Search

Odnos društva prema djeci s teškoćama u razvoju mijenjao se kroz povijest, a predškolski odgoj djece s teškoćama u razvoju postaje sve atraktivnija tema različitih istraživanja u 21. stoljeću. Djeca s teškoćama u razvoju tijekom vlastitog života često su suočena s diskriminacijom, a ponekad su im oduzeta i osnovna ljudska prava. Zadaća odgojno-obrazovnog sustava je omogućiti takvoj djeci od najranije dobi adekvatno uključivanje u odgojno-obrazovni proces. Kroz inkluziju se nastoji stvoriti okruženje u kojemu će djeca s teškoćama u razvoju boraviti zajedno s djecom bez teškoća u razvoju te provoditi vrijeme u zajedničkom igranju i učenju. Također, takav pristup podrazumijeva praksu u kojoj će sva djeca u vrtićkim odgojnim skupinama jednako sudjelovati u aktivnostima bez obzira na postojanje teškoće u razvoju. Glavnu ulogu u provedbi inkluzije u dječjim vrtićima imaju odgojitelji. Upravo oni provode najviše vremena s djecom tijekom njihova boravka u dječjem vrtiću. Cilj ovog završnog rada jest prikazati vrste teškoća u razvoju te objasniti koja je uloga odgojitelja u procesu inkluzije. Society's attitude towards children with disabilities has changed throughout history, and pre-school education of children with disabilities is becoming an increasingly attractive topic of various studies in the 21st century. Children with disabilities in their own lives are often discriminated against and sometimes deprived of basic human rights. The task of the educational system is to enable such children from an early age to be adequately involved in the educational process. Through inclusion, the aim is to create an environment in which children with disabilities will stay together with children without disabilities and spend time playing and learning together. Also, such an approach implies a practice in which all children in kindergarten educational groups will equally participate in activities regardless of the existence of developmental difficulties. Educators play a major role in implementing inclusion in kindergartens. It is they who spend the most time with children during their stay in kindergarten. The aim of this final paper is to show the types of developmental difficulties and explain the role of educators in the process of inclusion.

U današnje vrijeme sve je više učenika s teškoćama u razvoju koji su uključeni u redoviti sustav školovanja, a koji imaju teškoće u komunikaciji s okolinom. Kako bi im se omogućilo što kvalitetnije obrazovanje i olakšalo školovanje, potpomognuta komunikacija u tome može imati ključnu ulogu. Potpomognuta komunikacija obuhvaća različite metode i strategije koje se koriste kako bi olakšali komuniciranje i pružili pomoć osobama s teškoćama komunikacije. Ovisno o vrsti teškoće, mogu se primjenjivati netehnološka odnosno niskotehnološka sredstva potpomognute komunikacije ili pak visokotehnološka sredstva koja zahtijevaju upotrebu složene elektroničke i računalne opreme. Važno je naglasiti kako je potpomognuta komunikacija zapravo individualizirani pristup, što znači da se oblik potpomognute komunikacije odabire i prilagođava individualnim potrebama i funkcioniranju pojedinca. Ključnu ulogu u prepoznavanju i odabiru korištenja odgovarajućeg oblika potpomognute komunikacije u kontekstu odgoja i obrazovanja imaju učitelji razredne nastave. Svrha ovoga istraživanja bila je dobiti uvid u stavove i znanja učitelja razredne nastave o potpomognutoj i alternativnoj komunikaciji te mogućnostima njihove primjene u samom nastavnom procesu. Provedenom online anketom dobivene su povratne informacije da učitelji razredne nastave imaju pozitivna mišljenja o potpomognutoj komunikaciji, ali nedovoljno znanja i iskustva u korištenju iste. S obzirom na sve veću potrebu za potpomognutom komunikacijom u odgojno – obrazovnom procesu, uz ostvarene moguće uvjete za korištenje potpomognute komunikacije u osnovnim školama, važno je i educiranje te stručno usavršavanje učitelja kako bi zajedno u suradnji s roditeljima i stručnim timom škole mogli osigurati optimalne uvjete školovanja učeniku s teškoćama. In today’s day and age there is a rise of students with developmental difficulties that are included in the standard educational system and also have communicational difficulties with the environment. In order to provide them with higher quality of education and alleviate the educational process, assisted communication might play a key role. Assisted communication includes different methods and strategies which are used to alleviate communication and provide assistance to persons with communicational difficulties. Depending on the type of difficulty, non-technological and low technological resources of assisted communication can be applied, or even high technological resources that require the use of complex electronic and computational equipment. It is important to emphasise that assisted communication is in fact an individualised approach which means that the type of assisted communication is chosen and adapted according to individual needs and functioning of the individual. Class teachers play a key role in recognising and selecting the appropriate type of assisted communication in the context of education and care. The purpose of this research was to get an insight in class teachers’ attitudes and knowledge about assisted and alternative communication as well as its implementation in the teaching process. Feedback gathered through the online survey showed that class teachers have positive opinions about assisted communication but insufficient amount of knowledge and experience of application. Considering the rising need for assisted communication in the educational process, along with the achieved conditions for the use of assisted communication in elementary schools, educating and professional training of class teachers is also important in order to cooperate with parents and the school’s expert staff to ensure optimal conditions in the teaching process for students with difficulties.

Glavni cilj diplomskog rada jest prikazati odgojno-obrazovni rad u posebnim odgojno-obrazovnim ustanovama. Djeca i učenici s teškoćama u razvoju, s obzirom na stupanj i vrstu teškoće, odgoj i obrazovanje ne mogu uvijek ostvariti unutar redovitih odgojno-obrazovnih ustanova. Stoga, nastojala se ukazati važnost posebnih odgojnoobrazovnih ustanova unutar sustava odgoja i obrazovanja kako bi se prikazalo da takve ustanove ne pridonose izdvajanju iz života zajednice već se usmjeravaju na socijalnu inkluziju. Provedenim istraživanjem obuhvatili su se rani i predškolski te osnovnoškolski odgoj i obrazovanje. Istraživanje se provelo u DV Latica-Zadar i OŠ Voštarnica-Zadar. Cilj istraživanja bio je identificirati i analizirati programske, organizacijske i kadrovske pretpostavke inkluzije u spomenutim posebnim odgojno-obrazovnim ustanovama te njihovu suradnju s ključnim vanjskim dionicima, kako bi se uvidjela uključenost djece i učenika s teškoćama u razvoju u odgoj, obrazovanje i cjelokupno društvo. Korištena je metoda polustrukturiranog intervjua uz primjenu instrumenta protokola intervjua, a sudjelovalo je 16 sugovornica. Rezultati istraživanja su pokazali kako DV Latica-Zadar i OŠ Voštarnica-Zadar svojim programima uspješno zadovoljavaju potrebe djece i učenika promičući socijalnu inkluziju. Individualni odgojno-obrazovni programi i različite metode rada omogućuju djeci i učenicima razvijanje sposobnosti za sudjelovanje u svakodnevnom životu. Materijalna opremljenost i didaktički materijali su na pohvalnoj razini, a kompetentnost odgojno-obrazovnog kadra nadograđuje se različitim edukacijama, seminarima i radionicama te se uz cjeloživotno učenje i usavršavanje ide u korak s vremenom i tehnologijom. Međutim, u OŠ Voštarnica-Zadar nedostaje bazični program za učenike s teškim i višestrukim teškoćama. Također, istaknuo se nedostatak odgojno-obrazovnog kadra u smislu potrebe za povećanjem istog u obje posebne odgojno-obrazovne ustanove. Nadalje, istaknula se važnost timskog rada svih stručnjaka uz kvalitetnu komunikaciju, partnerstvo s roditeljima te iznimna suradnja s lokalnom zajednicom, Gradom i Županijom. The main aim of the graduation thesis is to present educational work in special educational institutions. Children and students with developmental disabilities, given the degree and type of disability, cannot always be educated in regular educational institutions. Therefore, an effort was made to emphasize the importance of special educational institutions within the education system in order to indicate that such institutions do not contribute to exclusion from the life of the community, but rather focus on social inclusion. The conducted research covered early and preschool, and primary education. The research was conducted in DV Latica-Zadar and OŠ Voštarnica-Zadar. The aim of the research was to identify and analyze the programmatic, organizational and personnel assumptions of inclusion in the aforementioned special educational institutions and their cooperation with key external partners in order to see the inclusion of children and students with developmental disabilities in upbringing, education, and society as a whole. The semi-structured interview method was used with the application of the interview protocol instrument and 16 interlocutors participated in the research. The results of the research indicated that DV Latica-Zadar and OŠ Voštarnica-Zadar successfully satisfy the needs of children and students with their programs by promoting social inclusion. Individual educational programs and different work methods enable children and students to develop abilities to participate in everyday life. The material equipment and didactic materials are at an exceptional level, and the competence of the educational personnel is enhanced through various educations, seminars and workshops. Along with lifelong learning and improvement, they progress with time and technology. However, OŠ Voštarnica-Zadar lacks a basic program for students with severe and multiple disabilities. Also, the lack of educational personnel was detected and there is a need to increase it in both of the special educational institutions. Furthermore, the importance of teamwork of all the experts together with high-quality communication, partnership with parents, and exceptional cooperation with the local community, which includes the City and the County, was recognized.

Djeca su s obzirom na njihovu psihičku i fizičku nezrelost često diskriminirana u društvu. Zbog zaštite djece i njihovih prava na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenog 1989., donesen je međunarodni dokument pod nazivom Konvencija o pravima djeteta. Konvencija o pravima djeteta sastoji se od 50 članaka koji govore o djeci i njihovim pravima. Prema UNESCO-u obrazovanje je od velike važnosti na društvenom području te ima dugotrajne ishode. Najveće UNESCO-ovo oruđe za postavljanje standarda u obrazovanju je Konvencija protiv diskriminacije u obrazovanju koja je utemeljena 1960. godine i do sada je usvojena od strane 107 država. To je prvi međunarodni dokument koji opširno pokriva pravo na obrazovanje i postavlja obvezujuću snagu u međunarodnom pravu. Obrazovanje djece s teškoćama određuje se Pravilnicima i Zakonima o obrazovanju kojima se utvrđuje vrsta teškoće učenika prema kojoj se određuje primjeren program školovanja. Za kvalitetnu primjenu odgojno-obrazovne inkluzije potrebna je promjena u stavovima, uvjerenjima, znanjima i umijećima razumijevanja potreba učenika. Cilj istraživačkog dijela je proučavanjem izvješća o radu pravobraniteljice za djecu steći uvid u kršenja prava djece i preporuke vezane uz poboljšanje odgoja i obrazovanja djece s teškoćama u razvoju. U posljednjih pet godina zabilježen je sve veći broj prijava na području odgoja i obrazovanja. Iz godine u godinu nastavlja se sa kršenjem prava djece s teškoćama u razvoju, a najveći broj prijava odnosi se na osnovnoškolsko obrazovanje. Kršenja prava se mahom odnose na izostanak podrške pomoćnika u nastavi, nedostatkom kompetencija odgojno-obrazovnih radnika, provedbe primjerenog oblika školovanja i dr. Pravobraniteljica za djecu svojim radom obavještava javnost o stanju prava djece te savjetuje djecu i njihove roditelje o načinu ostvarivanja i zaštite njihovih prava i interesa. Analiza izvješća implicira potrebu za jačanjem kompetencija učitelja u smjeru inkluzivnih pristupa u izravnom radu s djecom s teškoćama u razvoju. This paper focuses on the study of changes in the advocacy of the rights of children with disabilities over the past five years and the comparison of the work of the educational setting with education laws and regulations. The paper will discuss the fundamental rights of children, including the right of education for children with disabilities. The basic rights of children in education, which should be respected and applied in educational work, will be stated through the Act and the Regulation of the educational setting. The aforementioned rights will be compared to today's problems in the educational setting that have been reported to the Ombudsperson for Children’s Office. Children are often discriminated against in society due to their psychological and physical immaturity. Due to the protection of children and their rights, at the United Nations General Assembly on November 20, 1989, an international document called the Convention on the Rights of the Child was adopted. The Convention on the Rights of the Child consists of 50 articles that talk about children and their rights. According to UNESCO, education is of great importance in the social field and has long-lasting results. UNESCO's biggest instrument for setting standards in education is the Convention against Discrimination in Education, which was established in 1960 and has been adopted by 107 countries so far. It is the first international document that comprehensively covers the right to education and establishes a binding force in international law. The education of children with disabilities is determined by Regulations and Acts on Education, which determine the type of student's disability, according to which the appropriate education program is determined. By means of inclusion, students with disabilities are included in the regular education program. For the high-quality application of educational inclusion, a change in constitutions, beliefs, knowledge, and skills is needed, with the help of which we understand the different needs of students. The aim of the research is to study reports on the work of the ombudsperson for children to gain insight into violations of children's rights and recommendations related to improving the upbringing and education of children with disabilities. In the last five years, an increasing number of applications have been recorded in the field of education. Year after year, the rights of children with disabilities continue to be violated, and the largest number of reports refer to primary school education - in connection with teaching assistants, the lack of competence of educational workers, the implementation of an appropriate form of education, etc. In the last five years, an increasing number of applications have been recorded in the field of education. Year after year, the rights of children with disabilities continue to be violated, and the largest number of reports refer to primary school education - in connection with teaching assistants, the lack of competence of educational workers, the implementation of an appropriate form of schooling, etc. Through her work, the ombudsperson for children informs the public about the state of children's rights and advises children and their parents on how to exercise and protect their rights and interests.

Tsvog odrastanja sva deca teže da uspostave pozitivne odnose sa vršnjacima i da budu prihvaćena u različitim mrežama socijalnih odnosa, posebno onih koje su deo školskog konteksta. Značaj socijalne prihvaćenosti za celokupan razvoj učenika istaknut je u mnogim teorijskim razmatranjima ovog problema, a potvrđen je i u brojnim istraživanjima u ovoj oblasti. Kada su u pitanju učenici koji imaju teškoće u razvoju, njihov socijalni položaj u grupi vršnjaka često je pod negativnim uticajem kontekstualnih uslova u kojima odrastaju i činjenice da nemaju dovoljno prethodnog iskustva u interakcijama sa decom i odraslim osobama iz okruženja. Ideja o tome da deca koja imaju teškoće u razvoju pohađaju redovnu osnovnu školu nastala je kao odgovor na njihov nepovoljan socijalni položaj i neadekvatnu podršku u okviru obrazovnog sistema, uz pretpostavku da zajedničko učenje i druženje sa vršnjacima, u heterogenim grupama, može povoljno uticati na njihov razvoj. Stoga je unapređivanje socijalnih interakcija učenika i njihove uzajamne prihvaćenosti, kao neophodnog uslova za nesmetani razvoj i učenje, jedan od osnovnih ciljeva koji se želi postići inkluzivnim obrazovanjem. Uz stalno preispitivanje kvaliteta obrazovnovaspitne prakse i njeno usklađivanje sa osnovnim principima inkluzivnog obrazovanja, odeljenja redovne osnovne škole mogu postati podsticajna okruženja za učenje, razvoj i uzajamnu prihvaćenost svih učenika, bez obzira na razlike koje među njima postoje. Ispitivanje socijalne prihvaćenosti učenika koji imaju teškoće u razvoju u osnovnoj školi u fokusu je mnogih istraživanja u oblasti inkluzivnog obrazovanja. U pokušaju da odgovore na pitanje kakav je socijalni položaj učenika koji imaju teškoće u razvoju u odeljenjima redovne osnovne škole, istraživači u ovoj oblasti primenjuju različite istraživačke metode, među kojima sociometrija zauzima centralno mesto. U našoj sredini istraživanja koja su usmerena na ispitivanje socijalne prihvaćenosti učenika koji imaju teškoće u razvoju u odeljenjima redovne osnovne škole su retka, a od korišćenih metoda je, osim sociometrijskih tehnika nominacije i rejting skale, sporadično primenjivano i sistematsko posmatranje. Doprinos ove monografije i istraživanja koje je u njoj predstavljeno prepoznaje se u nastojanju da se socijalni položaj učenika koji imaju teškoće u razvoju u odeljenjima redovne osnovne škole sagleda i iz perspektive učitelja i odeljenskih starešina, što omogućava da se sociometrijski podaci upotpune i bolje protumače. Razmatranje ovog problema iz perspektive učitelja i nastavnika omogućava i dobijanje uvida u ključne činioce koji utiču na socijalni položaj učenika koji imaju teškoće u razvoju u odeljenjima redovne osnovne škole. Takođe, dobijanje podataka od učitelja i nastavnika o načinima na koje podstiču i unapređuju socijalnu prihvaćenost učenika koji imaju teškoće u razvoju pruža uvid u to kakve su nastavne prakse usmerene ka ovom cilju trenutno zastupljene u osnovnim školama u našoj sredini, kao i to u kom pravcu bi dalje stručno usavršavanje nastavnika u ovoj oblasti trebalo da se odvija. Ovi dodatni uvidi mogu poslužiti za dalje osmišljavanje aktivnosti koje bi bile usmerene na unapređivanje prakse inkluzivnog obrazovanja, a time i socijalne prihvaćenosti učenika koji imaju teškoće u razvoju u odeljenjima redovne osnovne škole. Pored sagledavanja perspektiva različitih aktera (učenici i nastavnici), ispitivanje socijalne prihvaćenosti učenika koji imaju teškoće u razvoju obuhvatilo je i različita metodološka rešenja, pa je uz kvantitativne metode primenjen i kvalitativni pristup proučavanju ovog fenomena. Doprinos istraživanja predstavljenog u ovoj monografiji je i u sagledavanju razlika u domenu socijalne prihvaćenosti učenika koji imaju teškoće u razvoju različitog školskog uzrasta, što do sada nije bio slučaj u istraživanjima koja su realizovana u našoj zemlji. Nadamo se da će ova monografija doprineti daljem proučavanju socijalne prihvaćenosti učenika koji imaju teškoće u razvoju u našoj sredini i da će podstaći učitelje i nastavnike da tragaju za novim rešenjima kada je u pitanju uspostavljanje i održavanje pozitivnih odnosa među učenicima. Ova monografija mogla bi biti korisna stručnim saradnicima za kreiranje istraživačkih aktivnosti koje bi im omogućile da adekvatnije procene i analiziraju socijalnu prihvaćenost 9 učenika koji imaju teškoće u razvoju u školi u kojoj su zaposleni. Pored toga, monografija im može pomoći i prilikom osmišljavanja različitih aktivnosti podrške nastavnom osoblju kako u okviru redovne nastave, tako i u okviru vannastavnih aktivnosti. Nadamo se da će rezultati ovog istraživanja poslužiti i kreatorima obrazovnih politika u oblasti inkluzivnog obrazovanja, kada je u pitanju koncipiranje i primena određenih rešenja koja bi vodila ka boljoj pripremljenosti škola i nastavnika za uloge koje se od njih očekuju u ovom procesu, a time i ka boljem socijalnom položaju učenika koji imaju teškoće u razvoju u odeljenjima redovne osnovne škole. Na kraju, očekujemo da će ova monografija podstaći i istraživače u oblasti inkluzivnog obrazovanja da, uz osmišljavanje novih metodoloških rešenja, nastave da proučavaju problem socijalne prihvaćenosti učenika koji imaju teškoće u razvoju. Koristimo priliku da uputimo zahvalnost recenzentima, prof. dr Veri Spasenović, prof. dr Branki Jablan i prof. dr Sunčici Macuri, čiji su saveti i sugestije značajno doprineli unapređivanju kvaliteta ovog rukopisa. Posebnu zahvalnost dugujemo direktorima škola koji su nam omogućili da, u dobroj atmosferi i bez velikih prepreka, realizujemo istraživanje koje čini okosnicu ove monografije, kao i učiteljima, odeljenskim starešinima i učenicima odeljenja u kojima je istraživanje obavljeno, na dobrovoljnom učešću u istraživačkom procesu. Idejno i likovno rešenje korica ove knjige osmislile su naše drage i talentovane umetnice Tijana Bjelajac i Ana Manojlović, na čemu smo im veoma zahvalne. Zahvaljujemo se našoj koleginici msr Sanji Grbić koja je svojim statističkim umećem doprinela efikasnoj obradi dobijenih podataka, koleginici dr Jeleni Stevanović na pažljivom i stručnom lektorisanju ovog rukopisa, kao i dr Ivani Đerić i dr Jeleni Stanišić na tehničkoj podršci u uređivanju monografije. Na kraju, veliko hvala i našim dragim kolegama i koleginicama iz Instituta za pedagoška istraživanja koji su nam pružali pomoć i podršku kada nam je bila potrebna. Naziv zbirke: Biblioteka "Istraživački radovi" broj 101

Inkluzija je jedan od najčešćih riječi koju vežemo uz termin djeca s teškoćama u razvoju, a da bi se ona uspješno ostvarila važan je niz čimbenika. Pod te čimbenike podrazumijevamo odgojitelje i njihove kompetencije, broj djece u skupini, stručne suradnike, vrste teškoća, broj djece koji imaju teškoće, odnose s roditeljima, prostorne uvjete i materijale, strategije za rad s djecom s teškoćama i slično. Gotovo svi ti čimbenici spomenuti su u Državnom pedagoškom standardu - jednom od važnijih dokumenata u polju ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ovaj rad pružit će uvid o tome što je sve već poznato o inkluziji i njezinim problemima osvrćući se na stručnu literaturu, ali će pružiti uvid i u to u kojoj mjeri se poštuju norme propisane Državnim pedagoškim standardom te kako to utječe na ostvarivanje inkluzije. Cilj rada je usporediti standarde i uvjete propisane Državnim pedagoškim standardom sa stvarnim stanjem u odgojnim skupinama uz pomoć ankete koju je popunio šezdeset i jedan dječji vrtić u Republici Hrvatskoj. Ono što je uočeno analizom rezultata je da većina dječjih vrtića ne poštuje norme propisane Državnim pedagoškim standardom i tako potvrđuju postavljenju hipotezu. Inclusion is one of the most common words associated with the term children with disabilities, and in order for it to be successful, a number of factors determining it must be taken into consideration. These factors include kindergarten teachers and their competencies, the number of children in the group, expert associates, types of disabilities, the number of children with disabilities, relationships with parents, spatial conditions and materials, strategies for working with children with disabilities and etc. Almost all of these factors are mentioned in the National Pedagogy Standard - one of the most important documents in the field of early and preschool education. This paper will provide insight not only into what is already known about inclusion and its problems by referring to the literature published in the said field, but also into the extent to which the standards prescribed by the National Pedagogy Standard are followed and how this affects the realisation of inclusion. The aim of this paper is to compare the standards and conditions prescribed by the National Pedagogy Standard with the actual situation in educational groups by means of a survey completed by sixty-one kindergartens in the Rebulic of Croatia. What was noticed in the analysis of the results is that most kindergartens do not follow the standards prescribed by the National Pedagogy Standard, which confirms the hypothesis.

Sve je više učenika s teškoćama u razvoju koji su uključeni u redoviti sustav odgoja i obrazovanja. Školstvo Republike Hrvatske nudi takvim učenicima nekoliko modela školovanja u redovitoj nastavi, a to su: redoviti program uz individualizirane postupke, redoviti program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke te posebni program uz individualizirane postupke. Također nudi dva oblika rada: potpunu i djelomičnu integraciju. Dosadašnja istraživanja pokazala su kako se učitelji ne osjećaju kompetentnima za rad s učenicima s teškoćama u razvoju. Ono što smo mi htjeli postići ispitivanjem učitelja razredne nastave u Republici Hrvatskoj jest dobiti uvid u njihove stavove o poželjnim osobinama djece s teškoćama u razvoju kao budućih učenika. Online anketiranjem 111 učitelja razredne nastave diljem Hrvatske, saznajemo kako se većina njih u dosadašnjem radu srela s učenikom s teškoćama u razvoju koji je imao pomoć asistenta u nastavi. Kroz ispitivanje njihovih stavova zaključujemo da od budućih učenika očekuju poznavanje odgojnih vještina poput poštivanja pravila i ograničenja, samostalnog korištenja toaleta i sl., za razliku od obrazovnih sposobnosti za koje smatraju da to tek u školi trebaju naučiti. There are more and more students with disabilities who are involved in the regular education system. The education system of Republica of Croatia offers such students several models of schooling in regular classes, namely: regular program with individualized procedures, regular program with adaptive content and individualized procedures and special program with individualized procedures. It also offers two forms of work: full and partial integration. Research to date has shown that teachers don't feel competent to work with students with disabilities. What we wanted to achieve by examining primary school teachers in Republic of Croatia is to gain insight into there views on the desirable characteristics of children with disabilities as future students. Through an online survey of 111 primary school teachers throughout Croatia, we finde out that most of them have so far met with students with disabilities who had the help of teaching assistent. Through examining their attitudes, we conclude that they expect future students to know educational skills such as respecting rules and restrictions, independent use of toilets, etc., as opposed to educational abilities that they believe they should learn only in school.

Ovaj rad prikazuje temu Aktivnosti odgojitelja u rekreativnom jahanju za djecu s teškoćama u razvoju. Sukladno temi, govori se o podjeli teškoća u razvoju, intervencijama pomoću konja i ulozi odgojitelja u rekreativnom jahanju za djecu s teškoćama u razvoju. Suvremeni pogled na odgojno obrazovni proces nam govori da je dijete aktivno u svojem odgoju i da je u središtu odgojno-obrazovnog procesa. Uspoređivanjem uloge odgojitelja u odgojno-obrazovnoj ustanovi i u rekreativnom jahanju za djecu s teškoćama u razvoju prikazuju se sličnosti i razlike . Cilj Nacionalnoga kurikuluma za rani i predškolski odgoj i obrazovanje i udruga za intervenciju pomoću konja je cjeloviti razvoj djeteta. Cilj ovog završnog rada je prikazati koliko kompetencije odgojitelja pridonose kvalitetnoj praksi u rekreativnom jahanju za djecu s teškoćama u razvoju., This paper presents the subject of educational activities in recreational riding for children with developmental impairments. According to the theme, we discuss the distribution of developmental difficulties, horse interventions and the role of educators in recreational riding for children with developmental impairments. The contemporary view of the educational process tells us that the child is active in his upbringing and that he is at the centre of the educational process. By comparing the role of educators in educational institutions and in recreational riding for children with developmental difficulties, similarities and differences are shown. The aim of the National Curriculum for early and preschool education and horse intervention association is the overall development of the child. The aim of this final thesis is to show how much teachers' competencies contribute to quality practice in recreational riding for children with developmental impairments.

Roditeljstvo jest kompleksan proces koji se manifestira kroz uzajaman odnos roditelja s vlastitim djetetom i pripadajućom mu socijalnom okolinom. Obnašajući roditeljsku ulogu, majke, kao primarni skrbnici, doživljavaju širok raspon emocija od sreće, zadovoljstva i ponosa do stresa, napora te umora zbog čega se javlja potreba za podrškom. Podršku ostvaruju kroz kontakte s osobama iz neposredne okoline, obitelji i prijateljima, neformalnom izvoru socijalne podrške. Socijalna podrška konstrukt je koji se odnosi na suportivno djelovanje okoline na potrebe pojedinca. Pružena podrška diferencira se prema vrstama; emocionalna, instrumentalna i informacijska, a efektivnost pružene podrške u ovisnosti je o potrebama pojedinca. Dakle, socijalna podrška poimana je kao mehanizam s glavnim (engl. main) i zaštitnim (engl. buffering) efektima koji djeluju s ciljem očuvanja dobrobiti pojedinca. Zadovoljstvo životom često je konceptualizirano kao jedan od tri aspekta psihološke dobrobiti pojedinca koji je elaboriran u terminu izvješća pojedinca o vrednovanju svog života u cijelosti. Stoga je cilj istraživanja bio ispitati važnost socijalne podrške majkama prilikom skrbi i odgoja djece sukladno zahtjevima majčinske uloge, te njezinog značaja u percepciji zadovoljstva životom kako za majke djece normativnog razvoja tako i za majke djece s teškoćama u razvoju. Istraživanje je provedeno na uzorku od 207 majki, od čega je u istraživanju sudjelovalo 115 majki djece normativnog razvoja i 92 majke djece s teškoćama u razvoju. Korištene su dvije mjerne skale: Skala socijalne podrške i Skala zadovoljstva životom. Obradom podataka utvrđeno je kako je percepcija primljene socijalne podrške, gledajući izvor i vrstu podrške, značajno veća za majke djece normativnog razvoja u usporedbi s percepcijom primljene podrške majki djece s teškoćama u razvoju. Za obje skupine utvrđena je pozitivna korelacija između ukupne socijalne podrške iz neformalnog izvora i zadovoljstva životom. Parenting is a complex process that manifests itself through the mutual relationship of parents with their own child and the associated social environment. The parental role of a mother, as primary caregivers, leads to experiencing a wide range of emotions from happiness, satisfaction and pride to stress, effort and fatigue, which is why there is a need for support. Support is provided through contacts with people from social network, family and friends, as informal source of social support. Social support is a construct that refers to the supportive action of the environment on the needs of individual. Provided support is differentiated by its type: emotional, instrumental, and informational, while its effectiveness depends on the needs of the individual. Thus, social support is constructed as a protective mechanism with main and buffering effects acting with the aim of preserving the well-being of an individual. Life satisfaction is often conceptualized as one of three aspects of an individual’s psychological well-being that is elaborated in terms of an individual’s validation of his or her life as a whole. Therefore, the aim of this study was to examine the importance of social support for mothers in care and upbringing of children, in accordance with the requirements of the mother's role and its importance in the perception of life satisfaction for mothers of children with normative development and mothers of children with disabilities. The research was conducted on a sample of 207 mothers, of which 115 mothers of children with normative development and 92 mothers of children with disabilities participated in the research. Two measuring scales were used; Social support scale and Satisfaction with life scale. Data analysis showed that the perception of social support, looking at the source and types of support provided, is significantly higher for mothers of children with normative development compared to the perception of support for mothers of children with disabilities. For both groups a significant positive correlation was found between social support from an informal source and life satisfaction.

Djeca s poteškoćama u razvoju su djeca koja imaju „urođena ili stečena stanja organizma koja prema svojoj prirodi zahtijevaju poseban stručni pristup kako bi se omogućilo izražavanje i razvoj sačuvanih sposobnosti, a time i što kvalitetniji život“ (Nebošenko, 2018, str. 23). Cilj rada je istražiti dosadašnja saznanja o utjecaju glazbe i plesa na razvoj djece s poteškoćama u razvoju. Rad sadrži sažet prikaz kalendara razvoja djeteta od prve do sedme godine kako bi roditelji i odgajatelji na vrijeme uočili ako dijete „zaostaje“ za drugima i ako su se u njegovom razvoju javile određene teškoće. Isto tako sadrži i sami prikaz poteškoća te je objašnjeno kako glazbene i plesne aktivnosti potiču razvoj takve djece. Glazba i ples su u današnje vrijeme sve više cijenjeni mediji u mnogim granama medicine, jer upravo oni su među najboljim načinima za smirenje i opuštanje djece te razvijaju kod njih želju za igrom i pokretom. Glazbene i plesne aktivnosti su uglavnom jednostavne te zbog toga omogućuju kreativno izražavanje, utječu na razvoj govora, motorike, ali i pozitivno djeluju na inteligenciju pojedinca. Iz tog razloga ples i glazba su postali važni čimbenici u radu s djecom s poteškoćama. U ovom je radu, također, istaknuta i važnost, ali i prednosti primjene glazbe i plesa u svakodnevnim aktivnostima djece predškolske dobi, te je zaključeno kako upravo te aktivnosti u terapijskim procesima potiču razvoj djece s poteškoćama. Children with disabilities are children that have congenital or developed organism conditions, which require special professional approach in order to enable development of the conservation capabilities, as well as maintaining a more quality life (Nebošenko, 2018). This paper’s agenda was to look into previous knowledge about music and dance incentive for the development of disabled children. The paper contains a concise calendar of the child’s development from their first to seventh year, so parents and educators could notice when the child started “falling behind” the others and if their development brought certain difficulties in the early stage. Moreover, the research also shows the representation of those difficulties and explains how music and dance activities can boost the development in children. Nowadays, music and dancing are more acknowledged in most medicine departments, because they are among the best practices for calming and relaxing children, as well as encouraging the desire to play and move. Music and dance activities are simple and enable creativity, the feeling of success, speech and motor development, while having a positive effect on the individual’s intelligence. For that reason, music and dancing activities became important factors in working with children. Finally, this paper shows the importance and advantages of music and dancing in an everyday life of preschool children, concluding that those activities stimulate children’s development while in therapy.

U središtu Montessori pedagogije je dijete te je cilj razviti djetetovu samostalnost i neovisnost. Ona u potpunosti odgovara na individualne potrebe djeteta, njegove sposobnosti i interese. Zadaća odraslih je pripremiti okolinu i osigurati didaktički materijal koje onda dijete prema svojoj slobodi izabire. Sloboda je jedan od osnovnih karakteristika Montessori pedagogije i temelj odgoja pojedinca. Maria Montessori je smatrala kako proces učenja započinje kod djeteta, a ne kod učitelja te je to jedna od glavnih ideja o poučavanju djeteta. Dijete uči koristeći sve osjetilne dojmove, kretanjem, vidom, sluhom, taktilnim osjetilima, koncentracijom, izdržljivošću, pokretom. Ona je svoje djelovanje započela u radu s djecom s teškoćama u razvoju, odnosno djecom s kojom nitko nije želio raditi. Revolucionarni pothvat bio je integracija djece s teškoćama u razvoju u redovne odgojno-obrazovne ustanove. Bila je prva koja je teškoće u razvoju gledala kao pedagoški, a ne samo medicinski problem. Borila se za svako dijete jer za nju svako dijete ima jednake mogućnosti za razvoj. Uključivanje djece s više teškoća i djece s različitim teškoćama u skupine djece s tipičnim razvojem rezultira time da mlađi uče od starijih, slabiji od jačih. Pomažući drugima socijaliziraju se i kognitivno razvijaju. Montessori vrtići u Hrvatskoj naglašavaju inkluziju i provode je u svim odgojnim skupinama, a u slučaju potrebe provode i Montessori terapiju – individualan pristup u radu s djetetom. Naglašavaju kako dijete treba poštivati, posebno s njegovim slabostima, kao jedinstvenu, cjelovitu individualnost. Cilj terapije je djetetu pokazati put, ali pustiti dijete da ide svojim tempom, makar to trajalo puno duže. Temeljna misao „Pomozi mi da to učinim sam“ idealno opisuje ovaj koncept. Pripremljena okolina, didaktički materijali i odgojitelj temelj su djetetovog optimalnog razvoja. At the heart of Montessori pedagogy is the child and the goal is to develop the child's independence. It fully responds to the child's individual needs, abilities and interests. The task of adults is to prepare the environment and to provide didactic material which the child then chooses according to his desire. Freedom is one of the basic characteristics of Montessori pedagogy and the basis of individual upbringing. Maria Montessori believed that the learning process begins with the child, not the teacher, and this is one of the main ideas for teaching the child. The child learns using all sensory impressions, by movement, vision, hearing, tactile senses, concentration. She started working with children with disabilities, children with whom no one wanted to work with. A revolutionary endeavor was the integration of children with disabilities into mainstream educational institutions. She was the first to view developmental disabilities as a pedagogical, not just a medical problem. She fought for every child because for her every child has equal opportunities for development. The inclusion of children with more disabilities and children with disabilities in groups of children with typical development results in younger learners learning from older, weaker from stronger ones. By helping others they socialize and develop cognitively. Montessori kindergartens in Croatia emphasize inclusion and implement it in all educational groups, and, if necessary, implement Montessori therapy - an individual approach. They emphasize that a child should be respected, especially with his weaknesses, as a unique, complete individuality. The goal of therapy is to show the child the path, but to let the child go at its own pace, even if it takes much longer. The basic idea of "Help me do this alone" ideally describes this concept. The prepared environment, didactic materials and the teacher are the basis of the child's optimal development.

Kroz povijest odnos društva prema djeci s teškoćama u razvoju sezao je od diskriminativnog pristupa do konačne integracije u društvo i ostvarivanjem prava na obrazovanje. Odgojno- obrazovni sustav te njegova uloga u prihvaćanju djece s teškoćama mijenjaju se s obzirom na odnose društva prema njima. Suvremeni odgojno-obrazovni programi kako u svijetu tako i u Hrvatskoj baziraju se na principima integracije i inkluzije. Navedeni programi ističu iznimnu važnost uključivanja djece s teškoćama u razvoju u redovne oblike nastave uz prilagodbu ovisnu o potrebama svakog učenika u skladu s njegovom teškoćom. U radu je naveden i objašnjen spektar teškoća u razvoju te kako integrirati djecu s teškoćama u redoviti sustav školovanja sa specifičnim naglaskom na kineziološki program odnosno primjerene tjelesne aktivnosti za takvu djecu. Utjecaj tjelesne aktivnosti na djecu s teškoćama pozitivno djeluje na njihov psihomotorički razvoj i uspješnu socijalizaciju. U nastavi tjelesne i zdravstvene kulture djecu motivira traženje skrivenih predmeta, sakupljanje istih te završavanje vježbe u kojoj se mijenja izgled nečega. S time u vezi, ključan je kompetentan učitelj koji će uz individualizirani pristup osmisliti kineziološki program za svako dijete s teškoćom. Takav program sastoji se od tjelesnih aktivnosti i različitih igara s obzirom na djetetovu teškoću koje su mogu preoblikovati ovisno o teškoći.

Ovim istraživanjem se utvrdila kvaliteta provođenja slobodnog vremena djece s teškoćama u razvoju iz perspektive njihovih roditelja, a istraživanje je bilo provedeno putem intervjuiranja dvanaestero roditelja djece s teškoćama u razvoju na području Koprivničko-križevačke županije. Istraživanjem se željelo utvrditi koja je kvaliteta provedbe slobodnoga vremena djece s teškoćama u razvoju, imaju li djeca s teškoćama adekvatan pristup/prilaz svim mjestima gdje mogu provesti svoje slobodno vrijeme kao i njihovi tipični vršnjaci (dječja igrališta, dvorane, parkovi, kazalište, kino, itd.), postoji li negodovanje od strane društva prema djeci s teškoćama da pristupe nekoj od aktivnosti i s kakvim se preprekama susreću roditelji djece s teškoćama u razvoju te kako se snalaze i nose s time? Za djecu s teškoćama u razvoju osposobljeni su treneri i voditelji koji provode raznolike aktivnosti prilagođene njima, kao što su to primjerice vodene aktivnosti na bazenima, mala sportska školica u dvorani, fitness programi koji uključuju i roditelje i djecu, treninzi stolnog tenisa, aktivnosti čitanja i pisanja vlastitih tekstova u knjižnici, satovi slikanja i još mnoštvo drugih aktivnosti u kojima takva djeca aktivno sudjeluju bez ikakvih prepreka. Dobiveni rezultati istraživanja upućuju na zadovoljstvo roditelja izborom ponuđenih aktivnosti i kvalitetom provođenja slobodnog vremena djece s teškoćama u razvoju. Kvalitetu provođenja aktivnosti pripisuju svakodnevnom napornom radu stručnog tima koji je zaslužan za napredak njihove djece. This research determined the quality of leisure time of children with disabilities from the perspective of their parents, and the research was conducted by interviewing twelve parents of children with disabilities in Koprivnica-Križevci County. The research aimed to determine the quality of leisure time of children with disabilities, whether children with disabilities have adequate access to all places where they can spend their free time as well as their typical peers (playgrounds, halls, parks, theater, cinema, etc.), is there resentment on the part of society towards children with disabilities to access any of the activities and what obstacles do parents of children with disabilities face and how do they cope and cope with it? For children with disabilities, trainers and leaders are trained to carry out a variety of activities tailored to them, such as water activities in swimming pools, a small sports school in the gym, fitness programs that include parents and children, table tennis training, reading activities and writing their own texts in the library, painting classes and many other activities in which such children actively participate without any obstacles. The obtained results of the research indicate the satisfaction of parents with the choice of offered activities and the quality of spending free time of children with disabilities. They attribute the quality of the activities to the daily hard work of the professional team, which is responsible for the progress of their children.

Podrška djeci s teškoćama u razvoju pokušava se pružiti svoj djeci jednako, međutim problemi su u ruralnim sredinama ostali neriješeni. Zbog toga što se upravlja s lokalne razine, postoje razlike i u odgojno-obrazovnom sustavu koje se posebno odražavaju na vrlo ranjivu skupinu, a to su djeca s teškoćama u razvoju. Kako bi se djeci s teškoćama omogućila kvalitetna inkluzija, potrebno je stvoriti uvjete. Nekada su se djeca s teškoćama odvajala od djece bez teškoća u posebne ustanove, a nerijetko su bila isključena iz zajednice. Danas je bitno drugačije kada se sve više teži da djeca s teškoćama ne budu društveno izolirana, već da im se pruži prilika za razvoj svih njihovih potencijala te da imaju mogućnost sudjelovanja u svim aspektima društvenog života. Stoga su glavna područja interesa u radu: kompetencije odgojitelja i njihova suradnja s roditeljima i stručnim suradnicima, zakonske odredbe vezane uz programe u koje se mogu uključiti, te važnost podrške. Proveden je anketni upitnik koji je obuhvaćao predškolske ustanove ruralnih područja u različitim dijelovima Republike Hrvatske. Cilj anketnog upitnika bio je saznati jesu li u ruralnim sredinama stvoreni uvjeti za normalan rast i razvoj te socijalizaciju djece s teškoćama u razvoju. It is intended to provide equal support for all children with disabilities. However, problems in rural areas have remained unsolved. Because of manages the local level there are differences in education system, which are particularly noticeable in the most vulnerable group, namely children with disabilities. In order to provide these children a successful integration, the necessary conditions must be created. Children with disabilities used to be separated from other children in specialised facilities and were often excluded from the community. The situation today is significantly different because it is pursued that these children aren't socially isolated, but that they are afforded the opportunity to develop their full potentials and to participate in all aspects of social life. Therefore, my main areas of interest in this paper are: competences of educators and their cooperation with parents, professional coworkers, legislative regulations regarding the programs in which they can enroll and the importance of support. I have conducted a survey that has included preschool education institutions in rural areas in different parts of Croatia. The aim of the survey is to find out if in the rural areas the conditions for normal growth and development and socialisation of the children with disabilities have been created.

Suradnja između odgojitelja i roditelja djece s teškoćama u razvoju je izuzetno važna za pravilnu inkluziju djece i njihov pravilan rast i razvoj. U ovom radu pojašnjeni su oblici suradnje odgojitelja i roditelja djece s teškoćama u razvoju te su analizirana dosadašnja iskustva odgojitelja o suradnji s roditeljima. Kako bi odnos između odgojitelja i roditelja bio uspješan za obje strane, potrebno je izgraditi međusobno povjerenje. Odgojitelji trebaju uvažavati roditelje kao primarne skrbnike djece i maksimalno ih uključivati u odgojno-obrazovni sustav dok bi roditelji trebali uvažavati znanja i stručnost odgojitelja. Samo uspješna suradnja roditelja i odgojitelja može voditi k pozitivnoj inkluziji djece i njihovom uspješnom razvoju. Collaboration between educators, in this case governess, and parents of children with disabilities is very important for the proper inclusion, proper development and child growth. In this paper, the ways of cooperation between governess and parents are explained and also analyzed through the forms of mutual cooperation. In order for the parent-governess relationship to be successful it is necessary to build mutual trust. Governess should respect parents as the primary caregivers of children and maximally involve them in the educational system, while parents should respect the knowledge and expertise of the governess. Only successful cooperation of parents and educators can lead to positive inclusion and successful child development.

Tema ovog rada je „Terapijsko jahanje i djeca s teškoćama u razvoju“. Nakon uvoda, u kojem su naznačeni osobni motivi odabira ove teme, u radu se objašnjava tko su djeca s teškoćama u razvoju te koje su vrste teškoća u razvoju. Djeca s teškoćama u razvoju su djeca s trajnim posebnim potrebama, a odnose se na urođena i stečena oštećenja različite vrste i stupnja. To može biti: oštećenje sluha, oštećenje vida, različita oštećenja mozga, mišića i živaca, invaliditet itd. Osim toga, u radu se pobliže objašnjava terapijsko jahanje, teškoće kod kojih se koristi terapijsko jahanje kao i pozitivni aspekti terapijskog jahanja. Terapijsko jahanje koristi se već dugi niz godina kao dokazana metoda rehabilitacije osoba s posebnim potrebama, fizičkim ili mentalnim poteškoćama u razvijanju i poboljšavanju njihovih vještina te općeg fizičkog i mentalnog zdravlja. Terapijsko jahanje je najbolje definirati kao rehabilitacija pomoću konja i aktivnosti koje uključuju rad s konjima. Ovim tipom rehabilitacije postiže se širok spektar bihevioralnih, društvenih, emocionalnih, fizičkih, kognitivnih, mentalnih te obrazovnih napredaka u liječenju hendikepiranih osoba, posebno djece. Korist od terapijskog jahanja mogu imati osobe svih dobnih skupina, s različitim oblicima fizičkih, mentalnih i/ili emocionalnih oštećenja. Terapijskim jahanjem postiže se znatan napredak kod velikog broja poremećaja, stanja i bolesti (Down sindroma, autizma, hiperaktivnosti (ADHD-a) te mnogih drugih). The topic of this paper is "Therapeutic riding and children with developmental difficulties". After the introduction, in which the personal motives of selecting this topic are indicated, the paper explains who the children with developmental difficulties are and what kinds of developmental difficulties there is. Children with disabilities are children with persistent special needs, and are related to innate and acquired damage of different types and degrees. This may be: hearing impairment, visual impairment, various brain, muscular and nervous disorders, disability, etc. In addition, the paper explains in detail the therapeutic riding, in which cases of developmental difficulties we use therapeutic riding and the positive aspects of therapeutic riding. Therapeutic riding has been used for many years as a proven method of rehabilitation for people with special needs, physical or mental disabilities in developing and improving their skills and general physical and mental health. Therapeutic riding is best defined as horse rehabilitation using horses and activities involving horses. This type of rehabilitation achieves a wide range of behavioural, social, emotional, physical, cognitive, mental and educational advances in the treatment of handicapped persons, especially children. People of all ages can benefit from therapeutic riding, with different forms of physical, mental and / or emotional impairment. Therapeutic riding achieves significant progress in a large number of disorders, conditions and illnesses (Down syndrome, autism, hyperactivity (ADHD) and many others).

Karakteristike i percepcije životnih uloga kod majki djece s teškoćama u razvoju nedovoljno su istraženo područje, naročito u Hrvatskoj. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati obilježja njihovih životnih uloga, s posebnim naglaskom na provjeravanju razlika između majki djece s teškoćama u razvoju (N=97) i majki djece tipičnog razvoja (N=99) u salijentnosti i zadovoljstvu životnim ulogama, roditeljskoj samoefikasnosti, težnji ka postignuću i žaljenjem za propuštenim prilikama vezanim uz radnu domenu. Uz to su provjereni doprinosi salijentnosti životnih uloga, težnje ka postignuću, roditeljske samoefikasnosti, zadovoljstva ulogom majke i radnom ulogom u objašnjenju zadovoljstva životom i žaljenja za propuštenim prilikama vezanim uz posao. U tu svrhu korišteni su: Upitnik sociodemografskih karakteristika i karakteristika djeteta, modificirana verzija Supitnika salijentnosti uloga, Skala zadovoljstva životom, ulogom majke i radnom ulogom, modificirana verzija Skale težnje ka postignuću, modificirana verzija Skale žaljenja i Skala roditeljske samoefikasnosti. Majkama djece s teškoćama u razvoju manje je salijentna radna uloga te uloga korisnice slobodnog vremena, te im je niža težnja ka postignuću nego majkama iz kontrolne skupine. Osim toga, one pokazuju i nižu roditeljsku samoefikasnost i niže zadovoljstvo ulogom majke, ali i niže zadovoljstvo životom i manje žaljenja za propuštenim prilikama vezanim uz posao od ekvivalentne skupine majki čija djeca nemaju teškoće u razvoju. Kod obje skupine majki potvrđena je hipoteza prelijevanja, odnosno utvrđena je pozitivna povezanost zadovoljstva ulogom majke i radnom ulogom sa zadovoljstvom životom. Rezultati hijerarhijskih regresijskih analiza pokazali su kako su značajni pozitivni prediktori zadovoljstva životom materijalni status, salijentnost uloge korisnice slobodnog vremena te zadovoljstvo radnom ulogom i ulogom majke. Značajni pozitivni prediktori žaljenja za propuštenim prilikama su težnja ka postignuću i salijentnost radne uloge, dok je zadovoljstvo poslom značajan negativni prediktor. Characteristics and perceptions of life roles of mothers of children with disabilities are an underresearched topic, especially in Croatia. The aim of this study was to examine the features of their life roles with a special emphasis on investigating the differences in life roles saliences and satisfaction, parental self-efficacy, achievement aspiration and regret about missed work opportunities between mothers of children with disabilities (N=97) and mothers of typically developed children (N=99). Furthermore, the contribution of life role salience, achievement aspiration, parental self-efficacy, mother and work role satisfaction in explaining life satisfaction and regret about missed work opportunities was investigated. For this purpose, the following instruments were used: Sociodemographic and child's characteristics questionnaire, the modified version of Role salience inventory, Life satisfaction, Mother and Work role satisfaction questionnaires, the modified version of Achievement aspiration scale, modified version of Regret scale and Parental self-efficacy scale. Mothers of children with disabilities showed less salient work and leisure roles, lower achievement aspiration, parental self-efficacy and mother role satisfaction as well as lower life satisfaction and less regret about missed opportunities related to work. In both groups, support for the spillover hypothesis was found: mother and work role satisfaction were positively related to overall life satisfaction. Results of hierarchical regression analyses showed that financial status, leisure role salience, work and mother role satisfaction are significant positive predictors of life satisfaction. Furthermore, achievement aspiration and work role salience were shown to be negative predictors of regret about missed work opportunities, whereas job satisfaction positively contributed to regret about missed work opportunities.

Biti roditelj vjerojatno je jedno od najvažnijih i najizazovnijih iskustava i uloga s kojima se čovjek može susresti u životu, a biti roditelj djeteta s teškoćom u razvoju čini se kao još izazovniji zadatak i iskustvo. Odmah nakon rođenja dijete počinje uspostavljati povezanost s roditeljima. Ta veza privrženosti je jedna od najvažnijih i najsnažnijih veza koju čovjek može uspostaviti tijekom svog života. Upravo je privrženost, koju dijete počinje uspostavljati s roditeljima čim se rodi, temelj za sve kasnije veze i odnose s drugim ljudima koje će graditi kroz svoj život. Važno je da veza privrženost s roditeljima bude što kvalitetnija zbog kasnijh odnosa s drugim ljudima. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati obrasce privrženosti, kvalitetu obiteljskog funkcioniranja te razinu socijalne podrške kod roditelja djece s teškoćama u razvoju u odnosu na roditelje djece normativnog razvoja. Istraživanje je provedeno na roditeljima muške djece starosti od 4 i 5 godina. Rezultati istraživanja ukazuju da partnerski odnosi roditelja djece s teškoćama u razvoju su obilježeni većim traženjem sigurnosti. Između te dvije skupine roditelja nema razlike u procjenjivanju kvalitete obiteljskog funkcioniranja te roditelji djece s teškoćama u razvoju u manjoj mjeri traže podršku prijatelja. Parenting is probably one of the most important and the most challenging experiences in life and being a parent of a child with disabilities seems to be an even more challenging task. Right upon its birth, a child starts developing a bond with their parents. This attachment is one of the most important and the strongest bonds a person can establish in their entire life. Attachment that a child establishes with its parents is the basis for all its future relationships. Precisely because of its impact to all future relationships, it is important to establish a high quality of their first attachment. The aim of this research was to examine the styles of attachment, the quality of family functioning and the level of social support among parents of children with disabilities in comparison with parents of children with normative development. The research was conducted with parents of male children aged 4-5. The results of the study indicate that the partnership of parents of children with disabilities are characterized by a greater search for safety. There is no difference between the two groups of parents in assessing the quality of family functioning, and parents of children with disabilities are less likely to seek support from friends.

Nepoželjnim ponašanjem smatramo sva ona ponašanja koja su previše upadljiva i neprihvatljiva za okolinu te ponašanja koja otežavaju ili onemogućuju usvajanje novih vještina, sposobnosti i navika. Takva ponašanja rezultat su nerazvijene komunikacije, odsutnosti socijalnih vještina te nekih psiholoških ili biofizičkih faktora. Nepoželjna ponašanja manifestiraju se agresivnošću, autoagresivnošću, ispadima bijesa, stereotipijama i ostalim nepoželjnim oblicima. Djeca s teškoćama u razvoju imaju razna prirodna i stečena oštećenja. Svako dijete ima individualne potrebe, osobnost i iskustvo tako da određene teškoće različito utječu na pojedino dijete. Djeca s teškoćama u razvoju kasne u svojemu razvoju pa se i nepoželjna ponašanja znaju pojaviti kasnije te puno duže trajati. Razlikujemo djecu s oštećenjem vida, sluha, glasovno-govorne komunikacije, kao i djecu s intelektualnim, motoričkim, višestrukim zdravstvenim teškoćama te djecu s poremećajem iz autističnog spektra. Stručnjaci i obitelji koriste raznolike terapijske pristupe kako bi smanjili nepoželjna ponašanja djece s teškoćama u razvoju te im omogućili lakše usvajanje socijalnih vještina, znanja i navika. Navedene pristupe mogli bismo klasificirati kao znanstveno utemeljene, znanstveno neutemeljene te one terapijske pristupe koji iziskuju dodatna istraživanja. Undesirable behavior is considered to be all behaviors that are too pervasive and unacceptable to the environment and those behaviors that make it difficult or disable the acquisition of new skills, abilities and habits. Such behaviors are the result of underdeveloped communication, absence of social skills, and some psychological or biophysical factors. Undesirable behaviors are manifested by aggression, auto-aggression, outbreaks of anger, stereotypes, and other unwanted forms. Children with developing disabilities have various natural and acquired injuries. Each child has individual needs, personality and experience so that certain difficulties affect the individual child differently. Children with developing difficulties are late in their development, so unwanted behaviors may appear later and last a long time. We differentiate between children with visual impairment, hearing, voice-speaking communication, as well as children with intellectual, motor, multiple health problems and children with autistic spectrum disorder. Experts and families use a variety of therapeutic approaches to reduce the unwanted behavior of children with developing disabilities and facilitate their social skills, knowledge and habits. These approaches could be classified as scientifically based, scientifically unsubstantiated, and those therapeutic approaches that require further research.

Tema rada je integracija djece s motoričkim teškoćama u predškolski sustav odgoja i obrazovanja. Cilj rada je ukazati na višestruke koristi takvog odgoja i obrazovanja, ne samo za djecu s motoričkim teškoćama, već i za njihove vršnjake koji nemaju teškoće. Polazište integracije stoga nije rad na pojedinoj teškoći, već na potrebama pojedinca, razvoju samostalnosti i osnaživanju individue s teškoćama u razvoju, kao i razvoju empatije i tolerancije kod djece bez teškoća. Djeca s teškoćama u razvoju su kroz povijest bila izolirana u posebne ustanove, gdje se promatrala i liječila „bolest“, a ne individua. Danas, mnogi vrtići i škole mogu reći za sebe da provode uspješnu integraciju djece s motoričkim teškoćama u redovnom odgojno-obrazovnom sustavu. Primjeri takvih ustanova su dječji vrtić Siget i Dnevni centar za rehabilitaciju Veruda čija je praksa prikazana u radu. Theme of this paper is the integration of children with motor disabilities into the pre-school system of education. The aim of this paper is to point out the multiple benefits of such education system, not just in favor of children with motor disabilities, but also for those who do not have motor disabilities. The starting point of integration is not work on individual difficulties, but on the needs of individual, development of self-reliance and empowerment of individuals with motor disabilities, as well as development of empathy and tolerance in those without disabilities. Through history, children with disabilities have been isolated in special institutions, where “disease” was observed and treated rather that the individual. Today, many kindergartens and schools can say for themselves that they do successfully integrate children with motor disabilities into regular education system. Examples of such establishments are kindergarten Siget and Rehabilitation day center Veruda whose practice is presented in this paper.

Suvremeno društvo više nego ikada nastoji postati inkluzivno društvo u kojemu će najosjetljivije skupine ljudi biti prihvaćene te u kojemu će prevladavati ravnopravnost i jednakost među svima. Ipak, i dalje su razvidne posljedice konzumerizma i materijalizma, pri čemu djeca i mladi, nesvjesni toga, doživljavaju krizu vrijednosti i zanemaruju temeljne moralne vrijednosti. Sukladno s tim, ideja je stvaranja inkluzivnoga društva otežana, a diskriminacija je drugih i drugačijih i dalje prisutna. Zbog toga je razvidan imperativ progovaranja o životu, pravima i potrebama osjetljivih skupina društva, a suvremena je književnost za djecu i mlade prepoznala način kako čitatelju prenijeti poruku o jednakoj vrijednosti svakoga pojedinca. Tematiziranjem teškoća u razvoju književnost za djecu i mlade ostvaruje i spoznajnu i odgojnu funkciju te djeci i mladima eksplicitno i implicitno prenosi moralne odgojne vrijednosti i postaje orijentirom za intenzivnije razmišljanje o osjetljivim skupinama društva. Analizom i interpretacijom petnaest djela koja tematiziraju različite vrste teškoća prepoznato je da književnost za djecu i mlade pisanom riječju promiče inkluziju i tako djeci i mladima postaje okvirom unutar kojega mogu stvarati i razvijati moralne vrijednosne kriterije.

U radu su navedene teškoće u razvoju učenika osnovne škole , , Sveta Klara'' te sportske aktivnosti koje su za njih organizirane u sklopu programa Vikendom u sportske. Također, u radu su istaknuti svi benefiti uključivanja djece sa razvojnim poteškoćama u sportske aktivnosti po njihov cjelokupni psihofizički i socijalni status.

Rani probir djece s teškoćama u razvoju postalo je jedno od prioritetnih područja različitih strategija u Europskoj Uniji pa tako i u Republici Hrvatskoj. Ranim probirom želi se identificirati djecu s teškoćama u razvoju ili djecu koja su rizična kako bi im se mogla pružiti primjerena i pravovremena podrška. U zemljama EU-e i SAD-u rani se probir provodi pri zdravstvu i odgoju i obrazovanju, što su ujedno dva najčešća sustava koja se bave djecom od najranije dobi. Uz pedijatre, liječnike i odgojitelje, u tom kontekstu roditelji imaju iznimno važnu ulogu jer upravo oni mogu prvi ukazati na postojanje odstupanja u razvojnom slijedu. Stoga se u ovome radu željelo saznati na koji način roditelji percipiraju djetetov razvoj, tj. kako procjenjuju djetetov razvoj u odnosu na kronološku dob djeteta te u kojem su razvojnom periodu najčešće zabrinuti za djetetov razvoj. U tu je svrhu primijenjen američki test probira Ages and stages 3 (Sqiurel i sur., 2009). Istraživanje je provedeno u sklopu istraživačkog projekta INGI 2015-29 pri Sveučilištu J. J. Strossmayer u Osijeku „Promjena paradigme poučavanja u ranom djetinjstvu: konstruktivizam i razvojni pristup vs. biheviorističke strategije“ tijekom 2016. i 2017. godine. Deskriptivna statistička analiza pokazuje kako oko 30% djece pokazuje razvojno odstupanje na jednom ili više razvojnih područja. Roditelji su najčešće zabrinuti za djecu u dobi od 28. do 31. mjeseca života tj. najčešće zapažaju odstupanja u tom periodu. Prikupljeni podatci ukazuju na to da su roditelji zainteresirani za rani razvoj djeteta koji ujedno i pomno prate te da se aktivnijim uključivanjem roditelja u proces ranog probira proces uključivanja djeteta u ranu intervenciju može značajno ubrzati. The early screening test of children with disabilities has become one of the priority areas of different strategies in the European Union, including the Republic of Croatia. Early screening is intended to identify children with developmental difficulties or children who are at risk, so that they can be provided appropriate support on time. In the EU and US countries, early screening is carried out in health care and education, which are also the two most common systems that deal with children from the earliest age. With pediatricians, doctors and nurses, parents have an extremely important role in this context, as they can first point to the existence of discrepancies in the developmental sequence. Therefore, in this paper, the point is to find out how parents perceive the child's development, how to evaluate the child's development in relation to the chronological age of the child, and in which development period are most often concerned about the child's development. For this purpose, the American test script Ages and stages 3 (Sqiurel et al., 2009) has been applied. The research was carried out within the INGI 2015-29 research project at J. J. Strossmayer University in Osijek "Changing the paradigm of teaching in early childhood: constructivism and developmental approaches vs. Behavioral Strategies "during 2016 and 2017. Descriptive statistical analysis shows that about 30% of children show developmental discrepancy in one or more developmental areas. Parents are most often concerned about children aged between 28 and 31, so they often notice deviations in that period. Collected data indicate that parents are interested in early childhood development, closely monitored, and that actively involving parents in the early process of screening the child's involvement in early intervention can significantly accelerate.

Terapijsko jahanje i socijalni razvoj djece s teškoćama u razvoju rezultat je studentskih aktivnosti i istraživačkih projekata koje su ostvarili u udrugama za terapijsko jahanje „Mogu“ i „Idem“. Za potrebe ovog rada izdvojeni su, obrađeni i prikazani samo oni rezultati istraživanja koji se odnose na učinke terapijskog jahanja na socijalni razvoj djece. Cilj je ovog rada ispitati utjecaj terapijskog jahanja na socijalni razvoj djece, usporenog kognitivnog razvoja, u dobi od 7 do 8 godina (N=6), integriranih u redovne škole po prilagođenom programu, uzimajući u obzir prosudbe i mišljenja roditelja (N=40) i volontera (N=26). U tu svrhu, kroz igru s djetetom, inicijalno (prije uključivanja u terapijsko jahanje) i finalno (nakon završetka tromjesečnog ciklusa terapijskog jahanja) proveden je Test nedovršenih rečenica. Odgovori djeteta su bodovani, a obuhvatili su odnos djeteta prema sebi i svom okružju, roditeljima, učiteljima, školi i vršnjacima. Primjenom neparametrijske statistike (test predznaka) mjerio se trend socijalnog razvoja uključene djece na svim varijablama istraživanja (pozitivan, negativan, neutralan) te hi-kvadrat testom ispitala značajnost razlika u prosudbama roditelja i volontera o učincima terapijskog jahanja na socijalni razvoj djece i kvalitetu prilagodbe. Rezultati istraživanja na individualnoj i grupnoj razini su pokazali da uključena djece nakon terapijskog jahanja pokazuju znatan napredak u ispitanim odrednicama socijalnog razvoja ,što potvrđuju i rezultati provedenog upitnika među roditeljima i volonterima., Therapeutic riding and social development of children with disabilities is the result of student activities and their research projects are realized in organizations for therapeutic riding” Mogu” and “Idem”. For the purpose of this work have been identified, analyzed and presented only those research results relating to the effects of therapeutic riding on the social development of children. The aim of this paper is to examine the influence of therapeutic horseback riding on social development of 7 to 8 year old children with delayed cognitive development (N=6), who were integrated into regular schools, but had an adapted programme, having regard to the judgment and opinions of parents (N = 40) and volunteers (N = 26). For this purpose, the Test of unfinished sentences was conducted with children through play initially (before starting therapeutic horseback riding) and finally (after finishing a three-month cycle of therapeutic horseback riding). Children’s answers were scored, and they entailed the relationship of the child with him/herself and his/her environment, parents, teachers, school and peers. By using non-parametric statistics (sign test) to measure the trend of social development of children involved in all research variables (positive, negative, neutral) and chi-square test the significance of differences in the judgments of parents and volunteers on the effects of therapeutic riding on social development and the quality adjustment of children. Results of research at the individual level showed that involved children after therapeutic riding show a significant improvement in the tested determinants of social development, as evidenced results of a conducted questionnaire amongst parents and volunteers.

BACKGROUND: Mothers of children with a range of developmental disabilities report higher levels of stress than mothers of typically developing children. Higher levels of stress can also be related to parenting sense of competence. Further, parental stress and a sense of competence are also significantly associated with parenting support and marital satisfaction. AIM: This study had three aims: to determine the difference in stress levels and sense of competence observed as self perceived parental efficacy and satisfaction with parenthood in mothers of children with and without disabilities; to determine the relationship between stress levels and sense of competence observed as self perceived parental efficacy and satisfaction with parenthood in all mothers; and to determine the difference in importance of factors associated with motherhood stress and a sense of competence. METHODS: Mothers of 71 children aged 1-13 years from the city of Varaždin, 38 without disabilities and 33 with disabilities, participated in this study. The mothers filled in four assessment tools: the Parental Stress Scale; the Parenting Sense of Competence Scale, which included the two subscales of self-perceived parental efficacy and satisfaction with parenthood; the Family Support Scale; and the Quality of Marriage Index. RESULTS: Statistical t tests showed significant differences between mothers of children with and without disabilities in stress, and self-perceived sence of maternal efficacy, which was part of the sense of competence variable. Further, all explored variables were significantly correlated, and finally, all three models of four-stage hierarchical multiple regression revealed that final models containing sociodemographic factors, child characteristics, a disability factor, social support and marital quality explained 50.9% of the variation in parental stress level, 36.4% of variation in self-perceived parental efficacy, and 35.1% of variation in satisfaction with parenthood. Changes in R² were significant in all models. When all predictor variables were included in stage four of the regression model, marital quality explained the most variance in all models. CONCLUSION: These results show the importance of marital quality in both parental stress and a sense of competence equally in mothers of children with and without disabilities., Uvidom u dosadašnja istraživanja može se zapaziti kako veći broj autora navodi da majke djece s teškoćama u razvoju najčešće pokazuju više razine roditeljskog stresa negoli majke djece bez teškoća. Više razine roditeljskog stresa također se povezuju s osjećajem roditeljske kompetentnosti. Nadalje, roditeljski stres i osjećaj kompetentnosti često se dovode u vezu sa socijalnom podrškom i bračnim zadovoljstvom. Ovo istraživanje imalo je četiri cilja: odrediti razliku u razinama roditeljskog stresa kod majki djece s teškoćama i bez teškoća u razvoju; odrediti razliku u roditeljskom osjećaju kompetentnosti promatranog kroz dvije subskale: samoprocjena roditeljske efikasnosti i zadovoljstvo roditeljskom ulogom kod majki djece sa i bez teškoća u razvoju; odrediti povezanost između roditeljskog stresa i roditeljskog osjećaja kompetentnosti (samoprocjena roditeljske efikasnosti i zadovoljstva roditeljskom ulogom) svih majki; i odrediti doprinos relevantnih prediktorskih varijabli u objašnjavanju roditeljskog stresa i roditeljskog osjećaja kompetentnosti. U istraživanju su sudjelovale majke 71 djeteta u dobi od 1 do 13 godina iz Varaždina, od toga 38 majki djece bez i 33 majke djece s teškoćama u razvoju. Sve majke ispunile su četiri skale procjene: 1) skalu roditeljskog stresa, 2) skalu samoprocjene kompetentnosti roditelja, koja uključuje dvije podskale – roditeljska samopercepcija efikasnosti u ulozi roditelja i zadovoljstvo ispunjavanjem roditeljske uloge, 3) skalu socijalne podrške te 4) indeks bračne kvalitete. Rezultati t-testova pokazali su značajnu razliku u razini doživljenog roditeljskog stresa između majki djece s teškoćama i djece bez teškoća, kao i samopercepciji osjećaja roditeljske efikasnosti. Sve ispitane varijable u okviru drugog cilja bile su statistički značajno povezane, dok sva tri modela hijerarhijske regresijske analize upućuju da sociodemografske varijable majke, varijable karakteristika obitelji, prisutnost teškoća u razvoju, socijalna podrška i kvaliteta braka objašnjavaju 50,9% varijance u razini roditeljskog stresa, 36,4% varijance u samopercepciji roditeljske efikasnosti, a 35,1% varijance u zadovoljstvu ispunjavanjem roditeljske uloge.

The Polish system of education provides a variety of schooling options for students with disabilities, including mainstream schools, integrated schools, special schools, home-schooling and remedial centres (for students with profound intellectual disabilities). Since the transformation of the political and economic system in 1989, the education system in Poland has been transforming towards greater inclusion and recognition of the right to equal access to education and training at all levels for students with disabilities. The most important legal act on the rights of disabled people is the Convention of the United Nations on the Rights of Persons with Disabilities (CRPD) of 2006, ratified by Poland in 2012. It acts as a philosophical and moral statement and framework guiding integrated and strategic policy across the nation. Article 24 of the CRPD proclaims the right to education "without discrimination and on the basis of equal opportunity" and obliges State Parties to "ensure an inclusive education system at all levels and lifelong learning" (Art. 24, CRPD, 2006, p. 16). This paper describes and analyses the contemporary educational situation of children and youth with disabilities in Poland, focusing in particular on recommendations of the CRPD and on possibilities and difficulties for fulfilling those recommendations for all students at all levels., Sustav odgoja i obrazovanja u Poljskoj pruža različite mogućnosti školovanja učenicima s teškoćama u razvoju, uključujući pohađanje redovnih škola, posebnih škola, obrazovanje kod kuće te centara za djecu i mlade s većim intelektualnim teškoćama. Od promjene političkog i ekonomskog sustava 1989. godine obrazovni sustav u Poljskoj transformirao se u pravcu veće uključivosti i priznavanja prava učenicima s teškoćama u razvoju na jednak pristup obrazovanju i osposobljavanju na svim razinama. Najvažniji pravni dokument o pravima osoba s invaliditetom Konvencija je Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom iz 2006. godine, koju je Poljska ratificirala 2012. godine. Taj dokument predstavlja filozofsko i moralno polazište i okvir kojim se rukovodimo u provođenju integriranih i strateških politika. Članak 24 Konvencije naglašava pravo na odgoj i obrazovanje "bez diskriminacije i temeljeno na jednakim mogućnostima" i obavezuje državna tijela na "osiguravanje inkluzivnog obrazovnog sustava na svim razinama učenja, kao i u smislu cjeloživotnog učenja". U ovom radu analizira se i opisuje aktualna situacija glede odgoja i obrazovanja djece i mladih u Poljskoj, s naglaskom na preporuke sadržane u spomenutoj Konvenciji te na mogućnosti i teškoće u ostvarivanju preporuka u odgoju i obrazovanju svih učenika, na svim razinama obrazovanja.

Potaknuta potrebama obitelji i postojećim stanjem rane intervencije u Republici Hrvatskoj, Hrvatska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu pokrenula je stvaranje jedinstvene baze podataka o uslugama rane intervencije u Republici Hrvatskoj. Cilj baze podataka je omogućiti jednostavan pristup sveobuhvatnim i provjerenim informacijama o uslugama rane intervencije u djetinjstvu, koje se pružaju u Republici Hrvatskoj u području predškolskog odgoja, sustava zdravlja i socijalne skrbi. U ovom radu bit će prikazani podatci dobiveni u državnim i privatnim zdravstvenim ustanovama radi uvida u trenutno stanje pružanja usluga u domeni rane intervencije u djetinjstvu na području Republike Hrvatske u sustavu zdravlja. Podatci su prikupljeni putem anketnog upitnika u obliku internetske aplikacije. Uzorak su činile 41 državna i 32 privatne zdravstvene ustanove prijavljene u sustavu zdravstva. Rezultati upućuju na geografsku centraliziranost stručnjaka koji pružaju usluge u domeni rane intervencije u sustavu zdravlja, te ih je najviše na području Grada Zagreba. No nije evidentirana statistički značajna razlika između županija u odnosu na vrstu teškoća kojima se bave, stručnjaka koje zapošljavaju i usluga koje se pružaju. Usporedba između privatnih i državnih zdravstvenih ustanova pokazala je da su privatne organizacije po strukturi zaposlenih i vrsti usluga bliže suvremenom konceptu rane intervencije, koji se fokusira i na dijete i na njegove roditelje te nije dominantno usmjeren na motorički aspekt djetetovog razvoja. Tako privatni sektor dopunjava ono što državni ne daje, ali te usluge roditelji moraju sami plaćati. j, Inspired by the current state of Early Childhood Intervention in the Republic of Croatia and the needs of families, the Croatian Association for Early Childhood Intervention has initiated development of a unique database of the Early Childhood Intervention services at the national level. Creating a database aims to provide easy access to comprehensive and reliable information about services in the fi eld of Early Childhood Intervention provided in the Republic of Croatia in the preschool education, health care and social welfare systems. This paper presents data obtained in the public and private health care institutions in order to get an insight into the current state of service delivery in the fi eld of Early Childhood Intervention all over Croatia. Data were collected through questionnaire in the form of Internet application. The sample consisted of 41 public health care institutions and 32 private institutions registered in the health care system. Results indicated abidance of centralization of institutions that provide services in the fi eld of Early Childhood Intervention within the health care system in the City of Zagreb. At the same time, no statistically signifi cant diff erences were found among counties and diff erent kinds of disabilities, professionals and services provided. Comparison between public and private health care institutions showed the structure of the employees as well as the type of services at private institutions to be closer to the contemporary concept of early intervention. Namely, their focus is on the child and their parents rather than on the motor aspect of the child’s development. Private sector brings what public sector does not off er, but parents have to pay for services in the former.

Pravo na život, opstanak i razvoj jedno je od četiri temeljna načela Konvencije o pravima djeteta. U radu će biti dan pregled prava djeteta s teškoćama u razvoju na rani razvoj kroz interpretaciju Konvencije o pravima djeteta te dva komentara UNovog Odbora za prava djeteta: Općeg komentara br. 7 o implementaciji prava djeteta u ranom djetinjstvu i Općeg komentara br. 9 o pravima djece s teškoćama u razvoju. Na osnovi iskustava Ureda pravobraniteljice za djecu u ostvarivanju prava djece s teškoćama u razvoju u Hrvatskoj, rad će ponuditi akcijska načela rane intervencije koja mogu biti od pomoći državi pri kreiranju politike i mjera za bolju implementaciju prava djeteta s teškoćama u razvoju na rast i razvoj.

Period adolescencije je veoma burno razdoblje u životu svakog pojedinca, pa tako i u životu adolescenata s teškoćama u razvoju. To je period kad treba donijeti važnu životnu odluku – zaposliti se i otići od roditelja ili nastaviti školovanje, pri čemu adolescenti s teškoćama u razvoju nemaju baš mnogo izbora. U Republici Hrvatskoj većina adolescanata s teškoćama u razvoju nakon završetka srednje škole nema mogućnost nastaviti svoje školovanje stoga je prisiljena na zapošljavanje. Međutim i pri zapošljavanju se javljaju problemi, a jedan od razloga je školovanje za zanimanja koja nisu prepoznata na tržištu rada. Ovo istraživanje provedeno je na uzorku od 112 učenika „Srednje strukovne škole Varaždin“. Od toga je bilo 56 učenika s teškoćama u razvoju i 56 učenika bez teškoća u razvoju oba spola. Dio učenika s teškoćama u razvoju bio je uključen u posebna razredna odjeljenja, a dio u redovna razredna odjeljenja. Zanimanja za koja su se školovali učenici su: pomoćni pekar (9 učenika), pekar (34 učenika), stolar (17), krojač (17), galanterist (8), mesar (1 ), frizer (2 ), soboslikar (5 učenika), autolimar (4), pomoćni stolar (12), pomoćni krojač (3). U istraživanju je korišten Opći upitnik (Osmančević Katkić, L. Fulgosi Masnjak, R., 2010.) kojim su prikupljeni deskriptivni podatci o uzorku, a za ispitivanje pogleda na budućnost su korišteni upitnici: Očekivanja od budućnosti (Ajduković, M., Kulenović, A., 1992.) i Kako ja procjenjujem svoju budućnost (Urbanc, K., 1999.). Podatci su obrađeni deskriptivnim statističkim tehnikama, a za utvrđivanje razlika među ispitivanim skupinama korišten je hi-kvadrat test., Adolescent period is a very turbulent period in life of each individual, particularly in lives of those with developmental disabilities. One should make a descision weather to become employed and start independent living, or to continue education. In each case adolescents with developmental disabilities have limited or no choice. In the Republic of Croatia the majority of adolescents with developmental disabilities after finishing secondary school have no possibillity for further education and has to get employed. There are numerous problems in becomming employed, one of the most important are professions which aren't recognized at the labour market. This investigation is carried out on the sample of 112 secondary school students of both sexes from the town of Varaždin. 56 students had no developmental disabilities and were attending the regular educational program. 56 were students with developmental disabilities who were included either in the regular, or in the special educational program. Students were educated for further professions: helping baker (9), baker (34), carpenter (17), tailor (17), galanterist (8), butcher (1), hairdresser (2), painter (5), car-body mechanic, helping carpenter (12), helping tailor (3). General questionaire (Osmančević Katkić, L. Fulgosi Masnjak, R., 2010.) was used for collecting data about participants, while their expectations from future were investigated with Questionaire - Expectations from future (Ajduković, M., Kulenović, A., 1992.) and Questionaire- My expectations from future (Urbanc, K., 1999.). Collected data were analyzed through descriprive statistical techniques, differences between groups of participants were tested with Chi-square test.

Diplomski se rad sastoji od dva dijela; teorijskog i istraživačkog. Cilj je ovoga rada ispitati koliko se učitelji razredne i predmetne nastave pridržavaju pedagoških načela i odrednica, kriterija i različitih oblika praćenja i ocjenjivanja učenika s teškoćama u razvoju s posebnim osvrtom na predmete Hrvatski jezik i Matematiku; koliko primjenjuju raznolike vidove domaćih zadaća te u kojoj mjeri i obliku surađuju s defektologom.U istraživanju je sudjelovalo 19 ispitanika (5 učitelja razredne nastave i 14 učitelja predmetne nastave), a u radu je upotrijebljen upitnik koji se sastoji od šest dijelova. Dobiveni rezultati pokazuju kako nema značajne razlike između učitelja razredne i predmetne nastave u načinu praćenja i ocjenjivanja učenika s teškoćama u razvoju jer se i jedni i drugi pridržavaju navedenih odrednica praćenja i ocjenjivanja (pedagoška načela, kriteriji te načini ocjenjivanja, raznovrsne domaće zadaće), a uočene razlike pojavljuju se zbog prilagodbe pojedinom učeniku, njegovoj dobi i poteškoći, što vrijedi i za suradnju s defektologom.

Diplomski se rad sastoji od teorijskog i istraživačkog dijela. Cilj je ovog rada uz pomoć pedagoške dokumentacije, anketiranja nastavnika i stručnih suradnika (pedagoga i defektologa) te uz osobni doprinos izraditi studije slučaja za učenika 2. razreda i učenicu 8. razreda osnovne škole koji su integrirani u redovite razredne odjele, ali rade po prilagođenom programu. U istraživanju je sudjelovalo 18 ispitanika (učiteljica razredne nastave, 15 predmetnih nastavnika, pedagog i defektolog). Korišten je upitnik koji je načinjen za potrebe istraživanja, a sastoji se od pet pitanja otvorenog tipa. Dobiveni rezultati koristili su za izradu studija slučaja jer pokazuju na koji je način i u kojoj mjeri potrebno prilagođavati pojedine nastavne predmete i aktivnosti u konkretnim slučajevima. Isto vrijedi i za suradnju s pedagogom i defektologom koji rad s navedenim učenicima usmjeravaju ka zadovoljenju potreba učenika.

Znanje o mogućim problemima i teškoćama kod osoba s Downovim sindromom, cerebralnom paralizom ili autizmom možemo prihvatiti kao činjenice, kao gotovo stanje i uobičajeni dio kliničke slike, ali isto tako, ako želimo ta znanja možemo iskoristiti kao prednost u izradi individualnih programa i kreiranju maksimalno poticajne sredine. Zato se svakoj osobi sa dijagnosticiranim razvojnim poremećajem pristupa individualno, bez obzira na sindrom prisutan u osnovnoj dijagnozi. Istraživanja pokazuju da su neke poteškoće osoba sa Down sindromom uzrokovane manjkom antiosidansa i esencijalnih masnih kiselina u tijelu pa se stoga njihovim unošenjem može spriječiti pojava nekih problema koji su do sad smatrani karakterističnim obilježjima DS osoba. Cerebralna paraliza, zavisno od stupnja oštećenja, čini osobu sa CP-om djelomično ili potpuno ovisnom o tuđoj pomoći. Pravilnim načinom prehrane i hranjenja može se doprinjeti postizanju veće samostalnosti i boljeg zdravstvenog stanja većine osoba sa cerebralnom paralizom. Autizam kao poremećaj ima širok raspon specifičnih poteškoća i simptoma. Novija znanstvena istraživanja pokazuju da se neki simptomi mogu otkloniti ili barem ublažiti primjenom određenih restrikcijskih dijeta koje svojim sastavom dozvoljenih namirnica ispravljaju postojeću nutritivnu neravnotežu kod osoba sa dijagnosticiranim poremećajem iz spektra autizma.

Igra kao specifična aktivnost najbolje odgovara prirodi djeteta i osnovnim zakonitostima njegova psiho-fizičkog razvoja. Ona osigurava jedinstvo tjelesnog, intelektualnog, emocionalnog i društvenog razvoja. Proizlazi iz unutrašnje potrebe, ima svoju logiku koja se razlikuje od logike vanjske realnosti. Njezina je logika u tome što je u njoj realnost preoblikovana u skladu s dječjim doživljajem. Upravo zbog njezine lakoće prilagodljivosti potrebama djeteta, često se koristi u rehabilitaciji djece s teškoćama u razvoju. U igri odrasli moraju imati razumijevanja prema emocionalnom i intelektualnom razvoju djeteta. Veliku ulogu u razvoju djece ima i obitelj, a sa situacijom da dijete ima teškoće u razvoju njezina se uloga još više povećava. Svako područje razvoja čovjeka pod utjecajem je konteksta u kojem se odvija. Najvažniji kontekst u ranom djetinjstvu predstavlja upravo obitelj, u kojoj dijete provodi najveći dio vremena. U prvom dijelu rada prikazan je razvoj djeteta, uloga obitelji u razvoju, te različite teškoće koje mogu nastati tijekom razvoja. Istovremeno, ponuđeni su primjeri igara kojima je moguće poticati i vježbati što bolji razvoj. U drugom dijelu rada, bavimo se tematikom rehabilitacije teškoća u razvoju pri čemu naglasak stavljamo na ulogu igre i obitelj.

Informacije in izobraževanje so najmočnejša sredstva za soočanje s stresom, ki jih starši lahko dobijo od strokovnjakov, a komunikacija je orodje s katerim ta sredstva posredujemo staršem.Zato vsi strokovnjaki, ki delaju z ljudmi, potrebuju znanje in tudi usposabljanje za učinkovito komunikacijo. Starši otrok z razvojnim težavami potrebuju več informacij, hkrati pa tudi doživljajo višjo raven stresa in so bolj ranjivi.

Odgoj i obrazovanje učenika s posebnim potrebama u razrednoj nastavi je objašnjeno u teorijskom dijelu. U empirijskom dijelu provedeno je kvalitativno istraživanje s ciljem utvrđivanja načina i oblika rada s učenicima s posebnim potrebama osnovnoškolskog uzrasta u gradu Gospiću.

Rehabilitacija i rana intervencija često se tumače kao interdisciplinarna područja koja „dijele“ spoznaje sa medicinom, antropologijom, sociologijom, psihologijom, pedagogijom… Zajednički fokus pozornosti navedenih znanosti posebice je vidljiv u normativnom pristupu pa se djeca i njihov razvoj prate pomoću određenih parametara a odstupanje i/ ili ne-tipični obrazac razvoja se tumači kao indikator za osmišljavanje programa (re)habilitacije. U slučaju rane intervencije normativni pristup dominira u procjeni djetetovog razvoja, iako suvremene spoznaje o čovjekovom ponašanju ističu kako se pojedinac razvija u dijalogu sa svojom okolinom. Štoviše, rana intervencija nastoji vrlo rano identificirati razvojna odstupanja i/ ili čimbenike rizika te ih kompenzirati u smjeru uspješnog funkcioniranja u odrasloj dobi. S druge strane, upravo je praćenje rasta i razvoja (u smislu monitoringa) vrijednost rane intervencije, no za stvarni uvid u djetetovo ponašanje potrebno je tražiti i druge „zajedničke točke“ sa navedenim znanostima poput uvažavanja perspektive djeteta u okvirima suvremenog djetinjstva, otvaranja dijaloga o interpretativnom modelu teškoće koji je u fokusu sociologije i filozofije (posebice tzv. feminist, queer i disability studies) te kritičko promišljanje o svrhama (ciljevima, razlozima) rehabilitacije (posebice kada se govori o djetetovim kompetencijama) s aspekta neo-liberalizma i globalne kumulacije kapitala tj. ekonomije i politike. Ukoliko to izostane, javlja se opasnost od ranog etiketiranja i ekskluzije. Jasno je kako dekonstrukcijom normativnog pristupa djetetovom razvoju neće nestati organsko oštećenje, no ono donekle može utjecati na prepoznavanje organskih i socijalno uvjetovanih obrazaca ponašanja. Teškoće u razvoju manifestiraju se u interakciji organskog oštećenja i socijalnog okruženja tj. one su odraz socijalnih aranžmana. Potrebno je naglasiti kako se rana intervencija u literaturi opisuje kao identifikacija čimbenika rizika i/ ili već nastalih organskih oštećenja. U odnosu na ontologiju teškoće, to znači kako ona proistječe iz organskog oštećenja. Ontologija teškoće u razvoju bliska je etici i stoga se samo djelomice može razmatrati u okvirima rane intervencije. No, zbog perioda čovjekovog razvoja u kojemu se rana intervencija prakticira, važno je propitati njezinu ulogu, točnije utjecaj na stvaranje djetetove socijalne pozicije i pripadajućih relacija. Stoga je nužno otvoriti dijalog o normativnim aspektima rane intervencije, (ne)postojanju kritičke perspektive u rehabilitacijskim znanostima te mogućnostima jačanja interdisciplinarnog pristupa ranoj intervenciji, posebice s aspekta filozofije, pedagogije i sociologije. Identifikacija i dijagnostika teškoće/ invaliditeta temeljem organskog oštećenja zapravo je biološki determinizam koji podržava mehanizme socijalne opresije i ekskuzije, pa je potrebno ranu intervenciju propitivati i u okvirima ontologije u smislu njezinih kolateralnih posljedica na život djece i njihovih obitelji.

Tema ovog diplomskog rada je kvaliteta obiteljskih interakcija i roditeljska kompetentnost roditelja djece s teškoćama u razvoju. U okviru rada provedeno je istraživanje kojem je cilj bio ispitati neke značajke obiteljskih interakcija roditelja djece s teškoćama i djece bez poteškoća u razvoju. Istraživanjem se željelo ispitati i kvaliteta roditeljstva te u kolikoj mjeri roditelji djece s poteškoćama u razvoju socijaliziraju svoju djecu. Istraživanje je provedeno na uzorku od 121 roditelja učenika sedmih i osmih razreda osnovne škole te s roditeljima djece s poteškoćama u razvoju koji su članovi udruge „Ruka pomoći“. Rezultati su ukazali na veću roditeljsku kompetentnost roditelja djece bez poteškoća u razvoju u odnosu na roditelje djece s poteškoćama. Analizom prikupljenih upitnika dobiveni su rezultati koji pokazuju da pozitivnije obiteljsko funkcioniranje ostvaruju mlađi roditelji te pozitivnije roditeljsko ozračje ostvaruju roditelji s većim stupnjem obrazovanja. Obradom podataka došlo se do spoznaje da se najveći broj ispitanika uglavnom ili u popunosti slaže da njihovi osobni problemi, bilo problemi vezani za brak, financije ili slično, ne utječu na njihovo ponašanje prema djetetu te da u velikoj mjeri nastoje socijalizirati svoje dijete i da ih uključuju u razna društvena zbivanja.

Zadovoljenje posebnih potreba djece jedna je od vrlo važnih zadaća u radu svakog odgajatelja. U članku pročitajte koje važne postavke pripravnici trebaju uvažavati u radu s djecom s teškoćama.

Teorijski dio rada obuhvaća problem određenja inkluzije kao pojma te kao procesa i načela u sustavu odgoja i obrazovanja. Razmatra se pristup društva prema djeci s teškoćama u razvoju kroz povijest. Navode se pretpostavke za ostvarenje inkluzije kao i zakonske odrednice inkluzije u Republici Hrvatskoj. Objašnjava se specifičnost metodike rada s djecom s teškoćama u razvoju kao i važnost uloge učitelja s obzirom na njihovu pripremljenost i kompetencije relevantne za uspješno provođenje inkluzivnog obrazovanja. Metodologija istraživanja temelji se na studiji slučaja kao istraživačkoj strategiji i sveobuhvatnoj metodi istraživanja. Svrha istraživanja bila je odrediti i prikazati način provođenja inkluzije u jednoj osnovnoj školi. U istraživanju je sudjelovalo četvero učitelja koji u svojim razredima imaju učenike s teškoćama u razvoju te dvoje stručnih suradnika škole. Podatci su prikupljeni provođenjem intervjua, sustavnim promatranjem i analizom dokumentacije. Istraživanje je pokazalo kako učitelji i stručni suradnici škole podržavaju inkluziju učenika s teškoćama u razvoju, ali navode određene probleme u njenoj provedbi. Smatraju da je najveći problem nedovoljna pripremljenost učitelja u nastavnom radu sa učenicima s teškoćama u razvoju. Također se pokazalo da još uvijek postoje negativni stavovi prema djeci s teškoćama koja su uključena u redovni odgojno-obrazovni sustav. Naglašena je i nedovoljna suradnja roditelja sa učiteljima i stručnim suradnicima škole.

ISTRAŽIVANJE SE BAZIRALO NA UTVRĐIVANJU RALIKA KOD PLIVAČA I NEPLIVAČA UČENIKA SREDNJE OBRTNIČKE ŠKOLE U ANTROPOMETRIJSKIM KARAKTERISTIKAMA I MOTORIČKIM SPOSOBNOSTIMA. TESTIRANJE JE VRŠENO TIJEKOM 10 GODINA GDJE JE TESTIRANO 83 UČENIKA (47 NEPLIVAČA I 37 PLIVAČA)S TEŠKOČAMA U RAZVOJU. POSTOJE RAZLIKE U MOTORIČKIM SPOSOBNOSTIMA, TE JE KOD NEPLIVAČA EVIDENTAN STRAH I SRAM.

Prema procjenama UN-a bar jedan od deset stanovnika svake zemlje u izvjesnoj mjeri ima neki invaliditet. Dostupnost i kontinuirano praćenje statistike o osobama s invaliditetom većina zemalja Europe smatra ključnim za provođenje boljih javnih politika i programa razvoja za osobe s invaliditetom. UN- ov Odbor za prava djeteta u svojim Zaključcima za Hrvatsku iz 2004. ističe nužnost objedinjavanja sustava praćenja i registracije podataka o djeci s teškoćama u razvoju, s ciljem dobivanja stvarnih i vjerodostojnih podataka, koji bi omogućili evaluaciju i praćenje postignutog napretka te poteškoća koje ometaju realizaciju njihovih prava. Da bi se došlo do podataka o broju i vrsti invaliditeta te potrebama osoba s invaliditetom u Hrvatskoj je 2001.godine donesen Zakon o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom. Prema podatcima iz ožujka 2010. u Registru je zabilježeno 31.832 djece do navršene 18 godine života što je 6, 1% od ukupnog broja osoba s invaliditetom. Predviđeni podaci koji se u Registru prikupljaju o osobama s invaliditetom su mnogobrojni te se prikupljaju iz više različitih izvora. Iz propisanog načina prikupljanja i objedinjavanja podataka uočavaju se teškoće, kako zbog različitosti kriterija po kojima se prikupljaju, tako i zbog određenog broja djece koja prolaze kroz sustave neevidentirana. U ovom radu ćemo razmotriti nedostatke prikupljanja podataka o broju djece s teškoćama u razvoju u Republici Hrvatskoj koji dovode do nepostojećih ili nepreciznih statistika. Posljedično se javljaju problemi u stvaranju i implementaciji javnih politika s ciljem unapređivanja kvalitete života djece s teškoćama u razvoju te izostanak odgovora na potrebe ove djece i ostvarivanje njihovih prava.

Stavovi prema osobama s teškoćama u razvoju stječu se kroz direktno ili indirektno iskustvo, te interakciju s njima. Na osnovi ranijih spoznaja, cilj je ovoga istraživanja bio, na uzorku od 48 studenata Kineziološkog fakulteta u Splitu i Zavoda za fizičku kulturu u Mostaru, utvrditi faktorsku strukturu stavova studenata kineziologije prema osobama s teškoćama u razvoju, primjenom skale interakcije s osobama s teškoćama u razvoju (IDP). Univarijatnom analizom varijance nije dobivena statistički značajna razlika između spolova u tvrdnjama, stoga je faktorska struktura stavova provedena na cjelokupnom uzorku. Upotrebom faktorske analize, metodom glavnih komponenti utvrđeno je postojanje 6 latentnih dimenzija koje objašnjavaju 65, 89% ukupne varijance. Rezultati su pokazali da prva glavna komponenta – nelagoda ispitanika pri kontaktu s osobama s teškoćama u razvoju, objašnjava 16, 85% ukupne varijance. Druga komponenta definirana je kao ispitanikova ranjivost i frustracija zbog neznanja oko toga kako pomoći osobama s teškoćama u razvoju (15, 39%), treća komponenta kao naklonost osobama s teškoćama u razvoju (11, 93%), a potom slijede još tri komponente s 21, 71% ukupne varijance.

SAŽETAK Analizirane su mogućnosti korištenja životinja u ergoterapijskome radu s djecom koja imaju teškoće u razvoju i probleme vezane uza socijalnu integraciju. Teorijska osnova rada jesu mjerodavna istraživanja stručnjaka u svijetu o toj metodi, koja dokazuju pozitivan utjecaj ergoterapije uz pomoć životinja na osobe s različitim teškoćama. Rad je podijeljen na više međusobno povezanih dijelova. U prvomu se dijelu razmatra teorijski aspekt odnosa čovjeka prema životinjama, te obostrana korist njihova suodnosa. Drugi dio posvećen je ergoterapiji u pedijatriji, s posebnim osvrtom na važnost psa u ergoterapiji. Završni je dio prikaz praktičnoga koncepta ergoterapije uz pomoć životinja u jednoj ergoterapijskoj ambulanti u Njemačkoj. Analizira se terapijski pristup uz pomoć psa u trima promatranim slučajevima, odnosno vrednuje se učinak na zdravlje, te emocionalni i socijalni napredak., Influences of ergotherapy with animals in medical treatment and education of children with developmental disorders and social integration problems are analyzed in this work. Theoretical part of this work is based upon review of numerous researches about positive results attained by using ergotherapy with animals in treating children with problems in emotional and social development, around the world. The empiric part is based on application of the this method in one therapeutic ambulance in Germany. The aim of this work was to point out educational, psychological, medical and ethical aspects of ergotherapy with animals by using an analytic approach. Represented empiric work is one more among numerous others evidences about significant effects of ergotherapy with animals on improvement of health, emotional and social state of children with developmental difficulties and integration problems.

SAŽETAK Analizirane su mogućnosti korištenja životinja u ergoterapijskome radu s djecom koja imaju teškoće u razvoju i probleme vezane uza socijalnu integraciju. Teorijska osnova rada jesu mjerodavna istraživanja stručnjaka u svijetu o toj metodi, koja dokazuju pozitivan utjecaj ergoterapije uz pomoć životinja na osobe s različitim teškoćama. Rad je podijeljen na više međusobno povezanih dijelova. U prvomu se dijelu razmatra teorijski aspekt odnosa čovjeka prema životinjama, te obostrana korist njihova suodnosa. Drugi dio posvećen je ergoterapiji u pedijatriji, s posebnim osvrtom na važnost psa u ergoterapiji. Završni je dio prikaz praktičnoga koncepta ergoterapije uz pomoć životinja u jednoj ergoterapijskoj ambulanti u Njemačkoj. Analizira se terapijski pristup uz pomoć psa u trima promatranim slučajevima, odnosno vrednuje se učinak na zdravlje, te emocionalni i socijalni napredak., Influences of ergotherapy with animals in medical treatment and education of children with developmental disorders and social integration problems are analyzed in this work. Theoretical part of this work is based upon review of numerous researches about positive results attained by using ergotherapy with animals in treating children with problems in emotional and social development, around the world. The empiric part is based on application of the this method in one therapeutic ambulance in Germany. The aim of this work was to point out educational, psychological, medical and ethical aspects of ergotherapy with animals by using an analytic approach. Represented empiric work is one more among numerous others evidences about significant effects of ergotherapy with animals on improvement of health, emotional and social state of children with developmental difficulties and integration problems.