Search

Cilj ovog diplomskog rada bio je ukazati na problematiku i učestalost zlostavljanja i zanemarivanja djece u obitelji. Teorijski dio objašnjava ključne pojmove poput obitelji, zlostavljanja i zanemarivanja djece, govori o rizicima nasilja, profilima zlostavljača kao i posljedicama koje ono ostavlja na dijete. Unatoč brojnim zakonima za zaštitu djece te neprofitnim organizacijama za prevenciju ili pomoć zlostavljanoj djeci, zlostavljanje djece u obitelj još uvijek je veliki globalni problem. Kroz rad na dokumentaciji uočeno je da je problematika ovog rada teorijski dobro istražena i obuhvaćena, ali nedostaje praktična primjena preventivnih programa, posebice primarni i sekundarni tip prevencije zlostavljanja i zanemarivanja djece u obitelji. Osim toga postavlja se pitanje koliko su stručni suradnici i osoblje odgojno-obrazovnih ustanova educirani po pitanju zlostavljanja djece u obitelji i suradnje s roditeljima. Iako su obitelj i dijete u središtu rada, izrazito važnu ulogu po pitanju prevencije, prepoznavanja i prijavljivanja ovog problema, uz cjelokupno društvo, ima upravo pedagog kao stručni suradnik u odgojno-obrazovnom procesu. The aim of this thesis was to point out the problem and prevalence of child abuse and neglect within the family. The theory segment addresses the key terms such as family, child abuse and neglect, and speaks of risks of violence, profiles of abusers and consequences of abuse on the child. Regardless of the extensive child protection legislation and non-profit organisations engaged in abuse prevention and help to the abused children, the child abuse within the family still poses a large global problem. Having researched the relevant documentation, it is safe to conclude that this issue has been well-referenced and covered, but the practical application of the child abuse and neglect prevention programmes, especially the primary and secondary type of abuse and neglect prevention in the family, is lacking. In addition, a question arises about the level of expertise and education of the concerned personnel of the educational institutions regarding the issue of child abuse in the family and cooperation with the parents. Although the focus of this thesis is on family and child, when it comes to prevention, recognition and reporting of the problem, the role of the society as a whole, and especially the role of teaching staff in educational institutions, is crucial.

Obitelj je primarna zajednica svakog čovjeka u kojoj se on kao dijete razvija, socijalizira i odrasta. Odgojna uloga obitelji je pomoći djetetu da se u potpunosti razvije u samostalnu i sposobnu osobu. Kvalitetan odnos u obitelji omogućava djeci i adolescentima da u kasnijim odnosima, bilo da su oni prijateljski ili partnerski, iskazuju osjećaje pažnje, poštovanja, iskrenosti, ljubavi i povjerenja. Roditelji moraju pružiti tjelesnu, socijalnu i emocionalnu zaštitu i konstanto brinuti o djetetu. U roditeljstvu su jednako važne uloge oca i majke, a s obzirom da su roditelji primjer i uzor djeci, bitno je kako se ponašaju u njihovom okruženju jer sve što oni rade, djeca imitiraju. Odgojni stilovi roditeljstva pokazuju na koji način otac i majka utječu na razvojne procese djeteta. U ovom se radu naglasak stavlja na nezainteresiranost roditelja za obiteljski odgoj, njegove negativne čimbenike, utjecaj nezainteresiranih roditelja na dijete i adolescenta, te zanemarivanje kao rezultat fenomena nezainteresiranosti. Nezainteresiranost se može promatrati iz više kutova, a cilj je ovoga rada prikazati zanemarivanje kao negativan čimbenik obiteljskog odgoja koji utječe na sve aspekte razvoja djeteta i adolescenta. Nezainteresirani roditelji zanemaruju svoju djecu i emocionalno su nedostupni, ne vode brigu i zaštitu o osnovnim životnim potrebama djeteta, a djeca se osjećaju odbačeno, isključeno i često razvijaju negativnu sliku o sebi samima što može negativno utjecati na njihovu buduću svakodnevnicu.

Abuse and neglect of children is a public health issue at a global, European, and Croatian level, with significant rates of morbidity and mortality. Actual circumstances of a health crisis generate and aggravate a series of risk factors for child abuse and neglect at the level of the child and parent characteristics, family dynamics and the wider social environment. Isolation and quarantine possibly leading to social exclusion, represent a serious risk for child abuse and neglect, possibly also being the reason for fewer reports. This paper reviews clinical and empirical studies related to the rates of abuse and neglect of children during health and other crises in other countries. It also analyses trends of recent data of the Ministry of Interior with practical guidelines for improved child protection in this period., Zlostavljanje i zanemarivanje djece predstavlja javnozdravstveni problem na razini svijeta, Europe i Hrvatske sa značajnim stopama morbiditeta i mortaliteta. Aktualne okolnosti zdravstvene krize generiraju i potenciraju cijeli niz rizičnih čimbenika za zlostavljanje i zanemarivanje djece na razini karakteristika djeteta, roditelja, obiteljske dinamike i šire društvene zajednice. Za zlostavljanje i zanemarivanje djece posebno je rizična socijalna isključenost, do koje može doći uslijed mjera izolacije i karantene, a koja istovremeno može utjecati na smanjen broj prijava. Ovaj rad predstavlja pregled dosadašnjih kliničkih i empirijskih iskustava drugih zemalja vezano za stope zlostavljanja i zanemarivanja djece u vrijeme zdravstvenih i drugih kriza, kao i analizu trendova recentnih podataka Ministarstva unutarnjih poslova, s praktičnim smjernicama za pojačanu zaštitu djece u ovom periodu.

Velik broj pojedinaca je u djetinjstvu bio izložen barem nekom od oblika traumatskih iskustava (Mosley-Johnson i sur., 2019), u koje spadaju različite vrste zlostavljanja poput emocionalnog, fizičkog i seksualnog, te zanemarivanja (Hughes i sur., 2017). S obzirom da ovakva iskustva mogu ostaviti dugotrajne negativne posljedice u kasnijim životnim razdobljima (Shapiro i sur., 2014), te su se pokazala čimbenicima rizika za psihičko zdravlje i dobrobit (Botha i van den Berg, 2016), istraživanje varijabli povezanih sa izloženosti traumama bitno je za razumijevanje njihovih mogućih štetnih učinaka. Prethodna istraživanja pokazuju da su traume u djetinjstvu povezane sa nižim zadovoljstvom životom, odnosno subjektivnim doživljajem kvalitete vlastitog života (Mosley-Johnson i sur., 2019). Izloženost traumama može se manifestirati i u domeni obrazovanja, na način da je povezana sa nižim obrazovnim postignućima (Christle i sur., 2007; Porche i sur., 2011). S druge strane, akademski uspjeh je pozitivno povezan sa zadovoljstvom životom (Larson i sur., 2017). U skladu s tim, cilj ovog istraživanja je ispitati odnos trauma u djetinjstvu, zadovoljstva životom i akademskog uspjeha. Istraživanje se provelo na na uzorku hrvatskih studenata, dobrovoljnim odazivom na online upitnik. Za ispitivanje trauma u djetinjstvu korištena je Revidirana i proširena verzija Turskog upitnika trauma u djetinjstvu CTQ-33 (Şar i sur, 2020). Zadovoljstvo životom ispitivalo se česticom 'Koliko ste sveukupno zadovoljni svojim životom?' na koje su sudionici odgovarali na skali od 0 do 10, a akademski uspjeh se ispitao u sklopu sociodemografskog upitnika u kojem su sudionici morali označiti koju su prosječnu ocjenu ostvarrili u prethodnoj akademskoj godini. Dobiveni rezultati u skladu su sa prethodnim istraživanjima, odnosno pokazuju da je ukupni rezultat na skali trauma u djetinjstvu statistički značajno negativno povezan sa zadovoljstvom životom i akademskim uspjehom, dok su zadovoljstvo životom i akademski uspjeh statistički značajno pozitivno povezani. Sudionici koji su imali viši rezultat na skali trauma u djetinjstvu ujedno su niže procjenjivali zadovoljstvo životom te imaju niži akademski uspjeh. Također, sudionici koji su procjenjivali zadovoljstvo životom višim, ujedno imaju viši akademski uspjeh. A large number of individuals were exposed to at least some form of traumatic experience in childhood (Mosley-Johnson et al., 2019), which includes various types of abuse such as emotional, physical and sexual, and neglect (Hughes et al. , 2017). Given that such experiences can have long-term negative consequences in later stages of life (Shapiro et al., 2014), and that they have been shown to be risk factors for mental health and wellbeing (Botha and van den Berg, 2016), investigating variables related to trauma exposure is essential to understanding their possible adverse effects. Previous research showed that childhood traumas are associated with lower life satisfaction - subjective perception of quality of life (Mosley-Johnson et al. , 2019). Exposure to trauma can also be manifested in the field of education, in a way that it is associated with lower academic success (Porche et al., 2011). On the other hand, life satisfaction is positively corelated with academic succes (Larson i sur., 2017). Accordingly, the aim of this study is to examine the relationship between childhood trauma, life satisfaction, and academic success. The research was conducted on a sample of Croatian students, by voluntary response to an online questionnaire. A Revised and Extended version of the Turkish Childhood Trauma Questionnaire CTQ-33 (Sar et al., 2020) was used to examine childhood trauma, and life satisfaction was tested with the particle 'How satisfied are you overall with your life?' to which participants responded on a scale of 0 to 10. Academic success was examined as part of a sociodemographic questionnaire, in which participants had to answer what average grade they achieved in the previous year of education. The obtained results are in line with previous research - overall result on the scale of childhood trauma is in statistically significant negative correlation with both life satisfaction and academic success, and academic success and life satisfaction are in statistically significant positive correlation. Participants that had a higher score on childhood trauma questionnaire also had a lower assessment of life satisfaction and have lower academic success. Besides that, participants who rated life satisfaction as higher also have higher academic success.

Roditeljska je uloga jedna od najzahtjevnijih životnih uloga koja istovremeno može biti vrlo ispunjavajuća, ali i vrlo zahtjevna i stresna. U posljednje se vrijeme bilježi velik interes za proučavanje sagorijevanja u roditeljstvu koje karakterizira silna iscrpljenost povezana s roditeljskom ulogom, emocionalno udaljavanje od djece i osjećaj neučinkovitosti u roditeljskoj ulozi te sumnja u sposobnost da se bude dobar roditelj. U ovome su radu prikazane validacija i metrijske karakteristike hrvatskoga prijevoda Upitnika sagorijevanja u roditeljstvu (engl. Parental Burnout Assessment, PBA) autorice I. Roskam i suradnica (2018) koji sadrži četiri supskale (iscrpljenost u roditeljskoj ulozi, suprotnost s prethodnim doživljajem sebe kao roditelja, zasićenost roditeljskom ulogom te emocionalno udaljavanje od djece). Hrvatska verzija Upitnika sagorijevanja u roditeljstvu pokazala je zadovoljavajuće metrijske karakteristike utvrđene na uzorku od 1025 roditelja (90 % majki) prosječne dobi 40 godina. Rezultati konfirmatorne faktorske analize potvrdili su pretpostavljenu teorijsku četverofaktorsku strukturu upitnika, a ujedno se faktori grupiraju u jedan faktor višega reda sagorijevanja u roditeljskoj ulozi. U prilog valjanosti upitnika govore i značajne očekivane korelacije između roditeljskih samoprocjena sagorijevanja u roditeljstvu i sklonosti perfekcionizmu u roditeljstvu te zanemarivanju djece i nasilju prema njima. Unutarnja konzistencija za ukupnu mjeru sagorijevanja u roditeljstvu iznosi visokih .98, a za supskale od .87 do .96., The parenting role is one of the most demanding life roles that can be very fulfilling, but also very demanding and stressful at the same time. Recently, there has been significant interest in studying burnout in parenting, which is characterized by extreme exhaustion associated with parenting, emotional distancing from children, feelings of inefficiency in parenting, and doubts about the ability to be a good parent. This paper presents the validation and metric characteristics of the Parental Burnout Assessment (PBA) by Roskam et al. (2018) (exhaustion in one's parental role, contrast with previous parental self, feelings of being fed up with one's parental role and emotional distancing from one's children). The Croatian version of the PBA showed satisfactory metric characteristics determined on a sample of 1,025 parents (90% of mothers) with an average age of 40 years. The results of the confirmatory factor analysis confirmed the assumed theoretical four-factor structure of the questionnaires, along with the factors being grouped into one superior factor of burnout in the parental role. Significant expected correlations between parental self-assessments of burnout in parenting and the propensity for perfectionism in parenting and neglect and violence towards children also support the validity of the questionnaire. The internal consistency reliability coefficient for the total measure of burnout in parenthood is high (.98), and it is also high for subscales (from .87 to .96).

U svim sferama života se događa nasilje nad starijim osobama. Nije bitan društveno-ekonomski status starijih osoba kada se radi o nasilju. Nasilje je zapravo kršenje ljudskog prava i predstavlja za društvo i pojedinca odgovornost. Nasilje nad starijim osobama predstavlja društveni problem i posljedice se očituju svim područjima društvenog života. Osobe starije životne dobi su ranjivi, osjetljivi i specifični. Još nema dovoljno informacija i istraživanja na tu temu kako bi imali točniju predodžbu koliko je zlostavljanje i zanemarivanje zaista prisutno danas u Hrvatskoj. Zlostavljanju starijih osoba doprinose razni čimbenici. Najčešće starije osobe postanu ovisne o tuđoj pomoći zbog bolesti ili slabosti pa se izoliraju od drugih ljudi. Nasilje nad starijima najčešće ostaje skriveno jer ga osobe starije životne dobi ne prijavljuju zbog određenih prepreka. Iz tog razloga je teško utvrditi koliko je često nasilje nad starijima, kao i ispitati to nasilje. Zlostavljanje može biti nenamjerno ili namjerno, a netko može biti zlostavljan financijski, fizički, mentalno, društveno, duhovno i zanemarivanjem. Nasilje se može podijeliti s obzirom na mjesto gdje se ono odvija i način nasilnog ponašanja. Može se zbivati u privatnosti doma, u ustanovi i strukturalno. Za starije osobe koje žive u svojim kućama, nasilje može biti povezano s njihovom ovisnosti o članovima obitelji. Kod osoba smještenih u ustanovu, zlostavljanje može biti povezano sa lošim ponašanjem njegovatelja o kojem ovisi osoba starije životne dobi. Strukturalno nasilje odvija se u okviru društva. U ovom radu objašnjeno je što je nasilje nad starijim osobama i koja su prava starijih osoba. Nasilje će također biti definirano kroz teorijske modele, s naglaskom na specifične rizike za nasilje i oblike nasilja. U radu je opisana razlika između nasilja nad starijim osobama u obitelji i institucijama te koja je uloga njegovatelja u prepoznavanju nasilja. Uz pomoć prethodnih istraživanja predstavljenih kroz ovaj rad je prikazano koliko su stariji ljudi izloženi nasilju. Cilj ovog rada je saznati koji su znakovi koji otkrivaju nasilje, zašto je došlo do nasilja i kome sve nasilje treba prijaviti te kako se ponašati preventivno. Svrha ovog rada je podići svijest o nasilju nad starijim osobama i širiti svijest javnosti o nasilju nad starijim osobama. Violence against the elderly occurs in all spheres of life. The socio-economic status of older people is not important when it comes to violence. Violence is in fact a violation of human rights and represents a responsibility for society and the individual. Violence against the elderly is a social problem and the consequences are evident in all areas of social life. Older people are vulnerable, sensitive and specific. There is still not enough information and research on this topic to have a more accurate idea of how much abuse and neglect is really present in Croatia today. Various factors contribute to elder abuse. Most often, older people become dependent on someone else's help due to illness or weakness, so they isolate themselves from other people. Violence against the elderly usually remains hidden because the elderly do not report it due to certain obstacles. For this reason, it is difficult to determine how common violence against the elderly is, as well as to examine that violence. Abuse can be unintentional or intentional, and someone can be abused financially, physically, mentally, socially, spiritually, and by neglect. Violence can be divided according to where it takes place and the manner of violent behavior. It can take place in the privacy of the home, in the institution and structurally. For older people living in their own homes, violence may be related to their dependence on family members. In institutions, abuse may be related to the poor behavior of the carer on whom the elderly person depends. Structural violence takes place within society. This paper explains what violence against the elderly is and what the rights of the elderly are. Violence will also be defined through theoretical models, with an emphasis on specific risks for violence and forms of violence. The paper describes the difference between violence against the elderly in the family and institutions and what is the role of caregivers in recognizing violence. With the help of previous research presented through this paper, it is shown how much older people are exposed to violence. The aim of this paper is to find out what are the signs that reveal violence, why violence has occurred and to whom all violence should be reported, and how to behave preventively. The purpose of this paper is to raise awareness about violence against the elderly and to raise public awareness about violence against the elderly.

U svakodnevnom životu i brzoj transformaciji i tranziciji često se malo vodi brige za djecu i njihov rast i razvoj. Sve manje pozornosti i brige oko praćenja zlostavljane i zanemarene djece donosi negativne učinke za njihov nesmetani zdravi razvoj i integraciju u društvo. Zanemarivanje je nebriga roditelja ili odraslih osoba u obitelji i društvu o potrebama djece. Društvo je cjelina koja bi trebala voditi brigu o svim svojim članovima. Zbog toga društvo djeci treba omogućiti zdravstvenu zaštitu i uvjete za stjecanje socijalnih i obrazovnih vještina kao i njihovu zaštitu od zanemarivanja i zlostavljanja. Zlostavljanje djece je dio traume kroz koje dijete prolazi, a provodi ga nasilnik. Isto se može manifestirati kao psihičko, fizičko, emocionalno i seksualno zlostavljanje. Sprečavanje nasilja pridonosi poboljšanju i zaštiti djeteta kao žrtve. Obitelj, zdravstvene ustanove, pedagoške institucije i društvo u cjelini je dužno pravovremeno reagirati ukoliko uoči jedan od negativnih čimbenika koji ostavljaju na djetetu neizbrisiv ožiljak. Svrha rada jest prikupiti saznanja o načinima i oblicima zlostavljanja, kako bi adekvatne službe mogle pridonijeti nesmetanom, pravilnom i potpunom razvoju djece provođenjem ciljanih intervencija. Cilj istraživanja bio je utvrditi oblike i načine zlostavljanja, učestalosti zlostavljanja, vrste počinitelja, te način zbrinjavanja zlostavljane djece Podaci prikazani u radu su nastali temeljem analize podataka ustupljenih od strane Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Navedeni podaci su nastali na temelju anonimnih podataka o djeci i mladima koji su prikupljani u sklopu godišnje statistike Poliklinike, a u ovom su radu prikazani podaci koji se odnose na petogodišnji period od 2014. do 2019. godine. Ustupljeni podaci su statistički obrađeni i prikazani u radu. Navedeni podaci se odnose na ukupan broj od 7005 djece, od čega 3712 dječaka i 3293 djevojčice. Rezultati upućuju na prisutnost nasilja nad djecom u različitim pojavnim oblicima i situacijama koje djeci nije lako razotkriti te je često razotkrivanje odgođeno. Stoga je potrebno educirati i osvijestiti javnost da se nasilje nad djecom stalno događa te po uzoru na razvijene zemlje provoditi preventivne programe čiji je cilj smanjiti učestalost i intenzitet zlostavljanja. In everyday life filled with rapid transformation and transition, little care is often taken for children and their unhindered growth and development. Less and less attention and care about monitoring abused and neglected children brings negative effects for their unhindered healthy development and integration into society. Child neglect is considered as the negligence of parents or adults in the family/society whose duty it is to provide them with the basic needs that a child should have. Society that takes care of its citizens and the people around it, and thus children, should provide health care and conditions for the acquisition of social and educational skills as well as their protection from neglect and abuse. Child abuse is part of the trauma that a child goes through from a bully, and can manifest as psychological, physical, emotional, and sexual. Prevention of violence contributes to the improvement and protection of the child as a victim. The family, health care institutions, pedagogical institutions and community are obliged to react promptly if they notice one of these negative factors that leave an indelible negative scar on the child. The paper conducts research with the intention to determine the form and manner of abuse, the frequency of abuse, the type of perpetrator, and the manner of caring for abused children. The aim of this graduate thesis is to gather knowledge about the ways and forms of abuse, so that adequate services can contribute to the smooth, proper, and complete children growth. The data presented in this paper are based on the analysis of data provided by the Zagreb Child and Youth Protection Center for the purposes of preparing this thesis. These data are based on anonymous data on children and young people collected as part of the annual statistics of the Polyclinic, and this paper presents data relating to the five-year period from 2014. to 2019. The submitted data were statistically processed and presented in the paper. The data refer to a total of 7005 children, of which 3712 boys and 3293 girls. The results indicate the presence of violence against children in various forms and situations that are not easy for children to disclose and often disclosure is delayed. Therefore, it is necessary to educate and make the public aware that violence against children is constantly happening and to implement prevention programs modeled on developed countries, the aim of which is to reduce the frequency and intensity of abuse.

UVOD: Zanemarivanje i zlostavljanje osoba starije dobi u Hrvatskoj, kao i u svijetu je prisutno, iako je rijetko istraživano. Cilj ovog rada je utvrditi percepciju medicinskih sestara i tehničara zanemarivanja i zlostavljanja osoba starije dobi u zdravstvenim ustanovama. METODE: Provedena je retrospektivno istraživačka studija o percepciji medicinskih sestara/tehničara o zanemarivanju i zlostavljanju starijih osoba u razdoblju od 26.03.2020. godine do 26.04.2020. godine. U istraživanju su sudjelovale 632 med sestre i tehničari Kliničke bolnice Dubrava, Grupe medicinskih sestara i tehničara te Grupe inicijative medicinskih sestara koji su dobrovoljno pristali ispuniti Upitnik o zanemarivanju i zlostavljanju za pružatelje skrbi. REZULTATI: Većina sudionika (52,5%) je na svom radnom mjestu bila jako zadovoljna. Prosječna ocjena kvalitete iznosila je 3,73 ± 1,095. Većini sudionika bile su poznate tjelesne, psihičke, kognitivne promjene u starijoj životnoj dobi te važnost odijevanja u privatno rublje. Najlošije bile su bodovane tvrdnje vezane uz edukaciju pružatelja sestrinske skrbi, a među njima i tvrdnja o etičnosti postupanja sa starijim osobama. Svi promatrani oblici zanemarivanja i zlostavljanja percipirani su u 13,8 do 57,4% sudionika. Najveći broj sudionika percipirao je ignoriranje poziva osobe starije dobi (57,4%); vikanje na stariju osobu u bijesu i ljutnji (41,1%); ne donošenje osobi starije dobi noćne posude ili sanitarnih kolica kada ona to traži (34,5%); hrani osobu starije dobi na silu: kad ona ne želi otvoriti usta gura joj hranu u usta (34,5%). Muškarci su sve promatrane elemente zanemarivanja i zlostavljanja češće percipirali od žena. Percepcija zanemarivanja i zlostavljanja starijih osoba bila je značajno veća u sudionika zaposlenih u domovima za odrasle, na radnim mjestima gdje je kontinuirano prevelik broj korisnika s obzirom na broj zaposlenih medicinskih sestara i tehničara te u onih koji rade u jutarnjim i popodnevnim smjenama. ZAKLJUČAK: Potrebno je provoditi sustavno educiranje medicinskih sestara i tehničara o zanemarivanju i zlostavljanju osoba starije životne dobi, čime bi se pridonijelo kvalitetnijem i dostojanstvenijem životu ove vulnerabilne skupine. INTRODUCTION: Neglect and abuse of the elderly in Croatia, as well as in the world, is present, although it has rarely been researched. The aim of this paper is to determine the perception of nurses and technicians of neglect and abuse of the elderly in health care institutions. METHODS: A retrospective research study on the perception of nurses / technicians on neglect and abuse of the elderly was conducted in the period from March 26, 2020. years until 26.04.2020. years. The study involved 632 nurses and technicians from the Dubrava Clinical Hospital, the Nurses and Technicians Group and the Nurses Initiative Group who voluntarily agreed to complete the Neglect and Abuse Questionnaire for caregivers. RESULTS: The majority of participants (52.5%) were very satisfied at their workplace. The average quality score was 3.73 ± 1.095. Most of the participants were familiar with physical, mental, cognitive changes in old age and the importance of dressing in private underwear. The worst points were claims related to the education of nursing care providers, and among them was the claim about the ethics of treatment of the elderly. All observed forms of neglect and abuse were perceived in 13.8 to 57.4% of participants. The largest number of participants perceived ignoring the call of an elderly person (57.4%); shouting at an elderly person in anger and rage (41.1%); not bringing an elderly person a bedpan or sanitary cart when he asks for it (34.5%); feeds an elderly person by force: when she does not want to open her mouth she pushes food into her mouth (34.5%). Men perceived all the observed elements of neglect and abuse more often than women. The perception of neglect and abuse of the elderly was significantly higher among participants employed in adult homes, in workplaces where there is a continuous oversupply of users given the number of employed nurses and technicians, and in those working in the morning and afternoon shifts. CONCLUSION: It is necessary to conduct systematic education of nurses and technicians on the neglect and abuse of the elderly, which would contribute to a better and more dignified life of this vulnerable group.

Zanemarivanje, odnosno nemarno postupanje ili propuštanje zadovoljavanja djetetovih potreba, kao i nedostatak odgovarajuće roditeljske brige i njege, može utjecati na fizički, emocionalni, intelektualni i socijalni razvoj i dobrobit djeteta. Cilj je ovog rada analizirati učestalost zanemarivanja djece rane i predškolske dobi na osnovu procjene odgojitelja i studenata predškolskoga odgoja, a potom i njihovu procjenu osobne edukacije, kompetencije i učestalost prijavljivanja počinitelja. U ispitivanju su sudjelovali odgojitelji i studenti ranoga i predškolskoga odgoja (N = 91). Za prikupljanje podataka, uz Upitnik sociodemografskih karakteristika ispitanika, korištena je Skala za procjenu učestalosti zanemarivanja i Skala samoprocjene kompetencije, edukacije i spremnosti za prijavljivanje zanemarivanja. Rezultati pokazuju da odgojitelji procjenjuju da je zanemarivanje djece relativno često, a ističu neke oblike edukativnoga, fizičkog (loša higijena, neadekvatna odjeća), emocionalnog (ne odgovaranje na emocionalne potrebe), a potom i medicinskoga zanemarivanja. Za razliku od njih, studenti procjenjuju da zanemarivanje djece nije često. Bez obzira na to što 34, 5% odgojitelja i 22, 5 % studenta smatra da o ovom problemu nisu dovoljno educirani, većina ih (95, 3 % odgojitelja ; 91, 7 % studenata) procjenjuje da su kompetentni za rad sa zanemarenom djecom. Iako je 76, 7 % odgojitelja, a 93, 8 % studenata iskazalo spremnost za prijavljivanje zanemarivanja, samo njih 20, 8 % to je i učinilo, a bili su to uglavnom odgojitelji s najviše godina radnoga staža. Problem zanemarivanja djece zbog svoje raširenosti, nedovoljne istraženosti i vrlo ozbiljnih posljedica zahtjeva više stručne pozornosti.

Zlostavljanje i zanemarivanje djece predstavlja veliki javnozdravstveni problem, čija se rasprostranjenost ne može sa sigurnošću utvrditi, a značajnu ulogu u prepoznavanju, sprječavanju i zaštiti djeteta od zlostavljanja ima medicinska sestra kao dio multidisciplinarnog tima stručnjaka uključenih u rad s djecom. Po definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, zlostavljanje je izravno zlostavljanje i zanemarivanje ljudi mlađih od 18 godina. Postoje različite vrste zlostavljanja, među kojima je fizičko, odnosno tjelesno zlostavljanje, emocionalno ili psihičko zlostavljanje, zanemarivanje, seksualno zlostavljanje, a razvojem tehnologije pojavio se novi oblik zlostavljanja, takozvani cyberbullying. Tijekom svog rada medicinska sestra se susreće sa stvarnim i potencijalnim žrtvama nasilja, stoga je nužno da bude upoznata sa simptomatologijom nasilja kako bi prepoznala djecu žrtve nasilja. Isto tako mora znati uzroke zlostavljanja i faktore rizika za zlostavljanje radi skrbi koju predaje rizičnim skupinama, kao i mnogobrojne posljedice zlostavljanja koje nastoji spriječiti. Medicinska sestra djeluje kao poveznica između djeteta, žrtve nasilja, i okoline koja je uključena u slučaj zlostavljanja, roditelja, pedijatara, psihijatara, Centra za socijalnu skrb. Prioritet djelovanja je dijete te su intervencije sestre usmjerene na sprječavanje zlostavljanja, prekidanje kruga zlostavljanja i smanjenje psihičkih i fizičkih posljedica koje ono ostavlja. Child abuse and neglect is a major public healthcare problem, and it's prevalence can not be precisely determined. Nurses have a pivotal role in recognising, preventing and protecting the child from abuse, as a par of a multidisciplinary team of experts involved with children. By the definition of the World Health Organisation, child abuse is direct maltreatment and neglecting of people under the age of 18. There are several tpes of child abuse; physical, emotional, sexual abuse and neglecting. With the development of technology a new type of abuse has arisen, which is called cyberbullying. During their careers, nurses often meet real and potential victims of violence, therefore it's necessary for them to know the symptoms of violence so they can recognise children which are victims of abuse. They also have to recognise causes of child maltreatment and risk factors which they can implement in their work with high-risk groups. The nurse is a direct link between abused children and its enviroment involved in the case of child abuse, for example parents, pediatricians, psychiatrists and Social services. Priority is the child and all nurse's interventions are directed torwards preventing child abuse, stopping the circle of abuse and ease major physical and psychical consequences.

Starenje je prirodan fiziološki proces koji utječe na navike i promjene u životu pojedinaca. Ono napreduje različitom brzinom i javlja se u različitoj životnoj dobi što ovisi o pojedincu. Mijenjanje životnog standarda i unapređenje zdravstvene skrbi utječe na produljenje životnog vijeka, a time se povećava udio starijih osoba u cjelokupnoj populaciji. Proces starenja remeti uobičajenu homeostazu, uzrokuje slabljenje mnogih funkcija koje mogu dovesti do raznih bolesti i patoloških stanja te se starije osobe često nisu u mogućnosti brinuti za sebe. Sve više bolesti zahtijeva primjerenu zdravstvenu skrb koju oboljeli mogu dobiti u bolnicama i specijaliziranim institucijama. Bolnice svim pacijentima 24 sata dnevno omogućuju svu potrebnu skrb i njegu kao i ostale institucije u koje obitelji smještaju starije osobe zbog njihovoga zdravstvenog stanja. Za potrebe završnog rada provedeno je istraživanje putem Google obrasca te su se odgovori prikupljali u vremenu od 1. srpnja 2019. god. do 15. srpnja 2019. god. U istraživanju je sudjelovalo 100 studenata preddiplomskog i diplomskog studija Sestrinstva Varaždin. Za istraživanje je korišten prilagođeni anketni upitnik uz suglasnost autorice doc. dr. sc. Marijene Neuberg (Neuberg, M.2017., Analiza pojavnosti zanemarivanja i zlostavljanja osoba starije dobi u institucijskoj skrbi, doktorska dizertacija prema: Drennan, J., Lafferty, A., Treacy, M.P., Fealy, G., Phelan, A., Lyons, I. Hall, P. (2012) Older People in Residential Care Settings: Results of a National Survey of Staff-Resident Interactions and Conflicts. NCPOP, University College Dublin). Anketni je upitnik sadržavao i 17 tvrdnji o primjećivanju pojavnosti zanemarivanja i zlostavljanja u bolnici, od toga je prvih 8 tvrdnji mjerilo primjećivanje zanemarivanja, a ostale primjećivanje zlostavljanja. Cilj je ovog rada ispitati studente o zadovoljstvu institucijskom skrbi njihovih oboljelih članova obitelji, koliko su članovi obitelji percipirali institucijsku skrb kao sigurnu skrb odnosno doživjeli neke neželjene ishode skrbi. Sekundarni ciljevi istraživanja bili su ispitati percepciju odnosa medicinskih sestara na odjelu prema pacijentima iz perspektive članova obitelji, percepciju pomoći medicinskih sestara tijekom boravka u bolnici te kakve prijedloge studenti kao članovi obitelji pacijenata imaju za eventualna poboljšanja usluga skrbi u ustanovi. Rezultati istraživanja potvrdili su hipoteze o djelomičnom zadovoljstvu, odnosno većina ispitanika se izjašnjava da su donekle zadovoljni institucijskom skrbi, zatim hipotezu da su zanemarujuća ponašanja učestalija od zlostavljajućih, te hipotezu da je pomoć od strane medicinskih sestra značajan prediktor zadovoljstva institucijskom skrbi. Rezultati istraživanja nisu potvrdili hipotezu o statistički značajnoj pozitivnoj povezanosti između pokretljivosti pacijenata i neželjenih ishoda skrbi. Uvidom u rezultate trebala bi se veća pozornost pridonijeti zaštiti pacijenta i njegovoj sigurnosti od zanemarujućih i zlostavljačkih oblika ponašanja. Naročito se treba osvrnuti na edukaciju zdravstvenih djelatnika, kako bi zdravstvena skrb bila još kvalitetnija i sigurnija za pacijenta. Aging is a natural physiological process that affects habits and changes in the life of every individual. It progresses at a different pace and can occur at a distinct age, depending on the individual. The lifespan extension is highly affected by the change of living conditions and the improvement of the health care, thus increasing the proportion of older adults in the overall population. The aging process affects the ability to maintain and restore homeostasis, causing the weakening of many body functions which can lead to various diseases and pathological conditions. As a result, many older people are often unable to take proper care of themselves. More and more diseases require adequate health care in hospitals or other specialized institutions. Hospitals, as well as the other institutions in which the elderly are accommodated because of their health status, provide all the necessary care to all the patients, 24 hours a day. Regarding the purpose of the final thesis there was a survey conducted using the Google Forms, starting from July 1, 2019 until July 15, 2019. A survey was conducted among 100 undergraduate and graduate students of University North, Department of Nursing, Varaždin. Moreover, the survey was conducted using a customized questionnaire with the consent of the author, ass. prof. Marijana Neuberg, PhD, (Neuberg, M. (2017), Analysis of the occurrence of elder abuse and neglect in institutional settings, doctoral dissertation by: Drennan, J., Lafferty, A., Treacy, M.P., Fealy, G., Phelan, A., Lyons, I. Hall, P. (2012) Older People in Residential Care Settings: Results of a National Survey of Staff-Resident Interactions and Conflicts. NCPOP, University College Dublin). This customized questionnaire contained 17 statements regarding the incidence of neglect and abuse at the hospital, of which the first eight statements measured the incidence of neglect while the rest were mainly focused on the abuse. The aim of this thesis is to examine the level of students´ satisfaction with the institutional care of their sick family members, that is, did they perceive the institutional care as a safe care or did they experience some undesirable outcomes during the hospitalization. The secondary objective of the study is to examine the perceptions of the nurses towards the patients from the perspective of family members, the perceptions of the nurses' assistance during the hospitalization and what suggestions students as family members have for possible improvements in the health care service. The results of the study confirmed the hypotheses of partial satisfaction; that is, most respondents stated that they were somewhat satisfied with the institutional care. Furthermore, the hypothesis that neglectful behaviors were more frequent than abusive ones, and the hypothesis that nursing assistance was a significant predictor of institutional care satisfaction were also confirmed with the results. The study results did not confirm the hypothesis of a statistically significant positive association between patient mobility and unwanted care outcomes. By looking at the results, greater attention should be paid to protecting the patient´s safety from the neglectful and abusive behaviors. Additionally, there should be some further education for the health professionals in order to make health care better and safer for the patients.

Izgladnjivanje do smrti samo je iznimno uzrok smrti u razvijenim zemljama. Međutim, ova pojava može imati daleko veći značaj ako je sudskomedicinski gledano smrt posljedica namjernog uskraćivanja hrane, posebno ako su pogođena djeca. Upravo takve primjere iz literature i navodimo u ovom radu, uz osvrt na osobe starije životne dobi kao na još jednu posebno ugroženu skupinu. U takvim slučajevima, zadatak specijalista sudske medicine ili patologa je razjasniti uzrok smrti i dati stručno mišljenje o stupnju i trajanju gladi. Također u radu navodimo znakove izgladnjivanja kod obdukcije koji se presudni za proglašavanje izgladnjivanja kao uzroka smrti. Spomenuli smo Waterlowljev i Gomezov klasifikacijski sustav primarno osmišljene za procjenu proteinsko-energijske pothranjenosti u zemljama trećeg svijeta no koji su svoju uporabu pronašli i u sudskoj medicini. Osim toga spominjemo i trajanje gladovanja koje ovisi o vrsti gladovanja, odnosno da li je žrtvi konzumirala vodu. Bit će nekoliko riječi i o tjelesnom stanje prije smrti te utvrđivanju neposrednog uzroka smrti koji je u ovim slučajevima ponekad teško odrediti, posebno ako je posrijedi još neka dodatna patologija, odnosno ako je osoba za života bolovala od neke bolesti koja nije uzrokovana izgladnjivanjem. Starvation to the death is only an exceptionally cause of death in developed countries. However, this phenomenon can have a far greater significance if the court-medically speaking death is a consequence of deliberate denial of food, especially if the children are affected. These are the examples from the literature that we quote in this paper, with a review of elderly people as an additional special endangered group. In such cases, the task of a specialist of forensic medicine or pathologists is to clarify the cause of death and give expert opinion on the degree and duration of hunger. Also, in the paper we quote signs of starvation in autopsy which is crucial for declaring starvation as the cause of death. We mentioned Waterlow and Gomez classification systems that were primarily designed to assess protein-energy malnutrition in third world countries but who found their use in forensic medicine. We also mention the duration of starvation depending on the type of starvation, or whether the victim consumed water. There will be a few words on a physical condition before death and establishing an immediate cause of death which in these cases is sometimes difficult to determine, especially if there is still some additional pathology, or if a person is suffering from a disease that is not caused by starvation.

Ovisnost o alkoholu i drogi raširena je pojava u općoj populaciji koja doseže globalne razmjere. Unatoč brojnim preventivnim postupcima i programima, nažalost, broj ovisnika raste iz godine u godinu. Ovisnost ograničava normalno funkcioniranje pojedinca i njegove okoline te se manifestira i oralno i sustavno na tijelu svakog ovisnika. Oralna higijena je važan segment i sastavni dio sveukupne higijene pojedinca. Razlike u održavanju oralne higijene između ovisnika o alkoholu i ovisnika o drogama, su minimalne. Dentalna higijena se opisuje kao izuzetno loša, uz posljedično loše oralno zdravlje. Zanemarivanje oralne higijene rezultira povišenjem rizika za određena patološka stanja. Tako se u ovisnika redovito nalaze: povišena prevalencija karijesa, diskoloracije zuba, oboljenja parodonta uz razvoj gingivitisa i parodontitisa te halitoza. Kako je ovisnost o alkoholu i drogama raširena pojava, velika je vjerojatnost da će se svaki doktor dentalne medicine u svom radnom vijeku susresti s određenim brojem pacijenata koji au aktualni ili bivši ovisnici. Važno je da stomatolog ima potrebna znanja o ovisnostima, kako bi ih mogao prepoznati. Također je bitno da ovisnike informira o važnosti oralnog zdravlja, motivira ih i daje upute o pravilnom provođenju oralne higijene. Alcohol and drug addiction is a widespread phenomenon among the general population that reaches global proportions. Despite numerous preventive approaches and programs, unfortunately the number of addicts is increasing each year. Addiction limits the normal functioning of an individual and his or her environment, as it manifests itself both orally and systematically on each addict's body. Oral hygiene is an important segment and an integral part of an individual's overall hygiene. There are minimal differences in oral hygiene maintenance between alcohol and drug addicts. Their oral hygiene is considered extremely bad and its consequence is a poor oral health. There is a higher risk for certain pathological conditions due to oral hygiene negligence. Therefore, addicts suffer regularly from: high caries prevalence, tooth staining, periodontal disease, including gingivitis and periodontitis and halitosis. If we take into account that abuse of alcohol and illegal drugs is a widespread phenomenon, it is highly probable that each doctor of dental medicine will encounter, in his or her working life, a certain number of patients who are current or former addicts. The dentist must have the necessary knowledge of addictions in order to recognize them. Furthermore, the dentist must inform the addicts about the importance of oral health, motivate them and should provide them with proper oral hygiene instructions.

Kada govorimo o zanemarivanju djece tada govorimo o širokom području. Osnovna podjela jeste na emocionalno zanemarivanje, fizičko zanemarivanje i zdravstveno zanemarivanje. Zanemarivanjem se smatra nebriga roditelja da zadovolji sve potrebe djeteta. To uključuje potrebu za odgovarajućom prehranom, intelektualnim poticanjem, brigom o zdravlju, brigom o smještaju, emocionalnim obrazovanjem i razumijevanjem. Kod identifikacije zanemarenosti važno je uzeti u obzir kulturološke različitosti kao i običaje nekog društva te dominantan sustav vrijednosti s općim modelom odgoja i zbrinjavanja djece. Općeprihvaćeno je da se zanemarivanje identificira kada nedostatak roditeljske brige ugrožava djetetov pravilan razvoj. When we're speaking of child neglect than we're speaking about a wide array of neglect types. The base classification is on emotional neglect, physical neglect and medical neglect. Neglect is considered to be parent's negligence towards meeting their child's needs. This includes the need for appropriate nutrition, intellectual stimulus, healthcare, accommodation, emotional education and understanding. When indentifying neglect it's important to take cultural difference and customs of a certain society and dominant system of values with basic model of upbringing and child care into consideration. It's generally accepted that neglect is identified when the lack of parental care endangers child's regular development.

Kao rezultat s jedne strane porasta očekivanoga trajanja života, a s druge strane smanjenog nataliteta, odnosno fertiliteta, došlo je do povećanja udjela starijih osoba u cjelokupnoj populaciji Hrvatske. Sukladno demografskim trendovima kao i razvoju prava osoba starije dobi, posljednjih desetljeća međunarodne organizacije upozoravaju na sve veći problem nasilja nad osobama starije dobi u ustanovama, koji predstavlja osobni i društveni problem. Svjetska zdravstvena organizacija je 2002. godine definirala zlostavljanje osoba starije dobi kao pojedinačan ili ponavljajući čin ili nedostatak odgovarajućeg postupanja, koje se događa u bilo kojem odnosu očekivanja i povjerenja, a koje uzrokuje štetu, bol, nepriliku i/ili nevolju starijoj osobi. Nasilje nad osobama starije dobi može se zbivati u privatnosti doma, u ustanovi i strukturalno. Kod osoba smještenih u ustanovama, zlostavljanje se može javiti kod hranjenja, kupanja, oblačenja, uzimanja lijekova i sl. Svjetska zdravstvena organizacija razlikuje psihičko, tjelesno, materijalno i seksualno zlostavljanje te zanemarivanje. Općenito se može reći da posljedice zlostavljanja osoba starije dobi imaju četiri moguće dimenzije, a to su tjelesna, psihička, društvena i bihevioralna odnosno dimenzija ponašanja. Radi zaštite od zanemarivanja i zlostavljanja osoba starije dobi, nužno je razvijati programe prevencije koji slijede modele javnozdravstvenog pristupa, a koji obuhvaćaju mjere i akcije: na individualnom planu, međusobnim odnosima u neposrednoj okolini, kao i na širem društvenom planu.

Kao rezultat s jedne strane porasta očekivanoga trajanja života, a s druge strane smanjenog nataliteta, odnosno fertiliteta, došlo je do povećanja udjela starijih osoba u cjelokupnoj populaciji Hrvatske. Sukladno demografskim trendovima kao i razvoju prava osoba starije dobi, posljednjih desetljeća međunarodne organizacije upozoravaju na sve veći problem nasilja nad osobama starije dobi u ustanovama, koji predstavlja osobni i društveni problem. Svjetska zdravstvena organizacija je 2002. godine definirala zlostavljanje osoba starije dobi kao pojedinačan ili ponavljajući čin ili nedostatak odgovarajućeg postupanja, koje se događa u bilo kojem odnosu očekivanja i povjerenja, a koje uzrokuje štetu, bol, nepriliku i/ili nevolju starijoj osobi. Nasilje nad osobama starije dobi može se zbivati u privatnosti doma, u ustanovi i strukturalno. Kod osoba smještenih u ustanovama, zlostavljanje se može javiti kod hranjenja, kupanja, oblačenja, uzimanja lijekova i sl. Svjetska zdravstvena organizacija razlikuje psihičko, tjelesno, materijalno i seksualno zlostavljanje te zanemarivanje. Općenito se može reći da posljedice zlostavljanja osoba starije dobi imaju četiri moguće dimenzije, a to su tjelesna, psihička, društvena i bihevioralna odnosno dimenzija ponašanja. Radi zaštite od zanemarivanja i zlostavljanja osoba starije dobi, nužno je razvijati programe prevencije koji slijede modele javnozdravstvenog pristupa, a koji obuhvaćaju mjere i akcije: na individualnom planu, međusobnim odnosima u neposrednoj okolini, kao i na širem društvenom planu.

Stručnjaci Poliklinike sudjelovali su na 16. međunarodnom ESCAP kongresu od 22. do 24.6. u Madridu, održanom u organizaciji Europskog društva za dječju i adolescentnu psihijatriju (The European Society for Child and Adolescent Psychiatry). Na ovogodišnjem ESCAPovom kongresu prikazan je u sklopu poster sekcije rad naziva “Zlostavljanje i zanemarivanje djece – 10 godina iskustva multidisciplinarnih timova Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba” (Child Abuse and Neglect – a 10 years of Experience of Multidisciplinary Teams of the Child Protection Center of Zagreb), čiji su autori dr. Domagoj Štimac, zamjenik ravnateljice, prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, Ella Selak Bagarić, psihologinja Poliklinike, te prof.dr.sc. Ivana Ćuković Bagić, prorektorica za studente, studije i upravljanje kvalitetom Sveučilišta u Zagrebu.

Zlostavljanjem i zanemarivanjem se smatra svaka povreda ili uskraćivanje djetetovih prava na bilo kojem području. Vrste zlostavljanja su emocionalno, fizičko i seksualno. Zanemarivanje je puno šire područje, a osnovna podjela je na zdravstveno zanemarivanje, emocionalno zanemarivanje i fizičko zanemarivanje. U radu su opisani rezultati ankete provedene s 50 odgojitelja Sisačko – moslavačke i Osječko – baranjske županije. Kroz anketu se htjelo utvrditi koliko odgojitelja se susrelo u svom radu sa djecom koji su imali znakove fizičkog, emocionalng ili seksualnog zlostavljanje te zanemarivanj te koliko ih je, ukoliko je došlo do sumnje, prijavilo. Odgojitelji su također ispitani o svojoj dosadašnjoj educiranosti i kako, te što oni smatraju da bi se trebalo promijeniti kako bi se smanjiio postotak zlostavljane i zanemarene djece.

Emocionalno zlostavljanje djece obuhvaća verbalne i emocionalne povrede, usko ograničavanje slobode, neadekvatnu njegu i privrženost, namjerno dopuštanje neprilagođenog ponašanja ili druga psihološka zlostavljanja djeteta koja negativno utječu na emocionalnu dobrobit i razvoj djeteta. Neki od oblika emocionalnog zlostavljanja su: odbacivanje, konstantno verbalno napadanje, teroriziranje, ignoriranje, manipuliranje i izolacija. Svaki od oblika emocionalnog zlostavljanja može se pojaviti sam za sebe ili udružen sa ostalim oblicima emocionalnog ili nekog drugog zlostavljanja i zanemarivanja. Ovaj rad bavi se pitanjem prepoznavanja emocionalno zlostavljanog djeteta od strane nastavnika, a posebno osnovnim poteškoćama u tom procesu te nudi smjernice za rad nastavnika sa emocionalno zlostavljanom i zanemarenom djecom. Osnovni cilj ovog rada je primjeniti rezultate znanstveno prikupljenih podataka o zlostavljanju i zanemarivanju djece na školsko okruženje. Neki od znakova koji nastavniku mogu pomoći u prepoznavanju emocionalno zlostavljanog djeteta su neobični crteži ili uradci djeteta, nagla promjena u karakterističnom ponašanju i u školskom uspjehu djeteta, povećani broj izostanaka, tjeskoba, anksioznost, depresija, apatija, agresivnost, nedostatak koncentracije, problemi u pokazivanju emocija i u nošenju s njima, loše nošenje s neuspjehom, nedostatak samokontrole, nisko samopoštovanje i loša slika o sebi, strah od dolaska roditelja u školu, poremećeni odnosi s vršnjacima i nekarakteristični odnosi sa odraslima. Da bi nastavnik mogao prepoznati emocionalno zlostavljano dijete i pružiti mu adekvatnu pomoć važno je da bude dobro educiran i da radi na sebi, da stvara pozitivnu klimu u razredu i dobre odnose sa učenicima, da zna kako se ponašati prema emocionalno zlostavljanom djetetu te da surađuje sa stručnom službom škole kao i sa vanjskim institucijama.

Jedan od najvećih problema današnjice je zlostavljanje i zanemarivanje djece te se i sami, putem medija ili privatno, često susrećemo s time. S napretkom tehnike i tehnologije napreduju i djeca te se na taj način, osim s pozitivnim mogućnostima novih medija, susreću i s negativnim posljedicama koje oni donose. Jedna od njih je i lako zlostavljanje, putem novih elektroničkih medija, koje je danas sve gori rastući problem. Ovim istraživanjem se želi utvrditi u kojoj su se mjeri, budući učitelji primarnog obrazovanja, susreli s nekim oblikom elektroničkog nasilja te postoje li razlike s obzirom na spol, godinu studija i mjesto prebivališta (selo, grad). Također, željeli smo provjeriti postoji li veza između dosadašnjih istraživanja i navedenog istraživanja te u kojoj mjeri se studenti smatraju sposobnima za prepoznavanje i prevenciju elektroničkog nasilja, kao buduću učitelji. Istraživanje je provedeno na uzorku od 103 studenta Sveučilišta u Zagrebu, Učiteljski fakultet, Odsjek u Čakovcu treće i četvrte godine studija akademske godine 2013./2014. Za prikupljanje podataka korišten je kraći, prigodno sastavljeni upitnik, koji su sudionici ispunjavali dobrovoljno, uz garantiranu anonimnost i naglašenu znanstvenu svrhu. Studenti su ispunjavali printani Upitnik u lipnju 2014. godine. Rezultati pokazuju da je 21, 4% studenata bilo zlostavljano putem elektroničkih medija te da ne postoji statistički značajna razlika u iskustvima s obzirom na spol, godinu studija i mjesto prebivališta studenata. Odnosno, pokazalo se da su i muški i ženski studenti, i treća i četvrta godina studija, i oni koji žive na selu i oni u gradu jednako zlostavljani. Nadalje dokazano je da ne postoji ni statistički značajna razlika u spremnosti na prevenciju elektroničkog nasilja s obzirom na spol, godinu studija i mjesto prebivališta studenata.

U Hrvatskoj se parametri o osobama s invaliditetom prate u Registru osoba s invaliditetom. Osnovni izvori podataka za navedeni Registar, propisani Zakonom o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom (NN64/01), su rješenja o invaliditetu iz postojećih tijela vještačenja u sustavu socijalne skrbi, sustava prosvjete, mirovinskog osiguranja te Ministarstva branitelja. Osim uzroka invaliditeta prikupljaju se i prate podaci o izloženosti, osobe s invaliditetom, nekoj formi fizičkog ili psihičkog nasilja od strane druge osobe. U ovom radu će biti prikazani podaci o prijavljenoj izloženosti nasilju osoba s invaliditetom ; ukupno na razini RH, po spolu i dobnim skupinama s osvrtom na razlike u učestalosti prema dobi i spolu, te regionalna učestalost i razlike.

Zlostavljanje djece je oduvijek prisutno među ljudima. Kako su se mijenjala vremena, tako se mijenjao odnos prema djetetu, ali jako sporo. Odgoj djece usko je povezan s kulturom i običajima nekog podneblja. I danas, koliko god napredovali i razvijali se, zlostavljanje je i dalje prisutno u mnogim dijelovima svijeta pa čak i onim najrazvijenijim. Prekretnica je bila polovicom dvadesetog stoljeća, kada se prihvatila misao o ozbiljnosti i posljedicama tog problema. Danas je svijest probuđena i sve se više pokušava zaštititi dijete kroz brojne udruge i državne institucije. Zakoni mnogih zemalja štite prava djeteta da odrasta u zdravoj sredini, a roditelj je dužan brinuti se o njemu dok ne odraste. Na žalost, dobar dio tih zakona se ili ne poštuje ili nije ni zaživio, zbog jačine tradicije u pojedinim dijelovima svijeta. Također se pojedina zlostavljanja samo preoblikuju, ali i dalje postoje. Dijete može biti zlostavljano na više načina, a vrlo često je udruženo više vrsta zlostavljanja. Svako od njih ostavlja posljedice, ovisno o intenzitetu, duljini trajanja kao i o naravi pojedinca te potpori koju dobije ili ne dobije. Razlikuje se fizičko, seksualno, emocionalno zlostavljanje te zanemarivanje. Još uvijek je u većini zemalja svijeta trend porasta zlostavljanja, ali to se pripisuje tome što se danas sve više prijavljuje slučajeva lošeg postupanja prema djetetu. U pojedinim izoliranim područjima zlostavljanje je i dalje dio odgoja i kulture.Svatko ima dužnost prijaviti nadležnoj službi zlostavljanje ako za njega zna ili samo posumnja. Velika je odgovornost na zdravstvenim djelatnicima koji bi trebali znati prepoznati znakove zlostavljanja i intervenirati. Dovoljna je sumnja. Potrebno ih je educirati o tome. Na njima je vrlo važna uloga u svim razinama prevencije, posebice primarne, koja bi trebala biti najvažniji oblik intervencije u praksi. Zlostavljanje djeteta kao javno-zdravstveni problem osim u obitelji, može se događati u svakom okružju u kojem dijete živi i boravi (vrtić, škola, elektoronički mediji, koji danas postaju sve češći i veći problem, i slično). No ipak, s obzirom na učestalost i težinu samog zlostavljanja i posljedica koje ono nosi sa sobom, u radu se prvenstveno obrađuje upravo zlostavljanje u obitelji.

Maltretiranje djece u obitelji jedan je od ozbiljnih problema s kojim se suvremeno društvo susreće. Ono obuhvaća različita negativna ponašanja usmjerena prema djeci koja manifestiraju u prvom redu roditelji, a obuhvaća zlostavljanje i zanemarivanje maloljetnika. Brojna istraživanja upućuju na dugoročne negativne posljedice koje maltretiranje ima na neurološki i intelektualni razvoj, školski uspjeh, životna očekivanja, socio- emocionalni razvoj, socijalne odnose i ponašanja te mentalno zdravlje djeteta. Postoji mnoštvo teorija koje pokušavaju objasniti kompleksnu pojavu maltretiranja i koje su utjecale na razvoj smjerova istraživanja kao i na razvoj tretmanskih i prevencijskih programa. Brojni su čimbenici rizika koji povećavaju vjerojatnost pojave maltretiranja, a posebno se ističu mentalni poremećaji, snižene intelektualne sposobnosti, razne ovisnosti kod roditelja, stres, konflikti unutar obitelji, nezaposlenost, samohrano roditeljstvo te doživljeno maltretiranje u djetinjstvu koje se često spominje u kontekstu međugeneracijskog prenošenja zlostavljanja. Odluke o intervencijama na području zaštite djece čiji je razvoj u obitelji ugrožen donose djelatnici socijalne skrbi (socijalni radnik, psiholog, pravnik). U radu su iznesena iskustva i neke od poteškoća s kojima se u radu s visokorizičnim obiteljima susreću stručnjaci. Da bi se spriječila ili barem umanjila pojava maltretiranja djece naglašava se važnost educiranja svih koji se bave djecom o prepoznavanju i adekvatnom reagiranju pri svakoj sumnji na nasilje. Ističe se, također važnost podizanja javne svijesti o prijavi svake sumnje na neadekvatnu roditeljsku brigu kako bi se stvorili uvjeti za pružanje pomoći djetetu – žrtvi.

Jednostrano zanemarivanje: procjena, intervencije i uloga radnog terapeuta

Visual perception is dependent on occipital cortex and dorsal and ventral visual pathway. Visual cortex processes elementary details of visual environment, and further analysis and synthesis is done in parietal region for place, and temporal cortex for object recognition. Visual attention selects which information is relevant and which is irrelevant and so allows a goal directed behavior. Visual system also mediates perception of color, spatial relations, depth perception, movement etc. Agnosia is a rare neuropsychological disorder, is an inability to recognize stimuli in one sense modality and can be divided to aperceptivе agnosia and associative agnosia. Simultanagnosia is the inability to perceive a whole, although the recognition of individual parts is preserved and has ventral, dorsal and frontal type. The most common cause of visual hallucinations is loss of vision but can occur in various lesions of visual system. Cortical blindness is vision loss due to damage to the visual cortex in both occipital lobes. Unilateral spatial neglect phenomenon or unilateral spatial neglect is a disorder of attention control in the contralateral half of the space in relation to the brain lesion. Vizuelna percepcija zavisi od okcipitalne kore i dorzalnog i ventralnog vizuelnog puta. Vizuelni korteks obrađuje elementarne detalje vizuelne okoline dok se dalja analiza i sinteza vrše u parijetalnomi regionu za mesto i temporalnoj kori za prepoznavanje objekata. Vizuelna pažnja bira koje informacije su relevantne, a koje irelevantne i tako omogućava cilju-usmereno ponašanje. Vizuelni sistem takođe posreduje percepciju boja, prostornih odnosa, opažanje dubine, kretanje itd. Agnozija je redak neuropsihološki poremećaj, i predstavlja nemogućnost da se prepoznaju stimulusi u jednom modalitetu čula, a može se podeliti na aperceptivnu agnoziju i asocijativnu agnoziju. Simultanagnozija je nemogućnost opažanja celine, iako se priznaju pojedini delovi i deli se na ventralni, dorzalni i frontalni tip. Najčešći uzrok vizuelnih halucinacija je gubitak vida, ali može se javiti u različitim lezijama vizuelnog sistema. Kortikalni slepilo je gubitak vida usled oštećenja vizuelnog korteksa u oba okcipitalna režnja. Unilataralni prostorni fenomen zanemarivanje ili jednostrano prostorno zanemarivanje je poremećaj kontrole pažnje u kontralateralnoj polovini prostora u odnosu na leziju mozga.

Nasilje nad djecom, povijesno poznata pojava koja je stara koliko i ljudska civilizacija, ostavlja višestruke, dugotrajne i krajnje ozbiljne posljedice na budući razvoj djeteta, a nerijetko se okončava i smrtnim ishodom. Zlostavljanje djece obuhvaća sve oblike fizičkog ili psihičkog (emocionalnog) zlostavljanja, seksualnu zloupotrebu, zanemarivanje ili nemaran postupak, kao i neku drugu eksploataciju, što dovodi do stvarnog ili potencijalnog narušavanja djetetova zdravlja, ostavljajući teške posljedice na psihofizičko i socijalno funkcioniranje i razvoj djeteta. Poznat je i fenomen transgeneracijskog prenošenja zlostavljanja, gdje zlostavljani u prvoj sljedećoj generaciji i sami postaju zlostavljači. Stoga je mogućnost ranog otkrivanja nasilja nad djecom od strane nastavnog i odgojnog osoblja (odgajatelja, učitelja, psihologa) nesumnjivo vrlo velika, Violence against children is a historical phenomenon that is as old as human civilization, leaving multiple, long-lasting and extremely serious consequences for the future development of the child and frequently resulting in the victim’s death. Child abuse includes all forms of physical or psychological (emotional) abuse, sexual abuse, neglect or negligent behaviour, as well as any other exploitation, leading to actual or potential harm to the child's health and leaving a severe impact on the psychological, physical and social development of the child. There is also a common phenomenon of trans-generational transmission of abuse, where the abused child later becomes the abuser. Therefore, the possibility of early detection of child abuse by teachers and other educational personnel (preschool and school teachers and psychologist) is undoubtedly vital., Die Gewalt gegen Kinder, ein historisch bekanntes Phänomen, das so alt wie die menschliche Zivilisation ist, hinterlässt mehrfache, langwierige und äußerst schwerwiegende Folgen für die zukünftige Kindesentwicklung und oft endet sie mit dem Tod. Der Kindesmissbrauch umfasst alle Formen der körperlichen oder psychischen (seelischen) Misshandlung, sexuellen Missbrauch, Vernachlässigung oder fahrlässiges Handeln und sonstige Ausbeutung, was zur realen oder möglichen Gesundheitsschädigung des Kindes führen kann, so dass schwerwiegende Auswirkungen auf die psychische, physische und soziale Funktionen sowie die Kindesentwicklung hinterlassen werden. Außerdem ist das Phänomen der transgenerationalen Übertragung des Missbrauchs bekannt, wo die Missbrauchten in der ersten nächsten Generation selbst zu Tätern werden. Daher ist die Möglichkeit der Früherkennung von Gewalt gegen Kinder durch Lehrer und pädagogische Fachkräfte (Lehrer, Pädagogen, Psychologen) zweifellos sehr groß.

Mjerenje predstavlja operacionalizaciju postupka utvrđivanja stanja nekog svojstva kod više istovrsnih entiteta, nositelja tog svojstva. Unutar teorije mjerenja istaknuta je potreba provjere većeg broja aspekata mogućeg narušavanja procedure mjerenja kojim se ugrožava standardnost postupka mjerenja i time umanjuje mogućnost međusobne komparacije ishoda mjerenja. Izraženost ovog problema postaje posebno istaknuta u multinacionalnim istraživanjima u kojima jezične inačice istog mjernog postupka kao i razlike u kulturalnom okruženju mogu od intencionalno jednakih postupaka napraviti posve različita mjerenja međusobno neusporediva po rezultatima mjerenja. Stoga je razvijeno više teorijskih i praktičnih modela za provjeru diferencijalnog funkcioniranja mjernih postupaka. U okviru međunarodnog projekta BECAN-Epidemiološko istraživanje zlostavljanja i zanemarivanja djece u rujnu i listopadu 2010. provedeno je pilot istraživanje kojim su provjereno funkcioniranje anketnog upitnika u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji u pogledu upotrebljivost instrumenata i adekvatnost istraživačke procedure. Cilj rada je putem analize diferencijalnog funkcioniranja čestica psihološkog nasilja, nenasilnih korektivnih postupaka i tjelesnog kažnjavanja, korištenih u ovom pilot istraživanju, provjeriti sadržajnu jednakost mjernih postupaka, tj. jednakost doživljaj čestica kod ispitanika različitog spola, dobi, geografske pripadnosti. Analiza na podražajnim sadržajima različitog nivoa apstraktnosti propituje je li moguće provoditi međukulturalno istraživanje u ovom kontekstu, čak i u situaciji kada se radi o susjednim državama koje imaju međusobno razumljive jezike, odnosno je li moguće uspoređivati mjerne rezultate empirijskih postupaka s punim uvjerenjem da se radi o sadržajno i konstruktno ekvivalentnim postupcima u sve tri države.

Zlostavljanje djece je prisutno u svim sredinama. U posljednje je vrijeme problem zlostavljanja i zanemarivanja djece u središtu pozornosti stručne svjetske javnosti, o čemu svjedoče brojni znanstveni radovi te međunarodni i nacionalni stručni i znanstveni skupovi održani na tu temu. Promjene izazvane demokratizacijom društva, kao i naglasak na ljudskim pravima i pravima pojedinca općenito, olakšan postupak razvoda, emancipacija žena, dolazak žena na važnije društvene položaje i sl., doveli su do poticanja brige o najboljem interesu djeteta, omogućile žrtvama nasilja da progovore o svojim iskustvima i nekim tajnama obiteljskog života, što je pridonijelo otkrivanju dotad „skrivene” pojave nasilja i zlostavljanja. U radu se ukratko navode četiri osnovna oblika zlostavljanja djece: fizičko, emocionalno, seksualno zlostavljanje i zanemarivanje djece. Pojava međugeneracijskog prenošenja zlostavljanja će biti detaljno objašnjena. Spomenut će se razna istraživanja ove pojave, mehanizmi prijenosa zlostavljanja te činitelji rizika i zaštite u međugeneracijskom prenošenju zlostavljanja. S obzirom na složenost problema zlostavljanja, u njegovu rješavanju je potrebna suradnja stručnjaka različitih profila. Upravo se na kraju rada pozornost posvećuje i načinima sprečavanja međugeneracijskog prenošenja zlostavljanja te svrha i mogućnosti intervencija s odraslima i djecom.

U teorijskom dijelu razmatraju se osnovne činjenice koje se tiču obiteljskog života i obiteljske sredine. Nadalje, razrađeni su pojmovi zlostavljanja i zanemarivanja djece, simptomi zlostavljanja i zanemarivanja, kao i njihove posljedice te način na koji bi trebalo djelovati pri susretu s djecom koja su proživjela traumatski događaj. Opisuje se i način rada pedagoga u prevenciji s djecom, roditeljima, nastavnicima kao svojim neophodnim pomagačima. Pedagog zbog manjka neposrednog rada s djecom treba imati pravilnu i redovitu suradnju s nastavnicima koji lakše uočavaju promjene na djeci, kao i sa službama koje zajednički djeluju u cilju boljitka zlostavljane i zanemarivane djece. U empirijskom dijelu izneseni su rezultati istraživanja provedenog među pedagozima u školama diljem Damacije, koji su pokazali da pedagozi provode preventivne programe s nastavnicima, roditeljima i djecom ; educiraju se u pogledu ove tematike, ali još uvijek ima i onih pedagoga koji ne prijavljuju sve primjećene slučajeve zanemarivanja i zlostavljanja djece u obitelji.

Cilj Odrediti zastupljenost različitih oblika zlostavljanja u djetinjstvu i njihovu među-povezanost u dva naselja u Zapadnohercegovačkoj županiji, Bosna i Hercegovina. Postupci Istraživanje je provedeno u ožujku 2003. na prigodnom uzorku od 458 učenika trećeg razreda srednje škole (39% dječaka) koji su imali između 15 i 20 godina (medijan dobi, 17). Podatci su prikupljeni sociodemorafskim upitnikom, Ljestvicom za procjenu prilagodljivosti i kohezije u obitelji III (Family Adaptability and Cohesion Evaluation Scales III), Upitnikom o zlostavljanju u djetinjstvu (Child Maltreatment Questionnaire), Ljestvicom samoprocjene za mladež (Youth Self-Report Scale), i Rosenbergovom ljestvicom samopoštovanja (Rosenberg Self-Esteem Scale). Socio-demografske i obiteljske karakteristike i izloženost zlostavljanju analizirani su kao mogući prediktori izloženosti određenom tipu zlostavljanja i kasnijim problemima u prilagodbi. Rezultati Od 458 učenika, 77% je bilo emocionalno zlostavljano, 52% fizički zlostavljano, 30% zanemarivano, 20% su svjedočili obiteljskom nasilju, i 13% djevojčica i 21% dječaka su bili spolno zlostavljani prije 14. godine. Značajna povezanost između zlostavljanja od strane majke, oca i ostalih odraslih nađena je za emocionalno i fizičko zlostavljanje i zanemarivanje i svjedočenje nasilju u obitelji (r=0,413-0,541, P, Aim To determine the prevalence and intercorrelation of different forms of childhood maltreatment and psychological problems in adolescents in Western Herzegovina Canton. Method A questionnaire study was conducted in March 2003 on a convenient sample of 458 third-grade high-school students (39% boys) aged between 15 and 20 (median age, 17). Data were collected using a sociodemographic questionnaire, Family Adaptability and Cohesion Evaluation Scales III, Child Maltreatment Questionnaire, Youth Self-Report, and Rosenberg Self-Esteem Scale. Sociodemographic and family characteristics and exposure to maltreatment were analyzed as possible predictors of exposure to a particular type of abuse and subsequent psychological adjustment problems. Results Out of 458 students, 77% were emotionally abused, 52% physically abused, 30% neglected, 20% witnessed family violence, and 13% of girls and 21% of boys were sexually abused before the age of 14. Significant association between the maltreatment by a mother, father, and other adults were found for emotional and physical abuse and for neglect and witnessing family violence (r = 0.413-0.541, P

Među značajne javno-zdravstvene probleme djece suvremenog svijeta spada zlostavljanje i zanemarivanje. Zdravstveni radnici imaju mnogostruku ulogu u svim fazama tog tragičnog procesa od otkrivanja i dijagnosticiranja zlostavljanja, preko neposredne pomoći žrtvi, zahvaćenoj obitelji, ali i zlostavljaču do rada na prevenciji takvih oblika ponašanja kako bi se prekinuo tragični krug zlostavljanja sa svim posljedicama koje donosi žrtvama, njihovim obiteljima i društvu u cjelini. Liječnik treba znati prepoznati fizičko, seksualno i emocionalno zlostavljanje kao i zanemarivanje djeteta.Zlostavljanje djeteta se može dogoditi bilo gdje, međutim, najčešće se događa u krugu obitelji od strane najbližih srodnika djeteta. Rizični faktori se odnose na samo dijete, roditelja i šire društvene faktore. Što se tiče djeteta to su: nedonešenost, mlađa dob djeteta, djeca s kronično iritabilnim temperamentom, ADHD (attention deficit hyperactivity disorder) djeca, izrazito zahtjevna djeca kao i djeca s poremećajima u razvoju. Rizični faktori kod roditelja su: mlađa dob roditelja, samohrani roditelji, financijske teškoće, nizak obrazovni nivo i mentalne bolesti. Širi društveni faktori uključuju porast ovisnosti u društvu, nezaposlenost, ekonomsku krizu, siromaštvo, socijalnu izolaciju. Dodatni rizični faktori su i poratno razdoblje, razdoblje tranzicije, promijenjen sustav društvenih vrijednosti, povećan broj oboljelih od PTSP-a (post traumatski stresni poremećaj). Od liječnika se ne očekuje da samo liječe posljedice zlostavljanja već se trebaju, a prema zakonskim propisima mnogih zemalja i moraju uključiti u cjelovito rješavanje problema izvršavajući svoju etičku, moralnu i zakonsku obavezu prijavljivanja nadležnim tijelima svake sumnje na zlostavljanje djeteta. Samo sustavnim, multidisciplinarnim pristupom je moguće uspješno djelovati na rješavanje tog višestruko ugrožavajućeg problema.

Ispitivanjem prikazanim u ovom radu željela se utvrditi procjena učitelja o prepoznavanju obiteljskog zlostavljanja i zanemarivanja učenika. Ispitivanje je provedeno krajem 2005. godine na području grada Splita i manjim mjestima splitskog zaleđa. Upitnik se sastojao od pet pitanja. Dobiveni podaci učiteljske procjene o učestalosti pojave obiteljskog nasilja kod njihovih učenika uspoređeni su s rezultatima svjetskih i domaćih istraživanja o učestalosti pojave obiteljskog nasilja. Rezultati ovog ispitivanja pokazuju učiteljsku procjenu obiteljskog nasilja kod svojih učenika (n = 1298). Obiteljskom nasilju izloženo je njih 7% ( 0.54% i zički, 3.57% emocionalno, 0.23% seksualno zlostavljane i 2.69% zanemarene djece). U usporedbi sa svjetskim istraživanjima i istraživanjima provedenim u Hrvatskoj, uočljiva je znatno manja procjena učitelja o slučajevima obiteljskog nasilja nad djecom u odnosu na prethodna istraživanja. Rezultati ovog ispitivanja pokazuju da učitelji ne prepoznaju zlostavljano i/ili zanemareno dijete. Većina ovim ispitivanjem obuhvaćenih učitelja procjenjuje da je dovoljno osposobljena u području prevencije obiteljskog nasilja., By means of examination discussed in this paper, we wanted to determine teachers’ estimation in recognizing the victims of domestic violence and neglected students. The examination was conducted at the end of the 2005, in the area of Split and some smaller towns from Split hinterland. The questionnaire was composed of fi ve questions. The gathered data, on teacher’s estimation about frequency of child abuse among their students, are compared with the results of international and national researches about frequency of domestic violence. The results of this research showed teacher’s estimation about frequency of child abuse among their students (n = 1298). 7% of students were exposed to the domestic violence (0.54% physically, 3.57% emotionally, 0.23% sexually abused and 2.69% neglected children). In comparison to the world researches and those conducted in Croatia, the teachers’ estimation is weaker about cases of child abuse as opposed to the earlier researches. The results of this examination showed that teachers were not recognizing abused and/or neglected children. Most of the teachers interviewed in this research believed that they were qualified enough to cope with the issue of domestic violence prevention.

Rad definira zlostavljanje i dentalno zanemarivanje, te upućuje stomatologa na načine kako prepoznati znakove zlostavljanja ili zanemarivanja kod djece, odraslih, starijih osoba i osoba s posebnim potrebama. Rad obrađuje i zakonsku regulativu vezanu uz spomenutu tematiku, te iznosi smjernice za budućnost.

Rad sažima niz tema vezanih uz zlostavljanje i zanemarivanje djece: definicija i kategorizacijom zlostavljanja, posljedice koje zlostavljanje ima za razvoj djeteta, indikatori koji ukazuju na potrebu za zaštitom djeteta, uzroci zlostavljanja, te savjeti što učiniti u slučaju da se dijete povjeri da je zlostavljano.

Bez obzira na kulturalne razlike, socioekonomski status i stupanj ekonomskog razvoja svako se društvo susreće s problemom zlostavljanja djece, a društva se međusobno razlikuju po tome kako se nose s tim problemom i kako štite djecu. U posljednjih 20 godina neke su najrazvijenije zemlje svijeta razvile učinkovit sustav pružanja pomoći zlostavljanoj i zanemarenoj djeci i njihovim obiteljima. Važan dio tog sustava su nastavnici koji, osim roditelja, jedini imaju svakodnevni kontakt s djecom. Budući da su zlostavljana djeca bespomoćna i ovise o pomoći odraslih, educiran i senzibiliziran nastavnik koji prepoznaje znakove zlostavljanja i primjereno reagira može biti najvažnija osoba u prekidanju kruga zlostavljanja i u zaštiti djeteta.

Nasilje nad maloljetnicima ima svoje sociološke i psihopatološke predispozicije, te ostavlja duboke tragove u životu onih koji su ga pretrpjeli. Autorica se u svom radu podjednako osvrće na okolnosti u kojima nastaje nasilje, kao i na njegove psihofizičke posljedice. Zlostavljači se ne mogu svesti pod zajednički nazivnik glede samog psihološkog profila. Dolaze iz različitih društvenih skupina i klasa, rasa, nacionalnosti i spola. S aspekta psihoanalize, ostaje se pri tezi kako su i sami zlostavljači žrtve zlostavljanja ili traumatskog iskustva svoje okoline u obitelji ili školi. Sam pojam zlostavljanja podrazumijeva napad bilo koje vrste: verbalne, fizičke, emocionalne, seksualne, te aktivne ili pasivne nebrige jedne ili više osoba. Za razliku od fizičkog nasilja, spolno i emotivno zlostavljanje ili zanemarivanje, ne ostavljaju vidljive tragove, stoga ih je teže opaziti. Ipak, seksualno zlostavljanje predstavlja najteži oblik nasilja jer ostavlja duboke i dugotrajne traume. Indikatori svih navedenih oblika nasilja se manifestiraju u psihosomatskim i bihevioralnim poremećajima. Autorica ističe kako je takvoj djeci potrebno pristupiti s osobitom pažnjom: savjetodavnim i psihoterapeutskim radom s roditeljima, u težim slučajevima kaznenih djela podrazumijeva se djelovanje psihologa, pedagoga, defektologa i pravosudnih organa.

Zlostavljanje i zanemarivanje djece prva je knjiga domaćih autorica koje su se najvećim dijelom svog profesionalnog rada posvetile upravo ovoj problematici. Teorijske spoznaje stranih stručnjaka su stoga upotpunjene njihovim bogatim radnim iskustvom.Knjiga je nastala na osnovi iskustava autorica i dopunjena je brojnim ilustrativnim primjerima iz profesionalne prakse, crtežima, porukama i pismima njihovih pacijenata. Knjiga uključuje sustavan pregled vrsta zlostavljanja djece, njihove posljedice, ublažavanje tih posljedice i što je najvažnije - naputke ostvarivanje što kvalitetnijih programa prevencije.

Zlostavljanje i zanemarivanje predstavlja traumu koja na djecu ostavlja dugoročne posljedice, narušavajući njihov razvoj. Ovaj projekt bio je usmjeren na pružanje informacija i pomoći zlostavljanoj i/ili zanemarenoj djeci, kao i njihovim obiteljima. Glavni ciljevi projekta bili su: 1. osigurati lako dostupnu pomoć putem telefonske linije zlostavljanoj i zanemarenoj djeci, njihovim roditeljima te stručnjacima koji rade s djecom ; 2. omogućiti anonimno prijavljivanje slučajeva zlostavljanja MUP-u i Centru za socijalnu skrb ; 3. omogućiti uključivanje djece koja su bila zlostavljana u psihoterapijski tretman kako bi proradili traumu ; 4. podići javnu svijest djece i odraslih o problemu zlostavljanja djece. Ostvarivanje ciljeva omogućio je rad volontera Hrabrog telefona koji su posebno educirani za telefonsko savjetovanje i problematiku zlostavljanja i zanemarivanja djece. Telefonska linija radila je svakim radnim danom od 12 do 15 sati, a od listopada nadalje od 10 do 16 sati. Rezultate ovog programa te ostvarenje ciljeva potvrđuje stalan porast broja poziva koji pristižu na Hrabri telefon, pri čemu je ukupan broj pristiglih poziva u 1997. godini iznosio 47, dok je u 2000. godini zabilježeno ukupno 697 poziva. Putem telefonske linije prijavljeno je ukupno 74 novih slučajeva zlostavljanja djece tijekom 2000. godine. Analiza poziva pristiglih u 2000. godini pokazuje da se 19% poziva odnosi na fizičko zlostavljanje djece, 20% odnosi se na seksualno zlostavljanje djece, dok je u 23% poziva riječ o emocionalnom zlostavljanju djece. Zanemarivanje djece se navodi u 11% poziva. Pokazalo se da u najvećem broju slučajeva pomoć traže članovi uže obitelji i djeteta (50%), zatim susjedi i znanci (24%) te sama djeca (10%). Kako bi se podigla javna svijest i povećalo znanje o problemu zlostavljanja, napisano je i tiskano 6 edukativnih brošura namijenjenih djeci ili roditeljima. Tiskana su i dva plakata namijenjena djeci u osnovnim i srednjim školama. Edukativni materijali dijeljeni su djeci, roditeljima i stručnjacima.

U članku se ukratko govori o mogućim unapređenjima u zaštiti zlostavljanje i zanemarene djece.