Search

Članak tematizira žalovanje u redu obrednoga slavlja. Raščlanjujući kroz tri uzajamno povezana segmenta odabranu temu, na temelju antropološko-kulturnog i religijskog pristupa, autor uvodi u teološko razmatranje žalovanja u okviru liturgijskoga slavlja sprovoda. Riječ je o širem sagledavanju kulturnih preobrazbi koji u kontekstu suvremene kulture upućuju brojne otvorene izazove tradicionalnoj simboličko-religijskoj elaboraciji žalovanja. Drugi dio ovoga rada – ‘Obredno oplakivanje prijelaza: rituali žalovanja’ – bavi se teorijskom rekonstrukcijom simboličkog ustroja sprovodnih obrednosti te kraćom analizom vlastitosti rituala žalovanja. U trećem dijelu, autor pokušava na temelju prethodno formiranih spoznaja orisati kontekstualnu teologiju žalovanja i obrednog slavljenja u redu slavlja Pashalnog Otajstva. Radi se o iščitavanju iskustava kršćanskog žalovanja i nadanja u svjetlu obrednih simbola te o pokušaju da se s teološkopastoralnog gledišta naznače barem osnovni motivi sprovodne liturgije kao geste utjehe i nade u vjeri. Vodeći se hermeneutičkim načelom liturgije “per ritus et praeces” (SC, 48) (‘kroz obrede i molitve’), autor obrazlaže teološke, pastoralne i obredne vidove Reda sprovoda, s posebnim osvrtom na ‘geste i simbole’ kao i na neke teološke vidove istaknute u euhološkim tekstovima. U zaključnim razmišljanjima autor ukazuje na ulogu simbola i gesta u procesu žalovanja obrazlažući kako je liturgijsko slavlje izravan odgovor kršćanske zajednice na stanje pogođenosti i žalosti. Liturgija biva simbol vjere, jer je mjesto preobrazbe iskustva žalovanja u pashalnu vjeru. Kao ‘otajstveni pathos’ liturgija postaje životni prostor utjehe u vjeri te znak eshatološke upravljenosti Kristove Crkve., The article deals with mourning in the order of funeral ritual celebration. On the basis of anthropological-cultural overview of contemporary forms of mourning, remembering and celebrating, as well as of the religious approach to funeral rites, Christian order of funeral rites is considered as a gesture of consolation in the bosom of paschal faith. In order to understand the symbolical dynamics of mourning and ritual celebration, we will first try to contextualize the theme within the frame of contemporary culture. The second part is about the singularities of the rite of mourning. The third part – From mourning to celebration, from consolation to faith: images and symbols of Christian celebration of the Mystery – is trying to provide, on the basis of pastoral and liturgical criteria, a theological interpretation of mourning and gestures of consolation within the liturgical celebration of the funeral.

Članak tematizira žalovanje u redu obrednoga slavlja. Raščlanjujući kroz tri uzajamno povezana segmenta odabranu temu, na temelju antropološko- kulturnog i religijskog pristupa, autor uvodi u teološko razmatranje žalovanja u okviru liturgijskoga slavlja sprovoda. Riječ je o širem sagledavanju kulturnih preobrazbi koji u kontekstu suvremene kulture upućuju brojne otvorene izazove tradicionalnoj simboličko- religijskoj elaboraciji žalovanja. Drugi dio ovoga rada – ‘Obredno oplakivanje prijelaza: rituali žalovanja’ – bavi se teorijskom rekonstrukcijom simboličkog ustroja sprovodnih obrednosti te kraćom analizom vlastitosti rituala žalovanja. U trećem dijelu, autor pokušava na temelju prethodno formiranih spoznaja orisati kontekstualnu teologiju žalovanja i obrednog slavljenja u redu slavlja Pashalnog Otajstva. Radi se o iščitavanju iskustava kršćanskog žalovanja i nadanja u svjetlu obrednih simbola te o pokušaju da se s teološkopastoralnog gledišta naznače barem osnovni motivi sprovodne liturgije kao geste utjehe i nade u vjeri. Vodeći se hermeneutičkim načelom liturgije “per ritus et praeces” (SC, 48) (‘kroz obrede i molitve’), autor obrazlaže teološke, pastoralne i obredne vidove Reda sprovoda, s posebnim osvrtom na ‘geste i simbole’ kao i na neke teološke vidove istaknute u euhološkim tekstovima. U zaključnim razmišljanjima autor ukazuje na ulogu simbola i gesta u procesu žalovanja obrazlažući kako je liturgijsko slavlje izravan odgovor kršćanske zajednice na stanje pogođenosti i žalosti. Liturgija biva simbol vjere, jer je mjesto preobrazbe iskustva žalovanja u pashalnu vjeru. Kao ‘otajstveni pathos’ liturgija postaje životni prostor utjehe u vjeri te znak eshatološke upravljenosti Kristove Crkve.

Svoju apostolsku pobudnicu o euharistiji, sakramentu ljubavi, papa Benedikt XVI. povezuje sa svojom prvom enciklikom Deus caritas est. Bog je ljubav, u kojoj također govori o sakramentu euharistije kako bih istaknuo njezin odnos s kršćanskom ljubavlju, bilo prema Bogu bilo prema bližnjemu. Papa Benedikt ističe da „biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac“ Budući da je Bog prvo ljubio nas (usp. 1 Iv 4, 10), ljubav nije samo „zapovijed“, već je i odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret. Isusova smrt na križu vrhunac je očitovanja Božje ljubavi u „svome najradikalnijem obliku“ (usp. Iv 19, 37). Tomu činu prinosa Isus je dao trajnu prisutnost ustanovljenjem euharistije na Posljednjoj večeri. On aticipira svoju smrt i uskrsnuće dajući već u tome času svojim učenicima samoga sebe u prilikama kruha i vina (usp. Iv 6, 31-33) Stoga je izraz agape, za papu Benedika, postao također i naziv za euharistiju: „u njoj sâm Bog dolazi na tjelesan način da bi nastavio svoje djelo u nama i po nama“. Iz toga jasno slijedi da je „euharistija središte i cilj sveukušnog kršćanskog života“ a kršćanin je pozvan da „svojem životu dâ autentično euharistijsko utemeljenje“.

Pošavši od činjenice da je Pavao jedini novozavjetni pisac koji poziva svoje naslovnike da ga oponašaju, istražili smo tekstove u kojima to čini. Budući da Pavao u svojim izvornim spisima nigdje izričito ne govori o sadržaju oponašanja – to će se pojaviti tek u deuteropavlovskim spisima – taj smo sadržaj mogli izvući samo iz širega konteksta njegovih poziva. Ustanovili smo da je sadržaj toga poziva uvijek usmjeren na Kristov križ koji je našao odraza u Pavlovu vjerovjesničkomu životu i koji, premda je Židovima sablazan a Grcima ludost, na različite načine očituje svoju spasiteljsku snagu upravo u konkretnim životnim situacijama pojedinaca i zajednice. Patnje zbog Evanđelja, zajedništvo a ne razdori zbog križa, novo vrjednovanje stvarnosti, potreba rada i zauzimanja za zemaljske stvarnosti, sve su to elementi sadržaja zbog kojih Pavao hvali ili poziva svoje naslovnike kad im sebe stavlja kao uzor ponašanja, odnosno oponašanja., Starting from the fact that Paul was the only new-testament writer who calls his addressees to imitate him, we have researched the texts in which he is doing so. Since nowhere in his original texts Paul explicitly speaks about the content of imitating, which will appear later in deutero-Pauline documents, we could extract that content only from a wider context of his calls. We have found that the content of that call is always directed to Christ’s cross which was reflected in Paul’s life and which, though blasphemy to the Jews and madness to the Greeks, in various ways manifests its redeeming power exactly in concrete life situations of an individual and community. Sufferings because of the Gospel, togetherness, not discords, because of the cross, reappraisal of reality, necessity to work and pleading for earthly realities, all these are the elements of the contents because of which Paul either praises or calls his addressees when giving himself as a model of behaviour, i.e. of imitation.

Svoju apostolsku pobudnicu o euharistiji, sakramentu ljubavi, papa Benedikt XVI. povezuje sa svojom prvom enciklikom Deus caritas est. Bog je ljubav, u kojoj također govori o sakramentu euharistije kako bih istaknuo njezin odnos s kršćanskom ljubavlju, bilo prema Bogu bilo prema bližnjemu. Papa Benedikt ističe da „biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac“. Budući da je Bog prvo ljubio nas (usp. 1Iv 4,10), ljubav nije samo „zapovijed“ već je i odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret. Isusova smrt na križu vrhunac je očitovanja Božje ljubavi u „svome najradikalnijem obliku“ (usp. Iv 19,37). Tome činu prinosa Isus je dao trajnu prisutnost ustanovljenjem euharistije na posljednjoj večeri. On aticipira svoju smrt i uskrsnuće dajući već u tome času svojim učenicima samoga sebe u prilikama kruha i vina (usp. Iv 6,31-33) Stoga je izraz agape, za papu Benedikta, postao također i nazivom za euharistiju: „u njoj sâm Bog dolazi na tjelesan način da bi nastavio svoje djelo u nama i po nama“. Iz toga jasno slijedi da je „euharistija središte i cilj sveukušnog kršćanskog života“, a kršćanin je pozvan da „svojem životu dâ autentično euharistijsko utemeljenje“., Pope Benedict XVI links the apostolic exhortation about the Eucharist, the sacrament of love, with his first encyclical letter Deus caritas est, where he also speaks about the sacrament of Eucharist, in order to underline its relationship with Christian love, either towards God or man. Pope Benedict stresses that “being a christian is not a result of an ethical decision or a great ideal, but it is a encounter with an event, a Person, which gives to the life a new horizon and a final destination.” Since God firstly loved us (cf. 1 John 4,10), love is not only a commandment, but also an answer to the gift of love by which God comes towards us. Jesus' death on the cross is the height of revelation of God's love in its “most radical form” (John 19,37). To this act of offering Jesus gave a continuous presence by the establishment of the Eucharist during the Last supper. He anticipates his death and resurrection by giving himself in that moment to his disciples as bread and wine (cf. John 6,31-33). Therefore, the word agape according to Pope Benedict denotes the eucharist: “there God's own agape comes to us bodily, in order to continue his work in us and through us”. From this it proceeds that “the eucharist is the height and the centre of the whole Christian life”, and a Christian is invited to give “to his life an authentic eucharistic foundation”.

Tijekom svekolike ljudske povijesti bilo je prisutno pitanje o spasenju čovjeka i čovječanstva. Ispovijest vjere koju nalazimo u spisima Novog zavjeta, „ Isus je Krist” , odgovor je na to pitanje o spasenju ; jedan od prvih apostolskih navještaja jest: „ Krist umrije za naše grijehe po Pismima...” (1 Kor 15, 3), tj. Kristov pashalni misterij je uzrok ljudskog spasenja. Svekolika kršćanska tradicija uvijek je vjerovala i navješćivala da je Isus Krist jedini posrednik spasenja svih ljudi, jer on je pravi Mesija, odnosno Sin Božji, koji se utjelovio i u/po kojem božanski naum spasenja svega stvorenoga biva ostvaren. Kakva je situacija s pitanjem spasenja u suvremenom svijetu? Bavi li se uopće tim pitanjem i suvremeni čovjek? U današnjoj Zapadnoj Europi (koja se drži kršćanskom) mnogi ljudi, pa i sami kršćani, ostavljaju dojam da o Isusu Kristu i o spasenju koje on donosi, znaju vrlo malo. Krist i spasenje u/po njemu kao da je postalo nešto nepoznato i tuđe. Zapravo, spasenje čovjeka kao „ problem” tipično je za modernog (postiluminističkog) čovjeka, koji pokušava samostalno tražiti svoje spasenje. Zbog toga se i postavlja pitanje: Kako danas, u suvremenom svijetu, iskusiti Krista i njegovu poruku kao odgovor na pitanje i na „ problem” spasenja? Kako pomiriti čovjekovo samostalno traženje spasenja s vjerom u spasenju koje dolazi od Boga? Kako tumačiti poruku o vječnom spasenju čovjeka u/po Kristu onima, koji teže za spasenjem koje bi imalo povijesnu i socijalno-političku dimenziju, a ne samo nadpovijesnu, duhovnu i nadnaravnu? Očito, suvremena teologija i kristologija nalaze se pred velikom i važnom zadaćom: upoznati današnjeg čovjeka s pravim sadržajem i značenjem osobe Isusa Krista, te govoriti o njemu kao Spasitelju čovjeka u kontekstu suvremenog svijeta i aktualnih egzistencijalnih problema.