Search

Glavni cilj ovog istraživanja bio je ustvrditi učestalost pojave simptoma depresivnosti, anksioznosti i stresa kod adolescenata te identificirati adolescente u suicidalnom riziku uslijed pandemije i potresa u Hrvatskoj. U istraživanju je sudjelovalo 218 učenika prvih i četvrtih razreda jedne zagrebačke gimnazije, a istraživanje je provedeno kako bi se učenicima s izraženim rizikom omogućila podrška stručnjaka. Također, cilj istraživanja predstavljalo je utvrđivanje dobnih i spolnih razlika u navedenim dimenzijama kod sudionika. Glavni nalazi istraživanja pokazuju kako postoji statistički značajna razlika u pojedinim skalama s obzirom na dob učenika, na način da mlađi učenici postižu viši rezultat na dimenzijama anksioznosti i depresivnosti te su podložniji suicidalnom riziku, dok na skali stresa ne postoji statistički značajna razlika. Nadalje, rezultati pokazuju kako postoje spolne razlike u pojedinim skalama, odnosno djevojke češće izvještavaju o visokim razinama stresa i anksioznosti. No, na dimenzijama depresivnosti i suicidalnosti ne postoje značajne razlike. Za buduća istraživanja preporuča se uključivanje većeg broja muških ispitanika kao i proširivanje skale suicidalnog rizika. Podaci dobiveni ovim istraživanjem imaju praktičnu primjenu u radu stručne službe srednjih škola s ciljem jačanja svijesti o važnosti identifikacije učenika s rizikom razvoja nekih poteškoća na području mentalnog zdravlja.

Nesklad između anamnestičkih podataka, kliničke slike i dijagnostičkih rezultata uvijek upućuje na mogućnost simulacije. Simulacija poremećaja i bolesti može dovesti do značajnih teškoća u dijagnosticiranju i liječenju, te nepotrebnog trošenja društvenih resursa. Simulacija je otežavajuća pojava u psihijatriji i drugim granama medicine, ali posebno je ozbiljna kada se radi o suicidalnosti. Sama suicidalnost predstavlja ozbiljan, složen i terapijski zahtjevan klinički fenomen s opasnošću smrtnog ishoda. Simulacija suicidalnosti posebno je dijagnostički i terapijski zahtjevna zbog brojnih nedoumica u dijagnosticiranju, pravnom postupanju, te opasnosti od mogućeg lošeg ishoda. U ovome radu prikazan je slučaj izuzetno ustrajne simulacije suicidalnosti s ciljem manipulacije sustavom zdravstva i socijalne skrbi. Nakon dulje opservacije, izuzetno opširne dijagnostičke obrade i tek drugog psihijatrijskog pregleda, posumnjalo se na mogućnost simulacije s čime je bolesnik i konfrontiran. Nakon konfrontacije bolesnik je reagirao nezrelim ponašanjem, a potom i priznanjem simulacije. Otklonjena je suicidalna opasnost, a ponašanje bolesnika je shvaćeno kao iscrpljenje prilagodbenih sposobnosti kod osobe s naglašenim histrionskim crtama ličnosti. Bolesnik je potaknut na razumijevanje i kritičnost prema vlastitim postupcima. Cilj rada je naglasiti da u slučajevima moguće suicidalnosti i očitu simulaciju moramo shvatiti kao iscrpljenje prilagodbenih sposobnosti, te teatralni poziv u pomoć. Važan je razumijevajući i suportivan pristup bolesniku, kako bismo mu pomogli u stjecanju uvida u štetnost vlastitog ponašanja, te potrebu prihvaćanje zrelih obrazaca ponašanja.

Depresija je bolest karakterizirana promjenama u raspoloženju, poput dugotrajne tuge i nesposobnosti uživanja u stvarima i aktivnostima koje su pojedincu do tada bile izvor sreće i zadovoljstva. Uz osnovne simptome još se pojavljuju i simptomi poput promjene apetita, nesanice, nemira, nemogućnost koncentracije, problemi s pamćenjem, osjećaj krivnje i bezvrijednosti, manjak energije. Bolest utječe na obavljanje svakodnevnih, najvažnijih aktivnosti jer narušava mogućnost normalnog funkcioniranja pacijenta. Također, depresija dovodi do razaranja obiteljskih, prijateljskih i poslovnih odnosa. Ukoliko depresija potraje duže vrijeme bez provedenog adekvatnog liječenja kod oboljele osobe dolazi do pojave suicidalnih misli i pokušaja samoubojstava kod pojedinih osoba. Depresija je veliki javnozdravstveni problem jer je u posljednje vrijeme broj oboljelih sve veći i stope smrtnosti su u porastu zbog pojave drugih tjelesnih bolesti i počinjenja samoubojstva. Važno je potražiti pomoć stručnjaka prilikom pojave prvih simptoma koji upućuju na depresiju zbog što ranijeg postavljanja dijagnoze i provođenja sigurnog i učinkovitog liječenja koje će biti prilagođeno svakom pojedincu. Istraživanje je provedeno sa ciljem provjere znanja studenata sestrinstva o depresiji i saznati koliki je rizik za razvoj depresije u njihovoj populaciji. U anketi su sudjelovala 102 studenta sestrinstva od prve do treće godine. 73 (71,6%) sudionika istraživanja bila su ženskog spola, a ostalih 29 (28,4%) muškog spola. Najviše sudionika bilo je iz treće godine sestrinstva, njih 44%. Velika većina sudionika nije zaposlena u struci. Analizom dobivenih podataka možemo zaključiti kako studenti sestrinstva nemaju negativne stavove ili stereotipe o oboljelima od depresije. 30% sudionika istraživanja je u trenutku ispunjavanja ankete osjećala prisutnost simptoma depresije. Dobiveni podaci pokazuju visoku stopu pojave simptoma depresije kod mladih ljudi, u ovom slučaju studenata sestrinstva. Kod većine sudionika do pojave simptoma depresije došlo je upravo prilikom studiranja zbog svakodnevne izloženosti visokim razinama stresa. Zbog neadekvatnih načina suočavanja sa stresom pojedini sudionici istraživanja često se osjećaju bezvrijedno i iskazuju nezadovoljstvo svojim životom te smatraju da su ostali ljudi zadovoljniji od njih. Na temelju brojnih provedenih istraživanja zaključuje se da je depresija bolest koja je sve više prisutna i razvoju bolesti jednako su skloni svi ljudi, neovisno o spolu, dobi i stupnju obrazovanja. Depresija je postala veliki javnozdravstveni problem i potrebno je provoditi edukaciju već od najranije dobi kako bi se prevenirao nastanak bolesti u kasnijoj životnoj dobi. Depression is a disease characterized by changes in mood, such as prolonged sadness and the inability to enjoy things and activities that were previously a source of happiness and satisfaction for the individual. In addition to the basic symptoms, symptoms such as changes in appetite, insomnia, restlessness, inability to concentrate, memory problems, feelings of guilt and worthlessness, lack of energy also appear. The disease affects the performance of everyday, most important activities because it impairs the patient's ability to function normally. Also, depression leads to the destruction of family, friendship and business relationships. If depression lasts for a long time without adequate treatment, suicidal thoughts and suicide attempts occur in some individuals. Depression is a major public health problem because recently the number of patients is increasing and the death rate is increasing due to the appearance of other physical diseases and suicide. It is important to seek the help of a specialist when the first symptoms suggestive of depression appear, in order to establish a diagnosis as early as possible and implement a safe and effective treatment that will be adapted to each individual. The research was conducted with the aim of checking the knowledge of nursing students about depression and finding out the risk of developing depression in their population. 102 nursing students from the first to the third year participated in the survey. 73 (71.6%) research participants were female, and the other 29 (28.4%) were male. Most of the participants were from the third year of nursing, 44% of them. The vast majority of participants are not employed in the profession. By analyzing the obtained data, we can conclude that nursing students do not have negative attitudes or stereotypes about depression patients. 30% of the research participants felt the presence of symptoms of depression at the time of filling out the survey. The obtained data show a high rate of depression symptoms in young people, in this case nursing students. In the case of most of the participants, the symptoms of depression occurred during their studies due to daily exposure to high levels of stress. Due to inadequate ways of coping with stress, some research participants often feel worthless and express dissatisfaction with their lives and think that other people are more satisfied than them. Based on numerous researches, it is concluded that depression is a disease that is increasingly present and that all people are equally prone to the development of the disease, regardless of gender, age and level of education. Depression has become a major public health problem and it is necessary to carry out education from an early age in order to prevent the onset of the disease in later life.

Cilj istraživanja: Cilj ovog istraživanja je utvrditi utjecaj antidepresiva na suicidalnost kod depresivnih pacijenata, njihov protektivni učinak, ali i povećan rizik od suicida. Rad bi mogao doprinijeti u budućem kreiranju smjernica za liječenje depresije i pristupu prema pacijentima sklonim suicidalnim ideacijama. U konačnici, praćenjem sigurnosti antidepresiva i njihovog učinka s obzirom na težinu bolesti i dob, tim pacijentima bi se mogla povećati kvaliteta života i smanjiti broj recidiva. Ispitanici i metode: Prilikom izrade i oblikovanja ovog rada, pretraženi su objavljeni izvorni i pregledni znanstveni radovi. Osnovu rada činile su kliničke studije. Literatura je sustavno pregledana iz područja duševnih poremećaja povezanih sa suicidalnosti. Korišteni su sažetci opisa svojstava i djelovanja lijekova i baza lijekova za tražene terapijske skupine. Bibliografske baze podataka PubMed, Web of Science, Google Scholar, Cochrane pretražene su prema ključnim riječima: major depressive disorder, antidepressants, suicidality, suicidal behaviour, suicidal ideation, young adults, children, side effect, safety, efficacy. Zaključak: Analizom velike količine podataka dolazi se do zaključka da se suicidalne ideacije, događaji i sam čin samoubojstva u rijetkim slučajevima mogu potaknuti liječenjem antidepresivima, primarno inhibitorima ponovne pohrane serotonina. Kliničke karakteristike poput agitacije, ego-distoničnih misli i impulzivnosti možemo smatrati znakovima upozorenja, zbog čega je potrebno navedenim pacijentima posvetiti pozornost, osobito u prva 2 tjedna terapije antidepresivima. Podaci ukazuju na mogućnost prevencije neželjenih suicidalnih događaja kombiniranjem terapije antidepresiva s antipsihoticima na samom početku liječenja. Posebno se intrigantnim čini antisuicidalni učinak ketamina i esketamina u malim dozama. Sve se više dokaza navodi o ulozi opioidnog sustava u suicidalnom ponašanju. Neke studije sugeriraju da suicidalni pacijenti imaju disfunkciju opioidnog sustava, čime se otvaraju potencijalno nove terapijske mogućnosti. Aim of the study: The aim of this study was to determine the impact of antidepressants on suicidality in depressed patients, their protective effect, but also an increased risk of suicide. The paper could contribute to the future development of guidelines for the treatment of depression and the approach to patients prone to suicidal ideation. Ultimately, by monitoring the safety of antidepressants and their effect with respect to disease severity and age, these patients could be able to increase their quality of life and reduce their relapse. Respondents and methods: During the preparation and formation of this paper, published original and reviewed scientific papers were studied. The work was based on clinical studies. The literature has been systematically reviewed in the area of mental disorders associated with suicidality. Summaries of descriptions of drug properties and effects and drug databases for the required therapeutic groups were used. Bibliographic databases PubMed, Web of Science, Google Scholar, Cochrane were searched, and the following keywords were used: major depressive disorder, antidepressants, suicidality, suicidal behavior, suicidal ideation, young adults, children, side effect, safety, efficacy. Conclusion: By analyzing a large amount of data leads to the conclusion that suicidal ideations, events and the act of suicide itself in rare cases can be triggered by treatment with antidepressants, primarily serotonin reuptake inhibitors. Clinical characteristics such as agitation, ego-dystonic thoughts and impulsivity can be considered warning signs, which is why it is necessary to pay attention to these patients, especially in the first 2 weeks of antidepressant therapy. Data suggest the possibility of preventing adverse suicidal events by combining antidepressant therapy with antipsychotics at the outset of treatment. The antisuicidal effect of ketamine and esketamine in small doses seems particularly intriguing. There is growing evidence of the role of the opioid system in suicidal behavior. Some studies suggest suicidal patients have opioid system dysfunction, which potentially opens up new therapeutic possibilities.

Cilj ovog istraživanja bio je istražiti učestalost i karakteristike poziva o samoozljeđivanju, suicidalnosti i obje teme istovremeno zaprimljenih na savjetodavnim linijama i kanalima elektroničkog savjetovanja nacionalne pozivne linije Udruge Hrabri telefon. Nastojao se dobiti uvid u iskustva djece i adolescenata čije su se bliske osobe, ili ona sama, javile i zatražile pomoć. Kao potencijalni čimbenici rizika ispitane su druge teme koje su se pojavljivale zajedno s temama suicidalnosti i samoozljeđivanja. U obradu su uključena 553 poziva s temama samoozljeđivanja, suicidalnosti i oba problema istovremeno zaprimljena u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2021. godine te 7034 poziva u kojima nisu spominjane te teme. Rezultati su pokazali da je udio poziva o samoozljeđivanju bio najniži 2020. godine, dok su pozivi o suicidalnosti i obje teme zajedno bili jednako zastupljeni u tri analizirane godine. Pomoć u vezi samoozljeđivanja i suicidalnosti je češće tražena za djevojčice i djevojke nego za dječake i mladiće. Hrabri telefon je češće kontaktiran zbog samoozljeđivanja i suicidalnosti adolescenata u dobi od 15 do 18 godina, nego mlađih. Kao potencijalni čimbenici rizika povezani sa samoozljeđivanjem i suicidalnošću izdvojile su se psihosocijalne teškoće, problemi psihičkog zdravlja, odnosi u obitelji, zlostavljanje i nasilje, vršnjački odnosi i škola. Ovo istraživanje pružilo je informacije o trendovima u učestalosti poziva upućenih Hrabrom telefonu zbog problema samoozljeđivanja i suicidalnosti te mogućim čimbenicima rizika povezanim s tim problemima. Dobiveni rezultati govore o važnosti osiguravanja i razvijanja različitih izvora stručne podrške i pomoći djeci koja se nose s problemom samoozljeđivanja i suicidalnosti, kao i njihovim roditeljima. The aim of this study was to examine the frequency and characteristics of calls about self-harm, suicidality and both topics together, received by the helplines and electronic counseling channels of the national helpline Brave Phone. The study aimed at getting an insight into the experiences of children and adolescents whose close people, or they themselves, called and asked for help. Additional topics frequently mentioned in the analyzed calls were examined as potential risk factors for suicidality and self-harm. The analysis included 553 calls about self-harm and suicidality received in the period from January 1, 2019, until December 31, 2021, and 7034 calls in which those topics were not mentioned. The results showed that the lowest share of calls about self-harm was in 2020, while the calls about suicidality and both topics together were equally represented during the three analyzed years. Help for suicidality and self-harm was sought more often for girls, than for boys. The Brave Phone was contacted more often because of self-harm and suicidality of adolescents between the ages of 15 and 18, than younger children. The most frequent topics that appeared together with suicidality and self-harm, indicating potential risk factors, were related to psychosocial issues, mental health problems, family relationships, abuse and violence, peer relationships and school. This study provided information about trends in frequency of calls directed at the Brave Phone regarding problems with self-harm and suicidality. The results show the importance of securing and developing various sources of professional support and help for children who are dealing with problems with self-harm and suicidality, as well as for their parents.

Jedan od vodećih uzroka smrtnosti žena tijekom trudnoće i nakon porođaja jest suicid. Tijekom godina, prevalencija suicidalnih misli i namjernog samoozljeđivanja u peripartalnom razdoblju značajno se povećala. Također, suicidalnost se smatra najpouzdanijim simptomom teške kliničke depresije, a uzimajući u obzir da značajan broj žena razvije peripartalnu depresiju (PD) i da su prisutne velike nacionalne varijacije u prevalenciji PD, važno je ispitati suicidalnost u peripartalnoj populaciji. Osim toga, neka istraživanja upućuju na to da se suicidalnost tijekom peripartalnog razdoblja razlikuje u odnosu na druga razdoblja života. Međutim, ne postoji mnogo empirijskih podataka o ovoj specifičnoj temi. Stoga, cilj ovog istraživanja bio je ispitati učestalost suicidalnih misli te sociodemografske rizične čimbenike u trudničkoj populaciji. U istraživanju je sudjelovalo 385 trudnica u trećem tromjesečju trudnoće. Sudionice su ispunile Edinburški upitnik poslijeporođajne depresivnosti (EPDS), Beckov upitnik depresivnosti - II (BDI-II) i Upitnik općih podataka u trudničkoj ambulanti prije redovitog prenatalnog pregleda.Učestalost depresivnosti u ovom uzorku iznosila je 13.3 % na EPDS-u te 9.9 % na BDI-II, dok je učestalost suicidalnih misli iznosila 5.7 % na EPDS-u te 1.6 %. na BDI-II. Od sociodemografskih rizičnih čimbenika, pokazalo se da su žene koje su bile suicidalne češće imale partnera koji je nezaposlen te izvijestile o slabijem imovinskom stanju, neplaniranoj trenutnoj trudnoći i prethodnoj povijesti depresivnosti. Uzimajući u obzir razorne posljedice koje suicidalnost može imati, učestalost suicidalnih misli kod trudnica zabrinjavajuće je visoka. Također, određene skupine žena mogu biti u povećanom riziku za suicidalnost, što pruža smjernice kliničarima i zdravstvenim djelatnicima. Navedeni rezultati naglašavaju potrebu za univerzalnim probirom depresivnosti i suicidalnosti kako bi se umanjio morbiditet i mortalitet žena u osjetljivom peripartalnom razdoblju.

Suicidalno ponašanje je smrtonosni čin samoozljeđivanja sa svrhom smrtnog ishoda te koje podrazumijeva niz autodestruktivnih ponašanja. Svakih 40 sekundi u svijetu netko počini suicid što bi značilo da godišnje 700 000 ljudi umire jer izvrše samoubojstvo na svjetskoj razini. Zbog toga se suicid naziva „tihom epidemijom“ i predstavlja ozbiljan javnozdravstveni problem na globalnoj razini. U Republici Hrvatskoj također je zabilježen porast suicida među adolescentima između 15-19 godine. Razni društveni, psihološki i socijalni čimbenici utječu na pojavu suicidalnog ponašanja adolescenata. Velik dio adolescenata sa suicidalnim ponašanjem, njih 80%, ima u pozadini neke od psihijatrijskih poremećaja kao što je poremećaj raspoloženja, konzumiranje psihoaktivnih tvari te eksternalizirajući poremećaji. Ponekad suicidalno ponašanje adolescenta nema u cilju smrtni ishod nego samo želju za osjećajem olakšanja. Prevencija suicidalnog ponašanja dijeli se na primarnu, sekundarnu i tercijarnu. Medicinska sestra djeluje kroz sve tri razine prevencije, prateći pacijenta te edukacijom obitelji i zajednice. Suicidal behavior is a deadly act of self-harm with the purpose of death and which involves a series of self-destructive behaviors. Every 40 seconds someone in the world commits suicide which results in 700 000 deaths yearly on a global level. For that reason, suicide is being called a „silent epidemic“ and represents a major public health problem all around the world. Croatia also registred increase in suicide rates commited by adolesence between 15-19 years. On adolesence suicidal behaviour affects a lot of social, pshychological and biological risk factors. An 80% of adolescents with suicidal behaviour have a background of some kind of psychiatric disorders such as mood disorder, using psyhoactiv substances or externalizing disorders. Sometimes the aim of adolescent suicidal behaviour is not death, but the sense of a relief. Prevention of suicidal behaviour is based on primary, secondary and tertiary prevention. The nurse is active in all three levels of prevention by monitoring the patient and educating patients familly and whole community

Depresija je bolest, poremećaj raspoloženja koja utječe na osjećaje, mišljenja i djelovanje pojedinca. Nalazi se na četvrtom mjestu vodećih zdravstvenih problema. U svijetu više od 350 milijuna ljudi boluje od depresije. Uzrokuje ustrajne osjećaje tuge i gubitak interesa, te može dovesti do brojnih emocionalnih i fizičkih problema. Najčešći simptomi depresije su osjećaj žalosti ili depresivno stanje, izljevi ljutnje oko sitnih stvari, gubitak interesa ili užitka u prijašnjim aktivnostima, promjena apetita – gubitak ili dobitak na težini, problemi sa spavanjem – nesanica ili prespavanje, gubitak energije ili povećan umor, pojačane besciljne radnje ili usporeni pokreti i govor, osjećaj bezvrijednosti ili krivnje, problemi sa mišljenjem, koncentracijom, pomisao na smrt ili samoubojstvo, neobjašnjivi bolovi. Opće je poznata činjenica kako je normalno povremeno biti depresivno raspoložen, međutim, vrlo je važno pravovremeno to uočiti. Depresija je ozbiljan javnozdravstveni problem jer je uzrok visokog pobola i smrtnosti. 15% depresivnih osoba počini samoubojstvo. Važno je potražiti pomoć zdravstvenog stručnjaka kako bi se isključili različiti uzroci depresije, osigurala točna diferencijalna dijagnoza, te sigurno i učinkovito liječenje. Cilj istraživanja bio je ispitati u kojoj mjeri su sudionici upoznati sa simptomima depresije i u kojoj mjeri uočavaju njihovu prisutnost u vlastitom emocionalnom doživljavanju. U anketi sudjelovalo je 242 osobe od kojih je 179 (74%) ženskog, a 63 (26%) muškog spola. Nakon provedenog istraživanja zaključujemo da je većina sudionika upoznata s depresijom kao bolesti. Trećina sudionika (32%) u jednom trenutku u životu je osjećala simptome depresije. Ukoliko bi se ovo istraživanje uspoređivalo sa svjetskim statističkim podacima, tada je moguće uvidjeti kako je postotak oboljelih osoba u Republici Hrvatskoj 5,1% muškaraca, odnosno 6,2% žena. Vidljivo je kako je navedeni postotak u provedenoj anketi daleko veći. Na temelju brojnih istraživanja prikazano je kako je depresija bolest koja se nalazi u konstantnom porastu. Očekuje se kako će u narednom periodu ova bolest dospijeti na drugo mjesto. Depression is a disease, a mood disorder which influences emotions, cognitive function and actions of an individual. It is the 4th leading health problem worldwide. More than 350 million people in the world suffer from depression. Depression causes persistent feelings of sadness and loss of interest, possibly leading to numerous emotional problems and to deterioration of physical health. The most common symptoms of depression are feelings of grief or a depressive state, outbursts of anger over minor issues, a loss of interest in previously enjoyable activities or an inability to experience pleasure from them, changes in appetite – weight loss or weight gain, sleeping disorders – insomnia or hypersomnia, lack of energy or an increased feeling of fatigue, aimless actions or sluggish movements and speech, a feeling of worthlessness or a misplaced feeling of guilt, problems reasoning or focusing properly, thoughts of death or suicide, physical pain without a clear cause. It is a known fact that it is normal to feel depressed sometimes. However, it is very important to recognize these feelings in due time. Depression is a serious public health issue because of its high morbidity and mortality rates. Fifteen percent of individuals suffering from depression commit suicide. It is important for affected individuals to seek help from a health care professional in order to rule out different causes of depression, establish an accurate differential diagnosis and provide safe and efficient treatment. The aim of this study was to establish to what extent the participants are familiar with symptoms of depression and to see to what extent they perceive them in their own emotional experience. The study population consisted of 242 individuals, 179 (74%) female and 63 (26%) male. At the completion of the study we concluded that the majority of participants are familiar with depression as a disease. One third of participants (32%) experienced symptoms of depression at some point of their life. Worldwide statistical data show that the percentage of individuals suffering from depression in the Republic of Croatia is 5,1% for men and 6,2% for women. It is quite clear that this percentage is substantially higher among individuals who participated in the study poll. Numerous studies have shown that depression is a disease with an increasing incidence rate. It is expected that depression will become the second most frequent disease in the coming years.

Cilj rada je definirati i objasniti anksioznost i vrste anksioznih poremećaja, te utjecaj anksioznosti na adolescenta, vršnjačke i obiteljske odnose. U suvremenom društvu adolescent je suočen s brojnim promjenama, novim situacijama i formiranjem vlastitog identiteta. Adolescencija predstavlja teško razdoblje za adolescenta. Suočavanje sa ovim stresnim ili teškim situacijama kod adolescenta utječe na pojavu anksioznog poremećaja. Anksioznost je sve češća pojava u današnjem društvu i kako bi pomogli pojedincu važno je obrazovati društvo koje će moći prepoznati anksiozne poremećaje i pružiti potrebnu pomoć. Ova tema je važna za pedagošku znanost i struku zato što se problem anksioznosti često pojavljuje kod učenika u školama i važno je za pedagoge i nastavnike prepoznati problem i pružiti potrebnu pomoć. Anksioznost utječe na obiteljske i vršnjačke odnose i na kvalitetu života. Ukoliko se adolescentu ne pomogne problem postaje sve veći, dolazi do težih anksioznih poremećaja, depresije ili suicida. Pojedincu se može pomoći raznim terapijama i razgovorima s obitelji, vršnjacima ili u školi. The aim of the work is to define and explain anxiety and types of anxiety disorders, as well as the impact of anxiety on adolescents, peers and family relationships. In contemporary society, the adolescent is confronted with numerous changes, new situations and the formation of his or her own identity. Adolescence represents a difficult period for the adolescent. Coping with these stressful or difficult situations in an adolescent affects the onset of anxiety disorder. Anxiety is an increasingly common occurrence in today's society and in order to help the individual it is important to educate a society that will be able to recognize anxiety disorders and provide the assistance they need. This topic is important for pedagogical science and the profession because the problem of anxiety often occurs in students in schools and it is important for educators and teachers to identify the problem and provide the help they need. Anxiety affects family and peer relationships and quality of life. Unless the adolescent is helped, the problem becomes more severe, occurs severe anxiety disorders, depression, or suicide. We can help the individual with various therapies and conversations with family, peers or at school.

Izvod - Suicid je značajan zdravstveni internacionalni problem, a prevencija suicida predstavlja prioritet Svetske zdravstvene organizacije. U kliničkoj praksi predstavlja najnepoželjniji ishod lečenja pacijenata bez obzira o kojem mentalnom poremećaju je reč. Nemoć prevencije i nepredvidiva priroda ovog fenomena, značajni su razlozi zbog kojih je sve veća zainteresovanost svetske istraživačke javnosti za ovu temu. Dosadašnja istraživanja su uglavnom bila posvećena registrovanju uzroka i faktora rizika suicidalnog ponašanja pa su prethodni pokušaji samoubistva kao i mentalni poremećaji identifikovani kao vodeći faktor rizika. Poslednjih godina, sve je veća zainteresovanost istraživača za registrovanjem personalnih karakteristika suicidalnih osoba. U ovoj studiji smo predstavili dimenzije ličnosti i tipove afektivnih temperamenata koji su se pokazali prediktivnim za suicidalne oblike ponašanja. Studija se bavi predikcijom suicidalnog rizika i suicidalnih pokušaja pomoću dimenzija ličnosti i tipova afektivnih temperamenata kod pacijenata koji se leče od bipolarnog afektivnog poremećaja, depresije i shizofrenije. Cilj studije je171 registrovanje personalnih karakteristika koje imaju prediktivni značaj za suicidalnost. Ova studija je opservaciona studija preseka. Sprovedena je u okviru tri Klinike za psihijatriju u Srbiji. U istraživanju je učestvovalo ukupno 440 ispitanika, sa dijagonozom depresije 251, sa bipolarnim afektivnim poremećajem 81, a sa shizofrenijom 108 ispitanika. Podaci su prikupljeni pomoću upitnika o sociodemografskim karakteristikama, RASS skale za procenu suicidalnosti, skale temperamenta TEMPS-A i upitnika ličnosti VP+2. Depresivni temperament i neuroticizam su konstrukti koji su se pokazali prediktivnim za suicidalni rizik procenjen skalom za procenu suicidalnosti. U predikciji suicidalnih pokušaja pored depresivnog temperamenta još i iritabilni se pokazao prediktivnim faktorom, a kada su u pitanju dimenzije ličnosti pored neuroticizma i negativna valenca. Dimenzije ličnosti i temperament imaju prediktivni značaj za suicidalne oblike ponašanja osoba koje se leče od mentalnih bolesti. Procena da osobe koje se leče od depresije, bipolarnog afektivnog poremećaja i shizofrenije imaju izražen depresivni i iritabilni temperament, kao i neuroticizam i negativnu valencu u svojoj strukturi, treba da predstalja oprez za potencijalni pokušaj suicida, odnosno suicid. Abstract: Suicide represents a considerable international health problem, and suicide prevention is a priority of the World Health Organisation. In clinical practice, it is one of the most undesirable results of a patient treatment regardless of mental disorder in question. Powerlessness of prevention and unpredictable nature of this phenomenon are significant reasons for a growing interest within the research community in the subject. Research so far was mainly focused on recording the causes and risk factors for suicidal behaviour and previous suicide attempts and mental disorders were identified as the leading risk factors. Lately, researchers are more interested in recording personal characteristic in suicidal persons. This study presents personality traits and temperaments shown as predictive for suicidal behaviour. The study deals with predicting suicidal risk and suicidal attempts through personality traits and affective temperaments in patients treated for bipolar affective disorder, depression and schizophrenia. The study objective is to record personal characteristics having predictive significance for suicide. The study is cross-sectional observational study. It was carried out in 3 psychiatric clinics in Serbia. The trial included a total of 440 subjects where 251 subjects were diagnosed with depression, 81 with bipolar disorder and 108 with schizophrenia. Data was obtained through questionnaires on sociodemographic characteristics, RASS scale for suicidality assessment, TEMPS-А for temperament evaluation and VP+2 Personality Disorders Questionnaire.174 Depressive temperament and neuroticism were constructs demonstrated as predictive for suicidal risk assessed through the scale for suicidality assessment. In addition to depressive temperament, in predicting suicidal attempts, the irritable temperament was also a predictive factor, and with personality traits predictive factors were neuroticism and negative valence. Personality traits and temperament have predictive significance for suicidal behaviour in persons treated for mental disorders. The assessment that patients treated for depression, bipolar affective disorder and schizophrenia have expressed depressive and irritable temperament, and neuroticism and negative valence in their structure, should be seen as caution for potential suicide attempt.

Rad govri o depresiji, psihičkim poremaćejima i suicidalnosti kod starijih osoba te prevenciji.

Svrha rada je istražiti učestalost pojavnosti suicidalnosti u shizofrenih bolesnika hospitaliziranih na Klinici za psihijatriju KBC-a Osijek od 2010. do 2015. godine te utvrditi postoji li značajna povezanost između suicidalnosti i parametara prikupljenih u istraživanju. Ispitanike je činilo 380 shizofrenih bolesnika, hospitaliziranih na Klinici za psihijatriju KBC-a Osijek u razdoblju 2010. do 2015. godine. Podatci su prikupljeni iz povijesti bolesti ispitanika s dijagnozom shizofrenije za što je korišten upitnik sastavljen u svrhu ovog istraživanja sa sljedećim podatcima: dob, spol, radni status, bračni status, stručna sprema, broj djece, lijekovi korišteni za liječenje shizofrenije, postojanje pokušaja ili ponovljenog pokušaja suicida, način pokušaja suicida, komorbiditetne dijagnoze, dob početka liječenja, broj hospitalizacija te trajanje psihijatrijskog liječenja u godinama. Od ukupnog broja ispitanika, 12,6 % pokušalo je suicid, a 3,95 % ponovilo je pokušaj suicida. U promatranom razdoblju najviše pokušaja suicida bilo je 2011., a najmanje 2014. godine. Na temelju dobivenih rezultata utvrđena je veća pojavnost suicidalnosti u ispitanika koji nisu bili u braku, koji su u terapiji shizofrenije koristili više od 3 lijeka te nitrazepam, a rizičnim čimbenikom smatraju se i veći broj hospitalizacija te postojanje graničnog poremećaja ličnosti u ispitanika., The aim of this study was to investigate the frequency of incidence of suicidality in patients diagnosed with schizophrenia, hospitalized at the Psychiatric Clinic of the Clinical Hospital Centre Osijek in the period from 2010 to 2015, as well as to determine whether there was a significant relationship between suicidality and parameters collected in the study. This study comprised 380 schizophrenic patients hospitalized at the Psychiatric Clinic of the Clinical Hospital Centre Osijek in the period between 2010 and 2015. Data were collected from the medical histories of participants diagnosed with schizophrenia by means of a questionnaire drafted for the purpose of this study. The questionnaire contained the following information: age, sex, employment status, marital status, qualifications, number of children, medications used to treat schizophrenia, existence of a suicide attempt or a repeated suicide attempt, method of a suicide attempt, comorbid diagnoses, age when the treatment started, number of hospitalizations and duration of psychiatric treatment in years. Out of total number of participants, 12.6% of them attempted to commit suicide and 3.95% of participants repeated a suicide attempt. In the observed period, the highest number of suicide attempts took place in 2011 and the lowest number in 2014. Based on the obtained results, it was determined that participants more likely to attempt suicide were unmarried participants and participants using more than three medications during their schizophrenia treatment, including nitrazepam. Other risk factors included a greater number of hospitalizations, as well as borderline personality disorder in participants.

Demencija nije samostalni entitet nego skup simptoma koji izražavaju bolesti mozga. Uzroka je mnogo, a među njima ističu se nepoznavanje, neprepoznavanje i ignoriranje simptoma demencije. Bolesti koje uzrokuju demenciju najčešće se dijagnosticiraju prekasno. Prikazuje bolesnicu D. J. rođenu 1953. godine u Zagrebu, koja je radni vijek provela kao frizerka, bila udana i majka odrasle kćeri. Prvo psihijatrijsko liječenje u našoj ustanovi, a ujedno i prvi kontakt sa psihijatrijom realizira se zbog suicidalnosti, heteroagresivnosti, paranoidnih ideja te verbalnih prijetnji suprugu. Dugi niz godina bolovala je od šećerne bolesti i hipertenzije. Naknadno se doznaje da je nakon odlaska u mirovinu bila povremeno tužnija, osjećala se beskorisno, a obitelji se činilo da je osiromašenog vokabulara. Također, unazad godinu dana gubila je na tjelesnoj težini, prema navodima supruga promijenio se vokabular, odnosno, postao je osiromašen. Nisu pridavali važnost simptomima dok nije počela prijetiti suprugu. Te iste godine učinjena je neurološka obrada i MR-mozga, u nalazima nije bili većih odstupanja. Liječenje u našoj bolnici trajalo je dva mjeseca, a završilo je smrću bolesnice. Obzirom na auto i heteroagresivnost liječenje je započela na Zavodu za intenzivnu dijagnostiku i liječenje. Nakon inicijalne stabilizacije, obzirom na dob, premještena s je na Odjela psihogerijatrije gdje biva fizički agresivna prema osoblju, drugim bolesnicama i verbalno prijeti. Odbija farmakoterapiju i iznosi paranoidne progonstvene ideje. Dijagnosticira se Organski sumanuti poremećaj. Treći tjedan liječenja premješta se na Zavod za psihotične poremećaje ženski, gdje se ordiniraju psihofarmaci sukladno kliničkoj slici. Četvrti tjedan liječenja razvija delirantnu epizodu koja traje pet dana. Kada se psihičko stanje bolesnice kompenzira i uspostavi verbalni kontakt, ima svjesnost jedino o sebi i kćeri te je slabije pokretna. Za dva tjedna nastupi i senzorna afazija, a zatim biva sve lošijeg psihosomatskog stanja te se ukidaju psihofarmaci. Odbija sve obroke, hrani se na sondu i kristalodnim otopinama. Zadnji tjedan žali se na bolove, dijagnosticira se i liječi upala pluća. Bolesnica više nije pokretna te se s njom ne može uspostaviti kontakt, Također, ne odgovara ni na grublje neurološke podražaje. U internističkoj srbi, na parenteralnoj antibiotskoj terapiji. Zbog hipotermije, vjerojatno kao posljedice septičkog šoka upućena u nadležnu ustanovu. Bolesnica je preminula unutar dva mjeseca od početka psihijatrijskog liječenja.

Svrha rada je istražiti učestalost pojavnosti suicidalnosti u shizofrenih bolesnika hospitaliziranih na Klinici za psihijatriju KBC-a Osijek od 2010. do 2015. godine te utvrditi postoji li značajna povezanost između suicidalnosti i parametara prikupljenih u istraživanju. Ispitanike je činilo 380 shizofrenih bolesnika, hospitaliziranih na Klinici za psihijatriju KBC-a Osijek u razdoblju 2010. do 2015. godine. Podatci su prikupljeni iz povijesti bolesti ispitanika s dijagnozom shizofrenije za što je korišten upitnik sastavljen u svrhu ovog istraživanja sa sljedećim podatcima: dob, spol, radni status, bračni status, stručna sprema, broj djece, lijekovi korišteni za liječenje shizofrenije, postojanje pokušaja ili ponovljenog pokušaja suicida, način pokušaja suicida, komorbiditetne dijagnoze, dob početka liječenja, broj hospitalizacija te trajanje psihijatrijskog liječenja u godinama. Od ukupnog broja ispitanika, 12, 6 % pokušalo je suicid, a 3, 95 % ponovilo je pokušaj suicida. U promatranom razdoblju najviše pokušaja suicida bilo je 2011., a najmanje 2014. godine. Na temelju dobivenih rezultata utvrđena je veća pojavnost suicidalnosti u ispitanika koji nisu bili u braku, koji su u terapiji shizofrenije koristili više od 3 lijeka te nitrazepam, a rizičnim čimbenikom smatraju se i veći broj hospitalizacija te postojanje graničnog poremećaja ličnosti u ispitanika.

Suicid ili samoubojstvo je svjesno ili namjerno oduzimanje života ili pokušaj oduzimanja vlastitog života. Pokušaj suicida, suicid, suicidalne namjere i samoozljeđivanje smatraju se važnim problemom ne samo psihijatrije već i javnog zdravstva i društva općenito. Mišljenja brojnih znanstvenika su da je stopa suicida u posljednjih 50 godina porasla za 60%, najvećim dijelom u zemljama u razvoju. Suicid češće počine muškarci, a žene češće neuspješno pokušavaju suicid. S obzirom da suicid zauzima treće mjesto uzroka smrti u razvijenim zemljama, važnost treba biti usmjerena na poduzimanje preventivnih akcija u svrhu smanjenja suicida. Preventivne mjere uključuju medicinsku stručnu brigu i skrb za osobe sa suicidalnim namjerama, primarnu, sekundarnu i tercijarnu prevenciju, adekvatnije otkrivanje psihičkih poremećaja i liječenje, te praćenje stanja oboljelih, njihovu rehabilitaciju te resocijalizaciju. Oboljelima je važno ograničiti dostupnost štetnih i opasnim sredstvima, ograničavanje izvješća o suicidima, jer sam opis izvršenja suicida može poticati osobu na takav vid ponašanja. Bitna uloga u prevenciji suicida je osnivanje Centara za krizna stanja. Njega autoagresivnih i suicidalnih bolesnika je specifična. Zahtjeva puno razumijevanja, znanja, stalne edukacije o pravilnom pristupu i liječenju suicidalnih osoba kao i osoba koje su sklone autoagresivnom ponašanju.

Stanje ugroženog ili neugroženoga tjelesnog zdravlja koje snažno remeti njegovu psihosocijalnu egzistenciju i nalaže hitnu terapijsku intervenciju hitno je stanje u psihijatriji. Hitno stanje karakteriziraju akutni poremećaji mišljenja, raspoloženja, ponašanja ili socijalnih odnosa. Najčešće se radi o stanjima suicidalnosti, akutne psihotične epizode, akutne anksioznosti, nasilnog ili impulzivnog ponašanja, psihomotorne agitacije ili uzbuđenosti, delirija, intoksikacije psihoaktivnim tvarima te o malignome neuroleptičkom sindromu. U radu je opisano svako od navedenih hitnih stanja pojedinačno uz preporuke za terapijski pristup u specifičnim situacijama. Cilj je psihofarmakologije hitnih stanja u psihijatriji u što kraćem vremenu postići smirivanje bolesnika te sniziti rizik od ozljeđivanja i njega i okoline. Najčešće se primjenjuju kombinacije antipsihotika i benzodiazepina., Emergency conditions in psychiatry are characterized by acute disorders of cognition, affectivity, behaviour and interpersonal functioning. Symptoms and conditions behind psychiatric emergencies require immediate psychiatric interventions. Emergency conditions requiring psychiatric interventions may include attempted suicide, acute psychotic episodes, acute anxiety attacks, violence or other rapid changes in behaviour, psychomotoric agitation or aggression, delirium, drug intoxication and malignant neuroleptic syndrome. In this paper, the mentioned emergency conditions as well as the treatment recommendations are explained in detail. The therapeutic aim in emergency psychiatry encompasses crisis stabilization and prevention of potentially life-threatening conditions in a shortest time possible. The mostly used emergency medication consists of a combination of antipsychotics and benzodiazepines.

The aim of study is to evaluate the impact of body dissatisfaction and obesity on suicide attempts in patients suffering from Bipolar Affective Disorder (BAD). The study included a cross-sectional cohort of patients diagnosed with BAD who were treated at Sveti Ivan Psychiatric Hospital in Zagreb. The studied group was composed of female patients in the remission phase of BAD, aged 18 to 65 years. Through evaluation of the Body Mass Index (BMI), patients were divided into two groups: the study group (BMI>30), and a control group (BMI ranging from 18 to 25). Following this segmentation, the patients filled out two questionnaires: a schematic perception test (Figure Rating Scale) to determine body dissatisfaction, and a modified Beck Scale for Suicidal Ideation to determine suicidal intensity. The study established a difference in body dissatisfaction between obese patients and patients with average body weight suffering from BAD. Higher BMI corresponded with higher dissatisfaction with body appearance. In addition, the study determined a statistically significant difference in suicidal intensity according to the Beck scale with regard to the level of satisfaction with body appearance. A significant correlation between dissatisfaction with body appearance and suicidal intensity according to the Beck Scale for Suicidal Ideation indicates that evaluation of dissatisfaction with body appearance could be used in daily clinical work as an indicator for suicidality in patients suffering from BAD. Statistically significant body dissatisfaction and a generally higher level of dissatisfaction, which have been confirmed as predictors of suicidality, were found in obese patients., Cilj istraživanja bio je procijeniti utjecaj nezadovoljstva tijelom i pretilosti na pokušaj suicida u bolesnica koje boluju od bipolarnog afektivnog poremećaja (BAP). U prosječnom istraživanju sudjelovale su bolesnice s dijagnosticiranim BAP-om koje su liječene u Psihijatrijskoj bolnici ‘’Sveti Ivan’’ u Zagrebu. Promatrana skupina sastavljena je od pacijentica u fazi remisije, u dobi od 18 do 65 godina. Prema indeksu tjelesne mase (BMI), pacijentice su bile raspodijeljene u dvije skupine: Ispitivana skupina (BMI>30) i kontrolna skupina (BMI u rasponu od 18 do 25). Nakon podjele, pacijentice su ispunile dva upitnika: Test shematske percepcije (Figure Rating Scale) kako bi se utvrdilo nezadovoljstvo tijelom i modificiranu Beckovu ljestvicu za suicidalnost. Rezultati istraživanja ukazali su da postoji razlika u nezadovoljstvu tijelom između pretilih bolesnica i bolesnica s prosječnom tjelesnom masom koje boluju od BAP-a. Viši BMI korespondira s većim nezadovoljstvom tjelesnim izgledom. Dobivena je statistički značajna razlika u intenzitetu suicidalnosti s obzirom na stupanj zadovoljstva/nezadovoljstva tjelesnim izgledom. Značajna korelacija između nezadovoljstva izgledom tijela i suicidalnog intenziteta ukazuje na to da se procjena nezadovoljstva tjelesnim izgledom može koristiti u svakodnevnom kliničkom radu kao indikator za suicidalnost kod pacijenata koji pate od BAP-a. Statistički značajno nezadovoljstvo tijelom i općenito viša razina nezadovoljstva, koje su potvrđene kao prediktori suicidalnosti, pronađeni su kod pretilih pacijenata.

Samoubojstvo je prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije drugi vodeći uzrok smrtnosti među mladima u dobi od 15 do 24 godine, a prema najnovijim podacima svaka dva sata jedna mlada osoba počini suicid. Zbog navedenog, suicid u mladih se u razvijenim zemljama svijeta smatra značajnim javnozdravstvenim problemom. Samoozljeđivanje i drugi oblici auto-agresivnog ponašanja (poremećaji prehrane, zlouporaba i ovisnosti o psihoaktivnih tvarima) su u porastu u adolescentnoj dobi, a predstavljaju relevantan pokazatelj psihičkog zdravlja kasnije u odrasloj dobi te su rizični čimbenik za suicidalno ponašanje i pokušaj suicida.

Antidepressants are one of the most widely used and criticized drug classes. Long-term effects leading to clinical efficacy of antidepressants in indications such as depression or anxiety disorders are poorly understood. The analysis of clinical trials suggests that, to a substantial degree, listening to antidepressants means hearing placebo. The precipitation of suicidal ideation is a possibility that needs to be considered when introducing antidepressants, especially in young patients. The discontinuation symptoms following cessation of treatment emerge frequently, and essentially are manifestations of withdrawal. Many, if not most, patients require multiple modifications in treatment in order to reach remission and avoid relapse or recurrence. However, these drugs are needed in clinical practice, and it is of paramount importance to precisely tailor treatment with antidepressants and adjunctive drugs to achieve optimal efficacy with minimal adverse effects. There are also hopes that novel drugs with rapid ketamine-like antidepressant actions may be introduced in the near future, thus solving the issue of acute management of severe depressions. Antidepresivi spadaju u lekove koji su u isto vreme najviše korišćeni i kritikovani. Dugotrajni efekti antidepresiva koji obezbeđuju kliničku efikasnost u indikacijama kao što su depresija ili anksiozni poremećaji slabo su razjašnjeni. Analiza rezultata kliničkih ispitivanja sugeriše da antidepresivnom dejstvu ovih lekova, u znatnom obimu, doprinosi placebo efekat. Precipitacija misli o suicidu predstavlja mogućnost koja se mora temeljno razmotriti prilikom uvođenja antidepresiva, posebno kod mladih pacijenata. Simptomi diskontinuacije nakon prekida terapije javljaju se često, i suštinski predstavljaju manifestacije obustave. Višestruke modifikacije tretmana, a u cilju postizanja remisije i izbegavanja relapsa ili recidiva, zahtevaju brojni pacijenti, ako ne i većina njih. Uprkos svemu, ovi lekovi jesu neophodni u kliničkoj praksi, i precizno prilagođavanje tretmana antidepresivima i adjuvantnim lekovima od neprocenjivog je značaja u cilju postizanja optimalne efikasnosti sa minimumom neželjenih efekata. Dodatno, postoje očekivanja da bi novi lekovi sa brzim antidepresivnim dejstvom sličnim ketaminu mogli da budu uvedeni u skorijoj budućnosti, čime bi se prevazišao problem akutnog zbrinjavanja teških depresija.

Suicid se najčešće definira kao dobrovoljno ili namjerno samouništenje. Smatra se da je stopa suicida porasla za 60 % u posljednjih 50 godina. Najčešći način počinjenja suicida je vješanje i jednako je zastupljen u oba spola. Kod muškraca su češća samoubojstva vatrenim oružjem, dok žene najčešće biraju predoziranje. Kao čimbenici rizika najčešće se navode muški spol, starija životna dob (više od 65 godina), udovci, nezaposlene osobe, postojanje duševne bolesti. Također se navode prethodni pokušaji samoubojstva, trenutne suicidalne misli, društvna izolacija,a veoma je bitan komorbiditet sa nekog drugom bolesti (depresijom, shizofrenijom). Biološki čimbenici veoma su važni i razlog što se suicidalnost češće pojavljuje u određenim populacijama. Važno je promatrati i koncentraciju kolesterola i serotonina. Suicidalno ponašanje može se objasniti i putem modela dijateza-stres u kojem dolazi do interakcije psihijatrijskih, psiholoških i bioloških čimbenika s ranim traumatskim iskustvom. Psihijatrijski poremećaji utječu na razvoj suicidalnosti, osobito bipolarni afektivni poremećaj (BAP), ovisnost o alkoholu i depresija. Kod suicidalnih bolesnika često osoba uz dijagnozu osnovnog poremećaja ima elemente za dijagnozu još jednog ili više poremećaja te je stoga potrebno u postavljanje osnovne dijagnoze procijeniti i postojanje eventualnog komorbiditeta. Alkoholizam i zlouporaba droga najčešće su psihijatrijske bolesti i među vodećim uzrocima smrtnosti. Osobe sa shizofrenijom također su pod povećanim rizikom za suicidalno ponašanje. Učestalost pokušaja samoubojstva procjenjuje se na 25-50%. Suicidalnost je izrazito velik javnozdravstveni problem te je prevencija od velike važnosti, a podijeljena je na primarnu, sekundarnu tercijarnu razinu. Prevenciji suicida može se pristupiti na dva načina: prevencija usmjerena na visokorizičnu skupinu ili na cijelu populaciju. Ovisno o dijagnozi i etiologiji, potrebno je kontinuirano voditi brigu i spriječiti pokušaj suicida. Svaki pokušaj, čak i prijetnju, treba shvatiti vrlo ozbiljno. Najčešće sestrinske dijagnoze kod suicidalnih bolesnika su visok rizik za samoubojstvo i visok rizik za samoozljeđivanje.

Vodeći čimbenici rizika za agresivno ponašanje bolesnika sa shizofrenijom su antisocijalne osobine ličnosti, pozitivni simptomi u kliničkoj slici te ovisnost ili zlouporaba psihoaktivnih tvari. S ciljem analiziranja utjecaja i povezanosti kliničke slike i pojedinih simptoma shizofrenije na agresivno ponašanje uspoređivali smo skupinu agresivnih (N=60) i neagresivnih (N=60) muškaraca sa shizofrenijom. S obzirom da se u literaturi raspravlja o mogućoj zajedničkoj osnovi hetero-i autoagresivnosti, agresivni su ispitanici razdvojeni na heteroagresivnu (N=32) i suicidalnu skupinu (N=28). Prisutnost i intenzitet pojedinih simptoma shizofrenije ocijenili smo PANSS-om, stupanj heteroagresivnosti OAS (Overt Aggression Scale), a suicidalnosti C-SSRS (Columbia-Suicide Severity Rating Scale) i InterSePT (International Suicide Prevention Trial) ljestvicama. U heteroagresivnoj skupini značajno je viši ukupni PANSS te njegova pozitivna i opća podljestvica. Stupanj heteroagresivnosti u pozitivnoj je korelaciji s ukupnim PANSS-om i impulzivnošću, a u negativnoj korelaciji s depresivnošću i imperativnim halucinacijama. Stupanj suicidalnosti u pozitivnoj je korelaciji s depresivnošću i imperativnim halucinacijama, a u negativnoj s ukupnim PANSS-om, stupnjem heteroagresivnosti i impulzivnošću. Jedini je značajni prediktor izrazitog agresivnog ponašanja viši rezultat pozitivne podljestvice PANSS-a. Ovi rezultati upućuju na nužnost prepoznavanja pozitivnih simptoma shizofrenije kao značajnog čimbenika za pojavu agresivnost i s ciljem što ranijeg terapijskog djelovanja i sprečavanja agresivnih incidenata.

Cilj istraživanja je bila procjena suicidalnosti u bolesnika koji su oboljeli od depresivnog poremećaja u korelaciji sa suicidalnošću u bolesnika koji su oboljeli od depresije i nekog drugog psihičkog poremećaja i/ili tjelesne bolesti. Istraživanje je provedeno presječnom studijom među 100 bolesnika oboljelih od depresivnog poremećaja i depresivnog poremećaja u komorbiditetu s drugim psihičkim i tjelesnim bolestima koji su liječeni u Klinici za psihijatriju Vrapče, hospitalno i ambulantno od 1. siječnja do 1. svibnja 2015.godine. Dijagnoza depresije, ostalih psihičkih poremećaja i tjelesnih bolesti postavljena je sukladno dijagnostičkim kriterijima MKB-10 i DSM-IV. Za svakog pojedinog bolesnika iz uzorka, po primitku na bolničko liječenje ili po dolasku na ambulantni pregled, prikupljena su sociodemografska, hospitalna i klinička obilježja, dok se suicidalnost procjenjivala skalom za ocjenu rizika od suicida Sveučilišta Columbia (C–SSRS). Ispitanici su osim na mono i komorbidne dijagnoze depresije podijeljeni u četiri kategorije: oni koji boluju od depresije, oni koji uz depresiju imaju tjelesnu bolest, oni koji uz depresiju imaju psihički poremećaj i oni koji uz depresiju imaju tjelesnu bolest i psihički poremećaj (multipli morbiditet). Ispitali smo povezanost suicidalnih razmišljanja sa spolom i komorbiditetom, intenzitet i učestalost te razlike u pripremi, pokušaju, broju i načinu suicida. U odnosu na karakteristike suicidalnosti, posebno su proučavani bolesnici s pokušajem suicida, njih 39, kao ukupni uzorak i podijeljeni u kategorije. Istraženo je postoji li razlika u suicidalnom ponašanju, odnosno u riziku od pokušaja suicida kod osoba koje imaju samo depresiju i onih koji uz depresiju imaju tjelesnu bolest i /ili psihički poremećaj. Ovim istraživanjem postignut je važan rezultat, dokazano je da komorbiditet nije izuzetak nego pravilo čime se apostrofira važnost prepoznavanja komorbiditeta u kliničkoj praksi. U uzorku istraživanja, koji je limitiran malim brojem ispitanika, vidljivo je da samo 12% bolesnika ima depresivni poremećaj kao zasebnu dijagnozu. Istraživanjem je utvrđeno na razini apsolutnih brojeva i postotaka da je komorbiditet naša klinička stvarnost te da je suicidalnost povezana s brojem dijagnoza odnosno što je veći broj dijagnoza veći je rizik od suicidalnosti. Analiza uzorka s obzirom na pokušaj suicida pokazuje da je u uzorku bilo 39 depresivnih bolesnika koji su pokušali suicid. S obzirom na proporciju suicidalnih bolesnika u istraživanju, vidi se da se radi o prigodnom, ali premalom uzorku da bi dobiveni rezultati bili na razini statističke značajnosti. Međutim, dobiveni rezultati i trendovi u velikoj mjeri podupiru hipoteze provedenog istraživanja.

Vodeći čimbenici rizika za agresivno ponašanje bolesnika sa shizofrenijom su antisocijalne osobine ličnosti, pozitivni simptomi u kliničkoj slici te ovisnost ili zlouporaba psihoaktivnih tvari. S ciljem analiziranja utjecaja i povezanosti kliničke slike i pojedinih simptoma shizofrenije na agresivno ponašanje uspoređivali smo skupinu agresivnih (N=60) i neagresivnih (N=60) muškaraca sa shizofrenijom. S obzirom da se u literaturi raspravlja o mogućoj zajedničkoj osnovi hetero- i autoagresivnosti, agresivni su ispitanici razdvojeni na heteroagresivnu (N=32) i suicidalnu skupinu (N=28). Prisutnost i intenzitet pojedinih simptoma shizofrenije ocijenili smo PANSS-om, stupanj heteroagresivnosti OAS (Overt Aggression Scale), a suicidalnosti C-SSRS (Columbia-Suicide Severity Rating Scale) i InterSePT (International Suicide Prevention Trial) ljestvicama. U heteroagresivnoj skupini značajno je viši ukupni PANSS te njegova pozitivna i opća podljestvica. Stupanj heteroagresivnosti u pozitivnoj je korelaciji s ukupnim PANSS-om i impulzivnošću, a u negativnoj korelaciji s depresivnošću i imperativnim halucinacijama. Stupanj suicidalnosti u pozitivnoj je korelaciji s depresivnošću i imperativnim halucinacijama, a u negativnoj s ukupnim PANSS-om, stupnjem heteroagresivnosti i impulzivnošću. Jedini je značajni prediktor izrazitog agresivnog ponašanja viši rezultat pozitivne podljestvice PANSS-a. Ovi rezultati upućuju na nužnost prepoznavanja pozitivnih simptoma shizofrenije kao značajnog čimbenika za pojavu agresivnosti s ciljem što ranijeg terapijskog djelovanja i sprečavanja agresivnih incidenata.

Suicid, ili samoubojstvo, je radnja ili čin svjesnog i namjernog oduzimanja vlastitog života, a tu su blisko povezani i pojmovi suicidalnost i parasuicid. Suicidalnost je želja ili potreba osobe da počini suicid, dok je parasuicid pokušaj suicida u kojem nije postojala prava želja da se on i izvrši, to je neverbalni pokušaj za komunikacijom i prenošenje neke poruke okolini. Mnogostruki su faktori koji povisuju rizik za suicidom, kao što su psihijatrijski poremećaji, zlouporaba droga, razne kulturološke i sociološke situacije, zlostavljanje, čak se smatra da i geni nose određenu ulogu. U zadnje vrijeme se ne smije zaboraviti na medije koji imaju veliki utjecaj na mlađe generacije. Ratni veterani su također ugrožena skupina, zbog veće stope mentalnih poremećaja, kao što je PTSP. (17) Rat je najveća pošast koja može pogoditi ljudski rod, u njemu nema pobjednika. Zasigurno rat pridonosi većoj stopi pokušaja suicida, a samim time i izvršenja. Kako je dostupnost vatrenog oružja u ratno doba značajno veća, tako je i stopa suicida vatrenim oružjem uvećana. U Primorsko- goranskoj županiji suicid vatrenim oružjem je izvršilo 172 ljudi u razdoblju od 1982. do 2005. godine. Suicide is an act of conscious and deliberate ending of own life. Terms suicidality and parasuicide are closely related. Suicidality is a desire or need of a person to commit suicide, while parasuicide refers to attempt in which there was no real desire of executing, it is nonverbal communication attmept to transfer a message. Factors that affect the risk of suicide includedrug misuse, psychiatric disorders, cultural and social situations, abuse, family and social situations, and genetics. Media most not be forgotten as big influence on younger generations. War veterans have a higher risk of suicide due in part to higher rates of mental illness and physical health problems related to war. War is greatest evil that can strike human kind, in which there are no winners. Certainly war contributes to higher rate of suicide attempts, including successful executions. Availibility of firearms is significantly greater in wartime, so is the rate of firearm suicides. In Primorsko- goranska county suicide was commited by 175 people between 1982. and 2005.

Na temelju podataka Svjetske zdravstvene organizacije, svakih 40 sekundi jedna osoba na svijetu oduzme si život. Broj onih koji pokušaju, ali u tome ne uspiju, dvadest je puta veći. Procjenjuje se da je suicid među tri najčešća uzroka smrti u dobnoj skupini od 15 do 44 godine. Suicidalno ponašanje najčešće se javlja u okviru depresije, ovisnosti o drogama i alkoholu te kod drugih psihičkih bolesti. Jedan od ključnih prediktora suicida je beznađe (Beck, 1989), tj. pogled na suicid kao jedini izlaz iz teške situacije. Negativan pogled na sebe i budućnost, želja da bol i patnja prestanu uz vjerovanje da je smrt poželjnija od života, bitne su karaktertike suicidalnih osoba na kojima se radi u kognitivno-bihevioralnom tretmanu. Edukacija stučnjaka za mentalno zdravlje ključni je društveni korak u prevenciji suicida. Međutim, tema suicidalnosti slabo je pokrivena na studijima pomagačkih zanimanja u Hrvatskoj. Obično se obrađuje u okviru teme o depresiji i uglavnom se bazira na teorijskim informacijama. Glavni je problem nedostatak praktičnih smjernica, a posljedično i vještina za rad s ovom populacijom. Svrha ovog istraživanja jest provjeriti kakvima stručnjaci za mentalno zdravlje procjenjuju svoje znanje i vještine za rad sa suicidalnim osobama, kao i s kakvim se teškoćama najčešće susreću oni stručnjaci koji su imali doticaj s ovom populacijom. U tu je svrhu Upitnikom teškoća pri intervencijama kod suicidalnih ponašanja – verzija za psihologe i liječnike ispitano 230 psihologa i liječnika, polaznika različitih stupnjeva edukacije iz bihevioralno- kognitivnih terapija te akreditiranih bihevioralno-kognitivnih terapeuta iz različitih krajeva Hrvatske. Upitnik se sastoji od tri dijela: 1. profesionalne i sociodemografske karakteristike, 2. kontakt sa suicidalnim ponašanjima u kliničkoj praksi te 3. procjena učestalosti različitih vrsta teškoća kroz 32 čestice. Rezultati ukazuju da velik broj stručnjaka svoja znanja i vještine za rad sa suicidalnim osobama percipira nedovoljnima, a često se ne osjećaju ni kompetentnima identificirati suicidalnog klijenta. U radu će se prikazati teškoće koje stručnjaci najčešće doživljavaju u radu sa suicidalnim osobama, razlike u tim teškoćama s obzirom na radno iskustvo i druge karakteristike, te će se raspraviti o praktičnim implikacijama uvođenja edukacije iz područja suicidologije za stručnjake za mentalno zdravlje.

Poremećaj središnje homeostaze monoamina, kao podloga različitih psihijatrijskih poremećaja, pa tako i poremećaja ličnosti i suicidalnog ponašanja, utječe na metabolizam lipida i aktivnost monoaminooksidaze tipa B (MAO-B) i koncentraciju serotonina (5-HT) u trombocitima. Cilj istraživanja je bio odrediti utjecaj promijenjene homeostaze središnjih monoamina na metabolizam lipida te aktivnost MAO-B i koncentraciju 5-HT u trombocitima bolesnica s poremećajem ličnosti sa i bez suicidalnog ponašanja te ih usporediti s vrijednostima izmjerenim u zdravim kontrolnim ispitanicama. Metode: Lipidne frakcije i trombocitni pokazatelji određeni su u uzorcima krvi ispitanica laboratorijskim i spektrofluorimetrijskim metodama. Rezultati su obrađeni pomoću analiza varijance, Tukeyovog testa, Student t-testa, regresijske analize i Spearmanovog koeficijenta korelacije. Rezultati: Koncentracija ukupnog kolesterola značajno je snižena u suicidalnih bolesnica u odnosu na kontrolne ispitanice, koncentracija trombocitnog 5-HT i LDL-a značajno je snižena u suicidalnih i nesuicidalnih bolesnica u odnosu na kontrolnu skupinu, a koncentracija triglicerida značajno je povišena kod nesuicidalnih bolesnica u odnosu na kontrolnu skupinu. Trombocitni 5-HT bio je značajno povezan s kolesterolom i LDL-kolesterolom. Zaključak: Koncentracije trombocitnog 5-HT i LDL-kolesterola mogle bi poslužiti kao indikatori poremećaja ličnosti, dok je koncentracija ukupnog kolesterola jedini periferni pokazatelj koji razlikuje suicidalne i nesuicidalne ispitanice te bi mogao poslužiti kao potencijalni marker suicidalnosti. Rezultati upućuju da je smanjena periferna monoaminska funkcija, povezana s kolesterolom, karakteristična značajka poremećaja ličnosti. The disruption of central monoamine homeostasis, as the basis of personality disorders and suicidal behaviour, affects lipid metabolism and monoamine oxidase type B (MAO-B) activity and serotonin (5-HT) concentration in platelets. Aim was to determine the influence of this altered homeostasis on lipid and platelet markers in female personality disorder patients with and without suicidal behaviour and to compare these markers with values in healthy control women. Methods: Lipid fractions and platelet markers were determined in blood samples of subjects with standard laboratory and spectrofluorimetric methods. Results were evaluated with analysis of variance, Tukey test, Student t-test, regression analysis and Spearman coefficient of correlation. Results: Serum total cholesterol was significantly lower in suicidal patients compared to control subjects, concentration of platelet 5-HT and LDL-cholesterol was significantly lower in suicidal and nonsuicidal patients compared to controls, and concentration of triglycerides was significantly higher in nonsuicidal patients compared to controls. Platelet 5-HT was significantly positively correlated with cholesterol and LDL-cholesterol. Conclusion: The concentration of platelet 5-HT and LDL cholesterol could serve as indicators of personality disorders, while serum total cholesterol, which is the only peripheral indicator that distinguishes suicidal and nonsuicidal patients, could serve as a potential indicator of suicididality. The results suggest that the reduced peripheral monoamine function, associated with cholesterol, is a characteristic feature of personality disorders.

Suicidalnost u populaciji psihijatrijskih bolesnika

Backgrounds and aims: Trigeminal neuralgia (TN), also known as Tic Douloureux, Fothergill Disease, Trifacial Neuralgia and “The Suicide Disease” is a disorder of the fifth cranial nerve characterized by attacks of intense, stabbing pain affecting one side of the face.The exact cause of trigeminal neuralgia is still not fully understood. Although there is a little evidence that patients with TN are more likely to commit suicide, the name “Suicide Disease” has been used because trigeminal neuralgia can cause agonizing pain and many (more than 100) years ago there was little that could be done to relieve this pain. Patients and methods: A total of 30 TN patients with 6 months or longer in duration of pain (15 female and 15 male) and 30 pain-free ageand gender-matched controls (15 female and 15 male) were examined. A standardized diagnostic protocol was applied to all of them, consisting of the following: 1) demographic data and estimation of overall pain on the visual analog scale (VAS) in the time of evaluation and through the month before ; 2) evaluation of presence of neuropatic pain measured by Leeds assessment of neuropathic signs and symptoms (LANNS) ; 3) evaluation of emotional status using the Beck Depression Inventory II with special interest of the question about suicidality. Results: The intensity of facial pain ranged from VAS 3 to VAS 10 beeing slightly higher in the group of female patients suffering from significant level of depression as well as in the group of male patients suffering from moderate depression. Significant level of depression were documented in 6, 67% of both female and male patients, moderate in 40, 0% of both female and male patients and low level of depression in 46, 67% female and 53, 33% of male patients. 6.67% of female patients and whole control group did not show depressive symptoms . There is no male patient with any kind of positive answer about suicidal tendency. Only one female patient with low level of depression informed us about suicidal ideas but lack of intent to commit a suicide. Two female patients did not answered to the question about suicide for reasons about which we can only speculate. Conclusions: Our preliminary results show strong corellation between chronic TN and depression. It seems that occurence of depression does not depend of the severity of pain but of the exsistence of chronic pain syndrome per se. Degree of suicidality measured among our TN sufferers did not show correlation strong enough to justify the old name of the disease as “The Suicide Disease“.

Agresivno ponašanje se može promatrati kao agresivnost usmjerena prema sebi (suicidalnost) ili prema drugima (heteroagresivnost). Jedan i drugi oblik takvog ponašanja često susrećemo kod bolesnika sa shizofrenijom. U nastojanju da se prevenira agresivnost tih bolesnika, traženi su različiti pokazatelji takvog ponašanja: klinička slika, komorbiditet, ranije agresivno ili suicidalno ponašanje, demografske osobine. Ovo ispitivanje je obuhvaćalo muškarce kojima je shizofrenija dijagnosticirana premaMKB X kriterijima. Podijeljeni su u agresivnu (heteroagresivni i suicidalni) (N=60) i kontrolnu (bez uočene agresivnosti) skupinu (N=60). Cilj ovog istraživanja bio je usporediti demografske osobine suicidalnih i heteroagresivnih bolesnika s kontrolnom skupinom, koji su liječeni u Klinici za psihijatriju Vrapče tijekom 2009. i 2010. godine. Stupanj agresivnosti odreĎivalo se ovim ocjenskim ljestvicama: OAS (engl. Overt Agression Scale), C- SSRS (engl. Columbia-Suicide Severity Rating Scale) i InterSePT (engl. International Suicide Prevention Trial). Dobiveni rezultati su pokazali da se suicidalna skupina ističe najvišom naobrazbom (s visokom stručnom spremom 14, 3% ; p=0, 031), podrškom okoline (85, 7% ; p=0, 006), češće su roditelji (28, 6% ; p=0, 010) i češće su zastupljeni u urbanoj populaciji (89, 3% ; p=0, 03). U kontrolnoj skupini je značajno manje rastavljenih (3, 3% ; p=0, 046) u odnosu na heteroagresivnu i suicidalnu skupinu.

U poster prezentaciji se daje pregled aktualnih saznanja o utjecaju trauma na suicidalna ponašanja djece i mladih, uzimajući u obzir kapacitete djece za nošenje sa stresnim događajima, negativnim iskustvima i emocijama koje se u takvim slučajevima mogu javiti, vrsti doživljene traume i komorbiditetnim faktorima. Također, autori kao pitanje postavljaju i razumijevanje ozbiljnosti suicidalnih razmišljanja kod djece od strane odraslih, imajući u vidu da se načini samoozljeđivanja kod djece razlikuju od onih kod adolescenata, pri čemu se takva ponašanja mogu protumačiti kao nesretan slučaj, te razmatraju mogućnosti da je prisutnost i učestalnost suicidalnosti kod djece podcijenjena i zanemarena (75% roditelja djece koja su iskazivala suicidalne ideje navodi kako nisu bili svjesni ovog problema kod svoje djece). Prikazan je pregled istraživanja koja govore u prilog povezanosti doživljenog fizičkog i/ili psihičkog zlostavljanja sa suicidalnim razmišljanjima mladih, pri čemu je samoozljeđivanje prepoznato kao faktor rizika za suicide adolescenata, kao privremena metoda suočavanja s traumom kada ne pronalaze drugi način nošenja s psihološkom boli, te kao poziv u pomoć kada u okolini ne prepoznaju osobe koje ih razumiju ili primjećuju njihovu patnju. Osim toga, autori navode nalaze da, kod djece kod koje se u predpubertetu jave suicidalna ponašanja, postoji čak 6 puta veći rizik za pokušaj zlostavljanja u djetinjstvu i suicidalnošću u odrasloj dobi (osam do trinaest puta veći rizik za suicidalno ponašanje u odrasloj dobi u odnosu na osobe koje nisu bile izložene spolnom zlostavljanju u djetinjstvu). Nadalje, prikazan je i snažan utjecaj međuvršnjačke agresije na javljanje suicidalnih ponašanja kod mladih, kako kod žrtava, tako i kod počinitelja. S obzirom da i neposredna suicidalnost i ona koja se javi kasnije u životu mogu biti povezane sa zlostavljanjem, autori naglašavaju kako anamneza o iskustvu eventualne zlostavljanosti treba biti integrirana u procjenu auicidalnosti i planiranje tretmana djece i mladih.

Cilj istraživanja: Ciljevi ovog istraživanja bili su ispitati pojavnost autoagresivnih radnji, faktore povezane s autoagresivnošću (emocionalne, obiteljske i socijalne) te utjecaj obiteljske kohezije na autoagresivnost, depresivnost i impulzivnost. Nacrt studije: Opservacijsko, presječno istraživanje Ispitanici i metode: Istraživanje je provedeno na srednjoškolskom uzorku na području Zagreba i obuhvatilo je 701 učenika oba spola u dobi od 14 do 19 godina. Za pribavljanje osnovnih demografskih podataka, a time i mjerenje obiteljskih i socijalnih čimbenika, korišten je Strukturirani upitnik s demografskim i obiteljskim podacima. Za ispitivanje autoagresivnosti Skala autoadestruktivnosti (SAD) i dio Izvješća za mlade od 11 do 18 godina (Achenbach) kojim su zajedno sa Upitnikom ljutnje kao stanja i osobine ličnosti – 2 (STAXI-2) i Beckovim upitnikom depresivnosti (BDI) ispitani emocionalni čimbenici, dok je kao mjera obiteljske kohezivnosti korišten Upitnik obiteljske prilagodljivosti i kohezivnosti FACES-III. Rezultati: Dobiveni su podaci o pojavnosti pojedinih autoagresivnih radnji kod adolescenata. U ispitivanju emocioanlnih čimbenika povezanih s autoagresivnošću dobivene su razlike po spolu: djevojke su sklonije autoagresivnosti od mladića (t(565)=-3.385 ; p=0.001) i u većoj mjeri izražavaju anksioznost (t(640)=-6.562 ; p

Cilj istraživanja Cilj istraživanja bila je procjena utjecaja nezadovoljstva tijelom, pretilosti i koncentracije serotonina na pokušaj suicida u ispitanica oboljelih od BAP-a. Nacrt studije Ispitivanje je provedeno presječnom studijom među bolesnicama s dijagnozom BAP-a koje su liječene u PB ''Sveti Ivan'' u Zagrebu. Ispitanice su određivanjem indeksa tjelesne mase (BMI) raspodjeljene u dvije skupine: ispitivanu (BMI>30), pretile ispitanice ; i kontrolnu skupinu (BMI od 18 do 25), ispitanice prosječne tjelesne težine. Ispitanici i metode Skupinu ispitanica činile su pacijentice u fazi remisije bipolarnog afektivnog poremećaja u dobi od 18 do 65 godina. Određivanjem BMI odgovarajućom formulom rasporedile su se u ispitivanu ili kontrolnu skupinu, nakon čega se odredila koncentracija serotonina u trombocitima. Potom su ispitanice ispunile dva upitnika: Test shematske percepcije (Figure Rating Scale) kojim se procjenjivalo nezadovoljstvo tijelom, i Modificiranu Beckovu ljestvicu suicidalnosti kojom se procjenjivao intenzitet suicidalnosti. Rezultati Između pretilih ispitanica i ispitanica prosječne tjelesne težine dobivene su slične vrijednosti trombocitnog serotonina, kao i utjecaja pretilosti na pokušaj i intenzitet suicida. Nađeno je da se pretile ispitanice i ispitanice prosječne tjelesne težine oboljele od BAP-a razlikuju u odnosu na nezadovoljstvo tijelom. S povećanjem indeksa tjelesne mase, povećava se i nezadovoljstvo tjelesnim izgledom. Osim toga, utvrđena je i statistički značajna razlika u intenzitetu suicidalnosti prema Beckovoj ljestvici s obzirom na zadovoljstvo tjelesnim izgledom. Zaključak Značajna korelacija između nezadovoljstva tjelesnim izgledom i intenziteta suicidalnosti prema Beckovoj ljestvici intenziteta suicidalnosti, upućuje na mogućnost da bi procjena nezadovoljstva tijelom mogla biti prediktor suicidalnosti kod pacijentica oboljelih od BAP-a u svakodnevnom kliničkom radu. Istraživanjem je djelomično potvrđena hipoteza rada. Potvrđeno je da nezadovoljstvo tijelom, odnosno njegov intezitet predstavlja prediktor suicidalnosti kod pacijentica oboljelih od BAP-a. U odnosu na pretilost nije potvrđena hipoteza da bi pretilost bila prediktor suicidalnosti, no djelomično se može smatrati da je i potvrđena jer je nađena statistički značajna razlika između nezadovoljstva tijelom u odnosu na tjelesnu težinu. Dakle, kod pretilih je nađeno statistički značajno više nezadovoljstvo tijelom kao i veći intenzitet nezadovoljstva tijelom, a koji su potvrđeni kao prediktor suicidalnosti.

Agresivno ponašanje se može promatrati kao agresivnost usmjerena prema sebi (suicidalnost) ili prema drugima (heteroagresivnost). Jedan i drugi oblik takvog ponašanja često susrećemo kod bolesnika sa shizofrenijom. U nastojanju da se prevenira agresivnost tih bolesnika, traženi su različiti pokazatelji takvog ponašanja: klinička slika, komorbiditet, ranije agresivno ili suicidalno ponašanje, demografske osobine. Ovo ispitivanje je obuhvaćalo muškarce kojima je shizofrenija dijagnosticirana premaMKB X kriterijima. Podijeljeni su u agresivnu (heteroagresivni i suicidalni) (N=60) i kontrolnu (bez uočene agresivnosti) skupinu (N=60). Cilj ovog istraživanja bio je usporediti demografske osobine suicidalnih i heteroagresivnih bolesnika s kontrolnom skupinom, koji su liječeni u Klinici za psihijatriju Vrapče tijekom 2009. i 2010. godine. Stupanj agresivnosti odreĎivalo se ovim ocjenskim ljestvicama: OAS (engl. Overt Agression Scale), C-SSRS (engl. Columbia-Suicide Severity Rating Scale) i InterSePT (engl. International Suicide Prevention Trial). Dobiveni rezultati su pokazali da se suicidalna skupina ističe najvišom naobrazbom (s visokom stručnom spremom 14, 3% ; p=0, 031), podrškom okoline (85, 7% ; p=0, 006), češće su roditelji (28, 6% ; p=0, 010) i češće su zastupljeni u urbanoj populaciji (89, 3% ; p=0, 03). U kontrolnoj skupini je značajno manje rastavljenih (3, 3% ; p=0, 046) u odnosu na heteroagresivnu i suicidalnu skupinu.

Suicidalnost u oboljelih od depresivnog poremećaja u kontekstu komorbiditeta

U ovom radu je prikazan slučaj pacijentice oboljele od atipične depresije, s prekomjernom dnevnom pospanošću, koja je predstavljala suicidalni ekvivalent. Pacijenti koji pate od depresivnosti i poremećaja spavanja mogu imati i povećan rizik za suicidalnost, pa na njih treba obratiti povećanu pozornost. Područje suicida kao sredstva za rješavanje nesvjesnih mentalnih konflikata i bijega od prepreka iz stvarnosti, uključuje i spavanje i dnevnu pospanost koji mogu predstavljati oblik "privremenog samoubojstva".Autori preporučuju hipersomiju i druge poremećaje spavanja tretirati kao potencijalni rizični faktor za suicidalno ponašanje.

Pokušaj suicida na području Virovitičko-Podravske županije

Pojmovi saoozlijeđivanje, parasuicidalno ponašanje i pokušaj suicida, često se poistovjećuju kao izraz agresije prema vlastitom tijelu i osobi, s ciljem samouništenja. Međutim, radi se o različitim oblicima ponašanja, sa specifičnim predisponirajućim i precipitirajućim faktorima, biologijskom i psihodinamskom pozadinom te drugačijim motivima i ciljevima. U ovom radu prikazan je 40-godišnji bolesnik koji j eliječen pod dijagnozom Krizno stanje, Namjerno samootrovanje psihoaktivnim tvarima, Zlouporaba alkohola, Narcistični poremećaj osobnosti. samoozlijeđivanje i samootrovanje psihofarmacima i alkoholom shvaćeni su kao izraz manipulacije okolinom te vid izbjegavanja životnih problema i obveza, obzirom na tada aktualne frustracije u obitelji i na poslu.