoje i načinu produbljenja vjere i crkvenosti.

Usvajajući općeprihvaćenu složenost pojmova “znanje” i “spoznaja”, autor u ovom radu pokazuje kako se ni znanje ni spoznaja ne mogu i ne smiju redukcionistički poimati u smislu njihova reduciranja samo na umni i racionalni (u)vid stvarnosti. I jedna i druga stvarnost ulaze u područje onoga što označujemo kada govorimo o integralnom ljudskom iskustvu, o uvažavanju, naime, apriorne i aposteriorne interakcije spoznavajućeg subjekta i spoznajnog/spoznatog objekta. U takvom svjetlu vjera se pokazuje kao specifično znanje navezano na pred-odluku, na stajalište koje zbilju ostavlja otvorenu transcendenciji, ustvari, konačnom smislu. Vjeru se može označiti kao specifično znanje o svim drugim znanjima, kao utemeljenje, određenje i kvalificiranje drugih znanja njihovom usmjerenošću cjelini zbilje. Do takvih uvida autor dolazi analizom teorije spoznaje i ograničenja svakoga znanja.

U ovome se radu prati vjernički i pjesnički put Đure Sudete i Antuna Branka Šimića, kao i vjernički put njihovih lirskih subjekata. Obojica pjesnika i oba lirska subjekta suočavaju se s bolešću i s patnjom. Đ. Sudeta i njegov lirski subjekt postojani su u vjeri te bol, muku i smrt prihvaćaju s franjevačkom poniznošću i mirom, iskazujući duboko povjerenje u Božji plan. Ne bježe od svojega straha, nego ga vjerom pobjeđuju. A. B. Šimić i njegov lirski subjekt, nakon djetinje vjere i povjerenja u Božji naum, udaljuju se od Boga, tražeći odgovore na dublja egzistencijalna pitanja. U njima se prepoznaju vjerske sumnje i bifurkacije. Uspoređujući ih s biblijskim likovima, zaključuje se da su Sudeta i njegov lirski subjekt slični starijemu sinu iz prispodobe o izgubljenu sinu iz Lukina evanđelja (Lk 15, 11–32) koji je stalno vjeran ocu, a Šimić i njegov lirski subjekt mlađemu sinu, koji želi istražiti i upoznati život izvan očinskoga doma pa eksperimentira na društvenom, duhovnom, ćudorednom, religijskom i drugim životnim područjima. Usprkos kušnjama Šimić i njegov lirski subjekt na kraju se vraćaju u očevo okrilje snažnom augustinovskom vjerom. Sudeta – pomiren s bolešću i pokoran, Šimić – nepomiren i buntovan, u konačnici se prepuštaju Božjoj volji i Božjemu planu. Smrt im nije strana; prihvaćaju je otkrivajući u njoj sastavni dio života i njegov dublji smisao.

U prvom dijelu članka izlažu se temeljne značajke religioznosti mladih. Ukazuje se na njihovu distanciranost od institucionaliziranih oblika religioznosti, ali se isto tako ukazuje na njihovu duboku žudnju za pravednijim i humanijim svijetom što se predstavlja kao prilika u općem ljudskom i vjerskom odgoju novih naraštaja kojima će pripasti Europa sutrašnjice. U tom odgoju, smatraju autori, veliku ulogu može odigrati lik BD Marije, ako ga se na ispravan način predstavi suvremenim mladima. Potom u drugom dijelu članka, u tri podnaslova, autori ukazuju koje bi značajke lika BD Marije trebalo staviti pred suvremene mlade, a u pogledu izgradnje njihova identiteta. Autori u prvi plan stavljaju Marijin rast i sazrijevanje u vlastitoj vjeri, potom ukazuju na Marijino zauzimanje za izgradnju boljega svijeta te, naposljetku, isti-ču ostvarenost Marijina života kao nešto što može nadahnuti mlade u njihovu rastu i sazrijevanju.

U sklopu projekta “Kršćanski identitet i kvaliteta bračnog i obiteljskog života” autori istražuju na koji se način u Hrvatskoj očituje vjera u obitelji. Prema crkvenom nauku obitelj je “kućna Crkva” i osnovna zajednica odakle treba proistjecati svekolik ljudski i kršćanski odgoj. Prema tom istom nauku temeljni načini očitovanja vjere u obitelji bili bi zajednička nedjeljna euharistija, obiteljska molitva, razgovor o vjeri i odgoj u kršćanskim vrednotama. Prema našem istraživanju ispitanici svoju vjeru u obitelji u većem broju izražavaju obilježavanjem vjerskih blagdana (92,0 %) i blagoslovom kuća (84,8 %). Razmjerno je visok postotak onih koji to čine i vjerskim odgojem djece (73,4 %) i pohađanjem nedjeljne mise (50,3 %). U odnosu na prijašnja vremena smanjuje se broj onih koji razgovaraju o Bogu i vjerskim temama (46,9 %). Razmjerno visok postotak ispitanika živi svoju vjeru izvan obitelji (40,6 %), dok je nizak broj onih koji čitaju Bibliju (22,9 %) i njeguju obiteljsku molitvu (14,3 %). Glede diferencijacija valja zapaziti znatno veći izražaj vjere u žena negoli u muškaraca, te izraženiju vjersku praksu u manjim mjestima. Prema tome, ne poklapaju se prioriteti koje ističe crkveni nauk s prioritetima vjernika. Nadalje, Crkva bi se trebala pozabaviti diferenciranim pristupom s obzirom na spol i mjesto stanovanja ispitanika.

Članak promišlja o teologiji i o teološkom radu kao mjestu življenja, refleksije i komuniciranja vjere. Najprije se ukazuje na pogrješna shvaćanja teologije koja polaze od redukcionističkih shvaćanja vjere. Vjera uvijek polazi od Božjega odnosa prema čovjeku. Stoga je teologija, kao mjesto u kojem se objavljena istina komunicira čovjeku, po svojoj naravi mjesto Božje prisutnosti. Drugi dio govori o interakciji vjere i teologije, točnije o njihovoj međusobnoj nerazdvojivosti. Teologija je uvijek teo-logija: polazi od onoga što je Bog rekao (govori) o sebi u povijesti spasenja. To je srž trećega dijela koji razmatra spasenje kao središnju kategoriju koja povezuje vjeru i teologiju, iskustvo i znanost. Četvrti dio bavi se pitanjem same znanstvenosti teologije, s posebnim naglaskom na pitanje metode. U zaključnom se dijelu, pitanjem tko je pravi teolog, pružaju koordinate za ispravnije i koliko je moguće potpunije poimanje teologije i teologa.

Prema M. Heideggeru, filozof Friedrich Nietzsche svojim uzvikom „Bog je mrtav!“ izriče usud čitave zapadne civilizacije i odnos čovjeka spram istine bitka. Njegov govor o Bogu nije potvrda banalnoga ateizma, nego odraz stanja modernoga čovjeka. Božja smrt u Nietzscheovoj misli nije toliko ateistički proglas, koliko je nužna posljedica ukidanja metafizičkih određenja pojmova koje su, po njemu, platonizam i kršćanstvo premjestili u transcendenciju, onkraj mogućnosti spoznaje i umskoga dosega. Rezultat ovakve krize, prema J. B. Metzu, banalni je ateizam, u kojemu vlada određeni nerazmjer između govora o Bogu i stvarnosti. U poimanju Boga događa se određena disproporcija jer se o Bogu govori, ali se, u biti, ne zna što bi se govorilo. Upravo zbog ovakva stanja logičnim se čini ukazati na Nietzscheov govor o Bogu i njegov prijedlog odnosa spram Boga. Misli o Bogu ovoga filozofa mogu doprinijeti boljem razumijevanju krize govora o Bogu, koja je sve očitija kod nevjernika i kod vjernika.

Polazeći od iskustva vjere svete Terezije Avilske, članak promišlja o važnosti i naravi vjere kao življene stvarnosti. Pokazujući kako se središnje teme Terezijina iskustva vjere reflektiraju danas, među ostalim, na Neokatekumenskom putu, predstavlja se sama narav i teologija Puta. U prvomu se dijelu, u najznačajnijim crtama, predstavlja životni hod Terezije Avilske i Kika Argüella, inicijatora Neokatekumenskoga puta. Iako su na prvi pogled živjeli potpuno različita iskustva, život Terezije i Kika označen je mnogim sličnostima: rođeni u kršćanskoj obitelji i odgojeni u vjeri, oboje nakon nekog vremena kušaju iskustvo duboke kenoze u kojoj traže puni život; vapaj Bogu i Božji odgovor kojim i za jedno i za drugo započinje ono što će oboje nazvati novi život, obilježen Božjim djelovanjem i istinskim obraćenjem. Drugi dio opisuje središnje teme vjere življene i reflektirane počevši od i unutar novoga iskustva: ljudski život kao povijest spasenja; Isus Krist kao izvor i središte čitave kršćanske egzistencije; molitva kao najautentičniji izričaj vjere. Kao svojevrsni zaključak, u kratkim se crtama pokazuje mjesto i značenje Crkve za vjeru: učiniti svojim ono što Crkva naučava i živi, svojevrsni je sažetak vjere bilo Terezije bilo Kika.

Temu „Vjera kao ljudsko iskustvo“ autor članka obrađuje tako da pokušava protumačiti glavne tematske pojmove, a to su: iskustvo, ljudsko iskustvo, religiozno iskustvo, „transcendentalno“ iskustvo, vjerovanje, vjera, iskustvo vjere, u prvomu redu vjere u Boga. On se suočava s raznim mišljenjima, osobito na polju filozofije, posebice onih filozofa koji se kritički odnose prema svakomu religijskom stavu. Posebnu pozornost posvećuje kritici govora o Bogu (teološkim stavovima) i mogućem razrješavanju problema. Pokazuje se da čisto filozofski pristup nalazi teškoće u opravdavanju religijskih tvrdnji i stavova. Ukratko se dotiče i teškoća na području psihologije, obraćajući se najviše poznatom psihologu religije C. G. Jungu.

Projektni i programski pristup pastoralnom djelovanju plod je želje crkvene zajednice za što sustavnijim i konkretno ostvarljivim pastoralnim djelovanjem. U novim uvjetima ispred izazova nove evangelizacije neophodno je »pastoralno obraćenje« u smjeru misionarske Crkve. Krovni dokument slovenskoga pastoralnog projekta bio je pripremljen u rujnu 2012. godine. U članku se analizira Dokument i njegova usmjerenja. Svrha su ovoga projekta žive zajednice Crkve, koje će pratiti osobe prema osobnoj vjeri. Kako bi se postigao ovaj cilj, projekt predlaže prioritete pomoću kojih će se krenuti na put nove evangelizacije: biblijsku obnovu, obnovu kateheze djece i mladih te pripreme na sakramente, prijelaz na katehezu odraslih. Krovni dokument predstavlja se kao početak procesa koji želi u sljedećim godinama preko programiranja privesti do pastorala, koji će odgovarati na suvremene izazove.