Search

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, procjenjuje se da oko 10% odrasle populacije u Hrvatskoj ima određeni stupanj kronične bubrežne bolesti pa se tako može zaključiti da oko 300 000 osoba ima neki oblik bubrežne bolesti. Po smrtnosti se u svijetu nalazi na 11 mjestu. Kronična bubrežna bolest je u svom završnom stadiju veliko opterećenje za oboljelog, njegovu okolinu, ali i za zdravstveni sustav. Završi stadij kronične bubrežne bolesti zahtjeva određenu vrstu bubrežne nadomjesne terapije što mogu biti hemodijaliza, peritonealna dijaliza i transplantacija bubrega. Najveći broj pacijenata i njihovih liječnika odlučuje se za hemodijalizu kao terapiju njihove bolesti. Hemodijaliza i sama bolest sa sobom nose brojne poteškoće kao što su anemija, umor, mučnina, hipertenzija, glavobolje, plućni edem, nedostatak zraka, metabolička acidoza, demineralizacija kostiju, loša kvaliteta života i depresija. Zbog navedenog se preporuča provođenje tjelesne aktivnosti koja pacijentu odgovara, a može imati brojne pozitivne učinke poput boljeg tjelesnog funkcioniranja, poboljšava se kardiorespiratorna funkcija, snaga mišića i kvaliteta života. Kronični bubrežni bolesnici često zbog svoje bolesti imaju sniženo raspoloženje te zbog svih smetnji koje im se javljaju, zanemaruju korisnost tjelesne aktivnosti. Intradijalitička tjelovježba obuhvaća provođenje tjelesne aktivnosti tijekom tretmana hemodijalize, a ona bi mogla biti prekretnica u promoviranju tjelesne aktivnosti kod oboljelih. Provodi se pod nadzorom osoblja koje skrbi o pacijentima pa je zbog toga lakša za provođenje te je lakše potaknuti pacijente da se bave tjelesnom aktivnošću. Intradijalitička tjelovježba pozitivno utječe na kvalitetu života povezanu sa zdravljem, raspoloženje oboljelih te može utjecati čak i na dijalitičke parametre. Svrha ovog rada je prikazati pregled istraživačkih radova koji se bave svim dobrobitima intradijalitičke tjelovježbe na pacijente i na njihovo zdravlje. Na taj način, rad može biti temelj za izvor informacija o temi o kojoj se u hrvatskoj literaturi ne govori te se može potaknuti uvođenje intradijalitičke tjelovježbe u hrvatske zdravstvene ustanove. According to the Croatian Institute of Public Health, an estimated 10% of the adult population in Croatia has chronic kidney disease at some stage, so it can be assumed that about 300,000 people have some form of kidney disease. In terms of mortality rate, Croatia ranks 11th in the world. In the end stage, chronic kidney disease represents a great burden for the patient, his environment and the healthcare system. In the end stage of chronic kidney disease, renal replacement therapy is required, which may consist of hemodialysis, peritoneal dialysis and kidney transplantation. Most patients and their physicians choose hemodialysis as the treatment option for their disease. Hemodialysis and the disease itself bring numerous problems, such as anemia, fatigue, nausea, hypertension, headache, pulmonary edema, shortness of breath, metabolic acidosis, demineralization of bones, poor quality of life, and depression. For these reasons, it is recommended to practice physical activity that suits the patient and has numerous positive effects, such as better physical performance, improved cardiorespiratory function, muscular strength, and quality of life. Patients suffering from chronic kidney disease are often depressed due to their disease and neglect the benefits of physical activity due to the many difficulties they face. Intradialytic training involves physical activity during hemodialysis treatment and could be a turning point in promoting physical activity in patients. It is performed under the supervision of dialysis staff, making it easier to implement exercise and encourage patients to be physically active. Intradialytic exercise can improve health-related quality of life, mental health, and even affect dialysis parameters. The purpose of this paper is to provide an overview of research examining the effects of intradialytic exercise on patients and their health. This article can be a source of information on a topic that is not covered in the Croatian literature, and it can promote the introduction of intradialytic exercise in Croatian healthcare institutions.

Kronično bubrežno zatajenje (KBZ) proces je trajnog i ireverzibilnog oštećenja bubrežnog tkiva u kojem postupno i polagano dolazi do slabljenja bubrežne funkcije i u konačnici zatajenja bubrega. Najčešći uzrok zatajenja bubrega su povišeni krvni tlak i šećerna bolest. Vrste liječenja posljednje faze kroničnog bubrežnog zatajenja su hemodijaliza (HD), danas sve dostupnija i sve više korištenija je peritonejska dijaliza (PD) te u konačnici transplantacija bubrega (TB). Hemodijaliza je medicinsko tehnički postupak putem kojeg se kod bolesnika iz krvi uklanjaju elektroliti koji odstupaju od „normalnih“ vrijednosti npr. kalij i voda, razradni produkti metabolizma, toksine te se za vrijeme istog tog vremena nadoknađuju supstance koje su u manjku kod bolesnika, na primjer bikarbonati. Peritonejska dijaliza (PD) je medicinsko tehnički postupak čišćenja krvi od štetnih produkata i viška vode putem potrbušnice koja je prirodna membrana u tijelu čovjeka/bolesnika. Peritonejsku dijalizu bolesnik nakon edukacije i usvojenog znanja provodi kod kuće sam ili uz pomoć educiranog člana obitelji. Prednosti peritonejske dijalize u odnosu na hemodijalizu su jednostavnost provedbe, dulje očuvanje bubrežne funkcije, radna sposobnost bolesnika, niži troškovi za zdravstveni sustav. Cilj peritonejske dijalize je da iskusna medicinska sestra prenese vlastito znanje i iskustvo bolesniku te muna taj način omogući što bezbrižniji, dug i kvalitetan život na peritonejskoj dijalizi, dokle god mu se ne pruži mogućnost transplantacije bubrega. Cilj rada je analizirati dostupnu literaturu koja se bavi nefrološkim bolesnicima, hemodijalizom, peritonejskom dijalizom, zdravstvenom njegom bolesnika i ulogom medicinskog osoblja te produbiti postojeće i steći novo znanje o navedenoj temi. Prilikom izrade završnog rada korišteni su sekundarni izvori podataka kao što su razne knjige, publikacije, članci i relevantni Internetski izvori. Budući da je ovaj rad baziran na teorijskoj podlozi, korištene su osnovne metode istraživanja: metoda sinteze, deskriptivna metoda, empirijska metoda, metoda kompilacije i metoda analize.

The most common cause of rapidly progressive glomerulonephritis in elderly, antineutrophil cytoplasmic antibody-associated glomerulonephritis (ANCA-GN), demands immunosuppressive therapy (IS) regimen in a multi-morbid disease burdened population. Our aim was to assess outcome differences in two age groups. The study included a total of 38 ANCA-GN renal limited patients (18 men) treated from 1990 to 2018, of which 11 were 65 years of age and older (median 70, min. - max. 66 - 79 years), and 27 younger than 65 (median 55, min. - max. 23 - 64 years). All patients were treated with mono/combination of IS. Most commonly applied IS in elderly was combination of IV cyclophosphamide and corticosteroids (CS) (in 9 [81.8%]), while in younger it was a combination of CS and cyclophosphamide or rituximab (59.2%). Older patients had comparable mortality (3, [14.8%] vs. 4, [27.3%]; P = 0.369), malignancies (1, [3.7%] vs. 1, [9.1%]; P = 0.5) and infectious complications (10, [46.7%] vs. 7, [63.6%]; P = 0.388). Ten patients at the end of the follow up were at renal replacement therapy (RRT ), with no difference between age groups (6, [22.2%] vs. 4, [36.4%]; P = 0.369). Interestingly, from initial need for RRT , half of the younger and older patients recovered with IS. Our findings give more credit to the current paradigm to treat elderly ANCA-GN patients with IS therapy due to the similar outcome of elderly as younger ones., Najčešći uzrok brzoprogresivnog glomerulonefritisa u starijih je glomerulonefritis s antineutrofilnim citoplazmatskim protutijelima (ANCA-GN, od eng. antineutrophil cytoplasmic antibody related glomerulonephritis), a s obzirom na komorbiditete predstavlja izazov u odluci oko primjene imunosupresivne terapije (IS). Cilj ovog istraživanja je usporediti razlike u ishodu dvije dobne skupine bolesnika. Istraživanje je obuhvatilo slučajeve ANCA-GN ograničenih na bubrege, liječene od 1990. do 2018. godine, njih 38 (18 muških), od kojih 11 ima 65 ili više godina (medijan 70, min.-max. 66 - 79 godina) a 27 mlađih (medijan 55, min. - max. 23 - 64 godina). Svi bolesnici su liječeni monoterapijom ili kombinacijom IS-a. Najčešće primjenjena IS u starijoj populaciji bila je kombinacija intravenskog ciklofosfamida i kortikosteroida (KS) (u 9 (81,8%)), u mlađoj kombinacija KS s ciklofosfamidom ili rituksimabom (59,2%). Stariji pacijenti imali su sličnu učestalost smrtnosti (3, 14,8% vs 4, 27,3%; P = 0.369), zloćudnih bolesti (1, 3,7% vs 1, 9,1%; P = 0.5) i infektivnih komplikacija (10, 46,7% vs 7, 63,6%); P = 0.388). Deset bolesnika je na kraju praćenja bila ovisno o nadomještanju bubrežne funkcije (NBF) bez razlike u dobnoj skupini (6, 22,2% vs 4, 36,4%; P = 0.369). Međutim, od inicijalne potrebe NBF-om se uz IS oporavila polovica starijih i mlađih bolesnika. Naši rezultati su u skladu trenutačnim stajalištima koja podupiru primjenu IS terapije kod starijih bolesnika sa ANCA-GN zbog usporedivih ishoda i rizika komplikacija kao u mlađih bolesnika.

Procjenjuje se da u Europi oko 10 % odraslih osoba (75 milijuna) ima početni stupanj kronične bubrežne bolesti. Kod velikog broja pacijenata bubrežna bolest otkrije se tek u uznapredovalom stupnju, često praćenom komplikacijama i drugim bolestima koje uvelike umanjuju kvalitetu pacijentova života te povećavaju smrtnost i troškove liječenja. Učestalost primjene pojedinih metoda nadomjesnog bubrežnog liječenja razlikuje se između europskih država, no sveobuhvatni podaci o učinku tih metoda manjkavi su ili nedostupni. Projekt EU-a EDITH ima za cilj istražiti čimbenike koji utječu na odabir metoda nadomjesnog bubrežnog liječenja u državama Europske unije (EU) te analizirati ishode liječenja i troškove za svaku od pojedinih metoda, kako bi se mogao usporediti njihov učinak na pacijente i zdravstvene sustave. Praćenje zdravstvenog stanja primatelja presatka i ishoda transplantacije kao najučinkovitije metode nadomjesnog bubrežnog liječenja planira se provesti uspostavom nacionalnih i zajedničkog Europskog registra. Za pouzdanu procjenu rizika povezanog s darovanjem bubrega potrebno je dugoročno i sveobuhvatno praćenje zdravstvenog stanja (živih) darovatelja bubrežnog presatka kroz jedinstveni registar na (nacionalnoj) i europskoj razini. Sveobuhvatna analiza i usporedba učinka pojedinih metoda nadomjesnog bubrežnog liječenja, u pogledu uspješnosti odnosno ishoda, kao i troškova liječenja, preduvjet su za kreiranje učinkovitih strategija i održivih javno-zdravstvenih politika na nacionalnoj i/ili razini EU-a. Očekuje se da će rezultati ovog projekta dati snažan poticaj široj stručnoj zajednici, nadležnim tijelima i pacijentima za zajedničko djelovanje u cilju unapređenja preventivnih mjera te ujednačavanja dostupnosti optimalnih modaliteta liječenja bubrežnih pacijenata na razini EU-a., In Europe, early stages of chronic kidney disease (CKD) are present in nearly 10% of adult persons (75 million). In most of the patients, however, CKD is discovered at an advanced stage, often leading to complications and comorbidity with a strong impact on the quality of life, and an increase in mortality and higher treatment costs. Large variations in practice regarding the frequency of different modalities of renal replacement treatment (RRT) in European countries have been noticed, however comprehensive data on treatment outcomes are often incomplete or missing. The aim of the EDITH EU project is to investigate the factors influencing RRT modality choice in EU Member States and analyse outcomes and treatment costs, to compare the impact of different modalities on patients and healthcare systems. Development of national and common European registries for the long-term follow-up of living kidney donors and kidney recipients will be enhanced and piloted to ensure safeguard and a more accurate assessment of the risks associated with organ donation and transplantation. A comprehensive analysis and comparison of the impact of various RRT methods, measured by outcomes and treatment costs, are the key preconditions for creation of efficient strategies and public-health policies on a national and/or EU level. It is expected that the results will provide a strong stimulus to the professional community, competent authorities and patients’ joint efforts in implementation of effective strategies and sustained funding models for prevention of kidney disease and optimisation of its treatment in the EU member states.

Zdravstvena njega i skrb je od izuzetne važnosti kod bolesnika s kroničnim zatajenjem bubrega (KZB). Kronično bubrežno zatajenje je progresivna i dugotrajna bolest slabljenja funkcije bubrega. Ona dovodi do nakupljanja metaboličkih produkata u organizmu bolesnika. Kao metode liječenja kod bolesnika s kroničnim zatajenjem bubrega provode se hemodijaliza (HD), peritonejska dijaliza (PD) i transplantacija bubrega. Peritonejska dijaliza se temelji na prijenosu tvari i vode kroz membranu koja razdvaja dva prostora ispunjena tekućinom. Jedan prostor je krv u peritonealnim kapilarama, dok je drugi prostor peritonealna šupljina koja je ispunjena otopinom za dijalizu. Tim se postupkom uklanjaju otpadne tvari iz krvi bolesnika koje bolesni bubrezi ne mogu ukloniti. Zdravstvenu skrb bolesnika treba prilagoditi osnovnoj bubrežnoj bolesti, stupnju oštećenja bubrežne funkcije, stanju, dobi, spolu i obrazovanosti bolesnika. Kod bolesnika na peritonejskoj dijalizi vrlo je važna edukacija kako bi postigli što veću samostalnost u provođenju nadomjesnog liječenja i zadovoljavajuću kvalitetu života. Kako bi se cilj postigao bitno je ostvariti suradnički odnos bolesnika i sestre. Medicinska sestra/tehničar je uz bolesnika od početka bolesti i liječenja. Oni pripremaju bolesnika za uvođenje PD katetera, uz njega su tijekom postavljanja, te skrbe o njemu nakon operativnog zahvata. Sestrinska skrb nastavlja se i u kući bolesnika kućnim posjetima i telefonskom dostupnošću tijekom 24 sata. Liječenje tih bolesnika je vrlo složeno i potrebna je stalna suradnja bolesnika, njegove obitelji, medicinske sestre/tehničara i liječnika kako bi se postigli dobri rezultati i kako bi se bolesniku olakšao život na dijalizi. Cilj ovog završnog rada je definiranje kronične bubrežne bolesti (KBB), prikazivanje složenosti postupka liječenja peritonejskom dijalizom (PD), važnost prehrane, te ulogu medicinske sestre/tehničara u edukaciji i zdravstvenoj njezi bolesnika. Za potrebe ovog rada koristi ću istraživačku metodu prikupljanja dostupnih pisanih sadržaja i internetskih izvora. Metodu opisivanja i razrade zadane teme temeljem raspoloživih sadržaja.

Cilj rada je prikazati patogenezu, dijagnostiku, liječenje i prevenciju bubrega te način liječenja na odjelu intenzivnog liječenja. Uvodni dio rada obrađuje rad u odjelu intenzivnog liječenja, ustroj posla, potreban kadar te težinu bolesnika koji se liječe u odjelu intenzivnog liječenja. Nadalje rad opisuje bubreg, njegovu anatomiju i fiziologiju te funkcije koje obavlja. Rad govori o razlikama između akutnog i kroničnog bubrežnog zatajenja, koji bolesnici imaju predisponirajuće faktore razvitku akutnog ili kroničnog bubrežnog zatajenja, opisuje simptome, prihvaćene dijagnostičke i klasifikacijske kriterije. Liječenje akutnog bubrežnog zatajenja ima svoj konzervativni tijek zatim i različite metode bubrežne nadomjesne terapije koja ima za cilj odstranjivanje toksičnih tvari, viška tekućine iz krvotoka te regulaciju neravnoteže između elektrolita i tekućine. Rad opisuje kontinuiranu i intermitentnu bubrežnu nadomjesnu terapiju njihove prednosti i mane, te opsuje fizikalne i tehničke osnove dijalize. U radu je naglašena važnost prevencije akutnog bubrežnog oštećenja farmakološkim pristupom.

Kronično bubrežno zatajenje je klinički sindrom progresivnog, trajnog i nezaustavljivog propadanja nefrona, koje postupno oštečuje bubrežni parenhim i dovodi do zatajenja svih bubrežnih funkcija Metoda liječenja terminalnog stadija kroničnog bubrežnog zatajenja kao metoda koja se najčešće upotrebljava kao metoda prvog izbora liječenja je peritonejska dijaliza.Ta metoda provodi se izmjenama tekućine u trbušnoj šupljini, a temelji se na difuziji tvari kroz peritonejsku membranu iz krvi u otopinu za dijalizu koja se nalazi u trbušnoj šupljini, te predstavlja kućni način liječenja u kojoj bolesnik sam aktivo sudjeluje, sam kod kuće, na poslu, samostalno ili uz nečiju pomoć. Česta pojava liječenja ovom metodom su različite komplikacije, najčešče su to infekcije.Mogu se javiti na površini kože, na mjestu izlazišta katetera(infekcije izlazišta), u potkožnom tunelu kroz koji kateter prolazi do ulaska u trbušnu šupljinu (infekcije tunela), te u samoj trbušnoj šupljini(upala potrbušnice). Česte infekcije trbušne šupljine glavni su uzroci zatajenja metode i prekida liječenja PD-om. Osim infekcija u lijećenju metodom peritonejske dijalize, javljaju se i komplikacije vezane uz kateter, povišeni intraabdominalni tlak ili samu otopinu. U ostale komplikacije spadaju i umor, smanjena psihofizička sposobnost, psihičke smetnje poput depresije zbog osnovne bolesti, te straha od izvođenja samog postupka. Medicinska sestra ima iznimno važnu ulogu u uspjehu liječenja metodom peritonejske dijalize poput edukacije novih bolesnika, pračenja cijelog procesa pripreme, ambulantnog nadzora do ranog uočavanja problema i komplikacija u bolesnika. Na temelju objektivnih i subjektivnih zapažanja medicinska sestra će osmisliti i odabrati specifične aktivnosti usmjerene ublažavanju ili rješavanju problema. Cilj rada je prikazati najčešće intervencije medicinske sestre kod liječenja metodom peritonejske dijalize, od edukacijskog programa, sprječavanja rizika od različitih infekcija do smanjenja psiholoških tegoba uzrokovanih suočavanjem s vlastitom bolešću.

Pacijenti koji se podvrgnu transplantaciji bubrega nakon što su imali nadomještaj bubrežne funkcije pomoću PD ili HD-a u određenim slučajevima razviju patološka stanja. Osnovni cilj ovog rada bio je istražiti ima li određeni modalitet dijalize utjecaja na ishod transplantacije i pojavu dotičnih stanja. U ovu retrospektivnu studiju bilo je obuhvaćeno 110 nasumično odabranih pacijenata transplantiranih u KBC-u Rijeka, u periodu od 1.5.1990. do 1.5. 2013. godine. Iz medicinske dokumentacije su se koristili podaci o modalitetu dijalize, preživljenju pacijenata u 12 i 60 mjeseci, krizi odbacivanja presatka, odgođenoj funkciji presatka i trombozi presatka u periodu do 12 mjeseci po transplantaciji te je analiziran serumski kreatinin u 12 mjesecu po transplantaciji. Statističkom obradom uspoređivala se statistički značajna povezanost praćenih parametara u pacijenata s PD odnosno HD-om u medicinskoj dokumentaciji. Statistička obrada učinjena je u programu SPSS statistics 17.0. Statističkom obradom utvrđeno je da niti jedna varijabla nije pokazala statistički značajnu povezanost sa modalitetom terapije. Sva istraživana patološka stanja nastala nakon transplantacije bubrega nisu se mogla povezati s vrstom dijaliznog nadomještanja bubrežne funkcije. Uz već i tako prisutnu ambivalenciju u rezultatima drugih prijašnjih istraživanja, ovo istraživanje se na temelju iznesenih rezultata nije svrstalo na stranu određenog modaliteta dijalize kao potencijalo boljeg u ishodu transplantacije. Problem povezivanja patoloških stanja presatka s modalitetom dijalize i dalje ostaje predmet proučavanja daljnjih studija.

Nasljedne i metaboličke bolesti koje uzrokuju kronično bubrežno zatajenje

Poremećaji spavanja česta su pojava u osoba oboljelih od kroničnog bubrežnog zatajenja i osoba koje se liječe hemodijalizom. Istraživanja provedena o toj temi upuću- ju da 80% pacijenata na hemodijalizi ili peritonealnoj dijalizi pati od poremećaja sna. Najčešći su poremećaji nesanica, sindrom nemirnih nogu, sindrom opstruktivne apneje u snu i pretjerana pospanost tijekom dana. Poveznica između dijalize i poremećaja sna još nije jasna, međutim, psihološki uzroci kao anksioznost, depresija te tjelesne tegobe kao što su hipertenzija, grčevi u mišićima, disbalans elektrolita igraju znatnu ulogu u poremećaju sna. Pacijenti na hemodijalizi predisponirani su za razvoj psihičkih problema, a tomu doprinosi kronični stres uzrokovan bolešću, promjene prehrambenih navika, funkcionalno ograničenje dijalize, nuspojave lijekova, promjena percepcije vlastitog jai strah od smrti. Depresija je jedan od najčešćih problema koji se susreću u pacijenata s kroničnim bubrežnim zatajenjem. To uključuje simptome poput osjećaja tuge, bespomoćnosti, beznađa, krivnje te je popraćeno promjenama sna. Poremećaji sna mogu biti u obliku nepravilne navike sna, teškoće pacijenta da zaspi, ranojutarnjeg buđenja, čestoga buđenja noću, apneje za vrijeme sna te sindroma nemirnih nogu. Poremećaji sna dijaliziranih bolesnika pridonose smanjenoj kvaliteti života tih pacijenata, stoga liječenje depresije i poremećaja sna mora postati standardni dio terapije dijaliziranih pacijenata.

Kronično bubrežno zatajenje (KBZ) povezano je sa značajnim utjecajem na hemostazu koje se može klinički manifestirati u rasponu od tromboze do krvarenja. Patogeneza uremičkog krvarenja povezana je s mnogobrojnim čimbenicima. Njen vodeći uzrok je trombocitna disfunkcija unutar koje je naročito poremećeno međudjelovanje trombocita kao i trombocita i stijenke krvne žile. Bubrežna nadomjesna terapija smanjuje pojavnost i težinu krvarenja, ali unatoč tome još uvijek postoji rizik od njenog nastanka. Poremećaji koagulacijskog-fibrinolitičkog sustava kod uremičnih bolesnika koji vode protrombotskom stanju povezani su sa značajnim rizikom od aterosklerotskih kardiovaskularnih bolesti kao i trombotskih komplikacija poput tromboze vaskularnih pristupa. U bolesnika s KBZ-om postoje razlike u hemostatskim parametrima ovisno o vrsti bubrežnog nadomjesnog postupka. Poremećaji hemostaze koji se uočavaju kod bolesnika s KBZ-om preklapaju se s promjenama u koagulacijsko-fibrinolitičkom sustavu koje nastaju nakon transplantacije bubrega. Unatoč etiologiji, bolesnici s transplantiranim bubregom povećanog su rizika za razvoj tromboembolijskih događaja kao rezultat protrombotskog stanja zbog abnormalnosti koagulacijsko/fibrinolitičkog sustava. To hiperkoagulabilno stanje u velikoj je mjeri povezano s imunosupresivnom terapijom. Ovaj pregledni članak daje sažeti pogled na hemostazu u bolesnika s KBZ-om i nakon transplantacije bubrega.

Kronično bubrežno zatajenje (KBZ) povezano je sa značajnim utjecajem na hemostazu koje se može klinički manifestirati u rasponu od tromboze do krvarenja. Patogeneza uremičkog krvarenja povezana je s mnogobrojnim čimbenicima. Njen vodeći uzrok je trombocitna disfunkcija unutar koje je naročito poremećeno međudjelovanje trombocita kao i trombocita i stijenke krvne žile. Bubrežna nadomjesna terapija smanjuje pojavnost i težinu krvarenja, ali unatoč tome još uvijek postoji rizik od njenog nastanka. Poremećaji koagulacijskog-fibrinolitičkog sustava kod uremičnih bolesnika koji vode protrombotskom stanju povezani su sa značajnim rizikom od aterosklerotskih kardiovaskularnih bolesti kao i trombotskih komplikacija poput tromboze vaskularnih pristupa. U bolesnika s KBZ-om postoje razlike u hemostatskim parametrima ovisno o vrsti bubrežnog nadomjesnog postupka. Poremećaji hemostaze koji se uočavaju kod bolesnika s KBZ-om preklapaju se s promjenama u koagulacijsko-fibrinolitičkom sustavu koje nastaju nakon transplantacije bubrega. Unatoč etiologiji, bolesnici s transplantiranim bubregom povećanog su rizika za razvoj tromboembolijskih događaja kao rezultat protrombotskog stanja zbog abnormalnosti koagulacijsko/fibrinolitičkog sustava. To hiperkoagulabilno stanje u velikoj je mjeri povezano s imunosupresivnom terapijom. Ovaj pregledni članak daje sažeti pogled na hemostazu u bolesnika s KBZ-om i nakon transplantacije bubrega., The presence of end-stage renal disease (ESRD) has been associated with profound clinical effects on hemostasis ranging from thrombosis to bleeding complications. The pathogenesis of uremic bleeding is multifactorial. It has been attributed to platelet dysfunction, the most important feature, particularly platelet-platelet and platelet-vessel wall interactions. Renal replacement therapy has helped reduce bleeding episodes, but the risk of morbidity and mortality due to hemorrhage persists. Abnormalities of blood coagulation and fibrinolysis predispose uremic patients to hypercoagulable state carrying the risk of atherosclerotic cardiovascular disease and thrombotic complications such as thrombosis of the vascular access wall. There are differences in the measurement of various hemostatic parameters in patients with ESRD concerning treatment with either hemodialysis (HD) or continuous ambulatory peritoneal dialysis (CAPD). Hemostatic disturbances are overlapped by changes in the coagulation/ fibrinolytic system after renal transplantation (RT). Despite the etiology, renal transplant patients are at an increased risk of thromboembolic events as a consequence of prothrombotic clotting and fibrinolytic abnormalities. This hypercoagulable state is to a large extent associated with immunosuppressive drugs. This review will give a summary of views on hemostasis in patients with ESRD and after RT.

Šećerna bolest najčešći je uzrok kroničnog bubrežnog zatajenja u svijetu. Patogeneza dijabetičke nefropatije vrlo je složena, a posljedica je međudjelovanja brojnih hemodinamskih i metaboličkih čimbenika. Unatrag nekoliko godina svjedoci smo velikog napretka u razumijevanju čimbenika rizika i patofizioloških mehanizama u razvoju dijabetičke nefropatije te mogućnosti u prevenciji i liječenju tih bolesnika. Cilj svega je sprječavanje napredovanja te kronične bubrežne bolesti u terminalno bubrežno zatajenje. Ovaj pregledni rad obuhvaća najnovije spoznaje o patologiji, dijagnostici i liječenju dijabetičke nefropatije. Daje nam uvid u mehanizme koji vode patohistološkim promjenama u bubregu te kliničkim posljedicama tih promjena. Sve nas to upućuje na odabir optimalne terapijske strategije. Nadalje, rad opisuje najnovija dostignuća u prevenciji dijabetičke nefropatije utjecajem na glavne čimbenike rizika. Također je ukazano na najučinkovitiji način liječenja pridruženih bolesti dijabetičara, a s ciljem smanjenja ukupne i srčanožilne smrtnosti ove populacije bolesnika., Diabetes mellitus is the most common cause of chronic renal failure in the world. There appears to be different pathogenetic, hemodynamic and metabolic processes leading to the pathologic mechanisms in diabetic nephropathy. In recent years, great progress has been made in understanding the risk factors and pathogenetic processes in diabetic nephropathy. In addition, new insight into the pathophysiology of this chronic disease has lead to better preventive therapies, treatment possibilities and reduced progression to end stage renal disease. This review aims to give an overview of the pathology, diagnosis and treatment possibilities of diabetic nephropathy. We give insights into the mechanisms leading to pathological changes in the kidney and clinical parameters associated with these alterations, which allow reliable characterization of the stages of kidney disease and the subsequent choice of treatment strategy. Furthermore, we describe recent developments in the prevention and treatment of diabetic nephropathy targeting the main risk factors, resulting in renal protection and reduced disease progression. Finally, we address how treatment of diabetic nephropathy affects other diabetes associated diseases, and how it reduces overall and cardiovascular mortality in diabetic patients

U medicinskoj znanosti mjerenje zdravlja, praćenje kvalitete života i kvalitete života vezane uz zdravlje (KŽVZ) predstavljaju prihvaćene instrumente za procjenu utjecaja bolesti i različitih postupaka liječenja na bolesnikovo tjelesno ili emocionalno stanje u svakodnevnim aktivnostima. KŽVZ predstavlja dio općeg koncepta kvalitete života koji se odnosi specifično na zdravlje osobe, a označava mjerenje funkcioniranja, blagostanja i opće percepcije zdravlja bolesnika u tri domene: fizičkoj, mentalnoj i socijalnoj. Instrumenti za mjerenje KŽVZ temelje se na konceptu zdravlja koji je višedimenzionalan, a izvor informacija je sam bolesnik. Mogu se klasificirati kao generički ili specifični. Generički instrumenti procjenjuju koncept zdravlja koji predstavlja temeljnu humanu vrijednost i odnose se na zdravstveno stanje i blagostanje svakog pojedinca, neovisno o dobi, bolesti ili načinu liječenja. Specifični instrumenti usmjereni su na specifičnu bolest, stanje ili liječenje. Rezultati istraživanja KŽVZ u bolesnika u završnom stupnju bubrežnog zatajenja pokazali su nižu kvalitetu života kao i funkcionalni status bolesnika u usporedbi s općom populacijom. Prema navedenim podacima KŽVZ predstavlja novu mjeru ishoda liječenja bolesnika na hemodijalizi. U brojnim je studijama potvrđeno da KŽVZ, mentalna i fizička komponenta zasebno, predstavljaju nezavisne pretkazivače za povećan rizik od smrti i hospitalizacije bolesnika liječenih nadomještanjem bubrežne funkcije., In the medical field health status measurement, quality of life and health-related quality of life (HRQOL) assessment are adopted instruments to evaluate the effects that a disease and different treatment or intervention have on patient’s physical or emotional state in everyday activities. HRQOL as the subset of overall concept of quality of life that relates specifically to a person’s health refers to the measure of the patients’ functioning, well-being and general health perception in three domains: physical, psychological and social. HRQOL instruments are based on multidimensional health concept, in which the source of information is patient. Available instruments are classifiable as generic or specific. Generic instruments assess health concepts that represent basic human values and are relevant to everyone’s health status and well-being and are not specific for age, disease or treatment. Specific instruments focus on the specific disease, condition or treatment. Reports on HRQOL in end-stage renal disease patients have shown impairment of quality of life and functional status compared with general population. There is evidence that HRQOL predicts outcomes in hemodialysis patients. Many studies have found that HRQOL, physical and mental components, are independent predictors for higher risk of death and hospitalization among patients on renal replacement therapy.

U medicinskoj znanosti mjerenje zdravlja, praćenje kvalitete života i kvalitete života vezane uz zdravlje (KŽVZ) predstavljaju prihvaćene instrumente za procjenu utjecaja bolesti i različitih postupaka liječenja na bolesnikovo tjelesno ili emocionalno stanje u svakodnevnim aktivnostima. KŽVZ predstavlja dio općeg koncepta kvalitete života koji se odnosi specifično na zdravlje osobe, a označava mjerenje funkcioniranja, blagostanja i opće percepcije zdravlja bolesnika u tri domene: fizičkoj, mentalnoj i socijalnoj. Instrumenti za mjerenje KŽVZ temelje se na konceptu zdravlja koji je višedimenzionalan, a izvor informacija je sam bolesnik. Mogu se klasificirati kao generički ili specifični. Generički instrumenti procjenjuju koncept zdravlja koji predstavlja temeljnu humanu vrijednost i odnose se na zdravstveno stanje i blagostanje svakog pojedinca, neovisno o dobi, bolesti ili načinu liječenja. Specifični instrumenti usmjereni su na specifičnu bolest, stanje ili liječenje. Rezultati istraživanja KŽVZ u bolesnika u završnom stupnju bubrežnog zatajenja pokazali su nižu kvalitetu života kao i funkcionalni status bolesnika u usporedbi s općom populacijom. Prema navedenim podacima KŽVZ predstavlja novu mjeru ishoda liječenja bolesnika na hemodijalizi. U brojnim je studijama potvrđeno da KŽVZ, mentalna i fizička komponenta zasebno, predstavljaju nezavisne pretkazivače za povećan rizik od smrti i hospitalizacije bolesnika liječenih nadomještanjem bubrežne funkcije., In the medical field health status measurement, quality of life and health-related quality of life (HRQOL) assessment are adopted instruments to evaluate the effects that a disease and different treatment or intervention have on patient’s physical or emotional state in everyday activities. HRQOL as the subset of overall concept of quality of life that relates specifically to a person’s health refers to the measure of the patients’ functioning, well-being and general health perception in three domains: physical, psychological and social. HRQOL instruments are based on multidimensional health concept, in which the source of information is patient. Available instruments are classifiable as generic or specific. Generic instruments assess health concepts that represent basic human values and are relevant to everyone’s health status and well-being and are not specific for age, disease or treatment. Specific instruments focus on the specific disease, condition or treatment. Reports on HRQOL in end-stage renal disease patients have shown impairment of quality of life and functional status compared with general population. There is evidence that HRQOL predicts outcomes in hemodialysis patients. Many studies have found that HRQOL, physical and mental components, are independent predictors for higher risk of death and hospitalization among patients on renal replacement therapy.

Šećerna bolest najčešći je uzrok kroničnog bubrežnog zatajenja u svijetu. Patogeneza dijabetičke nefropatije vrlo je složena, a posljedica je međudjelovanja brojnih hemodinamskih i metaboličkih čimbenika. Unatrag nekoliko godina svjedoci smo velikog napretka u razumijevanju čimbenika rizika i patofizioloških mehanizama u razvoju dijabetičke nefropatije te mogućnosti u prevenciji i liječenju tih bolesnika. Cilj svega je sprječavanje napredovanja te kronične bubrežne bolesti u terminalno bubrežno zatajenje. Ovaj pregledni rad obuhvaća najnovije spoznaje o patologiji, dijagnostici i liječenju dijabetičke nefropatije. Daje nam uvid u mehanizme koji vode patohistološkim promjenama u bubregu te kliničkim posljedicama tih promjena. Sve nas to upućuje na odabir optimalne terapijske strategije. Nadalje, rad opisuje najnovija dostignuća u prevenciji dijabetičke nefropatije utjecajem na glavne čimbenike rizika. Također je ukazano na najučinkovitiji način liječenja pridruženih bolesti dijabetičara, a s ciljem smanjenja ukupne i srčanožilne smrtnosti ove populacije bolesnika., Diabetes mellitus is the most common cause of chronic renal failure in the world. There appears to be different pathogenetic, hemodynamic and metabolic processes leading to the pathologic mechanisms in diabetic nephropathy. In recent years, great progress has been made in understanding the risk factors and pathogenetic processes in diabetic nephropathy. In addition, new insight into the pathophysiology of this chronic disease has lead to better preventive therapies, treatment possibilities and reduced progression to end stage renal disease. This review aims to give an overview of the pathology, diagnosis and treatment possibilities of diabetic nephropathy. We give insights into the mechanisms leading to pathological changes in the kidney and clinical parameters associated with these alterations, which allow reliable characterization of the stages of kidney disease and the subsequent choice of treatment strategy. Furthermore, we describe recent developments in the prevention and treatment of diabetic nephropathy targeting the main risk factors, resulting in renal protection and reduced disease progression. Finally, we address how treatment of diabetic nephropathy affects other diabetes associated diseases, and how it reduces overall and cardiovascular mortality in diabetic patients

Transplantacija bubrega je najučinkovitiji način liječenja bolesnika s terminalnim kroničnim bubrežnim zatajenjem. Transplantacija u bolesnika s urinarnom diverzijom efikasan je način liječenja pacijenata koji imaju disfunkcionalan donji urinarni trakt. Preživljenje presatka, ali i bolesnika ne razlikuje se u odnosu na bolesnike s klasičnom ureterovezikalnom anastomozom. Predstavljamo jednog bolesnika s urinarnom diverzijom (ilealni konduit) koji je uspješno prije 2 godine transplantiran u našem centru., Kidney transplantation is the most efficient treatment in patients with end-stage renal disease. Transplantation in patients with urinary diversion is an effective treatment for patients with chronic renal insufficiency and abnormal lower urinary tract. Graft and patient survival is comparable to that with classical ureterovesical anastomosis. We present one patient with urinary diversion (ileum conduit) who was successfully transplanted in our center two years ago.

Anemija je čest pratilac kroničnog bubrežnog zatajenja (KBZ). Javlja se najčešće u 4., a ponekad i u 3. stadiju KBZ, osobito u dijabetičara. U bolesnika sa znacima KBZ potrebno je rano provesti dijagnostiku i utvrđivanje dijagnoze anemije. Liječenje anemije u 3. i 4. stadiju KBZ vodi prema manjoj pojavnosti srčanožilnih bolesti i boljoj kvaliteti života bolesnika. Korisno je liječenje svim dostupnim lijekovima koji stimuliraju eritropoezu. Noviji pripravci omogućuju manju varijabilnost hemoglobina i dulji interval doziranja. Postoje dokazi da liječenje anemije u predijaliznoj fazi usporava napredovanje KBZ. Potrebne su veće kontrolirane, randomizirane studije za konačnu potvrdu navedenih dokaza.

U današnje vrijeme, najčešći uzrok kroničnog bubrežnog zatajenja nisu primarne bubrežne bolesti, nego dijabetes i hipertenzija. Veći stupanj smanjenja bubrežne funkcije otkriva se kasno, nakon dužeg trajanja tih bolesti. Ako se uzme u obzir velika učestalost ove dvije bolesti u populaciji starijih osoba, skupa sa sve dužim očekivanim trajanjem života, kao i činjenicom da znatan dio ovih bolesnika razvija oštećenje bubrežne funkcije, sve do završnog stupnja kroničnog bubrežnog zatajenja, za očekivati je da će se i broj bolesnika koji se liječe dijalizom i dalje značajno povećavati. S javnozdravstvenog aspekta, kronično bubrežno zatajenje je važno i zbog toga što su kardiovaskularne komplikacije ovdje česte, 20 - 30 puta češće, nego u općoj populaciji. Štoviše, one čine vodeći uzrok mortaliteta ovih bolesnika. Tako se zna da svaki drugi bolesnik, liječen dijalizom, umire od nekog kardiovaskularnog događaja. Jasno je onda da naglasak u prevenciji nastanka kroničnog bubrežnog zatajenja treba staviti na striktno liječenje hipertenzije i dijabetesa. S obzirom na to da su hipertenzija i dijabetes važni čimbenici kardiovaskularnog rizika i razvoja kroničnog bubrežnog zatajenja, takav postupak će se mnogostruko pozitivno odraziti na smanjenje nastanka kardiovaskularnih komplikacija i produžiti život u ovoj skupine bolesnika. Odgovornost onih koji bi tu prevenciju trebali provoditi je ogromna. Po mojem mišljenju, liječnici obiteljske medicine bi tu trebali imati veliku ulogu, možda jednaku veliku kao i internisti. Danas su liječnicima na raspolaganju djelotvorni lijekovi koji mogu usporiti razvoj kronične bubrežne insuficijencije, kao što su inhibitori angiotenzin konvertirajućeg enzima i blokatori angiotenzinskih receptora. Ova prevencija u pacijenata s dijabetesom i hipertenzijom ne znači samo striktnu kontrolu glikemije i krvnog tlaka, nego i redovitu provjeru učinaka tih preventivnih mjera na njihovu bubrežnu funkciju.

Nacionalne smjernice za obradu, odabir i pripremu mogućih primatelja bubrežnog presatka sadrže opće odredbe, smjernice za postupanje kod posebnih bolesti ili skupina bolesnika, smjernice za obradu i odabir davatelja organa te za pripremu primatelja neposredno prije transplantacije. U "Zdravstvenom kartonu kod prijave bolesnika na Listu čekanja za transplantaciju bubrega" navedene su neophodne pretrage prije prijavljivanja bolesnika na listu čekanja za transplantaciju te smjernice za zanavljenja pretraga kod bolesnika na listi čekanja. Na kraju je naveden "Pravilnik o kriterijima za dodjelu dijelova ljudskog tijela i vođenja nacionalne liste čekanja".

Opisani su postupci i modaliteti liječenja peritonejskom dijalizom te moguće komplikacije.

Kronični progrm hemodijalize u svijetu počinje 1960. godine. Tada su se stekli i tehnički preduvjeti i konstruiran je arterio-venski šant kao višekratni pristup krvotoku.U Kliničkom bolničkom centru (KBC) Rijeka, prva dijaliza učinjena je 1962.godine, a kronični program hemodijalize počinje 1966. godine. U radu su analizirani bolesnici koji su započeli liječenje kroničnom hemodijalizom od 1966. do 2001. godine u KBC Rijeka. Ukupan broj bolesnika iznosio je 910, 555 (60, 9%) muškaraca i 355 (39, 1%) žena. Prosječna životna dob 1966. godine bila je 29, 5 godina i postepeno se povećavala, da bi 1998. godine prešla 60 godina. U prvoj godini liječenje je započelo dvoje bolesnika, da bi se tijekom godina broj povećavao i 2001. godine započelo je liječenje 55 novih bolesnika. Vodeći uzrok kroničnog bubrežnog zatajenja u prvim godinama bio je glomerulonefritis, zadnjih godina to je dijabetička nefropatija. Vodeći uzrok smrti su kardiovaskularne bolesti, a u manjem postotku infekcije i maligne bolesti.Iz navedenih rezultata možemo zaključiti da se broj novih bolesnika iz godine u godinu povećavao. Prosječna životna dob bolesnika u stalnom je porastu. Sve je veća zastupljenost dijabetičara, dok su glomerulonefritis i pijelonefritis kao uzrok kroničnog bubrežnog zatajenja u opadanju.

Anemija je čest problem u bolesnika s kroničnim bubrežnim zatajenjem (KBZ), kako onih u predijalitičkom razdoblju, tako i onih na dijalitičkom programu liječenja. Poznat je njezin negativan metabolički i klinički učinak. Od posebne je važnosti negativan učinak anemije na kardiovaskularni sustav, što je najčešći uzrok smrtnog ishoda u bolesnika s KBZ-om (kongestivno srčano zatajenje, srčani infarkt i iznenadna srčana smrt). U bolesnika s KBZ-om anemija se definira vrijednošću koncentracije hemoglobina 110 g/l) potrebne su sigurne i stabilne vrijednosti serumskog æeljeza te redovito monitoriranje njegova statusa. Najčešći uzrok progresivne anemije u bolesnika s KBZ-om je nedostatak eritopoetina, ali nemalu važnost ima i nedostatak željeza. U bolesnika s KBZ-om količineželjeza ponuðene u procesu eritropoeze najčešće su nedovoljne. Uzrok tome je gubitak krvi tijekom postupaka dijalize i smanjena apsorpcija, a često je prisutan i stanovit gubitak krvi okultnim krvarenjem iz GIT-a. Uz to, mnogi bolesnici uzimaju i lijekove koji mogu ometati crijevnu apsorpciju željeza. Primjena eritropoetina u terapiji bubrežne anemije ima pozitivan učinak na preživljavanje i kvalitetu života bolesnika s KBZ-om. Odgovor na primjenu eritropoetina primarno je odreðen količinom željeza u organizmu, a, s druge strane, potrebe za željezom rastu tijekom primjene eritropoetina. Jedan od najčšće korištenih oblika nadomjesne terapije jest terapija pripravcima željeza. Njezina je ključna uloga u prevenciji manjka željeza i učnkovitosti terapije bubrežne anemije primjenom eritropoetina. U predijalitičkom razdoblju kao i u nekih bolesnika na peritonejskoj dijalizi učinkovita može biti primjena oralnih pripravaka, dok u većine bolesnika s KBZ-om, pogotovo onih na hemodijalizi koji primaju eritropoetin, najuspješnija je primjena parenteralnih pripravaka. Prednost je takve terapije izdašno poticanje eritropoeze i smanjenje potrebe za većm dozama eritropoetina. Još uvijek ne postoji optimalni protokol doziranja parenteralnog željeza, tako da se u Europi koriste razni protokoli. Pritom se savjetuje individualni pristup, odnosno protokol treba prilagoditi individualnim potrebama svakog bolesnika. Visoka cijena takve terapije i nuænost prevencije od mogućeg predoziranja i toksičnih učnaka željeza, nalažu primjenu na najbolji cost-effective način. Za sada nema pouzdana testa kojim bi se sa sigurnošću moglo razlučiti deficit željeza od njegova predoziranja. Ipak, najizravniji je uvid u količinu ponuðenog željeza odreðivanje broja hipokromnih eritrocita i koncetracije serumskog feritina. Radi sprječavanja mogućih predoziranja, terapiju pripravcima željeza treba obustaviti u slučajevima kada je udio hipokromnih eritrocita 20% , ili kada feritin dosegne vrijednosti >800 μg/l. Tada su nužna češća monitoriranja parametara željeza, prema kojima se odreðuje ponovna primjena terapije., Anemia is a common problem in the majority of patients with chronic renal failure (CRF), whether or not they are on dialysis. It has well-known negative effect on metabolic and clinical level. Important is a negative effect on the cardiovascular system, which is the main cause of death in CRF patient (particularly cardiac failure, myocardial infarction and sudden cardiac death). In CRF patients anaemia is defined as a haemoglobin < 110 g/l. In allowing to mantain the target haemoglobin concetration (>110 g/l) at a safe and stable iron level, regulary monitoring iron status is needed. The main cause of the progressive anemia in CRF patients is deficiency of erythropoiethin but the problem of iron deficiency must not be neglected. In CRF patients, the supply of iron for the formation of new erythrocytes is reduced, due to both blood loss and reduced absorption. There may also be additional losses through undiagnosed ocult gastrointestinal bleeding. In addition, many CRF patients are treated with drugs that impair iron absorption. Medical treatment of renal anaemia with epoetin has greatly improved the survival and quality of life of patients suffering from CRF. The response to epoetin is determined primarly by iron availability; demand for available iron increased further by the use of epoetin. Iron supplementation is currently the most widely used form and important key to prevent iron deficiency and for successful management of renal anaemia. In some peritoneal dialysis and prediaysis patients oral iron supplementation may be sufficient, but intravenous iron is required by the majority of CRF patients receiving epoetin. It is more effective than oral supplementation in increasing erythropoiesis and reducing the epoetin dose required. The optimum regimen for intravenous iron is not clear, and various protocols are used throughout Europe. At the moment, the regimen used should be designed to suit the requirements of the individual patient. The high cost of such therapy and in order to protect patients from possible iron overload and toxicity enhances its use in the most cost-effective fashion. There is no single test allowing discrimination of either iron deficiency or iron overload with complete confidence. Measurement the percentage of hypochromic red blood cells and serum ferritin concentration are the most direct way of assessing iron supply to the bone marrow. In order to prevent possible iron overload, iron therapy should be stopped when the proportion of hypochromic red cells decline to 20% or when serum ferritin reaches >800 _g/l. Such cases requires frequent monitoring of iron supply before parenteral iron is resumed

Sve veća učestalost bolesnika s terminalnim bubrežnim zatajenjem i nedostatak organa za transplantaciju uzrokuju stalno povećanje dijalitičke populacije. Bolesnici s kardiovaskularnim bolestima i dijabetesom imaju učestale komplikacije na liječenju hemodijalizom te peritonejska dijaliza (PD) predstavlja izbor, pogotovo ako se primjenjuje kao prva metoda liječenja. U KBC-u Rijeka liječenje PD prvi put je primjenjeno 1963. godine. Porast broja bolesnika na ambulantnoj PD bilježi se od 1999. godine. Liječene automatiziranom PD uvedeno je početkom 2001. godine. Od sveukupno 35 bolesnika liječenih ambulantnom PD od 1999. godine, bubrežno zatajenje najčešće je uzrokovano dijabetičkom nefropatijom - 13 bolesnika (37, 1%) i glomerulonefritisom - 11 bolesnika(31, 4%). Najčešće komplikacije liječenja su upala potrbušnice, upala izlazišta peritonejskog katetera i hernije. Razlozi prestanka liječenja bile su upale, kardiovaskularna smrt i transplantacija bubrega. Kod 6 (17, 1%) bolesnika PD je korištena kao posljednja mogućnost liječenja, jer su bile iscrpljene sve mogućnosti pristupa krvotoku. Usavršavanjem materijala i tehnika provođenja PD je u posljednja dva desetljeća znatno uznapredovala. Poznavanje i raspoloživost različitim metodama dijalize omogućava izbor i primjenu onog postupka koji je najprimjereniji trenutnim potrebama bolesnika sa zatajenjem bubrega.

Za razliku od liječenja redovitom dijalizom, uspješna transplantacija kod većine bolesnika s terminalnim bubrežnim zatajenjem poboljšava kvalitetu života i smanjuje rizik mortaliteta. Prije prijavljivanja na listu čekanja za transplantaciju, potencijalnog primatelja treba temeljito ispitati i pripremiti odnosno primjereno liječiti prateća oboljenja koja bi mogla utjecati na njegovo preživljavanje. Posebno rizične skupine čine bolesnici s kardiovaskularnim bolestima i dijabetesom. Analizirani su razlozi neprihvaćanja potencijalnih primatelja, pozvanih na transplantaciju bubrega u KBC Rijeka tijekom razdoblja od 1.1.1997. do 1.6.2002. god. Učinjeno je 88 kadaveričnih transplantacija bubrega, 145 bolesnika je pozvano s nacionalne liste čekanja. Kod 22 (15, 2%) bolesnika bila je pozitivna križna proba s limfocitima davatelja, 6 (4, 1%) bolesnika je odbilo transplantaciju. Kod 23 (15, 9%) bolesnika ustanovljene su druge kontraindikacije za transplantaciju, prvenstveno kardiovaskularne i upalne. S obzirom na značajni kardiovaskularni i drugi komorbiditet kod bolesnika s terminalnim bubrežnim zatajenjem, potrebne su stalne provjere njihovog zdravstvenog stanja s razmatranjem privremenog ili trajnog odjavljivanja s liste čekanja za transplantaciju.

Background and purpose: Cardiovascular complications are the presenting cause of death in over one half of dialytic patients. Therefore hypertension has to be treated adequately, with correction of overhydration and the achievement of dry weight after the initiation of hemodialysis being the first step in its treatment. The resulting changes in patient´s body weight, their influence on blood pressure and signs of hypervolemia on chest radiographs were analyzed. Methods: In 37 patients with terminal renal failure, changes in body weight and blood pressures were registered through the first three months of hemodialysis treatment. Regular antihypertensive medication was discontinued and the excess body water gradually reduced to "dry" weight by means of controlled ultrafiltration on bicarbonate hemodialysis. Signs of hypervolemia were analyzed on chest radiographs, taken at the beginning and the end of the observation period. Results: After three months body weights changes ranged from -13 to +2, 5 kg (-19% to +3, 6% of initial body weight). Maximal reduction was registered with patients having chronic glomerulonephritis and diabetic nephropathy. Changes in body weight and blood pressure correlated significantly in all primary renal diseases except hypertensive vascular kidney damage (r=0.52, p

U radu su analizirane promjene tjelesne težine, krvnog tlaka i znakova hipervolemije na radiogramima grudnih organa kod 37 bolesnika s kroničnim terminalnim bubrežnim zatajenjem tijekom prva tri mjeseca liječenja dijalizom. Analizirajući bolesnike prema osnovnoj bubrežnoj bolesti, uočeno je da je kod bubrežnog zatajenja uzrokovanog kroničnim glomerulonefritisom i dijabetičkom nefropatijom postojao najveći višak izvanstaničnog volumena. Kod bolesnika s dijabetičkom nefropatijom i onih s hipertenzivnim vaskularnim oštećenjem bubrega, krvni tlak se nije uspio zadovoljavajuće regulirati. Normotenzija je postignuta u najvećoj mjeri kod bolesnika s tubulointersticijskim bolestima, što govori za pretežno volumno-osjetljivu prirodu hipertenzije kod ovih bolesnika. U ovoj skupini bolesnika je došlo i do regresije rentgenskih znakova hipertrofije lijeve klijetke kod jedne trećine bolesnika, što bi ukazivalo na smanjenje rizika kardiovaskularnog mortaliteta.

Tijekom 25 godina, od 30.01.1971. do 30.01.1996. izvršeno je u KBC-u Rijeka 615 transplantacija bubrega, 318 (52%) sa živog i 297 (48%) s umrle osobe. Nakon uvođenja ciklosporina u imunosupresivni protokol 1984.g. značajno se poboljšalo preživljavanje transplantata.

Prva transplantacija bubrega u Rijeci i Hrvatskoj učinjena je 30. siječnja 1971. pod vodstvom prof. dr. Vinka Frančiškovića nakon nekoliko godina svestranih priprema. Tijekom 25 godina, od 30.01.1971. do 30.01.1996. izvršeno je u KBC-u Rijeka 615 transplantacija bubrega, 318 (52%) sa živog i 297 (48%) s umrle osobe. U velikoj se većini zahvata radilo o prvoj transplantaciji, 20 puta o drugoj i jednom o trećoj transplantaciji. Dob bolesnika u vrijeme transplantacije neprestano se povećavala uspoređujemo li petogodišnja razdoblja tijekom proteklog perioda. Učestalost kroničnog glomerulonefritisa smanjila se među bolesnicima podvrgnutim transplantaciji bubrega sa 76% na 60%. Prvi je bolesnik s dijabetičkom nefropatijom podvrgnut transplantaciji bubrega 1976. godine. Ukupno je 12 dijabetičara primilo bubreg, a troje je bolesnika podvrgnuto simultanoj transplantaciji bubrega i pankreasa. Najmlađi je bolesnik u vijreme transplantacije imao 7, a najstariji 70 godina. Ciklosporin uvodimo u imunosupresiju 1984. godine. Uz konvencionalnu imunosupresiju imali smo kumulativno preživljavanje bolesnika s bubregom živa davatelja 95% nakon jedne i 83% nakon pet godina. Preživljavanje transplantata iznosilo je 73% i 47%. Nakon transplantacije bubrega s umrle osobe preživljavanje bolesnika je iznosilo 82% nakon jedne i 71% nakon pet godina, a transplantata 51 i 38%. Uz ciklosporin preživljavanje bolesnika s bubregom živa davatelja bilo je 94% nakon jedne i 90% nakon pet godina (N.S.), a transplantata 87% i 67% (p

U radu su ukratko opisani uzroci, klinička slika i liječenje hiperkalijemije.