Search

Područjem računarstva dominiraju muškarci, ali nije oduvijek tako. Žene u računarstvu bile su među prvim programerima početkom 19. stoljeća i znatno su pridonijele razvoju računarstva kao područja. Kako su se tehnologije i praksa mijenjale, uloga žena kao programerki se mijenjala, a s vremenom je računarstvo postalo područje zanimanja većinom muškaraca. Cilj ovog rada je istražiti koji faktori utječu na odabir računarstva kao područja zanimanja kod žena te postoje li stereotipi vezani uz žene i računarstvo te kakav je trenutan položaj žena u računarstvu. Rezultati istraživanja pokazali su da žene odabiru računarstvo zbog toga što je računarstvo područje budućnosti koje nudi siguran posao i da utjecaj imaju uzori roditelja i nastavnika. Ono što ih demotivira i gura od računarstva je manjak samopouzdanja i predznanja te osjećaj manjine .Položaj žena u računarstvu ide na bolje, ali se svakako treba raditi na privlačenju i motiviranju žena da se bave računarstvom kako bi se iskorijenilo mišljenje da je računarstvo „muško zanimanje“., The field of computer science is dominated by men, but it hasn't always been that way. Women in computer science were among the first programmers in the early 19th century and contributed significantly to the development of computer science as a field. As technologies and practices changed, the role of women as programmers changed, and over time computer science became a predominantly male profession. The aim of this work is to investigate which factors influence women's choice of computer science as profession, and whether there are stereotypes related to women and computer science, and what is the current position of women in computer science. The research results showed that women choose computer science because it is a field of the future that offers a secure job and that the role models of parents and teachers have an influence. What demotivates and pushes them away from computing is a lack of self-confidence and prior knowledge, and the feeling of being a minority. The position of women in computer science is improving, but work must be done to attract and motivate women to do computing in order to eradicate the opinion that computing is a "male profession".

El objetivo de este trabajo es examinar el modo en que José Ortega y Gasset, el filósofo español, comprende el arte. El contexto sociopolítico y el repaso de las tendencias literarias a finales del siglo XIX y al principio del XX explican las razones por la labor intelectual de Ortega. Con el fin de entender mejor la concepción del arte de Ortega, se exponen y explican los términos fundamentales de su filosofía: la teoría de las circunstancias y el perspectivismo. Ellos señalan el peligro que presenta el surgimiento de la democratización de todos los aspectos de la vida humana, incluso el arte. Al relacionar su teoría sobre la división de la sociedad en masa y minoría con sus reflexiones sobre el arte nuevo y deshumanizado, se muestra la interconexión de toda la obra de Ortega. Cilj ovoga rada jest istražiti način na koji José Ortega y Gasset, španjolski filozof, poima umjetnost. Kratkim povijesnim pregledom političkih i društvenih događanja u Španjolskoj te književnih tendencija krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, objašnjavaju se razlozi Ortegina intelektualnog djelovanja. U svrhu boljeg razumijevanja Ortegine koncepcije umjetnosti izlažu se i objašnjavaju temeljni pojmovi njegove filozofije: teorija o okolnostima i perspektivizam. Oni ukazuju na opasnost koju predstavlja pojava fenonema demokratizacije svih područja ljudskog života, uključujući i umjetnost. Međusobna povezanost Ortegina cjelokupnog djela dokazuje se povezivanjem njegove teorije o podjeli društva na masu i manjinu s razmišljanjima o novoj, dehumaniziranoj umjetnosti.

U radu se razmatra filozofija politike istaknutog španjolskog filozofa José Ortega y Gasseta. Kao polaznu točku svoje filozofije Ortega uvodi teoriju o okolnostima. Živjeti znači djelovati u svijetu, odnosno, ja sam ja i moje okolnosti. Nasuprot takvog načina življenja, Ortega uočava pojavu modernog fenomena čovjeka – mase, njegove karakteristike te opasnosti koje on predstavlja. Pobuna masa je najveća bolest koja se dogodila ne samo španjolskom, nego i cijelom europskom društvu. Ona sprječava bilo kakav oblik autentične egzistencije čovjeka odbijajući biti vođena odabranom manjinom koja jedina može spriječiti njeno širenje. The paper discusses the philosophy of politics of distinguished spanish philosopher José Ortega y Gasset. As the starting point of his philosophy Ortega introduces his theory of circumstances. To live means to react to the world, in other words, I am I and my cirumstances. Contrary to that way of living, Ortega notices an appearance of a new modern fenomen: the mass – man, his characteristics and a danger that he represents. The revolt of the masses is the biggest diesease that happened to, not only the spanish, but to the whole european society. It prevents any form of authentic being by refusing to be guided by selected minority who is the only one that can prevent its spreading.

This paper analyzes narratives of ethnic conflict among Hungarian and Serbian youth in Vojvodina. These experiences are narrated by Hungarian young people from Mali Iđoš in the Central Bačka region in the interviews with the author of the paper, and the excerpts of the transcripts are analyzed according to the Labovian socio-linguistic scheme. It argues that narrative structure varies according to the interlocutor’s gender; however, all narratives demonstrate similarity in terms of positioning the protagonists of such events as committing subjects and suffering objects. In addition, the narratives are highly script-like, which suggests a lack of diversity in the available discursive frames for narrating the experience of conflicts perceived as ethnically motivated. The most common script, which the interlocutors of this research use as well, constructs and justifies ethnic groups as simultaneously in confrontation with and isolated from each other, linguistically, culturally and geographically, and articulates interethnic experiences as a threat. Ovaj članak analizira narative o etničkim sukobima među mađarskom i srpskom omladinom u Vojvodini. Ova iskustva su saopštena od strane mladih Mađara iz Malog Iđoša u oblasti Centralne Bačke u intervjuima sa autorom ovog članka i izvodi iz transkripta su analizirani u skaldu sa labovskom sociolingvističkom šemom. U njoj se tvrdi da narativne strukture variraju prema polu sagovornika; međutim, svi narativi pokazuju sličnost kada je reč o pozicioniranju protagonista takvih događaja kao počinioca i predmeta stradanja. Takođe, narativi su veoma nalik scenariju, što sugeriše manjak raznolikosti u dostupnim diskurzivnim okvirima za saopštavanje iskustva konfklikta koji su percipirani kao etnički motivisani. Najzastupljeniji scenario, koji sagovornici u ovom istraživanja takođe koriste, konstruiše i opravdava etničke grupe kao istovremeno sukobljene i izolovane jedna od druge, lingvistički, kulturno i geografski i artikuliše međuetničko iskustvo kao pretnju.

The nation-state has been redefined, and yet issues that affect it in its current form have been left unchanged. Issues of refugees and migrations have not been legislated since 1951 at the global level and turn of the millennium at the EU level. National minorities are perceived as a threat in “new” Europe while international organisations that should help central and eastern European states are being controlled by the West and are acting in the primary interest of western countries. Duality is thus being reinforced and accentuated. The EU, Council of Europe and the OSCE are seemingly ignoring the process of significant racial, religious, cultural and civilizational change across Europe. Weaker states are therefore unprepared and unsupported to deal with their minority issues and especially with the issues of new migrations to Europe. National sovereignty is connected with the securitisation of minority issues, in particular in Central and Eastern Europe. The process benefits ethno-nationalist populists that form governments that often create political pressure and economic instability, thus pushing their citizens to emigrate to “old” Europe. The process of reacting and antagonising immigrants is being repeated, and the whole of Europe is facing a problem functioning liberal democracies could solve with reformed modus operandi of international organisations., Nacionalna država je redefinirana, dok su pitanja koja utječu na njezin današnji oblik ostala nepromijenjena. Pitanja izbjeglica i migracija nisu bila predmetom pravnog reguliranja od 1951. godine na globalnoj razini te od početka novog tisućljeća na razini EU. Nacionalne manjine doživljavaju se kao prijetnja u “novoj” Europi dok su međunarodne organizacije koje bi trebale pomoći državama Srednje i Istočne Europe pod kontrolom Zapada i djeluju primarno u interesu zapadnih država. Na taj način dolazi do osnaživanja i naglašavanja dualnosti. Dojam je da Europska Unija, Vijeće Europe i OESS ignoriraju proces značajnih rasnih, religijskih, kulturnih i civilizacijskih promjena u Europi. Stoga su slabije države nepripremljene i nespremne baviti se manjinskim pitanjima, a posebice pitanjem novih migracija u Europi. Nacionalna suverenost povezana je sa sekuritizacijom manjinskih pitanja, posebice u Srednjoj i Istočnoj Europi. Taj proces na ruku ide etno-nacionalističkim populistima koji ulaze u vlade, koje često stvaraju politički pritisak i ekonomsku nestabilnost potičući tako građane da emigriranju u “staru” Europu. Proces reakcije i antagoniziranja imigranata se ponavlja, a cijela Europa suočena je s problemom koji bi mogle riješiti funkcionalne liberalne demokracije promjenom modusa operandi međunarodnih organizacija.

Jezik je jedan od najvažnijih parametara nacionalnog identiteta koji kreira sama nacija kao simbolička zajednica i on se uvijek konstruira u kontekstu koji je izražen odnosima moći. U nehomogenim društvima supostojanje većinskih i manjinskih identiteta postaje jedno od najvažnijih pitanja nacionalnih i nadnacionalnih jezičnih politika. Mađari u Hrvatskoj datiraju još od 9. stoljeća kad su se doselili u Baranju te stoga imaju status autohtone manjine koja teži reproduciranju svog jezika kao bitnog obilježja svoje kulture. Umjesto izgradnje obrambenog identiteta otpora, mađarska jezična zajednica trebala bi graditi novi, projektni identitet koji će redefinirati njezin položaj u društvu.

Cilj ovog rada jest utvrditi jesu li Romi (N = 200) kao manjinska skupina u Istri u promatranom razdoblju biti izloženiji (više viktimizirani) pojedinim kaznenim djelima u usporedbi s ostalim stanovništvom Istre (N = 200). Polazi se od pretpostavke da će Romi biti izloženiji pojedinim kaznenim djelima u odnosu na ostalo stanovništvo Istre upravo zbog činjenice da su članovi manjinske skupine specifičnoga životnog stila i kulture na području Istre, koji ih značajnije izlažu predrasudama, otporu, marginalizaciji i izolaciji. U obradi podataka, uz izračunavanje marginalnih frekvencija po svim promatranim varijablama, upotrijebljeni su χ2 test i diskriminacijska analiza. Ovaj rad osvjetljava problem veće izloženosti pojedinim kaznenim djelima Roma kao specifične manjinske skupine u odnosu na ostalo stanovništvo Istre. Stoga je potrebno posvetiti veću pozornost problematici Roma te poticati nadležne na njegovo sustavno rješavanje na međunarodnoj, državnoj i posebice lokalnoj razini, kao i osmisliti mehanizme zaštite posebno vezane uz ljudska prava te suzbijanje diskriminacije i segregacije bilo koje vrste., The aim of this study was to determine whether the Roma (N = 200) as a minority group in Istria were more exposed to criminal acts (more victimised) than the remaining Istrian population (N = 200) in the observed period. It was assumed that the Roma were more exposed to criminal acts than the remaining Istrian population because of the fact that they were members of a minority group with a specific lifestyle and culture in Istria, who are significantly exposed to prejudices, resistance, marginalization and isolation. In data processing, the χ2 test and the discriminatory analysis were used, along with the calculation of marginal frequencies on all observed variables. The contribution of this paper is that it illuminates the larger problem of the Roma as a specific minority group’s exposure to certain criminal acts compared to the rest of the population. It is therefore necessary to devote more attention to Roma issues, and to encourage those in power systematically to solve the same at the international, national and local level in particular, and also to find the mechanisms for protection of human rights and suppression of discrimination and segregation of any kind., L’objectif de cette étude est de vérifier si les Roms (N = 200), en tant que minorité nationale en Istrie, ont été, au cours d’une période déterminée, davantage sujets (victimisés) à certains délits pénaux que d’autres groupes de population (N = 200). Cette prémisse découle précisément du fait de leur appartenance à un groupe minoritaire présentant une culture et un style de vie singuliers sur le territoire istrien, ce qui les expose plus fréquemment aux phénomènes de préjugés, de résistance, de marginalisation et d’isolement. S’agissant du traitement des données, parallèlement au calcul des fréquences marginales en fonction de l’ensemble des variables observées, il a été procédé à l’application du test du χ2 et à l’analyse discriminante. L’article met en exergue la problématique du plus grand risque d’exposition à des délits pénaux déterminés auquel les Roms sont sujets en tant que minorité spécifique par rapport aux autres groupes de populations établis en Istrie. Il importe, dès lors, de prêter une attention majeure à la problématique rom et d’inciter les instances compétentes à engager une procédure de résolution systématique de celle-ci aux plans international, national et, plus particulièrement, local. Il convient, en outre, de mettre au point des mécanismes de protection spécifiques aux droits de l’homme et d’éradication de toutes les formes de discrimination et de ségrégation.

Cilj ove doktorske disertacije predstavlja sagledavanje odnosa proznog stvaralaštva rumunske književnosti u Vojvodini i kulture sećanja, a samim tim i društva i identiteta, iz perspektive književne imagologije i teorija kulturnog pamćenja, te uz uvođenje drugih naučnih koncepata korisnih za tumačenje i razumevanje predložene teme. Uz poglavlje u kome se predstavlja teorijsko-metodološki okvir rada, kao i osnovna istraživačka pitanja, u dva velika poglavlja predstavljeno je šest studija slučaja koje ilustruju socrealistički model pamćenja u knjževnosti, kao i model koji oscilira između tradicionalizma, modernizma i postmodernizma. Ovi modeli u sebi komprimuju, pre svega, prosvetiteljsku, etičku i estetsku funkciju književnosti. Analiziraju se reprezentativni prozni tekstovi, odnosno autoslike i heteroslike koje oni posreduju. Književno konstruisane slike, stereotipi i klišei se posmatraju u društveno-političkom i istorijskom kontekstu, u kontekstu žanra i književne tradicije, kao i u kontekstu samog proznog teksta. Rezultati govore o tradiciji konstruisanja pozitivnih autoslika, ali i slika u duhu „prelaznog stanja“ koje predstavljaju negativne autoslike o aspektima „nas“ koji treba da se promene. Slika o Drugom se uglavnom konstituiše kao „unutrašnji Drugi“, čijoj Drugosti može da se teži ili koja može da se odbacuje, pored etničkih, kulturno ili jezičkih Drugih. (Re)konstrukciju književnih autoslika i heteroslika prate dva potpoglavlja o recepciji književnosti o kojoj je reč, u kojima se književne istorije sagledane iz optike sećanja pokazuju kao sistemi koji doprinose formiranju i negovanju repozitorijuma kulturnog pamćenja. Rad se zaokružuje zaključnim napomenama, kao i poglavljima vezanim za izvore, literaturu, transkripciju stranih imena i biografiju autorke. This doctoral dissertation examines relations between prose writings and cultural memory in Romanian literature in Vojvodina, as well as between society and identity. The analysis is being approached form the perspective of imagology and theories of cultural memory, which are presented in the first chapter, although other scientific concepts, useful for understanding of the proposed topic, have also been used. The next two large chapters present six case studies illustrating socialist realism model of memory in Romanian literature in Vojvodina, and a model of memory that oscillates between traditionalism, modernism and postmodernism. These models, first of all, comprise didactic, ethical and aesthetical functions of literature. The two chapters analyse the representative prose writings, examining autoimages and heteroimages that are constructed in selected texts in Romanian literature in Vojvodina. Literary constructed images, stereotypes and clichés are analysed in the socio-political and historical context, in the context of genre and literary traditions, as well as in the context of a prose text in question. The results speak of the tradition in which the self-image can be constructed as a positive autoimage, as well as a negative autoimage that implies a certain "transition state" and represents those aspects of "us" that need to change. More than ethnic, cultural and linguistic Others, literary texts are dominated by the image of "inner Other", whose Otherness “we” long for, or we reject it. (Re)Construction of literary autoimages and heteroimages is followed by two subsections of the reception of literature in question. Literary histories viewed from the perspective of cultural memory, appear as systems that contribute to developing and nurturing repository of cultural memory. The dissertation ends with concluding observations, and is followed by chapters related to sources, bibliography, the list of foreign names transcribed into Serbian, and author’s biography.

Cilj ovoga rada je ukratko prikazati tematiku judaizma u djelima srpskoga pisca židovskoga podrijetla Danila Kiša. Pritom se želi vidjeti do koje je mjere judaizam (kao religija, svjetonazor i rasna, socijalna determinanta) utjecala na piščev život, njegovo stvaranje i njegovo viđenje Vojvodine, Srbije, Jugoslavije i Europe poslije Drugoga svjetskog rata i Zivilisationsbrucha. Analizom ekscerpata iz njegovih djela, kao i pomoću dostupne sekundarne literature pokušat će se dati uvid u Kiševu preokupaciju židovskom tradicijom, vjerom i njezinome prodiranju u same temelje obitelji, društva i umjetnosti. Pritom će Kiš istovremeno valorizirati i nijekati "manjinsku" komponentu svoje književnosti, no neupitno je da umjetnost velikoga dokumentarista Kiša bez nje ne bi bila ista.

U ovome se radu govori o borbi za očuvanjem hrvatskog identiteta autohtonih Hrvata iz Srijema, doseljenih Bunjevaca i Šokaca iz hrvatskih krajeva opsjednutih od strane osmanlijske vojske. Svoj identitet pokušavaju sačuvati od mađarskih i srpskih pretenzija u XIX. i XX.-om stoljeću. Od druge polovice XX. stoljeća broj Hrvata u Vojvodini je u stalnom opadanju, a posebno veliki demografski gubici dogodili su se tijekom srpske agresije na Hrvatsku. Danas Hrvati pokušavaju ostvariti svoja manjinska prava u Republici Srbiji uz neznatne promjene ka boljem.

Suvremeni globalizacijski procesi i migracijska kretanja stanovništva za posljedicu imaju stvaranje etničke i jezične raznolikosti, odnosno nastanak multikulturnih i višejezičnih sredina. Takva heterogena okruženja otvaraju niz pitanja vezanih uz društvenu i jezičnu stvarnost te podjele u društvu. Društveni procesi i promjene kojima svjedočimo posljednjih desetljeća, osim što oblikuju jezične prakse i identitet govornika, dovode i do propitivanja određenih koncepata čije se tradicionalno poimanje počelo shvaćati neadekvatnim za istraživanje suvremenih kompleksnih društvenih fenomena. Problematičnima su na taj način postali pojmovi koji su centralni u brojnim istraživanjima, kao što su jezik (materinski, manjinski/većinski, standardni/nestandardni varijeteti), višejezičnost, identitet, etnicitet, manjinska/većinska zajednica, pa i sam koncept kulture. Ovaj rad bavi se suvremenim dilemama i prijeporima vezanim uz tradicionalna shvaćanja navedenih koncepata i potrebe njihova redefiniranja. Poticaj za takvo promišljanje proizašao je iz shvaćanja navedenih koncepata kao društvenopolitičkih konstrukata koji svoje značenje zadobivaju isključivo kroz interakciju i diskurs, dok su istovremeno ovisni o ideologijama i odnosima moći prevladavajućim u određenoj društvenoj sredini. Iz navedenih teorijskih prijepora proizlaze i problemi vezani uz metodologiju istraživanja multikulturnih i višejezičnih sredina. U radu će se stoga, između ostalog, na primjeru Istre i terenskoga rada provedenog u svrhu izrade doktorske disertacije, pokušati odgovoriti na pitanje stvaraju li suvremeni prijepori vezani uz poimanje određenih društvenih koncepata potrebu za promjenom metodoloških postupaka i analize rezultata istraživanja, te kolika je važnost etnografskoga pristupa u istraživanju navedenih fenomena.

Burgenland Croats are members of a Croatian minority whose ancestors left their homeland 500 years ago and settled in former West Hungary, Lower Austria, southern parts of Moravia and southern areas of today’s Slovak Republic. Today they mostly live in the Austrian prov-ince of Burgenland. Although they managed to preserve their language and culture for several centuries, in the last few decades the number of speakers has significantly decreased. Bur-genland Croatian is listed in the UNESCO Atlas of the World’s Languages in Danger, and the current situation poses many challenges for Burgenland Croats regarding their future. In our study of German-Croatian language contacts in Burgenland we have focused, among other things, on the question of identity in this Croatian community. The main objective was to examine the possibility of drawing some general conclusions regarding Burgenland-Croatian identity by means of reconstructing language biographies/narrative interviews of in-dividual speakers. The elicited data indicate that the age, place of birth and family back-ground, together with language, i.e. mother tongue, are the parameters which play the crucial role in the process of identity formation and the realisation of attitudes towards (multi)cul-tural identity. Language biographies proved to be a useful methodological tool when analys-ing the construction of (double) identity because both implicitly and explicitly, they reveal subjective reflections of the informants, since we wanted the study to elicit the real situation in Burgenland as much as possible., Gradišćanski su Hrvati potomci Hrvata koji su prije pet stotina godina napustili svoju domo-vinu i naselili područja zapadne Ugarske, Donje Austrije, južne Moravske i jug današnje Slo-vačke. Danas najveći dio živi u austrijskoj saveznoj zemlji Burgenland (Gradišće). Iako su uspjeli očuvati svoj jezik i kulturu, posljednjih se desetljeća broj govornika gradišćanskohr-vatskoga jezika znatno smanjio, a s obzirom na to da i dalje pada, gradišćanskohrvatski je je-zik ušao u UNESCO-v atlas ugroženih jezika. U našem smo se istraživanju njemačko-hrvatskih jezičnih dodira u Gradišću usmjerili i na pi-tanje identiteta ove hrvatske zajednice. Glavni nam je cilj bio ispitati mogućnost donošenja nekih općih zaključaka o gradišćanskohrvatskom identitetu na temelju analize jezičnobiog-rafskih tekstova i jezičnih biografija individualnih govornika. Analizom smo utvrdili da su dob, mjesto rođenja, podrijetlo i (materinski) jezik ključni parametri u procesu razvoja i obli-kovanja (multikulturalnog) identiteta. Budući da jezičnobiografski tekstovi i implicitno i ek-splicitno otkrivaju razmišljanja i stavove naših ispitanika, jezičnobiografska nam je metoda pružila dobar uvid u načine konstrukcije (dvostrukog) identiteta, kao i u trenutačnu situaciju u Gradišću.

Knjiga prikazuje rezultate desetogodišnjeg istraživanja stavova prema školovanju u Vukovaru, na uzorku učenika u nastavi na hrvatskom i u nastavi na srpskom jeziku i pismu i njihovih roditelja. Ukupno je ispitano 2117 učenika i 2737 roditelja, u tri vremenske točke: 2001., 2007. i 2011. godine. Također su ispitani i neki indikatori međuetničkih ponašanja. Rezulati su pokazali blagi oporavak međuetničkih stavova i ponašanja tijekom desetogodišnjeg razdoblja, no ti su pomaci vrlo mali i postavlja se pitanje njihove praktične važnosti. Ovo je istraživanje jedno od rijetkih koje pokazuje da je spontani oporavak stavova u zajednici nakon sukoba vrlo spor i da je potrebno ulaganje aktivnog napora kako bi se etničke grupe u zajednici približile i njegovale pozitivne i funkcionalne međuetničke odnose. Istraživanje je također pokazalo da su međuetnički i integracijski stavovi roditelja pozitivniji od stavova njihove djece, kao i da roditelji imaju prisnije kontakte s pripadnicima druge grupe, te pokazuju manju sklonost međuetničkoj diskriminaciji. Ovo istraživanje otvara važno pitanje uloge odijeljenog školovanja većinske i manjinske djece u njihovoj socijalizaciji i posebno socijalnoj integraciji. Na kraju se daju preporuke za organizaciju školovanja u Vukovaru, koje polaze od načela najboljeg interesa djeteta i poštovanja dva temeljna prava - prava djece na školovanje na vlastitu jeziku i pismu, kao i pravo odrastanja u integriranoj zajednici.

Autor je u radu analizirao položaj Roma u Hrvatskoj od njihova doseljavanja u XIV. stoljeću. Posebno je razmotreno pitanje odnosa vlasti prema ovom manjinskom stanovništvu, te njihova društvena marginalnost (ekonomska, kulturno - obrazovna, politička). Na kraju izlaganje istaknuto je kako su se Romi e isticali od svih drugih skupina stanovništva sa svojom kulturom, običajima i načinom života. Upravo su zbog ovakve „posebnosti“ Romi do danas ostali u znatnoj mjeri na margini hrvatskog društva.

U Zagrebu se 17. veljače 2011. održao okrugli stol Romi u Hrvatskoj – integracija Roma u hrvatsko društvo, na kojem su sudjelovali: Branko Sočanac (predstojnik Ureda za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske), Michael Guet (pročelnik Odjela za Rome i Putnike, Opća uprava za socijalnu koheziju, Vijeće Europe), Aleksandar Tolnauer (predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske), Nazif Memedi (zastupnik romske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru), Siniša Tatalović (Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu) i Tjaša Plohl (savjetnica, Ured za nacionalne manjine Vlade Republike Slovenije). U sklopu događaja predstavljen je hrvatski prijevod knjige Romi u Europi u izdanju Ibis grafike, o kojoj je govorio njezin autor Jean-Pierre Liégeois.

Broj pripadnika češke manjine u Hrvatskoj neprestano se smanjuje utjecajem urbanizacije, smanjenog priorodnog prirasta, asimilacije te relativno velike udaljenosti od matične države. Potonje se očituje u otežanom praćenju razvoja češkog jezika i kulture kao vodećih čimbenika održanja manjinskog nacionalnog identiteta i kulturne opstojnosti.

U radu je riječ o indijskim muslimanima kao manjini između marginalnosti i participacije.

U svome preispisivanju stavova o ulozi Nijemaca i Austrijanaca u kulturi Hrvatske s povijesnog, etnološkog i kulturnopovijesnog aspekta, autori nisu bili motivirani ni zakašnjelim rodoljubljem niti dokinućem ranijih stavova o Nijemcima i Austrijancima kao nepoželjnim strancima na tlu Hrvatske, nego željom da donesu njihovu ulogu u ukupnosti Hrvatske.

Rad se bavi doseljavanjem Rusina i Ukrajinaca na prostor današnjih granica Vukovarsko-srijemske županije. Predmet istraživanja su Rusini i Ukrajinci koji već gotovo dva stoljeća žive u istočnom slavonsko-srijemskom prostoru. Iako se doseljavanje Rusina i Ukrajinaca na prostor današnje Hrvatske može pratiti unazad 170 godina, vremenski period doseljavanja u ovom radu analizirat će se od 1880. do 2001. godine, od kada postoje službeni popisi Državnog zavoda za statistiku koji bilježe narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske po općinama i naseljima. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine Rusini i Ukrajinci kao autohtona manjina sudjeluju s 0, 05 % na prostoru Vukovarsko-srijemske županije i s 1, 1 % u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske. Osnovni ciljevi rada su istražiti i prikazati u kojoj su mjeri i na koji način, te kroz koje su oblike društvene aktivnosti Rusini i Ukrajinci, uspjeli sačuvati svoj etnički identitet. Istraživanje se bazira na dostupnoj literaturi, dosadašnjim istraživanjima, analizi novinskih članaka, informacijama dobivenim iz Veleposlanstva Republike Ukrajine u Hrvatskoj, te na podatcima prikupljenih putem Interneta. Ujedno, namjera ovog priloga bila je doprinijeti skromnoj zastupljenosti radova o ovoj nacionalnoj manjini.

Autorica se osvrće na neke dijelove dviju novih knjiga Nikole Dugandžije "Etnonacionalni sindrom – Između čovječanstva i plemena" (Zagreb, 2004) i "Od nacije do reakcije – Nacionalne manjine i nacionalni agnostici" (Zagreb, 2006), ponajviše na one koji govore o položaju manjina u novostvorenim nacionalnim državama bivše Jugoslavije, ali i šire u zemljama zapadne Europe, o kompleksnom odnosu većine i manjine u naciji-državi. Posebno se ukazuje na problem podijeljenog identiteta odnosno dvostruke lojalnosti i dvostrukog kulturnog lociranja u novonastalim državama, ali i na mogućnosti rješavanja problema ravnopravnosti u multikulturnim društvima.

Članak iznosi kritički pregled razvoja europskih standarda zaštite (nacionalnih) manjina. Oživljavanje diskursa o nacionalnim manjinama primarno je bila reakcija Zapada na neočekivano teške etničke sukobe, s velikim migracijskim tokovima u (novim) postkomunističkim zemljama. Mogu se razlikovati dvije faze i dva puta u razvoju instrumenata zaštite europskih manjina do 1995. Na početku se činilo da je Europska Unija, zajedno s drugim europskim asocijacijama (Savjet Europe, OESCE), spremna primijeniti napredne standarde manjinskih prava (uključujući i grupna prava i teritorijalnu samoupravu). Međutim, ubrzo je prevagnuo interes onih država članica koje ne priznaju nacionalne manjine ili nisu željele ništa mijenjati u svojim nacionalnim aranžmanima statusa svojih (nacionalnih) manjina. tako se ostalo na negativnoj (posrednoj) zaštiti zasnovanoj na načelima nediskriminacije.

Rad upozorava na do sada slabo poznatu činjenicu da je dogmatski stereotip o Srbima u Hrvatskoj, kao glavnim pomagaćima tuđinske, protuhrvatske vlasti, bio izvorno oblikovan potkraj 19. st. u okviru propagandne karikature srpskog "Vrača pogađača", i to neintencionalnim kolektivnim negativnim autostereotipiziranjem. U ondašnjem srednjoeuropskom karikaturalnom diskursu pojava podjednako intenzivnog i pozitivnog i negativnog srpskog autostereotipiziranja bila je sasvim nespecifična, za razliku od sveprisutne neprijateljske slike "o drugom", kao socijalno regularnom instrumentu nacionalne samoidentifikacije.

Hrvatsko-talijanski odnosi u Tinjanu od 18676. do 1914. ilustrativan su primjer međunacionalnih odnosa u malim, ruralnim sredinama centralne Istre, pretežno nastanjenim hrvatskim življem. Hrvatska većina je frustrirana jer tu činjenicu ne uspjeva kapitalizariti, a talijanska manjina je iskompleksirana jer društveni i politički procesi ne idu u pravcu očekivane asimilacije hrvatske većine.

U svome preispisivanju stavova o ulozi Nijemaca i Austrijanaca u kulturi Hrvatske s povijesnog, etnološkog i kulturnopovijesnog aspektsa, autori nisu bili motivirani ni zakašnjelim rodoljubljem niti dokinućem ranijih stavova o Nijemcima i Austrijancima kao nepoželjnim strancima na tlu Hrvatske, nego željom da donesu njihovu ulogu u ukupnosti hrvatske povijesti.

Ovim se radom željela istražiti uloga etničkih institucija pri oblikovanju identiteta etničkih/nacionalnih manjina na primjeru njemačke manjine u Hrvatskoj. Istraživanje je imalo dva osnovna cilja: prvo, utvrditi sudjeluju li udruge njemačke manjine u oblikovanju njezinoga kolektivnog identiteta, i na koji način, te drugo, odrediti ona obilježja koja njezini pripadnici smatraju distinktivnima za svoju zajednicu, obilježja kojima se s jedne strane potvrđuje pripadnost zajednici, a s druge strane uspostavlja razlika prema drugim skupinama u društvu. Za potrebe ovoga istraživanja analizirala se djelatnost Zajednice Nijemaca u Hrvatskoj - Zagreb te naki aspekti rada Njemačke narodnosne zajednice - Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, dviju od šest udruga njemačke i austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj. U istraživanju je korištena dokumentacija Zajednice Nijemaca u Hrvatskoj - Zagreb, razgovori vođeni s pripadnicima manjine te manjinski tisak. Stanovništvo njemačkoga materinjeg jezika doseljavalo se na područje Hrvatske, i na šire područje jugoistočne i istočne Europe, već od srednjega vijeka. Do najintenzivnijeg doseljavanja dolazi nakon oslobođenja jugoistočne Europe od Osmanlija u razdoblju od XVII. do XIX. stoljeća. Radilo se o organiziranom, planskom naseljavanju, koje je provodila država ili pojedinačni veleposjednici i koje je imalo dalekosežne posljedice za krajeve useljavanja. Prema podacima iz 1931. godine u Hrvatskoj je živjelo oko 100 000 Nijemaca, odnosno stanovništva njemačkog materinjeg jezika, što je činilo petinu od 493 630 Nijemaca na području bivše Jugoslavije. Većina, odnosno oko 3/4 Nijemaca u Hrvatskoj, bila je nastanjena u Podunavlju (Slavonija, Baranja i Srijem), a ostatak uglavnom u većim gradovima. Njemačka je manjina do II. svjetskog rata bila prepoznatljiva, institucionalno organizirana i po brojnosti treća nacionalna manjina u Hrvatskoj. Godine 1944. započinje organizirana evakuacija njemačkoga stanovništva s područja Jugoslavije. Nakon rata, donošenjem tzv. AVNOJ-skih zakona, svim je Nijemcima koji nisu aktivno sudjelovali u partizanskom pokretu konfiscirana imovina, a oni su upućivani u logore ili na prisilan rad. Njemačkim ustanovama, udrugama i školama zabranjen je rad i oduzeta imovina, a na pripadnike njemačke manjine vršen je pritisak da promijene imena i prezimena i da se izjašnjavaju kao pripadnici drugih nacionalnih zajednica. Dolazi do masovnog iseljavanja pripadnika njemačke manjine s područja Jugoslavije. Prema prvom poslijeratnom popisu 1948. godine u Jugoslaviji je bilo 55 337 Nijemaca, od toga 10 144 u Hrvatskoj, a emigracija se nastavila i u kasnijim godinama. Prema popisu stanovništva 2001. u Hrvatskoj su živjela 2902 Nijemca. Iako je formalno i njemačka manjina uživala ustavom zajamčenu zaštitu i prava "narodnosti" u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (i šire u SFR Jugoslaviji), ta prava nije mogla ostvariti. Njemačka manjina u razdoblju od II. svjetskog rata nije postojala kao zajednica prepoznatljivih obilježja, što je prije svega bila posljedica nekoliko faktora: njezine malobrojnosti, teritorijalne raspršenosti, nepostojanja etničkih institucija i prigušivanja identiteta, koje je dovelo i do asimilacije dijela njezinih pripadnika. Početkom 1990-ih, promjenom društveno-političkog konteksta, našla se u poziciji da mora ponovno oblikovati svoj etnički/nacionalni identitet. Istraživanjem se utvrdilo da se oblikovanje identiteta njemačke manjine odvija upravo kroz djelatnosti njezinih udruga. Nadalje, osnivanje udruga pružilo je pripadnicima manjine priliku da svojim sudjelovanjem u njihovom radu potvrde svoj identitet kao pripadnika njemačke nacionalne zajednice te je dovelo do njihovoga čvršćeg povezivanja. Njemačka se manjina tek kroz djelovanje manjinskih udruga u posljednjih desetak godina počela konstituirati kao jedinstvena, prepoznatljiva skupina unutar hrvatskoga društva. Kao distinktivna za njemačku manjinu u Hrvatskoj izdvojila su se sljedeća obilježja: specifična povijest, kultura i tradicija, jezik, višestrukost identiteta (osjećaj pripadnosti njemačkom narodu, hrvatskoj državi kao višestoljetnoj domovini te, kod nekih pripadnika manjine, pripadnost Podunavskim Švabama kao posebnoj (sub)etničkoj skupini) te "borba protiv zaborava", tj. potreba i nastojanje pripadnika manjine da kroz djelatnost udruga hrvatskoj javnosti ukažu na to da njemačka manjina još uvijek postoji i da ju upoznaju s njezinim doprinosom razvoju hrvatskoga društva.

Autor u ovom članku razmatra položaj romske manjine u današnjoj Mađarskoj. Na početku se daje kratak pregled u kojem se sažima povijest Roma u cijeloj Europi od njihova dolaska, s osobitim obzirom na Mađarsku. Daju se općeniti podaci o jeziku i nekim kulturno-civilizacijskim osobitostima Roma u prošlosti. Nekadašnje asimilacijske težnje formulirane u ozračju prosvijećenog apsolutizma povezuju se s takvim i sličnim težnjama koje su se javile i dijelom provodile u djelo u mnogim europskim zemljama u novije doba. Posebna pozornost posvećena je ekonomskom, društvenom i obrazovnom aspektu romske problematike u Mađarskoj, a daju se i neke naznake o predodžbi koju mađarska većina ima o romskoj manjini. Do određene se mjere analizira struktura predrasuda o Romima s obzirom na društvene slojeve iz kojih dolaze. Većina podataka crpljena je iz rezultata istraživanja provođenih na romsku tematiku u Mađarskoj u posljednjih petnaestak godina. Pitanje obrazovne strukture romskog stanovništva obrađeno je ponajprije s obzirom na to koliko ona utječe na mogućnosti zapošljavanja. Slaba obrazovna struktura i nemogućnost zapošljavanja ističu se kao glavni činioci koji priječe potpunu integraciju Roma u današnje mađarsko društvo. Na koncu se analizira i uloga udruga civilnog društva u razrješavanju romske problematike, s posebnim osvrtom na striktno romske organizacije kao što su manjinske samouprave. Navode se i primjeri prodora nekih oblika suvremene masovne kulture u kolektivni kulturni identifikacijski kod romske manjine. Ti novi kulturološki elementi, pored romske tradicije koja se i dalje čuva i njeguje, pomažu većem samoosvješćivanju Roma, ali i bude interes u ostatku stanovništva koje se na taj način senzibilizira za romsku tematiku.

Autor u ovom članku razmatra položaj romske manjine u današnjoj Mađarskoj. Na početku se daje kratak pregled u kojem se sažima povijest Roma u cijeloj Europi od njihova dolaska, s osobitim obzirom na Mađarsku. Daju se općeniti podaci o jeziku i nekim kulturno-civilizacijskim osobitostima Roma u prošlosti. Nekadašnje asimilacijske težnje formulirane u ozračju prosvijećenog apsolutizma povezuju se s takvim i sličnim težnjama koje su se javile i dijelom provodile u djelo u mnogim europskim zemljama u novije doba. Posebna pozornost posvećena je ekonomskom, društvenom i obrazovnom aspektu romske problematike u Mađarskoj, a daju se i neke naznake o predodžbi koju mađarska većina ima o romskoj manjini. Do određene se mjere analizira struktura predrasuda o Romima s obzirom na društvene slojeve iz kojih dolaze. Većina podataka crpljena je iz rezultata istraživanja provođenih na romsku tematiku u Mađarskoj u posljednjih petnaestak godina. Pitanje obrazovne strukture romskog stanovništva obrađeno je ponajprije s obzirom na to koliko ona utječe na mogućnosti zapošljavanja. Slaba obrazovna struktura i nemogućnost zapošljavanja ističu se kao glavni činioci koji priječe potpunu integraciju Roma u današnje mađarsko društvo. Na koncu se analizira i uloga udruga civilnog društva u razrješavanju romske problematike, s posebnim osvrtom na striktno romske organizacije kao što su manjinske samouprave. Navode se i primjeri prodora nekih oblika suvremene masovne kulture u kolektivni kulturni identifikacijski kod romske manjine. Ti novi kulturološki elementi, pored romske tradicije koja se i dalje čuva i njeguje, pomažu većem samoosvješćivanju Roma, ali i bude interes u ostatku stanovništva koje se na taj način senzibilizira za romsku tematiku., In this paper the author examines the situation of the Roma minority in present-day Hungary. First he gives a short overview, summarizing Roma history in all of Europe from the time of their arrival, especially in regard to Hungary. He presents general information on the language and on some cultural-civilisational traits of the Roma in the past and compares former assimilational tendencies formulated in the atmosphere of enlightened absolutism with similar tendencies that appeared and were implemented in many European countries in the more recent period. The author directs special attention to the economic, social and educational aspects of the Roma theme in Hungary, and presents some indications concerning the images the Hungarian majority has of the Roma minority. To a certain degree he analyses the structure of prejudices towards the Roma, in relation to the social strata from which they come. Most of his data derives from research conducted on the theme of the Roma in Hungary during the last fifteen years. The question of the educational structure of the Roma population is analysed primarily in regard to how much it enables employment. A poor educational structure and the impossibility to find employment are indicated as the main problems preventing the full integration of the Roma into present-day Hungarian society. Finally, the author analyses the role of civil society associations in resolving the problems of the Roma, with a special note on strictly Roma organisations as forms of minority self-government. Some examples are given also of the penetration of modern mass culture into the collective cultural identificational code of the Roma minority. These cultural elements, alongside Roma traditions that are still maintained and nurtured, help to increase the self-consciousness of the Roma, but they also stimulate interests in the rest of the population and in this way sensitivise the general population towards the Roma theme.

Bački Hrvati smatrali su da je rješenje njihovog položaja u obje države - u Austro-Ugarskoj i Kraljevini Jugoslaviji - u razvijanju dvostrukog identiteta, kulturnog i političkog. Tražili su da im država omogući nesmetani razvitak vlastitog kulturnog identiteta, a za uzvrat su bili spremni prihvatiti mađarski, potom i jugoslavenski politički identitet. Međutim, ni mađarski političari u Ugarskoj, a ni srpski u Kraljevini Jugoslaviji nisu bili spremni prihvatiti takvo rješenje. Izgradnja moderne nacije na višeetničkim temeljima bila je prevelik izazov za to vrijeme: kulturni pluralizam stvarao je i politički pluralizam koji je prijetio raspadom države.

Mediji nacionalnih manjina i mediji većinskog naroda nemaju istovjetnu funkciju s obzirom da su manjinski mediji (na njihovom materinskom jeziku) prvenstveno u funkciji očuvanja njihova manjinskog identiteta. Način na koji se oba medija odnose prema informativnim sadržajima o zbivanjima kod većinskog naroda odnosno manjinskih skupina bitno su različiti u intenzitetu, interpretaciji i promicanju tolerancije i suživota.

Položaj Hrvata u Sloveniji obilježen je činjenicom što Slovenija postaje članica Europske unije 2004., a Hrvatska na članstvo mora pričekati. Veze između Hrvata u Sloveniji i matičnog naroda u Hrvatskoj, a dijelom i s Bosnom i Hercegovinom (s obzirom na državljanski status) podređene su zakonitostima djelovanja Europske unije, ali i zaštitnim mjerama Unije u odnosu na nečlanice, prvenstveno što se tiče mogućnosti slobodnog kretanja, nastanjivanja, rada, pa i njegovanja i zaštite vlastite kulture. Za Hrvate u Sloveniji značajno je što Slovenija i nadalje zadržava pristup da su talijanska i mađarska manjina autohtone, zaštićene manjine (djelomice i Rome članak slovenskog Ustava), dok Hrvate i ostale neslovence na svom području smatra doseljenicima i izjednačuje ih u pravima s postojećim pravima migrantskih zajednica u Europi. Hrvatskoj ostaje vrlo sužen prostor u djelovanju i pomoći ovom dijelu etnije (to se prvenstveno odnosi na pravnu regulativu ili zahtjeve za zaštitom određenih pripadajućih manjinskih prava).

Romi u Hrvatskoj su dugo vremena bili podvođeni pod skupinu "etnička grupa" premda nije bilo jasno u čemu su osnovne karakteristike takve klasifikacije. Danas Romi u Hrvatskoj dijele sudbinu ostalih manjinskih skupina iako njihov položaj i ostvarenje manjinskih prava valja promatrati kroz prizmu socijalnih, gospodarskih i općih društvenih okvira, pri čemu diskriminacija kao iskaz neprihvaćanja od strane većine, ali i neintegriranosti pripadnika ove skupine u zajednicu, čini značajnu dimenziju u shvaćanju položaja Roma u Hrvatskoj.

Prilog ukazuje na neka osnovna obilježja odnosa europskih zemalja imigracije prema novim (migrantskim) etničkim manjinama u svojim sredinama, odnos koji ujedno upućuje na različite oblike etničnosti prisutne u razvoju europskih nacija-država. Razlika u nacionalnim odgovorima spram nazočnosti novih etničkih skupina odražava upravo razlike u razumijevanju etničkog/nacionalnog identiteta pojedinih zemalja. Autorica se potom posebno osvrće na nazočnost suvremene muslimanske populacije u zapadnoeuropskim zemljama, koja se - možda više nego i jedna druga strana skupina - nalazi u procjepu između zapadnoeuropske prakse rasne, ali sve više i kulturne diskriminacije i nekoga općeg vjerovanja Zapada u tradicije liberalizma, pluralizma i demokracije. U okviru toga razmatra se, prije svega, pitanje uloge islama i muslimanskog identiteta među muslimanskim zajednicama u kontekstu zapadnoeuropskih društava.

U predavanju je težište stavljeno na postojeće pravne i političke dokumente temeljem kojih manjine u Hrvatskoj ostvaruju svoja posebna, "manjinska prava". Polazeći od analize domaćih i međunarodnih obvezujućih instrumenata i političkih deklaracija, mišljenja i preporuka, autorica ukazuje na problem upoznatosti pripadnika manjina s važećim dokumentima, problemom interpretacije istih, te instrumentalizaciju/implementaciju u objektivno danim okolnostima. Zaključuje da nedostaje koordinacija institucija u Hrvatskoj koje u okviru svog djelovanja imaju primjenu odredbi u svezi manjina, da se češće prepoznaje i analizira formalna strana zajamčenih prava negoli njihova praktična primjena, te da manjine, ne imajući adekvatnu interpretaciju, prihvaćaju "voluntarističku" primjenu.

Najčešći ishod migriranja, bez obzira na početni poriv i pravu prirodu te pojave, jest naseljavanje velikog broja migranata i stvaranje etničkih zajednica, odnosno manjina, u novoj sredini. Migracija bosanskih muslimana odnosno Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, započeta još krajem prošloga stoljeća kao posljedica austrougarske okupacije i aneksije BiH i nastavljena u okviru zajedničkih država prve i druge Jugoslavije sve do najnovijeg razdoblja nastanka nezavisne Hrvatske, rezultirala je danas u drugu po brojnosti etničku zajednicu (odnosno manjinu) u Hrvatskoj. U tom kontekstu autorica prikazuje povijesni tok naseljavanja bosanskih muslimana te osnivanje i djelovanje Islamske zajednice u Hrvatskoj, ukazujući pritom na pojedine aktualne sociokulturne i političke aspekte prisutnosti muslimana-Bošnjaka u Hrvatskoj., The most common and obvious result of migration, regardless of its initial character and the real nature of the phenomenon, is the settlement of a large number of migrants and the formation of ethnic communities or minorities in the new place. The migration of Bosnian Muslims to Croatia commenced already towards the end of the last century as a result of the Austro-Hungarian occupation and annexation of Bosnia and Herzegovina. It continued within the common states of the first and second Yugoslavia up to the newest period of independent Croatia and has today resulted in the second largest ethnic community or minority in Croatia. In the given context the author presents the historical course of the settlement of Bosnian Muslims in Croatia as well as the formation and activity of the Islamic community in the country. She indicates some contemporary socio-cultural and political issues pertaining to the presence of Muslims-Bosniaks in Croatia. Accordingly, the first part of the paper presents the relevant historical facts relating to the migration of Muslims from Bosnia and Herzegovina to Croatia, together with the main characteristics of migration movements – migration based mainly on economic reasons, but also including a considerable “brain drain” flow, resulting in an outstanding “input” of Muslims to Croatian arts and sciences. The first part of the paper also treats the contemporary legal status of the Muslim-Bosniak minority, the second largest (after the Serbs) minority community in Croatia (43,469, according to the 1991 population census). After Croatia gained independence, Bosniaks, as a constitutive element of the former Yugoslav Federation lost their status and were not recognised as an indigenous minority, which resulted in a considerable reduction of their previous rights. The second part of the paper considers the formation, activities and the status of the Islamic community in Croatia, which in 1991 became independent from the Islamic community in Bosnia and Herzegovina and for the first time established a Meshihat (the highest executive body of the Community) in Croatia. The paper further discusses the overall importance of the Islamic community in the religious, cultural and socio-political life of Bosniaks and other Muslim populations, including its possible role in integrating the socially and otherwise heterogeneous Muslim peoples of Croatia., Les migrations, indépendamment de leur caractère originel et de la véritable nature de ce phénomène, aboutissent le plus souvent à l'installation d'un grand nombre de migrants et à la formation de communautés ethniques, ou minorités, dans un nouveau milieu. La migration des musulmans de Bosnie ou Bosniaques de Bosnie-Herzégovine en Croatie, entamée à la fin du siècle dernier à la suite de l'occupation et de l'annexion de la Bosnie-Herzégovine par l'Autriche-Hongrie et qui s'est poursuivie dans le cadre des États communs qu'étaient la première et la deuxième Yougoslavie jusqu'à un passé récent, où la Croatie a acquis son indépendance, a fait de cette communauté ethnique la seconde minorité de Croatie. Dans le contexte donné, l'auteur montre le cours historique de l'installation des musulmans bosniaques et la formation ainsi que l'activité de la Communauté islamique en Croatie, en mettant l'accent sur certains aspects socioculturels et politiques de la présence des musulmans-Bosniaques en Croatie. La première partie présente les grands événements historiques concernant la migration des musulmans de Bosnie-Herzégovine en Croatie, en citant les caractères fondamentaux de ces mouvements migratoires, motivés essentiellement par des considérations économiques mais qui s'accompagnent d'un notable "afflux de cerveaux", à la faveur duquel les musulmans ont assumé un "rôle" exceptionnel dans la science et les arts croates. L'auteur s'intéresse également au statut légal contemporain de la minorité musulmane-bosniaque, la plus nombreuse minorité derrière la minorité serbe en Croatie (43.469 personnes d'après le recensement de 1991). En effet, après l'accession de la Croatie à l'indépendance, les Bosniaques, élément constitutif de l'ex-Fédération yougoslave, ont perdu ce statut et cessé d'être reconnus comme une minorité autochtone, ce qui a eu pour effet de réduire sensiblement les droits dont ils jouissaient précédemment. La seconde partie traite la formation, les activités et la position de la Communauté islamique de Croatie, qui s'est séparée en 1991 de la Communauté islamique de Bosnie-Herzégovine et s'est dotée pour la première fois d'un Conseil exécutif supérieur. Dans la suite, l'auteur s'interroge sur l'importance globale de la Communauté islamique dans la vie religieuse, culturelle et socio-politique des Bosniaques et des autres musulmans, en montrant le rôle qu'elle pourrait assumer à un niveau social ou autre dans l'intégration de la population musulmane hétérogène en Croatie.

Mnoge suvremene države trpe transformaciju svojeg ustava. Jedan je od razloga i proces narastajućih tenzija između većinske demokracije i konstitucionalizma. Na poseban način su s ovom tenzijom sučeljene nove demokracije koje imaju problema, kako s pomanjkanjem demokratskog iskustva tako i s deficitom stvarnog konstitucionalizma. Premda republika hrvatskla svojim ustavom iz 1990 jasno iskazuje paradigmu ustavne demokracije, sve je očiglednije da i njezinu ontologiju uvelike određuju kako opći tako i posebni aspoekti tenzije između demokracije i konstitucionalizma.

Izloženi su osnovni elementi Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj i aplikacija njegovih odredbi i provedbenih zakona na položaj i prava 16 manjinskih zajednica u Republici Hrvatskoj.

Prikazan je pravni sustav Hrvatske i temeljni zakoni (Ustav, Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, provedbeni zakoni) kojima je uređen položaj manjina u Republici Hrvatskoj i osigurana im kulturna autonomija. Učinjene su usporedbe s pravnim sustavom Slovenije i drugim državama kako bi se odredio standard prava manjina u Hrvatskoj.

U predavanju je naglasak stavljen na multikulturalnost Europe koja postoji kao povijesna činjenica, ali tek u novije vrijeme predstavlja i cilj u oblikovanju moderne Europe. Samim time manjine ulaze u prioritetne interese europskih država, premda nove integracije i nove granične linije između takvih asocijacija na europskom prostoru mogu ugroziti opstanak manjina i njihove temeljne i prepoznatljive odrednice. Posebno je bilo riječi o Gradišćanskim Hrvatima, ulasku Austrije u Europsku uniju i odnosima Gradišćanskih Hrvata s Republikom Hrvatskom koja je izvan Europske unije.

The article provides a critical commentary to current use of the concept "minority" in Russia, particularly in academic and political discourse. The direct borrowing of the concept as it exists in international law or western social sciences is prevented by a number of limitations inherent to its meaning, the main limitation being that Russia could not be properly characterised as a democracy. The usage of the term "minority" in the context of the so-called "transitional societies" could be misleading, as the position of a particular group in a power hierarchy as well as its influence on political decision-making process here is not a function of a group's numerical strength, but depends on such resources as the group's wealth, access to education, and position in administrative institutions, security and army, effective monopoly of important sectors of social life and economy, group's solidarity etc. Moreover, the conceptual field of in which the concept is situated is markedly different from its western analogues, where in such political concepts as "a titular nation", "an indigenous ethnos", "a state-founding people" remain virtually unknown and normally does not belong to semantic field of "minority". As the concept "minority" in Russia is firmly tied to ethnic reality interpretations, the current paradigms of ethnicity research are outlined. Finally, a description of contemporary attempts of minority rights monitoring within the framework of an early warning research is sketched., Članak kritički komentira pojam "manjina" što se rabi u ruskoj društvenoj znanosti i politici. Postoje mnoge poteškoće u vezi s izravnim preuzimanjem tog pojma iz jezika međunarodnog prava ili zapadne društvene znanosti. Među najvažnijima možemo navesti to što je pojam "manjina" najprikladniji u demokratskim državnim ustrojstvima. U tzv. "prijelaznim društvima" u kojima položaj skupine u sustavu odnosa vlasti ne ovisi toliko o njezinoj brojnosti, koliko o drugim resursima − bogatstvu, razini obrazovanja i grupne solidarnosti, dostupu do struktura moći i tijelima upravljanja, monopolu nad najvažnijim socijalnim i gospodarskim sferama itd. − uporaba pojma "manjina" manje je umjesna. Osim toga, koncepcijsko polje u koje rasprave u ruskoj znanosti i politici stavljaju "manjinu", oštro se razlikuje od zapadnih analogija. Ovdje se "manjina" suprotstavlja ne toliko "većini", koliko političkoj stvarnosti nepoznatoj na Zapadu kao što su "titularna nacija", "korijenska /indigena/ etnija", "državotvorni narod" i dr. Budući da je pojam "manjina" u Rusiji tijesno povezan s predodžbama o "etniji", znatno mjesto u članku nudi analizu paradigama istraživanja etničke stvarnosti. U zaključku opisani modeli za rano otklanjanje sukoba, sastavni su dio promatranja kako se prava manjina poštuju.