Search

Prijevod teksta "Matschall, Annelie. 2020. Die Sprachentwicklung und Sprachentwicklungsstörungen im Kindesalter. Str. 1-18. (Bachelorarbeit)" s njemačkog na hrvatski jezik, te prijevod teksta "Mijatović, Iva. 2018. Religija Starog Egipta i Grčke. (Završni rad)" s hrvatskog na njemački jezik. Ovaj diplomski rad bavi se proučavanjem procesa prevođenja između njemačkog i hrvatskog jezika kroz prijevod dva različita teksta. Cilj istraživanja bio je analizirati specifičnosti prevođenja između ova dva jezika i procijeniti uspješnost prijevoda. Proces prevođenja uključivao je analizu izvornog teksta, prepoznavanje kulturnih specifičnosti i prenošenje istih na ciljni jezik. Rezultati evaluacije ukazuju na uspješnost prevođenja između njemačkog i hrvatskog jezika, pri čemu su identificirane određene izazove i specifičnosti u prevođenju. Također su identificirane određene razlike u prenošenju kulturnih aspekata i stilističkih nijansi među jezicima. Kao zaključak, ovaj diplomski rad pruža uvid u proces prevođenja između njemačkog i hrvatskog jezika kroz prijevod dvaju tekstova. Ovi rezultati mogu biti korisni za prevoditelje koji rade na prijevodima između ovih jezika te za daljnja istraživanja u području prevođenja i jezičnih studija.

U radu se istražuju hrvatski prijevodi Pinokija od prvoga prijevoda 1943. do današnjih dana. Prvi prijevod uspoređuje se s njegovim kasnijim izdanjima te s ponovljenim prijevodima nastalima 1990-ih i kasnije. Izraz „ponovljeni prijevod“ odnosi se na novi prijevod u istom jeziku već ranije prevedenoga djela (Koskinen i Paloposki 2010). U ovom se radu ponovljeni prijevodi istražuju i u okviru teorijskih postavaka koje razumiju prijevod kao adaptaciju (Klingberg 1986). Dva su glavna cilja istraživanja: (1) utvrđuje se postoje li razlike između prvoga prijevoda iz 1943., njegovih ponovljenih izdanja nakon 1945. i triju ponovljenih prijevoda nastala tijekom 1990-ih i kasnije, s obzirom na različit sociopolitički kontekst u kojem su se pojavili i na utjecaj ideologije na prijevode (v. Pokorn 2012, Hameršak i Zima 2015); (2) na temelju usporedbe prijevoda kulturno specifičnih jedinica, kao što su osobna imena, nazivi za hranu, regionalni i dijalektalni izrazi, tuđice, arhaizmi i frazemi, uspoređuju se prevoditeljske strategije u različitim vremenskim razdobljima i društveno-kulturnim kontekstima te se primjenom hipoteze ponovljenoga prijevoda uz pomoć primjera odomaćivanja i otuđivanja kulturnih sadržaja razmatraju motivi za ponovno prevođenje., The paper looks into Croatian translations of Pinocchio, from its first translation, its later editions, to its retranslations in the 1990s and later. The term “retranslation” is used to refer to a new translation into the same target language of a previously translated work (Koskinen and Paloposki 2010). Pinocchio was first translated into Croatian in 1943 by writer and translator Vjekoslav Kaleb. This translation appeared in numerous editions after 1945 and is still being read by schoolchildren in Croatia. It co-exists with a number of retranslations, which appeared since 1996, in a completely different socio-political and cultural setting. The process of retranslation is interpreted with respect to the retranslation hypothesis. Translation as adaptation (Klingberg 1986) is also used as a theoretical basis for cultural content analysis. The aim of the research is twofold: (1) to establish possible differences between the first translation, its later editions (published after 1945) and the retranslations (published in the 1990s and later), which occurred due to the different sociopolitical context in which they appeared (see Pokorn 2012); (2) to identify culture-specific items, such as personal names, foodstuffs, regional expressions, etc., and to compare the solutions of the translators in different translations; the identified culture-specific units are analysed according to the level of domestication and foreignisation in the translations, and the reasons for retranslations are considered.

Privjesci su u čovjekovoj percepciji i estetici oduvijek imali iznimno važnu ulogu. Kao nositelji informacija, odnosno kao medij određene metaforičke poruke većinom se interpretiraju u tradiciji razvijenih komunikacijskih odnosa u sustavu vrijednosti različitih kulturnih i društvenih poredaka. Antropo-ornitomorfni privjesci gornjojadranske kulturne regije (Caput Adriae) s pripadajućim zaleđem bili su tijekom kraja starijega željeznog doba nesumnjivo pristupačan znak ali i simbol. U ovom radu podrobna pozornost posvećena im je glede tipološko-stilske i kronološke klasifikacije, pri čemu su vrednovani dostupni arheološki i kulturni konteksti na širem europskom prostoru. Sukladno okolnostima, pokatkad im je definirana i namjena, a njihovo korištenje pokazalo se u dinamičnim i ambivalentnim ideološko-semantičkim strukturama. S obzirom na likovni koncept znak–simbol, privjesci su ikonografski i simbolički interpretirani. Zaključeno je kako su ta „mala tijela”, kao metafora androgenog s idejom apotropejskog i profilaktičkog, bila u „velikom svijetu” trenutačno vizualno (neverbalno) razumljiva, (kognitivno) priznavana i (kulturno) široko prihvaćena poput korespondenta u neposrednom ophođenju složenih i zapletenih međuodnosa između ljudi i društava., Pendants have always had an exceptionally important role in man’s perception and aesthetics. As carriers of information, i.e. as the mediums of a certain metaphoric messages, they are mostly interpreted in the tradition of developed communicational relations in the value systems of different cultural and social orders. At the end of the Early Iron Age, anthropo-ornithomorphic pendants from the upper Adriatic cultural region (Caput Adriae), and the attached hinterland, were undoubtedly accessible signs, as well as symbols. This paper discusses their typological, stylistic and chronological classification in detail, assessing available archaeological and cultural contexts from the wider European area. Depending on the circumstances, some of their roles are defined, and their use was presented in dynamic and ambivalent ideological-semantic structures. The pendants were iconographically and symbolically interpreted based on the artistic concept of sign–symbol. It was concluded that these “small bodies”, as a metaphor for the androgynous with the idea of apotropaic and prophylactic, were momentarily visually (nonverbally) understandable, (cognitively) recognizable, and (culturally) widely accepted in the “big world” as correspondents in the indirect transfer of intricate and complex interrelationships between people and societies.

William Shakespeare's plays have had countless adaptations on stage and film, because his 16th century plays can still be made modern and interesting nowadays. They can be adapted to the modern world or played out in costumes and settings appropriate for their original contexts. This thesis will explore whether the temporal and cultural context alters the way the play is interpreted over decades. That is why the thesis will deal with three films: The Tragedy of Othello: The Moor of Venice, directed by Orson Welles, made in 1952 Othello, directed by Oliver Parker, made in 1995 and O, directed by Tim Blake Nelson, made in 2001. Each screenwriter and director has their own vision of a story they are trying to tell, whether it be an adaptation, appropriation or an original work. This thesis will explore whether the main theme of Othello remained intact across all three adaptations or whether, despite being changed to some extent, the adaptation can still be recognised as Othello. Drame Williama Shakespeara so priredili neštetokrat, tako na odru kot v filmu, saj so njegova dela iz 16. stoletja lahko predstavljena moderno in aktualno še dandanes. Lahko jih postavijo v moderno dobo ali pa v kostume in sceno primerno njihovim originalnim zgodbam. V diplomskem delu bomo raziskovali, ali se časovni in kulturni kontekst spreminjata glede na obdobje, v katerem je nastala priredba. Posebno pozornost smo namenili trem filmom – The Tragedy of Othello: The Moor of Venice, v režiji Orsona Wellesa, posnet 1952 Othello, v režiji Oliverja Parkerja, posnet 1995 ter O, v režiji Tima Blaka Nelsona, posnet 2001. Vsak scenarist in režiser imata svojo vizijo zgodbe, ki jo pripovedujeta, ne glede na to ali je to priredba ali originalno delo. V diplomski nalogi bomo ugotavljali, ali je glavna tematika Othella ostala nespremenjena v vseh treh priredbah oziroma ali jo lahko, kljub spremembam, prepoznamo kot Othello.

od često korištenih strategija u kriznom menadžmentu, odnosno kriznom komuniciranju kojoj pribjegavaju organizacije pogođene krizom jest javna isprika za krizu. Najčešće se olako uzima da je to strategija koja automatski daje rezultate i umanjuje efekte krize, što nikako nije tačno. Učinkovitost javne isprike ovisi o čitavom niz faktora kao što su priroda krize, mjesto, vrijeme i način na koji je javna isprika data i ciljna javnost kojoj je ona upućena. Pogrešno data isprika može imati ozbiljan kontraefekt. Ovdje osobito veliki značaj imaju kulturni faktori. Niti jedna funkcija komunikacije ne uključuje više tragičnih međukulturnih nesporazuma sa više negativnih posljedica od pogrešno date isprike. Korištenje forme isprike koja nije u skladu sa kulturnim obrascima onih kojima se upućuje, isprika može ugroziti pomirenje, pojačati ogorčenje, produžiti neprijateljstva i dodatno otežati rješavanje krizne situacije.

U radu se uspoređuje pristup povijesti Ludwiga Bauera (Kratka kronika porodice Weber, 1990.) i Ivane Šojat-Kuči (Unterstadt, 2009.), koji ispisuju obiteljsku sagu o četirima naraštajima njemačke doseljeničke obitelji u Slavoniji. Bauer obitelj povezuje sa širom zajednicom, u koju se ona uklapa ograđujući se od povijesnih mitova i ideologija te sudjelujući u društvenome životu svojim umjetničkim sklonostima, izumima i prenošenjem znanja. Njihova je priča fiktivno osigurana obiteljskom rukopisnom kronikom. U romanu Ivane Šojat-Kuči članovi obitelji prešućuju nedaće poput gubitka djece, bračnih problema i ratova. Glavni je lik Katarina, žena s potisnutim slikarskim darom, koja nakon majčine smrti slaže djeliće obiteljske povijesti prema vlastitim sjećanjima, fotografijama i kazivanju obiteljske prijateljice. Praznine u priči popunjava neimenovani sveznajući pripovjedač. Romani predstavljaju dva odnosa obitelji prema povijesti: društveno prilagođavanje i intimno prešućivanje. U oba slučaja povijest stvara zapreke u životima običnih ljudi, njezinih anonimnih svjedoka.

Na primjeru hrvatskoga prepjeva spjeva „Janošikova smrt“ klasika slovačkoga romantizma Jána Botta rad problematizira književni prijevod kao element procesa interliterarne i interkulturne komunikacije. Polazeći od stajališta o kulturno reprezentativnom potencijalu književnoga teksta, na odabranom se primjeru demonstrira uloga umjetničkoga prijevoda u izgradnji recipijentske slike o književnom i kulturnom kontekstu izvornoga teksta. Analizirom pojedinih leksikalizacija slovačkih kulturnih posebnosti u izvorniku i prijevodu, određuju se prevodilački prijeporna mjesta kulturnoga kontakta na temelju kojih se deriviraju konkretne prevoditeljske strategije prekodiranja elemenata jednoga jezično- kulturnog sustava u drugi.

S obzirom na različitost društvenih normi, odgojnih ciljeva neke karakteristične društvene zajednice, možemo pretpostaviti da postoje različitosti, ali i sličnosti u modelima roditeljstva raznih kulturnih konteksta. Nažalost, kroskulturalnih studija vrlo je malo, stoga možemo reći da se većina razvojnih teorija temelji na istraživanjima u zapadnim kulturama (Bennet i Grimley, 2001.; Fouts, 2004.). Proveli smo istraživanje da bismo utvrdili sličnosti i razlike u doživljaju roditeljstva između adolescenata dviju država: Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Rezultati ovog istraživanja upućuju na zaključak da se obitelji iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine razlikuju prema mjestu življenja (selo, grad), razini naobrazbe oca i majke te zaposlenju oca i majke. Što se tiče procjene roditeljskoga ponašanja (emocionalnost, kontrola), nije zabilježena razlika u procjeni adolescenata. Razlika se vidi u procjeni kvalitete obiteljske interakcije. Adolescenti iz Bosne i Hercegovine kvalitetu obiteljske interakcije procjenjuju boljom nego adolescenti u Hrvatskoj. Međutim, te razlike nisu rezultat pripadnosti državi, nego su rezultat razlike u nekim sociodemografskim obilježjima ispitanika, Parenting is a process that takes place within a characteristic place and time and should be studied as such. More and more often we come across emphasizing the necessity of cross-cultural research of parenting. Considering the differences in cultural norms, the parenting goals of a certain social community, we can assume that there are differences but also similarities in the parenting models of different cultural contexts. Unfortunately, there are few cross-cultural studies; therefore we can say that most development theories are based on research conducted in Western cultures (Bennet and Grimley, 2001; Fouts, 2004). We conducted the research with the aim to identify the similarities and differences in the perception of parenting between adolescents in two states: Republic of Croatia and Bosnia and Herzegovina. Research results point to the conclusion that families from the Republic of Croatia and Bosnia and Herzegovina differ according to places where they live (urban/rural and house/flat), mother's and father's education, and mother’s working status. As far as estimating parental behavior (emotionality, control), there was no recorded difference in the adolescents' estimate. The difference is significant in estimating the quality of family interactions. Adolescents from Bosnia and Herzegovina estimate the quality of their family interaction to be better than adolescents in Croatia. Therefore this difference is not a result of belonging to these states., Elternschaft ist ein unter charakteristischen räumlichen Bedingungen und über eine bedeutende Zeitspanne hinweg stattfindender Prozess und muss unter diesem Aspekt untersucht werden. Immer öfter wird die Forderung laut, das Phänomen der Elternschaft im Rahmen cross-kultureller Untersuchungen zu beleuchten. Da sich die gesellschaftlichen Normen und erzieherischen Zielsetzungen von Gesellschaft zu Gesellschaft unterscheiden, ist auch von Unterschieden zwischen den jeweiligen Ausprägungen von Elternschaft auszugehen, doch sind Ähnlichkeiten zwischen den erzieherischen Modellen in verschiedenen kulturellen Kontexten nicht auszuschließen. Die Zahl cross-kultureller Studien ist jedoch leider gering, und die meisten theoretischen Ansätze gründen auf Forschungsarbeiten in westlichen Kulturen (Bennet und Grimley, 2001; Fouts, 2004). Die Verfasserinnen dieser Arbeit wollten ermitteln, wie Jugendliche aus zwei verschiedenen Staaten: Kroatien und Bosnien und Herzegowina, ihre Eltern erleben und welche Ähnlichkeiten und Unterschiede dabei festzustellen sind. Die Untersuchungsergebnisse lassen darauf schließen, dass sich kroatische und bosnisch-herzegowinische Familien je nach Wohnort (Stadt oder Land), Bildungsgrad sowie Arbeitsstatus der Eltern unterscheiden. Im Hinblick auf das Verhalten der Eltern (Emotionalität, Kontrolle) konnte in der Wahrnehmung der Jugendlichen kein Unterschied festgestellt werden. Unterschiedlich bewertet wurde jedoch die Qualität der Interaktion der Eltern untereinander. Adoleszenten aus Bosnien und Herzegowina schätzen die familiären Beziehungen besser ein als ihre Altersgenossen aus Kroatien. Diese Unterschiede gehen jedoch nicht auf den Umstand der Staatsangehörigkeit zurück, sondern auf Unterschiede zwischen bestimmten soziodemografischen Merkmalen der Untersuchungsteilnehmer.

U raspravi se razmatra povijesno i kulturno značenje djelovanja Hrvatskoga kazališnog društva za profesionalizaciju kazališta u Splitu. osim toga se argumentirano utvrđuje, na temelju repertoara Hrvatskoga kazališnog društva, da je Split izuzetno značajno središte hrvatskoga scenskog moderniteta.

Rad ispituje značenje bečkog kulturnog kruga na prijelazu stoljeća za ranu fazu razvoja hrvatske moderne arhitekture. Kroz tako postavljeni okvir oslovljava se tema uloge discipline arhitekture u svom kulturnom kontekstu, odnosno pitanje potencijala tog prostornog medija da aktivno i adekvatno odgovori na zahtjeve i probleme vremena. Beč i Zagreb u to su prijelomno doba suočeni s mnogim teškim pitanjima i postavljaju pred sve grane kulturne produkcije – pa tako i pred arhitekturu – mnoge odgovorne zadatke. Zbog sličnosti problema u oba promatrana centra – međusobno povezanih dubokim i intenzivnim vezama – u obje se sredine mogu primijenjivati i ispitivati i isti modeli kulturnog i umjetničkog reagiranja. Dijapazon odgovora polučenih u Beču na prijelazu stoljeća tako se kreativno preslikava i u Zagrebu, svjedočeći o spremnosti zagrebačke sredine da prihvati nova poimanja. Dijapazon odgovora pokazuje, međutim, i čitav spektar različitih intenziteta angažiranja arhitekture u rješavanju prepoznatih potreba vremena. U Beču se on razapinje od potpunih estetičkih povlačenja iz domene stvarnosti, pa do iznimno aktivnog prakticiranja tog prostornog medija u funkciji ispravne orijentacije i rekuperacije društva. Suočeno s osjećajem gubitka spone sa stvarnošću i nemogućnosti prodora k istini i smislu, doba kao svoj centralni izlučuje upravo problem spoznaje i adekvatnih instrumenata mišljenja i znanja. U tom se smislu tada propituju različiti mediji i discipline, od filozofije pa sve do glazbe i arhitekture. U Beču na tom tragu djeluje grupa “filozofa jezika” – književnik Karl Kraus, arhitekt Adolf Loos, kompozitor i teoretičar glazbe Arnold Schönberg te filozof Ludwig Wittgenstein – posvećenih ispitivanju vlastitih medija kao adekvatnih “jezika”: kao adekvatnih modela predočavanja i pouzdanih instrumenata spoznaje i mišljenja. Nastojeći rekonstruirati sponu koju je društvo osjećalo kritično nedostajućom, oni svojem vremenu omogućavaju povratak u jedinu aktivnu i produktivnu, zbiljsku domenu. Kao najsržniji model generiran iz takvih nastojanja izlučuje se Wittgensteinov model jezika. Moguću transpoziciju tog logičko-lingvističkog modela u medij arhitekture ova analiza sagledava na teorijskom djelu dresdenskog arhitekta i teoretičara Gottfrieda Sempera. Semperovo se promišljanje discipline arhitekture naime – kao svojevrsne kompleksne sistemske kategorije – u bitnom približava logici jezika, te svojim složenim, konzervativno-inovativnim dinamičkim ustrojem jamči opstanak jednom ustanovljenih, fundamentalnih i vitalnih društvenih konvencija. Svijest o arhitekturi kao epistemološkoj, a time i višestruko odgovornoj kulturnoj kategoriji, prodire tada od svojih bečkih uzora i u zagrebačku sredinu. Novo shvaćanje tog medija – prvenstveno u smislu njene istine kao umjetnosti, a pritom još i iznimno zadužene umjetnosti – promovira upravo bečki đak, arhitekt Viktor Kovačić. U njegovoj se osobi sutiču ključne Semperove i Loosove teorijske komponente, te se tako upravo u njegovom djelu mogu locirati tragovi precizne logičko-kreativne prakse i procedure. Na taj način Kovačić afirmira vlastiti medij ne samo kao ravnopravni umjetnički medij, već i kao relevantni medij mišljenja, pozvan da aktivno, kritički i kreativno participira u svim aspektima suvremenog života. Prateći temeljna pravila logike jezika – u smislu kontinuiranog i kontroliranog povijesnog razvoja, no pritom i sukcesivnog modificiranja konkretnim prilikama i potrebama aktualnog života – Kovačić u svojem arhitektonskom djelu na životu održava nasušna naslijeđena značenja, nezaobilazna za održavanje razumijevanja i smisla, te time participira u rješavanju prepoznatog problema vremena. Istodobno s rješavanjem akutnog suvremenog problema, Kovačić već samom svojom stvaralačkom metodom postavlja temelje (bolje rečeno, unutarnji kostur) budućeg razvoja moderne hrvatske arhitekture, izlučujući i uspostavljajući svojevrsni inkluzivni logičko-kreativni princip. Iz razloga pak što je sama logika te kompleksne stvaralačke metode bila u dobroj mjeri produkt upravo Kovačićevog bečkog školovanja i njegovog bliskog kontakta s bečkim kulturnim milieuom na prijelazu stoljeća, bit će taj kulturni krug, s obzirom na iznimnu važnost i roditeljski značaj osobe Viktora Kovačića, presudan i za čitavu budućnost arhitektonskog razvoja i naziranja u Hrvatskoj.