Search

Knjiga se bavi suvremenom raspravom o odnosu uma i tijela. Ova rasprava poprima svoj moderan oblik tijekom 17. stoljeća u radovima Renéa Descartesa. Stoga se u knjizi pregled ovih tema započinje razmatranjem znanstvene slike svijeta koja poprima novi oblik u Descartesovo vrijeme i načina na koji Descartes počinje razmišljati o prirodi uma i njegovom mjestu u svijetu. U knjizi se pokrivaju najvažnija stajališta u suvremenoj filozofiji uma i njihove argumente, odnosno protuargumente. Važna teza knjige je da su suvremene debate i dalje pod velikim utjecajem Descartesove argumentacije, naročito kada razmišljamo o prirodi svjesnih mentalnih stanja.

Unter dem Begriff Biologismus verstehen wir die Anwendung strikter wissenschaftlicher biologischer Maßstäbe und Begriffe auf die Gebiete, die nicht (oder nicht primär) durch die Dominanz biologischer Verhältnisse bezeichnet werden. Die Annahme des biologistischen Determinismus (etwa in der soziobiologischen Variante) resultiert notwendigerweise mit der Auffassung, dass die Kultur durch die biologischen Gesetze determiniert wird. Als Antithese zu einem solchen Reduktionismus stellt sich der Kulturalismus heraus, d. h. die Betonung des Vorrangs kultureller Determinanten im Prozess der Bildung der Kultur und der menschlichen Welt überhaupt. In diesem Beitrag wird bewiesen, dass ein solcher Kulturalismus nur die falsche Alternative zum Biologismus ist. Die menschliche Welt kann auf angemessene Weise nur dann begriffen werden, wenn alle relevanten Dimensionen ihrer Gestaltung in Betracht gezogen werden. Die Voraussetzung dafür ist die Befreiung von allen reduktionistischen Versuchungen., Pod biologizmom se ovdje podrazumijeva primjena striktno biologijskih znanstvenih kriterija i pojmova na područja koja nisu obilježena (ili nisu primarno obilježena) dominacijom biologijskih relacija. Prihvaćanje biologističkog determinizma (primjerice u sociobiologijskoj varijanti) nužno bi rezultiralo razumijevanjem kulture kao determinirane zakonomjernostima biologije. Kao antiteza tom redukcionizmu ispostavlja se kulturalizam, tj. naglašavanje primata kulturnih determinanti oblikovanja kulturnih tvorbi i ljudskog svijeta u cjelini. U radu se dokazuje kako takav kulturalizam predstavlja lažnu alternativu biologizmu te se ljudski svijet primjereno može pojmiti samo ako se na adekvatan način uzmu u obzir sve relevantne dimenzije koje ga oblikuju, što pretpostavlja oslobađanje od svih iskušenja redukcionizma.

Cilj je ovoga rada analizirati odabrane pjesme Petra Gudelja u kontekstu tzv. „nove“ usmenosti. Predmetni korpus uključuje novije zbirke: Imotska knjiga (2017.), Sve što si donio iz planine (2012.), Pelazg na mazgi (2004.) uz dodatne primjere iz starijih uradaka poput Golubice nad jamama (sabrane pjesme, 1993.) te zbirke Europa na tenku (1987.). Rezultati analiziranja i interpretiranja pokazali su da samorodni opus Petra Gudelja karakterizira interferencija usmene književnosti i pisanoga medija pri čemu usmena književnost dobiva novu dimenziju. Prevrednovanjem leksika, stila i formi karakterističnih za djela usmene književnosti i njihovim stavljanjem u novi/pisani medij, u novi/aktualni kontekst, Gudelj usmenoj književnosti daje autorsku notu, pritom se ne oslanjajući na suvremene hrvatske periode i pokrete. Tako ovaj prostorni pjesnik čuva i – usudimo se reći – popularizira usmenu književnost u postmodernom dobu ukazujući na trajnu, pa i antropološki promatranu, neraskidivu vezu čovjeka i zemlje.

Tekst razmatra neke varijante zauzimanja metafilozofijske pozicije koje po samorazumijevanju nisu i "poslije filozofije".

U ovom se radu ispituju mogućnosti i granice metafilozofijskog pristupa redukcionizmu. Korijen metodologijskog i epistemologijskog redukcionizma nalazi se u metafizičkom redukcionizmu. Metafizički redukcionizam proizlazi iz apsolutizacije nekog entiteta ili područja (te dovodi do ontologizma, gnoseologizma, antropologizma ili antropocentrizma, ili pak do biocentrizma, geocentrizma, teocentrizma, scijentizma, naturalizma, fizikalizma, itd.) a događa se podjednako i u metafizičkim i u verbalno antimetafizičkim orijentacijama i filozofijskim školama. Bitak, zbiljnost, svijet ili kozmos svedeni su na jedan apsolutizirani entitet, što izravno ili posredovno, izričito ili prešutno, rezultira redukcijom metodologije na zahvaćanje onih dimenzija zbilje koje proizlaze iz izvornog metafizičkog (i/ili deklarativno antimetafizičkog) redukcionizma. Kao primjer takva metodologijskog redukcionizma može se navesti inzistiranje na kvantitativnim pokazateljima u području društvenih, pa i humanističkih znanosti, zasnovano na uvjerenju da se samo brojčanim odnosima može zahvatiti zbiljnost ljudskog svijeta. Propituju se neke smislene strategije nadmašivanja granica metodologijskog redukcionizma, te se daju elementi analize unutarnjih nedosljednosti i protuslovlja raznih vrsta redukcionizma.

Razvoj suvremenih znanstveno-tehničkih postignuća nedvojbeno je doveo čovječanstvo do velikih promjena i poboljšanja životnih uvjeta na Zemlji. Svaka tehnologija postaje prilika za poboljšanje čovjeka. No, u tome nije novost promatramo li povijest razvoja tehnika i tehnologija. Novost se pojavljuje u trenutku kada eksponencijalni razvoj tih tehnologija postaje prilika za umreženje raznih tehnoloških grana (nanotehnologija, biotehnologija, informatičke i kognitivne znanosti – NBIC) pod vodstvom novog pokreta zvanog transhumanizam. Premda je to pokret mnogostrukog značenja (jer čas promiče poboljšanje čovjeka pomoću suvremenih tehnologija, čas želi okončati sve moguće ljudske granice, čas želi uspostaviti utopijsko društvo ravnopravnosti, čas se smatra religioznim pokretom bez transcendencije, čas obećava besmrtnost), važno je primijetiti da ne gleda na tehnologije kao prilike za poboljšanje životnih uvjeta, već sredstva za nadilaženje prirode, za preoblikovanje, poboljšanje i nadograđivanje čovjeka sve do stvaranja novog više nego ljudskog „čovještva“. Fizičko-morfološki, psihičkokognitivni nedostatci, proces starenja, više nisu prihvatljive i samorazumljive dinamike ljudskog života, već granice koje treba po svaku cijenu nadilaziti i u konačnici „eutanazirati“ samu smrt, najveću čovjekovu neprijateljicu. Spajanjem tih tehnologija s medicinom događa se paradigmatska promjena u samom poimanju ljudskog rađanja, razvoja i starenja. Stoga globalna tehnološka medikalizacija ljudske egzistencije, s jedne strane, se nameće kao znak napretka, dok s druge strane, budi neopisiv nemir i neizvjesnost. Tehnologija nije više kao pomoćno sredstvo, već zbiljnost koja je postala sebi svrhom zahvaljujući utjecaju sekularnih i relativizirajućih ideja o etici. Polako se gubi svijest o objektivnoj moralnosti i etičnosti u znanstveno-tehničkim istraživanjima. Ovdje se rađa etički relativizam, duh korisnosti i vladavina materijalističko-redukcionističkog poimanja čovjeka, a sama je etika lišena transcendencije. Način ophođenja sa životom sve više ostavlja dojam da je čovjek promašeno iskustvo koje treba popraviti, poboljšati i dovoditi do novog stanja, tj. transhumanog, odnosno posthumanog. Takvo ophođenje zadire u samu ontološku i identitetsku dimenziju čovjeka čija je narav svedena na puku evolucijsku činjenicu bez uporišta i konzistentnosti. Transhumanističke i posthumanističke ideologije odriču se ontologije subjekta, tiho i snažno nameću neku drugu antropologiju, odnosno vode ka post-antropologiji. Želja da se otkupljenje i blaženstvo čovjekova tijela događa po tehnologijama (o)stavlja ga u tjeskobu iz koje se ne može izvući bez Boga Stvoritelja i Otkupitelja. U takvoj dinamici, jasno je da se transhumanističko poimanje ljudske osobe nužno odudara od tradicionalne filozofsko-teološke koncepcije. Naime, transhumanistički antropološki model vidi čovjeka kao otvoreni sustav podložan raznim promjenama i manipulacijama pomoću tehnologija. Time čovjek ulazi u logiku proizvodnje i posljedično zastarjelosti. Teološko-bioetička antropologija postaje okosnica koja poziva na praćenje razvoja i osoba, na ispravno vrjednovanje ljepote ljudskog života unatoč patnjama, poteškoćama, hendikepima. Zdravlje i tehnologija potrebni su čovjeku, ali u novoj trasnhumanističkoj konstelaciji i koncepciji, zdravlju i tehnologiji je potreban izgrađen čovjek. U svjetlu tradicije crkvenog Učiteljstva i teoloških promišljanja, ovo doktorsko istraživanje nastoji aktualizirati drevne, nepresušne i nepovredive istine o čovjekovom dostojanstvu, o njegovoj otajstvenoj stvorenosti na sliku Božju, o njegovoj oslobađajućoj ovisnosti o Stvoritelju, o njegovoj nesvodivosti na puku materiju, o ljepoti i vrijednosti njegovih prirodnih granica, o stupovima čovječnosti kao što su čovjekovo „nadnaravno“ porijeklo i horizont, njegova drugost. Glavni izvor istraživanja ostaje objava dana u Svetom pismu, osobito u njenoj punini u osobi Isusa Krista, pravoga i savršenog čovjeka. Tehnološki skok kojim transhumanizam želi stvoriti hibridnog „čovjeka“, pokazatelj je gubitka smisla za život, i odraz unutarnjeg nezadovoljstva i umora. Teologija i bioetika nanovo su pozvane u takvoj tehnološkoj kulturi aktualizirati spomenute istine o čovjeku, jer je glavni izazov prije svega spasiti čovjeka, a to iziskuje integralnu ljudsku ekologiju i etiku granice.

Poput "svjetla" ili "vatre", svijest je, kao termin, toliko neprecizan, zbunjujući i potencijalno višeznačan da, logično, ne pokazuje napretka u priskrbljivanju zadovoljavajuće neurofiziološke potke doli pridodavanja novih teorija i njihovih zagovornika. Čak ni u pragmatičnom kliničkoneurološkom smislu, nisu razjašnjeni ni kvalitativni ni kvantitativni limiti svijesti. S druge strane, u diskursu unutar društvenog i humanističkog područja, svijest ne prestaje "služiti svrsi", tj. biti propitivana kao osnova morala, planiranja, kreiranja novih ili nepostojećih sadržaja, mogućnosti komunikacije s drugima, namjere, razlučivanja istine od obmane, samosvijesti, sintetičkog promišljanja i zaključivanja, odabira kao katalizatora slobode, odgovornosti i kontrole, pažnje, pamćenja kao premošćivanja vremena, nijansiranog ponašanja kao odgovora na vanjske čimbenike i dr. Ovaj se prilog, dakle, može smatrati "pohvalom svijesti" kao umjetnom, dogovornom "slučajnom" konstruktu koji je, upravo svojom nepreciznošću, dao i daje značajan prinos sazrijevanju čovjeka kao intelektualnog bića., Like "light" or "fire", the consciousness as a term is so imprecise, confusing, and potentially polysemantic that it, logically, does not demonstrate any advancement in providing a satisfactory neurophysiological texture except adding new theories and their advocates. Even in the pragmatic clinical-neurological sense, cleared have been neither quantitative nor quantitative limits of consciousness. On the other hand, within the discourse in the framework of social sciences and humanities, consciousness does not ceed being "useful", i. e., being questioned as the base of morality, planning, creating new or inexisting contents, possibility of communication with others, intention, discerning thruth from deception, self-consciousness, synthetical pondering and concluding, choice as a katalyser of freedom, responsability and control, attention, memory as the spanning of time, nuanced behavious as a response to external factors, etc. This paper can thus be considered an "encomium to consciuosness" as an artificial, agreed "accidental" construct which, precisely by its impreciseness, have provided an important contribution to the maturing of man as an intellectual being.

Knjiga je skup više ili manje povezanih ogleda iz suvremene filozofije uma i kognitivne znanosti. Središnje pitanje knjige glasi: Jesu li problemi s kojima se susreću fizikalističke koncepcije uma dovoljan razlog da se neka varijanta dualizma razmotri kao ozbiljna alternativa fizikalizmu? Knjiga ne daje konačan odgovor na to pitanje, ali upućuje na neke konceptualne argumente koji bi, u kombinaciji s nekim interpretacijama empirijskih istraživanja mozga/uma, dualizam mogli učiniti manje neatraktivnom alternativom nego što se to obično misli. Glavne tematske cjeline: odnos intencionalnosti i svijesti ; fenomenalni sadržaj ili fenomenalni karakter ; status nesvjesnih mentalnih stanja ; nepojmovni sadržaj percepcije ; teorije svijesti višeg reda ; eliminativistički materijalizam ; dualizam i njegove inačice ; dualizam svojstava ; dvodimenzionalni argument ; argument iz znanja ; argument iz jednostavnosti ; mikrofizika i autonomnost mentalnog ; strojni funkcionalizam ; naturalistički skepticizam ; individuacija duša.

U ovom radu prikazujemo neke od poteškoća suvremenih crkvenih pokreta kao što su teološki redukcionizam, elitizam, zloupotreba karizmi i sl. Kao odgovor na te pastoralne izazove njima suprotstavljamo smjernice Učiteljstva Crkve, ponajprije iz dokumenata Drugog vatikanskog koncila, a potom i iz ostalih dokumenata Crkve koji naglašavaju sudjelovanje laika u društvu i u Crkvi. Te smjernice nam mogu poslužiti kao kriteriji za evaluaciju crkvenih pokreta, ali i kao pastoralni modeli za prevladavanje tih napetosti. Prava narav crkvenih pokreta očituje se kroz odgovornost, vjernost, zajedništvo i ljubav.

U ovom radu prikazujemo neke od poteškoća suvremenih crkvenih pokreta kao što su teološki redukcionizam, elitizam, zloupotreba karizmi i sl. Kao odgovor na te pastoralne izazove njima suprotstavljamo smjernice Učiteljstva Crkve, ponajprije iz dokumenata Drugog vatikanskog koncila, a potom i iz ostalih dokumenata Crkve koji naglašavaju sudjelovanje laika u društvu i u Crkvi. Te smjernice nam mogu poslužiti kao kriteriji za evaluaciju crkvenih pokreta, ali i kao pastoralni modeli za prevladavanje tih napetosti. Prava narav crkvenih pokreta očituje se kroz odgovornost, vjernost, zajedništvo i ljubav., This article presents some of the difficulties of modern Church movements such as theological reductionism, elitism, abuse of charisms etc. In response to these pastoral challenges they oppose the guidelines of the Magisterium of the Church, especially in the documents of the Second Vatican Council, and then from other Churche documents that emphasize the participation of the laity in society and in the Church. These guidelines can serve as criteria for the evaluation of the Church movements, as well as pastoral models to overcome these tensions. The real nature of Church movements is manifested through the responsibility, loyalty, unity and love.

In diesem Aufsatz werden Fragen über das Ende und den gegenwärtigen Sinn der Philosophie analysiert. Die traditionelle Philosophie als Metaphysik ist heute an ihr Ende angelangt. Doch die alten (aber auch neuen) philosophischen Fragen sind noch immer lebendig, die neu entstehende Welt hat noch keine relevante Frage übertroffen oder abgeschafft. Deswegen könnte diejenige Philosophie, die ihrer Berufung zur kompromisslosen Kritik alles Bestehenden treu bleibt, jenseits von jeglichem Dogmatismus, Reduktionismus und Relativismus, eine entscheidende Rolle für das Überleben der Menschheit spielen., U ovom članku analiziraju se pitanja o kraju filozofije i o današnjem smislu filozofije. Tradicionalna filozofija kao metafizika prispjela je danas do svojega okončanja. Ipak, stara (ali i nova) pitanja filozofije još su uvijek aktualna, novi svijet u nastajanju nije nadmašio niti ukinuo nijedno relevantno pitanje. Stoga bi ona filozofija koja ostaje vjernom svojem pozivu beskompromisne kritike svega opstojećega mogla – s onu stranu svakoga dogmatizma, redukcionizma i relativizma – imati odlučujuću ulogu za opstanak čovječanstva., This paper analyses the questions of the end and the contemporary meaning of philosophy. Traditional philosophy as metaphysics has today arrived to its end. However, old (but also new) questions in philosophy are still current, the emerging new world has not surpassed nor abolished any relevant question. Hence, the philosophy that remains faithful to its call of uncompromising critique of all that exists could have – beyond any dogmatism, reductionism, and relativism – a decisive role for the survival of humanity., Cet article analyse des questions relatives à la fin de la philosophie et au sens contemporain de la philosophie. La philosophie traditionnelle en tant que métaphysique touche aujourd’hui à sa fin. Néanmoins, d’anciennes (mais aussi de nouvelles) questions philosophiques restent d’actualité, le nouveau monde qui émerge n’a ni dépassé ni supprimé aucune des questions pertinentes. Ainsi, une philosophie qui resterait fidèle à sa vocation de critique intransigeante de tout existant pourrait – au-delà de tout dogmatisme, réductionnisme et relativisme – avoir un rôle déterminant dans la survie de l’humanité.

Prikaz tipa stajališta u filozofiji matematike, epistemologiji, etici i filozofiji uma

Objašnjava se redukcionizam kao dominantna doktrina u okviru filozofije znanosti i filozofiji uma.

U radu nastojimo da rekonstruišemo Kvajnove argumente usmerene protiv pojma analitičnosti i konvencionalističkog shvatanja logičkih istina. Na početku ćemo razmotriti neke od osnovnih ideja koje je Karnap, glavna meta Kvajnovih prigovora, zastupao u ovom kontekstu. Ovo će nam omogućiti da jasnije uočimo pozadinu Kvajnovih radova, kako onih ranijih u kojima je Karnap podvrgnut eksplicitnoj kritici, tako i onih kasnijih u kojima se Kvajn, naizgled, bavi problemima koji nisu neposredno u vezi sa prethodnim. Samo naizgled jer, kao što ćemo videti, postoji značajna sistematska dimenzija Kvajnove pozicije čije previđanje često dovodi do nerazumevanja nekih od njenih ključnih mesta. Videćemo da su za odbacivanje pojma analitičnosti ključni Kvajnov holizam kao i teza o neodređenosti prevođenja. Napuštanje ideje da su iskazi osnovni nosioci značenja kao i da se o značenjima može govoriti nezavisno od celokupne teorije, zajedno sa Kvajnovim bihejviorizmom, tako baca novo svetlo na probleme kojima se Kvajn sistematski bavio tokom čitave svoje karijere. The aim of this work is to offer a recontruction of Quine’s arguments directed against the notion of analycity and conventionalism about the logical truth. We start by investigating some of the ideas which Carnap, the main target of Quine’s attacks, held in this respect. This will enable us to make a firmer footing on the background of Quine’s papers, both early ones offering the critique of Carnap’s standpoint as well as later ones that allegedly, deal with problems not so tightly related to the ones mentioned before. This change of focus is only apparent, as we shall show that there is a significant systematic component of Quine’s thought which, if disregarded could lead us astray regarding some of the most important aspects of Quine’s position. We shall see that, regarding the rejection of the notion of analycity, Quine’s holism as well as his thesis of the indeterminacy of translation plays a prominent role. Forbearing the idea of propositions as the basic units of meaning, as well as the idea of a sensible talk about meaning independent of the complete body of a theory, coupled with Quine’s behaviorism, sheds new light on some of the problems Quine was facing during the whole course of his career.

Piter Rejlton je moralni realista, naturalistički kognitivista i redukcionista. On je realista u smislu da postoje moralne činjenice. Ove moralne činjenice su konstituisane prirodnim činjenicama. U tom smislu je Rejlton naturalistički realista. Međutim, da bi mogao da zastupa svoju realističku tezu on mora da pokaže da moralne činjenice imaju eksplanatornu funkciju, tj. da mogu da doprinose aposteriornim objašnjenjima nekih važnih odlika našeg iskustva. Ovaj uslov, koji se mora zadovoljiti da bi se s pravom mogao zastupati naturalistički realizam, on naziva generičkom strategijom naturalističkog realizma. U prvom delu ovog rada, pokazuje se na koji način Rejlton dokazuje da ova generička strategija važi u slučaju ne-moralne dobrote (non-moral goodness) i u slučaju moralne ispravnosti (moral rightness). U zaključku rada ću pokušati da pokažem da je jedna od najvećih zamerki koje se mogu uputiti Rejltonu neadekvatno objašnjenje vrednosnih standarda. Pored toga, njegovo stanovište ne pruža jasan odgovor na mnoga važna pitanja. Peter Railton is a moral realist, a naturalistic cognitivist, and a reductivist. He is a moral relist because he believes that moral facts exist. These moral facts are constituted by a complex set of natural facts (this is why Railton is a naturalistic realist). In order to make his naturalism plausible, Railton has to prove that moral facts (which are constituted by natural facts) can satisfy certain important conditions. Namely, he has to show that moral facts can have both explanatory and normative role. In the first part of this paper I shall attempt to demonstrate Railton's arguments with which he proves that these conditions are satisfied in the area of non-moral goodness and in the area of moral rightness. In the conclusion of this paper I shall attempt to show that the most serious argument against Railton's position is that Railton does not and cannot give a plausible answer to some very important questions about moral standards.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, švicarski je teolog Hans Küng izašao s tezom, da ako se želi stvoriti jedan globalni i dugoročni mir, moraju se uzeti u obzir velike svjetske religije. Svoja nastojanja Küng je u tom pogledu usmjerio na traženje zajedničkih etičkih osnova svim religijama. To nastojanje on je nazvao ´Projekt svjetski etos´. Njegove su glavne teze sljedeće: a. Nema napretka ljudskog roda bez svjetskog etosa ; b. Nema svjetskog mira bez religioznog mira ; c. Nema religioznog mira bez religioznog dijaloga. Osim početnog odobravanja Projekt svjetski etos je doživio i masivne kritike, kako u njem. tako i u eng. govornom području. U tom smjeru ide i ovo razmatranje. Budući da je sam članak podijeljen u dva dijela, autorov je cilj u prvom dijelu – koji uostalom vrijedi i kao uvodni – istaknuti prva dva problemska aspekta samog Projekta te time već na početku pokazati da sklopovi i nisu tako jednostavni kako si to sam autor Projekta želi. Ove prve dvije kritične točke Projekta su njegov odnos prema moralnom relativizmu, prilikom čega upravo temeljene slabost samog projekta postaju vidljive, te s tim u vezi Küngov problematični put poopćavanja u području morala.

Rad se bavi odnosom između Kranjčevićeva djela i života o kojem se dosta raspravljalo nakon izlaska knjige "Skriveni svijet Silvija Strahimira Kranjčevića". Pokušavajući odgovoriti na neke poticaje te rasprave, autor zagovara odbacivanje različitih redukcionizama koji su štetili razumijevanju Kranjčevićeva djela. Tekst se osvrće na tri takva redukcionizma: Matošev, Dvornikovićev i Krležin. Na toj pozadini podastri su još neki hermeneutički argumenti za tzv. "susretničko mišljenje", novom metodičkom okviru u pristupu Kranjčevićevoj korespondenciji, koji je predstavljen u "Skrivenom svijetu Silvija Strahimira Kranjčevića".

Glavna je tema rada svjedočanstvo kao izvor opravdanja i znanja. Autorica, vođena nekim novijim radovima o epistemološkom problemu svjedočanstva (u prvom redu radovima Snježane Prijić-Samaržija i Fredericka Schmitta), razmatra sljedeće teme i pozicije: socijalna epistemologija, socijalni korijeni racionalnosti, epistemički status svjedočanstva, tradicionalni epistemološki individualizam, testimonijski redukcionizam i antiredukcionizam, koeherentistički redukcionizam, evidencijalizam i epistemologija svjedočanstva, povjerenje, kontekstualna perspektiva.

Koje su mogućnosti čovjeka da preokrene putove razvoja prema mogućim civilizacijskim rješenjima, osnovno je pitanje na koje Fritjof Capra pokušava odgovoriti. Rad prikazuje na koji način Capra vidi krizu suvremenog društva i znanosti, te koje alternative vidi kao rješenja; njegov angažman pokazuje se u cjelini kao etički usmjeren na spoznaju načina odnosa u svijetu, čovjekove naravi i njegova najvišeg dobra, te je praktički usmjeren na razumijevanje konkretnog čovjekova opstanka. U radu se postavlja pitanje o mogućnosti uspoređivanja uvida istočnjačkih mistika i suvremenih fizičara, onako kako to radi Fritjof Capra, te na koje se probleme nailazi kada se metode, nekada udaljenih kultura, postavljaju kao relevantni učesnici naše svakodnevne prakse. Caprini uvidi u uzroke krize, analizom mehanicističko-znanstvenog pristupa i prikaz posljedica koje je takav pristup prouzročio, pogađaju u srž problema. Njegove opservacije i primjedbe na stanje u svijetu razložne su i korisne široj stručnoj publici. Međutim, njegovo viđenje izlaska iz krize, odnosno njezino rješenje ili nadvladavanje zapada u svojevrsni religijsko-znanstveni sinkretizam, s jedne strane, a s druge u scijentizam i konstruktivizam., This work questions the possibility of comparing the insights of eastern mysticism and modern physical science in a way of Fritjof Capra and also tries to present the problems of stating the methods of once distant cultures as relevant factors in our daily practice. While arguing for such comparison we face a lot of questions: are mysticism and modern physical science on different levels of reality; is there any sense in considering these levels “restricted”; are mysticism and modern physical science operating inside separated realms of reality with non-existent trans-level concepts and relations; – these being only a few questions opened by this perspectival comparison. In the last case, for example, if two realms of reality exist, one is opened to symbolic consciousness and linguistically expressible, and the other one is opened to non symbolic consciousness and linguistically non-expressible. Though this Capra’s approach is in many aspects obscure and questionable in substantive level, it, however, on methodological level completely fits into orientational frame of bioethics as multi-perspectival area.

Koje su mogućnosti čovjeka da preokrene putove razvoja prema mogućim civilizacijskim rješenjima, osnovno je pitanje na koje Fritjof Capra pokušava odgovoriti. Rad prikazuje na koji način Capra vidi krizu suvremenog društva i znanosti, te koje alternative vidi kao rješenja ; njegov angažman pokazuje se u cjelini kao etički usmjeren na spoznaju načina odnosa u svijetu, čovjekove naravi i njegova najvišeg dobra, te je praktički usmjeren na razumijevanje konkretnog čovjekova opstanka. U radu se postavlja pitanje o mogućnosti uspoređivanja uvida istočnjačkih mistika i suvremenih fizičara, onako kako to radi Fritjof Capra, te na koje se probleme nailazi kada se metode, nekada udaljenih kultura, postavljaju kao relevantni učesnici naše svakodnevne prakse. Caprini uvidi u uzroke krize, analizom mehanicističko-znanstvenog pristupa i prikaz posljedica koje je takav pristup prouzročio, pogađaju u srž problema. Njegove opservacije i primjedbe na stanje u svijetu razložne su i korisne široj stručnoj publici. Međutim, njegovo viđenje izlaska iz krize, odnosno njezino rješenje ili nadvladavanje zapada u svojevrsni religijsko-znanstveni sinkretizam, s jedne strane, a s druge u scijentizam i konstruktivizam.

Temeljni cilj članka je primijeniti općenitu tezu kontekstualizma kao teorije pripisivanja znanja na posebnosti epistmologije svjedočanstva i povjerenja. Kontektstualizam povjerenja je ponuđen kao pozicija koja optimalno usklađuje tradicionalno suprotstavljene teze redukcionizma i anti-redukcionizma.

Tekst predstavlja pogovor hrvatskome izdanju knjige Thomasa Nagela "Što sve to znači?" Ukratko su izložene najutjecajnije ideje Nagelove filozofije i njima suprotstavljena gledišta.

U ovom radu razmatraju se dvije vrste eliminativizama u filozofiji uma – eliminativistički materijalizam i funkcionalni eliminativizam. Pokazano je da, ustvari, zrela neuroznanost mora objasniti pojave označene pojmovima kao što su npr. »percepcija«, »um« ili »svijest« i da ti pojmovi nisu uvedeni već kao objašnjenja nečega. Svijest, na primjer, jest činjenica koju se treba objasniti i kao takva se ne može eliminirati. Za strojno funkcionalnu karakterizaciju funkcioniranja uma pokazano je kako je također neadekvatna da bi mogla iz znanosti i ontologije izbaciti svijest i svjesne mentalne procese., In this article, the author examines two kinds of eliminativisms in the philosophy of mind – eliminative materialism and functional eliminativism. He shows that mature neuroscience has to explain phenomena which are denoted by the concepts »perception«, »mind« or »consciousness« and that these concepts are not introduced as explanations of something. Consciousness, for example, is a factual phenomenon that should be explained and cannot be eliminated, by eliminative materialism or by functional eliminativism, as an explanandum and as a fact.

U ovom radu razmatraju se dvije vrste eliminativizama u filozofiji uma – eliminativistički materijalizam i funkcionalni eliminativizam. Pokazano je da, ustvari, zrela neuroznanost mora objasniti pojave označene pojmovima kao što su npr. »percepcija«, »um« ili »svijest« i da ti pojmovi nisu uvedeni već kao objašnjenja nečega. Svijest, na primjer, jest činjenica koju se treba objasniti i kao takva se ne može eliminirati. Za strojno funkcionalnu karakterizaciju funkcioniranja uma pokazano je kako je također neadekvatna da bi mogla iz znanosti i ontologije izbaciti svijest i svjesne mentalne procese., In this article, the author examines two kinds of eliminativisms in the philosophy of mind – eliminative materialism and functional eliminativism. He shows that mature neuroscience has to explain phenomena which are denoted by the concepts »perception«, »mind« or »consciousness« and that these concepts are not introduced as explanations of something. Consciousness, for example, is a factual phenomenon that should be explained and cannot be eliminated, by eliminative materialism or by functional eliminativism, as an explanandum and as a fact.

Za razliku od dominirajuće redukcionističke paradigme, i njoj pripadajućeg reformatorskog environmentalizma, koji ekološke probleme rješava eksternalizacijom njihovih troškova u nerazvijene i zemlje u razvoju, a zapadni model razvoja i znanja prikazuje kao jedini prihvatljivi model za cijelo čovječanstvo, ekofeminizam ukazuje na negativne aspekte njezinog jednoobraznog djelovanja i upućuje na moguće alternative. Ekofeminizam, kao dio radikalne ekologije, propituje mogućnosti promjene dominantne patrijarhalne paradigme u kojoj su priroda i žene legitimirane kao inferiorne, pasivne i neproduktivne kategorije podložne dominaciji i eksploataciji. Vandana Shiva, kao jedana od najeksponiranijih predstavnica ekofeminizma, upozorava na mnogoznačne probleme takvog prevladavajućeg redukcionističkog pogleda na svijet koji umjesto alternativa nudi, u strahu jedino za svoj opstanak, nove mehanizme centralizacije i globalne kontrole namećući svoj razvojni model kao univerzalan i jedino prihvatljivi kulturni, ekonomski i politički obrazac., As opposed to the dominant reductionist paradigm and its reformist environmentalist – in which environmental problems are being solved by the externalization of their costs into the non–developed and developing countries presenting the Western model of development and knowledge as the only acceptable model for the whole mankind – ecofeminism points out at the negative aspects of its uniform activity and possible alternatives. Ecofeminism, being a part of radical ecology, deals with the possibilities of changing the dominant patriarchal paradigm in which nature and women are legitimated as inferior, passive and non–productive categories due to domination and exploitation. Vandana Shiva, one of the most prominent representatives of ecofeminism, points out at ambiguous problems of such dominant reductionist world–view, which – in fear of its existence – offers no alternatives, but new mechanisms of centralization and global control imposing its development model as universal and the only acceptable cultural, economic and political pattern., Im Gegensatz zu dem vorherrschenden reduktionistischen Paradigma und seinem reformatorischen Environmentalismus, der die Umweltprobleme durch eine Auslagerung der Kosten in die unentwickelten und die Entwicklungsländer zu lösen versuchen und das westliche Modell der Entwicklung und des Wissens als das einzig akzeptable Modell für die gesamte Menschheit darstellen, weist der Ökofeminismus auf die negativen Aspekte dieses Modells hin, die sich in einem einförmigen Tun widerspiegeln, und zeigt mögliche Alternativen auf. Als Teilgebiet einer radikalen Ökologie fragt der Ökofeminismus nach den Möglichkeiten einer Veränderung des vorherrschenden patriarchalen Paradigmas, in dem die Natur und die Frauen als minderwertige, passive und unproduktive Kategorien dargestellt werden, die der Dominanz und Ausbeutung unterliegen. Vandana Shiva, eine der prominentesten Vertreterinnen des Ökofeminismus, weist auf die vielfältigen Probleme einer solchen reduktionistischen Weltanschauung hin, die – um ihren Fortbestand bangend – statt Alternativen neue Modelle der Zentralisierung und globalen Kontrolle anbietet und ihr Entwicklungsmodell als ein universales und einzig akzeptables kulturelles, wirtschaftliches und politisches Paradigma darstellt.