Pravo na uporabu materinskog jezika - temeljno pravo manjina

Jezik, temeljem činjenice da se kao komunikativno sredstvo � infiltrira� u sve pore suvremenog društva, kako s pozicije pojedinca, tako i s naslova društvene zajednice, postaje pokazateljem položaja pojedine zajednice u odnosu na � onu drugu� , ali i način sondiranja vlastitog položaja u široj društveno-političkoj i socijalno-psihološkoj sferi međuodnosa većina � manjina/manjine. Od svih manjinskih prava pitanje jezika najrazrađenije je pravo i to kako u međunarodnopravnim instrumentima, tako i u unutrašnjem zakonodavstvu država. Razmatra se u kontekstu nediskriminacije i jednakosti, temeljnih ljudskih prava i sloboda, posebnih manjinskih prava, suvremenog društvenog i gospodarskog razvitka, uporabe vlastitog jezika na svim područjima života i djelovanja, institucionalne organiziranosti, međunarodnoj suradnji, kulturnim dometima, jezičnim � dodirima� u prostoru i vremenu, perspektivama, sve do temeljnih promišljanja globalizacijskih i integrativnih procesa suvremenog svijeta, ali i njegovom istovremenom nastojanju očuvanja raznolikosti kulturnog i jezičnog izričaja i gotovo zaboravljenih ili istrijebljenih � posebnosti� . Pravo na uporabu materinskog jezika s početkom zaštite manjina vezuje se uz pojedinca (mogućnost komunikacije sa sunarodnjacima, temeljni čimbenik njegove samoidentifikacije i skupne identifikacije), a danas uz univerzalne vrijednosti (kulturno bogatstvo i tradiciju Europe, izgradnju društva na načelima demokracije i raznolikosti). Republika Hrvatska u Ustavu (1990.), Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (1991.), drugim zakonima i podzakonskim aktima, te ratificiranjem najvažnijih međunarodnih dokumenata s područja manjinske zaštite i prava čovjeka i uvažavanjem međunarodnih standarda u promicanju prava na uporabu materinskog jezika, oblikuje � uz prilagodbu objektivnim čimbenicima � � dodire� jezika i � različitosti� na svom području.