Search

U ovom radu se analizira utjecaj vanjske politike Ruske Federacije na zemlje Zapadnog Balkana. Rusija je tijekom 20. i 21. stoljeća bila značajna gospodarska i vojna sila. Ipak, ratom u Ukrajini tu svoju snagu je izgubila, te je mnoge značajne svjetske sile okrenula protiv sebe. Vladimir Putin je na početku 21. stoljeća došao na vlast u Rusiji, te nakon raspada SSSR-a vratiti zemlju na željenu poziciju, uz bok SAD-u i ostalim svjetskim silama. Osim toga nastojao je biti protuteža dominaciji SAD-a i širenja NATO-a. U određenom razdoblju je čak postojala mogućnost pristupanja Rusije EU, ali do toga nije došlo. Zemlje Zapadnog Balkana su politički zaboravljene od strane EU i zapadnih sila. Predugo se odugovlači sa reformama i procesa širenja EU na navedeno područje. Njihovom integracijom u EU bi se vjerojatno minimalizirao utjecaj Rusije na te zemlje, te tako riješili brojni međunarodni problemi. Koliko će Rusija svoju energetsku moć moći i dalje koristiti za širenje svog utjecaja i vanjske politike vrijeme će pokazati, ali je primjetno kako ta moć može učiniti velike probleme ukoliko se njima ne prida posebna pažnja., This paper analyzes the influence of the foreign policy of the Russian Federation on the countries of the Western Balkans. During the 20th and 21st centuries, Russia was a significant economic and military power. However, with the war in Ukraine, it lost its strength, and turned many important world powers against it. Vladimir Putin came to power in Russia at the beginning of the 21st century, and after the collapse of the USSR, returned the country to the desired position, alongside the USA and other world powers. In addition, he tried to be a counterweight to the dominance of the USA and the expansion of NATO. In a certain period, there was even a possibility of Russia joining the EU, but that did not happen. The countries of the Western Balkans have been politically forgotten by the EU and the Western powers. Reforms and the process of expanding the EU to the mentioned area are being delayed for too long. Their integration into the EU would probably minimize Russia's influence on these countries, thus solving numerous international problems. Time will tell how far Russia will be able to continue to use its energy power to expand its influence and foreign policy, but it is noticeable that this power can cause big problems if special attention is not paid to them.

Ovaj diplomski rad analizira sovjetsku vanjsku politiku od 1917. do 1941. godine s obzirom na ideološke i strukturalne utjecaje. Prvi dio rada postavlja teorijski temelj analize. Sastoji se od poglavlja u kojem se iznosi neorealistička teorija međunarodnih odnosa čija je glavna ideja da struktura međunarodnog sustava utječe na ponašanje država te od poglavlja u kojem se iznosi vanjskopolitička dimenzija predrevolucionarne doktrine marksizma-lenjinizma. Drugi dio rada započinje analizom sovjetske vanjske politike u prvim godinama nakon Oktobarske revolucije koju obilježava usvajanje realpolitičkih metoda te promjene u položaju i sadržaju ideologije što rezultira formuliranjem dualne vanjske politike. Daljnja analiza identificira aspekte ideološkog i strukturalnog utjecaja unutar dualne vanjske politike tijekom međuratnog perioda. This master's thesis analyses the structural and ideological influence of the Soviet foreign policy between 1917 and 1941. The first section of the paper lays the theoretical groundwork for the analysis. It consists of two chapters; the first chapter outlines the neorealist international relations theory which is based upon the idea that the structure of the international system affects the conduct of states; the second chapter presents the foreign policy aspects of the pre-revolutionary doctrine of Marxism-Leninism. The second section of the thesis starts with an analysis of the Soviet foreign policy in the years following the October Revolution. That period was characterized by the adoption of realpolitik methods, as well as by changes in the position and content of ideology, which therefore resulted in the creation of a dual foreign policy. The analysis goes on to further identify aspects of the structural and ideological influence present in the dual foreign policy during the interwar period.

Diplomski rad „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ pokušati će se odmaknuti od dosadašnjih istraživanja unutar područja europskih studija te međunarodnih odnosa i to prema modalitetu veze između vanjske politike Europske unije, točnije pomacima prema tvrdoj moći i uzročno tome pomaku na ljestvici međunarodno utjecajnih aktera. Kao što je i ranije navedeno, dosadašnja istraživanja slična ovome uglavnom su se orijentirala na analizu prakse, ali i odrednica politika EU-e „na papiru“ pri čemu je Unija često kritizirana kao spora, neodlučna, nepraktična i razjedinjena posebice kada je u pitanju donošenje odluka u području vanjske politike. Ovaj rad elaborira nešto drukčiji stav, koji se temelji na pretpostavci da je Unija ovoga puta odgovorila neočekivanom brzinom (počevši od nametanja najoštrijih sankcija Rusiji, te slanjem izravne vojne pomoći Ukrajini). Iako su zemlje članice, kao što je u radu ranije spomenuto, uoči invazije još uvijek bile podijeljene oko pitanja odnosa s Rusijom, od početka invazije europska je reakcija došla u brzini i razmjeru koji se do sada nije vidio. Države članice EU-e odbacile su nekoliko dugogodišnjih politika i poduzele korake koji bi u normalnim okolnostima naišli na snažno protivljenje s raznih strana (Fama, Musiol, 2022). Dakle, opravdanost ovog rada može se uvidjeti u tome kako priroda ovog novog obrasca europskih politika do sada nije posebice akedemski istražena i slijedom toga postoji potreba za novim istraživanjima koja imaju za cilj objasniti kakve je to geopolitičke pomake polučilo preslagivanje globalnog poretka moći koje je potaknula recentna sigurnosna kriza te na nju neviđeni europski odgovor. Upravo je na ovo pitanje, to jest pitanje je li u Europskoj uniji došlo do „repozicioniranja“ ZVSP-e obzirom na previranje u međunarodnom poretku, ovaj diplomski rad pokušao dati adekvatan odgovor. „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ napisana je jer se proučavanje uloge Europske unije u novome globalnome sustavu smatra od velikog značaja, prvenstveno zbog činjenice da je Republika Hrvatska dio europske multilateralne zajednice te kao takva sudjeluje u njezinom djelovanju i osjeća posljedice njezinih odluka. Osim toga, intrigantna priroda međunarodnih odnosa vidljiva je i u samoj znanstvenoj pokrivenosti ove teme. Istraživanje „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ može se kategorizirati kao eksplanatorni rad. Za potrebe ovog rada korišten je dizajn „malog N“, točnije studija jednog slučaja. Dakle, riječ je o kvalitativnom istraživanju koje se zasniva se na promatranju obilježja jednog fenomena, pojave ili primjera (N=1). Temeljna jedinica, ujedno i ključni slučaj ovog rada je Zajednička vanjska i sigurnosna politika EU-e. Prikupljeni su podaci iz primarnih (dokumenti EU-e) i sekundarnih izvora (znanstveni članci i internetski izvori) koji su obrađeni prema tematskoj / kvalitativnoj analiza sadržaja. Glavna teza ovog rada jest da je zbog novih okolnosti – potresa svjetskog poretka ponukanog ruskom invazijom Ukrajine, Europska unija napravila dugo očekivani zaokret u smislu snažnije vanjske i sigurnosne politike. Ova sigurnosna kriza potaknula je EU da donese odluke bez presedana o sigurnosti, obrani i proširenju EU, te je počela šire oblikovati vanjsko djelovanje EU-e. Međutim, važno je naglasiti i kako će svejedno povećanje fokusa na tvrdu moć te uzročno tome – povećanje geopolitičke uloge, Europska unija u novom svjetskom poretku sudjelovati primarno kao element preslagivanja. O tome koliko je ova tema relevantna nije potrebno dodatno pojašnjavati, stoga je znanstveni doprinos ovog rada viđen u tome da se do sada nije puno pisalo o jačanju europske tvrde moći te se potonje nije pretežito povezivalo s povećanjem uloge EU-e na međunarodnoj sceni obzirom na nedavne geopolitičke promijene. Jedan od razloga je dakako sama recentnost događaja, koja je ujedno i ograničenje ovog istraživanja koje je zahtijevalo značajne napore u pronalaženju odgovarajuće i „svježe“ literature te vjerodostojnih informacija. Kroz ovaj rad, pokušala se dati i autentična kritika na europske politike u području sigurnosti i obrane koje su do sada bile najslabije točke Europske unije kao i autorov uvid u trenutno stanje na međunarodnoj geopolitičkoj sceni. Koristeći ovo polazište, kao još jedan doprinos istraživanja, kreirane su svojevrsne smjernice koje su uključene u zaključku za daljnji kontinuiran i adekvatan razvoj europske vanjske politike te uz to tijesno vezanih politika u području sigurnosti i obrane. The diploma thesis „Common foreign and security policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ will try to move away from previous research in the field of European studies and International relations, and this according to the modality of the connection between the foreign policy of the European Union, more precisely, moves towards stronger power and the causal shift in the ranking of internationally influential actors. As stated earlier, previous researches similar to this have mainly focused on the analysis of practice, but also the determinants of EU policies „on paper“, whereby the Union is often criticized as slow, indecisive, impractical and disunited, especially when it comes to the adoption decision in the field of foreign policy. This paper elaborates a somewhat different position, which is based on the assumption that this time the Union responded with an unexpected speed (starting with the imposition of the harshest sanctions on Russia, and by sending direct military aid to Ukraine). Although the member states, as mentioned earlier in the paper, were still divided on the issue of relations with Russia on the eve of the invasion, since the beginning of the invasion, the European reaction came in a speed and scale that had not been seen before. EU member states rejected several long-standing policies and took steps that would normally have met with strong opposition from various quarters. Therefore, the justification of this work can be seen in the fact that the nature of this new pattern of European policies has not been particularly academically researched so far, and as a result there is a need for new research aimed at explaining what kind of geopolitical shifts resulted from the rearrangement of the global order of power that was triggered by the recent security crisis and the unprecedented European response to it. This graduate thesis tried to give an adequate answer to this question, that is, the question of whether there has been a „repositioning“ of the CSDP in the European Union due to the turmoil in the international order. „Common Foreign and Security Policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ was written because the study of the role of the European Union in the new global system is considered to be of great importance, primarily due to the fact that the Republic of Croatia is part of the European multilateral community and as such participates in its activities and feels the consequences of its decisions. In addition, the intriguing nature of international relations is visible in the very scientific coverage of this topic. The research „Common Foreign and Security Policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ can be categorized as an explanatory work. For the purposes of this work, a „small N“ design was used, more precisely a case study. Therefore, it is a question of qualitative research that is based on the observation of the characteristics of a phenomenon, phenomenon or example (N=1). The fundamental unit, at the same time the key case of this paper, is the Common Foreign and Security Policy of the EU. Data were collected from primary (EU documents) and secondary sources (scientific articles and internet sources) which were processed according to thematic / qualitative content analysis. The main thesis of this paper is that due to new circumstances – the upheaval of the world order caused by the Russian invasion of Ukraine, the European Union made a long-awaited turn in terms of a stronger Foreign and security policy. This security crisis prompted the EU to take unprecedented decisions on security, defense and EU enlargement, and began to shape the EU's external action more broadly. However, it is important to emphasize that regardless of the increase in focus on hard power and the consequent increase in geopolitical role, the European Union will participate primarily as an element of adjustment in the new world order. It is not necessary to further clarify how relevant this topic is, therefore the scientific contribution of this paper is seen in the fact that so far not much has been written about the strengthening of European hard power, and the latter was not predominantly associated with increasing the role of the EU on the international scene, considering recent geopolitical changes. One of the reasons is of course the very recentness of the event, which is also a limitation of this research that required significant efforts in finding appropriate and „fresh“ literature and credible information. Through this work, an attempt was made to provide an authentic critique of European policies in the field of security and defense, which have so far been the weakest point of the European Union, as well as the author's insight into the current situation on the international geopolitical scene. Using this starting point, as another contribution of the research, a kind of guidelines were created that are included in the conclusion for further continuous and adequate development of European foreign policy and closely related policies in the field of security and defense.

Diplomski rad „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ pokušati će se odmaknuti od dosadašnjih istraživanja unutar područja europskih studija te međunarodnih odnosa i to prema modalitetu veze između vanjske politike Europske unije, točnije pomacima prema tvrdoj moći i uzročno tome pomaku na ljestvici međunarodno utjecajnih aktera. Kao što je i ranije navedeno, dosadašnja istraživanja slična ovome uglavnom su se orijentirala na analizu prakse, ali i odrednica politika EU-e „na papiru“ pri čemu je Unija često kritizirana kao spora, neodlučna, nepraktična i razjedinjena posebice kada je u pitanju donošenje odluka u području vanjske politike. Ovaj rad elaborira nešto drukčiji stav, koji se temelji na pretpostavci da je Unija ovoga puta odgovorila neočekivanom brzinom (počevši od nametanja najoštrijih sankcija Rusiji, te slanjem izravne vojne pomoći Ukrajini). Iako su zemlje članice, kao što je u radu ranije spomenuto, uoči invazije još uvijek bile podijeljene oko pitanja odnosa s Rusijom, od početka invazije europska je reakcija došla u brzini i razmjeru koji se do sada nije vidio. Države članice EU-e odbacile su nekoliko dugogodišnjih politika i poduzele korake koji bi u normalnim okolnostima naišli na snažno protivljenje s raznih strana (Fama, Musiol, 2022). Dakle, opravdanost ovog rada može se uvidjeti u tome kako priroda ovog novog obrasca europskih politika do sada nije posebice akedemski istražena i slijedom toga postoji potreba za novim istraživanjima koja imaju za cilj objasniti kakve je to geopolitičke pomake polučilo preslagivanje globalnog poretka moći koje je potaknula recentna sigurnosna kriza te na nju neviđeni europski odgovor. Upravo je na ovo pitanje, to jest pitanje je li u Europskoj uniji došlo do „repozicioniranja“ ZVSP-e obzirom na previranje u međunarodnom poretku, ovaj diplomski rad pokušao dati adekvatan odgovor. „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ napisana je jer se proučavanje uloge Europske unije u novome globalnome sustavu smatra od velikog značaja, prvenstveno zbog činjenice da je Republika Hrvatska dio europske multilateralne zajednice te kao takva sudjeluje u njezinom djelovanju i osjeća posljedice njezinih odluka. Osim toga, intrigantna priroda međunarodnih odnosa vidljiva je i u samoj znanstvenoj pokrivenosti ove teme. Istraživanje „Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije u okolnostima nastanka novog međunarodnog poretka“ može se kategorizirati kao eksplanatorni rad. Za potrebe ovog rada korišten je dizajn „malog N“, točnije studija jednog slučaja. Dakle, riječ je o kvalitativnom istraživanju koje se zasniva se na promatranju obilježja jednog fenomena, pojave ili primjera (N=1). Temeljna jedinica, ujedno i ključni slučaj ovog rada je Zajednička vanjska i sigurnosna politika EU-e. Prikupljeni su podaci iz primarnih (dokumenti EU-e) i sekundarnih izvora (znanstveni članci i internetski izvori) koji su obrađeni prema tematskoj / kvalitativnoj analiza sadržaja. Glavna teza ovog rada jest da je zbog novih okolnosti – potresa svjetskog poretka ponukanog ruskom invazijom Ukrajine, Europska unija napravila dugo očekivani zaokret u smislu snažnije vanjske i sigurnosne politike. Ova sigurnosna kriza potaknula je EU da donese odluke bez presedana o sigurnosti, obrani i proširenju EU, te je počela šire oblikovati vanjsko djelovanje EU-e. Međutim, važno je naglasiti i kako će svejedno povećanje fokusa na tvrdu moć te uzročno tome – povećanje geopolitičke uloge, Europska unija u novom svjetskom poretku sudjelovati primarno kao element preslagivanja. O tome koliko je ova tema relevantna nije potrebno dodatno pojašnjavati, stoga je znanstveni doprinos ovog rada viđen u tome da se do sada nije puno pisalo o jačanju europske tvrde moći te se potonje nije pretežito povezivalo s povećanjem uloge EU-e na međunarodnoj sceni obzirom na nedavne geopolitičke promijene. Jedan od razloga je dakako sama recentnost događaja, koja je ujedno i ograničenje ovog istraživanja koje je zahtijevalo značajne napore u pronalaženju odgovarajuće i „svježe“ literature te vjerodostojnih informacija. Kroz ovaj rad, pokušala se dati i autentična kritika na europske politike u području sigurnosti i obrane koje su do sada bile najslabije točke Europske unije kao i autorov uvid u trenutno stanje na međunarodnoj geopolitičkoj sceni. Koristeći ovo polazište, kao još jedan doprinos istraživanja, kreirane su svojevrsne smjernice koje su uključene u zaključku za daljnji kontinuiran i adekvatan razvoj europske vanjske politike te uz to tijesno vezanih politika u području sigurnosti i obrane., The diploma thesis „Common foreign and security policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ will try to move away from previous research in the field of European studies and International relations, and this according to the modality of the connection between the foreign policy of the European Union, more precisely, moves towards stronger power and the causal shift in the ranking of internationally influential actors. As stated earlier, previous researches similar to this have mainly focused on the analysis of practice, but also the determinants of EU policies „on paper“, whereby the Union is often criticized as slow, indecisive, impractical and disunited, especially when it comes to the adoption decision in the field of foreign policy. This paper elaborates a somewhat different position, which is based on the assumption that this time the Union responded with an unexpected speed (starting with the imposition of the harshest sanctions on Russia, and by sending direct military aid to Ukraine). Although the member states, as mentioned earlier in the paper, were still divided on the issue of relations with Russia on the eve of the invasion, since the beginning of the invasion, the European reaction came in a speed and scale that had not been seen before. EU member states rejected several long-standing policies and took steps that would normally have met with strong opposition from various quarters. Therefore, the justification of this work can be seen in the fact that the nature of this new pattern of European policies has not been particularly academically researched so far, and as a result there is a need for new research aimed at explaining what kind of geopolitical shifts resulted from the rearrangement of the global order of power that was triggered by the recent security crisis and the unprecedented European response to it. This graduate thesis tried to give an adequate answer to this question, that is, the question of whether there has been a „repositioning“ of the CSDP in the European Union due to the turmoil in the international order. „Common Foreign and Security Policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ was written because the study of the role of the European Union in the new global system is considered to be of great importance, primarily due to the fact that the Republic of Croatia is part of the European multilateral community and as such participates in its activities and feels the consequences of its decisions. In addition, the intriguing nature of international relations is visible in the very scientific coverage of this topic. The research „Common Foreign and Security Policy of the European Union in the circumstances of the emergence of a new international order“ can be categorized as an explanatory work. For the purposes of this work, a „small N“ design was used, more precisely a case study. Therefore, it is a question of qualitative research that is based on the observation of the characteristics of a phenomenon, phenomenon or example (N=1). The fundamental unit, at the same time the key case of this paper, is the Common Foreign and Security Policy of the EU. Data were collected from primary (EU documents) and secondary sources (scientific articles and internet sources) which were processed according to thematic / qualitative content analysis. The main thesis of this paper is that due to new circumstances – the upheaval of the world order caused by the Russian invasion of Ukraine, the European Union made a long-awaited turn in terms of a stronger Foreign and security policy. This security crisis prompted the EU to take unprecedented decisions on security, defense and EU enlargement, and began to shape the EU's external action more broadly. However, it is important to emphasize that regardless of the increase in focus on hard power and the consequent increase in geopolitical role, the European Union will participate primarily as an element of adjustment in the new world order. It is not necessary to further clarify how relevant this topic is, therefore the scientific contribution of this paper is seen in the fact that so far not much has been written about the strengthening of European hard power, and the latter was not predominantly associated with increasing the role of the EU on the international scene, considering recent geopolitical changes. One of the reasons is of course the very recentness of the event, which is also a limitation of this research that required significant efforts in finding appropriate and „fresh“ literature and credible information. Through this work, an attempt was made to provide an authentic critique of European policies in the field of security and defense, which have so far been the weakest point of the European Union, as well as the author's insight into the current situation on the international geopolitical scene. Using this starting point, as another contribution of the research, a kind of guidelines were created that are included in the conclusion for further continuous and adequate development of European foreign policy and closely related policies in the field of security and defense.

Vanjska politika važan je element svakog političkog sustava. Sama vanjska politika može biti oblikovana od strane domaćih i vanjskih aktera te kao takva i ona može, posljedično, oblikovati odnose između država u međunarodnom sustavu. Kako bi i unutarnja, ali i vanjska politika neke države bile uspješne važno je uspostavljanje balansa i kontrole među akterima koji sudjeluju u kreaciji, oblikovanju i provođenju iste. Glavna jedinica analize ovog rada su Sjedinjene Američke Države za koje se smatra da su predvodnice suvremenog svijeta. Ovaj se rad stoga bavi analizom mehanizma kontrola i ravnoteže u oblikovanju američke vanjske politike posredstvom zakonodavnih akata donesenih od strane Kongresa te presuda Vrhovnog suda SAD-a. Foreign policy is a quintessential element of every political system. Foreign policy can be shaped by the domestic and foreign actors, and, as such, it can, consequently, shape the relations between states in the international system. In order to have a functional and successful domestic and foreign policy, a state must establish a functional system of Checks and Balances between the actors that take part in the creation, shaping, and execution of the aforementioned policies. This paper's pain unit of analysis is the United States of America as they are viewed as a leader in today's modern world. Therefore, this paper describes and analyzes the mechanism of Checks and Balances in the shaping of the American foreign of the USA through the legislative acts passed by Congress and the decisions made by the Supreme Court of the USA.

Vanjska politika važan je element svakog političkog sustava. Sama vanjska politika može biti oblikovana od strane domaćih i vanjskih aktera te kao takva i ona može, posljedično, oblikovati odnose između država u međunarodnom sustavu. Kako bi i unutarnja, ali i vanjska politika neke države bile uspješne važno je uspostavljanje balansa i kontrole među akterima koji sudjeluju u kreaciji, oblikovanju i provođenju iste. Glavna jedinica analize ovog rada su Sjedinjene Američke Države za koje se smatra da su predvodnice suvremenog svijeta. Ovaj se rad stoga bavi analizom mehanizma kontrola i ravnoteže u oblikovanju američke vanjske politike posredstvom zakonodavnih akata donesenih od strane Kongresa te presuda Vrhovnog suda SAD-a., Foreign policy is a quintessential element of every political system. Foreign policy can be shaped by the domestic and foreign actors, and, as such, it can, consequently, shape the relations between states in the international system. In order to have a functional and successful domestic and foreign policy, a state must establish a functional system of Checks and Balances between the actors that take part in the creation, shaping, and execution of the aforementioned policies. This paper's pain unit of analysis is the United States of America as they are viewed as a leader in today's modern world. Therefore, this paper describes and analyzes the mechanism of Checks and Balances in the shaping of the American foreign of the USA through the legislative acts passed by Congress and the decisions made by the Supreme Court of the USA.

Diplomatski pečat - sasvim osobno je monografija posvećena suvremenoj diplomatskoj povijesti Republike Hrvatske kroz kratke diplomatske priče kreatora i nositelja vanjske politike i diplomatskih aktivnosti Hrvatske od borbe za međunarodno priznanje do suvremenog razdoblja.

Pokret nesvrstanih činio je okosnicu vanjske politike Jugoslavije tijekom Hladnoga rata. Kao jedna od osnivačica Pokreta, Jugoslavija je nastojala zadržati, koliko je to bilo moguće, ravnotežu unutar Pokreta u kojemu su bile zemlje različitih političkih opredjeljenja i sustava, od kojih su neke blisko surađivale sa suprotstavljenim blo- kovima predvođenim SAD-om i SSSR-om. Nakon etiopske revolucije 1974, kojom je svrgnut car Haile Sellasie, vlast je preuzelo vojno namjesničko vijeće Derg u kojemu će 1977. glavnu ulogu preuzeti marksističko ideološka opredijeljena struja predvođena Mengistuom Haile Meriamom. U ovome radu želimo istražiti kakvi su bili politički i ekonomski odnosi Etiopije i Jugoslavije, uključujući i gospodarske odnose SR Hrvatske s Etiopijom, od 1975. do 1990, kada će postupnim raspadom Jugoslavije i socijalističkih sustava polako kopniti i jugoslavenska uloga u pokretu nesvrstanih. Također, u radu će se prikazati i zajednički jugoslavensko-etiopski pro- jekt Nekemte koji se izvodio tijekom 1980-ih, čiji je cilj bio pokazati kako povećati poljoprivrednu proizvodnju u Etiopiji.

Rad analizira vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država u mandatu 45. predsjednika Donalda Trumpa, točnije u periodu od 2017. – 2021.g. Glavno istraživačko pitanje propituje u kojoj mjeri su kontroverzne odluke i nepredvidivi potezi predsjednika utjecale na položaj SAD-a u međunarodnim odnosima. Temeljna pretpostavka je da su upravo nepredvidivost, ishitrenost i često neprofesionalnost američkog predsjednika šokirale međunarodnu arenu te oslabile položaj SAD-a. S obzirom na kompleksnost teme u ovome radu neće se analizirati sve vanjskopolitičke odluke jer to iziskuje puno veći prostor već će se analizirati samo odluke koje su najviše utjecale na promjenu položaja SAD-a. The paper analyzes the foreign policy of the United States during the mandate of the 45th president Donald Trump, more precisely from 2017 till 2021. The main question is whether and if so how much influence did the controversial decisions and unpredictable moves done by the president have on the position of the United States in international relations. The main hypothesis is that the unpredictable, rash and unprofessional decisions and actions of the American president have shocked the global international arena and therefore have weakened the US position in it. Due to the complexity of the subject, the paper does not analyze all foreign policies of president Trump but instead it focuses on actions that had the greatest impact on the US position in the international order.

Rad analizira vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država u mandatu 45. predsjednika Donalda Trumpa, točnije u periodu od 2017. – 2021.g. Glavno istraživačko pitanje propituje u kojoj mjeri su kontroverzne odluke i nepredvidivi potezi predsjednika utjecale na položaj SAD-a u međunarodnim odnosima. Temeljna pretpostavka je da su upravo nepredvidivost, ishitrenost i često neprofesionalnost američkog predsjednika šokirale međunarodnu arenu te oslabile položaj SAD-a. S obzirom na kompleksnost teme u ovome radu neće se analizirati sve vanjskopolitičke odluke jer to iziskuje puno veći prostor već će se analizirati samo odluke koje su najviše utjecale na promjenu položaja SAD-a., The paper analyzes the foreign policy of the United States during the mandate of the 45th president Donald Trump, more precisely from 2017 till 2021. The main question is whether and if so how much influence did the controversial decisions and unpredictable moves done by the president have on the position of the United States in international relations. The main hypothesis is that the unpredictable, rash and unprofessional decisions and actions of the American president have shocked the global international arena and therefore have weakened the US position in it. Due to the complexity of the subject, the paper does not analyze all foreign policies of president Trump but instead it focuses on actions that had the greatest impact on the US position in the international order.

Ovaj se završni rad bavi fenomenom ekonomskih sankcija, posebno opisujući njihov utjecaj na trgovinu. Zapravo, ekonomski pritisak jedan je od načina na koji se može izvršiti utjecaj. Ekonomske sankcije trebale bi djelovati izazivanjem neke vrste boli ciljanoj zemlji. Iz ove perspektive, trgovinske sankcije trebale bi uskratiti ciljanoj zemlji određene trgovinske dobitke i trebaju rezultirati nižom socijalno- ekonomskom dobrobiti. Međutim, u globaliziranom svijetu, zanimljivo je vidjeti kako ekonomske sankcije zapravo utječu na trgovinu između različitih uključenih aktera. Štoviše, s obzirom na troškove ekonomskih sankcija, zanimljivo je pregledati procese koji su doveli do njihovog izricanja. Ovaj završni rad pruža teorijske uvide i prikazuje poznate primjere fenomena ekonomskih sankcija. Cilj rada je bolje razumjeti fenomen ekonomskih sankcija objašnjavanjem i suočavanjem s njihovim teorijskim utjecajem na trgovinsku razmjenu.

Mirne pobune protiv sirijskog predsjednika koje su započele 2011. s vremenom su prerasle u oružani sukob, a zatim i u građanski rat koji do dana današnjeg ne jenjava. Vrlo brzo je privukao i brojne regionalne, ali i međunarodne aktere. Iako se na početku činilo kako će sirijski predsjednik vrlo brzo morati napustiti svoju funkciju, to se nije dogodilo. Zahvaljujući ruskoj vojnoj intervenciji 2015. vratio je kontrolu nad većinom sirijskog teritorija te na taj način osigurao svoju daljnju vlast. Cilj ovoga rada jest prikazati rusku intervenciju u Sirijskom građanskom ratu kao dio nove ruske vanjske politike, odnosno novoga ruskog intervencionizma. Politika koja je započeta intervencijom u Gruziji, a zatim nastavljena u Ukrajini činom aneksije Krima, svoj nastavak dobiva upravo na teritoriju Sirije. Kako ćemo vidjeti kroz rad upravo se ova politika pokazala ključnom za vraćanje Rusiji statusa globalne sile., Peaceful uprisings against the Syrian president that began in 2011., over the time escalated into an armed conflict, and then into a civil war that has not abated to this day. It quickly attracted numerous regional and international actors. Although at first it seemed that the Syrian president would have to leave his funcion very soon, this did not happen. Thanks to Russian military intervention in 2015, he regained majority control over Syrian territory and thus secured his further rule. The aim of this paper was to present Russian intervention in the Syrian civil war as a part of a new Russian foreign policy, the policy of interventionism. The policy, which began with the intervention in Georgia, and then continued in Ukraine and the act of annexation of Crimea, gets its continuation on the territory of Syria. As we will see further, it is precisely this policy that has proved crucial for restoring Russia's global power status.

Mirne pobune protiv sirijskog predsjednika koje su započele 2011. s vremenom su prerasle u oružani sukob, a zatim i u građanski rat koji do dana današnjeg ne jenjava. Vrlo brzo je privukao i brojne regionalne, ali i međunarodne aktere. Iako se na početku činilo kako će sirijski predsjednik vrlo brzo morati napustiti svoju funkciju, to se nije dogodilo. Zahvaljujući ruskoj vojnoj intervenciji 2015. vratio je kontrolu nad većinom sirijskog teritorija te na taj način osigurao svoju daljnju vlast. Cilj ovoga rada jest prikazati rusku intervenciju u Sirijskom građanskom ratu kao dio nove ruske vanjske politike, odnosno novoga ruskog intervencionizma. Politika koja je započeta intervencijom u Gruziji, a zatim nastavljena u Ukrajini činom aneksije Krima, svoj nastavak dobiva upravo na teritoriju Sirije. Kako ćemo vidjeti kroz rad upravo se ova politika pokazala ključnom za vraćanje Rusiji statusa globalne sile. Peaceful uprisings against the Syrian president that began in 2011., over the time escalated into an armed conflict, and then into a civil war that has not abated to this day. It quickly attracted numerous regional and international actors. Although at first it seemed that the Syrian president would have to leave his funcion very soon, this did not happen. Thanks to Russian military intervention in 2015, he regained majority control over Syrian territory and thus secured his further rule. The aim of this paper was to present Russian intervention in the Syrian civil war as a part of a new Russian foreign policy, the policy of interventionism. The policy, which began with the intervention in Georgia, and then continued in Ukraine and the act of annexation of Crimea, gets its continuation on the territory of Syria. As we will see further, it is precisely this policy that has proved crucial for restoring Russia's global power status.

U radu smo nastojali odgovoriti na pitanje postoji li optimalno rješenje za tajvansko pitanje te dati osvrt na nekoliko mogućih opcija. Prva opcija je de jure proglašenje neovisnosti Tajvana od NR Kine i promjena imena političkog entiteta iz Republika Kina (ROC) u Tajvan. Druga opcija je ujedinjenje Tajvana s državom maticom pod zajedničkom suverenom vlasti, uz mogućnost očuvanja autonomne uprave. Treća opcija bi bila održavati status quo dok okolnosti ne postanu povoljnije. Rad koristi realizam kao teorijsku paradigmu sa svrhom naglašavanja kompetitivne prirode suvremenih američko - kineskih odnosa. Sjedinjene Američke Države nastoje putem politike strateške dvostranosti očuvati status quo najmoćnije sile u azijsko pacifičkoj regiji, dok Narodna Republika Kina nastoji širiti vlastiti utjecaj u želji da se nametne kao vodeća sila u regiji. Time Kina igra ulogu države izazivačice postojećeg međunarodnog poretka. Pokušali smo višedimenzionalno prikazati vanjskopolitičku poziciju spomenutih država prema problemu napetih odnosa u Tajvanskom tjesnacu. Istraživanje je pokazalo da je tajvansko pitanje u trenutnim međunarodnim okolnostima nerješivo na zadovoljstvo svih uključenih aktera. Status quo se pokazao kao trenutno optimalna pozicija. Da bi došlo do spontanog rješavanja tajvanskog pitanja mora doći do velike turbulencije koja bi uzdrmala ili potpuno srušila postojeći poredak. Svako drugo rješenje izazvalo bi nezadovoljstvo barem jednog od aktera. Stavovi javnosti na Tajvanu i SAD-u još uvijek ukazuju na široku prihvaćenost statusa quo, dok se u Kini zbog same prirode vladajućeg režima ne uzima u obzir stav javnosti. Rad uključuje elemente ekonomske, društvene i političke analize kojima je svrha da budu alati u širem razumijevanju specifičnih vanjskih politika koje vode SAD, Narodna Republika Kina i Tajvan (Republika Kina). Abstract In this paper we have strived to answer the question is there an optimal solution for the Taiwan issue and to offer a broad review of some intrusive options. The first option is a de jure declaration of independence from the People’s Republic of China and changing the official name of the political entity from the Republic of China (ROC) to Taiwan. The second option is the unification with the mother country under unique sovereignty with the possibility of maintaining autonomous governance. The third option would be maintaining the status quo in Taiwan Strait until circumstances become more favorable to find the solution. This paper uses realism as a theoretical paradigm with the purpose to emphasize the competitive nature of contemporary US-China relations. The policy of strategic ambiguity is used as a tool for preserving the status quo of the world`s superpower in the Taiwan strait. On the other hand, China strives to expand its influence with the goal of becoming the leading state in Pacific region. As the process of implementation of the assertive development-oriented policy has shown, China plays the role of a country that challenges the current international order. We have attempted to describe multidimensionality the positions behind policies that are used in relation to Taiwan issue. The research has shown that due to current international circumstances there is no optimal solution to the Taiwan issue which will be able to satisfy all affected actors. A major disruption of the international order is needed to achieve new circumstances that will induce actors to accept some sort of solution other than the status quo that has imposed itself as the best option. The public opinion on Taiwan and The US dominantly supports moderate policy agenda regarding Taiwan. In China, public opinion on the matter will stay purely researched due to the nature of the ruling regime. The paper includes some elements of economic, social, and political analysis with a simple purpose in mind, to improve understanding of foreign policies which are led by the US, People’s Republic of China, and Taiwan (Republic of China).

U radu smo nastojali odgovoriti na pitanje postoji li optimalno rješenje za tajvansko pitanje te dati osvrt na nekoliko mogućih opcija. Prva opcija je de jure proglašenje neovisnosti Tajvana od NR Kine i promjena imena političkog entiteta iz Republika Kina (ROC) u Tajvan. Druga opcija je ujedinjenje Tajvana s državom maticom pod zajedničkom suverenom vlasti, uz mogućnost očuvanja autonomne uprave. Treća opcija bi bila održavati status quo dok okolnosti ne postanu povoljnije. Rad koristi realizam kao teorijsku paradigmu sa svrhom naglašavanja kompetitivne prirode suvremenih američko - kineskih odnosa. Sjedinjene Američke Države nastoje putem politike strateške dvostranosti očuvati status quo najmoćnije sile u azijsko pacifičkoj regiji, dok Narodna Republika Kina nastoji širiti vlastiti utjecaj u želji da se nametne kao vodeća sila u regiji. Time Kina igra ulogu države izazivačice postojećeg međunarodnog poretka. Pokušali smo višedimenzionalno prikazati vanjskopolitičku poziciju spomenutih država prema problemu napetih odnosa u Tajvanskom tjesnacu. Istraživanje je pokazalo da je tajvansko pitanje u trenutnim međunarodnim okolnostima nerješivo na zadovoljstvo svih uključenih aktera. Status quo se pokazao kao trenutno optimalna pozicija. Da bi došlo do spontanog rješavanja tajvanskog pitanja mora doći do velike turbulencije koja bi uzdrmala ili potpuno srušila postojeći poredak. Svako drugo rješenje izazvalo bi nezadovoljstvo barem jednog od aktera. Stavovi javnosti na Tajvanu i SAD-u još uvijek ukazuju na široku prihvaćenost statusa quo, dok se u Kini zbog same prirode vladajućeg režima ne uzima u obzir stav javnosti. Rad uključuje elemente ekonomske, društvene i političke analize kojima je svrha da budu alati u širem razumijevanju specifičnih vanjskih politika koje vode SAD, Narodna Republika Kina i Tajvan (Republika Kina)., In this paper we have strived to answer the question is there an optimal solution for the Taiwan issue and to offer a broad review of some intrusive options. The first option is a de jure declaration of independence from the People’s Republic of China and changing the official name of the political entity from the Republic of China (ROC) to Taiwan. The second option is the unification with the mother country under unique sovereignty with the possibility of maintaining autonomous governance. The third option would be maintaining the status quo in Taiwan Strait until circumstances become more favorable to find the solution. This paper uses realism as a theoretical paradigm with the purpose to emphasize the competitive nature of contemporary US-China relations. The policy of strategic ambiguity is used as a tool for preserving the status quo of the world`s superpower in the Taiwan strait. On the other hand, China strives to expand its influence with the goal of becoming the leading state in Pacific region. As the process of implementation of the assertive development-oriented policy has shown, China plays the role of a country that challenges the current international order. We have attempted to describe multidimensionality the positions behind policies that are used in relation to Taiwan issue. The research has shown that due to current international circumstances there is no optimal solution to the Taiwan issue which will be able to satisfy all affected actors. A major disruption of the international order is needed to achieve new circumstances that will induce actors to accept some sort of solution other than the status quo that has imposed itself as the best option. The public opinion on Taiwan and The US dominantly supports moderate policy agenda regarding Taiwan. In China, public opinion on the matter will stay purely researched due to the nature of the ruling regime. The paper includes some elements of economic, social, and political analysis with a simple purpose in mind, to improve understanding of foreign policies which are led by the US, People’s Republic of China, and Taiwan (Republic of China).

Viktor Orban i nacional-konzervativna stranka Fidesz zaokrenuli su politiku u Mađarskoj kada su ponovno došli na vlast 2010. godine. Pokrenuli su reforme političkoga sustava koje su izazvale brojne burne reakcije diljem Mađarske i svijeta, što je utjecalo i na vanjsku politiku Mađarske. Migracijska kriza 2015. godine dodatno je ojačala Viktora Orbana i Fidesz te utjecala na mađarsku vanjsku politiku. Viktor Orban and the national-conservative party Fidesz turned the tide of politics in Hungary when they came to power again in 2010. They started reforms of the political system which caused numerous turbulent reactions across Hungary and the world, which also influenced the foreign policy of Hungary. The 2015 migration crisis additionally strengthened Viktor Orban and Fidesz and influenced Hungarian foreign policy.

Il tema della nostra tesi è Uso dei forestierismi nelle testate della politica estera e interna nel quotidiano Corriere della Sera. Nella prima parte della tesi abbiamo cercato di dare un breve riassunto sull'uso dei forestierismi durante la storia, concentrandoci su quelli che provengono dalla lingua inglese. Poi, abbiamo presentato la tipologia generale dei prestiti lessicali, cioè i forestierismi che si dividono in prestiti adattati, prestiti non adattati e calchi linguistici. Come l'oggetto della nostra ricerca sono i forestierismi nella stampa odierna, abbiamo studiato solo i forestierismi integrali, cioè non adattati alla grafia della lingua italiana, che nel mondo moderno e plurilingue sono i più frequenti. In seguito, abbiamo discusso in breve sul fenomeno del linguaggio politico nella stampa odierna nel quale abbiamo notato una vasta gamma degli anglicismi integrati nelle testate della politica interna ed estera. Proprio questi forestierismi sono stati analizzati nella seconda parte della tesi: parte della ricerca. Prima di tutto, abbiamo presentato un elenco dei forestierismi (in ordine alfabetico) utilizzati nel quotidiano sopramenzionato, precisando il tipo della parola nel discorso, la definizione della parola e se esiste, l'equivalente italiano. Abbiamo concluso che la maggior parte dei forestierismi sono i prestiti di lusso, utilizzati per essere in moda e per suscitare l'interesse del lettore. Nella seconda parte dell'analisi abbiamo presentato i risultati ottenuti mediante l'analisi quantitativa mediante la quale abbiamo ottenuto i dati precisi sulla frequenza d'uso degli anglicismi e francesismi nelle testate del quotidiano e verificato le ipotesi dall'inizio della ricerca. Alla fine, è importante sottolineare che i prestiti sono le parti integrali della lingua italiana e come tali possono essere l'oggetto delle molte ricerche. Tema ovog diplomskog rada je Korištenje posuđenica u naslovima unutarnje i vanjske politike u novinama Corriere della Sera. U prvom dijelu rada pokušali smo dati kratki pregled korištenja posuđenica kroz povijest, posebnu važnost pridavajući onima iz engleskog jezika. Zatim smo predstavili tipologiju posuđenica koje smo podijelili na sljedeći način: neizravne posuđenice, izravne posuđenice i prevedenice. S obzirom na to da su predmet našeg istraživanja izravne posuđenice u novinama današnjice, u radu smo se usredotočili samo na proučavanje istih, onih koje se nisu prilagodile grafiji talijanskog jezika te koje su ujedno i najčešće u našoj višejezičnoj stvarnosti. Nadalje, predstavili smo fenomen jezika korištenog u političkom sektoru u novinama današnjice koji obiluje izravnim posuđenicama, posebice anglicizmima integriranima u naslove unutarnje i vanjske politike. Upravo te posuđenice predmet su našeg istraživanja predstavljenog u drugom dijelu rada. Prvo smo napravili popis posuđenica korištenih u navedenim novinama (poredanih abecednim redom). Pored svake posuđenice naveli smo kojoj vrsti riječi pripada, naveli definiciju iste te ako postoji, ekvivalent na talijanskom jeziku. Možemo zaključiti kako su većina posuđenica, posuđenice iz luksuza, korištene kako bi privukle pažnju modernog čitatelja. U drugom dijelu predstavili smo rezultate dobivene kvantitativnom metodom analize tijekom koje smo ispitali učestalost te odnos anglicizama i galicizama u naslovima novina te provjerili hipoteze postavljene na početku analize. Naposljetku, važno je napomenuti da su posuđenice sastavni dio talijanskog jezika te kao takve mogu biti predmet brojnih istraživanja. The subject of the present master’s thesis is Use of loanwords in titles of domestic and foreign policy in the “Corriere della sera” newspaper. In the first part of the thesis we have attempted to present a brief overview of the use of loanwords through the history, paying special attention to those originating from the English language. Then we have presented the types of loanwords, divided in the following way: indirect loanwords, direct loanwords and calques. Since the subject of our research are direct loanwords in today’s newspapers, in our work we have focussed on the study of those loanwords that have not been adapted to the orthography of the Italian language and that are, at the same time, most common in our multilingual reality. Further, we have presented the phenomenon of the language used in the policy sector of today’s newspapers which abounds in direct loanwords, especially Anglicisms integrated into titles on domestic and foreign policy. It is those loanwords that are the subject of our research presented in the second part of the thesis. We have first made a list of the loanwords used in the said newspaper (in alphabetical order). Next to each word we have stated which class of words it belongs to, and its definition, if available, an equivalent in the Italian language. A conclusion can be drawn that most loanwords are loanwords of luxury, used to attract attention of the modern reader. In the second part we have presented the results obtained by a quantitative analysis method by which we have researched the frequency and relation between Anglicisms and Gallicisms in newspaper titles, and verified the hypotheses set in the beginning of the analysis. Finally, it is important to mention that loanwords are an important part of the Italian language and as such can be subject of numerous researches.

Značaj gospodarske diplomacije u međunarodnim odnosima nedvojben je. Suradnja i komunikacija međunarodnih aktera nezaobilazno uključuje i gospodarsku diplomaciju, a ista posebno dolazi do izražaja s razvojem globalizacijskih procesa kada praktički postaje nezaobilazan faktor suvremenih gospodarskih odnosa. Iako pojam sam po sebi ne predstavlja kompleksnost razumijevanja, ipak postoji čitav niz tumačenja u dijelu značenja, uloge, instrumenata i determinanti gospodarske diplomacije. Najčešća je kolizija s pojmom komercijalne diplomacije, koja predstavlja uži pojam i podvrstu gospodarske diplomacije iako se ta dva termina često poistovjećuju. U 21. stoljeću gospodarska diplomacija predstavlja nazivnik svih diplomatskih aktivnosti ne isključujući nijedan tip institucija koje djeluju na međunarodnom planu. Stoga, kao i bilo koja druga poslovna aktivnost, gospodarska diplomacija ima za cilj maksimalni neto efekt djelovanja, što podrazumijeva maksimalnu razinu benefita uz najmanju razinu uloženih sredstava. Maksimizacija ciljeva obuhvaća ostvarivanje što većih razina izvoza, privlačenja direktnih stranih investicija te poticanje propulzivnosti i zaštite domaće ekonomije. Svakako različitost dimenzija gospodarske diplomacije, pritom misleći na bilateralnu, regionalnu i multilateralnu, doprinosi kompleksnosti definiranog problema područja. Navedeno uključuje i sve vrste institucija, od država kao esencijalnih dionika pa sve do multinacionalnih kompanija i nevladinih organizacija. Međutim, gospodarska diplomacija kao znanstveno područje ima čitav niz determinanti koje treba akceptirati kroz sve uključene institucije u proces provođenja politike gospodarske diplomacije. Kako bi se stvorile pretpostavke za navedeno potrebno je teorijski utvrditi i razlučiti znanstvenu definiranost gospodarske diplomacije, što ovaj rad ima za cilj.

Švedska je u, hobsbawmovski rečeno, „dugom“ 19. stoljeću prešla veliku transformaciju od prijašnje ratoborne države iz vremena Gustava II. Adolfa i Karla XII., do miroljubive zemlje kojoj je jedini cilj bio očuvati mir i prosperitet za svoje stanovnike. Iako je još za vrijeme trajanja Krimskoga rata, sredinom 19. stoljeća, Švedska već iskazala svoju neutralnost prema svim sukobima, tek je u Prvome svjetskom ratu njezina neutralnost došla do izražaja. Na svoj je neutralni način pomagala Njemačkome Carstvu, najviše u trgovinskom pogledu. U razdoblju između dvaju velikih svjetskih ratova Švedska se okrenula svojim susjedima i trgovala s njima. Pribojavala se rastućega nacionalsocijalizma u Njemačkoj i snažnoga komunizma u Sovjetskome Savezu. Početkom Drugoga svjetskog rata Švedska je, ne želeći sudjelovati u nadolazećem sukobu, ponovno proglasila svoju neutralnost. Međutim, Švedska nije bila toliko neutralna jer je u nekoliko navrata prekršila svoju neutralnu politiku. Osim humanitarne intervencije u Zimskom ratu, pomogla je Njemačkoj prevesti svoje vojnike i ratnu mašineriju do Finske. Ovu „pomoć“ Njemačkoj možemo pripisati agresivnoj vanjskoj politici Njemačke te prijetnji ratom ako Švedska ne pomogne Njemač- koj. Na kraju je ipak trgovinskim sankcijama pomogla poraziti Njemačku i samim time osloboditi cijelu Europu nacističkoga jarma.

Na temelju analize i interpretacije naslova, komentara, javnih istupa i intervjua koji su objavljeni u dnevno-političkom listu Vjesnik Narodnog fronta Hrvatske i Vjesnik Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske nastoje se ocrtati glavne odlike jugoslavenske vanjske politike u razdoblju od 1948. do 1956. godine. Obrađivano razdoblje obilježeno je dvama događajima koji su uzročno-posljedično povezani s promjenama koje su nastupile u jugoslavenskom vanjskopolitičkom usmjerenju. Sukobom sa Staljinom i Istočnim blokom u lipnju 1948. godine označen je prekid u oslanjanju na Moskvu, a potpisivanjem Brijunske deklaracije u srpnju 1956. godine označen je početak nove vanjske politike koja je fokus imala u novooslobođenim zemljama Afrike i Azije.

U ovom radu obrađena je materija koja se tiče organizacije, uloge i izazova Europske službe za vanjsko djelovanje. Izlaže se zajednička vanjska i sigurnosna politika, od samih začetaka pa sve do razmatranja uloge iste u suvremenim okolnostima. Cilj je ovoga rada dokazati hipoteze kako slijedi: osnivanjem Europske službe za vanjsko djelovanje osnažena je vanjska i sigurnosna politika Europske unije ; utjecaj Europske službe za vanjsko djelovanje prelazi granice Europske unije i doprinosi ulozi Europske unije kao globalnog aktera ; svojim radom Europska služba za vanjsko djelovanje može dati učinkovit odgovor na suvremene izazove sa kojima je suočena Europska unija. U tu svrhu, izloženi su organizacija, način rada i područja djelovanja Europske službe za vanjsko djelovanje, kao i suvremeni izazovi Europske unije. Razmatranje uloge Europske službe za vanjsko djelovanje od njenog osnutka pa sve do nošenja sa suvremenim izazovima u okviru Europske unije iznjedrilo je zaključak da je uslijed osnivanja službe osnažena vanjska i sigurnosna politika Europske unije, kako njeno djelovanje doprinosi ulozi Unije kao globalnog aktera te da se može smatrati jednim od ključnih aktera koji će pomoći održavanju stabilnosti europske zajednice, osnaživanju europskih vrijednosti, prvenstveno solidarnosti te pružanju učinkovitog odgovora na nepredviđene krizne situacije.

Kulturna diplomacija predstavlja jedno od posebnih područja unutar šire kategorije diplomacije i dijela javne diplomacije, koja određuje sadržaj diplomatskoga djelovanja. Vlade nacionalnih država i drugi tipovi aktera kulturnu diplomaciju provode primjenom raznih oblika kulturnoga predstavljanja i razmjene usmjerenih prema stranim javnostima. Cilj tih razmjena je ostvarivanje međusobnoga razumijevanja i suradnje u skladu s njihovim vanjskopolitičkim ciljevima koji obuhvaćaju promociju vlastite kulture i izgradnju pozitivnoga imidža, kao i cjelokupne meke moći. Primjenjujući navedeni teorijski okvir, u ovome će se radu predstaviti studija slučaja aktualne kulturne diplomacije Republike Hrvatske. Polazimo od povijesnoga konteksta i nedavnih političkih promjena koje su utjecale na trenutačni smjer vanjske politike te koje određuju politički diskurs nacionalnoga identiteta i kulture. Konkretna je analiza provedena na temeljima razlike strukturnoga i konceptualnoga aspekta kulturne diplomacije te s fokusom na izgradnju meke moći Republike Hrvatske. Promatrajući strukturni aspekt, u radu predstavljamo važne institucije koje sudjeluju u hrvatskome kulturno-diplomatskom djelovanju uključujući ove institucije: Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Ministarstvo kulture i medija, Zakladu „Hrvatska kuća“, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Hrvatsku turističku zajednicu, Maticu hrvatsku i Academiu Cravaticu. U sklopu konceptualnoga aspekta analiziramo kulturne sadržaje kojima se oblikuje vanjski nacionalni imidž Hrvatske. Kulturne sadržaje promatramo u kontekstu triju hrvatskih vanjskih orijentacija – srednjoeuropske, mediteranske i balkanske – te na primjeru odabranih projekata: predstavljanje hrvatskoga podrijetla kravate i hrvatsko francuske kulturne suradnje. U zaključku navodimo ključna zapažanja i probleme u vezi s institucionalnom organiziranošću hrvatske kulturne diplomacije, a naročito zapažanja o nedovoljnoj integriranosti ovoga područja. U pogledu konceptualne usmjerenosti ukazujemo na mogućnosti daljnjega korištenja kulturnih potencijala za stvaranje pozitivnoga vanjskog imidža.

Od samih početaka ljudske civilizacije vanjska politika je jedna od nezaobilaznih i najvažnijih državnih politika i bez nje je nemoguće zamisliti funkcioniranje države. Budući da je riječ o složenoj i raznolikoj aktivnosti države, postavlja se pitanje kako na najbolji znanstveni način analizirati takvu politiku. U radu je stoga na pregledan način predstavljen neoklasični realizam, u radovima unutar hrvatske akademske zajednice relativno malo zastupljen teorijski okvir, koji bi, prema našem mišljenju, mogao biti češće korišten zbog svoje pluralnosti i relativno širokih mogućnosti primjene s obzirom na to da omogućava testiranje širokog spektra varijabli. Neoklasični realizam objedinjuje elemente klasičnog realizma i neorealizma na način da neorealističku analizu nadopunjuje elementima klasičnog realizma i interesom za unutarnju politiku i ulogu lidera. Pritom se vanjsku politiku država kao zavisnu varijablu nastoji objasniti analiziranjem nezavisnih varijabli na strukturnoj/sistemskoj razini te intervenirajućih varijabli na jediničnoj odnosno državnoj razini., Foreign policy has been one of the essential and most important state policies since the beginning of human civilization, without which it is impossible to imagine the functioning of a state. Given the fact that foreign policy is a complex and diverse activity of the state, the question arises how to analyse such a policy in the best scientific way. This paper presents a review of the neoclassical realism, as a theoretical framework that is relatively underrepresented in the literature within the Croatian academic community, and which, in our opinion, could be used more often due to its plurality and relatively wide area of application, given that it allows testing of a wide range of variables. Neoclassical realism combines elements of classical realism and neorealism, in a way that complements neorealist analysis with elements of classical realism and interest in domestic politics and the role of state leaders. In doing so, it tries to provide explanation of the foreign policy, as a dependent variable, by analysing independent variables at the structural/systemic level and intervening variables at the unit/state level.

Vlada demokratskog jedinstva nastala je u početcima otvorene velikosrpske agresije na Hrvatsku, ali i usred krize strateško-obrambene koncepcije. Tuđmanova politika čekanja i kupovanja vremena te izbjegavanja frontalnog i općeg sukoba s JNA, doveli su do javnog kritiziranja njegove obrambene politike od strane oporbe i dijela HDZ-a. U okolnostima sveobuhvatne agresije i, prema nekim navodima, očekivanja raskola u hrvatskoj politici, sredinom srpnja počela je rekonstrukcija postojeće Vlade. Novi mandatar Franjo Gregurić okupljao je kadrove za sastavljanje Vlade, a u tom razdoblju javila se ideja o potrebi proširenja Vlade i nekim nestranačkim kandidatima pa i predstavnicima oporbe. U samo dva-tri dana pregovora postignut je nacionalni konsenzus i potpisan Sporazum saborskih stranaka, čime je stvorena Vlada demokratskog jedinstva. Vlada se sastojala od devet parlamentarnih stranaka, od kojih je osam imalo svoje predstavnike u Vladi. Unatoč činjenici da je 1990-ih godina u Hrvatskoj na snazi bio polupredsjednički sustav koji je predsjedniku Republike davao prilično široke ovlasti, Vlada je na području obrambene i vanjske politike pokazivala određeni stupanj samostalnosti. Prema nekim tvrdnjama Vrhovno državno vijeće je ograničavalo slobodu djelovanja Vlade tako da se za svog jednogodišnjeg mandata Vlada trebala često boriti za veću samostalnost i slobodu djelovanja. S druge strane, Vlada je imala potpunu slobodu u unutarnjim poslovima, primjerice u njezinoj politici prema prognanicima i izbjeglicama, kao i u gospodarskoj politici. Unatoč tvrdnjama o „nestanku“ oporbe u vrijeme te višestranačke vlade, s obzirom na to da su potpisivanjem Sporazuma o Vladi demokratskog jedinstva saborske stranke od oporbenih formalno postale koalicijske, dostupni izvori navode na drukčiji zaključak. Naime, predstavnici pojedinih oporbenih i ujedno koalicijskih stranaka od listopada 1991. godine često su kritizirali neke odluke vlasti, koje su se posebno odnosile na vanjsku politiku. Predmet njihovih kritika bile su ujedno Vladine i Tuđmanove uredbe sa zakonskom snagom. Vlada je posljednjih šest mjeseci svog mandata bila izložena pritiscima oporbe i dijela HDZ-a. Međunarodno priznanje Hrvatske i priprema za nove parlamentarne i predsjedničke izbore uzrokovali su pritiske na Vladu demokratskog jedinstva, što se prije svega očitovalo u odlascima određenih nestranačkih i oporbenih ministara, a kasnije dovelo i do velike travanjske rekonstrukcije Vlade u kojoj je u znatnoj mjeri promijenjen njezin sastav u korist HDZ-a. Vlada demokratskog jedinstva nastavila je djelovati do kolovoza, kad je nakon novih parlamentarnih izbora formirana nova, jednostranačka HDZ-ova vlada., After the democratic elections in Croatia in the spring of 1990 and the victory of Croatian Democratic Union (HDZ), the new Croatian Government faced the Serbian insurgency which expressed approval for the Milošević’s Greater-Serbian policy. The insurgency was supported by the Yugoslav People's Army (JNA) that had disarmed Croatia just after the elections in May 1990. In the summer of 1991, the Yugoslav crisis aggravated. Previous occasional and sporadic conflicts between Croatian police forces and the Serbian insurgents escalated into the open aggression of Serbia, Montenegro and JNA against Croatia. In such conditions, Croatian leadership was conflicted about the defense policy. The disagreement caused the appearance of some fractions in the parliament parties, especially in HDZ. Some participants of Croatian politics in the early 1990s today assert that there were at least two main fractions in HDZ – the “moderate” one that supported Tuđman’s policy based on avoiding head-on conflict with JNA, and the “radical” one that wanted to declare JNA and Serbia the aggressors on Croatia and to fight back. Some claim that the “radical” fraction even wanted to bring down Tuđman and replace him with someone else. There isn’t enough evidence to verify such statements. It probably was the case of dissatisfaction with the situation on the battlefield. Some write about wide discontent and criticism of Tuđman regarding his defense policy, which was evident at the meetings of the main Board of HDZ in the middle of July, Supreme State Council in the end of July and parliamentary session in the beginning of August 1991. Regarding the attitude towards Tuđman, there is a widespread and simplified opinion that his party turned its back on him and that the opposition expressed him support. Exactly the opposite, the opposition, especially heads of the parties Croatian Social-Liberal Party (HSLS), Croatian democratic party (HDS), and Croatian People’s party (HNS) expressed equal, or even more severe, criticism of Tuđman’s defense policy. In that kind of atmosphere, the reconstruction of the Government resulted in the national consensus – Democratic Unity Government was formed. It was the third democratic Government and the first multiparty Government after the democratic elections. It is an example of a Grand coalition formed during the war in many countries. The main goal of the new Government was to create more effective defense policy that would gather all the necessary political and military structures and establish the unified command structure. That resulted in entering of the Crisis Staff into the Government and forming of the General Staff of the Croatian Army. In the first two months of its mandate, the Government proposed and adopted measures for emergency readiness in order to organize life in the crisis areas. One of those measures included the blockade of the JNA barracks which Tuđman approved September 13 1991. With the blockade, the previous measured and careful attitude of the Croatian leadership towards JNA shifted from passive to active. One part of the research discussed the role of the Government in defense of the cities of Vukovar and Dubrovnik. Regarding Vukovar, there are some controversies embodied in widespread claims that Croatian leadership “betrayed” and “sacrificed” Vukovar by not sending enough weaponry and ammunition. However, available sources, primarily transcripts and records of the Government sessions, suggest that Vukovar was the priority in the supply of weaponry and ammunition. Furthermore, some members of the Government and other representatives of the Croatian leadership visited Vukovar and Eastern-Slavonian battlefield. In the context of all the crisis areas on the Croatian battlefield, Vukovar was the most dominant topic at the Government sessions. At the session held November 17, the Government adopted a series of decisions pertaining to the protection of Vukovar civilians. In the appeals to the international organizations, Vukovar and Dubrovnik were the two most mentioned cities. As was the case with Vukovar, the Government sent weaponry and other military equipment, transported humanitarian aid to Dubrovnik and appealed for help. It is worth mentioning convoy “Libertas” which supplied humanitarian aid to the surrounded Dubrovnik and broke the naval blockade. Also, some Government members came by the convoy to Dubrovnik to show their support. At the end of November 1991, Government sent three of its ministers to Dubrovnik where they had to represent the Government and facilitate its operation in Southern Dalmatia, maintain contacts with the international organizations, negotiate with the JNA representatives and maintain communication with the Croatian Army. The three ministers Davorin Rudolf, Petar Kriste and Ivan Cifrić were situated in Dubrovnik during its heaviest attack and the day after they agreed to a truce with the JNA representatives. The Government supported the negotiations between the city military and civil representatives and JNA because it wanted to procrastinate with the attacks and buy some time to strengthen the military and international position of Croatia. On the other hand, the Government and Tuđman strongly opposed to intentions of “demilitarization” of Dubrovnik which would surrender its arms to the JNA under the supervision of representatives of the international community, i.e. surrender of the city to the aggressor. Second most important task of the Government was the struggle for international recognition. The establishment of the Ministry of Foreign Affairs showed all the problems of the political structures that young democratic state had to face. Such problems refer to lack of experience as well as technical and financial resources. The Government cooperated with the European Community and the United Nations. Although, Tuđman was the designer of the Forreign Affairs and the Government often had to put into action his decisions, during the Conference of peace in Hague it showed some differentiation, such as declaring it would abort the attending of the Conference unless JNA left Croatia. After the arms embargo in September 1991, the Croatian Government deprived of the right of representation of Croatia in the UN Budimir Lončar and Darko Šilović, due to their role in instigating the decision of the UN regarding embargo. The Government Memorandum, addressed to ministerial Council of the EC in November 22, stated that economic sanctions of the Roman declaration of November 8 would affect mostly Croatia. Such view showed a certain degree of independence of the Democratic Unity Government. The Government accepted the Vance plan but argued the methods of its implementation. The activity of the Government in Forreign Affairs reflects in numerous official and unofficial meetings and encounters with various politicians and statesmen. The main task of the Government members was to appeal to stop the war and recognize Croatia, but they also had to struggle against Serbian propaganda which spread lies about rehabilitation of Ustasha and Independent State of Croatia (NDH) and portrayed president Tuđman and the Croatian Government as anti-Semitic. In that context, some think that the Croatian Government and leadership in general, provided insufficient to the international public. In this research, I also analyzed social politics of the Democratic Unity Government, that is, politics towards Croatian displaced persons and refugees as well as Bosnian-Herzegovinian refugees during 1991 and 1992. At the very beginning of the aggression against Croatia, new Croatian Government had to face refugee crisis. Forcible relocations of the Croatian civilians, among which some moved into safe areas in Croatia, while others left the country, induced Government to, with the term “refugee”, which refers to those persons who had to emigrate their own country, introduce another one – “displaced persons”, which referred to those civilians who hadn’t left Croatia, only were displaced to some other territory within the country. Government also adopted some measures to secure accommodation for the displaced persons and refugees by emptying hotels and resorts and founding of the Office for the displaced persons and refugees in November 1991. Funds for the displaced persons and refugees Government secured mostly from the state budget, while all requests for financial help from the international community were unsuccessful. Consequently, in that period Croatia funded also Bosnian-Herzegovinian refugees from its budget, while the international community helped only with humanitarian help. In this chapter the Government activity in prevention of persecution of the civilian population was discussed through several examples. In that aspect, its activities were mostly limited to addressing the international community. In the case of Ilok, from where in October 1991 approximately 10.000 people were banished, Government founded the Commission of the Parliament and Government to try to stop the persecution, but it failed to achieve its goal, since the persecution had already begun. After the fall and occupation of Vukovar in November 1991, the Government organized evacuation of approximately 15.000 people, but it was carried out only partially. The Government didn’t have control over the war zone, which means that its opportunities for safe and efficient evacuation were highly limited. One of the main plans for the displaced persons and refugees was Government’s Return Program, which began its realization only after the end of the war and peaceful reintegration of Podunavlje in 1998. Economic politics of the Democratic Unity Government was reflected in its independence from Serbia. Following measures and decisions of the previous Croatian Government, on the day of its establishment, Democratic Unity Government broke off economic relations with Serbia, however only partially. Those companies with strong business ties with some companies in Serbia, had liberty to continue their cooperation. The export to Serbia and Montenegro was limited only to some “strategic” raw materials and products, such as petroleum. The Government also introduced its own currency, hrvatski dinar (HRD). One of the main achievements of the Government was that it avoided the transit to “war economy”, in spite of the increased military spending. Since priority of the Croatian Government was determined by war, its activities gravitated towards repair of the enormous war damage in transport, utility and residential infrastructure. In the end of 1991 the Government established the Ministry of Reconstruction, while in the first half of 1992 the Government composed the Reconstruction Program and its Financial Plan that was adopted by the Croatian Parliament in June 1992. Nevertheless, because of the status quo imposed by the UNPROFOR, located on the occupied territories in Croatia, the reconstruction of the country began after the war had ended in 1995. Analyzed activities of the Government in the Defense policy, Foreign Affairs, as well as its Social and Economic policy raise the question of the Government’s independence regarding Tuđman and Croatian Parliament. Considering the semi-presidential system, the Government was the executive authority of the president of the Republic and Croatian Parliament. Government also had legislative powers authorized by the Parliament, because in the wartime a great number of important decisions had to be made in a very short amount of time. The Government was not only the executive body of the President, but it also functioned as his close associate. That manifests mostly through the measures for emergency readiness in August and September 1991. Sometimes, the Government had to step out of its Constitutional powers if developments on the battlefield required it to, for example regarding the decisions about Vukovar, November 17 1991. Regarding activities of the Government in the researched areas, it can be concluded that Democratic Unity Government had a high level of autonomy, taking into account the existing semi-presidential system. Nevertheless, the powers of the Government were limited in the Defense policy and Forregin Affairs, while on the other hand, it had complete autonomy in Internal Affairs, in this case, in its Social and Economic politics. An issue that requires special consideration in this research regards the opposition in Croatia during the mandate of the Democratic Unity Government. Some claim that with forming of the multiparty Government, the opposition in Croatia “disappeared”. The remark is understandable considering that all the parliament parties signed the Agreement of Democratic Unity Government, which marked their transition from the opposition to coalition partners. But, did the opposition really “disappeared” form Croatian political life? Numerous public appearances of various representatives of opposition parties and parties in general, indicate otherwise. Activity of the opposition at the Parliament sessions from October 1991 to May and June 1992 shows agility of the opposition life in Croatia. From the beginning of the Democratic Unity Government in August till October, the opposition parties didn’t raise any questions in public about some decisions of the Croatian leadership, but from October began severe criticism towards Tuđman and the Government. Discontent was expressed primarily to the acceptance of the Carrington’s arrangement in Hague. Criticism of Foreign Affairs arose also after the acceptance of the Vance plan. In the last six months of its mandate, the Government was exposed to various pressures from the opposition and from one part of the HDZ, which reinforced especially after the international recognition at the beginning of 1992. Some opposition and nonpartisan ministers left the Government, whereas in April 1992 there was the reconstruction of the Government which changed significantly the personnel composition of the Government, resulting in the increase of the HDZ members. It was obvious that it was not the exact same Government from the beginning of August 1991 and that its end was near. In the new elections held August 2 1992, the HDZ defeated its opponents and ten days later, new, One-party Government was formed. Establishment and presented activities of the Democratic Unity Government is the proof of the democratic system in Republic of Croatia at the beginning of 1990s and counter-argument for theses about Tuđman’s authoritarian style of rule. A multiparty Government, whose prominent members were opposition representatives, couldn’t have been formed in an undemocratic or authoritarian system. Forming of the Grand Coalition merely one year after HDZ had won the elections, provides a valuable contribution to the study of Tuđman’s policy, shows larger picture of the Croatian leadership and opens the door for further research of Croatian political life in the early 1990s.

Disertacija se bavi pitanjem esula u politikama povijesti u Italiji, odnosno političkom uporabom te povijesne teme u legitimiranju određene političke pozicije, bilo da se radi o poziciji državne politike Talijanske Republike ili pak određenih političkih stranaka (poglavito desnice) te esulskih asocijacija. U okviru kulturalnog pristupa koji ističe važnost politike simbola, nacionalnih mitova i javnih rituala posredovanih kulturno-povijesnim nasljeđem, u radu se polazi od postavke da Talijanska Republika, glede poslijeratne sudbine istočnoga Jadrana, uz uporabu političkih mitova esuli, egzodus, foibe, u posljednjih dvadesetak godina – i kao dio politike identiteta i kao policy - reafirmira takvu politiku povijesti koja konvergira s onom iz neposrednoga poraća. Rekonstrukcijom odnosa političke moći i uporabe povijesti u kontekstu esulskog pitanja, u radu se pokušava dokazati da je u razdoblju od početka 90-ih godina prošloga stoljeća naovamo, upravo to pitanje u bitnome odredilo vanjsku politiku Italije spram Hrvatske od njezina osamostaljenja do ostvarenja punopravnog članstva u Europskoj uniji, a ono ostaje otvorenim neriješenim bilateralnim pitanjem i u budućim odnosima dviju država. The dissertation analyses which political actors in Italy, how and with what purpose pursue politics by using the historical topic of exiles (esuli) and discusses that, by using such politics, they strive to legitimize their own political positions and, eventually, domineer the collective memory of the nation. The position of the state politics of the Italian Republic, of certain political parties (particularly right-wing parties) and of the associations of esuli is analysed. In the framework of the cultural approach, the dissertation takes as it starting point the premise that, in the last twenty years, the Italian Republic, with respect to the post-WW II fate of the eastern Adriatic coast, by using the political myths of esuli, exodus, foibe (caves) – both as part of the politics of identity and as a policy – has been reaffirming the politics of history that is convergent with the one of the immediate post-war period. As of the beginning of the 1990s, through the new politics of history, esuli have become an important determinant of the foreign policy of Italy which, in its relations with Croatia, does not regard this issue as a financial matter (compensation) only, but also as an open ethical and political question in the interstate relations.

Disertacija se bavi pitanjem esula u politikama povijesti u Italiji, odnosno političkom uporabom te povijesne teme u legitimiranju određene političke pozicije, bilo da se radi o poziciji državne politike Talijanske Republike ili pak određenih političkih stranaka (poglavito desnice) te esulskih asocijacija. U okviru kulturalnog pristupa koji ističe važnost politike simbola, nacionalnih mitova i javnih rituala posredovanih kulturno-povijesnim nasljeđem, u radu se polazi od postavke da Talijanska Republika, glede poslijeratne sudbine istočnoga Jadrana, uz uporabu političkih mitova esuli, egzodus, foibe, u posljednjih dvadesetak godina – i kao dio politike identiteta i kao policy - reafirmira takvu politiku povijesti koja konvergira s onom iz neposrednoga poraća. Rekonstrukcijom odnosa političke moći i uporabe povijesti u kontekstu esulskog pitanja, u radu se pokušava dokazati da je u razdoblju od početka 90-ih godina prošloga stoljeća naovamo, upravo to pitanje u bitnome odredilo vanjsku politiku Italije spram Hrvatske od njezina osamostaljenja do ostvarenja punopravnog članstva u Europskoj uniji, a ono ostaje otvorenim neriješenim bilateralnim pitanjem i u budućim odnosima dviju država., The dissertation analyses which political actors in Italy, how and with what purpose pursue politics by using the historical topic of exiles (esuli) and discusses that, by using such politics, they strive to legitimize their own political positions and, eventually, domineer the collective memory of the nation. The position of the state politics of the Italian Republic, of certain political parties (particularly right-wing parties) and of the associations of esuli is analysed. In the framework of the cultural approach, the dissertation takes as it starting point the premise that, in the last twenty years, the Italian Republic, with respect to the post-WW II fate of the eastern Adriatic coast, by using the political myths of esuli, exodus, foibe (caves) – both as part of the politics of identity and as a policy – has been reaffirming the politics of history that is convergent with the one of the immediate post-war period. As of the beginning of the 1990s, through the new politics of history, esuli have become an important determinant of the foreign policy of Italy which, in its relations with Croatia, does not regard this issue as a financial matter (compensation) only, but also as an open ethical and political question in the interstate relations.

Kulturna diplomacija kao sadržajno uže područje diplomatskog djelovanja koristeći resurs kulture stvara meku moć države (koncept autora Josepha Nyea) koja joj donosi simpatije i poštovanje drugih zemalja međunarodne zajednice. Republika Hrvatska, razmjerno mala zemlja, u nedostatku značajnih kvantitativnih čimbenika, mora pronaći drugačiji način za stvaranje prepoznatljivosti i utjecajniju poziciju u svijetu. Cilj ovog rada je istražiti načine funkcioniranja hrvatske kulturne diplomacije unutar šireg područja njenog vanjskopolitičkog djelovanja i pokušati odgovoriti na pitanje je li kulturna diplomacija smjer u kojem Hrvatska, zemlja bogata prirodnom i kulturnom baštinom, treba ići kako bi ojačala svoju međunarodnu poziciju i utjecaj. Cultural diplomacy, a more narrow area of diplomatic activity, creates states soft power (the concept of author Josepha Nye) by using cultural resources which brings other countries of the international community to like and respect her more. The Republic of Croatia, relatively small country, in the absence of significant quantitative factors, must find a different way to create recognizability and more influential position in the world. The aim of this paper is to explore ways in which Croatian cultural diplomacy works within the wider area of its foreign policy and to answer the question whether cultural diplomacy is a direction in which Croatia, a country rich in natural and cultural heritage, should choose to strengthen its international position and influence.