Vjera i kušnje Sudetina i Šimićeva lirskoga subjekta pred izazovima patnje i smrti

U ovome se radu prati vjernički i pjesnički put Đure Sudete i Antuna Branka Šimića, kao i vjernički put njihovih lirskih subjekata. Obojica pjesnika i oba lirska subjekta suočavaju se s bolešću i s patnjom. Đ. Sudeta i njegov lirski subjekt postojani su u vjeri te bol, muku i smrt prihvaćaju s franjevačkom poniznošću i mirom, iskazujući duboko povjerenje u Božji plan. Ne bježe od svojega straha, nego ga vjerom pobjeđuju. A. B. Šimić i njegov lirski subjekt, nakon djetinje vjere i povjerenja u Božji naum, udaljuju se od Boga, tražeći odgovore na dublja egzistencijalna pitanja. U njima se prepoznaju vjerske sumnje i bifurkacije. Uspoređujući ih s biblijskim likovima, zaključuje se da su Sudeta i njegov lirski subjekt slični starijemu sinu iz prispodobe o izgubljenu sinu iz Lukina evanđelja (Lk 15, 11–32) koji je stalno vjeran ocu, a Šimić i njegov lirski subjekt mlađemu sinu, koji želi istražiti i upoznati život izvan očinskoga doma pa eksperimentira na društvenom, duhovnom, ćudorednom, religijskom i drugim životnim područjima. Usprkos kušnjama Šimić i njegov lirski subjekt na kraju se vraćaju u očevo okrilje snažnom augustinovskom vjerom. Sudeta – pomiren s bolešću i pokoran, Šimić – nepomiren i buntovan, u konačnici se prepuštaju Božjoj volji i Božjemu planu. Smrt im nije strana; prihvaćaju je otkrivajući u njoj sastavni dio života i njegov dublji smisao.