Search

Wydział Teologii, Instytut Teologii Moralnej; promotor rozprawy doktorskiej: ks. dr hab. Tadeusz Zadykowicz, prof. KUL Rozwój teologii moralnej nie dokonałby się m. in. bez zaangażowania tych, którzy tę dziedzinę wykładali w seminariach duchownych i na wydziałach teologicznych. Jedną z takich osób był ks. Kazimierz Kułakowski. Pierwszy rozdział pracy ukazuje najszersze historyczno-teologiczne tło naukowej i dydaktycznej działalności ks. Kazimierza Kułakowskiego. Nie da się bowiem zrozumieć konkretnego teologa w oderwaniu od ogólnoświatowych (zwłaszcza europejskich) i ogólnopolskich tendencji. Rozdział ten wyznacza zatem nieco szerszą perspektywę, która pozwoli dostrzec podstawowe źródła i wyznaczniki odnowy teologii moralnej, a zarazem umieści osobę ks. Kułakowskiego w ściśle określonych okolicznościach. Drugi rozdział pracy został poświęcony osobie ks. Kazimierza Kułakowskiego i stanowi raczej ogólną charakterystykę jego działalności jako wykładowcy oraz profesora teologii moralnej w Archidiecezjalnym Wyższym Seminarium Duchownym w Białymstoku. Trzeci rozdział pracy ma charakter kluczowy. Jest szczegółową analizą układu treści oraz zawartości teologii moralnej ks. Kazimierza Kułakowskiego. Profesor dzielił swój wykład klasycznie na teologię moralną fundamentalną oraz szczegółową. Szczegółową zaś na dwa działy: dotyczący cnót oraz sakramentów. Ostatni rozdział pracy jest próbą syntetycznego ujęcia treści i form działalności pozanaukowej Profesora. Chodzi tu o okolicznościowe homilie, analizy harcerskich ideałów oraz historie życia kapłanów, przytaczane przy okazji ich pogrzebów. Analiza spuścizny z tego zakresu pozwoliła ukazać pojawiające się w nich implikacje teologicznomoralne. The development of Moral Theology would not have been fostered without concern of those who gave lecturers on it at faculties of theology. One of such persons was Rev. Kazimierz Kułakowski. The first chapter of this dissertation focuses on a broad historical and theological context of a scientific and educational activity of Rev. Kazimierz Kułakowski. It is not possible to understand a particular theologian without considering the worldwide (especially European) and national Polish trends. Therefore, this chapter provides a slightly wider perspective, which eventually enables us to discern the basic sources and determinants of the Moral Theology renewal and at the same time places the person of Rev. Kazimierz Kułakowski in well-defined circumstances. The second chapter is devoted to the person of Rev. Kazimierz Kułakowski and aims to present a general characteristic of his activity as a lecturer and professor of Moral Theology at Archidiecezjalne Wyższe Seminarium Duchowne w Białymstoku - Archdiocese Seminary in Białystok. The third chapter is of a key importance to this work. It contains a detailed analysis of the structure and content of Rev. Kazimierz Kułakowski’s Moral Theology. The professor divides his lecture classically into fundamental moral theology and detailed theology which elaborates on virtues and the sacraments. The last chapter attempts to synthetically present the forms and the scope of the professor’s non-academic activity. These are occasional homilies, analysis of scouting ideals and priests’ life stories shared on the occasion of their funerals. Research of his legacy in these fields of his activity revealed the theological and moral implications that appear in them.

Raziskava osvetljuje življenje in delo teologa in literarnega zgodovinarja Jožeta Rajhmana, ki je v drugi polovici 20. stoletja zaznamoval slovenski prostor z duhovno vzgojo velikega števila duhovnikov mariborske škofije, bil predavatelj duhovne in pastoralne teologije na Teološki fakulteti z Oddelkom v Mariboru, predvsem pa je v svojem raziskovalnem delu izjemno prispeval k osvetlitvi dela in življenja slovenskega reformatorja Primoža Trubarja. Zaradi obsežnega opusa avtorja je prikazan le del teološkega opusa in nekoliko obširneje njegovo literarnozgodovinsko delo, ki pa je neločljivo vezano na teološke raziskave slovenskega protestantizma v 16. stoletju. Rajhman predstavlja del ožjega vodstva oživljenega mariborskega bogoslovja izpred 50 let, z delom na področju slovenske protestantike pa spada med pomembnejše ekumenske delavce na Slovenskem v drugi polovici 20. stoletja. The research highlights the life and work of the theologian and literary historian Jože Rajhman, who in the second half of the 20th century marked the Slovene space with the spiritual education of a large number of priests of the Lavantian diocese. He was an associate professor of the spiritual and pastoral theology at the Theological Faculty with the Department in Maribor. In his research work, he made a very important contribution to the illumination of work and life of the Slovenian reformer Primož Trubar. Due to the extensive work of the author, only a part of the theological opus is shown, and somewhat more literally its literary-historical work, which is inextricably linked to theological research of Slovene Protestantism in the 16th century. Rajhman represents a part of the immediate leadership of the revived Maribor theology of the past 50 years, and his work in the field of Slovene Protestantics places him among the most important ecumenical workers in Slovenia in the late half of the 20th century.

Ovaj rad donosi djelovanje Josipa Juraja Strossmayera kroz politiku, kulturu i vjeru. Kao politički predstavnik sudjeluje u važnom Velikom Saboru 1861. kao pripadnik Narodne stranke. Zalaže se za prava hrvatskih zemalja te ih vidi kao ujedinjene. Osim toga, želi da hrvatski narod ima jednaka prava kao što ih imaju Austrijanci te Madžari. Politiku počinje polako napuštati poslije revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe 1873. Nezadovoljan tom nagodbom, ali i političarima zastupljenih na toj nagodbi, osjeća prazninu koja ga dovodi do odstupanja s političke scene. Utjecaj Strossmayera u kulturi predstavlja jednu stepenicu više. On kao pokrovitelj i mecena djeluje u hrvatskim zemljama kroz drugu polovinu 19. stoljeća. Naziva ga se ocem suvremenog školstva i kulture, a kao najbolji primjer kulturnog rada izdvaja se Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, današnji HAZU. Izabran je za pokrovitelja te institucije, čije je djelovanje danas nastavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Naziva ga se i graditeljem, a na njegov poticaj gradi se katedrala Svetog Petra u Đakovu. Katedrala impozantne veličine i izgleda koja predstavlja grad Đakovo. U crkvenom pogledu, Strossmayer ostavlja duboki trag na I. Vatikanskom koncilu. Kao jedan od protivnika papine nepogrešivosti (protiv Pia IX.) , sa svojih pet govora, ostat će upisan u anale crkvene povijesti. Dobio je mnoge pohvalne nazive kao što je najbolji govornik I. Vatikanskog koncila. Predlagao je zbliženost i utjecaj biskupa te svećenika na katolički puk. Stoga ga možemo nazvati čovjekom ispred svoga vremena, jer je to jedna od odluka II. Vatikanskog koncila. The topic of this work is Josip Juraj Strossmayer and his influence in politics, culture and religion. As a political representative, he participated in the important Grand Parliament in 1861, as a member of the People's Party. He demands for the rights of Croatian countries and sees them as united. Strossmayer also wants the Croatian people to have the same rights as the Austrians and Hungarians. After the revision of the Croatian-Hungarian settlement in 1873, he slowly begins to leave politics. Unhappy with that settlement, but also with the politicians represented in that settlement, he feels the emptiness that leads him to deviations from the political scene. The influence of Strossmayer in culture represents one higher level. As a benefactor in Croatian countries, he works through the second half of the 19 century. It is called the father of contemporary education and culture, and the best example of cultural work is the Yugoslav Academy of Sciences and Arts, today's HAZU. He was elected as the sponsor of this institution, whose work has now been continued by the Croatian Academy of Sciences and Arts. Also, he is referred as the builder, so he decided to build Saint Peter's cathedral. The cathedral with its height and appearance represents the city of Đakovo. In religious subjects, Strossmayer had big influence on I Vatican Council. As one of the opponents of Pope's infallibility (against Pio IX), with his five speeches, he will remain in the annales of church history. He has received much praise, such as the best speaker of the I Vatican Council. He suggested the influence of bishops and priests on the Catholic people. Therefore, we can call him as a man who is ahead of his time, because it was one of the decisions II Vatican Council.

U disertaciji se izlaže poimanje odnosa teologije i književnosti Marka Marulića (1450. – 1524.), koji se realizirao kroz ispravno shvaćanje pojma istine koju Marulić tumači kao evanđeosku istinu (božanska nauka, Sveto pismo, Biblija) i kao vrhovnu istinu (summa veritas), Krista. Svoje razumijevanje Marulić izlaže u moralno-didaktičko religiozno-teološkom djelu Dialogus de laudibus Herculis pisanim formom dijaloga, a alegorija, kao strukturna i idejna okosnica djela, realizira se između Teologa i Pjesnika koji polemiziraju o temi koja je bila veoma popularna i od velike važnosti za srednjovjekovlje. O odnosu književnosti i teologije bavili su se i drugi humanisti poput Mussata, Alighierija, Petrarke, Boccaccia, Salutatija, Dominicija, koji su kroz svoje književne radove iznosili promišljanje i zastupanje o književnosti te ga na taj način branili od skolastičara. Marulić je poput pravog humanista iznosio svoje razmišljanje o odnosu teologije i književnosti kroz svoj književni opus, među kojima su izdvojena djela Institucija, Priče, Evanđelistar, Davidijada i O poniznosti i slavi Kristovoj, u kojima je izlagao o kršćanskim krepostima, oružjima, koje su uvelike snažnije od Herkulovih herojskih kreposti. Istraživanje zadane teme provedeno je deduktivnom metodom, dok se humanistima pristupilo kronološkim slijedom. Navedenim se istraživanjem pokazalo Marulićevo shvaćanje istine, koja je ključni element za skladanje književnih djela. Istina se prepoznaje kao "bjelodana i dokazana istina", a reflektira Krista kao jedinu vrhovnu istinu. Alegorija se u književnim djelima humanističkog razdoblja ogleda kao strukturna i idejna okosnica koja prikriva istinu radi većeg užitka čitatelja. Pjesnik ima ulogu izmiritelja koji prenosi novu božansku istinu čovjeku. Pjesnička se teologija odnosi na Božji govor koji sudjeluje u božanskom činu stvaranja, pri kojoj teologija nije više razdvojena od književnosti, već je suptilno obnovljena i osvježena pored njega, a k tome i upućena prema kontemplaciji božanskog misterija. Marulić je kroz ulogu Teologa osvježio Pjesnika naučavanjem o evanđeoskoj istini, čime je književnosti osvježio u njegovom odnosu s teologijom gledajući ga kroz odraz istine. In the dissertation is presented the consideration of the relationship between theology and poetry of Marko Marulić (1450.-1524.), which was realized through the correct understanding of the notion of truth that Marulić interprets as evangelical truth (divine teaching, Holy scripture, the Bible) and as supreme truth (summa veritas), Christ. His considerations Marulić exposes in the moral-didactic religious-theological work Dialogus de laudibus Herculis written in the form of a dialogue, and allegory, as the structural and ideal frame of the work, realized between the Theologian and the Poet discussing the theme that was very popular and of great importance for the middle ages. Other humanists also dealt with the relationship between poetry and theology as Mussato, Alighieri, Petrarch, Boccaccio, Salutati, Dominici, who through their literary works presented the deliberation and advocacy of poetry and in that way defending it from the scholastics. Marulić as a true humanist presented his considerations about the relationship between theology and literature through his literary opus, in works like Institutione, Qvinqvaginta parabole, Euangelistarium, Dauidias i De hvmilitate et gloria Christi, in which he shows the Christian virtues, weapons, that are greatly stronger than the heroic virtues of Hercules. Researching the given theme was done in the deductive method, while the works of the humanists and of Marko Marulić, were approached chronologically. The named research showed Marulić’s understanding of truth, which is the key element in the making of literary works. Truth is recognized as "revealed and proven truth", and it reflects Christ as the only supreme truth. In the works from the humanistic era allegory is seen as a structural and ideal framework that hides truth, for the greater enjoyment of the reader. The poet has the role of a decedent who presents the new divine truth to man. Poetical Theology refers God’s speech which is involved in God’s act of creation, in which theology is not separated from poetry, but is subtlety renewed and refreshed around him, and in which is directed to the contemplation of the divine mystery. Marulić has through the role of Theologian refreshed the Poets teaching of evangelical truth, in which poetry is refreshed in its relationship to theology viewed through the reflection of truth.

Ksiądz prof. Antoni Reginek, urodzony w 1948 r., odbył studia teologiczne w Wyższym Śląskim Seminarium Duchownym i na Papieskim Wydziale Teologicznym w Krakowie, wieńcząc je magisterium na podstawie pracy z dziedziny teologii fundamentalnej pt. Chrystofanie dowodem zmartwychwstania Chrystusa[...]

Bibliografia publikacji ks. prof. dra hab. Antoniego Reginka.

Monsinjor Božo Milanović, svećenik, znanstvenik, profesor, publicist, kulturni i javni djelatnik, izdavač i urednik knjiga i novina, političar i diplomat zasigurno je jedan od najznačajnijih Istranina XX. stoljeća. Na svojemu je 90-godišnjem životnome putu prošao kroz, za suvremeno doba, vjerojatno najznačajnije europske i svjetske događaje od kojih ga se mnogi, neizostavno, u većoj ili manjoj mjeri dotiču. Milanović živi za vrijeme izbijanja Prvoga svjetskog rata, u međuratnome razdoblju kada se bori protiv fašizma te za vrijeme Drugoga svjetskog rata i nakon njega, kada borbu umjesto fašista zamjenjuje nova komunistička vlast. Kroz sva ta navedena razdoblja, Milanović se, iako po svome odabiru svećenik, zbog životnih stavova i uvjerenja, bavi svjetovnim i diplomatskim pitanjima. Tako je razdoblje do 1946. Milanović uvelike posvetio rješavanju narodnih problema, odnosno, potpomagao je u borbi hrvatskoga istarskog naroda za hrvatsku nacionalnu integraciju. Tek nakon Pariške mirovne konferencije i odstupanja hrvatskog svećenstva od daljnjih miješanja u politiku, Milanović započinje graditi svoj Crkveni put i okreće se rješavanju Crkvenih pitanja. Takvu je ideologiju, bez uplitanja u svjetovnu vlast vodio do kraja života. Monsignor Božo Milanović, a priest, a scholar, a professor, a publicist, a cultural and public worker, a publisher and editor of books and newspapers, a politician and a diplomat, is certainly one of the most important 20th-century Istrians. In the 90 years of his life, he lived to see probably the most significant European and world events, and many of them were inevitably, to a greater or lesser extent, part of his life. Milanović lived in the outbreak of the First World War, in the interwar period when he fought against fascism, during World War II and after it, when the struggle against a new communist regime replaced the struggle against the fascists. Although being a priest, Milanović dealt with secular and diplomatic issues throughout these periods, due to his life attitudes and beliefs. Thus, in the period up to 1946 Milanović devoted a great deal of his life and work to solving the problems of the people, ie, he helped in the struggle of the Croatian Istrian people for Croatian national integration. Only after the Paris Peace Conference and the departure of the Croatian clergy from further interference in politics, Milanović began building his Church road and turned his efforts to the resolution of Church issues. He lived this kind of ideology, without interfering in secular power, until the end of his life.

U ovom članku nastoji se odgovoriti na pitanje tko su intelektualci i koliko su potrebni dru­štvu i Crkvi? Naime, bezbroj intelektualaca, među njima i teolozi, sudjelovalo je i sudjeluje u stvaranju i podržavanju destruktivnih suvremenih ideologija, religijskih fanatičnih pokreta i ciničnih politika. U bivšim socijalističkim zemljama angažirani humanisti, glavni nositelji slobode, disidenti i stradalnici, često su bili upravo intelektualci. U postsocijalističkim društvima i državama, pogotovo u našima na jugoistoku Europe, pogođenim ratovima i nacionalizmima te zahvaćenim tržišnom i konzumerističkom površnošću, intelektualci/teolozi su uz političare među najvećim kočničarima humanizacije društva: isključuju moral iz politike, odbacuju samokritičnost, građansku hrabrost te proročku dimenziju vjere., The aim of this paper is to provide an answer to the question of who are intellectuals and how much are they needed to society and the Church? Countless intellectuals, among them also theologians, played a role in creating and sustaining destructive regimes of contemporary ideologies, fanatical religious movements and cynical politics. In former socialist countries, active humanists, the main carriers of freedom, dissidents and sufferers, were often intellectuals. In postsocialist societies and countries, especially in Southeastern Europe, struck by war and nationalism, and overwhelmed with triviality of consumer’s society, intellectuals/theologians are, next to politicians, the strongest barriers against humanization of society: they exclude morals from politics, they reject self­criticsm, civil bravery and prophetic dimension of faith.

Masalah kata dan makna merupakan bahasan utama dalam linguistik, tak terkecuali dalam ilmu bahasa Arab. Diskursus antara makna hakiki dan majazi menjadi kajian paling menarik di kalangan pakar bahasa (Lughawi) dan para teolog (Ushuli). Tulisan ini memfokuskan pada perbedaan pandangan para linguis dan teolog tentang makna hakiki dan makna majazi. Hakikat, menurut para teolog, dibedakan menjadi lughawi dan syar’i. Lain halnya dengan para linguis yang membedakannya dengan wadh’i dan ‘urfy (‘aam dan khas). Sedangkan makna majazi dibagi menjadi makna lughawi, ‘urfy dan syar’i.

Božo Milanović (Kringa, 10. X. 1890. – Pazin, 28. XII. 1980.) istarski je svećenik, rodoljub, znanstveni, društveni i kulturni djelatnik. Već od rane dječačke dobi upijao je hrvatske narodnjačke ideje. Jedan je od istarskih značajnika onoga doba, koji su svojim političkim djelovanjem promicali prava hrvatskoga naroda. Najznačajniji, a ujedno i najplodniji period Milanovićeva života vrijeme je između dvaju svjetskih ratova, kada je bio proganjan od talijanskoga fašističkog okupatora, pa je veći period međuraća proveo u internaciji. Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine, na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. U članku se razmatra njegov životni put, kao i dio njegove znanstvene djelatnosti vezane uz filozofiju. Naglasak je dan njegovome kršćanskome promišljanju u filozofskome duhu., Božo Milanović (Kringa 10.10. 1890 - Pazin 28.12.1980) was an Istrian priest, patriot, active in the scientific, social and cultural field. Since early boyhood he was inspired by the Croatian populist ideas. He is one of the prominent Istrian personalities which through their activity promulgated the rights of the Croatian population. The most important, and also the most fertile period Milanović’s life is the time between two World Wars when he was persecuted by the Italian fascist occupation, so that he spent most of that time in internment. He played an important role during the Peace conference in Paris in 1946, where destiny of Istria after the WW2 was decided. In the article his life path is presented as well as a part of his scientific activity related to philosophy. The accent is set upon his Christian reflection in the spirit of philosophy.

Božo Milanović (Kringa, 10.X.1890.-Pazin, 28.XII.1980.) istarski je svećenik, rodoljub, znanstveni, društveni i kulturni djelatnik. Već od rane dječačke dobi upijao je hrvatske narodnjačke ideje. Jedan je od istarskih značajnika onoga doba, koji su svojim političkim djelovanjem promicali prava hrvatskoga naroda. Najznačajniji, a ujedno i najplodniji period Milanovićeva života je vrijeme između dvaju svjetskih ratova, kada je bio proganjan od talijanskoga fašističkog okupatora, pa je veći period međuraća proveo u internaciji. Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine, na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. U članku se razmatra njegov životni put, kao i dio njegove znanstvene djelatnosti vezane uz filozofiju. Naglasak je dan njegovome kršćanskom promišljanju u filozofskome duhu.

Vlaćić, Matija Ilirik hrv luteranski teolog i crkveni povijesničar(Labin, 1520- Frankfurt na Majni, 1576). U Wittenbergu postaje profesor hebrejskog i grčkog jezika. Smatra se da je Vlačićev stav bio presudan za opstanak osnovnih učenja reformacije u njihovoj prvotnoj formi.

Vošnjak, Valentin, hrv. franjevac (Konovo kraj Velenja, 1861- Zagreb, 1933). Utemeljitelj Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda (1900). Poticao je obnovu duhovnog života u svojoj provinciji, obnovu crkava i samostana te izdavanje vjerskih časopisa.

ulema (arap. ulama: učenjaci), u islamu, viši sloj pravnika i teologa. Posebni su čuvari islamske predaje i očitovanje suglasnosto islamske zajednice.

Biobibliografija crkvenog povjesničara i ekumenista Jurja Kolarića.

Tekst jest recenzją tomiku poetyckiego pt. "Cierpienie anioła" (1995) autorstwa o. Eligiusza Dymowskiego OFM. The text is a review of poetical book entitled "Cierpienie aniola" ("Suffering of the Angel") (1995) by father Eligiusz Dymowski OFM.

Tekst jest recenzją tomu poetyckiego "W poczekalni świata" autorstwa o. Eligiusza Dymowskiego OFM. The text is a review of the poetical book "W poczekalni swiata" (In the waiting room of the world) by father Eligiusz Dymowski OFM.

Ricoeur, Paul (1913-2005), francuski filozof, teolog i književni kritičar. Nastavio tradiciju egzistencijalizma i fenomenologije (G.Marcel, E.Husserl, M.Heidegger, K.Jaspers). U djelu Filozofija volje, razvijao je svoju kritičku hermenutičku fenomenologiju. Interpretirao široke teme čovjekova duha i kulture: problem volje, grijeha, simbola, metafore, jezika, teksta, diskursa i stvaralaštva, čina i povijesti, Freudovu psihoanalizu itd. Kritičar strukturalizma kao pozitivističke znanstvene paradigme. Glav. djela: Simbolika zla ; Povijest i istina ; O tumačenju (Ogled o Freudu) ; Živa metafora ; Sukob tumačenja.

Savonarola, Girolamo (1452-1498), talijanski propovjednik, teolog i filozof. Dominikanac i prior samostana San Marco u Firenzi. Pod utjecajem T. Akvinskog, Alberta Velikog i Aristotela, oblikovao svoje teoretske i etičko-političke poglede, posebno o državi, za koju smatra da treba ostvarivati etičke vrline. U duhu starozavjetnih proroka drži u Firenzi propovijedi o moralnoj dekadenciji, pokvarenosti visokoga klera i o napuštanju izvornoga kršćanstva. Predlaže reformu uređenja države na teokratsko-demokratskim načelima. Pokrenuvši mase za svoje ideje, postao je prijetnja, te ga je papa Aleksandar VI. izopćio iz Crkve i predao inkviziciji, koja ga je kao heretika, nakon okrutnih mučenja, objesila i spalila. Savonarolu su u njegovim nastojanjima podržavali Mischelangelo, Botticelli i naš humanist Juraj Dragišić. Savonarolina su stajališta već 1558.g. protumačena kao ispravna, a spisi skinuti s Indexa zabranjenih knjiga. Gl. djela: Logički kompendij ; Trijumf križa ; Rasprava o upravljanju i vladanju gradom Firenzom ; Pregled cjelokupne filozofije.

Suarez, Francisco de (1548-1617), španjolski teolog i filozof. Isusovac, prof. u Valladolidu, Avili, Rim. kolegiju, Alcali i Ciombri. Jedan od najznačajnijih teologa svojega vremena, komentator Aistotela i pobbornik filozofije Tome Akvinskog. Kritički obrađuje čitav korpus skolastičke metafizike. Važno je njegovo učenje o usklađivanju ljudske slobodne volje i božanske milosti (kongruizam), koje je postalo temelj kasnijega gotovo službenog isusovačkog stava u velikim teološkim raspravama o milosti s dominikancima, jansenistima i dr. (probabilizam). Razvio vlastitu filozofiju prava i države u kojoj važnu ulogu imaju prirodno pravo, narodni suverenitet i narodno pravo. Gl. djela: Metafizičke rasprave ; O zakonima i zakonodavcu ; O božanskoj milosti.

Saadja, Ben Joseph (882-942), židovski teolog i filozof. Utemeljitelj srednjovjekovne židovske filozofije. Školovao se u Egiptu i Palestini. God. 928. preuzeo vođenje rabinske škole u Suri, blizu Bagdada. Njegovo je glavno filozofsko djelo Knjiga o vjerovanjima i mnijenjima, nastalo pod islamskim utjecajem, ali utemeljeno na židovskim spisima. Saadja brani znanje nasuprot sumnji, a Božje zapovjedi u svetoj židovskoj knjizi Tori dijeli na racionalne i i one tradicionalne, koje se trebaju otkriti. Smatra da je duša sjedinjena s tijelom i da s njim nestaje. Gl. djela: Vjerski i razumski zakoni ili Vjera i znanje.

Marko Antun de Dominis kao magistar matematike u padovanskoj isusovačkoj gimnaziji napisao je dvije rasprave iz područja prirodnih znanosti i to o zrakama vida i svjetlosti i Eurip ili mnijenje o plimi i oseci mora.

"Poeta staje się poetą przez ufność, że ma sens jego słowo i wizja. Nie jest sztukmistrzem. Nie jest prestidigitatorem, który z rękawa dobywa metafory, nie zabiega o kuglarski popis hendiadysem na poczekaniu bądź o nieprawdopodobne wygibasy paronomazji w wielosłowiu. Ufność i poufałość (a także poufność!) wiele poetę kosztują. Poufałość jest trudna, bo potrzebuje przyjaciela, a nie publiczności. Jest jak śmiertelna walka, agonia - umrzeć można tylko samemu i samotnie, bez audytorium." (fragment tekstu)

Rad ukazuje na razloge zbog kojih se novi papa Benedikt XVI. s pravom naziva "papom - teologom", a ne temelju njegovih ranije prevedenih i objavljenih teoloških djela na hrvatskome jeziku, te ukazivanjem na središnje teme njegove teološke misli i stvaralaštva

Knjiga obrađuje boravak Ivana Stojkovića u Carigradu (1435.-1437.) kao poslanika Bazelskog koncila, s ciljem postignuća crkvene unije kršćanskog Zapada s kršćanskim Istokom.

U radu se donosi kratki životopis i bibliografija radova hrvatskog svećenika, teologa i političara mons. dr. Frana Barca(1872.-1940.), koji je ostavio zapažen trag na crkvenom planu (Bogoslovni fakultet, HBA, Dječačko sjemenište i dr.). On je dugi niz godina, od sredine posljednjeg desetljeća 19. stoljeća pa gotovo do smrti 1940., aktivno djelovao na polju pisane riječi. Napisao je nekoliko knjiga i dva školska udžbenika. Većinu stručnih i znanstvenih radova objavio je u crkvenoj periodici (Katolički List, Bogoslovska Smotra i dr.). Barac je sudjelovao i u političkom životu Hrvata, a članke političke provenijencije objavljivao je najviše početkom dvadesetih godina 20. st. na stranicama dnevnog tiska (Srijem, Graničar, Hrvat i dr.)., In this article the author gives a short biography and bibliography of the works of the Croatian priest, theologian and politician Mons. Dr. Fran Barac who left a notable trace to church life, scientific and pedagogy (Faculty of Theology, HBA, Boy’s Seminary etc.) as well as in the political life of the Croatian people. It is especially important to emphasise here that he was a very active writer from the middle of the 1890’s to his death in 1940. He wrote some books and two school books. Most of his expert and scientific works were published in the church periodical (Katolički list, Bogoslovska Smotra etc.). He published his political articles mostly in daily papers (Obzor, Srijem, Graničar, Hrvat, Hrvatska Sloga). His bibliography tells us about his long term and fruitful work in different fields., In dieser Arbeit wird die kurze Biographie von dem kroatischen Priester, Theologe und Politiker, Monsignore Dr. Fran Barac, sowie die Bibliographie seiner Werke, veröffentlicht. Er ließ hinter sich bedeutende Spuren auf dem Gebiet des kirchlichen, wissenschaftlichen, pädagogischen Lebens des kroatischen Volkes. Es soll besonders betont werden, dass er sehr lange (Mitte des letzten Jahrzehntes des 19. Jahrhunderts fast bis zum Jahr 1940) lebte. Er hat mehrere Bücher und zwei Lehrbücher geschrieben. Die Mehrheit seiner Fach- und wissenschaftlichen Arbeiten wurde in der kirchlichen Periodik veröffentlicht (Bogoslovska smotra u. a.) Die Artikel der politischen Provenienz veröffentlichte er an den Seiten der Tageszeitungen (Obzor, Srijem, Graničar, Hrvat, Hrvatska Sloga). Die Bibliographie der Arbeiten von Dr. Fran Barac zeugt für seine fruchtbare Arbeit auf vielen Gebieten der verschiedenen kulturellen Tätigkeiten.

Augustin Kažotić, dominikanac, biskup Zagreba i Lucere (Italija), rođen je oko 1260. u Trogiru. Studira u Parizu i 1303. postaje biskupom Zagreba. Istaknuo se kao organizator visokog školstva, teolog i prosvjetitelj. U knjizi su priložni i njegovi spisi "Izlaganje o praznovjerju" i "Rasprava o siromaštvu Krista i njegovih učenika", te diplomatička vrela o Kažotiću. 1318. odlazi u ime hrvatsko-ugarskog episkopata na papinski dvor u Avignon. Zbog zabrane povratka u Zagreb od strane kralja Karla Roberta, 1322. papa Ivan XXII imenuje ga biskupom Lucere u Italiji. Iduće godine umire na glasu svetosti.

Autor je u radu sažeto prikazao život i rad svećenika, znanstvenika i političara dr. Frana Barca. Istaknute su glavne crte njegovog pedagoškog, teološkog, odnosno znanstvenog rada, kao i organizacijskog doprinosa razvoju Crkve i pojedinih njezinih institucija (Booslovnog fakulteta, Hrvatske bogoslovske akademije, Dječačkog sjemeništa i crkvenog tiska). Ukratko je dan pregled glavnih pravaca političkog djelovanja dr. Barca u vrijeme raspada Austro-Ugarske, te stvaranja i razvoja države južnoslavenskih naroda.

U napisu raspravljam o teologiji i njezinoj naravi, zadaći i svrsi u naše vrijeme u skladu s crkvenim dokumentima. Raspravljam o potrebi teologije kao istraživalačke znanosti u službi Crkve. Danas je teologija i te kako važna: suočavajući se s pitanjima koja joj postavlja ovo vrijeme ona na njih odgovara tako da Crkva ostane »u punoj istini« (usp. Iv 8,31). Raspravljam o potrebi da se na teološkim fakultetima obrati pozornost predmetima (psihologija, sociologija, pitanja aktualne moderne filozofije) koji bi olakšali razumijevanje i kontakt s današnjim svijetom. Današnjoj su teologiji, odnosno teologu povjereni zadaci sinteze i formulacija vjerskih istina u odnosu prema današnjem čovjeku, njegovu znanju o sebi i svijetu. Ukazujem na nove promjene u svijetu. Crkva treba odgojiti ljude za te promjene koje se u suvremenome svijetu nezaustavljivo i užurbano događaju. Upozoravam da teologija treba biti što tješnje povezana s praksom, kako je to isticao Drugi vatikanski koncil. Sva teologija mora biti pastoralno usmjerena', mora voditi računa o težnji današnjih ljudi za religioznim iskustvom, žudnji za posebnim doživljavanjem onostranoga u ovom životu. Istinska teologija mora u takvoj situaciji odvažno odmjeriti i ocijeniti te prakse. Ona mora biti kritika prakse. Ona ne smije pobjeći od onoga što se u Crkvi i u svijetu zbiva, nego mora proučavati današnju praksu u Crkvi, podvrgnuti kritici iskustva koja se pojavljuju, te tako pomoći crkvenom učiteljstvu i cjelokupnoj zajednici. Teologija mora biti proročki usmjerena: mora uočavati znakove vremena, iščitavati im smisao i ponuditi rješenja. Teolog treba biti Božji glasnogovornik, tumač Božjih riječi, ali i kritičar društvene pa i crkvene prakse: mora neprekidno pozivati odgovorne u društvu i u Crkvi, da im praksa bude vazda bolja, čovječnija, a po tom i božanskija. Teološka istraživanja moraju donositi novosti. Uspostavom demokratskog sustava u Hrvatskoj otvorene su nove mogućnosti teološkog i uopće pastoralnog djelovanja. Teolog treba odgovoriti na probleme i pitanja koja se nameću kršćanstvu na ovim našim prostorima danas i u skoroj budućnosti da bismo ne samo mogli opstati, nego i kvalitetno opstati kao »sol zemlje« i kao »svijetlost svijeta« (Mt 5,13.14). Teolog treba u ovim novim društvenopolitičkim prilikama sve to budno pratiti, analizirati i Crkvu upozoriti na negativne pojave u društvu, ali i u samoj Crkvi. Poslije pada komunizma teologija na našim prostorima dobiva pravo javnosti: ponovno je vraćena u zajednicu fakulteta hrvatskog sveučilišta. To teologiju obvezuje: ona treba među druge znanosti unijeti svijest transcendencije i svijest odgovornosti za čovjeka u svim njegovim dimenzijama. Zajedno s drugim znanostima ona se treba baviti čovjekom, njegovim svijetom, njegovim današnjim problemima, onima materijalne i onima duhovne naravi: ekologija, politika, radna mjesta, socijalna pravda, unutarnje zadovoljstvo, mir, spasenje... Zadaća je teologije da danas u sekulariziranoj post komunističkoj Hrvatskoj pokrene »drugu evangelizaciju« Hrvatske, da razradi, razmisli, osmisli načine na koje bi se moglo suvremenim ljudima navijestiti Radosnu vijest njima razumljivim jezikom, razumljivim pojmovima, da bi mogli sadržaje vjere prihvatiti i po njima živjeti. Dotičemo se pri kraju pitanja solidarnosti, mira i dijaloga, koji treba voditi s međusobnim poštovanjem, slogom i zakonitom raznolikošću, iskreno, s ljubavlju i dužnom slobodom. Dijalog treba promicati najprije u samoj Crkvi. Ukazujem na to da se teologija treba baviti i zaštitom okoliša (ekologija) i etičkim i ćudorednim pitanjima (bioetika). Posebnu pozornost poklanjam pitanju ekumenizma na ovim našim područjima, ali i međureligijskom dijalogu s muslimanima i sa Židovima. Na kraju podsjećam da teologija treba u dosluhu s trendovima europske i svjetske teologije, a iznad svega u skladu s novim crkvenim dokumentima, razmišljati i razrađivati istinska teološka pitanja. Raditi oko sve dubljeg upoznavanja Biblije, na novim, suvremenim načinima tumačenja Biblije u Crkvi. Vjernički nastojati razumjeti sadržaje vjere u novim kulturalnim prilikama na koje silno utječu novija sredstva priopćavanja (televizija, radio, internet...). Teolozi trebaju promisliti i crkvene strukture - mislim na one povijesno-kulturološki uvjetovane - kao što su ih tijekom tisućljeća promišljali., In the article I discuss theology and its nature, task and purpose in our time accordance with ecclesiastical documents. I discuss the need for theology as a research science in the service of the Church. Theology is of great importance nowadays: when facing the questions posed by these times, it has to answer them in a way in which the Church remains »within the complete truth« (w. ref. to John 8.31). I discuss the need for special attention to granted at theological facilities to subjects such as psychology', sociology and issues of current modern philosophy, which would make understanding and contacting the present world easier. Current theology and theologians are entrusted with tasks such as synthesizing and formulating religious truths in relation to today's man and his knowledge of himself and the world. I point out the new changes in the world. The Church should educate people for these changes, which are unstoppable and hastily happening in the modern world. I have warned that theology should be linked as closely as possible to practice as the Second Vatican Council pointed out. All theology should be pastorally oriented: it has to take into account the aspirations of present day people for religious experience and their longing to experience the ulterior in their lives. In such a situation, true theology should be able to determine and evaluate these practices courageously. It should be a critique of practice. It must not flee from anything happening within the Church and in the world. On the contrary, it should examine the present day practices of the Church and subject the emerging experiences to critique, thus helping both ecclesiastical teaching personnel and the whole community. Theology should be prophetically oriented: it should recognize the signs of the times, interpret their meaning and offer some solutions. A theologian should be a spokesman for God, an interpreter of God's words, but on the other hand, he should also be a critic of social as well as ecclesiastical practices, a theologian must constantly call upon those in positions of responsibility in society and the Church to always strive to make their practice better, more humane and thus more godlike. Theological research should produce news. After the democratic system had been established in Croatia, new possibilities of theological and pastoral activity in general were opened. A theologian should offer solutions to problems and questions imposed on Christianity in our region today and in the near future so that we will not only merely survive, but rather be able tο qualitatively survive as the »salt of the earth« and the »light of the world« (w. ref. to Matthew 5. 13-14). A theologian should carefully follow and analyze all of this under these new social and political circumstances and inform the Church of negative occurrences in society and the Church itself. After the fall of communism, theology was given the right to go public, it returned to the community of faculties of Croatian universities. This is binding for theology since it should bring about an awareness of transcendence to other sciences as well as an awareness of responsibility for man in all his dimensions. Together with other sciences it should deal with man, his world, and his material as well as spiritual problems: ecology, politics, the workplace, social justice, inner satisfaction, peace, salvation, etc. The task of theology in a secularized postcommunist Croatia is to launch the »second evangelization« of Croatia, i.e. to elaborate, reconsider and develop ways in which one can communicate the Good News to people today, in language and in notions understandable to them, so that they will be able to accept the subject matter of religion and live in accordance with it. There are also the issues of solidarity, peace and dialogue, which should be conducted with mutual respect, understanding and lawful diversity, in a sincere manner with love and respective freedom. Dialogue should be, above all, promoted in the Church itself. I also point out that theology should deal -with environmental protection issues (ecology) as well as with ethical and moral issues (bioethics). Special attention is given to ecumenism in our region as well as to interreligious dialogue with Moslems and Jews. In conclusion, I reiterate that theology should be in collusion with trends in European and global theology and above all in accordance with new ecclesiastical documents. It should ponder and elaborate on true theological issues and work on a deeper knowledge of the Bible as well as on new and modern ways of interpreting the Bible in the Church. From the congregational point of view it should try to understand the subject matter of religion under new cultural circumstances greatly influenced by new means of communication (TV, radio, Internet...). Theologians should consider church structures as well. By church structures, I mean those historically and culturally determined over the course of the millennium.

Održani su značajni simpoziji prvih svjetskih dantologa o svim problemima koji su značajka božanstvene Poeme.

Ove godine proslavljena je, na dostojan i svečan način , 700 godišnjica rođenja franjevačkog vodećeg filozofa i teologa Ivana Duns Skota održanjem u Oxfordu i Edinburghu.