Search

Kao najekstremniji podžanr heavy metal-glazbe, black metal snažno karakteriziraju motivi uništenja, smrti i tame. Česte antikršćanske poruke i komercijalno usmjereni cilj šokiranja publike pridonijeli su općoj percepciji black metala kao izraza nihilizma, sotonizma ili transgresije. Međutim, takva stigmatizacija ne obuhvaća cjelovitost pojmova koji su glazbeno utjelovljeni s njezinim distorziranim zvukovima i vrištećim vokalom. Cilj je ovoga rada prevladati tu predodžbu da bi se prikazao dvostruki karakter izvornih motiva žanra, kako se to izražava putem arhetipskih i mitoloških referenci i koja se alternativa nihilizmu u stvari nudi. Takvo tumačenje dopušta da se uništenje pretvori u preduvjet ponovne izgradnje, smrt u preteču ponovnoga rođenja, a tama u poziv na hrabrost suočavanja sa svojim strahovima., As Heavy Metal music’s most extreme subgenre of, motives of destruction, death and darkness are largely characteristic of Black Metal. A frequently anti-Christian message and commercially driven aim to shock the audiences have led to the impression that Black Metal is an expression of nihilism, Satanism, or simple transgression. However, this stigma does not capture the entirety of the concepts musically embodied in this genre with its distortion and screamed vocals. The aim of this work is to show that there is more to this genre, and to provide a description of the dual nature of the original motifs in this genre, how they are expressed using archetype and myth, and an alternative to nihilism. It will be seen that destruction is a prerequisite for rebuilding, death a precursor of rebirth, and darkness a call to courage so that one may conquer fear by facing it.

U članku se uspostavlja korelacija između nihilizma i povijesti iz postavke o kraju metafizike u doba tehnosfere. Pokazujući genealogiju postmodernoga obrata u suvremenom filozofijskome mišljenju, autor se kritički razračunava s Vattimovom tezom da je Heideggerov pojam prebolijevanja metafizike (Verwindung) ključ za razumijevanje postmoderne. Unatoč neposredne blizine s Nietzscheom i Heideggerom, ipak je neporecivo da se glavni pojam mora izvesti iz mišljenja kasnoga Wittgensteina, kao što je to učinio Lyotard u analizi »postmodernoga stanja«. Posrijedi je pojam »jezičnih igara« koji uvodi u promišljanje odnos između pragmatike znanja, performativnosti jezika i horizonta događaja. Na taj se način pokazuje da postmoderna nije nikakva vremenski određena »nova« epoha, već reaktualiziranje stanja kojeg određuje vladavina tehnoznanosti, kibernetike i pluralnih obrazaca kulture u postindustrijskome društvu. Autor na osnovi vlastitih prethodnih analiza ovog problema sabranih u knjigama Postmoderna igra svijeta, Politika identiteta, Posthumano stanje i Tehnosfera I–V, smatra da jedino ekstenzivna analiza i tumačenje Lyotardovih postavki omogućuje dolazak na pravi filozofijski put spram odgovora na pitanje o biti nihilizma u suočenju s biti tehnosfere kao računanja, planiranja i konstrukcije neljudskoga. Ono što je preostalo od postmoderne u suvremenosti niti je »pričanje priča« o stilskim tendencijama moderne i neomoderne, avangarde i neoavangarde, niti, pak, sukob univerzalnosti i partikularnosti društva i kulture. Preostalo je jedino ono što ima karakter neotklonjive »sudbine« ovog nihilizma tehnosfere: od postmodernoga stanja do posthumanoga stanja mišljenje se nalazi pred izazovom događaja koji nadilazi sve viđeno u povijesti zapadnjačke metafizike. Kada slika prethodi jeziku, a pisanje govoru, nalazimo se u zatvorenome krugu obrata i preokreta metafizike. Vrijeme je za izlazak iz ovog »začaranoga kruga« u kojem živo postaje ne-živo, bitak informacijom, društvo sustavom objekata, a ljudsko-odveć-ljudsko neljudskim kao takvim., The paper establishes a correlation between nihilism and history from the premise of the end of metaphysics in the age of the technosphere. In presenting the genealogy of the postmodern turn in contemporary philosophical thinking, the author critically deals with Vattimo’s thesis that Heidegger’s notion of overcoming metaphysics (Verwindung) is the key to understanding postmodernity. Despite its close proximity to Nietzsche and Heidegger, it is undeniable that the main notion must be derived from late Wittgenstein’s thinking, as Lyotard did in his analysis of the “postmodern condition”. It is a notion of “language games” that introduces into consideration the relationship between the pragmatics of knowledge, the performativity of language and the event horizon. In this way, it will be shown that postmodernity cannot be any “new” epoch but rather a re-actualization of the condition determined by the rule of technoscience, cybernetics and plural patterns of culture in post-industrial society. Based on his previous analyses of this problem, collected in the books The Postmodern Game of the World, Identity Politics, The Posthuman Condition, and Technosphere I–V, the author believes that only extensive analysis and interpretation of Lyotard’s premises allows one to reach the right philosophical path to the answer to the question of the essence of nihilism in the face of Being, and the technosphere as computation, planning, and construction of the inhuman. In contemporary times, what is left of postmodernity is neither “telling stories” about the stylistic tendencies of the modern and neomodern, the avant-garde and the neo-avant-garde, nor, moreso, the conflict of the universality and particularity of society and culture. All that remains is the feature of the unwavering “fate” of this nihilism of the technosphere: from the postmodern condition to the posthuman condition, thought is confronted with the challenge of an event that goes beyond anything seen in the history of Western metaphysics. When the image precedes the language and the writing to speaking, we find ourselves in a closed circle of turns and reversals of metaphysics. It is time to step out of this “vicious circle” in which the living becomes non-living, the Being becomes the information, the system of objects replaces society, and the human-too-human with inhuman as such.

U članku se interpretira literarni opus Vladimira Mažuranića, koji je tijekom 1870-ih i 1880-ih godina surađivao u Viencu književnim prilozima i esejima, a 1883. napisao dramu Grof Ivan, nagrađenu na natječaju Matice hrvatske. U književnom se radu Mažuranić bavio tzv. ženskim pitanjem (o čemu je objavio tri članka u Viencu) i ruskom književnošću (članak o Turgenjevu i nihilizmu), napisao je nekoliko prigodnih i sentimentalnih pjesama te komediju o anarhizmu. U članku se njegov književni opus kontekstualizira s obzirom na aktualnost njegovih književnih i društvenih interesa, uključujući i činjenicu da komediju o anarhistima Mažuranić piše u vrijeme zagrebačkog suđenja anarhistima koje je privuklo veliku javnu pozornost., The paper deals with the literary opus of Vladimir Mažuranić, who published several essays and poems and one play in the Vienac magazine in the 1870’s and the 1880’s. In 1883 he also wrote a play titled Count Ivan, which won an award from Matica hrvatska. Mažuranić wrote about women’s issues (education, legal rights etc.) and Russian literature (Turgenev). In 1884 he wrote a comedy about anarchism, which was a major social and political topic at that time. It is interesting to notice that Mažuranić wrote this comedy during the Zagreb anarchists’ trial which attracted major public attention.

Rad je posvećen istraživanju onog aspekta Ničeove misli na osnovu kog uobličavamo epohalni nivo njegovog kulturnofilosofskog stanovišta. Ono jeste specifično i zato što u Ničeovom delu nije izričito artikulisano, iako je on, pokazaćemo, i mislilac fundamenata kulture. Njegovo bavljenje fundamentima kulture bilo je spregnuto sa intervenisanjem u novovekovno stanje evropske kulture koja je, prema Ničeu, „ogrezla u nihilizamˮ. Utoliko, njegovo kulturnofilosofsko stanovište jeste presudno bilo oblikovano ispitivanjem porekla toga nihilizma i potragom za njegovim prevazilaženjem. Moment vezan za ispitivanje porekla nihilizma obeležio je Ničeov odnos prema judeo hrišćanskom i modernom čoveku, dok je moment vezan za potragu za prevazilaženjem nihilizma obeležio njegov odnos prema helenskom i „budućem” čoveku. Taj dvostruki smer kretanja njegove misli spregnut je sa Ničeovim genealoškim metodom na osnovu kog opisuje „preistorijski rad čoveka na sebi samomˮ; kao i sa njegovim nastojanjem da pojmi povesno stanje čoveka svoga doba, koje prema njemu nije moglo biti sagledano iz postojećih kulturno interpretativnih okvira. This work is dedicated to the exploration of that aspect of Nietzsche’s thought which we use to frame the epochal facet of his cultural-philosophical standpoint. It is specific because it’s not strictly articulated in his work, although he was, as we’ll show, also a thinker of cultural fundaments. His study of those fundaments was tied with intervention in the modern state of European culture which was, according to him, “debased in nihilism”. Therefore, his cultural- philosophical standpoint was crucially shaped by studying the origins of that nihilism, and the quest to overcome it. The aspect related to questioning of origins of nihilism was marked by Nietzsche’s relationship with Judeo-Christian and modern man, while the quest to overcome it was marked by his relation to Hellenic and “future” man. That bidirectional movement of his thought is linked to his genealogical method used to describe “man’s prehistorical work on himself”, as well as his effort to grasp the state of contemporary man, which, as he thought, couldn’t be observed from existing cultural-interpretative frameworks.

Analiza spoznajno-ontoloških, a poglavito moralno-etičkih koncepata, u filozofiji Friedricha Wilhelma Nietzschea pokazuje lišenost kao važnu sastavnicu koja kompromitira njihov status. Praznina se u vidu čistoće neizbježno pojavljuje tijekom razlaganja Nietzscheove misli. Pod utjecajem perspektivizma, epistemologija je, a s njom i pitanje istine, podvrgnuta radikalnoj dekonstrukciji. Rezultati bitno utječu na opstojnost morala, vrijednosti i pojma dobra uopće. Lišenost se pojavljuje u vrijednostima, što vodi do pesimizma. Pesimističke vrijednosti udaljavaju se od intenziteta životnoga instinkta. Kao odraz života, pače težnje za životom, čovjek stvara i uništava. Čitava je stvarnost u suprotnostima, a time, nužno, u dijalektici i konfliktnosti. Nietzsche, međutim, ne teži (hegelovskom) pomirenju (versöhnen) suprotnosti, nego zahtijeva njihovo podnošenje (dulden), što je ujedno nadilaženje. Neizbježno se pojavljuje konfliktnost između pesimističkih i životnih vrijednosti. Pesimizam prethodi nihilizmu, što izmjenjuje pojam istine, smisla i temelja. U zaključnim analizama postaje bjelodano kako se stvaratelj vrijednosti stavlja u odnos s konceptom vječnoga vraćanja i nadvladavanja nihilizma. Praznina i besmisao zamjenjuju se dinamičnim i konfliktnim poimanjem života, tj. postojanja, pri čemu se dinamika života ne smije shvatiti u organskom ili drugom bio-morfološkom smislu, nego u odnosu na pojedinca i njegov stvaralački potencijal tek u vidu promjene već ponovne uspostave zbilje. To znači da se, u konačnici, fokus stavlja upravo na subjekt, čovjeka kao volju i njegove egzistencijske činove., The analysis of cognitive-ontological and especially ethical concepts in Nietzscheʼs philosophy shows deprivation as an important component that compromises their status. The emptiness, in the form of purity, inevitably appears during the decomposition of Nietzsche’s thought. Under the influence of perspectivism, epistemology, along with the question of truth, have undergone radical deconstruction. The results significantly affect the existence of morality, values and the notion of good in general. Deprivation appears in values, which leads to pessimism. Pessimistic values move away from the intensity of life instinct. As a reflection of life, man strives and destroys the aspirations for life. The whole reality, on the other hand, is in opposition and thus, necessarily, in dialectic and conflict. Nietzsche, however, does not strive for (Hegelian) reconciliation (versöhnen) opposites, but requires their enduring (dulden), which is, at the same time, overcoming. Conflict between pessimistic and life valuesinevitably arises. Pessimism precedes nihilism, which alternates the notion of truth, meaning, and foundation. In the concluding analysis, it becomes clear how the value creator is placed in relation to the concept of eternal return and overcoming nihilism. Emptiness and lack of sense are replaced by a dynamic and conflicting conception of life, i.e. existence, where the dynamics of life must not be understood in an organic or other bio-morphological sense, but in relation to the individual and his creative potential only in the form of change and reestablishment of reality. This, in turn, means that, ultimately, the focus is on the subject, man as will and his existential acts.

Problem porekla dobra i zla još od rane mladosti bio je predmet Ničeovog interesovanja. Za razliku od onih koji moralne norme prihvataju kao date i univerzalne, koji veruju u večne natčulne vrednosti, Niče se nije ustručavao da moral podvrgne bespoštednoj kritici. On ističe da ne postoji moral kao takav, već različiti morali, koji su se uspostavljali tokom istorije shodno potrebama određenih zajednica da se održe i napreduju. Кada kritikuje moral kao protivprirodan, kao nihilistički, Niče u vidu ima tradicionalni evropski moral, koji ima hrišćansko poreklo. Da bi diskreditovao taj moral „stada“, on ga s jedne strane poredi sa aristokratskim antičkim moralom gospodara, a s druge strane genealoškim metodom pokušava da pokaže njegovo nisko, nemoralno poreklo. Niče razlikuje tri perioda čovečanstva: predmoralni, moralni i imoralni. Dok je u predmoralnom periodu naglasak bio na posledicama nekog postupka, u moralnom periodu poreklo postupka izvodi se iz namere moralnog subjekta. Niče očekuje da će se samoprevazilaženjem moral transformisati u imoralizam, poziciju s onu stranu dobra i zla. Iako se slaže sa Ničeom da moralno stanovište nije najviše, da ono podrazumeva potiskivanje nagonske energije, autor za razliku od nemačkog mislioca, koji se opredeljuje za imoralističko slavljenja života i nesputano ispoljavanje volje za moć, alternativu vidi u duhovnom preobražaju te energije. Razlog što Niče hrišćanstvo i hrišćanski moral doživljava kao proizvod ljudi slabe volje, slabog ja, autor vidi s jedne strane u Ničeovom naglašenom egocentrizmu, a s druge strane u tome što nije imao iskustvo susreta sa istinskim hrišćanstvom. Da je upoznao svetitelje, shvatio bi da natprirodno nije puka iluzija, da je duhovna sfera zaista iznad prirodne. Problem of the origin of good and evil had been the subject of Nietzsche’s interest since his early youth. Unlike those who accept moral norms as given and universal, who believe in eternal, supersensible, Nietzsche did not hesitate to submit the morality to a merciless criticism. He emphasizes that the morality does not exist as such, but that there are different moralities that were established throughout history, according to the needs of certain communities to sustain and thrive. When criticizing morality as unnatural, as nihilistic, Nietzsche has in mind the traditional European morality that has the Christian origin. In order to discredit the “herd” morality, on the one hand, he compares it with an aristocratic ancient morality of the master, and, on the other hand, by using a genealogical method, he tries to present its low, immoral origin. Nietzsche distinguishes between three stages of humanity: pre-moral, moral, and immoral. In the pre-moral period, the emphasis was placed on the consequences of a certain action, whereas in the moral period, the origin of an action is derived from the intention of the moral subject. Nietzsche expects that by self-overcoming, the morality will transform itself to immoralism, a position beyond good and evil. The author agrees with Nietzsche in that the moral standpoint is not the highest one, that it implies repressing the instinctual energy. However, unlike the German thinker, who chooses immoralistic celebration of life and unrestrained manifestation of will to power, the author sees the alternative in the spiritual transformation of that energy. Why does Nietzsche experience Christianity and Christian morality as a product of persons of a weak will, a weak self? The author sees the reason, on the one hand, in Nietzsche’s enhanced egocentricity, and, on the other hand, in that he lacked the experience of meeting the true Christianity. Had he met the sacred persons, he would have understood that the supernatural is not a mere illusion, that the spiritual realm is, indeed, above the natural.

U diplomskome radu Egzistencijalizam u poeziji Antuna Šoljana, prikazuju se temeljni pojmovi filozofije egzistencije prema filozofskim radovima Kierkegaarda, Nietzschea, Jaspersa, Sartrea i Camusa. Na Kierkegaarda se pozivaju filozofi egzistencije 20. stoljeća i uz njegove pojmove tjeskobe, straha i očajanja, problematiziraju pojmove apsurda, pobune, ništavila s kojima se čovječanstvo suočava osobito u vrijeme poslije dva uzastopna svjetska rata. Filozofi egzistencije se dijele na one koji rješenje takvih stanja vide u vjeri u Boga te na one koji smatraju da Bog ne postoji, pa je pojedinac osamljen i prepušten samom sebi. Na sadržajnoj razini u interpretaciji pjesama Kiša, Kralj, Sjevernjaci, Ispovjednik i Bacač kamena prepoznate su teme osamljenosti, ništavila, besmisla i rezignacije. Na izraznoj se razini, s druge strane, prepoznaju pjesnički postupci koje u modernu poeziju uvodi Thomas Stearns Eliot, a to su metajezičnost, jukstaponiranje stihova, aluzivnost, pripovjedni tip stiha te depatetizacija poezije. The thesis Existentialism in the Poetry of Antun Šoljan contains definitions of the existential notions based on philosophical works of Kierkegaard, Nietzsche, Jaspers, Sartre and Camus. Many philosophers of 20th century referred to Kierkegaard by acknowledging his notions such as anxiety, fear and despair. Philosophers of existentialism continued Kierkegaard's view while problematizing concepts of absurdity, revolt and nothingness that humanity had to confront with, especially after two world wars. While religious philosophers believed that the solution of those conditions lies in believing in God, others were convinced that there is no God and therefore an individual is alone in his existential crisis. At the content level, the themes of loneliness, nothingness, meaninglessness and resignation were recognized in the interpretation of the poems Rain, King, Northerners, Confessor and Stone Thrower. At the level of form, the poetic procedures such as metalanguage, juxtaposition of verses, allusiveness, narrative type of verse and depathetization of poetry, introduced into modern poetry by Thomas Stearns Eliot, were also recognized when comparing Eliot's and Šoljan's poems.

Friedrich Nietzsche je jedan od najvećih filozofa novoga vijeka, a svojim kritičkim i često napadnim mišljenjem uspio je nakon svoje smrti prikupiti veliki broj sljedbenika koji su upravo u njegovoj filozofiji vidjeli način za vođenje boljeg života. Nietzsche je pokušao ukazati na potpunu propasti svih tradicionalnih vrijednosti koje su dovele do početka propadanja Zapada. Glavni razlog za to vidi u kršćanstvu i kršćanskim tradicijama. Nietzsche je zastupao mišljenje da se povijest ponavlja ciklički, da ono što sada radimo i doživljavamo da će se to nakon izvjesnog vremena ponovno dogoditi. Takvo viđenje povijest se u potpunosti protivi onom kršćanskom, lineranog pogledu, koji smatra da povijest ima svoj početak i kraj. Čovjek treba shvatiti da ovaj svijet nema svoj kranji cilj, iznad njega nema nečega večeg. Kako ljudi to ne razumiju došlo je do nastanka nihilizma, odnosno do propadanja svih vrijednosti. Velikog krivca za to Nietzsche vidi i u historiji koja više ne uči čovjeka životu već isključivo pukim činjenicama. Način na koji se čovjek može osloboditi od nihilizma je putem umjetnosti, ona je ta koja bi čovjeku trebala otvoriti oči i ukazati mu na pravu istinu o ovom svijetu. U Zaratustri će Nietzsche dati svoju podjelu na tri preobrazbe, devu, lava i dijete. Upravo će u liku djeteta Nietzsche vidjeti mogućnost čovjeka da postane nadčovjekom i da kao takav uvede nove vrijednosti koje za uzor neće imati Boga već novog čovjeka.

Rad se bavi problemom novonastalog nihilizma u japanskoj književnosti druge polovice 20. stoljeća. Na primjeru romana Zlatni paviljon Yukia Mishime prikazujem japansko stanje uma nakon drugoga svjetskog rata i njihov odnos s tradicijom. Rad je teorijski potkovan filozofijom Friedricha Nietzschea i samog Mishime, čijim se opusom proteže dijalektika aktivnog i pasivnog nihilizma, te jezika i djelovanja.

The author confirms Zagreb’s proto-conceptual art group Gorgona as an anti-aesthetic and anti-painting association, which sought to initiate a revision of the existing art, desacralize artistic creation, and secularize the artwork and its message. Gorgona ventured into the domain of mental freedom with the aim of demystifying the very language of art. In the group’s manuscripts, the reality of the work of art comes forth charged and impressive as something independent and self-sufficient, free from the traditional, canonized, prescribed, and academicized customs of representative painting. Through a critical re-examination of the function of art and artistic language, Gorgona came to the insight that the convention of painting was inappropriate to the ethics of art. Painting – now perceived as an outdated and worn-out instrument of artistic expression – was to be minimized and in fact – conceptually – removed from the artistic context, although the group members engaged in painting outside of Gorgona’s activities. Gorgona affirmed the behavioural and verbal position of the artist and claimed that the medium of “pure” painting could only be spoken of in the context of its negation. This paper focuses particularly on the anti-painting works of Josip Vaništa, in which he transcended and superseded the idea of a painting by turning it into a text., Tekst potvrđuje zagrebačku protokonceptualnu skupinu Gorgona kao antiestetsko i antislikarsko društvo, koje nastoji inicirati reviziju zatečene umjetnosti, desakralizirati umjetničko stvaranje, sekularizirati umjetničko djelo i njezinu poruku. Protegnula se Gorgona u prostor mentalne slobode i demistifikacije samog jezika umjetnosti. U gorgonaškim rukopisima stvarnost likovnog djela pregnantno i dojmljivo nastupa kao nešto samostalno i samodostatno, slobodno od tradicionalnih, kanoniziranih, propisanih i akademiziranih navada predstavljačkog slikarstva. Kritičko preispitivanje funkcije umjetnosti i umjetničkog jezika otkrilo je gorgonašima konvenciju slike kao neprimjerenu etici umjetnosti. Slikanje – sada doživljeno kao zastarjeli i potrošeni instrument umjetničke ekspresije – nastoji se svesti na minimum, a zapravo ga – konceptualno – nastoje izbaciti iz konteksta umjetničkog, premda si članovi grupe – izvan gorgonaških aktivnosti – dopuštaju i slikanje. Gorgonaši afirmiraju bihevioralnu i verbalnu poziciju umjetnika, pa se o mediju „čistog” slikarstva može govoriti tek u kontekstu njegove negacije. Rad posebice predstavlja antislikarske radove Josipa Vanište kojima nadilazi i nadvladava pojam slike, pretvarajući je u tekst.

U radu će se prikazati Nietzscheov nihilizam, ateistički humanizam te nauk o problemu žrtve i patnje s Nietzscheova stajališta te pokušaj nadvladavanja uz kršćanski navještaj. Na početku rada prikazat ćemo ukratko život Friedricha Nietzschea te način njegova izražavanja u brojnoj literaturi koji je ostavio iza sebe. U drugom dijelu rada prikazat ćemo grčku umjetnost i tragediju te posebno prikazati apolonsko i dionizijsko načelo koje se posebno prožima u djelu Tako je govorio Zaratustra. U trećem dijelu rada posebno ćemo se dotaknuti djela Tako je govorio Zaratustra gdje smo posebno izlagali teme poput nadčovjeka, volje za moć, preobraženja, nihilizma, samoprevladavanja. U četvrtom dijelu rada govorit ćemo o smrti Boga kao načinu prevladavanja čovjeka, te ćemo ukratko predstaviti filozofiju Ludwiga Feuerbacha koja je u nekim temama bliska filozofiji Friedricha Nietzschea. U petom dijelu rada prikazat ćemo psihološku pozadinu Nietzscheovog naučavanja o religiji gdje ćemo posebno izložiti nauk Sigmunda Freuda o toj temi. U šestom dijelu rada govorit ćemo o drami ateističkog humanizma gdje izlažemo mišljenje Henryja de Lubaca o filozofiji Nietzschea i Feuerbacha kada se govori o opstojnosti Boga. U sedmom dijelu rada govorit ćemo te ujedno i zaključiti s temom kršćanskog pogleda na smisao patnje i trpljenja. In this work there will be presented Nietzsche's nihilism, atheist humanism, the doctrine of the question of suffering from Nietzsche's point of view, and a endeavour of overcoming it trough a Christian annunciation. In the beginning there will be a short biography of Friedrich Nietzsche and the way of his expressing in the numerous literature he left behind. In the next part, we will discuss Greek art and tragedy, furthermore, especially explore the Apollonian and Dionysian that imbues the piece Thus Spoke Zarathustra. In the third part, there will be showcased the latter piece. We brought up the themes such as the superman, will to power, transfiguration, nihilism, self-exceeding. In the following part, there will be presented the death of God as the way of overcoming a man and briefly described the philosophy of Ludwig Feuerbach which was, in some parts, similar to Nietzsche’s philosophy. In the fifth part of this work, we will explore the psychological background of Nietzsche’s religion doctrine, especially the article Sigmund Freud wrote about this same question. In the sixth, there will be word about the drama of atheist humanism where we learn about Henry de Lubac’s opinion on philosophy of Nietzsche and Feuerbach when God is in question. In the last part, we will discuss and conclude with a Christian point of view on suffering.

Prosvetiteljski ideal sveta kojim u celosti vlada ljudski razum i koji je potpuno ustrojen univerzalnim merilima racionalnosti jednako je osporavan i branjen otkako je zaživeo u intelektualnoj tradiciji Evrope. Vera u razum kao u ekskluzivno svojstvo ljudskog uma kadro da reprodukuje autentičnu sliku stvarnosti, na Zapadu se brzo pokazala diskutabilnom kako iz ugla filozofije, tako i umetnosti, ali i pojedinih naučnih disciplina (pre svih, psihologije i antropologije). U okvirima savremene književne produkcije, jedan od najvećih protivnika prosvetiteljske zamisli o razumom spoznatljivoj prirodi stvarnosti je horor pisac Tomas Ligoti. Za ovog autora, "svet kakav jeste" ima malo ili nimalo veze sa racionalnom svešću, a daleko više sa sadržajima koje NAM sugerišu najdublji iracionalni strahovi oličeni u grozničavim vizijama i košmarnim slikama. Zasnovavši svoj lični i umetnički svetonazor na inverziji ustaljenih predstava o stvarnom, Ligoti stvara specifičnu vrstu subverzivne proze: naime, onu koju svet lišava višeg smisla i time osporava čoveku svaku mogućnost utehe. Da li ova krajnja beziluzornost individui ostavlja ikakvo mesto za samostalno delanje (subverzivno ili ne) jedno je od osnovnih pitanja na koje ću nastojati da odgovorim u ovom radu. Practically from its inception, the Enlightenment ideal of rationality was equally criticized and fostered in European intellectual tradition. The belief in reason as an exclusive property of human mind capable of reproducing an authentic image of reality quickly revealed itself as highly disputable from the standpoint of philosophy and art, as well as from the angle of particular scientific disciplines (above all, psychology and anthropology). Within the sphere of contemporary literature, one of the greatest adversaries of the Enlightenment idea of the rationally apprehensible nature of reality is the horror fiction writer Thomas Ligotti. For this author, "the world as it is" has little or nothing to do with rational consciousness, and correlates more strongly with our deepest irrational fears which reveal themselves in feverish visions and nightmarish images. While establishing his personal and artistic worldview on the inversion of the usual ideas about reality, Ligotti creates a specific type of subversive prose: one that depraves the world of any higher meaning and denies all possibilities of consolation to humankind. In this paper I pose the question whether such disillusionment may leave any possibility for an individual to act independently, be it in a subversive or non-subversive sense of the word.

Glavni obrazovni cilj škole nije i ne može biti samo praćenje razvoja pojedinih tehnika i vještina. Ono treba biti u službi formiranja osobe na kognitivnoj, emotivnoj i kulturnoj razini, osposobljavajući je, da se odgovorno i pozitivno suočava sa nesigurnostima i promjenama u sadašnjim i budućim društvenim i profesionalnim okruženjima. Osim izrade novih znanja, potrebno je obrazovanje 'osloboditi' od bilo kakvog znanstveno-tehnološkog determinizma što je itekako bitno za razumijevanje trenutnog stanja planetarnog čovjeka i obvezni preduvjet osvještavanja vlastite osobnosti. Treba, kod mladih, njegovati ideju integralnog ljudskog bića, sposobnog da se u sigularnosti osobnog mikrokozmosa slobodno usredotočuje na različite aspekte ljudskog makrokozmosa. Gdje sigurnost ne ograničava slobodu već ju omogućuje u cilju cjelovitijeg razvoja pojedinca kao osobe i kao kolektivnog bića. Osim toga odnos između osobnog mikrokozmosa i makrokozmosa čovječnosti treba promatrati i u svom dvostrukom obliku: s jedne strane, sve što se događa u svijetu utječe na život svake osobe ; s druge strane, svaka osoba ima jedinstvenu i posebnu odgovornost u odnosu na čovječnost. Stoga je itekako važno i prioritetno, u suvremenom školstvu, stvoriti novi „savez“, između različitih područja znanja/studija. Tu se misli na znanosti i tehnologija s humanističkim programima, koji će biti u stanju surađivati i doraditi stvaralački, tj „novi“ humanizam.

Ovaj rad ima za zadaću izložiti i sintetizirati misli posebno izabranih autora čiji su radovi obilježili 19. i 20. stoljeće. Ovdje prije svega treba izdvojiti njemačke filozofe, a to su Max Stirner i Friedrich Nietzsche ; te britanskoga književnika i filozofa Aleistera Crowleyja. Navedene autore veže ideja pojedinca, kao individualnog bogočovjeka, koji svoj vlastiti temelj i dovršenje, kao i zakon po kojemu djeluje, pronalazi u svojoj vlastitoj volji bez podvrgavanja “višim” autoritetima (bogu, državi, vlasti, ćudoređu …). Ti i takvi viši autoriteti upereni su protiv pojedinca, a to se potvrđuje tradicionalističkim temeljima tih i takvih ideja koje stoje u opreci spram nauke koja bi, kao metoda i sila, omogućila čovjeku da preuzme kontrolu nad vlastitim životom. Nauka, odnosno znanje, neprijatelj je svih robovskih religija. Preko Stirnerovih teza pokazat će se neutemeljenost i kontradiktornost onih ideala koji sebi žele podčiniti ono “Ja” koje je zapravo ontološki temelj svega mogućeg uopće. Ta i takva neutemeljenost, odnosno krivoutemeljenost, otvara prostor Nietzscheu i njegovom prepoznavanju nihilizma u tim i takvim moralnim sustavima koji izrastaju na fantazmagoriji usmjerenoj protiv zbiljnosti čovjeka. Naposljetku, Crowleyjeva promišljanja i zamjedbe imaju za svrhu opisati one fenomene koji se tiču realizacije stare moralnosti i kritiku istih u vidu nove moralnosti. Rad predstavlja prikaz i kritiku poimanja čovjeka kao uzroka i svrhe onih ideja koje transcendiraju njega samoga.

Članak predstavlja prikaz poimanja nihilizma kao stava spram stvarnosti u filozofiji Friedricha Nietzschea, analizu postmodernoga stanja i moguće odgovore na to stanje. Ovaj filozof svojom je nesustavnom misli, ali i životom, postao jedan od najkonzistentnijih mislilaca. Svojom je analizom nagovijestio suvremeno stanje duha i epohu postmoderne. Nietzscheov nihilizam, osim na epohu, upozorava i na pojmovnu i ontološku krizu. U postmodernom okruženju vidimo, s jedne strane, nedostatnost, a s druge strane, nihilizam koji se ne može nadići. U tako postavljenim okvirima Nietzscheova filozofija, iako nije dostatna i ne daje rješenje, ipak može poslužiti kao ključ za iščitavanje i biti odskočna daska za premišljanje i nadilaženje postmoderne stvarnosti. Jedan od mogućih načina jest i Nietzscheov odnos spram kršćanstva i njegovih temeljnih pojmova. Aktualnost njegove misli prikazana je u članku prikazom njegova nihilizma, zatim analizom istoga na temelju promišljanja G. Vattima, te propitivanjem nihilističnosti postmoderne. U završnomu poglavlju i zaključku donosi se mogućnost doprinosa Nietzscheove filozofije boljem razumijevanju odnosa kršćanstva u postmodernom okruženju, kao i stav kršćanstva spram postmoderne. U tom stavu može pomoći i Nietzscheova misao.

Ovaj diplomski rad zamišljen je kao komparativna analiza Nietzscheove filozofije i učenja Gotame Buddhe, uključujući i poneke osvrte na buddhističku filozofiju nakon Buddhe. Cijeli prvi dio posvećen je Nietzscheu i njegovomu negativnom odnosu prema cjelokupnoj europskoj filozofiji prije njega, iako u Heraklitovoj misli nalazi korijen svoga vlastitoga filozofiranja. Nietzsche predskazuje europski nihilizam jer stare vrijednosti više ne vrijede, a za uspostavu novih društvo još nije dovoljno zrelo. Na sličan se način Buddha odnosi prema svojoj tradiciji, smatrajući jednu od glavnih zabluda indijske misli vjeru u postojanje trajnoga sopstva, odnosno duše. Srž Buddhina učenja uključuje nauk o četiri plemenite istine i osmerostrukomu plemenitomu putu koji vodi dokončanju patnje. Buddhin nauk kulminira u razotkrivanju prirode svijeta koja je ništetna, odnosno u čijem je „temelju“ praznina, te u nirvaničkom oslobođenju od samsaričkoga kruga ponovnih rođenja. U trećemu dijelu bavili smo se Nietzscheovim i buddhističkim odnosom prema patnji, koji se kod Nietzschea očituje kao amor fati, a u buddhizmu u prevladavanju patnje, odnosno realizaciji nirvāṇe. Također smo istražili njihov odnos prema svijetu i razloge za gađenje spram istoga. Na kraju smo podastrijeli jednaku važnost razumijevanja istočnjačke i zapadnjačke filozofije i važnost suvremenosti i aktualnosti velikih filozofa prošlosti, te pokazali zašto je važno težiti univerzalnoj filozofiji. The aim of this thesis is a comparative analysis of Nietzsche's philosophy and Gotama Buddha's doctrine, including, also, some reviews of the Buddhist philosophy after the Buddha. The whole first part is about Nietzsche and his attitude towards the entire European philosophy before him, which is essentially negative, although he finds the origins of his own philosophizing in Heraclitus' thought. Nietzsche anticipates the European nihilism, because the old values are no longer valid, and the society is not sophisticated enough to establish the new ones. Similarly, the Buddha refers to his own tradition, considering one of the main misconceptions of the Indian thought to be a belief in the permanent self, i.e. soul. The core of the Buddha's teaching includes the doctrine of the four noble truths and the noble eightfold path leading to the cessation of suffering. The Buddha's teaching culminates in exposing the nature of the world as emptied, i.e. whose basis is a void, and in a liberation from the samsāra's circle of rebirth. In the third part, we brought the basic Nietzsche's and Buddhist theories into a relationship in view of their attitudes towards suffering, which is manifested in Nietzsche's thought as amor fati, and in Buddhism as overcoming of suffering, i.e. the realization of nirvāṇa. In addition, we examined their relationship with the world, and the reasons for disgust upon it. The appendix is a kind of a contribution to the comparative philosophy, where we defended the equal importance of understanding both eastern and western philosophy, as well as the importance of modernity and actuality of the big philosophers from the past, and showed why it is important to strive towards the universal philosophy.

Predmet istraživanja našeg rada odnosi se na utemeljenje savremenog iracionalističkog određenja čoveka, rečeno u najopštijem smislu, a za relevantne mislioce preko kojih ćemo demonstrirati navedenu temu odabrali smo učenja Serena Kjerkegora i Fridriha Ničea, kao reprezentativnih predstavnika iracionalizma, na šta smo asocirali već u podnaslovu koji glasi Kjerkegor naspram Ničea. U tom pogledu se naše istraživanje zasniva na uporednoj analizi oba mislioca. Odabir ova dva mislioca, iako bi zadatoj temi odgovarali i drugi filozofi, načinjen je stoga što, po našem mišljenju, upravo ovi mislioci na najsvestraniji način rasvetljavaju navedenu problematiku, pa i stoga što se njihove filozofije u pojedinim aspektima dopunjavaju i time, kao ujedinjene, pružaju jaču argumentaciju u obrazlaganju zašto iracionalističko određenje čoveka, pa i iracionalizam uopšte, imaju prednost i veću originalnost u odnosu na racionalističku odredbu o čoveku. Mi zapažamo da su određeni aspekti iracionalizma zastupljeni i u racionalističkim filozofijama, budući da široko područje iracionalnog prethodi sferama čistog, spekulativnog, logičkog i naučnog mišljenja, kao što su pokazali Kantova transcendentalna estetika ili Platonova analiza ideje lepote, Spinozina analiza intelektualne ljubavi prema bogu ili Šelingovo shvatanje egzistencije, čime je potvrđena prisutnost iracionalnih fenomena u svakoj filozofiji. Međutim, istinsko zasnivanje iracionalizma pokazuje se mogućim tek u savremenoj filozofiji, koja novim pristupom problemu čoveka ukazuje i na ograničenja racionalističkog pristupa, svojstvenog tradicionalnoj filozofiji od Platona, preko Dekarta do Hegela. U našim analizama utemeljenje iracionalističke odredbe pratimo kroz nekoliko ravni kao što su ravan epistemologije, gnoseologije, ontologije, filozofske antropologije, etike, aksiologije, sa ciljem da ukažemo da je na oštroj Kjerkegorovoj i Ničeovoj kontraagrumentaciji prema dotadašnjem racionalizmu i izrasla nova filozofska matrica mišljenja egzistencijalno-teističkog i voluntarističkog obzorja, a koja pruža novu teoriju o čoveku u okviru savremene filozofske antropologije. Na tom osnovu se pokazuje da 6 su prethodna određenja čoveka u istoriji filozofije samo približno pogađala suštinu problema i da se tek utemeljenjem „suštine“ čoveka u njegovim iracionalnim aspektima približavamo sagledavanju čovekovog bića u totalitetu. S druge strane, na temelju takvog stanovišta se prevazilaze jednostrane filozofske teorije koje su tokom istorije filozofije i uzrokovale negaciju bitka čoveka (sagledane u ovim filozofijama u liku nihilizma), pa čak i nedovoljno jasno utemeljile odredbu o čoveku kao animal rationale. U okvirima filozofskog ispitivanja čoveka u radu se osvrćemo i na racionalizma (iz ugla iracionalizma) da bismo rasvetleli njegove propuste, ali isto tako da bismo ukazali da iracionalističko određenje čoveka može biti relevantno rastumačeno samo polazeći od iracionalnog principa filozofije. Odatle se naše istraživanje razlikuje od dosadašnjeg tradicionalnog, racionalističkog pristupa problemu čoveka, ali takođe ono ne sledi ni matricu empirijskih, biologističkih, etnoloških, lingvističkih, socioloških, političkih, pedagoških, psiholoških, genetičkih i drugih analiza, pošto se u fokusu našeg istraživanja nalazi filozofska teorija o čoveku. Ipak, iracionalizmu ne pristupamo onako kako je on prezentovan tokom protekle istorije filozofije, naime, kao pravacu suprotstavljenom racionalizmu, već ukazujemo na njihove dodirne i moguće tačke preseka. One se latentno naslućuju time što, kako smatramo, kroz iracionalizma i sam racionalizam stiče mogućnost da se formira na primer kao stvaralačko mišljenje. Ali, isto tako, ukazujemo da iracionalizam u sebi poseduje racionalne strukture, jer iracionalno područje nije područje koje u potpunosti negira razumsko kao takvo. Takav pristup je opravdan, budući da iracionalizam ne ispitujemo kao patogeno područje, već uvažamo njegov specifičan logos i zakonitost koju poseduje u svojoj suštinskoj strukturi. Mi zapravo nastojimo da ukažemo na nužnost iracionalnih elementa unutar razumevanja celokupne čovekove prirode i rastumačenja njegove suštine. Naše istraživanje je pak konkretizovano kroz tri radne hipoteze, koje ćemo u radu dokazivati ili osporavati, a prvu hipotezu (koja glasi da savremeno iracionalističko određenje čoveka predstavlja pokušaj prevladavanja nihilizma) ćemo pri tom razlagati kroz sva poglavlja budući da se nihilizam manifestuje ne samo kroz moralnu problematiku, već i epistemološku, ontološku i antropološku. Kroz navedena područja ćemo ujedno ukazati kako se kristališu i izvode različita određenja čoveka u Kjerkegorovoj i Ničeovoj filozofiji koja demonstriraju iracionalističko stanovište o čoveku. Uopšteno posmatrano, hipoteza koja se odnosi na prevladavanje nihilizma, može se obrazlagati na više načina. Jedan od njih govori nam u prilog da Ničeova i Kjerkegorova filozofija izvode obrat u odnosu na tradicionalnu sliku o čoveku u pravcu afirmacije čoveka kao pojedinca u konkretnoj egzistenciji, a izvan lažnih oblika humanizma, klasične koncepcije grčke filozofije o čoveku kao umnom biću, dualističkog shvatanja čoveka u novom veku, metafizike subjekta, izvan racionalističke metafizike i epistemologije, kao i klasične hrišćanske doktrine... In this work, the subject of the research is the foundation of contemporary irrationalist definition of man, said in its most general sense, and for relevant thinkers through which we will demonstrate thе subject we have chosen teachings of Søren Kierkegaard and Friedrich Nietzsche, as representatives of irrationalism, what we have already associated in the subtitle Kierkegaard in Relation to Nietzsche. In this respect, our research is based on comparative analysis of both thinkers. Selection of these two thinkers, although other thinkers would match for the assigned topic too, is made because, in our opinion, these two thinkers can in the most versatile way shed light on this issue and also because their philosophies complement each other in certain elements, and thus, as unified, provide stronger argumentation for explaining why the irrationalist definition of man, even irrationalism in general, has advantage and greater originality in relation to the rationalist definition of man. We notice that some particular aspects of irrationalism are represented in the rational philosophies too, whereas wide area of the irrational precedes the spheres of pure, speculative, logical and scientific thinking, as pointed out by Kant's transcendental aesthetics or in Plato’s analysis of beauty, analysis of Spinoza's intellectual love of God or Schelling’s understanding of existence, which confirmed the presence of irrational phenomena in every philosophy. However, we show that true establishment of irrationalism is possible only in contemporary philosophy that approaches the problem of man in a new way and therefore points to the limitations of the rationalist approach characteristic to traditional philosophy from Plato through Descartes to Hegel. In our analysis we examine the foundation of irrationalist definition of man through epistemology, gnoseology, ontology, philosophical anthropology, ethics, axiology, with the aim to draw attention that new philosophical thinking stencil of theistic-existentialist doctrine and voluntary horizon has grown on sharp Kierkegaard’s and Nietzsche’s counter-argumentation to rationalism, which provides a new theory of man in contemporary philosophical anthropology. This indicates that the previous definition of man in the history of philosophy only approximated to the essence of the 15 problem and that only by establishing the „essence“ of man in his irrational aspects can his being be seen in its totality. On the other hand, in this way it is possible to overcome the one-sided philosophical theories which even caused the negation of the being of man (shown in these philosophies in the form of nihilism) and to overcome not clearly grounded definition of man as an animal rationale. Within the framework of philosophical examination of man in our work we also discuss rationalism (from the perspective of irrationalism) in order to shed light on its oversights, and to point that the irrationalist definition of man can be relevantly explained only on the basis of the irrationalist principle of philosophy as well. Therefore, our study differs from the previous traditional, rationalist approach to the problem of man, and it also does not follow matrix of empirical, biologist, ethnological, linguistic, sociological, political, pedagogical, psychological, genetic and other analyses, since the focus of our research is philosophical theory of man. However, we do not treat irrationalism as it was presented in the past history of philosophy, namely, as the practice opposed to rationalism, but we believe that there are common points of their positions. They are latently sensed, as we argue, because rationalism itself, through irrationalism, acquires a chance to be created for example as creative thinking. But also, we show that irrationalism itself has a rational structure, because the irrational area is not an area that completely negates the rational as such, and, apart from that, we do not examine it as pathogenic area, but emphasize its specific logos and legality for realization of man. We actually try to point to necessity of irrational elements within the overall understanding of human nature and unraveling its essence. Our research is concretized in three working hypotheses, which we will prove or challenge, and the first hypothesis (which is that contemporary irrationalist definition of man is an attempt to overcome nihilism) will be interpreted through all the chapters since the nihilism is an area that touches not only a moral issue, but also epistemological, ontological and anthropological. This hypothesis relates to all the areas and their analysis enables to define man. Generally speaking, the hypothesis that relates to the overcoming can be explained in many ways. One of them shows to us that Nietzsce’s and Kierkegaard's philosophies perform a turn in relation to the traditional idea of man toward the affirmation of man as an individual in his concrete existence, 16 and outside of false forms of humanism, classical conception of man as a rational being of Greek philosophy, dualistic conception of man in the new age, metaphysics of the subject and outside of the rationalist metaphysics and epistemology, as well as the classic Christian doctrine. Within the framework of the second hypothesis we defend contemporary irrationalism pointing that it does not simply oppose the tradition of modern rationalism and in principle it is not contradictory, using critical method, we will show the limitations of rationalism in defining the essence of man, and the limitations in axiological, epistemological and ontological terms, trying to point out why rarationalism represents an inadequate point of view in the philosophical thought of man...

Suvremeni njemački filozof Friedrich Wilhelm Nietzsche (1844-1900) istaknuo se svojom filozofijom nihilizma. Unatoč pokušajima falsificiranja njegovih rukopisa, danas znamo što jest, a što nije pravi Nietzsche. Izvore nihilizma nalazimo već kod starih Grka sa prvim skepticima, u srednjovjekovno-nominalističkom negiranju općeg te u poteškoćama metafizičke spoznaje njemačkih klasičara. U literaturi simbolizira zlokoban misterij, u politici revoluciju, a kod Nietzschea povijesnu situaciju. Kršćanstvo, moral i metafizika, jednom prevladani, vode u nihilizam, kao problemsku situaciju kojoj je rješenje uspostava novih vrijednosti. U nihilizmu umire bog i otvara se prostor za dolazak nadčovjeka kojeg Nietzsche navješćuje u djelu Tako je govorio Zaratustra i po prvi puta spominje termin "volja za moć" kao princip života samog. Nietzscheov mukotrpan život, smrti najbližih, neuzvraćena ljubav, teško psihofizičko stanje i potpuno nerazumijevanje na koje je nailazio, neminovno su utjecali na razvoj njegove misli. Preostalo mu je ismijavanje svetosti, kritiziranje morala i stvaranje vlastitog univerzuma, utemeljenog na vječnom vraćanju koje je nužno voljeti da bi se živjelo. Nietzscheov nenadmašan uvid u ljudsko stanje i povijesnu situaciju ostavio je neizbrisiv odjek u povijesti filozofije

Mediteranska misao Alberta Camusa i egzistencijalistički roman Antuna Šoljana pokazuju sličnosti na više razina, kako na tematsko-idejnom planu, tako i na planu strukture, a konačno i onom osobnog angažmana. Na tom tragu ćemo naznačiti pitanje odnosa prema drugim egzistencijalističkim misliocima, pitanje mogućnosti govora o mediteranskom egzistencijalizmu te pitanje mogućnosti govora o prisutnosti filozofije u suvremenoj hrvatskoj egzistencijalističkoj književnosti. Pritom se služimo analizom teksta, a problematiziramo sljedeće: odnos prema neizvjesnosti egzistencije (apsurdu), odnos prema nihilizmu i filozofiji povijesti (Povijest nasuprot Prirodi uz paralelno pitanje tzv. negativnog nihilizma) te odnos prema kurentnim ideologijama praćen vizionarskim, novim političkim rješenjima (kod Camusa idejom federacije i svjetske vlade, a kod Šoljana idejom kantonizacije Europe po uzoru na Švicarsku).

Mediteranska misao Alberta Camusa i egzistencijalistički roman Antuna Šoljana pokazuju sličnosti na više razina, kako na tematsko-idejnom planu, tako i na planu strukture, a konačno i onom osobnog angažmana. Na tom tragu ćemo naznačiti pitanje odnosa prema drugim egzistencijalističkim misliocima, pitanje mogućnosti govora o mediteranskom egzistencijalizmu te pitanje mogućnosti govora o prisutnosti filozofije u suvremenoj hrvatskoj egzistencijalističkoj književnosti. Pritom se služimo analizom teksta, a problematiziramo sljedeće: odnos prema neizvjesnosti egzistencije (apsurdu), odnos prema nihilizmu i filozofiji povijesti (Povijest nasuprot Prirodi uz paralelno pitanje tzv. negativnog nihilizma) te odnos prema kurentnim ideologijama praćen vizionarskim, novim političkim rješenjima (kod Camusa idejom federacije i svjetske vlade, a kod Šoljana idejom kantonizacije Europe po uzoru na Švicarsku)., Albert Camus’ Mediterranean thought and existential novels of Antun Šoljan show similarities at several levels, including theme and concept design, structure, and level of personal involvement. On this trace, we pose the question of their relation to other existentialist thinkers, the possibilities of Mediterranean existentialism, and the possibility of speaking about the presence of philosophy in contemporary Croatian existentialist literature. The primary method is textual analysis, and we problematize the following: relation to uncertainty of the existence (absurdity), attitude towards nihilism and the philosophy of history (History opposed to Nature as the question parallel to the problem of the negative nihilism), and critique of the current ideologies followed by visionary, new political solutions (in Camus’ works the idea of federation and world government, and in Šoljan’s writings the idea of cantonisation of Europe inspired by the Swiss model).

Suvremeno doba iznjedrilo je postmodernu filozofsku misao koja je postala podlogom novom pristupu religioznosti. Postmoderna, nastojeći relativizirati sve dotad neupitne vrednote te spoznajne i moralne principe, ozbiljno je dotaknula i religiozno područje te ustrajno potiče stvaranje novih oblika religioznosti, utemeljenih na proizvoljnosti stavova i subjektivnoj procjeni vrednota. U ovom radu nastojimo, analizom misli G. Vattima, ukazati na pokušaje kreiranja nove religioznosti, koja se, unatoč odbacivanju temeljnih kršćanskih teoloških postavki, ipak želi zvati kršćanskom. Odbacivanje čvrstih filozofskih, kognitivnih, moralnih pa i vjerskih principa, a to su načela postmoderne misli, ogleda se i u Vattimovoj teoriji o “slaboj misli” (il pensiero debole). Odatle izrasta ideja “slabog kršćanstva” koje upravo u “slabosti” pronalazi argumente svojeg opstanka. “Nereligiozno kršćanstvo”, kako ga predlaže i zastupa G. Vattimo, trebalo bi, oslobođeno dogmi i autoriteta, biti privlačno suvremenom čovjeku. U filozofskim stavovima Vattimo se nadahnjuje Nietzscheovim nihilizmom, Heideggerovom mišlju o “kraju metafizike” te Girardovom antropologijom utemeljenoj na analizi nasilja. Vattimovo poimanje kršćanstva zapravo slijedi francuskog mislioca J. F. Lyotarda, koji u postmodernoj smrti “velikih priča” vidi početak novoga vremena kojim će dominirati “male priče”. Vattimo smatra da i europski ateizam spada u “velike priče”, te da nastupa doba nove religioznosti. Njegova nova interpretacija kršćanstva, oslobođenog od autoriteta, dogmi i agresivnog navještaja, a utemeljenog na prihvaćanju “slabog” Boga koji je “oplijenio” samoga sebe, trebala bi utemeljiti novu europsku religioznost. Vattimov stav “polu-vjernika” intrigantan je, zanimljiv i na razini površnog pristupa religioznosti privlačan, pa stoga zaslužuje ozbiljniju analizu i suvisle teološke odgovore., Contemporary era has spawned the post-modern philosophical thought which has become the basis for a new approach to religiosity. postmodernism, seeking to relativize all previously unquestioned values, as well as the cognitive and moral principles, has also seriously touched the field of religion, consistently encouraging the creation of new forms of religiosity, based on arbitrary attitudes and subjective estimation of values. in this paper we are trying, through the analysis of G. vattimo’s thought, to point at the attempts to create new religiosity which, in spite of rejecting the fundamental Christian theological theses, still wants to be called Christian. the rejection of firm philosophical, cognitive, moral and even religious principles, and these are the principles of postmodernism, is reflected in vattimo’s theory about the “weak thought” (il pensiero debole). From there arises the idea of “weak Christianity” which just in that “weakness” finds arguments for its survival. “irreligious Christianity”, as vattimo suggests and advocates, should be, liberated from dogmas and authority, attractive to contemporary man. in his philosophical views vattimo is inspired by nietzsche’s nihilism, Heidegger’s thought about the “end of metaphysics” and Girard’s anthropology based on the analysis of violence. vattimo’s understanding of Christianity actually follows the French philosopher J. F. Lyotard who in the post-modern death of “great stories” sees the beginning of new era in which “small stories” will dominate. vattimo holds that european atheism also belongs to “great stories”, and that the age of new religiosity is beginning. His new interpretation of Christianity, liberated from authority, dogmas and aggressive proclamation, and based on the acceptance of “weak” God who “emptied” himself, should establish new european religiosity. vattimo’s attitude of a semi-believer is intriguing, interesting and attractive on the level of shallow approach to religiosity, and therefore deserves serious analysis and sensible answers.

Suvremeno doba iznjedrilo je postmodernu filozofsku misao koja je postala podlogom novom pristupu religioznosti. Postmoderna, nastojeći relativizirati sve dotad neupitne vrednote te spoznajne i moralne principe, ozbiljno je dotaknula i religiozno područje te ustrajno potiče stvaranje novih oblika religioznosti, utemeljenih na proizvoljnosti stavova i subjektivnoj procjeni vrednota. U ovom radu nastojimo, analizom misli G. Vattima, ukazati na pokušaje kreiranja nove religioznosti, koja se, unatoč odbacivanju temeljnih kršćanskih teoloških postavki, ipak želi zvati kršćanskom. Odbacivanje čvrstih filozofskih, kognitivnih, moralnih pa i vjerskih principa, a to su načela postmoderne misli, ogleda se i u Vattimovoj teoriji o “slaboj misli” (il pensiero debole). Odatle izrasta ideja “slabog kršćanstva” koje upravo u “slabosti” pronalazi argumente svojeg opstanka. “Nereligiozno kršćanstvo”, kako ga predlaže i zastupa G. Vattimo, trebalo bi, oslobođeno dogmi i autoriteta, biti privlačno suvremenom čovjeku. U filozofskim stavovima Vattimo se nadahnjuje Nietzscheovim nihilizmom, Heideggerovom mišlju o “kraju metafizike” te Girardovom antropologijom utemeljenoj na analizi nasilja. Vattimovo poimanje kršćanstva zapravo slijedi francuskog mislioca J. F. Lyotarda, koji u postmodernoj smrti “velikih priča” vidi početak novoga vremena kojim će dominirati “male priče”. Vattimo smatra da i europski ateizam spada u “velike priče”, te da nastupa doba nove religioznosti. Njegova nova interpretacija kršćanstva, oslobođenog od autoriteta, dogmi i agresivnog navještaja, a utemeljenog na prihvaćanju “slabog” Boga koji je “oplijenio” samoga sebe, trebala bi utemeljiti novu europsku religioznost. Vattimov stav “polu-vjernika” intrigantan je, zanimljiv i na razini površnog pristupa religioznosti privlačan, pa stoga zaslužuje ozbiljniju analizu i suvisle teološke odgovore.

Polazeći od pitanja: Kako je vukovarska tragedija bila moguća u Europi na pragu 21. stoljeća?- članak propituje duhovnu klimu Zapada koju obilježava odbijanje duha tragedije koju, na hegelovskoj matrici, karakterizira negiranje datosti. Sve filozofije nakon Hegela ostale su zarobljenice njegovu pristupu konačnom kao negativnom koje treba nadvladati, što se u jednomu dijelu tih strujanja pokazuje i kao negiranje stvarnosti kao takve, posebice u postmodernističkom interpretativizmu. Tehničko-znanstvena civilizacija promatra se kao završna faza detragedizacije Zapada. U drugomu dijelu na interdisciplinarni način povezujemo konkretna povijesna događanja vezana uz tragediju Vukovara s duhovnom klimom Zapada, jer i jedno i drugo karakterizira negiranje datosti tragičnoga u kontekstu utješiteljskoga nihilizma. Vukovar se u načinu i metodama pokazuje kao paradigmatski primjer bilo detragedizacije, bilo renarativizacije kojom se želi iskriviti dogođeno, te postaje model za sve ostale tragedije ratova u bivšoj Jugoslaviji. U zaključku se poziva na obnovu duha tragedije i afirmaciju stvarnosti kao najbolje prevencije protiv sličnih ponavljanja.

Tema ovog članka je Milbankova kritika Deleuzeove »metafizike razlike«. U prvom dijelu članka predstaviti ćemo Deleuzeovo problematiziranje odnosa univočnosti i razlike. Iz toga će nam biti jasno što je za Deleuzea cilj filozofije i kako ga je on pokušao ostvariti. U drugom dijelu ovog rada predstavit ćemo Milbankovo kritičko čitanje Deleuzea. Posredno će biti pokazano zašto Milbank smatra da je Deleuze potpuno krivo protumačio klasičnu analogiju bića kojoj je nadredio univočnost (bića) prema modelu kojeg je ekstrapolirao iz ontologije Dunsa Škota. U trećem dijelu ćemo pokazati kako je Milbank posve radikalno doveo u pitanje Deleuzeovo razumijevanje razlike koje u konačnici smatra nihilističkim. U zadnjem dijelu ovoga članka pokazat ćemo kako je Milbank konstruirao plauzibilnu metafizičku alternativu Deleuzeovom nasilnom metafizičkom nihilizmu. To je učinio tako da je pomoću neoplatonističkih paradoksa vertikalne i horizontalne participacije produbio klasičnu analogiju bića te je suprotstavio Deleuzeovom nihilističkom tamnom nagovještaju razlikovno univočnog koda., The main theme of this article is Milbank’s critique of Deleuzian “metaphysics of difference”. In the first part of article we will introduce how Deleuze understands relationship between univocity of being and difference. It will help us to understand goal of philosophy for Deleuze and the way how he tried to achieve it. In the second part of this article we will show how Milbank critically read Deleuze. Indirectly we will show why Milbank thinks that Deleuze had totally misunderstood classical analogy of being and how Deleuze subordinated analogy of being to univocty of being. Deleuze extrapolated univocty of being from ontological model founded in the ontology of Duns Scotus and he extended this model with Spinoza and Nietzsche. In the third part of this article we will show how Milbank radically questioned Deleuzian nihilistic understanding of difference and repetition. In the last part of this article we will show how Milbank constructed plausible metaphysical alternative in contrary to Deleuzian violent metaphysical nihilism. We will show how Milbank articulated neoplatonic paradoxes of vertical and horizontal participation and how he discovered deeper sense of classical analogy of being. This discovery will help him to confront Deleuzian differentiated, nihilistic dark precursor articulated by univocity code.

U prilogu se propituju razlozi i ciljevi oblikovanja narativne paradigme na kojoj počiva Mannov roman Čarobna gora. Pritom se ustanovljuje da se lajtmotivska substruktura tog djela sastoji od četiri paralelnih ciklusa organiziranih oko ideema života, kulture, nihilizma i humanizma kao semantičkih jezgri dubinskog postava romana. Cilj kojemu Mann teži oblikovanjem upravo takve narativne paradigme moguće je sagledati u njegovu nastojanju da prevlada ustroj svoje dosadašnje naracije utemeljene na metafizikalizaciji ljudske egzistencije koja je uslijed društveno-povijesnih promjena postala opsolentna te ju je potrebno odbaciti. Svjestan te činjenice, Mann uvodi bitne preinake u svoj narativni izričaj kojima kao semantičko žarište ustoličuje povijesni horizont ljudske egzistencije. Sredstvo takve promjene prevladavanje je misaonog dobra schopenhauerovsko-nietzscheanske provenijencije kao, po Mannu, čarobnog eliksira koji čovjeka mami da utone u metafizički drijemež s one strane života. Stoga se temeljnim naumom njegova poslijeratnog romanesknog prvijenca, njegova penjanja na čarobnu goru, čini potreba da ljudsku dušu višestrukim procesom začarobljenja i raščarobljenja izbavi iz opsjednutosti duhom minulih vremena te je uputi u način prebivanja unutar novog horizonta, onog povijesnog, kao njena istinskog zavičaja.

Autor obrađuje postmoderno društvu koje je s jedne strane obilježeno velikim tehnološkim i znanstvenim napretkom a s druge strane ga prati problem iskustva besmisla ljudskog života, posebno u susretu s nihilizmom svjetonazora.

The article is dealing with the ethical importance of the acceptance of the transcendence of every person. The author argues in favor of the following thesis: Transcendent anthropology is a positive factor of personalism; Violation of solidarity is fundamental evil; Apophatic anthropology is a realistic view; We should avoid the extreme positions regarding identities: nihilist or neutralist at one hand and non-critical acceptance and their ossification at the other. The proper approach to identities is critical realism and dialogic universalism; The principle of deeper identity is spirit; Transcendent anthropology is a positive factor of a solidary attitude. The author concludes that the attitude of transcendent anthropology provides a good background for the openness toward the other, for relational and solidary attitude and for the living traditions. Further, it provides a good ground for cultural and intellectual exchange, for responsible tolerance of the radically other and for the feeling of the need for being exposed to the influence of the other., Članak se bavi etičkim značajem prihvaćanja transcendencije svake osobe. Autor zagovara sljedeće teze: transcendentna antropologija je pozitivan čimbenik personalizma; povreda solidarnosti je fundamentalno zlo; apofatička antropologija je realistički nazor; trebamo izbjegavati ekstremne pozicije po pitanju identiteta: nihilističke ili neutralističke s jedne, te nekritičko prihvaćanje i njihovo okoštavanje s druge strane; ispravan pristup identitetima je kritički realizam i dijaloški univerzalizam; princip dubljeg identiteta je duh; transcendentna antropologija je pozitivan čimbenik solidarnog stava. Autor zaključuje da stav transcendentne antropologije nudi dobru pozadinu za otvorenost prema drugome, za odnosni i solidarni stav, kao i za živuće tradicije. Nadalje, nudi također i dobre temelje za kulturnu i intelektualnu razmjenu, za odgovornu toleranciju radikalno drukčijeg i za osjećaj potrebe za bivanjem izloženim utjecaju drugih., L’article traite de l’importance éthique de l’acceptation de la transcendance de chaque personne. L’auteur soutient les thèses suivantes : l’anthropologie transcendante est un facteur positif du personnalisme ; la violation de la solidarité est un mal fondamental ; l’anthropologie apophatique est un point de vue réaliste ; nous devons éviter les positions extrêmes concernant l’identité : nihilistes et neutralistes d’une part, leur acceptation non critique et leur ossification d’autre part ; l’approche correcte des identités est le réalisme critique et l’universalisme dialogique ; le principe de l’identité profonde est l’esprit ; l’anthropologie transcendante est un facteur positif de l’attitude solidaire. L’auteur conclut que la position de l’anthropologie transcendante offre un bon contexte pour l’ouverture envers l’autre, pour une attitude relationnelle et solidaire, ainsi que pour les traditions vivantes. De plus, elle offre un bon terrain pour l’échange culturel et intellectuel, pour une tolérance responsable du radicalement autre ainsi que pour le sentiment du besoin d’être exposé à l’influence de l’autre., Der Artikel nimmt die ethische Bedeutsamkeit der Transzendenzannahme eines jeglichen Individuums auf. Der Autor ergreift das Wort zugunsten folgender Thesen: Die transzendente Anthropologie ist ein positiver Faktor des Personalismus; die Solidaritätsverletzung bedeutet ein fundamentales Unheil; die apophatische Anthropologie ist ein wirklichkeitsnaher Gesichtspunkt; krasse Standpunkte bezüglich der Identität sind zu meiden: nihilistische bzw. neutralistische einesteils und unkritische Akzeptanz bzw. ihre Verknöcherung andernteils. Die angemessene Herangehensweise an die Identitäten wären der kritische Realismus und dialogische Universalismus; der Grundsatz einer tieferen Identität ist der Geist; die transzendente Anthropologie erweist sich als ein positiver Faktor der solidarischen Einstellung. Der Autor schlussfolgert, der Blickwinkel der transzendenten Anthropologie erwerbe eine feste Grundlage zur Empfänglichkeit gegenüber anderen, zur relationalen und solidarischen Einstellung sowie zu den fortdauernden Traditionen. Des Weiteren sichere er eine gute Basis zum kulturellen und intellektuellen Austausch, zu einer verantwortungsvollen Toleranz des radikal Andersartigen sowie zum Drang nach Ausgesetztheit der äußeren Beeinflussung.

U ovom radu definiraju se pojmovi medija i ideologije, ispituje se povezanost ideologije s predrasudama i stereotipima, te se razmatraju modaliteti formiranja i širenja ideologije. Analizom socijalne i povijesne funkcije ideologije (pri čemu dodatnu teškoću može činiti to što se fenomeni ideologije javljaju u najrazličitijim, prividno međusobno isključujućim, a veoma često i posve neprepoznatljivim oblikovanjima) razotkriva se mehanizam proizvodnje, reprodukcije i učvršćivanja logike ropstva, ali ujedno i mehanizam preventivnog onemogućavanja osvješćivanja ropstva. Te mehanizme ne treba svoditi na tzv. masovne medije (iako je njihova uloga veoma značajna, danas možda i presudna), već je analizu nužno proširiti i na obrazovanje, kulturu, politiku itd. Učinci ideologijom posredovana duhovnog ropstva otkrivaju se kao napredovanje nihilizma, te se otvara pitanje o nužnosti alternative nadirućem nihilizmu.

U ovom radu definiraju se pojmovi medija i ideologije, ispituje se povezanost ideologije s predrasudama i stereotipima, te se razmatraju modaliteti formiranja i širenja ideologije. Analizom socijalne i povijesne funkcije ideologije (pri čemu dodatnu teškoću može činiti to što se fenomeni ideologije javljaju u najrazličitijim, prividno međusobno isključujućim, a veoma često i posve neprepoznatljivim oblikovanjima) razotkriva se mehanizam proizvodnje, reprodukcije i učvršćivanja logike ropstva, ali ujedno i mehanizam preventivnog onemogućavanja osvješćivanja ropstva. Te mehanizme ne treba svoditi na tzv. masovne medije (iako je njihova uloga veoma značajna, danas možda i presudna), već je analizu nužno proširiti i na obrazovanje, kulturu, politiku itd. Učinci ideologijom posredovana duhovnog ropstva otkrivaju se kao napredovanje nihilizma, te se otvara pitanje o nužnosti alternative nadirućem nihilizmu., In diesem Beitrag werden sowohl der Begriff der Ideologie als auch die Verbundenheit der Ideologie mit den Vorurteilen und Stereotypen definiert; es wird über die Modalitäten der Entstehung und Verbreitung der Ideologie nachgedacht. Durch die Analyse der gesellschaftlichen und geschichtlichen Funktion der Ideologie (wodurch eine zusätzliche Schwierigkeit die Mannigfaltigkeit der sich scheinbar gegenseitig ausschließenden und sehr oft völlig undurchsichtigen Aspekte der Phänomenologie der Ideologie darstellen kann) werden sowohl die Mechanismen der Produktion, Reproduktion und Verstärkung der Knechtschaftslogik als auch der Mechanismus der präventiven Vereitelung der Belebung von Knechtschaft enthüllt. Diese Mechanismen sollten keineswegs auf die s. g. Massenmedia beschränkt werden (obwohl die Massenmedia eine sehr wichtige, heute wahrscheinlich die entscheidende Rolle spielen). Die Analyse muss auf die Ausbildung, Kultur, Politik usw. ausgebreitet werden. Die Auswirkungen dieser durch Ideologie vermittelten geistigen Knechtschaft werden als Fortschritt des Nihilismus enthüllt. Dadurch wird die Frage um die Alternative zum vordringenden Nihilismus gestellt.

Der Beitrag diskutiert einen der späten Texte von Jacques Derrida. Der Text erlaubt es, Derrida als einen Denker der fortgeschrittenen Moderne zu interpretieren. Systematisch lässt sich die Moderne durch die Figur der Überwindung lesen, die sowohl im Sinne des Fortschritts als der Restauration verstanden werden kann. Derridas Frage lautet: Wie kann das Freiheitspotenzial der Überwindung beibehalten werden, ohne der in ihr liegenden Teleologie anheimzufallen? Eine Antwort ergibt sich durch den Begriff einer Zukunft, die als das schlechthin Unverfügbare in keiner Geschichte mehr situiert werden kann. Allerdings misslingt Derridas Versuch, diese unverfügbare Zukunft in Anlehnung an Kants praktische Philosophie normativ aufzuladen und als eine Form der Vernunft auszuweisen. Der Begriff bleibt leer, wie in Abgrenzung zu Nietzsche gezeigt werden kann. In Nietzsches Begriff des Übermenschen entwirft sich die Moderne auf eine Zukunft, die sie aus dem Zwang der Geschichte befreit. Nietzsche reflektiert die Figur der Überwindung, ohne sie, wie Derrida, zu entleeren., U prilogu se diskutira jedan od kasnijih tekstova Jacquesa Derride. Tekst dopušta interpretirati Derridu kao mislioca uznapredovale moderne. Sistematski je moguće modernu čitati kroz figuru prevladavanja, koja se može razumjeti u smislu napretka kao i restauracije. Derridino pitanje glasi: kako se može očuvati potencijal slobode prevladavanja, a da se ne podlegne teleologiji koja leži u njemu? Odgovor se nadaje u pojmu budućnosti, koja se kao ono jednostavno neovladljivo ne može više situirati ni u jednoj povijesti. No, propada Derridin pokušaj da tu neovladljivu budućnost normativno ispuni u osloncu na Kantovu praktičku filozofiju i legitimira je kao formu uma. Pojam ostaje prazan, kako se može pokazati u razgraničenju spram Nietzschea. U Nietzscheovu pojmu nadčovjeka nabacuje se moderna kao budućnost, koja je oslobađa prisile povijesti. Nietzsche reflektira figuru prevladavanja, a da je ne osiromašuje poput Derride., The paper discusses one of the later texts by Jacques Derrida. The text allows Derrida to be interpreted as a thinker of advanced modernity. Systematically it is possible to read modernity via the image of overcoming, which may be understood both in the sense of progress and restoration. The question Derrida asks is this: how can the potential of freedom to overcome be preserved without succumbing to teleology that informs it? The answer lies in the notion of future, which as the simply uncontrollable cannot be situated in any history. However, Derrida‘s attempt to normatively fill the uncontrollable future by relying on Kant‘s practical philosophy and legitimise it as a form of the mind fails. The notion remains empty, as can be shown by setting the boundary against Nietzsche. Nietzsche‘s notion of Übermensch hints at modernity as a future that liberates it from the pressure of history. Nietzsche reflects the figure of overcoming without impoverishing it the way Derrida does.

Die Absicht der Autorin ist es, das Nichts des Nihilismus als Antrieb der „Metaphysik“ genannten Geschichte des abendländischen Denkens aufzuzeigen. Um diese These zu erläutern, werden zwei Nihilismusdeutungen der neueren Fachliteratur, seine Auffassung als „Differenz“ und als „Überwindung“, zum Ausgangspunkt genommen. Die Auffassung des Nihilismus als Überwindung gibt Anlass zu einer umfassenderen Erläuterung von Nietzsches Nihilismusinterpretation. Sie stützt sich einerseits auf Heideggers Nihilismusund Metaphysikauffassung, wonach der Nihilismus nicht von der Metaphysik abgetrennt werden kann. Andererseits versucht sie die Frage nach dem Nichts neu zu formulieren: Inwiefern kann das Nichts phänomenologisch als derjenige Destruktionsprozess verstanden werden, der die Metaphysik in ihren immer wechselnden Masken als Metaphysik, d. h. als in der Geschichte stets zum Zuge kommende Interpretationsstruktur erweist? Das Nichts zeigt sich dabei als metaphysische „Voraussetzung“ der Schöpferkraft des Menschen und der Wirklichkeit überhaupt., Namjera autorice je pokazati ono ništa nihilizma kao pokretačku silu “metafizikom” nazvane povijesti zapadnjačkog mišljenja. U svrhu razjašnjenja te teze za polazišne točke uzimaju se dva tumačenja nihilizma u novijoj stručnoj literaturi: shvaćanje nihilizma kao “diferencije” i kao “prevladavanja”. Shvaćanje nihilizma kao prevladavanja daje povoda za obuhvatnije razjašnjenje Nietzscheove interpretacije nihilizma. Autorica se oslanja s jedne strane na Heideggerovo shvaćanje nihilizma i metafizike, prema kojemu se nihilizam ne može odijeliti od metafizike. Ujedno pokušava iznova formulirati pitanje o ničemu: u kojoj mjeri se ništa može fenomenološki razumjeti kao onaj destruktivni proces, koji metafiziku u njezinim stalno se izmjenjujućim maskama očituje kao metafiziku, tj. kao interpretativnu strukturu koja stalno izlazi na vidjelo u povijesti. Ništa se pritom pokazuje kao metafizička “pretpostavka” stvaralačke snage čovjeka i stvarnosti uopće., The author sets out to present the Nothing of nihilism as the driving force behind the history of Western thought referred to as “metaphysics”. The starting points for clarifying the thesis are found in two interpretations of nihilism in the more recent scholarly literature: the understanding of nihilism as “differentiation” and as “overcoming”. The understanding of nihilism as overcoming calls for a broader examination of Nietzsche‘s interpretation of nihilism. On the one hand, the author relies on Heidegger‘s understanding of nihilism and metaphysics, according to which nihilism cannot be separated from metaphysics. At the same time, she seeks to re-formulate the question about Nothing: to what extent can Nothing be phenomenologically understood as the destructive process that reflects metaphysics in its continuously changing guises as metaphysics, i.e. as the interpretative structure that continues to emerge throughout history. The Nothing thereby shows itself as a metaphysical “prerequisite” for man‘s creative power and reality as such.

Jedna od važnih filozofskih misli A. Schopenhauera i F. Nietzschea jest raspad teodiceje koja svoje korijene ima kako u poslijehegelijanskoj filozofiji, tako i u teorijskim postavkama Charelsa Darwina. Schopenhauer smatra da je svijet beskonačna patnja i da nema krajnjega cilja i najviše vrijednosti. Tako se teodiceja pretvara u patodiceju koja se kao i teodiceja protivi višestrukoj patnji. Schopenhauerove će glavne postavke preuzeti Nietzsche te će od pesimizma završiti u nihilizmu. On svijet doživljava kao nezaustavljivo nastajanje i nestajanje koje traje neprestano i s mnogo borbe. K tomu, svijet je za njega veliki kaos koji proizlazi iz slučaja i potrebe. Izvan svijeta nema ništa, nikakve transcendencije jer je Bog mrtav. Opravdavanje Boga nasuprot zlu i patnji u svijetu postaje suvišno, a teodiceja nemoguća i besmislena., One of important A. Schopenhauer and F. Nietzsche’s philosophy thoughts is downfall of theodicy which has its roots in Post-Hegel’s philosophy, as well as in Charles Darwin’s theoretical percepts. Schopenhauer thinks that the world is endless suffering and that there is no final goal or highest value. In that way theodicy becomes pathodicy, which is against multiple suffering as theodicy. Nietzsche took over the main Schopenhauer’s percepts and from pessimism he ended in nihilism. He considers world as an unstoppable emergence and disappearance which lasts continually and with much struggle. Besides that, world is for him a great chaos which arises from case and need. There is nothing outside the world, there is no transcendence, because God is dead. Justification of God against evil and suffering becomes superfluous and theodicy impossible and absurd.

Knjiga se sastoji od sljedećih dijelova: 1. Vidokrug ; 2. Logički vid ; 3. Realni vid ; Appendix: Tako kazuje Heraklit, Efežanin. Započinje predgovorom, a zaključuje se kronologijom autorova akademskog djelovanja i bibliografijom.

Martin Heidegger uvijek nanovo promišlja svoje iskustvo, za koje tvrdi da ga je stekao na fenomenološki način; tvrdi i da zapadno mišljenje ustrajava u svom zaboravu bitka, koji novovjekovnog, a time i suvremenog čovjeka, sprječava da misli ono što je bitno. Za njega je taj čovjek izguran iz istine bitka, budući da ga ne nastoji iskusiti iz njegove istine, nego iz istine bića ili iz bića kao takvoga. On se jednostavno izgubio u biću umjesto da se u svom tubitku otvori prema bitku kao bitku, te time i sebe samoga sa svojim svijetom i bitak iskusi u njihovoj tajnovitosti i u njihovoj međusobnoj pripadnosti. A novovjekovni subjektivizam doveo je i do toga da je istina na ekstreman način postala ispravnost, da isključivo ovisi o čovjeku i da je reducirana na empirističko-pozitivističko iskustvo. Pritom iz čovjekove moći raspolaganja bježi i bitak i Bog, čiju je smrt navijestio Nietzsche, što ga je srušilo u nihilizam i beznadnost. Izlaz iz ovoga stanja Heidegger vidi u mišljenju koje se ohrabruje na skok iz zaborava bitka i otvara se bitku koji u čovjekovu tubitku ovremenjuje svoju objavu. Ovo mišljenje želi misliti iz prvoga grčkog početka, da bi od ovog početka napravilo most prema jednom novom, drugom mišljenju, koje bi bilo u stanju djelotvorno opozvati i smrt Boga, te iz novoga iskustva tajne bitka, čovjeka i Boga crpiti novu nadu, nadu koja se ne bi temeljila na umišljenoj spoznaji nego na otvorenosti koja stalno propituje i traga., Martin Heidegger is constantly rethinking his experience which he claims to have arrived at through phenomenology; also, he holds that Western thought persists in its forgetfulness of Being, which hampers the «new age» and hence contemporary man in thinking the essential. He considers that contemporary man has been driven away from the truth of Being since he does not strive to experience it from its proper truth, rather from the truth of being or from being per se. He has simply become lost in being rather than, in his Da-sein, opening himself up to Being as such, and thus to experience both his being-in-the-world and Being in their obscurity and in their mutual belonging-together. The «new age» subjectivism has resulted in the notion of truth becoming accepted as correctness in the extreme, in truth being dependent exclusively upon man and in its becoming reduced to empirical-positivistic experience. Hence, it is no longer within man's power to have at his disposal neither Being nor God, whose death was announced by Nietzsche causing him to plunge into nihilism and despair. Heidegger sees a way out of this predicament: thinking encouraged by the leap from forgetfulness of Being and which opens itself to Being which in man's Da-sein temporalizes its own revelation. This mode of thinking seeks to develop from the first Greek beginnings, and thus to build a bridge from this beginning toward a new and different mode of thinking, which would be able to revoke even the death of God. From this novel experience of the mystery of Being, man and of God, new hope would emerge - hope not founded in feigned knowledge, but rather in an openness which constantly questions and seeks.

Svrha izlaganja jest: podsjetiti na bliskost i bitnu razliku vjere i filozofije, s ovu i s onu stranu uma, a u opreci spram jedinstva i tek stupanjske (spoznajne) razlike između jedne i druge u »sferi« uma. Štoviše, pokazuje se, da kritičnost i autonomija uma vode nužno do nemogućnosti kako vjere tako i filozofije, koja nemogućnost slijedi iz slobode uma (volje i moći) kao bitstva nihilizma. I kao što se Bog i čovjek nahode u nihilizmu u istoj nemogućnosti, tako se, s obzirom na bitstvo nihilizma, to jest, s ovu i s onu stranu »apsolutnoga uma«, vjera i filozofija susreću u njihovoj bliskosti (neizbježnosti) i bitnoj različitosti., The purpose of this presentation is to remind us of the closeness and fundamental dif ference between faith and philosophy from this side and from that side of the mind in contrast to unity and the gradual realisable difference between one and the other in the mind's »sphere«. Moreover, it is becoming evident that criticism and autonomy of the mind necessarily lead to the impossibility of faith and philosophy alike, impossibility that follows from the freedom of the mind (will and power) as the core of nihilism. And just how God and man in nihilism are faced with the same impossibility so, with regard to the core of nihilism, from this side and from that side of the »absolute mind«, faith and philosophy meet in their (unavoidable) closeness and essential difference.

Autor svoj članak počinje analizom termina Kraj, te u svezi s time analizira problem kraja povijesti u Hegelovoj filozofiji povijesti. Središnji dio rada bavi se Nietzscheovim promišljanjem povijesti, koje je imalo veliki utjecaj na suvremenu filozofiju povijesti. Prihvaćajući Nietzscheovu argumentaciju, autor tvrdi da nije na svome kraju povijest, nego samo jedna interpretacija povijesti. Preko Adorna, Foucaulta i Vattima autor otvara niz pitanja vezanih uz problematiku socijalne filozofije i bioetike. Autor zaključuje da će kapitalizam vjerojatno i postati globalni sustav proizvodnje i razmjene, ali da Zapad i vrijednosti na kojima je zasnovan gotovo sigurno neće biti globalna civilizacija., The author begins his article with the analysis of the term End and with regard to this he analyses the issue of the end of history in Hegel’s philosophy of history. The main body of the article deals with Nietzsche’s reflection of history, which has had a big impact on the contemporary philosophy of history. Accepting Nietzsche’s arguments, the author claims that it is not the end of history but rather an interpretation of it. Citing Adorno, Fucault and Vattimo the author tackles a number of issues regarding the problems of social philosophy and bioethics. He concludes that capitalism will probably become a global system of production and trade, but the West and its values will almost surely not be a global civilization.