Search

Istra je vrlo specifična regija koja gaji zaseban regionalni identitet. Popularno je isticati njezinu multikulturalnost utemeljenu na etničkoj šarolikosti i manjinskom doprinosu. Analizom popisa stanovništva, kao i manjinskog i regionalnog izjašnjavanja u popisima, vidljivo je kako se radi o postojanju zasebnog identiteta koji nije isključivo povezan s izjašnjavanjem nacionalnih ili etničkih manjina u Istarskoj županiji. Možemo zaključiti da se u slučaju Istrijanstva radi o manjinskom regionalnom identitetu, a ne identitetu manjina u Istarskoj županiji.

Predmet razmatranja rada jesu manjine, odnosno etničke manjine kojima se može pripisati središnje mjesto u okviru društvenih pojava i procesa vezanih uz multietničku i multikulturnu strukturu suvremenih društava. Polazeći od pretpostavke da je jasnoća pojmova preduvjet razumijevanja i rješavanja problema vezanih uz etničke manjine, autori problematiziraju definiranje i diferenciranje pojmova s obzirom na koje, u konkretnim društvima, na svojevrstan način uglavnom proizlaze i prava etničkih manjina. Problem se smješta u kontekst suvremenih društava, napose imigracijskih zemalja Europske unije, te se upozorava na njihovu etničku heterogenost, na deklarirani opći konsenzus o pravu na različitost i na važnost toga prava. Uspoređujući s jedne strane etničku strukturu petnaest zemalja Europske unije (temeljenu na popisu stanovništva i na procjenama), a s druge strane podatke o pravnoj reguliranosti zaštite manjina u tim zemljama, autori zaključuju da su na djelu različiti oblici selektivnog negiranja jednakosti prava na različitost. Suvremene podjele na nekad obespravljene tradicionalne manjine koje se nastoje revitalizirati i nove etničke manjine koje se oblikuju iz imigrantske populacije otvaraju mogućnosti za nove oblike diskriminacije. Stoga se također zaključuje da bi manjinska prava trebalo nastojati izjednačiti već i zato što hijerarhizacija prava, kako se kroz povijest pokazalo, može dovesti do frustracija s dalekosežnim posljedicama., The theme that this paper examines are minorities, or rather ethnic minorities, which are central within the framework of social phenomena and processes linked to the multiethnic and multicultural structure of contemporary societies. Proceeding from the assumption that clarity of concepts is a precondition for understanding and solving problems pertaining to ethnic minorities, the authors provide a critique of the definitions and differentiations of concepts from which, in concrete societies and in specific ways, the rights of ethnic minorities mainly derive. The problem is posed in the context of contemporary societies, especially the immigration societies of the European Union, and the authors note the ethnic heterogeneity of the latter and the declared general consensus on the right to difference and on the importance of this right. Comparing, on the one hand, the ethnic structures of fifteen countries of the European Union (based on census data and estimations), and on the other hand data pertaining to the legislative regulation of minority protection in these countries, the authors conclude that various forms of selective denial of equality of the right to difference are in action. Contemporary divisions distinguishing between formerly disprivileged traditional minorities that are striving towards their revitalisation, and new ethnic minorities that are being formed out of immigrant populations, open possibilities for new forms of discrimination. Therefore, the authors further conclude that an attempt should be made to make minority rights equal, also since establishing hierarchies of rights, as has been shown throughout history, may lead to frustrations with long-term consequences.

Budući da globalizacijski i eurointegracijski procesi nameću nova pitanja identiteta, pa tako i pitanja identiteta manjinskih etničkih skupina, definiranje pojmova se ne nameće samo kao teorijsko pitanje oko kojeg se sukobljavaju različita gledišta nego i stvarno egzistencijsko pitanje za pripadnike manjinskih skupina. Još od Westfalskog mirovnog ugovora (1648.) pri sklapanjima mira, a napose od ustanovljenja Lige naroda, postavlja se manjinsko pitanje. No na skliskom terenu definiranja pojmova postoji niz razlika u njihovu razumijevanju. Naime, iz definicija proizlazi i reguliranje prava manjinskih skupina na razini međunarodne zajednice i u konkretnim društvima. Status i prava tiču se barem triju aktera: države unutar koje živi etnička/nacionalna manjina, pripadnika same etničke/nacionalne manjine i (ako postoji) matične države (nacije). Na temelju analize reguliranja manjinskih prava u Hrvatskoj i petnaest zemalja Europske unije utvrđuje se da na području definiranja i regulacije položaja manjina postoje razlike koje prvenstveno ovise o samopercepciji pojedine države u pogledu etničke različitosti, odnosno homogenosti (kao građanske, nacionalno homogene, višeetničke, višenacionalne… ). Manje-više opći konsenzus o pravu na različitost i o važnosti toga prava u stvarnosti se raspršuje kroz različite oblike selektivnog negiranja toga prava, odnosno u njegovu selektivnom provođenju.

Česte promjene u pravnom sustavu zaštite manjina u Republici Hrvatskoj s jedne strane predstavljaju napredak i pokušaj usklađivanja domaćeg zakonodavstva s međunarodnim standardima i preuzetim obvezama Republike Hrvatske za zaštitu manjina proizašlim činom ratifikacije, dok s druge strane takve česte promjene dovode do prilično izražene nesigurnosti i pravne nejasnoće u stupnju zaštite i mogućnosti korištenja pripadnicima manjinskih skupina. Općenito se može zaključiti da pravna regulacija i stupanj zaštite prava u Hrvatskoj u određenim područjima nadilazi standarde Europe koji se iščitavaju iz postojećih međunarodnih dokumenata za zaštitu manjina.

Okvirna konvencija za zaštitu manjina predstavlja dokument Vijeća Europe novijeg datuma čija implementacija na neki način znači i standardizaciju zaštite manjina u suvremenoj Europi. Hrvatska je među prvim potpisnicima tog dokumenta, a rat i njegove posljedice prouzročili su određene specifičnosti u samoj implementaciji.

Izložen je povijesni razvoj pravne zaštite nacionalnih, etničkih, vjerskih, rasnih i jezičnih manjina od Westfalskoga ugovora (1648.) do danas (akata i međunarodnih sporazuma usvojenih u Ujedinjenim narodima i u regionalnim međunarodnim organizacijama, OESS-u, Vijeću Europe i dr.). Data je definicija manjina i pravne zaštite manjina. Obrađeno je i pitanje imaju li nacionalne manjine pravo na samoodređenje. Posebno je izložen tretman hrvatske manjine u jugoslavensko-talijanskim odnosima (do 1991.) i u odnosima Republike Hrvatske i Talijanske Republike. Republika Italija priznaje postojanje « jezičnih manjina» , a ne nacionalnih. U hrvatsko-talijanskome Ugovoru o pravima manjina iz 1996. prvi put je jasno i eksplicitno zaštićena hrvatska manjina na cjelokupnome području Talijanske Republike. Članak 8. toga Ugovora treba tumačiti široko, tako da se zaštita ne odnosi samo na talijanske Hrvate u regiji Molise, nego i na pripadnike hrvatske manjine u drugim talijanskim područjima, gdje ih ima i ako ih ima. Izloženi su i ustavni i zakonski propisi o zaštiti brojnih manjina u Republici Hrvatskoj. Za razliku od talijanske manjine u Hrvatskoj, hrvatska manjina u Italiji još nije organizirana, pa se ne zna ni približan broj njenih pripadnika. Autor ukazuje i na brojne, gotovo zaboravljene manjinske skupine u svijetu, bez odgovarajuće pravne zaštite.

Jezik, temeljem činjenice da se kao komunikativno sredstvo � infiltrira� u sve pore suvremenog društva, kako s pozicije pojedinca, tako i s naslova društvene zajednice, postaje pokazateljem položaja pojedine zajednice u odnosu na � onu drugu� , ali i način sondiranja vlastitog položaja u široj društveno-političkoj i socijalno-psihološkoj sferi međuodnosa većina � manjina/manjine. Od svih manjinskih prava pitanje jezika najrazrađenije je pravo i to kako u međunarodnopravnim instrumentima, tako i u unutrašnjem zakonodavstvu država. Razmatra se u kontekstu nediskriminacije i jednakosti, temeljnih ljudskih prava i sloboda, posebnih manjinskih prava, suvremenog društvenog i gospodarskog razvitka, uporabe vlastitog jezika na svim područjima života i djelovanja, institucionalne organiziranosti, međunarodnoj suradnji, kulturnim dometima, jezičnim � dodirima� u prostoru i vremenu, perspektivama, sve do temeljnih promišljanja globalizacijskih i integrativnih procesa suvremenog svijeta, ali i njegovom istovremenom nastojanju očuvanja raznolikosti kulturnog i jezičnog izričaja i gotovo zaboravljenih ili istrijebljenih � posebnosti� . Pravo na uporabu materinskog jezika s početkom zaštite manjina vezuje se uz pojedinca (mogućnost komunikacije sa sunarodnjacima, temeljni čimbenik njegove samoidentifikacije i skupne identifikacije), a danas uz univerzalne vrijednosti (kulturno bogatstvo i tradiciju Europe, izgradnju društva na načelima demokracije i raznolikosti). Republika Hrvatska u Ustavu (1990.), Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (1991.), drugim zakonima i podzakonskim aktima, te ratificiranjem najvažnijih međunarodnih dokumenata s područja manjinske zaštite i prava čovjeka i uvažavanjem međunarodnih standarda u promicanju prava na uporabu materinskog jezika, oblikuje � uz prilagodbu objektivnim čimbenicima � � dodire� jezika i � različitosti� na svom području.

U referatu je izložen pristup manjinskom pitanju u suvremenoj Europi i značaj tog pitanja u međunarodnim odnosima kako s aspekta sigurnosti i suradnje tako i u kontekstu zaštite temeljnih ljudskih prava. Središnje mjesto imala je Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina i njeni mehanizmi u primjeni, uz detaljnu elaboraciju na primjeru Hrvatske.